12.

     '...Kalkuta, kučko jedna
     Ti pišaš žutu lepru, mokraću žutice,
     Kao veliku umetničku fresku...'

     Tušar Roj

     Soba je bila veoma mala i veoma mračna. Majušna uljana svetiljka, sa otvorenim plamenom koji je pucketao iznad jezerca užeglog bivoljeg loja, nalazila se na četvrtastom drvenom stolu, ali ono malo svetla koje je proizvodila gutale su dronjave crne zavese koje su visile sa svih strana. Odaja je pre bila kripta sa crnim pokrovima nego soba. Dve stolice čekale su kraj stola. Na rascepljenoj površini stola ležala je knjiga, čiji se naslov nije mogao pročitati pri mučnom svetlu. Nisam morao da pročitam naslovnu stranu da bih znao koja je to knjiga. Bili su to Zimski duhovi, zbirka mojih pesama.
     Vrata su se otvarala ka hodniku tako uskom i tako crnom da se umalo nisam osmehnuo, setivši se kuće zabave u starom parku Rivervju. Ramenima sam očešao sa obe strane malter koji se ljuštio. Vazduh je bio težak od mirisa drvne truleži i plesni, i vraćao mi je sećanja na vremena kada sam kao dete puzao pod prednju verandu od letava kako bih se tamo igrao u tami i vlažnoj zemlji. Ne bih ušao u uski hodnik da se nije video slabi sjaj uljane svetiljke.
     Zavesa od crne gaze koja je visila u sobi udarila me je po licu kada sam ušao. Sasvim lako je kliznula u stranu, truneći se pod mojim prstima kao napuštena paukova mreža.
     Ako je primerak moje knjige trebalo da me zagolica, onda je to i učinio. Ako je trebalo da me primiri, nije uspeo.
     Ostao sam da stojim na četiri stope od stola. Kamen mi je ponovo bio u ruci, ali činio se kao nešto jadno, kao dečja reakcija. Ponovo sam se setio kuće zabave u parku Rivervju, i ovaj put se i protiv volje iscerio. Ako bilo šta iskoči iz tame iza zavese ka meni, proklet bio ako ne dobije granit u lice.
     "Hej!" Crne zavese upile su moj uzvik podjednako delotvorno kao i svetlost. Otvoreni plamen poigravao je od kretanja vazduha. "Hej! Čiča-miča i gotova priča! Igra je završena! Iziđite!" Jedan deo mene bio je blizu kikota zbog besmislenosti situacije. Drugi deo mene želeo je da vrišti.
     "U redu, neka i ova predstava počne", rekoh i kročih napred, izvukoh stolicu i sedoh za sto. Kamen spustih na moju knjigu kao nezgrapni teg za papir. Onda prekrstih ruke i sedoh nepomično i uspravno kao učenik prvog dana u školi. Prošlo je nekoliko trenutaka. Nikakav zvuk nije dopirao. Bilo je tako vruće da mi je znoj kapao sa brade i pravio kružiće u prašini na stolu. Čekao sam.
     Onda se plamen povi od kretanja vazduha koje nisam osetio.
     Neko je dolazio krzo crne zavese.
     Visoko obličje odgurnulo je mrežicu, zastalo dok je još bilo u senci, a onda se sa oklevanjem dovuklo na svetlost.
     Najpre sam video oči - vlažne, inteligentne oči kaljene vremenom i prevelikim iskustvom ljudske patnje. Nije bilo nikakve sumnje. Bile su to oči pesnika. Gledao sam u M. Dasa. Kročio je bliže i ja zgrabih rub stola grčevitim pokretom.
     Gledao sam u stvar iz groba.
     Prilika je nosila sive prnje koje su mogle biti i ostaci pokrova. Zubi su blistali u nevoljnom grčevitom kezu - usne su bile istrulele izuzev iscepkanih polipa kašastog mesa. Nosa gotovo nije ni bilo i činilo se da je izgrizen sve do vlažne, pulsirajuće membrane sirovog tkiva koje nije skrivalo dva istovetna otvora lobanje. Nekada upečatljivo čelo bilo je pošteđeno pustošenja donjeg dela lica, ali nepravilne krljuštaste mrlje prošarale su skalp i ostavile čuperke bele kose da stoje pod čudnim uglovima. Levo uho bilo je bezoblična masa.
