18.

     'Znajući da lišena mržnje hude
     Duša opet krajnje nevina bude
     I najzad shvati da sebi je mila,
     Popustljiva i strahotna vila,
     Da je njena volja volja samog Raja;
     Ona može, makar mrštio se svako
     Uz urlanje vetra naopako
     I pucanje meha, srećna bit' do kraja.'

     Vilijem Batler Jejts, 'Molitva za moju kćer'

     Sada živimo u Koloradu. U proleće 1982. pozvali su me u jednu ovdašnju skromnu književnu radionicu i ja sam se vratio na Istok samo na toliko da povedem Amritu. Naša poseta koja je usledila preinačena je u srazmerno stalni boravak. Izdali smo kuću u Egzeteru, onako nameštenu, ali osam slika visi ovde na grubom drvetu brvnare, a mala skica u ulju Džejmi Vajet koju smo kupili 1973. najbliža je tome da uhvati bogatu igru svetlosti koju vidimo kroz prozor. Taj kvalitet svetlosti opsedao nas je za vreme prvih meseci koje smo tu proveli i Amrita i ja oboje smo - isprva bojažljivo - pokušali da slikamo u ulju.
     Zgrade ovdašnjeg koledža primitivne su po bostonskim merilima, plate su nam male; ali kuća u kojoj živimo bila je nekad rendžerska brvnara i sa našeg velikog prozora možemo da vidimo snežne vrhove više od stotinu milja severno. Svetlost je tako oštra i jasna da se graniči sa bolom.
     Najčešće nosimo farmerke, a Amrita je naučila kako da vozi 'Bronka' sa pogonom na četiri točka po blatu i snegu. Nedostaje nam okean. Još više, nedostaju nam neki prijatelji i blagodeti obalske civilizacije. Najbliži grad nalazi se osam milja od kampusa niz planinu i ima samo sedam hiljada stanovnika čak i na vrhuncu letnje sezone. Najotmeniji restoran zove se La Cocina, a obedujemo još u 'Pica Hatu', 'Norinom jutarnjem budžaku', 'Garijevom roštilju' i kamionskoj postaji na Međudržavnom auto-putu, koja radi dvadeset četiri sata dnevno. U leto, Amrita i ja mnogo pazarimo kod 'Ukusnog sladoleda'. Gradska biblioteka posluje iz prikolice 'Erstrim' dok je u izgradnji novi Gradski Centar. Denver je udaljen skoro tri sata, a oba planinska prevoja povremeno su danima zatvorena zimi.
     Ali ovde vazduh izgleda naročito čist i osećamo se nekako lakše ujutro, kao da visina obuhvata i delimično smanjenje gravitacije koja neumoljivo ispoljava svoj uticaj na ostatak sveta. A kvalitet dnevne svetlosti više je nego prijatna pojava; za nas je to, zapravo, neka vrsta prosvetljenja. Prosvetljenja koje leči.

     Ejb Bronštajn umro je prošle jeseni. Samo što je završio rad na zimskom broju, onom gde je objavljen i kratak tekst En Biti, kada je pretrpeo masivnu trombozu dok je ulazio u podzemnu železnicu.
     Amrita i ja odleteli smo na njegovu sahranu. Posle toga, ispijajući kafu sa ostalim ožalošćenima u maloj gradskoj kući koju je Ejb delio sa majkom, starica je pozvala Amritu i mene da joj se pridružimo u njegovoj sobi.
     I inače mala spavaća soba bila je još manja zbog polica za knjige koje su se pružale od poda do tavanice i ispunjavale gotovo čitava tri zida. Gospođa Bronštajn imala je osamdeset šest godina i izgledala je suviše krhko da se drži pravo dok je sedela tamo na ivici kreveta. Soba je mirisala na Ejbovu marku cigara i na knjige povezane u kožu.
     "Uzmite, molim vas", reče starica. Ruka joj je bila iznenađujuće mirna dok mi je pružala mali koverat. "Abraham je ostavio uputstva da vi dobijete ovo, Roberte." Njen grleni glas mora da je nekada bio strašno uzbuđujući. Sada, dok je odmeravao reči u preciznoj dikciji naučenog jezika, bio je samo divan. "Abraham je rekao da ovo treba da vam uručim lično - makar, kako je rekao, morala da odem peške u Kolorado da vas pronađem."
     U svakom drugom trenutku, slika ove krhke starice koja tabana preko prerije izmamila bi mi osmeh. Sada sam samo klimnuo glavom i otvorio pismo.

     9. april 1983.

