15.
Nizale su se senke koje su bile
vreme. Dobijale bi oblik i boju, masu i udaljenost, tek kad bi
poneka izronila da se nahrani i naspava, ili da bi halapljivo
gutala vazduh. Po brežuljcima, smenjivala su se godišnja doba.
Glečeri sa severa spustili su se iz svojih visina u ravnice, a
potom povukli u besnilu snežnih oluja, ostavljajući za sobom jezera
na kojima su se pojili mastodonti; jezera su se zgusnula u močvare
i konačno u zemljište, čijom su se travom hranili konji i kamile,
čije su vrhove drveća brstili džinovski lenjivci, sve dok se
glečeri nisu vratili; a kada je nanovo nastupila blaga klima,
pređašnje zveri behu nestale. Umesto njih, stada bizona
zatamnjivala su preriju i ispunjavala je zemljotresnom tutnjavom
kopita; pojavili su se i prvi žitelji, ljudi bakarne kože koji su u
rukama imali koplja sa vrhovima od kremena; opet je došla Velika
Zima, i opet je došlo Veliko Leto, i sada su lovci nosili luk i
strelu, u ovom ciklusu šuma je potisnula glečerima razdrobljeno
stenje, u početku vrba i tisa i hrastov šiprag, potom su tu bile
katedrale beskrajne lepote - a onda je, iznenada, u treptaju, sve
iščezlo, i pojavili su se osvajači, krčeći milione panjeva koji su
ostali za sekirama, orali su i sejali, žnjeli i vršili, postavljali
železne tračnice odakle je noćima dopirala huka i dugi rik i sve je
čudesno podsećalo da mastodonta u prolazu.
Hevigova grupa zaustavila se na
poslednjem odmorištu, u kući mladog farmera, domaćina od poverenja,
premda nije bio putnik nalik njima. Odmor im je bio neophodan i
zbog obnavljanja zaliha. Bilo bi gotovo neizvodljivo preći toliki
put kroz vreme do te tačke na zemljinoj površini bez malenih
rezervoara sa kisoenikom. U protivnom, morali bi više nego jednom
da izrone da bi udahnuli, u vreme kada je zemlja bila preplavljena,
a možda im to ne bi ni pošlo za rukom jer bi bili prinuđeni da se
probijaju kroz ledeni sloj debeo nekoliko milja. Istovremeno, te su
prepreke činile moćne čuvare koji su njihovu glavnu bazu štitile od
domašaja Tvrđave.
Nužni delovi opreme činili su
glavninu mase koju su bili u stanju da ponesu. Ovde je bila prilika
da se snabdeju oružjem.
Svetlost fenjera blago je tinjala nad
mušemom prekrivenim kuhinjskim stolom, uglačanim gvožđem i bakrom,
iznad peći u kojoj su pucketala drva i podgrevala ogroman lonac sa
kafom. Premda su od najbližih suseda bili udaljeni oko pola sata
jahanja pravcem preko polja i skriveni iza šumske zavese, Olav
Torstad je svoje posetioce uvek morao da dočekuje u tami. Odsjaj
svetlosti koji je povremeno usred noći dopirao sa njegovih prozora,
bio je razlog što su ga susedi smatrali čudakom. U svakom drugom
pogledu, za njih je on bio staložen mladić; biće da tog neženju,
zaključili bi oni, s vremena na vreme muči nesanica.
"Već ste spremni za pokret?" upita ih
on.
"Jesmo", odgovori Hevig. "Dug je put
koji treba da pređemo pre svitanja, znaš to i sam."
Torstad je zbunjeno piljio u Leonsu.
"Ne bih se složio da je na mestu to što se dama spremila za
rat."
"A gde bi da krene, ako ne sa svojim
čovekom?" odbrusi mu ona oštro. A zatim sa osmehom: "Džek ionako ne
bi uspeo da me nagovori da ostanem. Poštedi se truda."
"Pa, drugačija vremena, drugačiji
ljudi", primeti Torstad, "ali mi je baš drago što sam rođen 1850."
Potom užurbano dodade: "Nemojte misliti da vam nisam zahvalan na
svemu što ste učinili za mene."
"Ti si mnogo više učinio nama",
odgovori mu Hevig. "Uložili smo u tebe i doveli te ovamo sa
određenom namerom, jer nam je bilo potrebno nešto poput ovog mesta
u neposrednoj blizini budućeg nastanka Tvrđave. Ti si znao da ti
preti opasnost, ali si je prihvatio, kao i sve breme koje sobom
nosi čuvanje naše tajne, i... Ali, nije važno. Večeras je svemu
kraj." On pokuša da namesti osmeh. "Sada, kad se otreseš ove hrpe
koje će ostati za nama, možeš se oženiti svojom verenicom i mirno
provesti ostatak života."
