15.

     Nizale su se senke koje su bile vreme. Dobijale bi oblik i boju, masu i udaljenost, tek kad bi poneka izronila da se nahrani i naspava, ili da bi halapljivo gutala vazduh. Po brežuljcima, smenjivala su se godišnja doba. Glečeri sa severa spustili su se iz svojih visina u ravnice, a potom povukli u besnilu snežnih oluja, ostavljajući za sobom jezera na kojima su se pojili mastodonti; jezera su se zgusnula u močvare i konačno u zemljište, čijom su se travom hranili konji i kamile, čije su vrhove drveća brstili džinovski lenjivci, sve dok se glečeri nisu vratili; a kada je nanovo nastupila blaga klima, pređašnje zveri behu nestale. Umesto njih, stada bizona zatamnjivala su preriju i ispunjavala je zemljotresnom tutnjavom kopita; pojavili su se i prvi žitelji, ljudi bakarne kože koji su u rukama imali koplja sa vrhovima od kremena; opet je došla Velika Zima, i opet je došlo Veliko Leto, i sada su lovci nosili luk i strelu, u ovom ciklusu šuma je potisnula glečerima razdrobljeno stenje, u početku vrba i tisa i hrastov šiprag, potom su tu bile katedrale beskrajne lepote - a onda je, iznenada, u treptaju, sve iščezlo, i pojavili su se osvajači, krčeći milione panjeva koji su ostali za sekirama, orali su i sejali, žnjeli i vršili, postavljali železne tračnice odakle je noćima dopirala huka i dugi rik i sve je čudesno podsećalo da mastodonta u prolazu.
     Hevigova grupa zaustavila se na poslednjem odmorištu, u kući mladog farmera, domaćina od poverenja, premda nije bio putnik nalik njima. Odmor im je bio neophodan i zbog obnavljanja zaliha. Bilo bi gotovo neizvodljivo preći toliki put kroz vreme do te tačke na zemljinoj površini bez malenih rezervoara sa kisoenikom. U protivnom, morali bi više nego jednom da izrone da bi udahnuli, u vreme kada je zemlja bila preplavljena, a možda im to ne bi ni pošlo za rukom jer bi bili prinuđeni da se probijaju kroz ledeni sloj debeo nekoliko milja. Istovremeno, te su prepreke činile moćne čuvare koji su njihovu glavnu bazu štitile od domašaja Tvrđave.
     Nužni delovi opreme činili su glavninu mase koju su bili u stanju da ponesu. Ovde je bila prilika da se snabdeju oružjem.
     Svetlost fenjera blago je tinjala nad mušemom prekrivenim kuhinjskim stolom, uglačanim gvožđem i bakrom, iznad peći u kojoj su pucketala drva i podgrevala ogroman lonac sa kafom. Premda su od najbližih suseda bili udaljeni oko pola sata jahanja pravcem preko polja i skriveni iza šumske zavese, Olav Torstad je svoje posetioce uvek morao da dočekuje u tami. Odsjaj svetlosti koji je povremeno usred noći dopirao sa njegovih prozora, bio je razlog što su ga susedi smatrali čudakom. U svakom drugom pogledu, za njih je on bio staložen mladić; biće da tog neženju, zaključili bi oni, s vremena na vreme muči nesanica.
     "Već ste spremni za pokret?" upita ih on.
     "Jesmo", odgovori Hevig. "Dug je put koji treba da pređemo pre svitanja, znaš to i sam."
     Torstad je zbunjeno piljio u Leonsu. "Ne bih se složio da je na mestu to što se dama spremila za rat."
     "A gde bi da krene, ako ne sa svojim čovekom?" odbrusi mu ona oštro. A zatim sa osmehom: "Džek ionako ne bi uspeo da me nagovori da ostanem. Poštedi se truda."
     "Pa, drugačija vremena, drugačiji ljudi", primeti Torstad, "ali mi je baš drago što sam rođen 1850." Potom užurbano dodade: "Nemojte misliti da vam nisam zahvalan na svemu što ste učinili za mene."
     "Ti si mnogo više učinio nama", odgovori mu Hevig. "Uložili smo u tebe i doveli te ovamo sa određenom namerom, jer nam je bilo potrebno nešto poput ovog mesta u neposrednoj blizini budućeg nastanka Tvrđave. Ti si znao da ti preti opasnost, ali si je prihvatio, kao i sve breme koje sobom nosi čuvanje naše tajne, i... Ali, nije važno. Večeras je svemu kraj." On pokuša da namesti osmeh. "Sada, kad se otreseš ove hrpe koje će ostati za nama, možeš se oženiti svojom verenicom i mirno provesti ostatak života."
