6.

     Uputio me je u svoj plan 1964. Nameravao je, koliko god je to bilo izvodljivo, da preskoči razdoblja dvadesetog veka jednaka onima koje je proveo u nekom drugom vremenu, kako njegove prave i kalendarske godine ne bi bile u velikom raskoraku. Izvesno vreme nisam ga viđao. Nije više boravio u Senlaku, već se preselio u Njujork, gde je imao sedište - sada je to bio poštanski fah, a 1890. raskošan apartman, ostvaren novcem koga je zaradio kupujići zlato, kada to više nije bilo protivzakonito i preprodavajući ga prilikom putovanja u prošlost. Doduše, povremeno nam je navraćao u posete. Kejt je bila dirnuta njegovom pažnjom. I ja sam bio, ali, osim toga, znao sam da sam mu bio potreban kao jedini čuvar njegove tajne.
     "Zašto ... sasvim si u pravu!" uzviknuo sam. "To je prilika koju nijedan putnik kroz vreme, barem od onih iz hrišćanske epohe, ne bi propustio. Zašto to nisi ranije učinio?"
     "Razlog je jednostavniji nego što biste očekivali, Dok", odgovorio je. "Treba dobro povući da bi se stiglo do te krajnje daleke i nepoznate zemlje. Osim toga, da li je datum događaja dovoljno pouzdan? Ili, čak, sam događaj?"
     Zatreptao sam. "Hoćeš da kažeš da nikad nisi pokušao da tragaš za istorijskim Hristom? Znam da nisi religiozan, ali sav taj veo tajne koji ga obavija..."
     "Dok, šta je on bio, ili, da li je uopšte postojao, mogu biti pitanja za akademsku raspravu. Važno je ono u šta su ljudi kroz sve ove vekove verovali. Od svog života ne očekujem samo bavljenje pukim istraživanjima iz ličnog zadovoljstva. Uostalom, već je odavno isteklo vreme za igre i zabavu. Video sam previše ljudske bede. Putnik kroz vreme mora da bude od neke koristi; treba da postoji da bi pritekao u pomoć." Usiljeno se nasmešio. "Znate da nisam svetac. Ali, moram da budem ono što stvarno jesam."
     Odleteo je iz Njujorka u Izrael 1969. kada su Jevreji držali Jerusalim čvrsto u svojim rukama i kada su posetioci mogli bezbedno da se kreću. Izašao je iz svog hotela, noseći torbu u ruci, i hodao duž Jerihonskog puta sve dok nije naišao na plantažu narandži koja mu se učinila pogodnom za skrovište. Tu je skoknuo unazad u prethodnu ponoĆ i počeo sa pripremama.
     Sa arapskom odećom, koju je kupio u radnji za turiste, mogao je da kroz biblijska vremena hoda nezapaženo. Nož, koji je više ličio na pribor za jelo nego na oružje, umetnuo je u korice i okačio o svoje bedro; retko je nosio vatreno oružje jer je uvek bio u mogućnosti da umakne kada je bilo opasno. U kožnoj torbici bila mu je spakovana neophodna oprema: rečnik izraza (koje je po njegovoj narudžbini sakupio američki diplomac), hrana, šolja, tablete halazona, sapun, sredstvo protiv buva, antibiotici, novac, u stvari, nekoliko novčića iz rimskog doba i mala poluga zlata, koju je po potrebi mogao da trampi.
     Pošto je sklonio u torbu odeću u kojoj je došao, izvukao je i poslednji komad svoje opreme. Nazvao ga je hronolog. Bio je osmišljen i napravljen po njegovoj zamisli 1980, kada je mogao iskoristiti sve sjajne prednosti tadašnje elektronike. Inženjerima koji su ga izradili bilo je možda potrebno manje dovitljivosti nego Hevigu da nađe izgovor.
