4.
Kada sam sišao niz stepenice, žena
u ružičastim kolima mi se obrati.
"Vi ste Flečer Karson, zar ne?"
"Tako je", rekoh, potpuno zbunjen.
"Nego, kako ste znali da sam ovde? Nije bilo načina da
saznate."
"Čekala sam vas", reče ona. "Znala
sam da ste na pogrebnom brodu, ali se putovanje toliko odužilo.
Zovem se Sintija Lensing i moram da razgovaram s vama."
"Nemam mnogo vremena", rekoh. "Malo
kasnije, možda."
Nije baš bila lepotica, ali je u njoj
već na prvi pogled bilo nečeg privlačnog i vraški dopadljivog. Lice
joj je bilo zamalo srcoliko, oči blage i smirene, crna kosa padala
joj je na ramena; nije se smešila usnama, već kao da joj je celo
lice bilo spremno da oblikuje osmeh.
"Idete u skladište", reče ona, "da
raspakujete Elmera i Bronka. Mogu da vas odvezem tamo."
"Postoji li nešto", upitah, "što ne
znate o meni?"
Konačno se osmehnula. "Znala sam da
ćete morati da odete do Maksvela Pitera Bela, čim stignete. Kako je
bilo kod njega?"
"U knjizi Maksvela Pitera zabeležen
sam kao ništarija."
"Znači da vas nije uzeo pod
svoje?"
Odmahnuh glavom. Nisam se usuđivao da
progovorim. Kako je, bogamu, mogla da zna sve što je, po svemu
sudeći, znala? To je mogla da čuje samo na jednom mestu... na
Aldenu, na univerzitetu. Oni moji stari prijatelji, rekoh sebi,
možda jesu dobrodušni, ali su i pocepane vreće.
"Hajde, upadajte", reče ona. "Možemo
da razgovaramo na putu do skladišta. Volela bih da vidim tog
čudesnog robota, Elmera."
Uđoh u kola. Na krilu je imala
kovertu, koju mi predade.
"Za vas", reče.
Na koverti je bilo nažvrljano moje
ime, i nije bilo sumnje čiji je to rukopis. Torni, rekoh sebi.
Zašto bi Torni slao Sintiju Lensing da me sačeka u zasedi čim
prispem na Zemlju?
Uključila je motor i povezla kola niz
put. Otvorio sam pismo. Bio je to list sa znakom Aldenovog
univerziteta, a u gornjem levom uglu bilo je uredno odštampano:
profesor doktor Vilijem Dž. Torndajk, Odsek arheologije.
Samo pismo bilo je ispisano istim
svrakopisom kao ime na koverti. Pisalo je:
Dragi Fleč,
Nosilac ovog pisma je gđica Sintija
Lensing, i uveravam te da je sve što će ti reći istina. Proverio
sam podatke i jamčim svojim ugledom da su verodostojni. Ona će te
zamoliti da te prati na putu, a ja smatraću za najveću uslugu koju
možeš da mi učiniš ako joj to dozvoliš i pružiš joj svaku pomoć
koja joj bude potrebna. Poći će 'Hodočasnikovim' brodom na Zemlju i
trebalo bi da bude tamo i da te čeka kada stigneš. Odobrio sam joj
izvesna sredstva iz fonda našeg Odseka i ti si slobodan da ih
koristiš ako se ukaže potreba. Reći ću ti samo da je njeno
prisustvo na Zemlji povezano s onim o čemu smo poslednji put
razgovarali, kada si došao da me vidiš pred polazak.
Sedeo sam sa pismom u ruci i video ga
u mislima, onakvog kako je izgledao kada sam ga posetio poslednji
put, u sobi koju je nazivao radnom, osvetljenoj vatrom iz kamina,
sa policama do tavanice, punim knjiga, s dotrajalim nameštajem,
psom sklupčanim na krpari ispred kamina, mačkom na njegovom
jastuku. Sedeo je na kanabetu i vrteo čašu sa brendijem među
dlanovima, govoreći: "Fleč, siguran sam da sam u pravu, da je moja
teorija ispravna. Anahronijanci nisu bili galaktički trgovci, kao
što misle mnoge moje kolege. Bili su posmatrači, kulturni špijuni.