Nekoliko sekundi nešto sputano bunilo
se iz Torstadovih očiju. "Mirno?" upita on, gotovo u istom dahu
dodavši: "Ali, vi ćete se vratiti, zar ne? I reći mi šta se
dogodilo? Molim vas!"
"Ako pobedimo", odgovori Hevig,
pomislivši koliko je sličnih obećanja ostavio za sobom i koliko će
još svojih pratilaca izgubiti u tom tumaranju ogromnim
prostranstvima kroz prostor-vreme. On skoči sa stolice. "Hajde,
treba da naše ljude opremimo oružjem. Ako ti nije teško da upregneš
konje, voleli bismo da nas kolima odvezeš do položaja.
Krenimo!"
Ostali su već bili u pokretu. Oni
jesu. Oni će biti.
Grupa nije bila prevelika; sveukupno,
brojala je možda tri hiljade duša. Oko dve trećine činile su žene,
zatim premladi ili prestari, kao i oni koji su predstavljali
neizbežan teret: nosači, bolničarke i svakovrsno civilno osoblje
koje bi im moglo zatrebati. Čak i u tom broju nije bilo zgodno da
se svi okupe na jednoj usputnoj stanici, jer bi njihovom pojavom
potekle glasine koje bi neprijatelja uputile na pravi trag. Već
samo njihovo dovođenje na tle Amerike bio je, sa stanovišta
pozadinskog obezbeđenja i tajnovitosti, beskrajno složen
problem.
Podno ogromnih stabala, neki su
krenuli jelenskom stazom. Dakota Indijanac koji ih je predvodio
postao bi naredni vrač-iscelitelj u svom plemenu da ga jedan od
Hevigovih strpljivih lutajućih tragača nije pronašao. Nosio je
hronolog, kao uostalom i sve vođe bilo kad i bilo gde, kojim je
precizno mogao prepoznati traženo mesto pre nego što bi ga podesio
na isto tako precizno traženi trenutak.
Jednom, tokom osamnaestog veka,
naišli su na neke trapere, i odmah se izgubili u divljini.
Nepunih stotinu godina potom, kapetan
grupe objašnjavao je nekolicini belaca, sa kojima se beše susreo,
da vlada u Vašingtonu želi detaljan izveštaj pre uspostavljanja
nove teritorije.
Zatim je postalo uobičajeno, iako
nezvanično, videti Crnce u blizini - na kratko - jer je to bila
stanica podzemne železnice.
Tokom 1920. niko nije dovodio u
pitanje potajna kretanja i okupljanja. Svi su znali, mada
nezvanično, da je to omiljena ruta švercera viskija iz Kanade.
Nešto kasnije, ovom oblašću povremeno
je prolazio autobus sa naznakom ZAKUPLJEN; ukrcao bi putnike i
prtljag usred noći i nastavio put sa natpisom promenjenim u
NESLUŽBENO.
Na izmaku stoleća, visoko gore
tutnjao je džambo džet. Šarolika skupina ljudi koju je prevozio
nije privlačila posebnu pažnju. 'Međunarodne ture prijateljstva'
bile su gotovo svakodnevna pojava, pošto su privatne organizacije i
pododeljci bezmalo svih vlada posezali za ma kakvim zamislivim
sredstvom koje bi im pomoglo da taj ples snova spreče od
propasti.
Potom je usledila prilično velika
grupa jahača koja je kasala predelom. Njihova lica i oprema
govorili su da pripadaju narodu Monga. S obzirom na to da se
osvajači nikada nisu utvrdili u tim krajevima, njihovim ranim
izviđačima nije se pripadavala nikakva važnost.
Hevig se sa pola tuceta ljudi
munjevito vrati u normalno vreme.
Na jedan sat uoči svitanja
novogodišnjeg dana, stotinu sedamdeset sedme godine neprekidnog
postojanja Tvrđave, zatrepta crvena svetiljka na hronologu. Nebo se
u daljini ka zapadu naziralo u tami kojom su još uvek svetlucale
zvezde i planete, dok je na istoku bilo ledenosivo. Svetlost bez
senki otkrivala je svaku ciglu na bedemu, glavnoj kuli i
tornjevima; njeni zraci prelamali su se o prozorska okna i belinu
zamrznute dvorišne kaldrme. Užasna tišina obujmljivala je svet, kao
da se svi zvuci behu zamrzli na toj hladnoći koja je parala pluća i
ledila dah.