     Video sam tu spravu. Nalazila se u zelenoj, fino obrađenoj mrežastoj kutiji sa ručkom, veličine dvadeset četiri puta dvanaest puta šest inča. Kada se otvori poklopac, mogao se rasklopiti optički instrument, koji je delimično podsećaao na sekstant, sa uređajima za podešavanje i očitavanje razdaljine. Ispod toga nalazio se sićušni, veoma prefinjeni računar koji se napajao iz nikl-kadmijumskih baterija. Čitava naprava bila je teška oko pet funti, što je na granici polovine težine koju putnik kroz vreme sme da ponese i što objašnjava razlog zbog kojeg je Hevig nerado nosio pištolj sa sobom. Iako su ostali delovi opreme bili, u načelu, od veće koristi, nijedan nije bio ni približno vredan kao hronolog.
     Zamislite Heviga kako se projektuje napred ili nazad kroz vreme do željenog trenutka. Kako zna 'kada' je stigao? Prilikom kraćih skokova mogao je da broji dane, ili da proceni koliko ima sati po položaju sunca i zvezda, ako mu časovnik nije bio pri ruci. Ali, hiljade godina sadrže trećinu miliona svitanja; pri tom, uvek je postojala mogućnost da mnoga od njih neće biti raspoznatljiva, zbog olujnog vremena, privremene građevine ili slične nesrećne okolnosti.
     Hevig započe da očitava svoj instrument. Noć je bila vedra i dovoljno hladna da dah pretvori u paru; svetla Jerusalima nazirala su se kroz izmaglicu na severnom horizontu, dok je ostatak zemlje, osim zabačenih kuća i vozila u prolazu, ležao u spokojnoj tami; visoko na nebu kružila su blistava sazvežđa. Uskladio je položaj meseca i dve planete sa položajem sazvežđa, podesio tačno vreme po Griniču i geografske koordinate na odgovarajućim skalama i pomerao dva nonijusa dok nije dobio broj koji se podudarao sa nedeljom Pashe, Leta Gospodnjeg 33.
     ("Izgleda da je datum dobro utvrđen" napomenuo je. "Naposletku, to je datum na koji bi svako ciljao." Nasmejao se. "Otkucaj Hristovog rođenja. Jedina pouzdana stvar u vezi toga je da se nije desilo usred zime - s obzirom na to da su pastiri izveli stada na pašnjake!")
     Udisao je i izdisao vazduh polako i duboko da bi krv zasitio kiseonikom. Zatim je udahnuo punim plućima - ne naprežući se previše, jer bi na to utrošio suviŠe energije, već samo koliko mu je bilo potrebno za početnu zalihu - i otisnuo se niz pravce sveta.
     Bio je to neopisivo uzbudljiv osećaj, koji je podsećao, kako mi je kasnije rekao, na plivanje spram nadolazeće plime. Sunce je izašlo na zapadu i proklizavalo ka istoku; onda, što je više ubrzavao, svetlost se polako pretvarala u nejasno podrhtavanje sivila, sve dok se obrisi oko njega nisu stopili u potpunu senku. Sve se odvijalo u mukloj tišini.
     Na kratko je opazio eksploziju, možda granate - maglovito i nečujno - ali, da li je to bio Šestodnevni rat, ili Rat za nezavisnost, ili Prvi svetski rat? U izmaglici, burna prošlost izgubila je svoj lik. Te oblačne noći kasnog devetnaestog veka bio je prinuđen da se vrati u normalno vreme da bi udahnuo. Na hronologu, mogao je očitati tačan datum da je želeo da se ponovo ustremi ka zvezdama; senzori na hronologu otkrivali su svako zračenje koje se probijalo kroz oklop nagomilanih oblaka. Ali, nije bilo svrhe. Dva jahača, verovatno turski vojnici, iznenada se pojaviše u blizini. Njihovo prisustvo bilo je suviše kratkotrajno da bi ih zapazio dok je putovao kroz vreme, čak i na svetlosti dana. Nisu ga primetili u tami. Čuo je samo tupi odjek potkovica kako se udaljavaju.
     Nastavio je.