To ima prilično smisla, ako malo razmisliš. Recimo da je ta velika
civilizacija bila sposobna da luta među zvezdama. Recimo da su na
neki način mogli da izdvoje zvezdu na kojoj je postojala kultura u
usponu, ili je tek trebalo da se razvije. Stoga su na toj planeti
postavili posmatrača, da tamo ostane, pazeći na događaje koji su
mogli biti od značaja. Poznato je da se kulture u velikoj meri
razlikuju. Ovo se može videti po ljudskim kolonijama rasejanim sa
Zemlje. Već postojanje nekoliko njih dovoljno je da nastanu
razlike. Naravno, razlike su mnogo veće među planetama koje
ugošćuju ili su ugostile tuđinske kulture... tuđinske u odnosu na
ljudske. Ne postoje dve inteligencije koje su se razvijale u istom
pravcu. Moguće je da ishod njihovog razvoja bude istovetan, ili
približno jednak, ali do njega stižu različitim putevima, i u tom
procesu svaka razvija neku sposobnost ili svojstvo koje druga ne
poseduje. Čak se i ta velika galaktička kultura morala razviti na
sličan način, i zbog toga što se tako razvijala, moralo je biti
mnogo različitih pristupa, mnogo koncepata, mnogo svojstava koja je
usput mimoišla ili propustila. Ukoliko je ovo tačno, čini se da bi
i naša velika galaktička kultura procenila da je vredno truda imati
na oku, izučavanja radi, one kulturne pojave koje je propustila,
ili čak potpuno previdela. Možda je najviše jedna ili dve od deset
takvih pojava bila primenjiva na njihovu kulturu, ali je ta jedna
mogla biti ključna. To je moglo da im otvori novu dimenziju, da
njihovu kulturu učini potpunijom i zrelijom. Iako to naravno nije
tako, pretpostavimo da je zemaljska kultura jedina koja je
izmislila točak. Čak je i velika galaktička kultura, recimo,
previdela točak, i izgradila svoju veličinu na nekom drugom
principu zbog kojega je nedostatak točka ostao nezapažen. Zar ne bi
ipak otkriće točka, čak i tako kasno, moglo da bude značajno? Točak
je tako korisna stvar."
Vratih se u stvarnost. Još sam stezao
pismo u ruci. Kola su se približavala skladištu. Pogrebni brod je
stajao na svojoj platformi, ali više nije bilo vozila koja su
preuzimala teret. Posao mora da je bio dovršen.
"Torni piše da očekujete da ćete poći
s nama", rekoh Sintiji Lensing. "Ne znam da li će to biti moguće.
Živećemo u teškim uslovima. Logorovaćemo u svakojakim vremenskim
prilikama."
"Mogu ja da živim u teškim uslovima.
I da logorujem."
Odmahnuh glavom.
"Slušajte", pobuni se ona.
"Rizikovala sam sve što sam imala zbog ovoga, da bih bila ovde kada
stignete. Potrošila sam i poslednji kredit da platim nečuvenu cenu
za mesto na 'Hodočasnikovom' brodu..."
"Torni pominje neke fondove.
Stipendiju."
"Nisam imala dovoljno za put. Jedan
deo sam potrošila na to. Čekajući vas, stanovala sam u 'Hodočasnik
inu', koji nije jeftin. Ostalo je sasvim malo. U stvari, skoro
ništa..."
"To je šteta", rekoh. "Ali vi ste
znali da je to rizik. Nije bilo osnova da verujete..."
"U pravu ste", reče ona. "I vi ste
bez novca kao ja."
"I, šta vam to govori?"
"Da nemate novca za povratak na
Alden, kada dovršite svoju kompoziciju."
"To znam", rekoh, "ali ako budem
dovršio kompoziciju..."
"Bez novca", reče ona, "a Majka
Zemlja vam neće olakšati boravak."
"Sve to stoji", rekoh, "ali ne vidim
kako će to što ću vas povesti sa sobom..."
"To sam i pokušavala da vam objasnim.
Možda će vam zvučati besmisleno..."
Ostala je da bez reči, i sedela,
posmatrajući me. Lice joj više nije izgledalo kao da će se
osmehnuti.
"Prokleti bili", reče, "zašto ne
kažete nešto? Zašto mi bar malo ne pomognete? Zašto me ne pitate
šta to imam?"
"U redu. Šta to imate?"
"Znam gde leži blago."
"Kakvo blago, za ime Božje?"