Družina je isprobala ono što je
morala da čini dovoljno često. I pored svega, pratio ih je pogledom
- svoju vojsku odabranu za najvažniji deo poduhvata.
Bili su istovetno odeveni, u
smeđezelenim jaknama, postavljenim pantalonama umetnutim u kožne
čizme; nosili su kacige i oružje, kao i opasače krcate opremom.
Posle niza godina zajedničkog života i druženja, znao je dobro
njihova lica, znao je svaki njihov korak. Leonsa, u vatrenoj
žudnji, sa crvenim pramenom kose preko čela u koje je beše
poljubio; Čao, Indhlovu, Gutijerez, Bjelavski, Maatuk ibn Nahal. Za
samo jedan otkucaj srca njihove su ruke ostale u stisku. A potom
krenuše. Hevig podesio hronolog. Puške su držali na gotovs, jer ih
je dežurni mogao otkriti i uzbuniti ostale.
Njihova nadmoć zasnivala se na
iznenađenju. Zaleđe je bilo čvrsto kontrolisano, godinama unazad, i
biće tako za još dugo godina. Zar Volis nije to potvrdio na
putovanjima u susret svojim budućim ja? Tvrđava je sve više
napredovala, ne samo u bogatstvu, već i u broju pridošlica koji će
služiti velikom cilju. Stoga, moglo se spokojno uživati na
praznični dan. Preko zime je najveći mogući broj osoblja koristio
odmor, da bi pobegli iz njenih tmurnih i hladnih dana. Ali
Poglavica je za Novu godinu uvek bio prisutan, započinjući
novogodišnje veče svečanostima i govorima, i završavajući ga u
bančenju. Ko bi okrivio stražu ako bi im se, u gorčini pre
svitanja, oči zamutile i kapci spustili?
"Okej", reče Hevig. "Volim te,
Leonsa", prošapta on. Ona usnama prelete preko njegovih. Grupa
skokovitim trkom stiže do kapije kule u kojoj je obitavao Kaleb
Volis.
Nisu se mogla pokrenuti. Ženski glas
opsova: "Oktajevog mu repa, nisam s' nadala..." Hitac iz Maatuke 45
raznese katanac. Zaglušujuća jeka odzvanjala je ušima i međ usnulim
zidinama. Hevig munjevito pomisli: Nijedna ratna operacija ne teče
savršeno. Moja mi istraživanja govore da uvek treba imati nešto u
rezervi...
Ali u tom delu napada, jedna omaška
osujetila bi čitav plan.
On ih povede ih je unutra. Iza sebe
je čuo povike. Bio je u nedoumici: da li se zabunio, ili je to
uzbuna? Nije važno. Ka ulaznim vratima, uz stepenice!
Đonovi su lupali po kamenju. Osećao
je svaki udarac kako mu struji golenjačama i izbija ravno do zuba.
Pratila su ga četvorica, u skokovima duž mračnog zavojitog
stepeništa koje kao da je vodilo put nebesa. Gutijerez i Bjelavski
behu zauzeli položaj u podnožju, da obezbeđuju glavnu kapiju i
izlaz iz lifta. Indhlovu i Čao bili su se izdvojili na drugom i
trećem nivou, da bi zaposeli prostorije zamenika - Hevig nije znao
ko je to trenutno bio - i Ostina Kaldvela. A ovde, na sledećem
odmorištu, optočena mesingom, čekala su ih golema vrata koja su
vodila do Volisa.
Bila su nezaštićena. Niko se nepozvan
nije usuđivao da uđe, osim onih koji su pod oružjem došli da unište
čitavu tvorevinu. Naglim udarcem, Hevig ih širom otvori.
Sve što je ugledao bilo mu je
poznato: zidovi obloženi drvetom, krzna, teški sto i stolice,
fotografije vladara i majke. Vazduh je bio vlažan i topao.
Zamrznuta prozorska okna činila su sobu sumornom. Maatuk ostade,
vrzmajući se, da štiti ulaz. Hevig i Leonsa banuše u sobu preko
puta.
