10.
Bronko je rekao da će moći da ide,
ali je to bilo sporo napredovanje. Obronak je bio strm i kamenit, i
put do doline u podnožju bio je dug, jer je Bronko tri puta pao dok
se nismo spustili. Uspeo sam svaki put da ga podignem, ali je to
zahtevalo dosta naprezanja i vremena.
Neko vreme je iza nas treperio sjaj
na nebu, koji mora da je poticao od ambara, jer je plast svakako
već ranije izgoreo. Kada smo stigli u dolinu, nije ga više bilo.
Ili je ambar izgoreo ili su uspeli da ugase požar.
Dolinom smo lakše putovali. Zemljište
je bilo dosta ravno, iako je tu i tamo bilo manje prohodno. Drveće
je bilo ređe i mesec je bolje osvetljavao put nego tamo na
šumovitom obronku. Negde s leve strane tekao je potok. Nismo naišli
na njega, ali smo povremeno mogli da čujemo žubor vode kada bi
naišao na šljunkovit potez.
Kretali smo se kroz sablasni svet
srebrne magije, s bregova oko nas povremeno je dopiralo njištanje,
a povremeno i drugi zvuci. Jednom se iznad nas, iz neba, spustila
neka velika ptica, lebdeći na bešumnim krilima, da bi zaokrenula i
nestala iza šumarka.
"Da mi je bar oštećena po jedna noga
sa svake strane", reče Bronko, "ne bih vam pravio teškoće, ali me
mnogo zbunjuje ovo kretanje na dve noge na jednoj i četiri na
drugoj strani, i osećam se gadno nahereno."
"Odlično ti ide", reče Sintija. "Da
li te boli?"
"Ne boli me", reče Bronko. "Ja ne
osećam bol."
"Ti misliš da je to delo Groblja",
reče mi Sintija. "Kao i Elmer, a valjda i ja. Ali, zašto bismo mi
bili pretnja..."
"Svako", rekoh, "ko ne savije šiju
pred Grobljem, automatski postaje pretnja. Oni su ovde tako dugo,
drže Zemlju tako dugo da ne mogu da podnesu ni najmanje
ometanje."
"Ali mi ih ne ometamo."
"Mogli bismo. Ako se vratimo na
Alden, ako odemo sa Zemlje s onim zbog čega smo došli, mogli bismo
da im budemo smetnja. Doneli bismo sliku o Zemlji koja nije samo
Groblje. A to bi moglo da se čuje, da privuče pažnju javnosti i
umetničkih krugova. Ljudima bi mogla da se svidi pomisao da Zemlja
ne pripada u potpunosti Groblju."
"Čak i tada", reče ona, "oni time ne
bi bili pogođeni. Nastavili bi sa svojim poslovima. U suštini se
ništa ne bi izmenilo."
"Bio bi pogođen njihov ponos",
rekoh.
"Ali ponos je tako neznatna rana...
to je sasvim lična stvar. I čiji ponos? Ponos Maksvela Pitera Bela,
ponos drugih samodržaca nalik na Maksvela Bela. Ne i ponos Groblja.
Groblje je korporacija, velika korporacija, koja razmišlja kroz
prihode, kroz godišnji obim poslovanja, kroz dobit i troškove. U
njihovim knjigama nema mesta za nešto što se zove ponos. Mora da je
nešto drugo. Ponos nije pravi odgovor."
Možda je u pravu, rekoh sebi. Moglo
bi da bude još nešto pored ponosa, ali šta.
"Navikli su da bude po njihovom",
rekoh. "Mogu da kupe sve što požele. Potplatili su nekoga da baci
bombu na Bronka. Iako je postojala mogućnost da još neko nastrada.
Naprosto ih nije briga. Važno im je samo da postignu ono što žele.
A sve dobijaju jeftino. Zbog onoga što jesu, niko ne dovodi u
pitanje njihovu ponudu. Znamo cenu te bombe, i da je niska. Sanduk
viskija. Ako žele da sve drže u šaci, možda im je potrebno da
pokažu, ubedljivo, šta se događa s onima koji im se ne pokore."
"Stalno govoriš oni", reče Sintija.