"Blago Anahrona."
"Torni je ubeđen", rekoh joj, "da su
Anahronijanci boravili na Zemlji. Hteo je da potražim moguće
tragove o njihovom boravku. To je naravno zadatak za sanjare, kao
što mi je i objasnio. Arheolozi nisu sasvim sigurni ni da je
postojala takva rasa. Njihova planeta nikada nije pronađena. Samo
su na nekoliko planeta pronađeni delovi zapisa, delimični zapisi,
otkriveni među zapisima i ostacima domorodačkih kultura. Postoje
neki dokazi, iako se meni čine klimavi, da su pripadnici ove
tajanstvene rase nekada živeli na drugim planetama... Možda kao
trgovci, po mišljenju većine arheologa, ili posmatrači, po Torniju,
ili iz nekog drugog razloga, ni kao trgovci niti kao posmatrači. On
mi je sve ovo ispričao, ali nikada nije pomenuo blago."
"Ali, blago je postojalo", reče ona.
"Bilo je preneto iz stare Grčke u staru Ameriku tokom Poslednjeg
rata. Pronašla sam podatke o tome i profesor Torndajk..."
"Razmislite malo", rekoh. "Ako je
Torni u pravu, oni nisu bili ovde zbog blaga, već zbog podataka, da
posmatraju..."
"U redu, zbog podataka", reče ona,
"ali šta je posmatrač u stvari? Bio bi to stručnjak, zar ne?
Istoričar, možda i više od toga. On bi svakako prepoznao kulturnu
vrednost nekih predmeta: ritualne sekire preistorijskih plemena,
grčke urne, egipatskog nakita..."
Gurnuo sam pismo u džep jakne i
iskočio iz kola. "Razgovaraćemo o ovome kasnije", rekoh. "Sada
treba da oslobodim Elmera da bismo mogli da sklopimo Bronka."
"Povešćete me sa sobom?"
"Videćemo", rekoh.
Kako bogamu, pomislih, da je sprečim?
Imala je Tornijev blagoslov; možda je imala nešto o
Anahronijancima, možda čak i o blagu. Osim toga, nisam mogao da je
ostavim ovde, bez novca... Jer, ako i nije ostala bez novca, uskoro
hoće, ako bude boravila u hotelu, a drugog mesta za stanovanje nije
ni bilo. Bog zna da mi nije bila potrebna. Bila bi mi samo na
smetnji. Nisam tražio blago. Došao sam na Zemlju da sastavim
kompoziciju. Nadao sam se da ću uhvatiti nešto od duha Zemlje...
bez Groblja. Nisam imao kad da jurim za blagom Anahronijanaca.
Torniju sam rekao samo da ću motriti na tragove, a to nije značilo
da ću i tragati.
Pođoh prema otvorenim vratima
skladišta, sa Sintijom za petama. U skladištu je bilo mračno pa sam
na trenutak zastao da mi se oči naviknu na tamu. Nešto se pokrenu u
mraku, i razaznah tri čoveka, sudeći po izgledu - tri radnika.
"Ovamo, gospodine Karson", reče jedan
od njih. Pokazao je na jednu stranu i ja ih ugledah: veliki sanduk
u kome je bio Elmer i četiri sanduka u koje je bio spakovan
Bronko.
"Hvala", rekoh. "Lepo od vas što ste
ih odvojili od ostalih. Zamolio sam kapetana, ali..."
"Ima još jedna sitnica", reče čovek.
"Istovar i skladištenje."
"Ne razumem. Istovar i
skladištenje?"
"Jeste, da platite. Moji ljudi ne
rade besplatno."
"Vi ste ovde poslovođa?"
"Da. Zovem se Rili."
"Koliko dugujem za skladištenje?"
Rili posegnu u zadnji džep i izvuče
hartiju. Pomno ju je proučavao, kao da proverava račun.
"Pa", reče, "ukupno 427 kredita, ali
neka bude 400."
"Mora da ste pogrešili", rekoh mu,
pokušavajući da sačuvam živce. "Pa samo ste istovarili sanduke i
dovukli ih ovamo, gde su bili svega jedan sat, ili tako nešto."
Rili tužno odmahnu glavom. "Ja tu ne
mogu ništa. Tak'e su cene. Platite, ili zadržavamo teret. Tak'a su
pravila."
Ona dvojica su se tiho pokrenuli i
stali mu uz bok.
