2. ŠETNJA EKSPRESNOM TRAKOM

     Na ekspresnoj traci vladala je uobičajena, potpuno normalna gužva. Na nižem spratu oni koji moraju stajati, a na gornjem oni koji imaju dozvole za sedišta. Neprekidni niz ljudi izlazio je iz ekspresa, prelazio preko traka za usporavanje na lokalne trake, ili na nepokretne puteve koji su vodili prema svodovima ili preko mostova u beskrajne mreže gradskih kvartova. Drugi niz, isto tako neprekidan, silazio je na ekspresnu traku s druge strane, preko traka za ubrzavanje.
     Oko njih presijavala su se beskrajna svetla: svetleći zidovi i stubovi, koji su odbleskivali hladnom, jednoličnom fosforescencijom; bleštave reklame koje su privlačile pažnju; oštri, ukočeni signali saobraćajnih znakova na kojima je pisalo: OVIM PUTEM PREMA DŽERZIJU. SLEDITI STRELICE ZA EKSPRES PREMA ISTOČNOJ RECI. GORNJI SPRAT ZA SVE PRAVCE PREMA LONG AJLENDU.
     Najupadljivija je bila buka; zvuk miliona koji govore, smeju se, kašlju, dozivaju se, mrmljaju, dišu.
     Nigde nije bilo saobraćajnih znakova koji bi pokazivali put prema Gradu Svemiraca, pomisli Bejli.
     Prebacivao se s jedne trake na drugu s lakoćom koju je zahvaljivao dugogodišnjoj praksi. Deca su učila da hodaju po trakama čim bi učinila prve korake. Bejli jedva da je i osetio snagu ubrzanja, dok mu se brzina povećavala svakim korakom. Nije ni bio svestan da se nagnuo napred, kako bi savladao ubrzanje. Za trideset sekundi stigao je do trake koja juri sto kilometara na sat i konačno se mogao popeti na ograđenu, staklom optočenu pokretnu platformu koju su nazivali ekspresom.
     Nikakve strelice koja bi upućivala prema Gradu Svemiraca, mislio je.
     Nije ni bilo potrebno. Ako ste imali ikakvog posla tamo, put vam je morao biti poznat. A ako niste znali put, značilo je da tamo nemate ništa ni da tražite. Kada je, pre dvadeset pet godina, Grad Svemiraca bio sagrađen, ljudi su ispoljavali težnju da od njega naprave neku vrstu Luna parka. Čitave povorke ljudi iz Grada upućivale su se u tom pravcu.
     Ali Svemirci su to sprečili. Učtivo (oni su uvek bili učtivi), ali ne praveći kompromis sa svojom taktičnošću, postavili su čvrst Zid između sebe i Grada. Uspostavili su i izvesnu mešavinu pasoške i carinske kontrole. Ako ste imali kod njih kakvog posla, morali se se legitimisati, dozvoliti da vas pretresu i podvrgnuti se medicinskom pregledu i standardnoj dezinfekciji.
     To je izazvalo nezadovoljstvo. Sasvim razumljivo. Snažnije nezadovoljstvo nego što je trebalo. Dovoljno nezadovoljstva da se stvori ozbiljna prepreka programu modernizacije. Bejli se sećao Nereda vezanih za Zid. I on je sudelovao u gomili koja se vešala o držače na ekspresnim trakama, sedala na povlašćena sedišta bez obzira na čin, ludački jurcala gore-dole, rizikujući da se ubije, i ostajala pred Zidom Grada Svemiraca čitava dva dana, izvikujući parole i uništavajući gradsko vlasništvo iz čistog besa.
     Bejli se još mogao setiti pesama iz onog vremena. Jedna od njih nosila je naslov "Čovek se rodio na majci Zemlji, čuješ li?" a pevala se na neku staru narodnu melodiju sa nerazumljivim refrenom.

     Čovek se rodio na majci Zemlji, čuješ li?
     Zemlja mu je život dala, čuješ li?
     Svemircu već se tresu gaće,
     Briše iz krila majčinog u Svemir.
     Prljavi Svemirče, čuješ li?

