13. RAZGOVOR O MAŠINI

     "To nije istina", reče R. Denil mirno.
     "Zar? Neka doktor odluči. Doktore Džerigel?"
     "Gospodine Bejli?" Robotičar, čiji je pogled, dok su govorili, dvilje skako između detektiva i robota, gledao je sada Bejlija.
     "Zamoli bih vas da izvršite stručnu analizu ovog robota. Možete se poslužiti svim laboratorijama gradskog biroa za mere. Ako vam bude potreban neki uređaj koji oni nemaju, ja ću vam ga nabaviti. Želim što određeniji odgovor, bez obzira na to koliko potrošili vremena ili novca."
     Bejli je ustao. Reči su mu bile prilično mirne, ali je osećao kako ga obuzima panika. Da je samo mogao to da učini, zgrabio bi doktora Džerigela za vrat i iz njega istresao sve odgovore, bez obzira na nauku.
     Rekao je: "Šta velite, dr Džerigel?"
     Doktor Džerigel je nervozno zadrhtao i odgovorio: "Moj dragi gospodine Bejli, neće mi biti potrena laboratorija."
     "Zašto ne?" upita Bejli zabrinuto. Stajao je napetih mišića, osećajući kako drhti.
     "Nije teško proveriti Prvi zakon. Nikada to nisam radio, ali je ipak sasvim jednostavno." Bejli teško udahnu vazduh, a zatim izdahnu. Onda reče.
     "Da li biste mi objasnili šta time mislite da kažete? Da ga možete proveriti ovde?"
     "Naravno. Evo, gospodine Bejli, poslužiću se jednom analogijom. Kad bih bio doktor medicine i kad bih želeo da proverim količinu šećera i krvi pacijenta, sigurno bi mi bila potrebna hemijska laboratorija. Kad bi trebalo da mu izmerim bazalni metabolizam ili da mu proverim gene i ukažem na eventualne kongenitalne nedostatke, bio bi mi neophodan obiman pribor. S druge strane, kad bih hteo da proverim da li je slep, bio bi mi dovoljno da pređem rukom ispred njegovih očiju, a da vidim da li je mrtav, bilo bi dovoljno da mu opipam puls.
     Želim ovo da kažem: što je važnija i temeljnija stvar koju proveravam, to su metodi jednostavniji. Isto je i s robotima. Prvi zakon je temeljan. On se odnosi na sve. Kad ga ne bi bilo, robot ne bi ispravno reagovao na dvadesetak očiglednih načina."
     Dok je govorio, izvukao je iz džepa pljosnati crni predmet koji se rastegao u mali aparat za posmatranje mikroknjiga. U jednu udubinu aparata stavio je istrošen kalem. Zatim je izvadio štopericu i niz malih plastičnih pločica, povezanih međusobno, tako da su izgledale kao tehnički računar. Bejli nije mogao shvatiti šta je tu posredi.
     Doktor Džerigel je potapšao svoj aparat i nasmešio se, kao da ga je predstojeći posao razveselio.
     Rekao je: "Ovo je moj 'Priručnik robotike'. Nikuda ne idem bez njega. Predstavlja, zapravo, deo moje odeće." Samouvereno se zakikotao.
     Namestio je okular aparata i njegovi su prsti počeli baratati kontrolama. Aparat je zazujao i stao, opet zazujao i stao.
     "Ugrađeni indeks", rekao je robotičar ponosno, malo prigušđenim glasom, jer mu se glava nalazila na samom aparatu. "Sam sam ga konstruisao. Tako uštedim vrlo mnogo vremena. Ali nije u tome stvar, zar ne? Da vidimo. Danile, približi svoju stolicu k meni."
     R. Denil učini kako mu je rečeno. Tokom robotičarevih priperema on ga je posmatrao pažljivo, ali bezizražajno.
     Bejli je pratio njegov pokret revolverom.
     Ono što je usledilo zbunilo ga je i razočaralo. Doktor Džerigel je postavljao pitanja i izvodi niz radnji naizgled bez ikakvog značenja, baratajući katkad svojim računarom, a katkad gledajući u okular.