"To je smešno", pobunih se. "Mora da
je neka šala."
"Mister", reče poslovođa, "nema tu
šale."
Nisam imao četiri stotine kredita,
niti bi mu ih dao da sam imao, ali nisam hteo ni da se kačim s
poslovođom i njegovim razbacanim nosačima.
"Moram ovo da proverim", rekoh,
pokušavajući da sačuvam obraz, bez ideje šta da radim. Znao sam da
nemam kud. Mada to zapravo nije bila njihova zamisao; bilo je to
delo Maksvela Pitera Bela. On me je držao u šaci.
"Učinite to, mister", reče Rili.
"Samo izvol'te i učinite to."
Mogao sam da otrčim sav besan do
Bela, a to je bilo upravo ono što je on hteo. Očekivao je da će
tako biti, i sve bi naravno bilo u redu, sve bi bilo oprošteno ako
bih prihvatio pomoć Groblja i posao za Groblje. Ali, ja to nisam
nameravao da učinim.
Iza mene se javi Sintija: "Flečeru,
opkoljavaju nas."
Okrenuh glavu i ugledah još ljudi kod
ulaza.
"Ne opkoljavamo vas", reče Rili.
"Samo 'oćemo da budemo sigurni da ste s'vatili. Neće ovde neki
došljak da nam govori kako treba da radimo."
Iza Rilija se začu tih, škripav zvuk,
i ja odmah shvatih da to neko izbija ekser iz drveta.
Rili i njegovi pomoćnici se okretoše
a ja se razdrah. "Sad, Elmere! Izlazi, pa na njih!"
Na moj uzvik veliki sanduk kao da
raznese eksplozija, odleteše letve zakucane preko poklopca, i Elmer
se diže iz sanduka, do svoje pune visine od dva i po metra.
Zatim skoro stidljivo iskorači iz
sanduka.
"Šta se dogodilo, Fleč?"
"Budi pažljiv s njima, Elmere", rekoh
ja. "Nemoj da ih pobiješ. Samo ih malo prodrmaj."
Onda zakorači napred a Rili i ona
dvojica ustuknuše.
"Neću uopšte da ih povredim", reče
Elmer. "Samo ću da ih počistim. Ko je to s tobom, Fleč?"
"Ovo je Sintija", rekoh. "Ona ide s
nama."
"Stvarno?" upita Sintija.
"Slušaj, Karson", zaurla Rili, "nemo'
da se prsiš..."
"Odlazite", reče Elmer. Hitro je
zakoračio prema njima i zamahnuo rukom. Oni zaždiše, gurajući se
kroz vrata.
"A, nećete ga majci!" dreknu Elmer.
Munjevito prođe kraj nas. Pokušali su da zatvore vrata, i tik pre
nego što su uspeli u tome, on gurnu ruku u otvor, uhvati vrata i
trgnu ih, a onda se zalete u njih ramenom. Vrata se rascepiše i
ostadoše da vise.
"To će ih sprečiti", reče Elmer.
"Sada se vrata neće zatvarati. Hteli su da nas zaključaju unutra,
zamislite vi to. Fleč, da li bi mi sad rekao šta se dešava?"
"Maksvel Piter Bel nas ne voli",
rekoh. "Hajde da požurimo s Bronkom. Što pre izađemo odavde..."
"Moram da odem do kola", reče
Sintija. "Tamo je sva oprema, i moja odeća."
"Oprema?" upitah.
"Tako je. Hrana i ostale stvari koje
su nam potrebne. Ne verujem da ste nešto poneli sa sobom. To je
jedan od razloga što sam bez para. Sve sam potrošila na..."
"Idite i dovezite kola", reče Elmer.
"Ja ću paziti. Niko vas neće ni pipnuti."
"Na sve si mislila", rekoh ja. "Bila
si prilično sigurna da..."
Ali ona je već otrčala napolje.
Riliju i njegovim ljudima nije bilo traga. Ušla je u kola i dovezla
ih u skladište.
Elmer se okrenu preostalim sanducima
i pokuca na jedan manji. "Bronko?" upita. "Jesi li tu unutra?"
"Jesam", začu se prigušen glas.
"Elmere, jesi li to ti? Jesmo li stigli na Zemlju?"
"Nisam znala", reče Sintija, "da je
Bronko svestan i da može da govori. Profesor Torndajk mi to nije
rekao."
