11.
Nekako sam pao u jezero, i tonuo
sam po treći i poslednji put, davio sam se, s vodom na licu i vodom
u nosu, bez daha. Zakašljah se, zastenjah i otvorih oči, i voda mi
s kose poteče niz lice.
Videh da nisam u jezeru, već na
suvom, i u svetlosti vatre koja je gorela malo po strani opazih
tamnu figuru čoveka s drvenom kofom u rukama, te shvatih da sam
dobio punu kofu vode u lice.
Nisam mu dobro video lice jer je
stajao ispred vatre, ali mu blesnuše beli zubi dok je ljutitim
glasom vikao nešto što nisam razumeo.
S moje desne strane dolazila je neka
strašna galama i videh, okrenuvši glavu u tom pravcu, da je to
Bronko, na leđima, okružen gomilom ljudi koji su vikali, nalećući i
izmičući se, pokušavajući da ga dohvate. Ali nisu baš bili uspešni
u tome, jer je pored dve slomljene noge Bronko imao šest zdravih,
kojima se vredno ritao prema njima.
Potražih pogledom Sintiju i ugledah
je pored vatre. Sedela je na neobičan način na zemlji, s jednom
rukom čudno podignutom, i tada shvatih da joj krupan čovek, koji je
stajao iznad nje, steže ruku; kada je pokušala da se podigne, on
joj je zavrnu i ona ponovo sede, prilično teško.
Krenuh da ustanem i na to me čovek s
kofom napade, zamahnuvši njome kao da će mi prosuti mozak. Nisam
uspeo da se uspravim, ali sam bio na nogama i čučao, i kada videh
kofu kako dolazi, odbacih se u stranu i ispružih ruku. Kofa me
zamalo promaši, a ja iskrenuh rame i poduhvatih čoveka kod kolena,
tako da je preleteo preko mene i tresnuo iza, na zemlju. Nisam
čekao da vidim šta je s njim, već se bacih da pređem onih nekoliko
metara koliko me je delilo od čoveka koji je izvijao Sintijinu
ruku.
On vide da dolazim, pusti je i poče
da traži nož za pojasom, ali je bio spor u tome, ja ga razvukoh
pravo u bradu, zamahnuvši pesnicom negde od vrha čizama. Kunem se
da ga je udarac podigao čitavu stopu od zemlje tako da je odleteo
nazad, krut kao štap. Pao je na zemlju i ostao da leži, a ja
dohvatih Sintiju da joj pomognem da ustane, iako se činilo da joj
pomoć nije potrebna. Dok sam joj pomagao, začuh dreku iza sebe, te
se okrenuh i videh da su se dvojica od onih koji su saletali
Bronka, odvojili i pošli na mene.
Od trenutka kada mi je kofa voda
pljusnula u lice i probudila me iz nesvesti, posle udarca po glavi,
bio sam suviše zaposlen da bih obratio pažnju na detalje situacije
u kojoj smo se nalazili, ali sam sada imao vremena da opazim da su
ljudi koji su mi se približavali bili malo privlačan svet. Neki su
bili odeveni u jelenju kožu, dok su drugi nosili krznene kape i
video sam, čak i na slaboj svetlosti vatre, da je to odrpana i
prljava družina, da se kreću pognuto i pritajeno, a ne uspravno i
otvoreno, kako priliči čoveku. Neki od njih nosili su nekakve
puške, a tu i tamo bleskao je metal isukanih noževa, i otuda
zaključih da nemam bogzna kakve izglede protiv njih.
"Bolje bi bilo da bežiš", rekoh
Sintiji. "Pokušaj da se negde sakriješ."
Ništa mi nije odgovorila, i kada sam
pogledao zašto, videh da se sagnula, pipajući po zemlji. Onda se
uspravila, stežući u svakoj ruci po močugu, kvrgave grane sa gomile
drva koje je izgleda bilo sakupljeno za loženje vatre. Dodala mi je
jednu, a zatim se pomerila da mi bude uz bok, stežući obema rukama
drugu batinu.
Stajali smo tako rame uz rame, s
močugama u rukama, i to je verovatno izgledalo hrabro, ali sam bio
svestan koliko je beskorisno.
Ljudi su zastali kada su videli da
smo najednom naoružani batinama, ali su mogli da nas opkole i
savladaju kad god hoće. Nekoliko će ih možda zaraditi čvoruge, ali
će nas nadjačati već brojnošću.
Veliki klipan, koji je stajao nešto
ispred ostalih, reče: "Šta je, bre, vama? Šta će vam te
močuge?"
"Napali ste nas", rekoh.
"A vi ste nam se prikrali", reče
čovek.
"Osetili smo dim", reče Sintija.
"Nismo vam se prikrali."
Negde levo od nas čulo se frktanje i
zvuk kopita. U šumarku iza vatre nalazile su se životinje.
"Prikradali ste se", čovek je bio
uporan. "Vi i vaša velika zver."
Dok smo govorili, drugi su nas
opkoljavali. Spremali su se da nas napadnu sa dve strane.
"Hajde da se objasnimo", rekoh ja.