     Nekoliko sekundi nešto sputano bunilo se iz Torstadovih očiju. "Mirno?" upita on, gotovo u istom dahu dodavši: "Ali, vi ćete se vratiti, zar ne? I reći mi šta se dogodilo? Molim vas!"
     "Ako pobedimo", odgovori Hevig, pomislivši koliko je sličnih obećanja ostavio za sobom i koliko će još svojih pratilaca izgubiti u tom tumaranju ogromnim prostranstvima kroz prostor-vreme. On skoči sa stolice. "Hajde, treba da naše ljude opremimo oružjem. Ako ti nije teško da upregneš konje, voleli bismo da nas kolima odvezeš do položaja. Krenimo!"
     Ostali su već bili u pokretu. Oni jesu. Oni će biti.
     Grupa nije bila prevelika; sveukupno, brojala je možda tri hiljade duša. Oko dve trećine činile su žene, zatim premladi ili prestari, kao i oni koji su predstavljali neizbežan teret: nosači, bolničarke i svakovrsno civilno osoblje koje bi im moglo zatrebati. Čak i u tom broju nije bilo zgodno da se svi okupe na jednoj usputnoj stanici, jer bi njihovom pojavom potekle glasine koje bi neprijatelja uputile na pravi trag. Već samo njihovo dovođenje na tle Amerike bio je, sa stanovišta pozadinskog obezbeđenja i tajnovitosti, beskrajno složen problem.
     Podno ogromnih stabala, neki su krenuli jelenskom stazom. Dakota Indijanac koji ih je predvodio postao bi naredni vrač-iscelitelj u svom plemenu da ga jedan od Hevigovih strpljivih lutajućih tragača nije pronašao. Nosio je hronolog, kao uostalom i sve vođe bilo kad i bilo gde, kojim je precizno mogao prepoznati traženo mesto pre nego što bi ga podesio na isto tako precizno traženi trenutak.
     Jednom, tokom osamnaestog veka, naišli su na neke trapere, i odmah se izgubili u divljini.
     Nepunih stotinu godina potom, kapetan grupe objašnjavao je nekolicini belaca, sa kojima se beše susreo, da vlada u Vašingtonu želi detaljan izveštaj pre uspostavljanja nove teritorije.
     Zatim je postalo uobičajeno, iako nezvanično, videti Crnce u blizini - na kratko - jer je to bila stanica podzemne železnice.
     Tokom 1920. niko nije dovodio u pitanje potajna kretanja i okupljanja. Svi su znali, mada nezvanično, da je to omiljena ruta švercera viskija iz Kanade.
     Nešto kasnije, ovom oblašću povremeno je prolazio autobus sa naznakom ZAKUPLJEN; ukrcao bi putnike i prtljag usred noći i nastavio put sa natpisom promenjenim u NESLUŽBENO.
     Na izmaku stoleća, visoko gore tutnjao je džambo džet. Šarolika skupina ljudi koju je prevozio nije privlačila posebnu pažnju. 'Međunarodne ture prijateljstva' bile su gotovo svakodnevna pojava, pošto su privatne organizacije i pododeljci bezmalo svih vlada posezali za ma kakvim zamislivim sredstvom koje bi im pomoglo da taj ples snova spreče od propasti.
     Potom je usledila prilično velika grupa jahača koja je kasala predelom. Njihova lica i oprema govorili su da pripadaju narodu Monga. S obzirom na to da se osvajači nikada nisu utvrdili u tim krajevima, njihovim ranim izviđačima nije se pripadavala nikakva važnost.

     Hevig se sa pola tuceta ljudi munjevito vrati u normalno vreme.
     Na jedan sat uoči svitanja novogodišnjeg dana, stotinu sedamdeset sedme godine neprekidnog postojanja Tvrđave, zatrepta crvena svetiljka na hronologu. Nebo se u daljini ka zapadu naziralo u tami kojom su još uvek svetlucale zvezde i planete, dok je na istoku bilo ledenosivo. Svetlost bez senki otkrivala je svaku ciglu na bedemu, glavnoj kuli i tornjevima; njeni zraci prelamali su se o prozorska okna i belinu zamrznute dvorišne kaldrme. Užasna tišina obujmljivala je svet, kao da se svi zvuci behu zamrzli na toj hladnoći koja je parala pluća i ledila dah.