     U jednom trenutku je upitao: "Ako imam dva rođaka, između kojih je pet godina razlike, a mlađa je devojka, koga roda je stariji?"
     Denil je odgovorio: "Na osnovu datih informacija nije moguće odgovoriti."
     Na to je doktor Džerigel pogledao na svoju štopericu, ispružio desnu ruku što je dalje mogao i rekao: "Dotakni vrh mog srednjeg prsta vrhom srednjeg prsta svoje leve ruke."
     Denil je to učinio smesta i bez teškoća.
     Doktor Džerigel je bio gotov za petnaest minuta. Poslednji put je konsultovao svoj računar, a zatim ga je rastavio i sklonio. Odložio je i štopericu, izvukao priručnik iz aparata i ponovo složio aparat.
     "Je li to sve?" upita Bejli, mršteći se.
     "To je sve."
     "Ali to je smešno. Niste upitali ništa što bi se odnosilo na Prvi zakon?"
     "Ah, dragi moj gospodine Bejli, kad vas doktor udari po kolenu nekim predmetom i koleno se trgne, zar mu ne verujete kad vam zatim kaže da imate neku tešku živčanu bolest? Kad iz blizine pogleda u oči i vidi reakcije vaše zenice na svetlost, vi niste iznenađeni što vam može reći mnoge stvari o uživanju nekih alkaloida?"
     Bejli reče: "Pa onda? Šta kažete?"
     "Prvi zakon ugrađen je u Denila." Robotičar je u to bio potpuno siguran.
     "Ne možete biti u pravu", reče Bejli promuklo.
     Bejli je mislio da je nemoguće da bi se doktor Džerigel mogao ukrutiti još više nego što je dotad bio ukrućen. Oči doktora Džerigela postale su uske i tvrde.
     "Da li vi to želite da me učite mom poslu?"
     "Ne želim da kažem da ste nesposobni", reče Bejli. Ispružio je ruku. "Ali zar niste mogli pogrešiti? Sami ste kazali da niko ništa ne zna o teoriji nonasenionskih robota. Slep čovek može čitati upotrebljavajući zvučnu ili Brajovu azbuku. Pretpostavimo da nikad niste čuli šta je to Brajova azbuka i šta je zvučno pisanje. Zar ne biste morali reći da taj čovek ima oči, samo zato što zna sadržaj izvense mikroknjige? U tom slučaju biste pogrešili."
     "Da." Robotičar se opet odobrovoljo. "Shvatam šta time mislite. Ali slep čovek ipak ne može čitati upotrebljavajući oči, a ja sam proveravo upravo to, ako hoćete da nastavim vašu analogiju. Verujte mi na reč. Bez obzira na to za šta je nonasenionski robot sposoban ili nije, sigurno je da je u R. Denila ugrađen Prvi zakon."
     "Zar nije mogao falsifikovati svoje odgovore?" Bejli je osećao da više nije na sigurnom terenu.
     "Naravno da nije. U tome i jeste razlika između čoveka i robota. Ljudski mozak, kao ni mozak bilo kog sisara, ne može se do kraja analizirati nijednim nama poznatim matematičkim postupkom. Zato se ne može sa sigurnošću računati ni na jednu reakciju tog mozga. Mozak robota, međutim, može se analizirati do kraja. Kad ne bi tako bilo, ne bi se mogao ni sazdati. Mi tačno znamo kakve ćemo reakcije dobiti na određene stimulanse. Nijedan robot ne može falsifikovati svoje odgovore. Laž naprosto ne postoji na robotovom mentalnom obzorju."
     "Onda, da se vratimo na određeni slučaj. R. Denil je zaista uperio revolver na grupu ljudskih bića. Bio sam tamo i video sam. Istina, nije pucao, ali zar ga ne bi već takvo kršenje Prvog zakona moglo dovesti do nekakve neuroze? A on se uošte nije uzbudio. Posle svega bio je potpuno normalan."
     Robotičar je rukom pogladio bradu. "To je svakako anomalija."
     "Nije", reče iznenada R. Denil. "Partneru Elija, pogledaj revolver koji si mi oduzeo."