     Bilo je na stotine takvih stihova. Neki su bili vickati, većina glupi, a mnogi prosti. Svaki, se, međutim, završavao sa: "Prljavi Svemirče, čuješ li?" Prljavi, prljavi. Za Svemirce je to bila najteža moguća uvreda, jer oni su, upravo, urođenike sa Zemlje smatrali neukusno prljavim i zaraznim.
     Naravno, Svemirci nisu otišli. Nije im čak bilo ni potrebno da upotrebe neko od svojih nadmoćnih oružja. Zastarela zemaljska flota već odavno je dobila lekciju: bilo je samoubistvo približiti se bilo kom ratnom brodu Spoljnjih svetova. Zemaljski avioni, koji su se usudili da nadlete područje Grada Svemiraca u prvim danima njegovog nastanka, jednostavno su nesatajali. U najboljem slučaju, pronašlo bi se samo kakvo slomljeno krilo, koje je palo na tle.
     Nijedna gomila nije mogla pobesneti do te mere da zaboravi delovanje supereteričnih ručnih dezintegratora koje su osvajači okušavali na Zemljanima u ratovima od pre jednog stoleća.
     I tako su Svemirci sedeli iza svog Zida, koji je i sam bio proizvod njihove napredne nauke. Na Zemlji nije bilo ni načina ni sredstava kojim bi se Zid mogao ukloniti. Svemirci su samo strpljvo čekali s druge strane Zida, sve dok Grad nije smirio razularenu masu suzavcem i uspavljujućim gasovima. Kaznionice koje su se nalazile pod zemljom napunile su se posle toga kolovođama, nezadovoljnicima i ljudima koji su se naprosto našli u blizini. Ubrzo su svi oni bili pušteni na slobodu.
     Kasnije su Svemirci ublažili ograničenja. Zid je bio ukolnjen, a staranje nad izolacijom Grada Svemiraca povereno je gradskoj policiji. Najvažnije od svega, ipak, bilo je to da su lekarski pregledi tada bili mnogo manje upadljivi.
     A sada, mislio je Bejli, stvari mogu poprimiti suprotan tok. Ako Svemirci ozbiljno misle da je neki stanovnik Zemlje upao u njihov Grad i počinio ubistvo, opet bi moglo doći do podizanja Zida. To ne bi bilo nimalo dobro. Popeo se na platformu za ekspres i progurao se, između onih koji su stajali, do uske zavojite dizalice koja je vodila na gornji sprat. Zauzeo je jedno sedište. Nije zakačio svoju karticu za šešir sve dok nisu prošli poslednji delovi Hadsona. Sa činom C-5 nije imao pravo na sedište istočno od Hadsona, ni zapadno od Long Ajlenda, i mada je u tom trenutku bilo dovoljno praznih sedišta, neki od robota-čuvara automatski bi ga izbacili. Ljudi su postajali sve sitničaviji u pogledu posebnih povlastica, a, istini za volju, mora se priznati, Bejli je u tome bio kao i većina ostalih. Vazduh je karakteristično zviždao oko zakrivljenih vetrobarana, postavljenih ispred svakog sedišta. To je razgovor činilo gotovo nemogućim, ali kad bi se čovek privikao, mogao je mirno razmišljati.
     Mnogi Zemljani bili su medijevalisti na ovaj ili onaj način. Nije to bilo nimalo teško, ako je značilo sećati se vremena kada je Zemlja bila jedini svet, a ne samo jedan od pedesetak. I to najgori od svih.
     Začuvši ženski krik, Bejli naglo okrenu glavu u desno. Neka žena ispustila je tašnu; video je, samo za trenutak, pastelno ružičastu mrlju na jednoličnom sivilu traka. Neki žurni putnik, koji je silazio s ekspresa, mora da je nehotice gurnuo tašnicu, koja je pala na traku za usporavanje. Vlasnica se velikom brznom udaljavala od svoje imovine.
     Ugao Bejlijevih usana zaigra. Žena je još i mogla dohvatiti svoju torbicu da je bila dovoljno bistra da siđe do trake koja je išla još sporije od one na koju je torbica pala i da je tu dočeka. Ali Bejli nikad neće doznati da li je u tome uspela ili ne. Prizor je već bio udaljen gotovo kilometar.
     Najverovatnije je bilo da neće. Statistika je govorila da se u proseku na trakama svaki tri munitu nešo ispusti i nikade više ne nađe. Biro za izgubljene i nađene stvari predstavljao je ogromnu ustanovu. Bila je to samo još jedna dodatna komplikacija modernog načina života.