     Družina je isprobala ono što je morala da čini dovoljno često. I pored svega, pratio ih je pogledom - svoju vojsku odabranu za najvažniji deo poduhvata.
     Bili su istovetno odeveni, u smeđezelenim jaknama, postavljenim pantalonama umetnutim u kožne čizme; nosili su kacige i oružje, kao i opasače krcate opremom. Posle niza godina zajedničkog života i druženja, znao je dobro njihova lica, znao je svaki njihov korak. Leonsa, u vatrenoj žudnji, sa crvenim pramenom kose preko čela u koje je beše poljubio; Čao, Indhlovu, Gutijerez, Bjelavski, Maatuk ibn Nahal. Za samo jedan otkucaj srca njihove su ruke ostale u stisku. A potom krenuše. Hevig podesio hronolog. Puške su držali na gotovs, jer ih je dežurni mogao otkriti i uzbuniti ostale.
     Njihova nadmoć zasnivala se na iznenađenju. Zaleđe je bilo čvrsto kontrolisano, godinama unazad, i biće tako za još dugo godina. Zar Volis nije to potvrdio na putovanjima u susret svojim budućim ja? Tvrđava je sve više napredovala, ne samo u bogatstvu, već i u broju pridošlica koji će služiti velikom cilju. Stoga, moglo se spokojno uživati na praznični dan. Preko zime je najveći mogući broj osoblja koristio odmor, da bi pobegli iz njenih tmurnih i hladnih dana. Ali Poglavica je za Novu godinu uvek bio prisutan, započinjući novogodišnje veče svečanostima i govorima, i završavajući ga u bančenju. Ko bi okrivio stražu ako bi im se, u gorčini pre svitanja, oči zamutile i kapci spustili?
     "Okej", reče Hevig. "Volim te, Leonsa", prošapta on. Ona usnama prelete preko njegovih. Grupa skokovitim trkom stiže do kapije kule u kojoj je obitavao Kaleb Volis.
     Nisu se mogla pokrenuti. Ženski glas opsova: "Oktajevog mu repa, nisam s' nadala..." Hitac iz Maatuke 45 raznese katanac. Zaglušujuća jeka odzvanjala je ušima i međ usnulim zidinama. Hevig munjevito pomisli: Nijedna ratna operacija ne teče savršeno. Moja mi istraživanja govore da uvek treba imati nešto u rezervi...
     Ali u tom delu napada, jedna omaška osujetila bi čitav plan.
     On ih povede ih je unutra. Iza sebe je čuo povike. Bio je u nedoumici: da li se zabunio, ili je to uzbuna? Nije važno. Ka ulaznim vratima, uz stepenice!
     Đonovi su lupali po kamenju. Osećao je svaki udarac kako mu struji golenjačama i izbija ravno do zuba. Pratila su ga četvorica, u skokovima duž mračnog zavojitog stepeništa koje kao da je vodilo put nebesa. Gutijerez i Bjelavski behu zauzeli položaj u podnožju, da obezbeđuju glavnu kapiju i izlaz iz lifta. Indhlovu i Čao bili su se izdvojili na drugom i trećem nivou, da bi zaposeli prostorije zamenika - Hevig nije znao ko je to trenutno bio - i Ostina Kaldvela. A ovde, na sledećem odmorištu, optočena mesingom, čekala su ih golema vrata koja su vodila do Volisa.
     Bila su nezaštićena. Niko se nepozvan nije usuđivao da uđe, osim onih koji su pod oružjem došli da unište čitavu tvorevinu. Naglim udarcem, Hevig ih širom otvori.
     Sve što je ugledao bilo mu je poznato: zidovi obloženi drvetom, krzna, teški sto i stolice, fotografije vladara i majke. Vazduh je bio vlažan i topao. Zamrznuta prozorska okna činila su sobu sumornom. Maatuk ostade, vrzmajući se, da štiti ulaz. Hevig i Leonsa banuše u sobu preko puta.
