10.

     Bronko je rekao da će moći da ide, ali je to bilo sporo napredovanje. Obronak je bio strm i kamenit, i put do doline u podnožju bio je dug, jer je Bronko tri puta pao dok se nismo spustili. Uspeo sam svaki put da ga podignem, ali je to zahtevalo dosta naprezanja i vremena.
     Neko vreme je iza nas treperio sjaj na nebu, koji mora da je poticao od ambara, jer je plast svakako već ranije izgoreo. Kada smo stigli u dolinu, nije ga više bilo. Ili je ambar izgoreo ili su uspeli da ugase požar.
     Dolinom smo lakše putovali. Zemljište je bilo dosta ravno, iako je tu i tamo bilo manje prohodno. Drveće je bilo ređe i mesec je bolje osvetljavao put nego tamo na šumovitom obronku. Negde s leve strane tekao je potok. Nismo naišli na njega, ali smo povremeno mogli da čujemo žubor vode kada bi naišao na šljunkovit potez.
     Kretali smo se kroz sablasni svet srebrne magije, s bregova oko nas povremeno je dopiralo njištanje, a povremeno i drugi zvuci. Jednom se iznad nas, iz neba, spustila neka velika ptica, lebdeći na bešumnim krilima, da bi zaokrenula i nestala iza šumarka.
     "Da mi je bar oštećena po jedna noga sa svake strane", reče Bronko, "ne bih vam pravio teškoće, ali me mnogo zbunjuje ovo kretanje na dve noge na jednoj i četiri na drugoj strani, i osećam se gadno nahereno."
     "Odlično ti ide", reče Sintija. "Da li te boli?"
     "Ne boli me", reče Bronko. "Ja ne osećam bol."
     "Ti misliš da je to delo Groblja", reče mi Sintija. "Kao i Elmer, a valjda i ja. Ali, zašto bismo mi bili pretnja..."
     "Svako", rekoh, "ko ne savije šiju pred Grobljem, automatski postaje pretnja. Oni su ovde tako dugo, drže Zemlju tako dugo da ne mogu da podnesu ni najmanje ometanje."
     "Ali mi ih ne ometamo."
     "Mogli bismo. Ako se vratimo na Alden, ako odemo sa Zemlje s onim zbog čega smo došli, mogli bismo da im budemo smetnja. Doneli bismo sliku o Zemlji koja nije samo Groblje. A to bi moglo da se čuje, da privuče pažnju javnosti i umetničkih krugova. Ljudima bi mogla da se svidi pomisao da Zemlja ne pripada u potpunosti Groblju."
     "Čak i tada", reče ona, "oni time ne bi bili pogođeni. Nastavili bi sa svojim poslovima. U suštini se ništa ne bi izmenilo."
     "Bio bi pogođen njihov ponos", rekoh.
     "Ali ponos je tako neznatna rana... to je sasvim lična stvar. I čiji ponos? Ponos Maksvela Pitera Bela, ponos drugih samodržaca nalik na Maksvela Bela. Ne i ponos Groblja. Groblje je korporacija, velika korporacija, koja razmišlja kroz prihode, kroz godišnji obim poslovanja, kroz dobit i troškove. U njihovim knjigama nema mesta za nešto što se zove ponos. Mora da je nešto drugo. Ponos nije pravi odgovor."
     Možda je u pravu, rekoh sebi. Moglo bi da bude još nešto pored ponosa, ali šta.
     "Navikli su da bude po njihovom", rekoh. "Mogu da kupe sve što požele. Potplatili su nekoga da baci bombu na Bronka. Iako je postojala mogućnost da još neko nastrada. Naprosto ih nije briga. Važno im je samo da postignu ono što žele. A sve dobijaju jeftino. Zbog onoga što jesu, niko ne dovodi u pitanje njihovu ponudu. Znamo cenu te bombe, i da je niska. Sanduk viskija. Ako žele da sve drže u šaci, možda im je potrebno da pokažu, ubedljivo, šta se događa s onima koji im se ne pokore."
