PROLOG

     Neka mesta su suviše zla da bi im bilo dopušteno da postoje. Neki gradovi suviše su zli da bi se trpeli. Kalkuta je takvo mesto. Pre Kalkute, nasmejao bih se jednoj takvoj zamisli. Pre Kalkute, nisam verovao u zlo - svakako ne kao u silu izdvojenu od ljudskih postupaka. Pre Kalkute, bio sam budala.
     Kada su Rimljani osvojili grad Kartaginu, pobili su muškarce, prodali žene i decu u ropstvo, srušili velike zgrade, izlomili kamenje, spalili krš i posolili zemlju tako da tamo više nikada ništa ne nikne. Za Kalkutu to nije dovoljno. Kalkutu bi trebalo zbrisati sa lica Zemlje.
     Pre Kalkute, učestvovao sam u marševima protiv nuklearnog oružja. Sada sanjam nuklearne oblake koji se u obliku pečurki dižu iznad grada. Vidim zgrade koje se tope u jezera stakla. Vidim popločane ulice koje teku kao reke lave i prave reke koje ključaju u velikim oblacima pare. Vidim ljudske prilike koje plešu kao zapaljeni isekti, kao skaredne bogomoljke koje prskaju i eksplodiraju naspram plamene crvene pozadine potpunog uništenja.
     Grad Kalkuta. Ti snovi nisu neprijatni.
     Neka mesta suviše su zla da bi im bilo dopušteno da postoje.