     Volis se pridiže iz prostranog kreveta sa baldahinom. Ne verujući vlastitim očima i u šoku, Hevig primeti koliko je traga na tom čoveku ostavilo nekoliko poslednjih godina života. Bio je poprilično posedeo. Lice mu je bilo ne toliko rumeno, koliko prekrivenom mrežom popucalih kapilara i otromboljeno pod vlastitim teretom. Do užasa smešan prizor bio je pogled na njegovu noćnu košulju. On posegnu za pištoljem na kraju stola.
     "Ja-a-a-ah!" vrisnu Leonsa i baci se u letećem skoku.
     Volis nestade sa vidika. I ona zajedno sa njim, dočepavši ga prstima. Zatim se nanovo pojaviše, kotrljajući se preko poda u žestokom zahvatu, pri čemu je on bio nemoćan da klisne kroz vreme dokle god ga je ona stezala i snagom volje zadržavala na mestu. Njihovo brektanje paralo je uši, mešajući se sa kricima devojke skrivene iza krevetskih zastora. Hevig je obigravao okolo, pokušavajući da Leonsi pritekne u pomoć. Ali, rvače je bilo nemoguće razdvojiti. Svaka prilika propala bi pre nego što bi uspeo da krene u napad.
     U predsoblju se oglasi besna paljba.
     Hevig zasu vatrom vrata sa unutrašnje strane i pljoštimice krenu da osmotri iza dovratka. Maatuk je ležao nepomično. Nad njim, njihao se Ostin Kaldvel, obliven krvlju, teško dišući prosviranih pluća, dok mu je u rukama titrao revolver u potrazi za još nekim protivnikom. Po svemu sudeći, stari indijanski ratnik beše nasrnuo na Čaoa, sredio ga sa nekoliko, ili ga već nekako savladao, jer je već narednog časa Maatuk ležao mrtav...
     "Opkoljen si! Predaj se!" pozva ga Hevig.
     "Idi... dođavola... prokleti izdajniče..." Kolt iznova zagrme.
     Godinama se Hevig sećao obilja ljubaznosti i obilja svireposti gutajući bol zbog onog što se činilo da su neizbežne strahote u služenju Poglavici. Ali, prisetio se i vlastitih pristalica, i Ksenije. Kliznuo je minut uz vreme, praveći korak ka ulazu u sobu, izronio i opalio. Metak proseče vazduh i smrska čašu na fotografiji Karla Velikog. Kaldvel se presamiti.
     Eksplozije su odjekivale u dvorištu, kroz glavnu kulu i pomoćne građevine. Hevig se užurbano vrati do Leonse. Nogama je bila obujmila Volisa ispod pasa i palčevima mu pritiskala karotidne arterije. On ju je udarao po ramenima, ali ga je ona, pognuvši glavu, i dalje pritiskala, sve dok mu udarci nisu oslabili. A onda su i sasvim prestali.
     "Sredi ga brzo", prodahta ona. "Požuri."
     Hevig iz džepa izvadi lisice koje su bile uobičajena oprema njegovih boraca. Čučeći, on priveza Volisa za postolje kreveta.
     "Ne može nam pobeći", reče on. "Osim ako neko ne dođe da ga oslobodi. Ostani i pobrini se za to."
     Ona se jedva suzdrža. "I da propustim zabavu?"
     "Ovo je naređenje!" prasnu Hevig. Ona mu uputi buntovnički pogled, ali ipak posluša. Čitav plan bio je usredsređen na hvatanje ovog zarobljenika. "Pobrinuću se da ti pošaljem nekog u zamenu, što pre budem mogao", dodade on, pomislivši u sebi: Kada se bitka završi. Zatim krenu. Primetivši da je i konkubina nestala, on se na kratko upita da li ju je oslobodio napasti ili je lišio dragana.
     Na sledećem nivou nalazila se terasa, sa pogledom na dvorište. Sa nje je Poglavica držao govore. Hevig načini korak napred u voštano hladnu svetlost, zureći u haos pod sobom. Divlja bitka vodila se između ljudi i skupina ljudi; ranjeni su se komešali i stenjali, mrtvi ostajali zgrčeni onako kako ih je smrt zadesila. Krici i pucnji zaglušivali su nebo.
     Učini mu se da prizor nije ni nalik onome što se odigravalo; posvuda samo unakažena tela. On raspakova dvogled da bi pobliže osmotrio. Sada je bio u stanju da prepozna svakog ratnika ponaosob. Ili leš... Da, Huan Mendoza, ovdašnji, i, o Isuse, Džeri Dženings, za koga se nadao da će se izbaviti.