     Iako je bilo mračno, pejsaž je počeo primetno da se menja. Obrisi su uglavnom ostali isti, ali sada je mogao da raspozna kako se smenjuju šumarci, proplanci, pustinja i oranice. U prolazu, učinilo mu se da je video ogroman, od drveta izgrađen stadion, na kome su Krstaši održavali viteške turnire pre nego što ih je Saladin proterao iz njihovog, u krvi ogrezlog kraljevstva. Namah je došao u iskušenje da zastane, ali je ipak ostao pri svom zadatku. Što je bio bliži odredištu, morao je praviti češće prekide da bi udahnuo vazduh. Putovanje mu je strahovito crplo snagu; srce u grudima žestoko mu je lupalo pri pomisli da bi za nekoliko sati mogao dostići svoj san.
     Na hronologu je treperilo upozoravajuće svetlo.
     Instrument je, savršenom brzinom i tačnošću, mogao pratiti položaj Sunca, Meseca, zvezda i planeta, ne odašiljući, pri tom, svetlosne signale. Bio je neosetljiv i na nagle promene u pravcu kretanja; ali, kada bi prepoznao položaj nebeskog prostora koji odgovara odredištu, mogao je to biti jedino trenutak vremena za kojim se tragalo.
     Zasjalo je crveno svetlo i Hevig stade.

     Noć četvrtka bila je na izmaku. Ako je verovati Bibliji, sve se već odigralo: Tajna večera, agonija u vrtu, Isus, bačen u okove, čekao je da ga izvedu pred Pilata, suđeno mu je, bičevan je, privezan i prikovan za krst, proglašen mrtvim i položen u grob.
     ("Bili su vezani na krstu", ispričao mi je Hevig. "Klinovi ne bi mogli da izdrže teret; šake bi se rascepile. Ponekad su, po zadržanom običaju, zakucavali na krst u znak posebne odmazde." On pokri lice rukama. "Dok, video sam ih kako vise, jezika pocrnelih od žeđi, podnadulih trbuha - kroz izvesno vreme ne čuju se više njihovi krici i, beživotnih očiju, tiho mumlaju u samrtnom ropcu. A smrad, taj smrad! Često umiru tek za nekoliko dana. Pitam se koliko li je Isusovo telo bilo iznureno, kad je tako brzo umro ... Nekoliko prijatelja i, možda, rođaka, vrpoljilo se na rubu gomile, ne usuđujući se da govore, a kamoli da oplakuju. Za to vreme, ostali su izvaljivali viceve, kockali se, pili, jeli hranu kao da su na izletu, i podizali decu uvis ne bi li bolje videla. Čovek je, zbilja, čudna zverka!"
     (Zaboravite na svoj ponos. U našem stoleću imali smo Buhenvald i Vorkutu - a Hevig me je podsetio i na to šta se zbivalo u edvardijansko doba, koga se sa čežnjom sećamo, u mestima kao što su Belgijski Kongo ili države na jugu Amerike - i rekao mi šta još treba da se dogodi. Posle svega, čini mi se da mu više ne zavidim na prilici da putuje kroz vreme.)
     Jutro se zabelelo na istoku. Sada se iza njegovih leđa nalazio maslinjak, kroz koga je nazirao raštrkane kućerke od nepečene gline. Put je ličio na izbrazdanu prašnjavu stazu. U daljini, napola skriven u sumraku koji se razvlačio, na svojim brežuljcima čučao je Jerusalim kralja Iroda i rimskog upraviteljstva. Bio je manji i zbijeniji od grada koga se sećao iz vremena nakon dva milenijuma, najvećim delom opasanog zidinama, iza kojih su se širile bašte i oranice. Ispred gradskih dveri tiskale su se tezge i filcani šatori koje behu podigli seljaci iz udaljenih krajeva pokrajine, pristigli na sveto mesto, u svete dane. Vazduh je bio hladan i mirisao je na zemlju. Ptice su cvrkutale. Hevig mi jednom reče... "Preko dana nebo je redovno preplavljeno krilima."
     Sedeo je dahćući, dok nije malčice živnuo i povratio snagu. Osetivši glad, odlomio je poveći komad kozjeg sira i pogače i, gotovo iznenađen, shvatio da je njegov obrok savršeno pristajao prvom na svetu Velikom Petku.