Volis se pridiže iz prostranog
kreveta sa baldahinom. Ne verujući vlastitim očima i u šoku, Hevig
primeti koliko je traga na tom čoveku ostavilo nekoliko poslednjih
godina života. Bio je poprilično posedeo. Lice mu je bilo ne toliko
rumeno, koliko prekrivenom mrežom popucalih kapilara i otromboljeno
pod vlastitim teretom. Do užasa smešan prizor bio je pogled na
njegovu noćnu košulju. On posegnu za pištoljem na kraju stola.
"Ja-a-a-ah!" vrisnu Leonsa i baci se
u letećem skoku.
Volis nestade sa vidika. I ona
zajedno sa njim, dočepavši ga prstima. Zatim se nanovo pojaviše,
kotrljajući se preko poda u žestokom zahvatu, pri čemu je on bio
nemoćan da klisne kroz vreme dokle god ga je ona stezala i snagom
volje zadržavala na mestu. Njihovo brektanje paralo je uši,
mešajući se sa kricima devojke skrivene iza krevetskih zastora.
Hevig je obigravao okolo, pokušavajući da Leonsi pritekne u pomoć.
Ali, rvače je bilo nemoguće razdvojiti. Svaka prilika propala bi
pre nego što bi uspeo da krene u napad.
U predsoblju se oglasi besna
paljba.
Hevig zasu vatrom vrata sa unutrašnje
strane i pljoštimice krenu da osmotri iza dovratka. Maatuk je ležao
nepomično. Nad njim, njihao se Ostin Kaldvel, obliven krvlju, teško
dišući prosviranih pluća, dok mu je u rukama titrao revolver u
potrazi za još nekim protivnikom. Po svemu sudeći, stari indijanski
ratnik beše nasrnuo na Čaoa, sredio ga sa nekoliko, ili ga već
nekako savladao, jer je već narednog časa Maatuk ležao mrtav...
"Opkoljen si! Predaj se!" pozva ga
Hevig.
"Idi... dođavola... prokleti
izdajniče..." Kolt iznova zagrme.
Godinama se Hevig sećao obilja
ljubaznosti i obilja svireposti gutajući bol zbog onog što se
činilo da su neizbežne strahote u služenju Poglavici. Ali, prisetio
se i vlastitih pristalica, i Ksenije. Kliznuo je minut uz vreme,
praveći korak ka ulazu u sobu, izronio i opalio. Metak proseče
vazduh i smrska čašu na fotografiji Karla Velikog. Kaldvel se
presamiti.
Eksplozije su odjekivale u dvorištu,
kroz glavnu kulu i pomoćne građevine. Hevig se užurbano vrati do
Leonse. Nogama je bila obujmila Volisa ispod pasa i palčevima mu
pritiskala karotidne arterije. On ju je udarao po ramenima, ali ga
je ona, pognuvši glavu, i dalje pritiskala, sve dok mu udarci nisu
oslabili. A onda su i sasvim prestali.
"Sredi ga brzo", prodahta ona.
"Požuri."
Hevig iz džepa izvadi lisice koje su
bile uobičajena oprema njegovih boraca. Čučeći, on priveza Volisa
za postolje kreveta.
"Ne može nam pobeći", reče on. "Osim
ako neko ne dođe da ga oslobodi. Ostani i pobrini se za to."
Ona se jedva suzdrža. "I da propustim
zabavu?"
"Ovo je naređenje!" prasnu Hevig. Ona
mu uputi buntovnički pogled, ali ipak posluša. Čitav plan bio je
usredsređen na hvatanje ovog zarobljenika. "Pobrinuću se da ti
pošaljem nekog u zamenu, što pre budem mogao", dodade on,
pomislivši u sebi: Kada se bitka završi. Zatim krenu. Primetivši da
je i konkubina nestala, on se na kratko upita da li ju je oslobodio
napasti ili je lišio dragana.
Na sledećem nivou nalazila se terasa,
sa pogledom na dvorište. Sa nje je Poglavica držao govore. Hevig
načini korak napred u voštano hladnu svetlost, zureći u haos pod
sobom. Divlja bitka vodila se između ljudi i skupina ljudi; ranjeni
su se komešali i stenjali, mrtvi ostajali zgrčeni onako kako ih je
smrt zadesila. Krici i pucnji zaglušivali su nebo.
Učini mu se da prizor nije ni nalik
onome što se odigravalo; posvuda samo unakažena tela. On raspakova
dvogled da bi pobliže osmotrio. Sada je bio u stanju da prepozna
svakog ratnika ponaosob. Ili leš... Da, Huan Mendoza, ovdašnji, i,
o Isuse, Džeri Dženings, za koga se nadao da će se izbaviti.