"Ovde nisu oni, ovde to nije Groblje. Ovde je u pitanju samo jedan
čovek."
"To je istina", rekoh, "i zbog toga
bi ponos mogao da bude motiv. Ne toliko ponos Groblja, koliko ponos
samog Maksvela Pitera Bela."
Dolina se ispred nas širila, bio je
to prostran drum od trave, povremeno prekidan skupinama stabala i
oivičen mračnim šumovitim brdima. Nešto dalje s leve strane bio je
potok, ali ga već neko vreme nismo čuli. Zemljište je bilo ravno i
Bronko je mogao da nastavi put bez poteškoća, iako je bilo mučno
posmatrati njegov sakat, šepav hod. Ali je uprkos tome lako držao
korak s nama.
Elmer se nije pojavljivao. Podigao
sam ruku do očiju i uspeo da vidim da je na satu već skoro dva.
Nisam znao kada smo napustili čistinu, ali sam, razmislivši malo,
zaključio da nije moglo biti mnogo posle deset, što je značilo da
smo već četiri sata na putu. Bojao sam se da se Elmeru nije nešto
dogodilo. Mogao je vrlo brzo da provali u alatnicu i uzme ono što
mu treba. Trebalo je još da pokupi prtljag koji smo mu ostavili,
što je bio priličan teret, ali ni to nije moralo mnogo da ga
uspori, i mogao je da se kreće dosta brzo.
Ako se ne pojavi do jutra, odlučio
sam, moraćemo da nađemo neko mesto da se sakrijemo i sačekamo ga.
Ni Sintija ni ja nismo pošteno odspavali otkako sam stigao na
Zemlju, i već sam počeo da osećam posledice, a verovatno i ona.
Bronku nije bio potreban san. On će paziti na Elmerov dolazak dok
mi budemo spavali.
"Flečere", javi se Sintija. Zastala
je ispred mene, i ja naleteh na nju. Bronko se zaustavi.
"Dim", reče ona. "Osećam dim. Gori
drvo."
Ja nisam osećao nikakav dim.
"Pričinjava ti se", rekoh. "Ovde nema
nikoga."
Dolina nije mirisala na ljude.
Mirisala je na mesečinu i trave i drveće i bregove, na svetlost i
senku, noćni vazduh i leteća stvorenja. Duboko u brdima povremeno
se čulo rzanje i drugi noćni zvuci, ali nije bilo ljudi, niti
tragova o njihovom prisustvu.
Tada i ja osetih dim, tek jedan
tračak, gorak ukus u vazduhu, u jednom trenutku tu, u sledećem već
ne.
"U pravu si", rekoh. "Negde gori
vatra."
"Vatra znači ljudi", reče Bronko.
"Dosta mi je ljudi", reče Sintija.
"Sledećih nekoliko dana ne želim da ih vidim."
"Ni ja", reče Bronko.
Stajali smo i čekali sledeći nalet
dima, ali njega nije bilo.
"Možda nema nikoga u okolini", rekoh.
"Neko drvo, pogođeno munjom pre više dana, koje još gori. Ili stara
logorska vatra koju su zaboravili da ugase, pa još tinja."
"Trebalo bi da se sklonimo", reče
Sintija, "umesto što stojimo ovde gde svako može da nas vidi."
"Tamo levo ima jedan šumarak", reče
Bronko. "Možemo začas da stignemo donde."
Skrenusmo levo, prema šumarku,
krećući se polako i oprezno. Mislio sam kako će nam to ujutru
izgledati smešno, jer će se pokazati da je vatra koja je proizvela
dim nekoliko milja daleko. Verovatno nije bilo razloga za bojazan.
A ako je tamo i bilo ljudi, mogao je to da bude pošten svet.
Pred šumarkom zastadosmo da
oslušnemo, i odande začusmo šum tekuće vode. Pomislih da je to
dobro. Počinjao sam da žednim. Drveće je najverovatnije raslo duž
potoka koji je tekao kroz dolinu.
Zađosmo među drveće, poluslepi u
senkama posle jasne mesečine na otvorenom, i kada smo se našli među
senkama, neke od njih se podigoše i oboriše me na zemlju.