     Novi eskadron njegove vojske zatrepta u normalnom vremenu i odmah se razvi u borbenu liniju. Iznenada, povrh glava otvoriše se padobrani, noseći one koji su upravo, svaki sa vlastitim hronologom, iz aviona dvadesetog veka, iskočili u taj dan.
     Pometnja je više bila prividna nego stvarna. Od samog početka, Volisov dežurni garnizon, najvećim delom sastavljen od običnjaka, brojao je gotovo isti broj ljudi koliko i njima pridružena grupa putnika kroz vreme - koji su ovde živeli godinama i neosetno izbegli da se opiju prethodne noći. Peta kolona bila je izmišljena mnogo vremena pre nego što se Hevig rodio; samo, njegov je naraštaj video na delu taj nemilosrdni vrhunac njenog razvitka i upotrebe.
     Računajući na njih, kao i na obaveštenja koja su mu brzo dostavljali, na precizno određivanje vremena koje im je omogućio hronolog, na plan što je skovao Hevigov tim profesionalnih vojnika, a koji je isproban i uvežbavan po uzoru na samu Tvrđavu... imajući sve to u vidu, Hevigova pobeda bila je neminovna.
     Najvažnije je bilo na najmanju moguću meru svesti broj agenata, koji bi, videći da im se približava opasnost, pobegli pre nego što bi bili ubijeni ili zarobljeni. Od manjeg značaja, teorijski, ali u Hevigovoj duši ipak podjednako važno, bilo je imati što manje gubitaka u ljudstvu. Sa obe strane.
     On odloži dvogled da bi preko ramena skinuo voki-toki i počeo da poziva vođe eskadrona.

     "Zahvaljujući iznenadnom i spretnom napadu", pričao mi je kasnije, "nismo izgubili mnogo onih koji su pobegli u vreme. Nekolicinu smo upecali 'kasnije'. Po spisku smo tačno utvrdili ko su oni, tako da smo prilično dobro pogodili mesto-vreme kuda su se uputili. Nisu mogli poleteti nasumice, shvatate. Morali su da potraže sredinu prihvatljivu za njihov opstanak. A nisu imali preterano širok izbor na raspolaganju."
     "Niste ih sve pohvatali?" upitah uznemireno.
     "Ne, ne sasvim. Jedva da smo se tome i nadali."
     "Rekao bih da je i jedan, koji vreba na slobodi, već previše. Može se vratiti uzvremeno, to jest u vreme koje je prethodilo vašem napadu i upozoriti..."
     "Nikada me to nije zabrinjavalo, Dok. Znao sam da niko nikada to nije učinio, samim tim niko nikada i neće. Sve se to može objasniti našim običnim izrazima, nezavisno od fizike i metafizike.
     Vidite, ni jedan od njih nije supermen. U stvari, sve su to ili slabići kojima su bili dodeljeni poslovi civilnog tipa, ili ratnici, šupljoglavi i sujeverni, koliko i okrutni. Bez obzira na to što su ih posebnim vežbama učinili pogodnim za Volisove namere, on nikada nije ni pokušao da im da pravo obrazovanje. Ako ni zbog čega drugog, onda je te činjenice trebalo sumnjati u njegovo poštenje i nepogrešivost.
     Stoga, oni koji jesu pobegli, bili su osobe prilično poljuljanog morala. Njihova glavna briga mora da je bila da se što bolje sakriju od nas. A ako bi i razmišljali o mogućnosti da se vrate, uvideli bi da ćemo posejati vlastite uhode kroz čitav period Volisovog kraljevanja, makar nekolicinu, ali dovoljno da na njih motre i uklone ih pre nego što pokušaju da ga upozore." Hevig se smejuljio. "I sam sam bio iznenađen, kada sam prvi saznao ko će biti neki od njih. Ruel Orik, stari cirkuski šarlatan... Boris, kaluđer koji je pošao u Jerusalim..."
     On zastade, da bi otpio gutljaj mog viskija. "Ne", zaključi on, "jednostavno nismo želeli da ostanu na slobodi one bitange koji bi se time rešili svojih zločina. I mislim - usuđujem se da se nadam - da se to nikad nije dogodilo. Kako može, recimo, jedan kondotijer, bez prebijene pare, neobrazovan, sasvim usamljen, kako se može snaći u bilo kojem veku bele Amerike, ili se, pak, otisnuti u Evropu? Ne, zaista, njegov bi najpametniji izbor bio da potraži Indijance. I među njima bi bolje prošao kao vrač, nego kao pljačkaš. Šta više, može provesti ostatak života kao koristan pripadnik njihovog plemena. To vam je samo jedan primer, naravno, ali mislim da ste u načelu razumeli šta sam hteo da kažem."
