11.

     Nekako sam pao u jezero, i tonuo sam po treći i poslednji put, davio sam se, s vodom na licu i vodom u nosu, bez daha. Zakašljah se, zastenjah i otvorih oči, i voda mi s kose poteče niz lice.
     Videh da nisam u jezeru, već na suvom, i u svetlosti vatre koja je gorela malo po strani opazih tamnu figuru čoveka s drvenom kofom u rukama, te shvatih da sam dobio punu kofu vode u lice.
     Nisam mu dobro video lice jer je stajao ispred vatre, ali mu blesnuše beli zubi dok je ljutitim glasom vikao nešto što nisam razumeo.
     S moje desne strane dolazila je neka strašna galama i videh, okrenuvši glavu u tom pravcu, da je to Bronko, na leđima, okružen gomilom ljudi koji su vikali, nalećući i izmičući se, pokušavajući da ga dohvate. Ali nisu baš bili uspešni u tome, jer je pored dve slomljene noge Bronko imao šest zdravih, kojima se vredno ritao prema njima.
     Potražih pogledom Sintiju i ugledah je pored vatre. Sedela je na neobičan način na zemlji, s jednom rukom čudno podignutom, i tada shvatih da joj krupan čovek, koji je stajao iznad nje, steže ruku; kada je pokušala da se podigne, on joj je zavrnu i ona ponovo sede, prilično teško.
     Krenuh da ustanem i na to me čovek s kofom napade, zamahnuvši njome kao da će mi prosuti mozak. Nisam uspeo da se uspravim, ali sam bio na nogama i čučao, i kada videh kofu kako dolazi, odbacih se u stranu i ispružih ruku. Kofa me zamalo promaši, a ja iskrenuh rame i poduhvatih čoveka kod kolena, tako da je preleteo preko mene i tresnuo iza, na zemlju. Nisam čekao da vidim šta je s njim, već se bacih da pređem onih nekoliko metara koliko me je delilo od čoveka koji je izvijao Sintijinu ruku.
     On vide da dolazim, pusti je i poče da traži nož za pojasom, ali je bio spor u tome, ja ga razvukoh pravo u bradu, zamahnuvši pesnicom negde od vrha čizama. Kunem se da ga je udarac podigao čitavu stopu od zemlje tako da je odleteo nazad, krut kao štap. Pao je na zemlju i ostao da leži, a ja dohvatih Sintiju da joj pomognem da ustane, iako se činilo da joj pomoć nije potrebna. Dok sam joj pomagao, začuh dreku iza sebe, te se okrenuh i videh da su se dvojica od onih koji su saletali Bronka, odvojili i pošli na mene.
     Od trenutka kada mi je kofa voda pljusnula u lice i probudila me iz nesvesti, posle udarca po glavi, bio sam suviše zaposlen da bih obratio pažnju na detalje situacije u kojoj smo se nalazili, ali sam sada imao vremena da opazim da su ljudi koji su mi se približavali bili malo privlačan svet. Neki su bili odeveni u jelenju kožu, dok su drugi nosili krznene kape i video sam, čak i na slaboj svetlosti vatre, da je to odrpana i prljava družina, da se kreću pognuto i pritajeno, a ne uspravno i otvoreno, kako priliči čoveku. Neki od njih nosili su nekakve puške, a tu i tamo bleskao je metal isukanih noževa, i otuda zaključih da nemam bogzna kakve izglede protiv njih.
     "Bolje bi bilo da bežiš", rekoh Sintiji. "Pokušaj da se negde sakriješ."
     Ništa mi nije odgovorila, i kada sam pogledao zašto, videh da se sagnula, pipajući po zemlji. Onda se uspravila, stežući u svakoj ruci po močugu, kvrgave grane sa gomile drva koje je izgleda bilo sakupljeno za loženje vatre. Dodala mi je jednu, a zatim se pomerila da mi bude uz bok, stežući obema rukama drugu batinu.
     Stajali smo tako rame uz rame, s močugama u rukama, i to je verovatno izgledalo hrabro, ali sam bio svestan koliko je beskorisno.
     Ljudi su zastali kada su videli da smo najednom naoružani batinama, ali su mogli da nas opkole i savladaju kad god hoće. Nekoliko će ih možda zaraditi čvoruge, ali će nas nadjačati već brojnošću.
     Veliki klipan, koji je stajao nešto ispred ostalih, reče: "Šta je, bre, vama? Šta će vam te močuge?"
     "Napali ste nas", rekoh.
     "A vi ste nam se prikrali", reče čovek.
     "Osetili smo dim", reče Sintija. "Nismo vam se prikrali."
     Negde levo od nas čulo se frktanje i zvuk kopita. U šumarku iza vatre nalazile su se životinje.
     "Prikradali ste se", čovek je bio uporan. "Vi i vaša velika zver."
     Dok smo govorili, drugi su nas opkoljavali. Spremali su se da nas napadnu sa dve strane.
     "Hajde da se objasnimo", rekoh ja. "Mi smo putnici. Nismo znali da ste tu i..."