     Bejli je pogledao revolver koji je držao u levoj ruci.
     "Otvori, molim te, energetsku komoru", nastavi R. Denil.
     Bejli je neodlučno zastao, a onda polako spustio svoj revolver na sto. Brzim pokretom otvorio je robotov revolver.
     "Prazan je", reče tupo.
     "Nije napunjen", složi se R. Denil. "Ako pogledaš izbliza, videćeš da nikada nije ni bio punjen. Revolver nema uređaj za okidanje i ne može se upotrebiti."
     Bejli upita: "Ti si, dakle, uperio prazan revolver u gomilu."
     "Morao sam imati revolver, da bih mogao potpuno igrati ulogu policajca", reče r. Denil. "Ipak, kada bih nosio pun i upotrebljiv revolver, moglo bi doći do toga da nekog slučajno povredim, što je, naravno, nezamislivo. To je trabalo da ti već onda objasnim, ali ti si bio besan i nisi hteo da me slušaš."
     Bejli je bez reči zurio u nekorisni revolver u ruci, a onda tiho rekao: "Mislim da će to biti sve, doktore Džerigel. Hvala na pomoći."
     Bejli je poslao po ručak, ali kad je jelo došlo (kolač od kvasca s prilično malim komadom pržene konzervisane piletine) jednostavno je osećao da je izgubio apetit.
     U glavi mu se vrtelo. Crte njegovog duguljastog lica postale su dublje i potištenije. Osećao se kao da živi u nekom nestvarnom svetu, u kome je sve okrenuto naglavce.
     Kako se to dogodilo? Neposredna prošlost prolazila je pred njegovim očima kao neki magleni, neverovatni san koji je počeo onog trenutka kad je stupio u kancelariju Džulijusa Enderbija i našao se u kovitlacu ubistva, Svemiraca i robota.
     Zaboga, to je počelo pre samo pedeset časova.
     Dosad je uporno tražio rešenje u Gradu Svemiraca. Dvaput je optužio R. Denila, jednom kao maskirano ljudsko biće, a drugi put kao stvarnog robota, ali oba puta kao ubicu. Oba puta optužba mu je pala.
     Osećao je kako se povlači. I protiv njegove volje, misli su mu se okretale prema Gradu, mada se sve do prošle noći nije usuđivao da misli o njemu. Izvesna pitanja grizla su ga u podsvesti, ali nije hteo da ih sluša. Kad bi ih čuo morao bi na njih odgovoriti, a on nije imao hrabrosti da podnese te odgovor.
     "Elija, Elija!" Neka ruka grubo je zatresla Bejlijevo rame.
     Bejli se pomerio i rekao: "Šta je, Filipe?"
     Filip Noris, detektiv C-5, seo je, spustio ruke na kolena i nagnuo se napred, gledajući u Bejlijevo lice. "Šta je s tobom? Šta radiš? Sedeo si ovde otvorenih očiju i, koliko sam mogao videti, izgledao si kao mrtav."
     Pogladio je svoju proređenu svetloplavu kosu, a zatim je pohlepno pogledao Bejlijev ručak, koji se hladio. "Piletina", rekao je. "Čovek je gotovo više ne može dobiti bez lekarskog recepta."
     "Uzmi malo", reče Bejli, ne shvatajući.
     Maniri su ipak pobedili i Noris je rekao: "Ah, ništa, i ja ću na ručak za neki trenutak. Samo ti jedi. Reci, šta radi komesar?"
     "Šta?"
     Noris je pokušao da govori kao da mu je svejedno, ali ruke su mu bile nemirne. Kazao je: "Znaš na šta mislim. Otkako se vratio, neprestano si s njim. U čemu je stvar? Očekuješ li unapređenje?"
     Bejli se namrštio i osećaj za stvarnost oko njega vratio mu se čim je došao u dodir sa kancelarijskom politikom. Noris je imao duži staž od njega i sasvim je razumljivo što je sa zavišću morao gledati na svaku mogućnost Bejlijevog unapređenja.