     M. Das izvuče drugu stolicu da sedne i ja primetih da mu dva prsta desne šake nedostaju kod srednjeg zgloba. Krpa mu je bila umotana oko onoga što je ostalo od leve šake, ali nije skrivala mrlje truleži kod ručnog zgloba koje su ostavljale mišiće i tetive jasno vidljive.
     On teško sede. Masivna glava klatila se kao da uski vrat ne može da je drži, a prnje na upalim grudima brzo su se dizale i spuštale. Sobu je ispunio zvuk našeg hrapavog disanja.
     "Lepra." Šapnuo sam tu reč, ali činilo se kao da sam je viknuo. Mali plamen divlje je trepereo i pretio da se ugasi. Vodnjikave smeđe oči zurile su preko uljane svetiljke u mene i sada sam mogao da vidim da su mu izjedeni čak i parčići očnih kapaka. "Bože", šapnuh. "Oh, blagi Bože. Das, šta su vam to učinili? Lepra."
     "Daaaa..."
     Ne mogu prikladno da opišem kvalitet tog glasa. Uništene usne činile su neke zvuke nemogućim, a druge su izvodile samo sa piskutavim šuškanjem dok je jezik udarao o izložene zube. Ne znam kako je uopšte uspevao da govori. Bezumnosti trenutka doprinosio je i još čujni oksfordski naglasak i elegantna sintaksa u izmučenim, šištavim frazama. Pljuvačka mu je vlažila gole zube i prskala u svetlu svetiljke, ali reči su bile razgovetne. Nisam mogao da se pomeram i nisam mogao da odvratim pogled.
     "Daaa", reče pesnik M. Das, "lepra. Ali to sada zovu 'Hansenova bolest', gospodine Luzak." Ssssadda, gosssin Lussak.
     "Naravno. Izvinite." Klimnuo sam glavom, žmirnuo, ali i dalje nisam mogao da odvratim pogled. Shvatio sam da se još čvrsto držim za rub stola. Raspuklo drvo nekako me je vezivalo za stvarnost. "Bože", ponovih tupo, "kako se ovo dogodilo? Kako da vam pomognem?"
     "Pročitao sam vašu knjigu, gospodine Luzak", prošišta M. Das. "Vi ste sentimentalan pesnik."
     "Kako ste došli do primerka?" Idiote. Sredi se. "Mislim, zašto mislite da su stihovi sentimentalni?"
     Das polako trepnu. Uništeni očni kapci spustili su se kao iscepane prozorske zavese i nisu bili u stanju da mu u potpunosti prekriju beonjače. Sa skrivenim inteligentnim pogledom, prikaza ispred mene bila je hiljadu puta užasnija. Odupro sam se se porivu da pobegnem i zadržao sam dah sve dok me ponovo nije pogledao.
     Dasov glas uspeo je da zvuči čežnjivo. "Da li zaista toliko pada snega u Vermontu, gospodine Luzak?"
     "Šta? Oh, vi mislite... da. Da. Ne uvek, ali u poneku zimu. Naročito u planinama. Ivice puteva i sandučiće za poštu obeležavaju štapovima i narandžastim barjačićima." Trabunjao sam, ali mogao sam da biram između toga i trpanja zglavaka šake u usta kako bih prigušio druge zvuke.
     "Ahhh", uzdahnu Das; taj zvuk bio je kao vazduh koji izmiče umirućem morskom stvorenju. "Voleo bih da sam mogao to da vidim. Daaaa."
     "Pročitao sam vašu poemu, gospodine Das."
     "Daaa?"
     "Mislim, poemu o Kali. Naravno, to znate. Vi ste mi je poslali."
     "Daa."
     "Zašto?"
     "Šta zašto, gospodine Luzak?"
     "Zašto je šaljete da se objavi izvan zemlje? Zašto ste mi je dali?"
     "Ona mora biti objavljena." Prvi put je Dasov čudan glas odavao osećanja. "Nije vam se svidela?"
     "Ne, nije mi se svidela", rekoh ja. "Nimalo mi se nije svidela. Ali postoje delovi koji su veoma... upečatljivi."
     "Daaa."
     "Zašto ste je napisali?"
     M. Das ponovo zatvori oči. Strašna glava pognu se napred i ja na sekund pomislih da je zaspao. Ozlede na njegovom skalpu sijale su sivozeleno na svetlu svetiljke. "Ona se mora objaviti", šapnu on promuklo. "Pomoći ćete mi?"