"Svestan je", reče Elmer, "ali niskog
intelekta. Nije nikakav duhovni kolos."
Obratio se Bronku. "Je li s tobom sve
u redu?"
"Dobro mi je", reče Bronko.
"Moramo da nađemo polugu da otvorimo
sanduke", rekoh.
"Nema potrebe", reče Elmer. Stisnuo
je pesnicu i udario po jednom uglu sanduka. Drvo se slomi i
razlete, on zavuče prste u nastali otvor i iščupa letvu.
"Ovo je lako", progunđa. "Nisam bio
sasvim siguran da ću moći da razvalim svoj sanduk. Nije bilo
dovoljno prostora da se razmahnem. Ali kada sam čuo šta se
događa..."
"Fleč je tu?" upita Bronko.
"Fleč se sasvim dobro stara o sebi",
reče Elmer. "Ovde je, a našao je sebi i devojku." Nastavio je da
kida letve sa sanduka.
"Hajdemo na posao", reče.
Dadosmo se na posao, nas dvojica.
Bronko je bio složena stvar, nimalo
laka za sklapanje. Imao je mnoštvo delova i svi su morali da budu
uklopljeni s malim otklonom. Ali mi smo radili na Bronku već dve
godine i znali smo ga spolja i iznutra. Isprva smo koristili
priručnik, ali sad nam više nije bio potreban. Bacili smo ga kada
je postao toliko raskupusan da se jedva mogao čitati, i kada je sam
Bronko, usavršen i prerađen, tu i tamo izmenjen, postao naprava
umnogome različita od uzora iz priručnika. Radeći zajedno upoznali
smo svaki deo u dušu. Mogli smo u mraku da rasklopimo i sklopimo
Bronka. Nijedan pokret nije bio uzaludan, i nije bilo potrebe za
dogovaranjem i uputstvima. Elmer i ja radili smo kao dve mašine. Za
jedan sat Bronko je bio sklopljen.
Sastavljen, predstavljao je šašav
prizor. Imao je pet pari zglobnih insektolikih nogu. Mogle su da
stoje pod skoro svakim uglom. Imale su kandže koje su se mogle
izvući, radi boljeg zahvata. Mogao je da se kreće svuda, po bilo
kom zemljištu. Skoro da je mogao da hoda po zidovima. Njegovo
bačvasto telo, opremljeno sedlom, pružalo je dobru zaštitu
osetljivim instrumentima unutra. Na njemu su bili nizovi prstenova,
što je omogućavalo vezivanje tereta. Imao je rep na izvlačenje,
načinjen od stotinu različitih senzora, a glava mu je bila
okrunjena još jednom neobičnom senzorskom aparaturom.
"Ja sam završio", rekoh. "Idemo
li?"
Sintija je istovarila opremu iz
kola.
"Oprema za logorovanje", reče ona.
"Koncentrovana hrana, ćebad, odeća za kišu i slično. Ništa posebno.
Nisam imala novca za nešto izuzetno."
Elmer je počeo da diže i vezuje
kutije i sanduke na Bronkova leđa.
"Misliš da ćeš moći da jašeš na
njemu?" upitah Sintiju.
"Naravno. Ali kako ćeš ti?"
"On će jahati mene", reče Elmer.
"A, to ne", rekoh.
"Budi razuman", reče Elmer. "Možda
ćemo morati da bežimo odavde. Možda nas negde čekaju."
Sintija ode do ulaza i pogleda
napolje. "Ne vidim nikoga", reče.
"Kako da se izvučemo odavde?" upita
Elmer. "Koji je najkraći put iz Groblja."
"Ide se putem na zapad", reče mu ona.
"Pored upravne zgrade. Groblje se završava nekih dvadeset pet milja
dalje."
Elmer je dovršio tovarenje namirnica
na Bronka. Pogledao je oko sebe da se uveri u to. "Rek'o bih da je
to sve", reče. "A sad, gospođice, na Bronka."
Pomogao joj je da se popne. "Čvrsto
se držite", upozorio je. "Bronko nije baš najudobniji za
jahanje."
"Držaću se", reče ona. Delovala je
uplašeno.