     Bejli uzvrati: "Nema unapređenja. Veruj mi. Nema ničega. Ničega. A ako želiš komesara, baš bih voleo da ti ga mogu utrapiti. Do đavola, nosi ga."
     Noris reče: "Nemoj me pogrešno shvatiti. Nemam ništa protiv tvog unapređenja. Mislio sam samo da te zamolim da, ako imaš uticaja na komesara, kažeš nekoliko reči za onog momka."
     "Kog momka?"
     Na to pitanje nije bio potreban odgovor. Vinsent Beret, mladić koji je bio otpušten da bi se našlo mesto za R. Semija, približavao se iz jednog ugla sobe. Pokušao je da se nasmeši, nemirno prevrćući u ruci sportsku kapu.
     "Dobar dan, gospodine Bejli."
     "Zdravo Vinse. Kako ide?"
     "Ne najbolje, gospodine Bejli."
     Gladno se osvrtao oko sebe. Bejli je pomislio: izgleda izgubljen, polumrtav, otpušten. Zatim gotovo divlje upita samog sebe: ali šta on hoće od mene?
     Rekao je: "Žao mi je, momče." Šta je drugo mogao reći?
     "Neprestano mislim da se možda nešto promenilo."
     Noris se primakao i šapnuo Bejliju. "Neko mora sprečiti te stvari. Sada nameravaju da otpuste Čen-Loua."
     "Šta?"
     "Zar nisi čuo?"
     "Ne, nisam. Do đavola, pa on je C-3. Ima deset godina službe."
     "Sigurno. Ali mašina s nogama može bolje obavljati njegov posao. Ko je sledeći?"
     Mladi Vins Beret nije slušao njihov šapat. Prenuo se iz dubine vlastitog razmišljanja: "Gospodine Bejli?"
     "Da, Vinse?"
     "Znate li šta se govori? Kažu da je Lirejn Milejn, plesačica na subeterskoj televiziji, u stvari robot."
     "To je glupost."
     "Ljudi govore da se roboti mogu napraviti da budu baš kao i ljudi; s nekom naročitom plastičnom kožom, tako nekako."
     Bejli je, osećajući se krivim, pomislio na R. Denila i nije ništa odgovorio. Zatresao je glavom.
     Dečak je nastavio: "Da li bi nekome smetalo ako se budem malo prošetao ovuda? Bolje se osećam kad sam ovde."
     "Ništa se ti ne boj, momče."
     Dečak se udaljio. Bejli i Noris posmatrali su ga kako odlazi. Noris reče: "Čini se da su medijevalisti u pravu."
     "Zar i ti želiš da se vratiš prirodi? Je li to u pitanju, File?"
     "Ne. Mislim, što se tiče robota. Povratak prirodi! Uh! Zemlja ima neograničenu budućnost. Roboti nam nisu potrebni, to je sve."
     Bejli promrmlja: "Osam milijardi ljudi, dok je urana sve manje i manje. Šta je tu neograničeno?"
     "Pa šta ako urana i nestane? Uvozićemo ga. Ili ćemo otkriti nove nuklearne procese. Razvitak čovečanstva nije moguće zaustaviti, Elija. Čovek mora biti optimista i mora gajiti poverenje u snagu ljudskog uma. Domišljatost je uvek bila naša najveća snaga, a nje nam nikada nije ponestalo, Elija."
     Noris je postajao sve razgovorljiviji. Nastavio je: "Prvo i prvo, možemo upotrebljavati Sunčanu energiju, a ta će trajati milijardama godina. Možemo izgraditi svemirske stanice oko Merkura, koje bi služile kao akumulatori energije. Energiju bismo mogli dopremiti na Zemlju neposrednim zračenjem."
     Ovaj projekt nije bio novost za Bejlija. Naučnici su se tim problemom bavili već nekih sto pedeset godina. Ono što je usporavalo projekt, bila je nemogućnost da se zraci energije uprave u dovoljno gustom snopu na udaljenost od pedeset miliona milja, a da se pri tom ne rasprše. Bejli je upravo ukazao na taj problem
     Noris reče: "Kad bude potrebno, i to će se rešiti. Zašto brinuti pre vremena?"