     Oklevao sam. Nisam bio siguran da je poslednje što je rekao bilo pitanje. "U redu", rekoh konačno. "Recite mi zašto ste je napisali. Šta radite ovde."
     Das mi uzvrati pogledom i njegov električni kontakt saopšti mi nekako da nismo sami. Pogledao sam postrance, ali tamo je bila samo tama. Znoj mi je kapao sa obraza u strašnoj vrućini. "Kako ste..." Oklevao sam. "Kako ste postali ovakvi?"
     "Gubavac."
     "Da."
     "Bio sam gubavac mnogo godina, gospodine Luzak. Prenebregavao sam znake. Krljuštaste mrlje na šakama. Bol praćen otupelošću. Čak i dok sam potpisivao autograme na turnejama i vodio seminare na univerzitetu, prestajao sam da osećam šake i obraze. Znao sam istinu davno pre nego što su se pojavili otvoreni čirevi, davno pre nedelje kada sm otišao na istok, na očevu sahranu."
     "Ali sada imaju lekove!" uzviknuh ja. "Svakako ste znali... medikamente! Sada se to može izlečiti."
     "Ne, gospodine Luzak, ne može se izlečiti. Čak i oni koji veruju u takve medikamente tvrde samo da se simptomi mogu kontrolisati, ponekad zaustaviti. Ali ja sam bio sledbenik Gandijeve filosofije zdravlja. Kada su došli osip i bolovi, postio sam, upražnjavao dijete, primenjivao klistire i pročišćavao i telo i um. Godinama sam to činio. Nije pomagalo. Znao sam da neće pomoći."
     Duboko sam udahnuo i obrisao dlanove o pantalone. "Pa, ako ste to znali..."
     "Slušajte, molim vas", šapnu pesnik. "Nemamo mnogo vremena. Ispričaću vam jednu priču. Bilo je leto 1969. - to je za mene sada drugi vek, drugi svet. Moj otac je kremiran u malom selu u kome sam rođen. Krvavi čirevi bili su vidljivi već mnogo nedelja. Rekao sam braći da imam alergiju. Tražio sam samoću. Nisam znao šta da radim.
     Za vreme duge vožnje natrag u Kalkutu, imao sam vremena da razmišljam. Jeste li ikada videli neki leprozijum u našoj zemlji, gospodine Luzak?"
     "Ne."
     "Bolje i da ga ne vidite. Daaa, mogao sam da otputujem u inostranstvo. Lekari u tako prosvetljenim nacijama poput vaše retko vide uznapredovale slučajeve Hansenove bolesti, gospodine Luzak. Vidite, lepra i ne postoji u većini modernih nacija. To je bolest prljavštine, nečistoće i nehigijenskih uslova na koje je Zapad zaboravio još od Srednjeg veka. Ali u Indiji nije zaboravljena. Ne, ne u mojoj voljenoj Indiji. Znate li, gospodine Luzak, da samo u Bengalu postoji pola miliona gubavaca?"
     "Ne", rekoh ja.
     "Ne. Nisam znao ni ja. Ali tako su mi rekli. Vidite, većina ih umre od drugih uzroka pre nego što bolest uznapreduje. Ali gde sam ono stao sa pričom? Ah, da. Stigao sam na stanicu Haura uveče. Do tada sam se već odlučio šta ću i kako ću. Razmišljao sam o tome da odem u inostranstvo i potražim medicinsku pomoć. Razmišljao sam o tome da trpim godine bola dok bolest napreduje svojim sporim tokom. Razmišljao sam o tome da se prepustim poniženju i izdvojenosti kakvu bi takav tretman zahtevao. Razmišljao sam o tome, gospodine Luzak, ali sam sve to odbacio. I kada sam se jednom odlučio, osećao sam se veoma smireno. Bio sam sasvim pomiren sa sobom i vasionom te večeri dok sam posmatrao svetla stanice Haura kroz prozor svog kupea prvog razreda.
     Verujete li u Boga, gospodine Luzak? Ja nisam verovao. Ne verujem ni sad... to jest, ne verujem ni u kakvog boga svetlosti. Postoje drugi... ali, gde sam ono stao? Da. Sišao sam sa vagona sasvim miran. Moja odluka dozvolila mi je ne samo da izbegnem bol invalidnosti, već takođe bol rastanka. Ili sam tako mislio.