Novi eskadron njegove vojske zatrepta
u normalnom vremenu i odmah se razvi u borbenu liniju. Iznenada,
povrh glava otvoriše se padobrani, noseći one koji su upravo, svaki
sa vlastitim hronologom, iz aviona dvadesetog veka, iskočili u taj
dan.
Pometnja je više bila prividna nego
stvarna. Od samog početka, Volisov dežurni garnizon, najvećim delom
sastavljen od običnjaka, brojao je gotovo isti broj ljudi koliko i
njima pridružena grupa putnika kroz vreme - koji su ovde živeli
godinama i neosetno izbegli da se opiju prethodne noći. Peta kolona
bila je izmišljena mnogo vremena pre nego što se Hevig rodio; samo,
njegov je naraštaj video na delu taj nemilosrdni vrhunac njenog
razvitka i upotrebe.
Računajući na njih, kao i na
obaveštenja koja su mu brzo dostavljali, na precizno određivanje
vremena koje im je omogućio hronolog, na plan što je skovao Hevigov
tim profesionalnih vojnika, a koji je isproban i uvežbavan po uzoru
na samu Tvrđavu... imajući sve to u vidu, Hevigova pobeda bila je
neminovna.
Najvažnije je bilo na najmanju moguću
meru svesti broj agenata, koji bi, videći da im se približava
opasnost, pobegli pre nego što bi bili ubijeni ili zarobljeni. Od
manjeg značaja, teorijski, ali u Hevigovoj duši ipak podjednako
važno, bilo je imati što manje gubitaka u ljudstvu. Sa obe
strane.
On odloži dvogled da bi preko ramena
skinuo voki-toki i počeo da poziva vođe eskadrona.
"Zahvaljujući iznenadnom i spretnom
napadu", pričao mi je kasnije, "nismo izgubili mnogo onih koji su
pobegli u vreme. Nekolicinu smo upecali 'kasnije'. Po spisku smo
tačno utvrdili ko su oni, tako da smo prilično dobro pogodili
mesto-vreme kuda su se uputili. Nisu mogli poleteti nasumice,
shvatate. Morali su da potraže sredinu prihvatljivu za njihov
opstanak. A nisu imali preterano širok izbor na raspolaganju."
"Niste ih sve pohvatali?" upitah
uznemireno.
"Ne, ne sasvim. Jedva da smo se tome
i nadali."
"Rekao bih da je i jedan, koji vreba
na slobodi, već previše. Može se vratiti uzvremeno, to jest u vreme
koje je prethodilo vašem napadu i upozoriti..."
"Nikada me to nije zabrinjavalo, Dok.
Znao sam da niko nikada to nije učinio, samim tim niko nikada i
neće. Sve se to može objasniti našim običnim izrazima, nezavisno od
fizike i metafizike.
Vidite, ni jedan od njih nije
supermen. U stvari, sve su to ili slabići kojima su bili dodeljeni
poslovi civilnog tipa, ili ratnici, šupljoglavi i sujeverni, koliko
i okrutni. Bez obzira na to što su ih posebnim vežbama učinili
pogodnim za Volisove namere, on nikada nije ni pokušao da im da
pravo obrazovanje. Ako ni zbog čega drugog, onda je te činjenice
trebalo sumnjati u njegovo poštenje i nepogrešivost.
Stoga, oni koji jesu pobegli, bili su
osobe prilično poljuljanog morala. Njihova glavna briga mora da je
bila da se što bolje sakriju od nas. A ako bi i razmišljali o
mogućnosti da se vrate, uvideli bi da ćemo posejati vlastite uhode
kroz čitav period Volisovog kraljevanja, makar nekolicinu, ali
dovoljno da na njih motre i uklone ih pre nego što pokušaju da ga
upozore." Hevig se smejuljio. "I sam sam bio iznenađen, kada sam
prvi saznao ko će biti neki od njih. Ruel Orik, stari cirkuski
šarlatan... Boris, kaluđer koji je pošao u Jerusalim..."