     Pred Bejlijem se pojavila vizija Zemlje sa neograničenim izvorima energije. Stanovništvo bi moglo nastaviti da raste. Farme kvasca mogle bi se proširiti, hidroponske kulture ojačati. Samo je bila potrebna energija. Sirovine su se mogle dovoziti s nenastanjenih planeta. Ako bi voda ikada postala problem, mogla bi se u neizmernim količinama dopremiti s Jupiterovih meseca. Do đavola, okeani bi se mogli zamrznuti na veštački način i izbaciti u svemir, gde bi mogli kružiti oko Zemlje, kao mali ledeni Meseci. Bili bi tako uvek dostupni, kad se ukaže potreba, a dno okeana moglo bi služiti za eksploataciju, kao prostor za život. Čak bi se i ugljenik i kiesonik mogli dovoziti na Zemlju iz metanske atmosfere Titana ili iz smrznutog kiseonika s Umbriela.
     Zemaljsko stanovništvo moglo bi se povećati na jedan ili dva biliona. A zašto da ne? Nekada se smatralo da je sadašnje stanovništvo od osam milijardi nepodnošljiv teret. Postojalo je i vreme kada se nije moglo zamisliti ni stanovništvo od jednog miliona. Uvek je na Zemlji bilo proroka koji su najavljivali Sudnji dana, sve do srednjevekovnih vremena, i uvek se ispostavljalo da nisu bili u pravu.
     Šta bi na to rekao Fastolf? Svet od jednog biliona? Međutim, oni će zavisiti od uvezenog vazduha i vode, kao i od zaliha energije u složenim akumulatorima, udaljenim pedeset miliona milja. Bilo bi to strahovito nepostojano stanje. Zemlja bi uvek bila samo korak udaljena od potpune katastrofe, koja bi nastupila onog trenutka kada bilo koji deo mehanizma zakaže.
     Bejli glasno reče: "Mislim da bi bilo mnogo lakše da se višak stanovništva iseli." Bio je to više odgovor na sliku koju je zamislio, nego na nešto što je rekao Noris.
     "Ko bi nas primio?" upita Noris s gorkom hitrošću.
     "Svaka nenastanjena planeta."
     Noris je ustao i potapšao Bejlija po ramenu. "Elija, pojedi svoju piletinu i oporavi se. Ti si zaista već na ivici." Otišao je, smejući se.
     Bejli ga je posmatrao kako odlazi, ali nije bio raspoložen za humor. Noris će sigurno proširiti glas o ovome i proći će nedelje pre no što kancelarijske šaljivdžije (a gde ih nema?) puste stvar da legne. Ali barem ga je ovaj razgovor oslobodio misli o mladom Vinsu, robotima i otpuštanju.
     Uzdahnuo je, zabivši viljušku u hladnu i žilavu piletinu.
     Kad je pojeo i poslednji zalogaj kvaščevog kolača, njegovom se stolu približio R. Denil.
     Bejli ga pogleda s nelagodnošću. "Šta je?"
     R. Denil reče: "Komesara nema u njegovoj sobi i ne zna se kada će se vratiti. Rekao sam robotu Semiju da ćemo mi koristiti komesarovu kancelariju i da ne dopusti nikom da uđe, osim, naravno, komesaru."
     "Šta ćemo tamo?"
     "Tamo ćemo biti sigurniji. Moramo isplanirati svoj sledeći potez. Valjda ne nameravaš da napustiš istragu?"
     Upravo je to bilo ono što bi Bejli najradije učinio, da je mogao. Ustao je i pošao u Enderbijevu sobu.
     Kad su ušli, Bejli upita: "Dobro, Denile, o čemu je reč?"
     Robot odgovori: "Partneru Elija, od prošle noći ti nisi pri sebi. Osećam određenu promenu u tvojoj mentalnoj auri."
     Strašna pomisao naglo prolete Bejlijevom glavom. Uzviknuo je: "Zar si ti telepata?"
     "Ne. Naravno da nisam", uzvrati R. Denil.
     Bejlova panika iščile. Rekao je: "Kog đavola onda govoriš o mentalnoj auri?"