     Bobi,
     Ako čitaš ovo pismo, onda ni ti ni ja nismo naročito oduševljeni nedavnim događajima. Upravo sam se vratio od lekara. Mada mi nije rekao da više ne kupujem longplejke, nije pokušao ni da mi proda nikakav dugoročni sertifikat.
     Nadam se da ti (i Amrita?) niste morali da ostavite ništa važno. To jest, ako uopšte može da postoji išta važno tamo u onoj divljini Bogu iza leđa koju smatrate domom u vreme kada ovo pišem.
     Nedavno sam izmenio svoj testament. Upravo sedim u parku blizu starog prijatelja, Ludog Šeširdžije, uživam u panateli i posmatram neke devojke u majicama sa bretelama i šortsevima koje pokušavaju da ubede sebe da je zaista proleće. Dan je topao, ali ne toliko topao da se ne naježe.
     Ako vam Mama još nije rekla, u svom novom testamentu sve ostavljam njoj. Sve, to jest, osim originalnog izdanja Prusta; fascikle sa korespondencijom pisaca u sefu; i prava, skromni bankovni račun i izvršnu funkciju urednika Drugih glasova. To pripada tebi, Bobi.
     Čekaj malo. Neću da me optužiš da sam ti okačio albatrosa ispod bezbrižnog poljskog vrata. Možeš slobodno da se ratosiljaš časopisa ako smatraš da tako treba. Ako više voliš da ga nastavi neka druga odgovorna strana - fino. Dao sam ti puna ovlašćenja za bilo koji aranžman te vrste.
     Bobi, samo upamti šta smo želeli da taj časopis bude. Nemoj ga utrapiti nekom jebenom konglomeratu koji želi poreske olakšice i koji će da unajmi nekog šmokljana što ne ume da razlikuje dobru prozu od jučerašnje pišaćke. Ako moraš radije da zamrzneš časopis nego da mu sniziš standarde, i tu nemam ništa protiv.
     Ako, s druge strane, rešiš da održiš časopis - dobro. Iznenadio bi se koliko pokretljiv može da bude časopis tipa Glasova. Odnesi ga u koji god to pakao bio gde sada živiš. (Miler je ionako nameravao da nam podigne kiriju.) Ako probaš da ga vodiš, ne gubi vreme na brigu o nastavljanju 'stare Ejbove uređivačke politike'. Ejb nije imao nikakvu uređivačku politiku! Samo štampaj dobre stvari, Roberto. Sledi svoje nagone.
     Ipak, ima jedna stvar. Ne mora svaka najbolja književnost da bude Prežvakani Goli Ručak. Mnoge stvari koje pristižu nateraće te da se osećaš đavolski depresivno. Ako je dobro, zaslužuje da bude štampano, ali još ima mesta za pisanje koje sadrži i nešto nade za čovečanstvo. Bar mislim da ima. Znaš bolje nego ja, Bobi. Bio si bliže plamenu i uspeo si da se vratiš.
     Moram da idem. Merka me neki pajkan i mislim da me je pravilno procenio kao Matorog Gada.
     Možeš ovo da pročitaš Mami - neće se umiriti dok to ne uradiš - ali izostavi 'jučerašnju pišaćku' i 'jebeni' ispred 'konglomerat', važi? To ti je prvi uređivački zadatak.
     Prenesi izraze moje ljubavi Amriti.
     Ejb

     Ejb je bio u pravu. Časopis je bio sasvim pokretljiv. Na koledžu su bili oduševljeni što će Drugi glasovi poticati iz njihovog poštanskog pretinca i poslušno su mi smanjili broj časova na dva odseka bez smanjenja plate. Pretpostavljam da bi mi platili i da ne predajem ukoliko bi moje prisustvo jemčilo da će Amrita ostati na njihovoj katedri za matematiku. Što se nje tiče, Amrita je bila zadovoljna zbog lakog pristupa kompjuterskom terminalu koledža koji deli vreme sa nekim čudovišnim kompjuterom 'Krej' u Denveru. Nedavno je prokomentarisala: "Ovo mesto je prilično u toku." Na putu ka matematičkoj zgradi, očito nije primetila spavaonice u montažnim zgradama, zgrade od peščanika i minijaturnu biblioteku.
     Srazmerno mi je lako da uređujem istočni književni časopis na vrhu planine u Koloradu, iako moram šest puta godišnje da putujem kako bih se dogovarao sa štamparima i posećivao neke pisce i sponzore. Amrita je počela da sarađuje na publikaciji i pokazala je iznenađujuću snagu kao čitalac. Ona kaže da su joj jezička i matematička obuka dali osećaj za simboličku ravnotežu - šta god to kog đavola značilo. Ali tek sam na Amritino navaljivanje pokušao da uključim više zapadnih pisaca, uključujući Džoen Grinberg i pesnika-kauboja Krida.
     Ishodi su bili ohrabrujući. Pretplata je odnedavno porasla, uspostavili smo nekoliko prodajnih punktova, a stari čitaoci izgleda da su nam ostali verni. Videćemo.