"Sad ti", obrati mi se Elmer. Zaustio
sam da se pobunim, ali sam odustao, jer ne bi vredelo. Pored toga,
imalo je smisla jahati Elmera. U slučaju bekstva, mogao je da trči
deset puta brže nego ja. One njegove duge metalne noge prosto su
gutale put.
Podigao me je i postavio na ramena,
na krkače. "Drži mi se za glavu, radi ravnoteže", reče. "Ja ću ti
držati noge. Paziću da ne padneš."
Klimnuo sam glavom, ne naročito
srećan. Položaj je bio prokleto nedostojan.
Nismo morali da bežimo. U okolini
nije bilo nikog, osim usamljene prilike koja je hodala stazom
između spomenika, daleko na severnoj strani. Međutim, moralo je
biti nekog ko nas je posmatrao. Skoro sam osećao njihove poglede.
Mora da smo bili čudan prizor... Sintija na leđima onog skakavca
Bronka, natovarenog zavežljajima i kutijama, i ja, ljuljajući se na
ramenima dva i po metra visokog Elmera.
Nismo trčali, niti smo žurili, ali
smo putovali brzo. Bronko i Elmer bili su dobri pešaci. Čak i pri
njihovom normalnom hodu, čovek bi morao da trči da održi korak.
Napredovali smo, kloparajući i
klateći se putem, pored upravne zgrade i dalje kroz centralni deo
Groblja. Drum je bio pust a okolina mirna. Povremeno bi se u
daljini zabelelo naselje, ugneždeno između bregova - vitak prst
zvonika pružen u nebo i mrlja boje od krovova kuća. Pretpostavljao
sam da su ova seoca domovi radnika Groblja.
Jašući Elmera, odskakujući i
ljuljajući se pri svakom koraku, opazio sam da je Groblje, i pored
sve svoje hvaljene lepote, zlokobno i turobno mesto. U njemu i
iznad njega vladao je osećaj smrti i sveopšte konačnosti.
Do toga trenutka nisam imao vremena
za brigu, ali sam sada počinjao da brinem. Čudno: ono što me je
najviše brinulo, bilo je zašto Groblje, posle onog prilično mlakog
pokušaja, nije učinilo ništa da nas zaustavi. Doduše, rekoh sebi,
da Elmer nije uspeo da se izvuče iz svog sanduka, Rili i njegovi
ljudi itekako bi me zaustavili. No, činilo se da je Bel zaključio
da je bezbedno da nas sad pusti, svestan da u svako doba može da
nas zgrabi. Nisam imao iluzija o Maksvelu Piteru Belu.
Pitao sam se i da li će biti novih
napada na nas. Možda nije bilo potrebe da ih bude: Bel i Groblje su
najverovatnije prestali da se zanimaju za nas. Bili smo slobodni da
pođemo kuda nam je volja, njima je bilo svejedno. Jer, bez obzira
gde bismo otišli i šta bismo tamo radili, bez pomoći Groblja nismo
mogli da napustimo Zemlju.
Za ovo sam krivio sebe. Otišao sam
tamo i sprdao se s Belovom pompeznošću, i tako odbacio svaku
mogućnost za nekakav podnošljiv odnos i sa Belom i sa Grobljem.
Iako je, sinulo mi je, možda bilo sasvim svejedno šta sam tamo
učinio. Trebalo je da shvatim da na Zemlji igraš kako Groblje
svira, ili uopšte ne igraš. Čitav poduhvat bio je baksuzan od samog
početka.
Nije mi se činilo da je prošlo mnogo,
iako je moglo biti... Bio sam toliko obuzet brigom da sam izgubio
pojam o vremenu, sve dok put nije konačno izbio u brdo i završio
se, a s njim i Groblje.
Bez daha, opčinjen prizorom,
posmatrao sam dolinu pod nama i brda koja su se dizala u nizovima
iznad nje. Bila je to zemlja čudnovatih šuma zaogrnutih ognjenim
bojama koje su plamtele na popodnevnom suncu kao logorske
vatre.
"Jesen", reče Elmer. "Zaboravio sam
da Zemlja ima jesen. Tamo iza nas nije se videlo. Drveće je bilo
zeleno."
"Jesen?" upitah.
"Doba", reče Elmer. "Doba godine kada
sva stabla dobijaju ovu boju. Bio sam zaboravio."
Okrenuo je glavu da me pogleda. Da je
mogao da plače, sada bi plakao.
"Toliko toga zaboravljamo", reče.