     "Upotrebljavam taj izraz da bih opisao neki osećaj koji ne deliš sa mnom."
     "Kakav osećaj?"
     "Teško je to objasniti, Elija. Sigurno se sećaš da sam ja prvobitno bio sazdan za to da, umesto Svemiraca, proučavam ljudsku psihologiju."
     "Da, sećam se. A pretvoren si u detektiva jednostavno tako što su ti ugradili posebni instinkt pravde." Bejli nije ni pokušao da prikrije sarkazam u svojim rečima.
     "Tačno, Elija, ali moje prvobitno ustrojstvo ostalo je u suštini nepromenjen. Načinjen sam da vršim cerebroanalizu."
     "Da analiziraš implusle koje emituje mozak?"
     "Da. To se može postići merenjem magnetskih polja, bez primene neposrednog dodira s elektrodama, pod uslovom da postoji određen prijemnik. Moj mozak je takav prijemnik. Zar se takvo načelo ne primenjuje na Zemlji?"
     Bejli to nije znao. Oglušio se o Denilovo pitanje i oprezno rekao: "Ako meriš moždane impluse, šta na taj način možeš da uloviš?"
     "Ne misli, Elija. Tu i tamo uhvatim osećanja, ali ponajbolje mogu analizirati temperament, potisnute porive, pobude stavove čoveka. Na primer, ja sam bio onaj koji je utvrdio da je komesar Enderbi nesposoban za ubistvo - pod uslovima kakvi su postojali u trenutku kada je zločin počinjen."
     "I oni su ga skinuli sa spiska sumnjivih samo zato što si ti to rekao?"
     "Da. U tom pogledu ja predstavljam vrlo osetljivu mašinu i u mene su se mogli potpuno pouzdati..."
     Ponovo jedna podsticajna misao prolete Bejlijevom glavom. "Čekaj! Komesar Enderbi nije znao da ga cerebroanaliziraš, zar ne?"
     "Nije bilo potrebno da povređujemo njegovo dostojanstvo."
     "Ti si, znači, naprosto stajao kraj njega i gledao ga. Nikakvih drugih uređaja nije bilo, nikakvih elektroda. Nikakvih igala ili grafikona."
     "Ne, naravno. Ja sam potpuno samostalna mašina."
     Bejli od očaja i besa uzgrize donju usnu. Bila je to jedina rupa kroz koju se mogla provući optužba da je zločin počinio neko iz Grada Svemiraca.
     R. Denil je izjavio da je komesar bio cereboranaliziran, a jedan sat kasnije komesar je porekao, sa očiglednom iskrenošću, da je uopšte čuo šta je to. Bilo je sigurno da nijedan čovek ne bi mogao proći kroz teško iskustvo elektroencefalografskih merenja elektrodama i grafikonima, kao osumnjačeni za ubistvo, a da toga ne bude potpuno svestan.
     Ali sada je te nepodudarnosti nestalo. Komesara su cerebranalizirali, ali on to nije znao. R. Denil je govorio istinu, a istinu je govorio i komesar.
     "Pa", reče Bejli oštro, "šta ti cerebroanaliza kaže o meni?"
     "Uznemiren si."
     "To je zaista veliko otkriće, zar ne? Naravno da sam uznemiren."
     "Međutim, tvoje uznemirenje proizlazi iz sukoba unutarnjih pobuda. S jedne strane, tvoja vernost načelima profesije nagoni te da ozbiljnije uzmeš u obzir mogućnost urote žitelja Zemlje koji su nam prošle noći postavili zamku. Drugi motiv, isto tako snažan, goni te u suprotnom smeru. To je veoma jasno napisano u električnim poljima tvojih moždanih ćelija."
     "Moje moždane ćelije su u redu", uzvrati Bejli grozničavao. "Slušaj, ja ću i reći zašto nema smisla traćiti vreme na tu tobožnju urotu. To, jednostavno, nema veze s ubistvom. Pomislio sam i sam, načas, da možda ima. To priznajem. Juče, u kuhinji, mislio sam da smo u opasnosti. Ali šta se dogodilo? Oni su nas sledili, mi smo ih ostavili na trakama i to je bilo sve. To nije bila akcija dobro organizovanih i odlučnih ljudi.