On zastade, da bi otpio gutljaj mog
viskija. "Ne", zaključi on, "jednostavno nismo želeli da ostanu na
slobodi one bitange koji bi se time rešili svojih zločina. I mislim
- usuđujem se da se nadam - da se to nikad nije dogodilo. Kako
može, recimo, jedan kondotijer, bez prebijene pare, neobrazovan,
sasvim usamljen, kako se može snaći u bilo kojem veku bele Amerike,
ili se, pak, otisnuti u Evropu? Ne, zaista, njegov bi najpametniji
izbor bio da potraži Indijance. I među njima bi bolje prošao kao
vrač, nego kao pljačkaš. Šta više, može provesti ostatak života kao
koristan pripadnik njihovog plemena. To vam je samo jedan primer,
naravno, ali mislim da ste u načelu razumeli šta sam hteo da
kažem."
"Što s' tiče budućnosti", dodade
Leonsa glasom kao kad tigrica prede, "ona je u našim rukama.
Tvrđava, za sve godine koje su joj preostale; Druga Faza, sve dok
više ne bude bilo neophodno... A mi ćemo je izgraditi. Naučili smo
to tokom priprema za ovaj pohod. Niko nas neće uzdrmati."
"Da, u vojnom smislu", brzo se ubaci
njen muž. "Ne može se sve uraditi preko noći, ali nameravamo da
podanike Tvrđave izdignemo iz položaja kmetova i učinimo ih
slobodnim seljacima. U Drugoj Fazi neće biti podanika: umesto njih,
biće to ravnopravni članovi naše zajednice. I... podrazumeva se...
naši će se agenti ponašati pristojno. Posećivaće prošlost
isključivo u svrhu istraživanja i pronalaženja novih pristalica.
Kada im za poduhvate bude bio potreban novac, stvoriće ga
trgovinom, razmenjujući vrednost za vrednost."
Leonsa ga kresnu prstima po obrazu.
"Džek potiče iz sentimentalnog stoleća", reče ona umilno.
Mrštio sam se u naporu da sve to
razumem. "Stani malo", pobunih se. "Imali ste jedan ogroman problem
sa kljovama i čekinjama, odmah pošto ste zauzeli Tvrđavu. Vaši
zarobljenici... Šta se sa njima zbilo?"
Stara muka pređe Hevigovim licem.
"Nije bilo pravog rešenja", odgovori on jedva čujno. "Nismo ih
smeli osloboditi, niti one koje smo uhapsili kad su se vratili sa
odsustva, niti one koje smo iznenadili na njihovim posedima. A
nismo ih mogli ni pobiti. Hoću da kažem, u doslovnom smislu te
reči; nismo mogli. Naša snaga počivala je na ljudima koji su imali
savest, sposobnim da shvate šta je humanost, ako već nisu u tom
duhu bili odgajani. Niti smo želeli da iko od njih do kraja života
trune u nekoj skrovitoj tamnici zamka."
Leonsa se iskrevelji. "Gore neg' da
smo ih upucali", reče ona.
"Pa..." Hevig je teško izvlačio reči.
"Možda ćete se prisetiti - čini mi se da sam vam govorio o tome, a
priča je bliskija vašoj sadašnjoj, nego mojoj - o onim
psiho-sredstvima koje imaju u kasnoj Maurai epohi. Da li se sećate?
Imaju takvu moć, koja će prestrašiti mog prijatelja Karela
Keadžimua. Ako ga ubrizgaš nekoj osobi, i razgovaraš sa njom dok je
još pod njenim uticajem, verovaće u sve što joj narediš da veruje.
Bez izuzetka. Ne fanatično, ali na onaj 'da, svakako' način koji se
daleko dublje ukorenjuje. Njen vlastiti um nadomestiće
racionalizacijama i lažnim uspomenama sve nejasne protivrečnosti.
Shvatate li o čemu se radi? Krajnji oblik ispiranja mozga! Tako
savršen, da žrtva čak nikada ne posumnja da je ikada postojalo
nešto drugo."
Ote mi se zvižduk. "Blagi Bože! Hoćeš
da kažeš da ste masovno preobratili one lopove i ubice i privoleli
ih na svoju stranu?"
Hevig se zgrozi. "Ne! Ako ništa
drugo, u najmanju ruku nikad ne bih bio u stanju da podnesem to
bandu zombija. To bi zahtevalo da im potisnemo celokupnu prošlost,
i... u svakom slučaju, bilo bi nepraktično. Keadžimu je udesio da
se nekolicina mojih bistrih momaka uvežba u psihotehnologiji, mada
su već imali poprilično posla."