     Odjednom s oba boka zatrupkaše koraci a odnekud iz šume zaori se zavijajući krik koji zaustavi iznenadni nalet... Bio je to divlji i svirep ratni poklič koji je ledio krv i dizao kosu na glavi. Iza zastora drveća izbi visoka metalna figura, krećući se veoma brzo, i taj prizor natera bandu, koja se spremala da nas pregazi, u divlje bekstvo.
     "Elmer!" vrisnu Sintija, ali on nije obraćao pažnju na nas. Jedan od begunaca se sapleo u trku i Elmer ga uhvati usred koraka, podiže njegovo koprcavo telo visoko u vazduh i odbaci ga u tamu. Zagrme pucanj iz puške i začu se šupalj udar zrna o Elmerovo metalno telo, ali to je bio jedini hitac koji su begunci stigli da ispale. Zatrčali su se u šumu iza vatre, s Elmerom za petama. Prestrašeno su vikali i kroz galamu se čulo pljuskanje vode dok su gazili preko potoka iza logora.
     Sintija je već trčala prema Bronku koji je pokušavao da se podigne, i ja potrčah za njom. Uspesmo zajedno da ga uspravimo.
     "Bio je to Elmer", reče Bronko, kada smo ga podigli. "Ima da im pokaže njihovog boga."
     Vika i jaukanje gubili su se u daljini. "Mora da ih ima još", reče Bronko, "kriju se u šumi. Ali u njima ipak nema zlobe, jer su to priprosta stvorenja."
     "Konji", reče Sintija. "Mora da ih ima mnogo. Mislim da su ti ljudi torbari."
     "Hoćeš li mi reći šta se tačno dogodilo?" upitah je. "Ulazili smo u šumu i bilo je mračno. Sledeće čega se sećam je kako mi neko pljuska vodu u lice."
     "Udarili su te", reče Sintija, "a mene su uhvatili, i odvukli su nas do vatre. Vukli su te za noge, bio si prilično smešan."
     "Sigurno si umirala od smeha."
     "Ne", reče ona, "nisam se smejala, ali si ipak bio smešan."
     "A Bronko?"
     "Žurio sam ti u pomoć", reče Bronko, "ali sam se sapleo i pao. Onda sam se branio, i to dobro, onako na leđima, zar ne? Kada su se sjatili oko mene, uspeo sam da im podelim nekoliko poštenih udaraca starim dobrim kopitima."
     "Nismo mogli da ih vidimo", reče Sintija. "Čekali su nas u zasedi. Videli su kako dolazimo, i pritajili se. Nismo videli vatru jer je jaruga bila duboka."
     "Naravno, imali su stražare", rekoh. "Imali smo sreće što smo ih se oslobodili."
     Približili smo se vatri i stali oko nje. Već je dogorevala, ali je nismo podsticali. Nekako smo se osećali sigurnije u prigušenoj svetlosti. S jedne strane su bili naslagani zavežljaji i sanduci, a sa druge gomila drva dovučenog za potpalu. Svuda okolo ležao je pribor za kuvanje i jelo, i puške.
     Nešto bučno zapljuska kroz potok i zašušta kroz grmlje. Bacih se prema puškama, ali Bronko reče: "To se samo Elmer vraća", i ja spustih pušku. Ne znam zašto sam je i podižao - nisam imao pojma kako se njom rukuje.
     Elmer se probi iz grmlja.
     "Pobegoše", reče. "Hteo sam da uhvatim bar jednog da ga ispitamo, ali su bili suviše vešti za mene."
     "Preplašio si ih", reče Bronko.
     "Jeste li svi dobro?" upita Elmer. "Kako ste, gospođice?"
     "Svi smi dobro", reče Sintija. "Jedan od njih je udario Fleča batinom i onesvestio ga, ali izgleda da mu je sada dobro."
     "Imam čvorugu", rekoh, "i glava me prilično boli, rekao bih. Ali je inače sve u redu."
     "Fleč", reče Elmer, "kako bi bilo da naložiš vatru i staviš nešto da se kuva? Ti i gospođica Sintija mora da ste gladni. I umorni, sigurno. Odbacio sam stvari koje sam nosio. Idem po njih."
     "Zar ne bi bilo bolje da odemo odavde?" upitah.
     "A, oni se neće vraćati", reče Elmer. "Zasad. Naročito sad, pred zoru. Pojaviće se sutra uveče, ali mi tada više nećemo biti ovde."
     "Konji su im vezani u šumi", reče Bronko. "Tovarne životnje, koje su nosile one zavežljaje i sanduke. Možda bismo mogli da ih upotrebimo."
     "Povešćemo ih", reče Elmer. "Ostavićemo naše prijatelje da pešače. I još nešto... jako me zanima šta je u onim zavežljajima. Možda je nešto što im ne bi bilo drago da neko vidi."
     "Možda", reče Bronko. "A možda su samo hteli kavgu. Možda su samo ratoborni i sirovi."