     Bejli je mislio: nekad je bilo mnogo jednostavnije. Sve je bilo jednostavnije. I upravo je to činilo ljude medijevalistima.
     Medijevalizam se ispoljavao u različitim oblicima. Džulijusu Enderbiju, čoveku bez mašte, to je značilo usvajanje nekih arhaizama. Naočare! Prozori!
     Bejliju je značilo proučavanje istorije. Istorije načina življenja, pre svega.
     Na primer, Grad. Njujork, u kome je živeo i radio, bio je veći od bilo kog drugog grada, osim Šangaja. A Njujork je bio star samo tri veka.
     Razume se, nešto je nekad postojalo na istom ovom geografskom prostoru, ali se tada zvalo Njujork Siti. To primitivno okupljanje žitelja postojalo je tri hiljade, a ne tri stotine godine, ali to nije bio Grad.
     Tada i nije bilo Gradova. Bile su to naprosto gomile zgrada, velikih i malih, na otvorenom prostoru. Zgrade su donekle ličile na zdanja Svemiraca, ali su, naravno, bile mnogo drugačije. Te gomile (najveća je jedva dosezala deset miliona stanovnika, a u većini slučajeva nisu prelazile milion), bile su razbacane po celoj Zemlji, na hiljade njih. Ekonomski gledano, te su gomile po modernim standardima bile savršeno nedelotvorne.
     Sve veći priraštaj stanovnišva prisilio je Zemlju na ekonomičnost. Dve milijarde, tri milijarde, čak pet milijardi ljudi moglo je opstati na pleneti progresivnim spuštanjem životnog standarda; međutim, kad je stanovništvo dostiglo osam milijardi, život je postao polugladovanje. U ljudskoj civilizaciji moralo je doći do korenite promene, naročito kada je postalo jasno da su Spoljnji svetovi (koji su pre jedva hiljadu godina bili Zemljine kolonije) bili smrtno ozbiljni sa svojim useljeničkim ograničenjima.
     Korenita promena sastojala se u postepenom oblikovanju gradova, tokom hiljadu godina novije zemaljske istorije. Ekonomičnost je zahtevala veličinu. To se već shvatilo i u medijevalna vremena, premda možda samo podsvesno. Kućna radinost razvijala se u fabrike, a fabrike u kontinentalne industrije.
     Zamislite samo neekonomičnost stotine hjiljada kuća za stotine hiljade porodica - naročito ako se uporedi sa stohiljadnom jedinicom jedne Sekcije; zbirke mikrofotografisanih knjiga u svakoj kući - ako se uporede sa koncentrisanom bibliotekom mikrosekcije; nezavisni ekran za svaku porodicu - u poređenju sa zajedničkim sistemo vido-mreže.
     Ili, uzmite samo jednostavnu glupost beskrajnog ponavljanja kuhinja i kupatila, kada se uporede sa izvanredno ekonomičnim obedovaonicama i prostorijama za tuširanje, koje je omogućila Gradska kultura.
     Sela, varoši, pa i "gradovi" na Zemlji postupno su umirali: progutali su ih Gradovi. Čak su i rani nagoveštaji atomskog rata samo usporili ovu promenu. Sa pronalaskom zaštitnog polja, ovakav razvoj prerastao je u bezglavu trku. Gradska kultura značila je najbolji način raspodele hrane, povećano korišćenje kvasaca i vodenih materija. Njujork se sada prostirao na preko tri hiljade kvadratnih kilometara i prilikom poslednjeg popisa njegovo stanovništvo brojalo je više od dvadeset miliona. Postojalo je u ukupno oko osam stotina Gradova na Zemlji, sa prosečnom nastanjenošću od deset miliona stanovnika.
     Svaki Grad postao je polunezavisna jedinica, ekonomski gotovo u celini samostalna. Mogla se u potpunosti zatvoriti, ograditi, ukopati u zemlju. Grad je postao čelična pećina, ogromna, samoodržavana pećina od čelika i betona.