     Dao sam svoj prtljag iznenađenom prosjaku tamo, na železničkoj stanici. Ah, da, morate mi oprostiti zbog načina na koji sam vam juče prosledio rukopis, gospodine Luzak. Ironija je jedno od malobrojnih zadovoljstava koja su mi preostala. Želeo bih samo da sam mogao to da vidim. Gde smo ono stali? Da, napustio sam stanicu i krenuo čudesnom građevinom koju zovemo Most Haura. Jeste li ga videli? Da, naravno da jeste. Baš sam glup. Uvek sam to smatrao izvanrednom apstraktnom skulpturom, gospodine Luzak, nimalo cenjenom, kao što obično biva sa svakim istinskim umetničkim delom. Most je te noći bio srazmerno prazan - prelazilo ga je samo nekoliko stotina ljudi.
     Stao sam na sredini. Nisam dugo oklevao, jer nisam želeo da imam vremena za razmišljanje. Moram priznati da sam komponovao kratak sonet, moglo bi se reći - oproštajne stihove. I ja sam nekada bio sentimentalan pesnik.
     Skočio sam. Sa srdišnjeg luka. Do tamne vode Huglija bilo je više od stotinu stopa. Da sam znao za beskrajno čekanje između izvršenja i kulminacije takvog samoubistva, drugačije bih planirao, uveravam vas.
     Voda u koju udarite sa te visine tvrda je baš kao i beton, gospodine Luzak. Kada sam udario u nju, udar je bio kao cvet koji mi je procvao u lobanji. Nešto mi je puklo u leđima i vratu. Glasno. Kao lomljava debele grane.
     Telo mi je tada potonulo. Kažem, 'telo', jer tada sam umro, gospodine Luzak. U to nema nikakve sumnje. Ali došlo je do čudne pojave. Čovekov duh ne napušta telo odmah po smrti već, radije, posmatra redosled događaja kao nepristrasni posmatrač. Kako drugačije da opišem senzaciju posmatranja nečijeg iskrivljenog tela koje je tonulo u blato na dnu Huglija? Posmatranja riba koje mi jedu oči i meke delove tela? Posmatranja svega toga bez ikakve zabrinutosti, bez ikakvog užasa, već samo sa mlakim zanimanjem? Takvo je to iskustvo, gospodine Luzak. Takav je čin umiranja od kog se strepi... banalan poput svih drugih neophodnih činova od kojih se sastoji naše jadno postojanje.
     Nisam znao koliko mi je dugo telo ležalo tamo i pretvaralo se u rečni mulj, pre nego što su mi struje ili možda trag prolaska nekog broda izbacili odbačeno obličje na obalu. Pronašla su me deca. Bockala su me i smejala se dok su mi njihovi štapovi prodirali u meso. Tada su došle kapalike. Odnele su me - nežno, iako mi takva razlikovanja tada nisu ništa značila - u jedan od mnogih svojih hramova.
     Probudio sam se u Kalinom zagrljaju. Ona je jedino božanstvo koje deifikuje i smrt i vreme. Ona me je tada vaskrsla, gospodine Luzak, ali samo radi ispunjenja sopstvenog nauma. Samo radi ostvarenja vlastitog cilja. Kao što vidite, Mračna Mati nije smatrala da treba da ukloni i kaznu moje patnje kada mi je vratila dah u telo."
     "Kakvi je taj cilj, gospodine Das?" upitah ja.
     Pesnikova grimasa bez usana bila je surovo oponašanje osmeha. "Zar nije očito na šta su utrošene moje jadne sposobnosti?" odvrati pitanjem Das. "Ja sam pesnik boginje Kali. Koliko god bio bezvredan, služim joj kao pesnik, sveštenik i avatar."

     Tokom čitavog razgovora, jedan deo mene osećao je izdvojeno posmatranje koje je Das pomenuo. Činilo se kao da mi jedan deo svesti lebdi blizu tavanice i posmatra čitav razgovor sa hladnim procenjivanjem koje se graničilo sa ravnodušnošću. Jedan drugi deo želeo je da se histerično smeje, da viče, da prevrne sto u gnevnoj neverici i da umakne iz te gnusne tame.
     "To je moja priča", reče Das. "Šta kažete, gospodine Luzak?"
     "Kažem da ste od bolesti poludeli, gospodine Das."
     "Daaaa?"