     Moj sin je bez ikakvih teškoća pronašao gde smo se smestili. Jednostavno, pozvao je telefonom Odsek. Nije se čak morao ni predstavljati. Naši zaverenici mogli su učiniti isto, da su nam zaista želeli zlo."
     "Zar nisu?"
     "Očigledno je da nisu. Da su želeli da izazovu pobunu, mogli su je početi u prodavnici cipela, a ipak su se pitomo razišli pred jednim čovekom i njegovim revolverom. Jednim robotom i jednim revolverom iz koga su znali da neće biti pucano - pošto su shvatili ko si i šta si. Oni su medijevalisti. To su bezazlena stvorenja. Ti to ne znaš, ali ja sam to morao znati. I znao bih, da me sve ovo nije dovelo u takvo stanje na sve gledam glupo melodramski.
     Kažem ti ja, tačno znam kakva vrsta ljudi postaju medijevalisti. Meki, sanjarenju skloni ljudi, kojima je život ovde pretežak i koji se gube u nekom idealnom svetu prošlosti, koji nikada nije postojao. Kad bi cerebroanalizovao pokret, kao što možeš pojedinca, sigurno bi pronašao da oni nisu ništa sposobniji da počine ubistvo nego Džulijus Enderbi."
     R. Denil polako uzvrati: "Tvoja razmišljanja za mene nemaju vrednost činjenica."
     "Šta hoćeš time da kažeš?"
     "Tvoja promena mišljenja suviše je nagla. Postoje i neke podudarnosti. Nekoliko časova pre večere pozvao si doktora Džerigela. Ti onda još nisi znao ništa o mojoj vrećici za hranu i nisi mogao sumnjati da sam ja ubica. Zašto si ga onda zvao"?
     "Već tada sam sumnjao u tebe."
     "A prošle noći si govorio u snu."
     Bejlijeve oči se raširiše. "Šta sam govorio?"
     "Nekoliko puta si ponovio reč Džesi. Mislim da si govorio o svojoj ženi."
     Bejli je osetio kako mu se mišići opuštaju. Rekao je drhtavo: "Imao sam noćnu moru. Znaš li šta je to?"
     "Ne znam, naravno, na osnovu ličnog iskustva. Definicija u mom rečniku kaže da je to ružan san."
     "A znaš li šta je san?"
     "I opet, samo po definiciji iz rečnika. To je privid stvarnosti koji čovek proživljava za vreme privremenog odsustva svesti koje se naziva spavanje."
     "U redu. Neka bude tako. Privid. Ponekad je, međutim, privid vrlo stvaran. Sanjao sam da mi je žena u opasnosti. Takve snove ljudi često sanjaju. Zvao sam je po imenu. To se takođe događa. Možeš mi verovati na reč."
     "To ću rado učiniti. Ali to me dovodi na novu misao. Kako je Džesi saznala da sam ja robot?"
     Bejlijevo čelo ponovo se orosilo znojem: "Nećemo valjda opet o tome. Glasine..."
     "Žao mi je što te moram prekinuti, partneru Elija, ali nema glasina. Da ih ima, Grad bi danas kipteo od nemira. Proverio sam sve izveštaje koji pristužu u Odsek i to jednostavno nije tačno. Uopšte nema glasina. Prema tome, kako je tvoja žena saznala?"
     "Šta hoćeš time da kažeš? Misliš li ti da je moja žena jedan od članova..."
     "Da, Elija."
     Bejli je čvrsto stisnuo šake. "E pa, nije, i o tome nećemo dalje razgovarati."
     "To nije nimalo nalik na tebe, Elija. Postupajući kao profesionalac, ti si me dvaput optužio za ubistvo."
     "A ovo je za tebe prilika da izjednačiš?"
     "Ne shvatam šta misliš tom frazom. Ja potpuno odobravam tvoju spremnost da me optužiš. Činilo ti se da imaš razloge. Bili su pogrešni, ali su lako mogli biti i tačni. Međutim, isto tako jaki dokazi postoje i za tvoju ženu."