     Grad se mogao stvoriti na naučnoj osnovi. U centar bi bio postavljen ogromni kompleks administrativnih ustanova. U brižljivo raspoređenim odnosima smeštale su se velike stambene četvrti, međusobno povezane i isprepletene ekspresnim i lokalnim putevima. Prema predgrađima protezale su se fabrike, kombinati za prerađevine iz vode, farme za kulturu kvasca i energetske centrale. Celim Gradom prolazile su cevi za vodu, odvodni kanali. Naročito su bile pažljivo raspoređene škole, zatvori i sudovi, kao i energetski dovodi i komunikacioni vodovi.
     Nije bilo nikakve sumnje: Grad je predstavljao vrhunac čovekove pobede nad okolinom. Ni svemirski letovi, ni pedeset kolonizovanih Svetova, koji su sada toliko držali do svoje nezavisnosti, nisu se mogli uporediti sa Gradom.
     Izvan gradova gotovo da nije ni bilo ljudi. Tamo su počivali divljina i otvoreno nebo koje je malo ljudi moglo podnositi. Razume se, otvoreni prostor bio je neophodan. Na njemu se nalazila voda, potrebna ljudima, ugalj i drvo, osnovne sirovine za proizvodnju plastičnih masa i sve većih količina kvasca. (Nafte je već odavno nestalo, ali masnoćama bogate vrste kvasca predstavljale su odgovarajuću zamenu). Zemlja između gradova još je bila puna rudnika, a koristila se za uzgajanje biljne i stočne hrane u znatno većoj meri nego što je većina ljudi mislila. Sve to nije bilo naročito ekonomično, ali govedina, svinjetina i žitarice uvek su nalazili put do tržišta luksuznih stvari. Mogli su se takođe izvoziti.
     Ali samo je šačica ljudi bila potrebna za upravljanje rudnicima i poljoprivrednim kompleksima i crpljenje vode, a i oni su nadgledali čitav proces iz velikih udaljenosti. Roboti su radili bolje, a zahtevali manje.
     Roboti! Bila je to jedna od velikih ironija. Upravo je na Zemlji došlo do pronalaska pozitronskog mozga i upravo je Zemlja prvi put upotrebila robote u proizvodnji.
     Ne na Spoljnjim svetovima. Kao da se to samo po sebi razume, Spoljnji svetovi uvek su tvrdili da su roboti plod njihove kulture.
     Na izvestan način, zaista, do vrhunca robotske ekonomije došlo je na Spoljnjim svetovima. Ovde, na Zemlji, roboti su oduvek bili ograničeni na rudnike i zemljoradnju. Samo u poslednjih četvrt veka, pod uticajem Svemiraca, roboti su lagano uvedeni u Gradove.
     Gradovi su bili dobro zamišljeni. Svi, osim medijevalista, znali su da im nema zamene, nikakve razumne zamene. Jedina je neprilika bila u tome što Gradovi nisu mogli kao takvi opstati. Stanovništvo Zemlje i dalje je raslo. Jednog dana, uprkos svemu što Gradovi mogu postići, raspoložive kalorije po osobi jednostavno će pasti ispod nivoa neophodnog za održavanje života.
     Sve se činilo još gore, jer tu su bili i Svemirci, potomci ranijih zemaljski iseljenika, koji su udobno živeli na svojim slabo naseljenim svetovima punim robota, tamo daleko u Svemiru. Bili su savršeno odlučni u tome da održe komfor koji se mogao stvoriti zahvaljujući slaboj naseljenosti njihovih svetova, i u tu svrhu sprovodili su strogu kontrolu rađanja i stroga ograničenja doseljavanja sa Zemlje. A ovo...
     Dolazi Grad Svemiraca. Podsvest je upozorila Bejlija da se približava Njuarku. Kad bi ostao nešto duže na mestu gde se nalazi, odjurio bi severozapadom, prema Trentonu, srcu tople i smrdljive Zemlje kvasca.
     Stvar je bila u tačnom vremenskom proračunu. Čovek je morao sići s platforme i utrošiti izvesno vreme gurajući se među ljudima koji su mrmljajući stajali na nižoj platformi. Zatim izvesno vreme da siđe do ograde i, konačno, da pređe preko traka za usporavanje. Obavivši sve to, našao se tačno na pravom mestu. Ni u jednom trenutku nije svesno proračunavao svoje korake. Da jeste, verovatno bi promašio.