     "Ili da ste sasvim zdravi, ali morate za nekoga da glumite."
     Das ne reče ništa, ali grozne oči brzo pogledaše u stranu.
     "Postoji još jedan problem sa pričom", rekoh ja, zapanjen čvrstinom u sopstvenom glasu.
     "A to je?"
     "Ako je vaše... ako je telo otkriveno tek prošle godine, sumnjam da bi ostalo mnogo toga da se pronađe. Ne posle gotovo sedam godina."
     "Oh? A ko to kaže da je do otkrića došlo prošle godine, gospodine Luzak?"
     Grlo mi se steže. Ne razmišljajući, progovorih. "Prema gospodinu Muktanandadžiju, tada je došlo do mitskog vaskrsavanja."
     Vreli lahor zanese plamen i senke zaigraše po Dasovom uništenom licu. Strašni kez ostao mu je fiksiran na licu. Ponovo se neko meškoljio u senkama.
     "Ahhh", prodahta Das. Njegova umotana, unakažena šaka zagreba po stolu u odsutnom gestu. "Daaa, daaa. Postoje... s vremena na vreme... određena obredna ponavljanja."
     Nagnuo sam se napred i pustio da mi šaka padne kraj kamena. Pogledom sam pretraživao ljudsko biće u leproznoj ljušturi sa druge strane stola. Glas mi je bio usrdan, užurban. "Zašto, Das? Zaboga, zašto? Zašto kapalike? Zašto ta epska skarednost o Kali koja se vraća da zavlada svetom, ili o čemu već to sranje ne govori? Nekada ste bili veliki pesnik. Pevali ste pesme o istini i nevinosti." Sopstvene reči zvučale su mi glupo, ali nisam znao ni za kakav drugi način da to kažem.
     Das se teško nasloni natrag. Dah mu je strugao kroz otvorena usta i nozdrve. Koliko dugo neko može da živi u takvom stanju? Tamo gde meso nije bilo opustošeno bolešću, koža je izgledala gotvo providno, krhka kao pergament. Od kada ovaj čovek nije video sunčevu svetlost?"
     "Postoji velika lepota u Boginji", šapnu on.
     "Lepota u smrti i truleži? Lepota u nasilju? Das, otkad to jedan Tagorin učenik peva himnu nasilju?"
     "Tagore je bio slep!" Piskutavi šapat bio je ispunjen novom energijom. "Tagore nije mogao da vidi. Možda u trenucima kada je umirao. Možda. Da je tada mogao, okrenuo bi se njoj, gospodine Luzak. Svi bismo se okrenuli njoj kada nam Smrt uđe u noćnu odaju i uzme nas za ruku."
     "Bekstvo u neku vrstu religije ne opravdava nasilje", rekoh ja. "To ne opravdava zlo o kom pevate..."
     "Zlo. Pahhh!" Das ispljunu grumen žutog šlajma na pod. "Ne znate vi ništa. Zlo. Ne postoji zlo. Ne postoji nasilje. Postoji samo moć. Moć je jedno jedino, veliko načelo ustrojstva vasione, gospodine Luzak. Moć je jedina a priori stvarnost. Svako nasilje pokušaj je da se ispolji moć. Nasilje je moć. Sve čega se plašimo, zastrašujuće je zato što neka sila ispoljava svoju moć nad nama. Svi mi tražimo oslobođenje od takvog straha. Sve religije su pokušaji da se dosegne moć nad silama koje mogu da nas kontrolišu. Ali Ona je naše jedino sklonište, gospodine Luzak. Samo Žderačica duša može da nam podari abhaya mudras i ukloni sav strah, jer samo Ona poseduje krajnju moć. Ona je ovaploćenje moći, moći izvan vremena ili shvatanja."
     "To je skaredno", rekoh ja. "To je jevtin izgovor za surovost."
     "Surovost?" Das se nasmeja. Bilo je to struganje kamenja po praznoj urni. "Surovost? Svakako da čak i jedan sentimentalni pesnik koji toroče o večnim istinama mora da zna da je ono što nazivate surovošću jedina stvarnost koju vasiona prepoznaje. Život opstaje na nasilju."
     "Ne prihvatam to."
     "Oh?" Das dvaput trepnu. Sporo. "Nikada niste okusili vino moći? Nikada se niste okušali u nasilju?"