     "Što s' tiče budućnosti", dodade Leonsa glasom kao kad tigrica prede, "ona je u našim rukama. Tvrđava, za sve godine koje su joj preostale; Druga Faza, sve dok više ne bude bilo neophodno... A mi ćemo je izgraditi. Naučili smo to tokom priprema za ovaj pohod. Niko nas neće uzdrmati."
     "Da, u vojnom smislu", brzo se ubaci njen muž. "Ne može se sve uraditi preko noći, ali nameravamo da podanike Tvrđave izdignemo iz položaja kmetova i učinimo ih slobodnim seljacima. U Drugoj Fazi neće biti podanika: umesto njih, biće to ravnopravni članovi naše zajednice. I... podrazumeva se... naši će se agenti ponašati pristojno. Posećivaće prošlost isključivo u svrhu istraživanja i pronalaženja novih pristalica. Kada im za poduhvate bude bio potreban novac, stvoriće ga trgovinom, razmenjujući vrednost za vrednost."
     Leonsa ga kresnu prstima po obrazu. "Džek potiče iz sentimentalnog stoleća", reče ona umilno.
     Mrštio sam se u naporu da sve to razumem. "Stani malo", pobunih se. "Imali ste jedan ogroman problem sa kljovama i čekinjama, odmah pošto ste zauzeli Tvrđavu. Vaši zarobljenici... Šta se sa njima zbilo?"
     Stara muka pređe Hevigovim licem. "Nije bilo pravog rešenja", odgovori on jedva čujno. "Nismo ih smeli osloboditi, niti one koje smo uhapsili kad su se vratili sa odsustva, niti one koje smo iznenadili na njihovim posedima. A nismo ih mogli ni pobiti. Hoću da kažem, u doslovnom smislu te reči; nismo mogli. Naša snaga počivala je na ljudima koji su imali savest, sposobnim da shvate šta je humanost, ako već nisu u tom duhu bili odgajani. Niti smo želeli da iko od njih do kraja života trune u nekoj skrovitoj tamnici zamka."
     Leonsa se iskrevelji. "Gore neg' da smo ih upucali", reče ona.
     "Pa..." Hevig je teško izvlačio reči. "Možda ćete se prisetiti - čini mi se da sam vam govorio o tome, a priča je bliskija vašoj sadašnjoj, nego mojoj - o onim psiho-sredstvima koje imaju u kasnoj Maurai epohi. Da li se sećate? Imaju takvu moć, koja će prestrašiti mog prijatelja Karela Keadžimua. Ako ga ubrizgaš nekoj osobi, i razgovaraš sa njom dok je još pod njenim uticajem, verovaće u sve što joj narediš da veruje. Bez izuzetka. Ne fanatično, ali na onaj 'da, svakako' način koji se daleko dublje ukorenjuje. Njen vlastiti um nadomestiće racionalizacijama i lažnim uspomenama sve nejasne protivrečnosti. Shvatate li o čemu se radi? Krajnji oblik ispiranja mozga! Tako savršen, da žrtva čak nikada ne posumnja da je ikada postojalo nešto drugo."
     Ote mi se zvižduk. "Blagi Bože! Hoćeš da kažeš da ste masovno preobratili one lopove i ubice i privoleli ih na svoju stranu?"
     Hevig se zgrozi. "Ne! Ako ništa drugo, u najmanju ruku nikad ne bih bio u stanju da podnesem to bandu zombija. To bi zahtevalo da im potisnemo celokupnu prošlost, i... u svakom slučaju, bilo bi nepraktično. Keadžimu je udesio da se nekolicina mojih bistrih momaka uvežba u psihotehnologiji, mada su već imali poprilično posla."