     "Kao ubicu? Do đavola, Džesi ne bi povredila ni svog najgoreg neprijatelja. Ona ne bi mogla ni nosom proviriti izvan Grada. Ona ne bi mogla... Eh, da si samo od krvi i mesa. Već bih te..."
     "Ja samo kažem da ona pripada zaveri. Samo kažem da bismo je morali ispitati."
     "Nemoj o tome ni sanjati, ma šta to bilo kad si ti u pitanju. A sada slušaj. Medijevalisti ne traže našu krv. Oni ne rade na taj način. Ali zaista hoće da te izbace iz Grada. To je očigledno. I to pokušavaju da izvedu nekom vrstom psihološkog napada. Nastoje da nam otežaju život, obojici, jer smo zajedno. Oni su lako mogli saznati da je Džesi moja žena i svakako je logično da joj saopšte novost. Ona je kao i svako drugo ljudsko biće. Ne voli robote. Ne želi da se ja družim s robotom, naročito ako misli da sam pri tom u opasnosti - a oni su joj, naravno, to i naglasili. To je na nju delovalo. Cele noći me je molila da dignem ruke od ovog slučaja, ili da te nekako isteram iz Grada."
     "Očigledno je", reče R. Denil, "da osećaš vrlo snažnu potrebu da zaštitiš svoju ženu od ispitivanja. Čini mi se, međutim, jasno da ni ti sam stvarno ne veruješ u teoriju koji si iskonstruisao."
     "Šta misliš, do đavola, šta si ti?" razbesni se Bejli. "Ti nisi detektiv. Ti si samo mašina za cerebroanalizu, kao što su to i elektroencefalografi koje imamo u ovoj zgradi. Imaš ruke, noge i glavu, možeš i da govoriš, ali ipak nisi ništa više od mašine. To te neće napraviti detektivom. I šta ti uopšte znaš? Začepi, sada, i pusti me da razmišljam."
     Robot je mirno uzvratio: "Mislim da bi bilo bolje da spustiš glas, Elija. Dozvoljavam da ja zaista nisam detektiv u onom smislu u kome si to ti, ali bih ipak voleo da te upozorim na jednu malu stvar."
     "Uopšte me ne znaima."
     "Dozvoli. Ako nisam u pravu, reci mi to i nikakvog zla neće biti. Evo, samo ovo. Prošle noći izišao si iz naše sobe da nazoveš Džesi kućnim komunikatorom. Ja sam bio predložio da tvoj sin ide umesto tebe. Rekao si mi da među žiteljima Zelje nije običaj da otac šalje svog sina u opasnost. Da li taj običaj vredi i za majke?"
     "Da, narav...", poče Bejli i zastade.
     "Shvataš, zar ne, šta hoću da kažem?" upita R. Denil. "Da se Džesi plašila za tvoju bezbednost i da je zaista želela da te odgovori, rizikovala bi svoj život, a ne bi poslala sina. Činjenica da je poslala Bentlija može značiti samo to da je osećala da on neće biti izložen opasnosti, ali da bi pod istim uslovima ona to bila. Da su zaverenici ljudi nepoznati Džesi, to ne bi bio slučaj, ili ona, bar, ne bi imala razloga da misli da je tako. S druge strane, ako pripada zaveri, znala bi, Elija, da je posmatraju i da će je prepoznati, dok Bentli može proći neprimećeno."
     "Čekaj malo", reče Bejli, osaćajući mučninu. "Pomalo cepidlačiš, ali..."
     Nije bilo razloga da se čeka. Signal na komesarovom stolu ludo je zasvetlucao. R. Denil je čekao da Bejli odgovori, ali ovaj je samo bespomoćno zurio. Robot je dodirnuo kontakt. "Šta je?"
     Progovorio je promukli glas R. Semija: "Ovde je neka gospođa koja želi da vidi Eliju. Rekao sam joj da je zauzet, ali ona neće da ode. Kaže da se zove Džesi."
     "Pusti je unutra," reče R. Denil mirno i njegove se smeđe oči bezosećajno sretoše s paničnim pogledom Bejlija.