     Uopšte nisam pisao poeziju. Ne od Kalkute.

     Kalina Pesma nikada potpuno ne nestaje. To je za mene zvučna podloga poput raštimovane muzike sa loše podešene radio-stanice.
     Još sanjam o tome kako prelazim preko blatnjave pustoši sa sivo umotanim telima pod nogama dok daleki dimnjaci šalju plamenove uvis da ližu niske oblake.
     U nekim noćima vetar jača i ja ustajem, odlazim do prednjeg prozora brvnare, gledam u crnilo i čujem grebanje šest udova na kamenu napolju. Čekam, tada, ali suvonjavo lice sa gladnim ustima i žednim očima ostaje skriveno u tami, zadržano... čime? Ne znam.
     Ali Kalina Pesma i dalje se peva.
     Nedavno, nedaleko odavde, jedna starija žena i njena odrasla kćer, obe po sopstvenom opisu 'dobre hrišćanke', ispekle su unuka, odnosno sina, u rerni kako bi isterale napolje demone zbog kojih je uveče plakao.
     Jedan moj ovdašnji student dalji je rođak onog kalifornijskog srednjoškolca koji je nedavno silovao i ubio svoju devojku, a onda dovodio četrnaest svojih drugova da vide leš u tokom trodnevnog razdoblja. Jedan dečak ispustio je ciglu na leš da se uveri da je mrtva. Niko od dece nije ni pomislio da to pomene vlastima.
     Jedan od novih štampara koje sam upoznao kod Adamsonsa u Njujorku prošlog meseca, bio je Siem Raj, četrdeset dvogodišnji izbeglica iz Pnom Pena. On je tamo posedovao svoju privatnu štampariju i bio je u stanju da pomoću podmićivanja stigne u Tajland i SAD pre nekoliko godina. Počeo je na najnižem mestu i uspeo da napreduje kod Adamsonsa. Posle nekoliko pića, Raj mi je ispričao o prinudnoj evakuaciji grada i osmodnevnom forsiranom maršu koji mu je ubio roditelje. Tiho mi je ispričao o radnom logoru gde mu je umrla žena i o jutru kada se probudio i shvatio da su mu troje dece odveli u 'obrazovno-radni logor' u dalekom kraju zemlje. Raj je opisao polje po kome je posrtao dok je bežao. Rekao je da su ljudske lobanje na jednom mestu bile nagomilane po površini od pola jutra, dubine tri-četiri stope.
     Kalino Doba je počelo.

     Prošle nedelje spustio sam se do pokretne biblioteke i pročitao o takozvanoj Crnoj Rupi Kalkute. Do tada je to za mene bila samo fraza. Istorijske pojedinosti nisu bile mnogo bitne. U suštini, Crna Rupa bila je jedna obična prostorija bez provetravanja u koju je bilo nabijeno previše ljudi za vreme jedne od povremenih buna tokom devetnaestog veka.
     Ali ta fraza još me progoni. Razvio sam teoriju o Kalkuti, mada je teorija previše uzvišena reč za jedno takvo intuitivno mišljenje.
     Mislim da postoje crne rupe u stvarnosti. Crne rupe u ljudskom duhu. I bukvalno, mesta gde, zbog gustine bede ili puke ljudske perverzije, tkanje stvari počinje da se para, a crna srž u nama guta sve ostalo.
     Čitam novine, gledam oko sebe i osećam sa sve manje nade da te crne rupe sve više rastu, da su sve češće, da se hrane sopstvenim gnusnim apetitom. Nisu ograničene na nepoznate gradove u dalekim zemljama.
     Ne govoreći ništa Amriti o tome, nedavno sam je pitao o astronomskim crnim rupama. Dala mi je dugo objašnjenje čiji je najveći deo bio zasnovan na radovima čoveka po imenu Stiven Hoking; dosta toga bile su tehničke stvari, a najveći deo bio mi je nerazumljiv. Ali nekoliko stvari koje je pomenula zainteresovalo me je. Najpre, rekla mi je da izgleda da svetlost i druge vrste zarobljene energije možda ipak mogu da umaknu iz crne rupe. Zaboravio sam pojedinosti objašnjenja, ali stekao sam utisak da iako je nemoguće da se popne iz crne rupe, energija može da 'izdubi tunel' do drugog mesta i vremena. Zatim, rekla je da čak i kada bi crne rupe progutale svu materiju i energiju u vasioni, to bi samo obezbedilo da se masa spoji u novom Velikom Prasku koji bi započeo ono što je nazvala Svežom Novom Vasionom sa novim zakonima, novim oblicima i plamtećim novim galaksijama svetlosti.
     Možda. Sedim na vrhu planine i pletem slabe metafore, dok sve vreme pamtim bledu naznaku obraza u prljavom šalu. Ponekad dodirnem dlan šake u pokušaju da se prisetim oseta kada sam poslednji put šakom obuhvatio Viktorijinu glavicu. Čuvaj mamu dok se ne vratim, u redu, Malena?
     A vetar napolju jača i zvezde se tresu u hladnoći noći.