     Pod uslovom da jeste bio Veliki Petak. Naučnici su možda promašili datum, a Isus je, možda, bio samo jedan od likova iz Oziris-Izida-Mitranskog mita. Šta i ako verujemo da, ipak, nije? Pretpostavimo da je bio, dobro, ne baš pesničko otelotvorenje Stvaraoca ovih polja, onih barskih ptica, onog svemira ... ali u najmanju ruku prorok, iz čijih su sanjarija potekle sve dobrobiti za vremena koja će tek doći. Može li se život bolje provesti nego slediti njegovu propoved?
     U redu je sve to, ali, morao se okaniti pitanja i razmišljanja, jer su ga čekale važne pripreme, poput učenja tečnog izgovora aramejskog jezika i miliona drugih sitnica iz svakodnevnog života ovog naroda ... Uzdahnuo je i ustao. Sunce se već uveliko beše raspuklo nad zemljom.
     Ubrzo je dobio društvo. Bez obzira na sve, hodao je kao stranac.
     ("Ako išta stvarno menja čoveka", rekao mi je, "onda su to nauka i tehnologija. Pomislite samo na to da se roditelji više ne moraju pomiriti sa činjenicom da će neka od njihovih beba umreti. Dobijate u potpunosti različitu predstavu o tome šta znači dete." Mora da je primetio kako mi licem leprša sećanje na Noru, jer mi spusti ruku na rame i reče: "Žao mi je, Dok. Nije trebalo da to spominjem. I nemojte nikad tražiti da se vratim do nje i pokušam da je spasem, jer sam i dosad pokušavao da izmenim poznate događaje iz prošlosti; ali, uvek se desilo nešto što bi me sprečilo... Pomislite na električne sijalice, čak na i sveće. Kada imate na raspolaganju, u najboljem slučaju, samo treperavi fitilj u posudici sa uljem, u dobroj meri zavisite od svetlosti dana. Jednostavna mogućnost da možemo do dugo u noć ostati budni i nije tako jednostavna kao što se čini. Ona ima višestruko, jedva primetno, ali dalekosežno dejstvo na našu dušu.")
     Ljudi su ranom zorom bili na nogama, zbrinjavali stoku, okopavali korov, ložili vatre, kuvali i čistili, uoči sutrašnjeg Sabata. Bradati muškarci u odrpanim mantijama gonili su ka gradu izgladnele magarce, poklekle pod tovarom robe. Deca, tek prohodala, hranila su živinu zrnevljem; malo starija, branila su jaganjce od iznurenih pasa lutalica. Kročivši na kaldrmu, Hevig je upao u neviđeni metež izdaleka pristižućih karavana, šeika, sveštenika, ogavnih prosjaka, seljaka, zanatlija, okasnelih i namrtvo pijanih bludnica, nekoliko anadolskih trgovaca, ili šta li su već bili, sa cilindričnim šeširima, prateći čoveka u grčkoj tunici, a onda se začu oštar povik da se napravi malo mesta i uz zveket metala, marširajući brzim korakom na povratku sa noćne straže, prođe mimo njih odred rimskih vojnika.
     Pokazao mi je fotografije snimljene u različitim prilikama, i mogu da veoma dobro sebi dočaram taj prizor. Bio je manje drečav nego što biste očekivali, a obzirom na to da živimo u vreme anilinskih i fluorescentnih boja. Tkanine su bile u zagasitim nijansama - mrke, sive, plave, cinober i pepeljaste boje. Za razliku od toga, zvuci koji su dopirali bili su krajnje živopisni - vriska, smeh, psovke, raskošne izmišljotine i hvalisanje, svirka na harfi i odlomci pesama; kloparanje nepotkovanih kopita, krckanje drvenih točkova, cviljenje pasa, blejanje ovaca, gunđanje kamila, i večita pesma ptica u proleće. Nisu to bili ljudi kruti i usiljeni kao Englezi i Amerikanci; ne, mlatarali su rukama poput krila vetrenjače, dlanovima opisivali figure po vazduhu, pljeskali se po leđima, plesali, uvređeno se hvatali za bodeže, a već u sledećem trenutku bili ponovo spremni za šalu. A tek mirisi! Sladunjavi miris oznojenih konja, nakiseli od znoja ljudi; dim, miomirisan od kedrova, a opor od suve balege; miris sveže ispečenog hleba; miris praziluka, belog luka i užegle slanine; posvuda izmet životinja i često miris amonijaka sa hrpa stajskog đubriva; odisaj mošusa i ružinoga ulja sa žena na nosiljkama, lica umotanog u koprenu; miris kožnog sedla ugrejanog na suncu - Hevig nikad nije slavio dan kada su klinovi probijali živa tela; ali sve što je tada udahnuo nije ga gušilo, niti štipalo za oči, niti je dobio rak ni otok u plućima.