     "Stalno govoriš oni", reče Sintija. "Ovde nisu oni, ovde to nije Groblje. Ovde je u pitanju samo jedan čovek."
     "To je istina", rekoh, "i zbog toga bi ponos mogao da bude motiv. Ne toliko ponos Groblja, koliko ponos samog Maksvela Pitera Bela."
     Dolina se ispred nas širila, bio je to prostran drum od trave, povremeno prekidan skupinama stabala i oivičen mračnim šumovitim brdima. Nešto dalje s leve strane bio je potok, ali ga već neko vreme nismo čuli. Zemljište je bilo ravno i Bronko je mogao da nastavi put bez poteškoća, iako je bilo mučno posmatrati njegov sakat, šepav hod. Ali je uprkos tome lako držao korak s nama.
     Elmer se nije pojavljivao. Podigao sam ruku do očiju i uspeo da vidim da je na satu već skoro dva. Nisam znao kada smo napustili čistinu, ali sam, razmislivši malo, zaključio da nije moglo biti mnogo posle deset, što je značilo da smo već četiri sata na putu. Bojao sam se da se Elmeru nije nešto dogodilo. Mogao je vrlo brzo da provali u alatnicu i uzme ono što mu treba. Trebalo je još da pokupi prtljag koji smo mu ostavili, što je bio priličan teret, ali ni to nije moralo mnogo da ga uspori, i mogao je da se kreće dosta brzo.
     Ako se ne pojavi do jutra, odlučio sam, moraćemo da nađemo neko mesto da se sakrijemo i sačekamo ga. Ni Sintija ni ja nismo pošteno odspavali otkako sam stigao na Zemlju, i već sam počeo da osećam posledice, a verovatno i ona. Bronku nije bio potreban san. On će paziti na Elmerov dolazak dok mi budemo spavali.
     "Flečere", javi se Sintija. Zastala je ispred mene, i ja naleteh na nju. Bronko se zaustavi.
     "Dim", reče ona. "Osećam dim. Gori drvo."
     Ja nisam osećao nikakav dim.
     "Pričinjava ti se", rekoh. "Ovde nema nikoga."
     Dolina nije mirisala na ljude. Mirisala je na mesečinu i trave i drveće i bregove, na svetlost i senku, noćni vazduh i leteća stvorenja. Duboko u brdima povremeno se čulo rzanje i drugi noćni zvuci, ali nije bilo ljudi, niti tragova o njihovom prisustvu.
     Tada i ja osetih dim, tek jedan tračak, gorak ukus u vazduhu, u jednom trenutku tu, u sledećem već ne.
     "U pravu si", rekoh. "Negde gori vatra."
     "Vatra znači ljudi", reče Bronko.
     "Dosta mi je ljudi", reče Sintija. "Sledećih nekoliko dana ne želim da ih vidim."
     "Ni ja", reče Bronko.
     Stajali smo i čekali sledeći nalet dima, ali njega nije bilo.
     "Možda nema nikoga u okolini", rekoh. "Neko drvo, pogođeno munjom pre više dana, koje još gori. Ili stara logorska vatra koju su zaboravili da ugase, pa još tinja."
     "Trebalo bi da se sklonimo", reče Sintija, "umesto što stojimo ovde gde svako može da nas vidi."
     "Tamo levo ima jedan šumarak", reče Bronko. "Možemo začas da stignemo donde."
     Skrenusmo levo, prema šumarku, krećući se polako i oprezno. Mislio sam kako će nam to ujutru izgledati smešno, jer će se pokazati da je vatra koja je proizvela dim nekoliko milja daleko. Verovatno nije bilo razloga za bojazan. A ako je tamo i bilo ljudi, mogao je to da bude pošten svet.
     Pred šumarkom zastadosmo da oslušnemo, i odande začusmo šum tekuće vode. Pomislih da je to dobro. Počinjao sam da žednim. Drveće je najverovatnije raslo duž potoka koji je tekao kroz dolinu.
     Zađosmo među drveće, poluslepi u senkama posle jasne mesečine na otvorenom, i kada smo se našli među senkama, neke od njih se podigoše i oboriše me na zemlju.