     Amrita je trudna. Još mi nije rekla, ali znam da je pre dva dana to potvrdila kod svog lekara. Mislim da se brine kako ću reagovati. Ne treba da se brine.
     Pre mesec dana, neposredno pre septembarski početak škole, Amrita i ja odvezli smo 'Bronka' gore do kraja starog rudarskog puta, a onda sa rančevima na leđima pešačili oko tri milje duž grebena. Nije bilo nikakvog zvuka osim lahora među borovima ispod nas. Doline tamo ili nikada nisu bile naseljene, ili su napuštene kada su stari rudnici bili iscrpljeni. Istražili smo nekoliko starih kopova, a onda prešli drugi greben na mestu odakle smo mogli da vidimo snežne vrhove kako se protežu u svim pravcima, prema zakrivljenju planete i iza njega. Zastali smo da posmatramo kako soko nemo kruži na visokim, toplim strujama, pola milje iznad nas.
     Te noći kampovali smo blizu visokog jezera, malog, savršenog kruga bolno hladne snežne otopine. Polumesec se digao oko ponoći i obasjao bledim sjajem obližnje vrhove. Mrlje snega hvatale su mesečinu na stenovitom nagibu blizu nas.
     Amrita i ja vodili smo ljubav te noći. Nije to bilo prvi put posle Kalkute, ali bilo je to prvi put da smo uspeli da zaboravimo na sve osim jedno na drugo. Posle toga, Amrita je zaspala sa glavom na mojim grudima dok sam ja ležao tamo i posmatrao perseidne meteore kako seku avgustovsko noćno nebo. Izbrojao sam dvadeset osam pre nego što sam zaspao.
     Amrita ima trideset osam, skoro trideset devet godina. Siguran sam da će njen lekar preporučiti amniocentezu. Nateraću je da ne prolazi kroz to. Amniocenteza pomaže prvenstveno kada su roditelji voljni da abortiraju fetus ukoliko postoje genetski problemi. Mislim da ih kod nas nema. Takođe osećam - veoma snažno osećam - da neće biti nikakvih problema.
     Možda bi bilo najbolje kada bismo ovaj put imali dečaka, ali biće dobro kako god da ispadne. Biće bolnih prisećanja zbog bebe u kući, ali biće to manje bolno od jada koji već tako dugo delimo.
     Još verujem da su neka mesta isuviše zla da bi se trpela. Povremeno, sanjam kako se oblaci nuklearnih pečurki dižu iznad grada dok ljudske prilike plešu u plamenoj lomači koja je nekada bila Kalkuta.
     Negde postoje tamni horovi spremni da objave Kalino Doba. Siguran sam u to. Kao što sam siguran da će uvek postojati sluge da učine ono što Ona zatraži.
     Svako nasilje je moć, gospodine Luzak.
     Naše dete rodiće se u proleće. Želim da on ili ona upozna sva zadovoljstva obronaka pod jasnim nebesima, vruće čokolade u zimska jutra i letnji smeh iz travnatih subotnjih popodneva. Želim da naše dete čuje privržene glasove dobrih knjiga i još privrženiju tišinu u društvu dobrih ljudi.

     Godinama nisam pisao nikakvu poeziju, ali nedavno sam kupio veliku, dobro uvezanu knjigu praznih stranica i svakog dana pišem u njoj. To nije poezija. Nije namenjeno objavljivanju. To je priča - u stvari, serija priča - o pustolovinama grupe čudnih prijatelja. Tu je mačka koja govori, neustrašivi i starmali miš, galantni, ali usamljeni kentaur i tašti i slavoljubivi orao koji se plaši letenja. To je priča o hrabrosti, prijateljstvu i malim pohodima na zanimljiva mesta. To je knjiga priča za uspavljivanje.
     Pesma boginje Kali je sa nama. Bila je sa nama veoma dugo. Refren joj je sve jači, jači i jači.
     Ali postoje i drugi glasovi koji se mogu čuti. I druge pesme koje se mogu pevati.