     Oklevao sam. Nisam mogao da mu kažem da se najveći deo mog života sastojao od jednog dugog uspostavljanja kontrole nad sopstvenom naravi. Bože, o čemu mi to pričamo? Šta radim ja tu?
     "Ne", rekoh ja.
     "Besmislica."
     "Istina je, Das. Oh, tukao sam se nekoliko puta, ali uvek sam pokušavao da izbegnem nasilje." Imao sam devet, deset godina. Sara je imala sedam ili osam. U šumi blizu ruba šumskog zabrana. 'Spuštaj gaćice. Smesta!'
     "To nije istina. Svako je okusio krvavo Kalino vino."
     "Ne. Niste u pravu." Šamar. Jedan. Drugi. Nalet suza i sporo povinovanje. Crveni tragovi koje su mi prsti ostavili na njenoj tankoj mišici. "Samo nevažni, mali incidenti. Dečje stvari."
     "Ne postoje nevažne surovosti", reče Das.
     "To je besmisleno." Strašno, potpuno uzbuđenje zbog toga. Ne samo zbog prizora njene blede golotinje i njegove čudne, seksualne plahovitosti. Ne, ne samo to. Bila je to njena potpuna bespomoćnost. Njeno potčinjavanje. Mogao sam da uradim šta god sam hteo.
     "Videćemo."
     Šta god sam hteo.

     Das ustade s mukom. Ja odgurnuh stolicu.
     "Hoćete li objaviti poemu?" Glas mu je strugao i šištao poput ugljevlja u vatri koja se hladila.
     "Možda ne", rekoh ja. "Zašto ne pođete sa mnom, Das? Ne morate ostati ovde. Pođite sa mnom. Objavite je sami."
     Jednom, kada mi je bilo sedamnaest, neki idiot od rođaka začikavao me je da igram ruski rulet revolverom njegovog oca. Rođak je stavio unutra samo jedan metak. Zavrteo mi je burence. U sekundi čistog, bezumnog razmetanja hrabrošću, sećam se da sam podigao pištolj, prislonio cev uz slepoočnicu i povukao obarač. Udarač je tada pao u praznu komoru, ali od tog dana odbijao sam da se i približim pištoljima. Sada, u tami Kalkute, osećao sam se kao da sam ponovo bez ikakvog razloga podigao cev do glave. Tišina se rastegla.
     "Ne. Morate je vi objaviti. To jeee važno."
     "Zašto? Zar ne možete da odete odavde? Šta još mogu da vam urade što vam već nisu uradili? Pođite sa mnom, Das."
     Dasove oči delimično se zatvoriše i stvar ispred mene više nije izgledala ljudski. Zadah zemlje iz groba zapahnuo me je sa njenih prnja. Iza mene u mraku čuli su se jasni zvuci.
     "Radije ću ostati ovde. Ali važno je da odnesete Pesmu boginje Kali u svoju zemlju."
     "Zašto?" upitah ja ponovo.
     Dasov jezik bio je kao mala, ružičasta životinja dok je dodirivao vlažne zube, a onda uzmicao. "To je moje više nego konačno delo. Smatrajte to objavom. Objavom rođenja. Hoćete li objaviti poemu?"
     Pustih da me deset otkucaja srca u tišini dovede do ruba neke mračne jame koju nisam shvatao. Onda malo pognuh glavu. "Da", rekoh. "Biće objavljena. Možda ne cela, ali biće štampana."
     "Dobro", reče pesnik i okrenu se da pođe. Onda zastade i ponovo se okrenu, gotovo stidljivo. Prvi put sam mu čuo prizvuk ljudske čežnje u glasu. "Ima... još nešto, gospodine Luzak."
     "Da?"
     "To bi značilo da morate da se vratite ovamo."
     Od pomisli na to da ponovo uđem u ovu kriptu pošto jednom pobegnem iz nje kolena mi umalo ne zaklecaše. "O čemu je reč?"
     On neodređeno mahnu ka Zimskim duhovima koji su još ležali na stolu. "Imam malo toga za čitanje. Oni... koji se brinu o mojim potrebama... u stanju su da mi povremeno nabave knjige kada im navedem naslove. Ali često mi donose pogrešne knjige. A poznajem tako malo novih pesnika. Da li biste hteli... da li biste uopšte mogli... nekoliko knjiga po sopstvenom izboru?"