     On duboko udahnu, kao da prikuplja hrabrost, pre no što je nastavio. "Ono što smo uništili kod naših zatvorenika jeste vera u putovanje kroz vreme. Vratili smo ih njihovom domaćem okruženju - što je samo po sebi bio ogroman napor, razumete - i tamo ih podvrgli tretmanu. Rekli smo im da su imali groznicu, ili da su ih bili opseli demoni - našli smo već neki prikladni izgovor; zamišljali su neobjašnjive stvari, koje, budući krajnje neverovatne, nisu nikad smeli da pomenu; u najboljem slučaju, da nikad ni ne pomisle na to; sada su se oporavili i vratili se običnom životu.
     Naši ljudi su ih napustili da bi došli po nove."
     Pažljivo sam ga slušao. "Pa, moram priznati da je za moj ukus ta zamisao donekle odvratna. Ali, ne preterano. I sam sam ponekad bio primoran na neke stvari, primoran da izgovaram laži bolesnicima i... i..."
     "Imali smo dva izuzetka, Dok", saopšti mi Leonsa.

     "Pođi sa mnom", reče oblikovač uma. Njegov glas bio je nežan. Drogom utrnulog tela, Kaleb Volis se grčevito uhvati za njegovu ruku i oni krenuše.
     Hevig je ostao, radeći mukotrpno i dan i noć, sve dok sa svojim pomoćnicima nije ogroman zadatak oko preobražaja Tvrđave sproveo kako treba. A vreme je proticalo i proticalo. Konačno, više nije mogao da izbegne trenutak kada su ga obavestili da može da uđe u kulu koju je čuvala straža.
     Na vlastito zaprepašćenje, Hevig zateče Poglavicu u sjajnom stanju, kako samouvereno sedi za radnim stolom u kancelariji, u kojoj su tragovi oštećenja i mrlje krvi bili tako dobro uklonjeni kao da nikada nisu ni postojali.
     "Gle, gle!" uzviknu on u znak pozdrava. "Dobar ti dan, moj dečače, dobar dan! Sedi. Ne, prvo nam sipaj piće. Znaš šta volim."
     Hevig ga posluša. Sitne oči pronicljivo su piljile u njega. "Izgleda da je tvoja misija potrajala i da je bila prilično teška, a?" reče Volis. "Ostario si, bo'me jesi. Ipak, drago mi je da si je uspešno okončao. Nisam još pročitao tvoj izveštaj, ali nameravam. U međuvremenu, hajde da to nadoknadimo." On povisi glas. "Za tvoje i moje dobro zdravlje.
     Hevig prisili sebe na jedan srktaj i spusti se u stolicu.
     "Nesumnjivo da si čuo, moje nije baš najbolje, " nastavi Volis. "Krajnje bedno , evo, već neko vreme. Prava upala mozga. Neka prokleta klica iz prošlosti ili budućnosti, po svemu sudeći. Hirurzi tvrde da i one evoluiraju, kao životinje. S tim u vezi, odlučio sam da bi trebalo da potkrešemo naša istraživanja, delimično na račun toga, delom da bismo izgradili našu moć u normalnom vremenu. Šta ti misliš o tome?"
     "Mislim da bi to bilo mudro, ser", prošapta Hevig.
     "Još jedan razlog za uzbunu je taj što smo u tvom odsustvu izgubili najbolje ljude. Spopala nas neka loša sreća. Ostin Kaldvel, čuo si? I Vaclav Krasicki... Hej, ubeleo si k'o avetinja! Šta ti je? Jesi l' siguran da ti je dobro?"
     "Da, ser... Još uvek sam umoran. Provedoh silne godine, tamo dole u vremenu, i..."
     ... i bila je to Leonsa koja beše našla Krasickog u okovima, dobacila mu 'Ksenija', izvukla pištolj i raznela mu glavu. Ali, Hevig je bio taj koji nije zažalio što se to desilo, sve dok ga u snu nije pohodila Ksenija, uplakana zbog njegove nemoći da oprosti.
     "Ma, oporaviću se, ser."
     "Lepo. Lepo. Potrebni su nam ljudi poput tebe." Volis protrlja rukom čelo. U trenu, glas mu postade oštar i zbunjen. "Ovde ima tako mnogo ljudi. A tol'ko starih je nestalo - jesu li, zbilja? Ne umem ti reći. Gledam sa svoje terase i vidim strance, i razmišljam kako bi trebalo da vidim nekog po imenu Huan, nekog po imenu Hans... mnoge, mnoge... ali, ne mogu da ih uočim. Jesam li ih sanjao dok sam bio bolestan?" On se čvrsto obgrli rukama, kao da je hladni zimski vazduh pokuljao kroz tropsku vrelinu oko njega. "Često se, ovih dana, osećam usamljenim, usamljenim u sveopštem prostoru i vremenu..."