"Mi smo putnici. Nismo znali da ste tu i..."
Odjednom s oba boka zatrupkaše koraci
a odnekud iz šume zaori se zavijajući krik koji zaustavi iznenadni
nalet... Bio je to divlji i svirep ratni poklič koji je ledio krv i
dizao kosu na glavi. Iza zastora drveća izbi visoka metalna figura,
krećući se veoma brzo, i taj prizor natera bandu, koja se spremala
da nas pregazi, u divlje bekstvo.
"Elmer!" vrisnu Sintija, ali on nije
obraćao pažnju na nas. Jedan od begunaca se sapleo u trku i Elmer
ga uhvati usred koraka, podiže njegovo koprcavo telo visoko u
vazduh i odbaci ga u tamu. Zagrme pucanj iz puške i začu se šupalj
udar zrna o Elmerovo metalno telo, ali to je bio jedini hitac koji
su begunci stigli da ispale. Zatrčali su se u šumu iza vatre, s
Elmerom za petama. Prestrašeno su vikali i kroz galamu se čulo
pljuskanje vode dok su gazili preko potoka iza logora.
Sintija je već trčala prema Bronku
koji je pokušavao da se podigne, i ja potrčah za njom. Uspesmo
zajedno da ga uspravimo.
"Bio je to Elmer", reče Bronko, kada
smo ga podigli. "Ima da im pokaže njihovog boga."
Vika i jaukanje gubili su se u
daljini. "Mora da ih ima još", reče Bronko, "kriju se u šumi. Ali u
njima ipak nema zlobe, jer su to priprosta stvorenja."
"Konji", reče Sintija. "Mora da ih
ima mnogo. Mislim da su ti ljudi torbari."
"Hoćeš li mi reći šta se tačno
dogodilo?" upitah je. "Ulazili smo u šumu i bilo je mračno. Sledeće
čega se sećam je kako mi neko pljuska vodu u lice."
"Udarili su te", reče Sintija, "a
mene su uhvatili, i odvukli su nas do vatre. Vukli su te za noge,
bio si prilično smešan."
"Sigurno si umirala od smeha."
"Ne", reče ona, "nisam se smejala,
ali si ipak bio smešan."
"A Bronko?"
"Žurio sam ti u pomoć", reče Bronko,
"ali sam se sapleo i pao. Onda sam se branio, i to dobro, onako na
leđima, zar ne? Kada su se sjatili oko mene, uspeo sam da im
podelim nekoliko poštenih udaraca starim dobrim kopitima."
"Nismo mogli da ih vidimo", reče
Sintija. "Čekali su nas u zasedi. Videli su kako dolazimo, i
pritajili se. Nismo videli vatru jer je jaruga bila duboka."
"Naravno, imali su stražare", rekoh.
"Imali smo sreće što smo ih se oslobodili."
Približili smo se vatri i stali oko
nje. Već je dogorevala, ali je nismo podsticali. Nekako smo se
osećali sigurnije u prigušenoj svetlosti. S jedne strane su bili
naslagani zavežljaji i sanduci, a sa druge gomila drva dovučenog za
potpalu. Svuda okolo ležao je pribor za kuvanje i jelo, i
puške.
Nešto bučno zapljuska kroz potok i
zašušta kroz grmlje. Bacih se prema puškama, ali Bronko reče: "To
se samo Elmer vraća", i ja spustih pušku. Ne znam zašto sam je i
podižao - nisam imao pojma kako se njom rukuje.
Elmer se probi iz grmlja.
"Pobegoše", reče. "Hteo sam da
uhvatim bar jednog da ga ispitamo, ali su bili suviše vešti za
mene."
"Preplašio si ih", reče Bronko.
"Jeste li svi dobro?" upita Elmer.
"Kako ste, gospođice?"
"Svi smi dobro", reče Sintija. "Jedan
od njih je udario Fleča batinom i onesvestio ga, ali izgleda da mu
je sada dobro."
"Imam čvorugu", rekoh, "i glava me
prilično boli, rekao bih. Ali je inače sve u redu."
"Fleč", reče Elmer, "kako bi bilo da
naložiš vatru i staviš nešto da se kuva? Ti i gospođica Sintija
mora da ste gladni. I umorni, sigurno. Odbacio sam stvari koje sam
nosio. Idem po njih."
"Zar ne bi bilo bolje da odemo
odavde?" upitah.
"A, oni se neće vraćati", reče Elmer.
"Zasad. Naročito sad, pred zoru. Pojaviće se sutra uveče, ali mi
tada više nećemo biti ovde."
"Konji su im vezani u šumi", reče
Bronko. "Tovarne životnje, koje su nosile one zavežljaje i sanduke.
Možda bismo mogli da ih upotrebimo."
"Povešćemo ih", reče Elmer.
"Ostavićemo naše prijatelje da pešače. I još nešto... jako me
zanima šta je u onim zavežljajima. Možda je nešto što im ne bi bilo
drago da neko vidi."
"Možda", reče Bronko. "A možda su
samo hteli kavgu. Možda su samo ratoborni i sirovi."