     Bejli se obreo u neobičnoj poluizolaciji. Na stanici gde je sišao nalazio se samo jedan policajac i osim zvižduka ekspresa ovde je vladala gotovo neprijatna tišina.
     Policajac se približi i Bejli mu nestrpljivo pokaza svoju značku. Policajac podiže ruku, dopuštajući mu da nastavi put.
     Prolaz se sužavao i tri ili četiri puta oštro skretao. Bilo je to očigledno namerno. Gomile stanovnika Zemlje nisu se u takvom prolazu mogle skupljati, a direktni napad bio je gotovo nemoguć.
     Bejli je bio srećan što je bilo dogovoreno da ga njegov budući partner sačeka s ove strane Grada Svemiraca. Nije mu se dopadala ni sama pomisao na lekarski pregled, premda je bilo opšte poznato da se ovaj izvodi s krajnjom učtivošću.
     Jedan Svemirac stajao je pokraj niza vrata koja su obeležavala izlaz na otvoreni prostor, prema stambenim zgradama Svemiraca. Bio je obučen po zemaljskoj modi, s pantalonama uskim u struku, a širokim kod članka, i sa šarenom prugom uz šavove. Nosio je običnu tekstronsku košulju, otvorene kragne, sa posebnim automatom za zakopčavanje, nabranom oko podlaktice, ali se odmah videlo da je Svemirac. Bilo je nečeg neuobičajenog u načinu na koji je stajao, u tome kako je držao glavu, u mirnim, bezizražajnim crtama njegovog širokog lica sa istaknutim jagodicama, u njegovoj kratkoj, bakarnoj kosi koja se ravno spuštala na leđa. Sve ga je to činilo različitim od rođenog Zemljanina.
     Bejli se ukočeno približi i reče monotonim glasom: "Ja sam detektiv, čovek Elija Bejli, policijski odsek, Grad Njujork, čin C-5."
     Pokazao je svoju legitimaciju i nastavio: "Dobio sam naređenje da se sastanem sa R. Denilom Olivavom na prilazu Gradu Svemiraca." Pogledao je na svoj časovnik. "Malo sam uranio. Mogu li zamoliti da se najavi da sam stigao?"
     Osetio je u sebi nešto više nego hladnoću. Bio se već navikao na zemaljske modele robota. Svemirski modeli bili su svakako drugačiji. Nije sreo još nijednog, ali Zemljom je kružilo mnoštvo strašnih priča, koje su se kazivale samo šapatom, o ogromnim i fantastičnim robotima što su nadljudskim snagama radili na dalekim, blistavim Spoljnjim svetovima. Zateče samog sebe kako mu zubi cvokoću.
     Svemirac, koji je pristojno slušao, uzvrati: "Neće biti potrebno. Čekao sam te." Bejlijeva ruka pokrenu se sama od sebe, a onda klonu. Brada mu se odjednom izduži. Nije uspeo da izusti ni reč. Jezik mu se ukočio.
     Svemirac nastavi: "Dopusti da se predstavim. Ja sam R. Denil Olivav."
     "Da? Da nisam pogrešio? Mislio sam da prvi inicijal..."
     "Upravo tako. Ja sam robot. Zar ti nisu rekli?"
     "Rekli su mi." Bejli prinese vlažnu ruku kosi i nepotrebno je zagladi. A onda je ponovo ispruži. "Izvinite, gospodine Olivav. Razmišljao sam, ne znam ni sam o čemu. Dobar dan. Ja sam Elija Bejli."
     "Drago mi je." Robotova ruka zatvorila se oko njegove s blago povećanim pritiskom, koji se pretvorio u ugodni prijateljski stisak. "Ipak mi se čini da si zbog nečeg uznemiren. Smem li te zamoliti da budeš otvoren prema meni? U odnosu kakav je naš, najbolje je da raspolažemo svim potrebnim činjenicama. I u mom svetu vlada običaj da partneri oslovljavaju jedan drugog imenom. Verujem da to nije u suprotnosti ni sa vašim običajima."
     "To je samo zato, shvataš, što ne izgledaš kao robot", reče Bejli u očajanju.
     "I to te uznemirava?"
     "Ne bi smelo, De... Denile. Da li svi roboti na tvom svetu izgledaju kao ti?"