     Pred njim su se otvarala vrata Jerusalima. Puls je počeo da mu se ubrzava.

     A onda su ga pronašli.
     Sve se dogodilo iznenada. Osetio je prste na leđima. Okrenuo se i ugledao dežmekastu, omanju osobu, slično odevenu, širokog golobradog lica, kratke kose i svetle kože.
     Strančevo lice presijavalo se od znoja. Stajao je čvrsto spram ljudi koji su se u bujici gurali oko njega i rekao kroz opštu galamu: "Es tu peregrinator temporis?"
     Naglasak je bio nejasan - poljski, iz osamnaestog veka, kako će se kasnije ispostaviti - ali je Hevig odlično vladao kako klasičnim, tako i poznijim latinskim jezikom, i razumeo je pitanje.
     "Da li si ti putnik kroz vreme?"
     Za trenutak nije mogao da odgovori; bila ga je spopala vrtoglavica. Bio je to kraj njegove potrage.
     Ili njihove.
     Hevigova visina bila je neuobičajena za mesto na kome su se nalazili, i hodao je gologlav da bi otkrio frizuru i nordijske crte lica. Za razliku od većine ostalih naselja u istoriji, Irodov Jerusalim bio je dovoljno otvoren i gostoljubiv prema neznancima; ali, nadao se da će drugi, slični njemu, uspeti da prepoznaju da je stranac, kako u vremenu tako i prostoru; u protivnom, mogao je da barem uhodi nekoga od njih. A sada se njegova nada obistinila.
     Prva mu je pomisao, pre nego što ga je obuzela radost, bila da ovaj čovek deluje suviše neprijatno i siledžijski.
     Sedeli su u krčmi koja je bila njihovo sastajalište i razgovarali: Vaclav Krasicki, koji je napustio Varšavu 1738, Huan Mendoza, koji je stigao iz Tihuane 1924. i hodočasnici koje behu pokupili.
     Bili su to Džek Hevig. I Konrad van Leven, vitez iz trinaestog veka, koji beše izvukao mač i pokušao da izbavi Spasioca dok je nosio krst ka Golgoti, u čemu ga je sprečio Krasicki sekund pre no što bi mu rimsko sečivo prosulo utrobu, a sada je sedeo zaglušen pitanjem: "Kako si znao da je ta osoba zaista bila tvoj Gospod?" I sivobradi, pravoslavni kaluđer iz sedamnaestog veka, koji je govorio samo hrvatski (?) i izgleda da se zvao Boris. I mršava žena sa kosom u fronclama, licem punim ožiljaka, koja je, pogrbljena u svom plaštu sa kapuljačom i zamućenih očiju, mrmljala nešto na jeziku u kojem niko nije bio u stanju da se razabere.
     "Zar je ovo sve?" upita Hevig u neverici.
     "Pa, imamo još nekoliko uhoda u gradu", odgovori Krasicki. Sada su razgovarali na engleskom, pošto se doznalo da je Hevig Amerikanac. "Treba da se okupimo u ponedeljak uveče, a potom odmah iza, hm, Duhova. Pretpostavljam da će iskrsnuti još nekoliko putnika. Uopšte uzev, izgleda da smo manje potegli nego što smo očekivali."
     Hevig pogleda oko sebe. Radnja je bila otvorena ka ulici, a gosti su skrštenih nogu sedeli na otrcanim prostirkama nadomak prometnog puta, pijući iz glinenih vrčeva u koje je točio dečak sa mešinom za vino. Jerusalim je bučno poricao prošlost. Na Veliki Petak!