On duboko udahnu, kao da prikuplja
hrabrost, pre no što je nastavio. "Ono što smo uništili kod naših
zatvorenika jeste vera u putovanje kroz vreme. Vratili smo ih
njihovom domaćem okruženju - što je samo po sebi bio ogroman napor,
razumete - i tamo ih podvrgli tretmanu. Rekli smo im da su imali
groznicu, ili da su ih bili opseli demoni - našli smo već neki
prikladni izgovor; zamišljali su neobjašnjive stvari, koje, budući
krajnje neverovatne, nisu nikad smeli da pomenu; u najboljem
slučaju, da nikad ni ne pomisle na to; sada su se oporavili i
vratili se običnom životu.
Naši ljudi su ih napustili da bi
došli po nove."
Pažljivo sam ga slušao. "Pa, moram
priznati da je za moj ukus ta zamisao donekle odvratna. Ali, ne
preterano. I sam sam ponekad bio primoran na neke stvari, primoran
da izgovaram laži bolesnicima i... i..."
"Imali smo dva izuzetka, Dok",
saopšti mi Leonsa.
"Pođi sa mnom", reče oblikovač uma.
Njegov glas bio je nežan. Drogom utrnulog tela, Kaleb Volis se
grčevito uhvati za njegovu ruku i oni krenuše.
Hevig je ostao, radeći mukotrpno i
dan i noć, sve dok sa svojim pomoćnicima nije ogroman zadatak oko
preobražaja Tvrđave sproveo kako treba. A vreme je proticalo i
proticalo. Konačno, više nije mogao da izbegne trenutak kada su ga
obavestili da može da uđe u kulu koju je čuvala straža.
Na vlastito zaprepašćenje, Hevig
zateče Poglavicu u sjajnom stanju, kako samouvereno sedi za radnim
stolom u kancelariji, u kojoj su tragovi oštećenja i mrlje krvi
bili tako dobro uklonjeni kao da nikada nisu ni postojali.
"Gle, gle!" uzviknu on u znak
pozdrava. "Dobar ti dan, moj dečače, dobar dan! Sedi. Ne, prvo nam
sipaj piće. Znaš šta volim."
Hevig ga posluša. Sitne oči
pronicljivo su piljile u njega. "Izgleda da je tvoja misija
potrajala i da je bila prilično teška, a?" reče Volis. "Ostario si,
bo'me jesi. Ipak, drago mi je da si je uspešno okončao. Nisam još
pročitao tvoj izveštaj, ali nameravam. U međuvremenu, hajde da to
nadoknadimo." On povisi glas. "Za tvoje i moje dobro zdravlje.
Hevig prisili sebe na jedan srktaj i
spusti se u stolicu.
"Nesumnjivo da si čuo, moje nije baš
najbolje, " nastavi Volis. "Krajnje bedno , evo, već neko vreme.
Prava upala mozga. Neka prokleta klica iz prošlosti ili budućnosti,
po svemu sudeći. Hirurzi tvrde da i one evoluiraju, kao životinje.
S tim u vezi, odlučio sam da bi trebalo da potkrešemo naša
istraživanja, delimično na račun toga, delom da bismo izgradili
našu moć u normalnom vremenu. Šta ti misliš o tome?"
"Mislim da bi to bilo mudro, ser",
prošapta Hevig.
"Još jedan razlog za uzbunu je taj
što smo u tvom odsustvu izgubili najbolje ljude. Spopala nas neka
loša sreća. Ostin Kaldvel, čuo si? I Vaclav Krasicki... Hej, ubeleo
si k'o avetinja! Šta ti je? Jesi l' siguran da ti je dobro?"
"Da, ser... Još uvek sam umoran.
Provedoh silne godine, tamo dole u vremenu, i..."
... i bila je to Leonsa koja beše
našla Krasickog u okovima, dobacila mu 'Ksenija', izvukla pištolj i
raznela mu glavu. Ali, Hevig je bio taj koji nije zažalio što se to
desilo, sve dok ga u snu nije pohodila Ksenija, uplakana zbog
njegove nemoći da oprosti.
"Ma, oporaviću se, ser."
"Lepo. Lepo. Potrebni su nam ljudi
poput tebe." Volis protrlja rukom čelo. U trenu, glas mu postade
oštar i zbunjen. "Ovde ima tako mnogo ljudi. A tol'ko starih je
nestalo - jesu li, zbilja? Ne umem ti reći. Gledam sa svoje terase
i vidim strance, i razmišljam kako bi trebalo da vidim nekog po
imenu Huan, nekog po imenu Hans... mnoge, mnoge... ali, ne mogu da
ih uočim. Jesam li ih sanjao dok sam bio bolestan?" On se čvrsto
obgrli rukama, kao da je hladni zimski vazduh pokuljao kroz tropsku
vrelinu oko njega. "Često se, ovih dana, osećam usamljenim,
usamljenim u sveopštem prostoru i vremenu..."