     "Postoje individualne razlike, Elija, kao i kod ljudi."
     "Naši roboti... pa, eto, čovek odmah vidi da su roboti, razumeš. Ti izgledaš kao Svemirac."
     "Ah, shvatam. Očekivao si, svakako, neki grublji model, pa sam te iznenadio. Ipak, potpuno je logično da u ovom slučaju upotrebimo robota s naglašenim ljudskim karakteristikama, naročito ako želimo da izbegnemo neugodnosti. Zar nije tako?"
     Naravno da je tako. Upadljivi robot, koji bi se skitao Gradom, začas bi se našao u neprilikama.
     Bejli reče: "Da."
     "Krenimo onda, Elija."
     Vratili su se do ekspresa. R. Denil je smesta shvatio svrhu traka za ubrzavanje i počeo ih prelaziti, hitro i spretno. Bejli, koji je krenuo umerenom brzinom, morao je sada ubrzati, pomalao uznemiren.
     Robot je postojano održavao tempo. Nije ničim pokazivao da ima ikakvih teškoća. Bejli se čak upita ne ide li možda R. Denil namerno sporije nego što može. Stigao je do beskrajnih platoa ekspresa i upravo ludački skočio na platformu. Robot ga je sledio s lakoćom.
     Bejli se zacrveneo, progutao dvaput pljuvačku i rekao: "Ostaću na donjoj platformi, zajedno s tobom."
     "Ovde dole?" Ne posvećujući ni najmanju pažnju buci i ritmičkom podrhtavanju platforme, robot reče: "Da li sam možda dobio pogrešne informacije? Rekli su mi da, pod izvesnim uslovima, C-5 može dobiti sedište na gornjem spratu."
     "U pravi si. Ja mogu ići gore, ali ti ne možeš"
     "Zašto ne bih mogao i ja?"
     "Potrebno ti je C-5, Denile."
     "Toga sam svestan."
     "Ti nisi C-5." Teško se moglo govoriti. Zviždanje vazduha bilo je bučnije na manje zaštićenoj nižoj platformi, a, osim toga, Bejliju je, sasvim prirodno, bilo stalo da ne govori preglasno.
     R. Denil reče: "Zašto ja ne bih bio C-5? Ja sam tvoj partner i, prirodno, istog ranga. Dali su mi ovo."
     Iz unutrašnjeg džepa izvukao je četvrtastu legitimaciju, savršeno ispravnu. Isprave su glasile na ime Denila Olivava, bez neizbežnog inicijala. Čin je bio C-5.
     "Pođimo onda gore", reče Bejli drveno.
     Bejli se zagledao pravo preda se, čim je seo, ljut na samog sebe, preterano svestan robota koji je sedeo pored njega. Dvaput je pogrešio. Prvi put nije prepoznao R. Denila kao robota, a drugi put nije pogodio logiku koja je zahtevala da i R. Denil dobije čin C-5.
     Neprilika se sastojala u tome što Bejli nije bilo detektiv iz popularnih mitova. Mogao je biti iznenađen, okolnosti su ga mogle zaprepastiti, nije se mogao svemu prilagoditi i nije shvatao svaku situaciju brzinom munje. Nikad nije ni mislio da je izvanredan, ali, isto tako, nikada ranije zbog toga nije ovoliko požalio.
     Ono što je posebno izazivalo njegovo žaljenje bila je činjenica da je R. Denil Olivav, po svemu sudeći, upravo predstavljao oličenje samog tog mita.
     No, morao je to i biti. Bio je robot.
     Bejli poče da se pravda pred samim sobom. Bio se navikao na robote, poput R. Semija. Očekivao je biće s kožom od tvrde i sjajne plastike, gotovo mrtvački bele boje. Očekivao je izraz ukočenosti, nestvarnog, bolesno dobrog raspoloženja. Očekivao je nesigurne, neujednačene pokrete.
     R. Denil bio je različit od svega toga.
     Bejli uputi brzi pogled sa strane na robota. R. Denil se u isto vreme okrenu, srete s njegovim pogledom i ozbiljno klimnu. Usne su mu se prirodno pomicale dok je govorio, ne ostajući jednostavno razmaknute kao kod zemaljskih robota. U ustima se čak video pokretljivi jezik, kojim se služio pri artikulaciji.