     Starac posrnu napred tri koraka, i za jedan užasni trenutak mislio sam da će me zgrabiti svojim dvema trulim rukama za šaku. On stade usred pokreta, ali podignute i umotane šake izgledale su još dirljivije u svojoj molećivoj bespomoćnosti.
     "Da, nabaviću vam neke knjige." Ali se neću vratiti ovamo, pomislih. Daću neke knjige vašim prijateljima kapalikama, ali do đavola sa tim sranjem o povratku. Ali pre nego što sam stigao te misli naglas da izgovorim, Das ponovo progovori.
     "Posebno bih voleo da pročitam dela tog novog američkog pesnika, Edvina Arlingtona Robinsona", nastavi on žurno. "Pročitao sam samo jednu njegovu poemu, 'Ričard Kori,' ali kraj je tako divan, tako savršeno odgovara mojoj situaciji, mojim ambicijama, da neprestano sanjam o tome. Da li biste mogli da donesete neko takvo delo?"
     Mogao sam samo da zurim otvorenih usta. Novi američki pesnik? Konačno, ne znajući šta drugo da kažem, prestravljen da ću reći nešto pogrešno, klimnuh glavom. "Da", uspeo sam da izustim. "Pokušaću."
     Tužna i izobličena prilika okrenu se i napusti sobu. Sekund kasnije to učinih i ja. Crne zavese zalepile su se za mene na tren kao da me zadržavaju i odbijaju da me puste da umaknem, a onda sam bio slobodan. Slobodan!

     Kalkuta mi je izgledala divno. Slaba Sunčeva svetlost koja je prolazila kroz filter oblaka, gomile ljudi, pomahnitali popodnevni saobraćaj - gledao sam sve to sa radosnim olakšanjem koji je celom prizoru davao sjaj. Tada se setih poslednje Dasove napomene i obuze me sumnja. Ne, razmišljaću o tome kasnije. Za sada sam bio slobodan.
     Dvojica kapalika čekala su u podnožju stepeništa. Njihove usluge vodiča bile su mi potrebne samo nekoliko minuta, koliko su me vodili kroz chawl do glavne ulice gde sam uspeo da zaustavim taksi. Pre nego što su me ostavili, jedan od njih dao mi je umazanu karticu sa naškrabanom porukom Ispred Kaligata - 9.00. "Tu treba da donesem knjige?" upitah onog mršavijeg. Klimnuo je glavom ujedno u znak potvrde i pozdrava.
     Onda je crnožuti taksi počeo da se provlači kroz saobraćaj koji se jedva kretao i ja sam proveo deset minuta u pukom uživanju zbog popuštanja unutrašnje napetosti. Prokletstvo, kakvo iskustvo! Moro to nikada neće poverovati. Već mi je i samom bilo teško da poverujem. Da sam sedeo tamo, verovatno okružen ludim kalkutskim uličnim razbojnicima, i razgovarao sa onim što je ostalo od jednog od velikih svetskih pesnika. Prokletstvo, kakvo iskustvo!
     Ovakva priča nikada neće dospeti u Harpers. U National Enquirer, možda, ali ne u Harpers. Naglas sam se nasmejao i znojavi, mali taksista okrenuo se na sedištu da pogleda ludog Amerikanca. Iscerio sam se i proveo nekoliko minuta u pisanju potencijalnih uvodnika i davanju težine priči kako bi imala odgovarajući sasušeni i cinični stav za Moroa. Prekasno sam shvatio da je trebalo da obratim pažnju na lokaciju, ali tada smo bili već miljama daleko od mesta gde sam zaustavio taksi.
     Konačno sam prepoznao velike zgrade po kojima se videlo da smo blizu središta grada. Negde dva bloka od hotela, rekao sam vozaču da me pusti ispred trošnog pročelja prodavnice sa velikom tablom koja je objavljivala da je to 'Manijeva knjižara'. Unutrašnjost je bila lavirint metalnih polica i visokih gomila knjiga, starih, novih, nekih sa debelim slojem prašine, većinom engleskih izdavača.
     Trebalo mi je oko trideset minuta da pronađem osam knjiga dobre, skorašnje poezije. Nije postojala Robinsonova zbirka, ali u Džepnoj knjizi modernih stihova nalazio se 'Ričard Kori', kao i 'Tamna brda' i 'Volt Vitmen'. Prevrtao sam žutu džepnu knjigu u rukama i mrštio se na nju. Da nisam možda pogrešno shvatio Dasovu poruku? Mislim da nisam.