Hevig pokuša da unese malo vedrine.
"Ono što vam treba, ser, ako dozvolite da kažem, jeste poduži
odmor. Mogu vam preporučiti odgovarajuća mesta."
"Da, mislim da si u pravu. Zaista."
Volis halapljivo otpi iz pehara i poče da pretura u potrazi za
cigarom.
"Kada se vratite, ser", nastavi
Hevig, "trebalo bi da manje naporno radite. Temelji su postavljeni.
Sve teče glatko i po planu."
"Znam. Znam." Volis ispusti
šibicu.
"Više nam, ser, niste neophodni zarad
svakodnevnih uputstava. Imamo obilat broj ljudi u čijem je
nadleštvu da se brinu o detaljima. Daleko više potrebni su nam vaša
širina u sagledavanju i osnovni pravac koga je predvideo... ovaj,
vaš genije."
Iza osedele brade i brkova, Volis se
glupavo osmehivao. Ovog puta uspeo je da zapali cigaru.
"Razgovarao sam o tome sa sijaset
oficira, i, takođe, mnogo razmišljao", nastavi Hevig. "Kažu mi da
su i sa vama razmotrili to pitanje. Ser, dozvolite mi da se
nadovežem na njihove reči. Verujemo da bi bilo savršeno kad bi se
ustanovila neka vrsta plana vašeg putovanja kroz budućnost. U plan
bi, dakako, bili uključeni i oni periodi koje će posetiti vaše
pređašnje ja, da biste mu pokazali kako se sve odvija sa uspehom.
Drugim rečima, mi ipak... uh... mislimo da bi što manje životnog
veka trebalo da provedete u ma kom pojedinačnom neprekidnom nizu
dana. Isuviše ste nam dragoceni za veliki poduhvat."
"Da. Do istog zaključka sam i sam
došao." Volis je klimao i klimao glavom. "Prvo, kao što reče, jedan
pravi dobar odmor, da osnažim misli i izbijem zbrku iz glave. A
potom... napred putem sutrašnjice, posmatranja, davanje uputstava,
večito na nekom putu... sve dok konačno ne ispunim svoj zadatak...
Da. Da. Da."
"Gospode!" uzviknuh reč tako blisku
molitvi, budući da već bejah zašao u pedesetu godinu sumnjičavosti.
"Ako postoji prava osveta..."
"Nije to bila osveta", procedi Hevig
kroz zube.
"Kakav... Dobro, kakav je to bio
osećaj, kad se vratio?"
"Izbegavao sam da budem prisutan. Kad
sam morao, bilo je to, naravno, u trenucima slavlja, kada nikom
nije smetalo što sam pripit. Ljudi koji se njime redovno bave rekli
su mi... kažu mi... da su se brzo navikli da tu jadnu prikazu
vodaju kroz njegova Potemkinova sela ili u prošlost, na neku od
njegovih dugih orgijastičkih svečanosti koje ga iscrpljuju i
skraćuju mu život. Gotovo da su ga zavoleli. Idu veoma daleko, da
bi izveli dobru predstavu. To im olakšava pomisao na kraj."
"Kako to? Zar Volis ne bi trebalo da
iščezne u podmaklim godinama?"
Hevig steže pesnicu oko rukohvata na
stolici. "I jeste nestao. Nestaće. Posle jednog krika u noći,
njegova soba ostaće prazna. Mora da se odbacio daleko u vreme,
budući da će potraga za njim i gore i dole kroz vreme biti
bezuspešna." Hevig isprazni čašu naiskap. Video sam da mu je
potrebno još pića i dolih mu.
Leonsa ga pomilova. "Okani se, mili,
nemoj da se time mučiš. Nije on vredan toga."
"Uglavnom se tako i osećam", priznade
on, sa gorčinom u grlu. "Radije zaboravimo na čitavu tu stvar."
"Ja... Ja ne vidim..." Nisam uspeo da
sprečim zamuckivanje.
Krupna žena okrenu se k meni. Osmehom
je izražavala saosećanje za ranjivost svoga muža, i ono što mi je
rekla za nju je predstavljalo samo beznačajnu opasku. "Objasnili su
nam da, povremeno, što više odumire, mozak odbacuje opojno dejstvo
droge i priziva u sećanje ono što se stvarno zbilo."