     Bejli je razmišljao: zašto ovako mirno sedim? Sve ovo mora biti potpuno novo za njega. Buka, svetlost, gomila!
     Bejli ustade, prođe kraj R. Denila i reče "Sledi me."
     Sišli su s ekspresa niz trake za usporavanje.
     Bejli je razmišljao: "Gospode Bože, šta ću reći Džesi?"
     Pojava robota izbacila mu je tu misao iz glave, ali sada se bolno vraćala, dok su se vozili lokalnom trakom koja je vodila u donji Bronks.
     Rekao je: "Ovo je sve jedna zgrada, Denile. Sve što vidiš čini Grad. U njemu živi dvadeset miliona ljudi. Ekspresi se neprekidno kreću, danju i noću, brzinom od sto kilometara na sat. Ekspresnih traka ima oko četiri stotine kilometara, a njima treba pridodati još i više stotina kilometara lokalnih traka."
     Još malo, mislio je Bejli, i počeću da izračunavam koliko tona kvaščanih proizvoda pojede Njujork na dan, koliko kubika vode popijemo i koliko megavata proizvedu atomske energetske centrale na sat.
     Denil uzvrati: "O tome i sličnim stvarima već sam obavešten kroz uputstva koja su mi data."
     Bejli pomisli: to znači da ne moram govoriti ni o hrani, ni o piću, ni o atomskoj energiji. Konačno, zašto i pokušavam da ostavim utisak na robota.
     Nalazili su se u Istočnoj 182. ulici i bilo im je potrebno još dvesta koraka do dizalica što hrane čelično-betonske slojeve stanova, među kojima se nalazio i njegov. Zausti da kaže: "Ovim putem", kada ga zaustavi gomila ljudi što se skupila pred sjajno osvetljenim vratima jedne od mnogih trgovina, smeštenih u prizemlju ovog kvarta.
     On upita najbližu osobu urođenim autoritativnim glasom: "Šta se to dešava?"
     Upitani čovek, propinjući se na prstima, reče: "Boga mi, ne znam, upravo sam stigao."
     Neko je uzbuđeno govorio: "I ovde su uveli one smrdljive robote. Čini mi se da žele da nas isteraju odavde. Oh, baš bih voleo da ih rasturim."
     Bejli nervozno pogleda prema Denilu, ali, ako je ovaj i shvatio značenje izgovorenih reči, ili ih uopšte čuo, nije to pokazao ni najmanjim spoljnjim gestom.
     Bejli zaroni u gomilu. "Pustite nas, pustite me da prođem. Policija!"
     Propustili su ga. Iza Bejlijevih leđa dopirale su reči:
     "...da ih malo rasturimo. Žicu po žicu, da ih rasparamo po šavovima..." Neko se nasmeja.
     Bejli se naglo ohladio. Grad je predstavljao vrhunac delotvornosti, ali to je tražilo mnogo od njegovih žitelja. Morali su živeti na strog i jednoličan način i ceo svoj život provoditi pod striktnom naučnom kontrolom. Ali ponekad bi potisnuti porivi eksplodirali.
     Sećao se Nereda iz dana Zida.
     Postojali su opipljivi razlozi za antirobotske pobune. Ljudi koji bi se posle pola života provedenog u radu našli pred očajničkim izgledima na minimalni standard, kojim su se morali zadovoljiti kao otpušteni, teško su mogli hladnokrvno rasuđivati o tome da pojedinačni roboti nisu nizašta krivi. Barem je na pojedinačne robote čovek mogao udariti.
     Čovek nije mogao udarati na nešto što se nazivalo "Vladinom politikom", ili na parolu kao što je "Povećajmo proizvodnju radom robota".
     Vlada je ovo razdoblje nazivala izgradnjom koja zahteva žrtve. Kolektivna glava se tužno tresla i uveravala svakog da će posle neophodnog razdoblja prilagođavanja za sve doći novi i bolji život.
     Ali, medijevalistički pokret širio se sa porastom procesa otpuštanja. Ljudi su očajavali, a granica između ogorčenja i divlje pobune ponekad se prelazila vrlo lako.
     U ovom trenutku samo su minuti mogli stajati između potisnutog neprijateljstva gomile i rasplamsale orgije krvi i rušenja. Bejli se probio do vrata.