     Ne odlučivši tada ništa, svejedno sam proveo nekoliko minuta birajući dve poslednje knjige samo po veličini. Dok mi je prodavac brojao kusur u novčićima čudnog oblika, upitao sam ga gde mogu da nađem drogeriju. Namrštio se i odmahnuo glavom, ali posle nekoliko pokušaja objasnio sam mu šta mi je potrebno. "Ah, da, da", reče on. "Prodavnica hemikalija." Reče mi kako da pronađem radnju između knjižare i hotela.
     Bilo je gotovo 6.00 popodne kada sam se vratio u grand hotel 'Oberoj'. Komunistički demonstranti čučali su duž ivičnjaka i kuvali čaj na malim vatrama. Mahnuo sam im gotovo veselo i ponovo ušao u rashlađenu bezbednost drugog sveta.

     Ležao sam u poludremežu dok je Kalkuta ulazila u veče. Poletno uzbuđenje i olakšanje nestali su da bi ih zamenila težina iscrpljenosti i neodlučnosti. Stalno sam iznova proživljavao popodnevni susret, pokušavajući uzalud da umanjim neverovatni užas Dasove unakaženosti. Što sam duže poricao treperave slike iza spuštenih očnih kapaka, to je njihova stvarnost postajala sve strašnija.
     "...kraj je tako divan, tako savršeno odgovara mojoj stuaciji, mojim ambicijama, da neprestano sanjam o tome."
     Nisam morao da otvaram tek kupljenu džepnu knjigu da bih znao o kojoj je pesmi Das govorio.

     'I Ričard Kori, jedne mirne letnje noći,
     Ode kući i ispali sebi metak u glavu.'

     Ta slika postala je opštepristupačna zahvaljujući Sajmonu i Garfanklu i njihovoj pesmi iz prethodne decenije.
     Neprestano sanjam o tome.
     Bilo je gotovo sedam uveče. Presvukao sam pantalone, oprao se i sišao na laku večeru od pirinča sa karijem i prženog testa koje je Amrita uvek zvala poori, ali koje je u jelovniku bilo navedeno kao loochi. Uz obrok sam popio dve hladne boce bombajskog piva i osećao sam se manje potišteno kada sam se vratio sat kasnije u sobu. Dok sam išao hodnikom, pomislio sam da čujem zvonjavu telefona u sobi, ali kada sam uspeo da izvučem ključ, zvuk je prestao.
     Smeđa kesa bila je tamo gde sam je bacio, na polici plakara. Automatik kalibra .25 bio je manji nego što sam ga se sećao. Možda mi je i sama sličnost malog pištolja sa igračkom pomogla da odlučim šta dalje da činim.
     Izvukao sam paketić žileta i bočicu sa lepkom iz kese prodavnice hemikalija. Onda sam isprobao veličinu tri veće knjige, ali samo je tvrdo koričeno izdanje poezije Lorensa Darela izgledalo odgovarajuće. Trgao sam se pre nego što sam počeo; čitavog života mrzeo sam i samu pomisao o oštećenju slike.
     Trebalo mi je četrdeset minuta da dovršim sečenje, a pri tom sam se stalno brinuo da ću odseći sebi prst. Korpa za otpatke bila je dopola puna iseckanog papira. Unutrašnjost knjige izgledala je kao da su je pacovi godinama žvakali, ali mali automatik savršeno se uklapao u prostor koji sam izdubio.
     Bilo mi je tuklo i od samog pogleda na to. Uporno sam govorio sebi da uvek mogu da se predomislim i bacim to u neku uličicu. U stvari, knjiga je pametno sredstvo za iznošenje automatika iz hotela kako bih ga bacio. Ili sam tako govorio sebi.
     Ali uzeo sam pištolj iz ležišta i snebivljivo ugurao puni magacin tako da škljocne. Potražio sam osigurač, ali ga nisam našao. Onda sam vratio pištolj u knjigu i pažljivo zalepio stranice na nekoliko mesta.
     Neprestano sanjam o tome.
     Zavrteo sam glavom i spakovao knjige u smeđu kesu sa natpisom 'Manijeva knjižara'. Darel je bio treći od dna.
     Bilo je 8.50. Zatvorio sam sobu i krenuo brzo niz hodnik. Istog časa otvoriše se vrata lifta i napolje stupi Amrita sa Viktorijom u naručju.