     Hevig pokuša da unese malo vedrine. "Ono što vam treba, ser, ako dozvolite da kažem, jeste poduži odmor. Mogu vam preporučiti odgovarajuća mesta."
     "Da, mislim da si u pravu. Zaista." Volis halapljivo otpi iz pehara i poče da pretura u potrazi za cigarom.
     "Kada se vratite, ser", nastavi Hevig, "trebalo bi da manje naporno radite. Temelji su postavljeni. Sve teče glatko i po planu."
     "Znam. Znam." Volis ispusti šibicu.
     "Više nam, ser, niste neophodni zarad svakodnevnih uputstava. Imamo obilat broj ljudi u čijem je nadleštvu da se brinu o detaljima. Daleko više potrebni su nam vaša širina u sagledavanju i osnovni pravac koga je predvideo... ovaj, vaš genije."
     Iza osedele brade i brkova, Volis se glupavo osmehivao. Ovog puta uspeo je da zapali cigaru.
     "Razgovarao sam o tome sa sijaset oficira, i, takođe, mnogo razmišljao", nastavi Hevig. "Kažu mi da su i sa vama razmotrili to pitanje. Ser, dozvolite mi da se nadovežem na njihove reči. Verujemo da bi bilo savršeno kad bi se ustanovila neka vrsta plana vašeg putovanja kroz budućnost. U plan bi, dakako, bili uključeni i oni periodi koje će posetiti vaše pređašnje ja, da biste mu pokazali kako se sve odvija sa uspehom. Drugim rečima, mi ipak... uh... mislimo da bi što manje životnog veka trebalo da provedete u ma kom pojedinačnom neprekidnom nizu dana. Isuviše ste nam dragoceni za veliki poduhvat."
     "Da. Do istog zaključka sam i sam došao." Volis je klimao i klimao glavom. "Prvo, kao što reče, jedan pravi dobar odmor, da osnažim misli i izbijem zbrku iz glave. A potom... napred putem sutrašnjice, posmatranja, davanje uputstava, večito na nekom putu... sve dok konačno ne ispunim svoj zadatak... Da. Da. Da."

     "Gospode!" uzviknuh reč tako blisku molitvi, budući da već bejah zašao u pedesetu godinu sumnjičavosti. "Ako postoji prava osveta..."
     "Nije to bila osveta", procedi Hevig kroz zube.
     "Kakav... Dobro, kakav je to bio osećaj, kad se vratio?"
     "Izbegavao sam da budem prisutan. Kad sam morao, bilo je to, naravno, u trenucima slavlja, kada nikom nije smetalo što sam pripit. Ljudi koji se njime redovno bave rekli su mi... kažu mi... da su se brzo navikli da tu jadnu prikazu vodaju kroz njegova Potemkinova sela ili u prošlost, na neku od njegovih dugih orgijastičkih svečanosti koje ga iscrpljuju i skraćuju mu život. Gotovo da su ga zavoleli. Idu veoma daleko, da bi izveli dobru predstavu. To im olakšava pomisao na kraj."
     "Kako to? Zar Volis ne bi trebalo da iščezne u podmaklim godinama?"
     Hevig steže pesnicu oko rukohvata na stolici. "I jeste nestao. Nestaće. Posle jednog krika u noći, njegova soba ostaće prazna. Mora da se odbacio daleko u vreme, budući da će potraga za njim i gore i dole kroz vreme biti bezuspešna." Hevig isprazni čašu naiskap. Video sam da mu je potrebno još pića i dolih mu.
     Leonsa ga pomilova. "Okani se, mili, nemoj da se time mučiš. Nije on vredan toga."
     "Uglavnom se tako i osećam", priznade on, sa gorčinom u grlu. "Radije zaboravimo na čitavu tu stvar."
     "Ja... Ja ne vidim..." Nisam uspeo da sprečim zamuckivanje.
     Krupna žena okrenu se k meni. Osmehom je izražavala saosećanje za ranjivost svoga muža, i ono što mi je rekla za nju je predstavljalo samo beznačajnu opasku. "Objasnili su nam da, povremeno, što više odumire, mozak odbacuje opojno dejstvo droge i priziva u sećanje ono što se stvarno zbilo."