     Krasicki se nije uznemiravao. Pomenuo je grad i zemlju koju je napustio u vreme francuskog prosvetiteljstva; šapatom je rekao za svog kompanjona da je razbojnik. ('Najamnik' je bila reč koju je izgovorio, ali je skrivena poruka bila sasvim jasna.) "Ništa mi ne znači to što će pogubiti pomahnitalog jevrejskog drvodelju", rekao je Hevigu i gurkajući ga laktom dodao: "A ni tebi, zar ne? Čini se, po svemu sudeći, da smo dobili razboritog novajliju."
     Istina je, zapravo, da to nije bilo stanovište jednog Amerikanca. Pokušao je da svojim pitanjem izbegne dokazivanje razloga: "Nije moguće da ima tako malo putnika kroz vreme?"
     Krasicki je slegao ramenima. "Ko zna? U najmanju ruku, ne mogu tako lako doći ovamo. Zaključak ima smisla. Ti si se ukrcao u leteću mašinu i pristigao za nekoliko sati. Ali, seti se kako je u većini vekova prošlosti bilo teško, gotovo nemoguće, prevaljivati velike razdaljine. Čitali smo o srednjovekovnim hodočasnicima. Ali, koliko ih je stvarno bilo, u odnosu na broj žitelja? I koliko njih je umrlo na svom putu? Čini mi se, takođe, da neke putnike kroz vreme ne uspevamo da pronađemo zato što oni sami ne žele da ih nađemo - ili im, možda, nikad nije palo na pamet da je neko od njihove vrste u potrazi za njima - i maskiraće se previše dobro da bismo ih mogli lako prepoznati."
     Hevig je zurio u Krasickog, i u hladnokrvnog Huana Mendozu, u tri-četvrt pijanog Konrada, u Borisa koji je zveckao prljavim brojanicama, u sumanutu, nepoznatu ženu i razmišljao: Naravno. Zbog čega bi ovaj dar bio isključivo svojstvo ljudi moga kova. Zbog čega nisam očekivao da se može javiti krajnje nasumično, u celokupnom preseku ljudske prirode. A već sam video kakva je, u većini slučajeva, čovekova priroda. I kako sam, uopšte, mogao umišljati da sam nešto posebno?
     "Takođe, ne možemo trošiti previše vremena loveći nama slične", nastavi Krasicki. "Ima nas samo nekoliko u Tvrđavi." On potapša Heviga po kolenu. "Majko Božja, kako će samo Poglavici biti drago da smo te naposletku pronašli."

     Preostala dva odreda pokupila su sirijskog pustinjaka iz trećeg veka, i Jonijana, pustolova iz drugog veka. Izvestili su, takođe, da behu videli još jednu ženu - izgleda da je bila koptska hrišćanka - ali je ona iščezla čim su se približili.
     "Rđav prinos", progunđa Krasicki. "Pa ipak..." Potom ih povede na put do prve stanke iza dana Duhova, gde nikog nisu pokupili, a zatim u dvadeset prvi vek.
     Talog prašine širio se pustinjom. Sve što od ljudskog traga beše ostalo u Jerusalimu bile su kosti i raznolike gromade kamena. Ali, čekala ih je letelica, šiljatog kljuna, zdepastih krila, na nuklearni pogon, koju su ljudi iz Tvrđave uzeli iz hangara čije je čuvare zadesila smrt pre nego što su imali priliku da pokrenu ovaj borbeni brod.
     "Leteli smo preko Atlantika", pričao mi je Hevig. "Uprava je bila u... kako ono beše... u Viskonsinu. Da, dozvolili su mi da se vratim i ponesem svoj hronolog sa mesta gde sam ga bio sakrio, mada sam morao da se pravdam poteškoćama u sporazumevanju da bih izbegao da im kažem o čemu se radi. Oni sami morali su da se usredsrede na skok u ciljani dan. To je krajnje trapav sled događaja, tokom kojeg se utroši podosta ljudskog veka i koji verovatno objašnjava zbog čega su pronašli tako malo putnika kroz vreme, a svakako objašnjava i zbog čega je njihovo sopstveno društvo bilo nevoljno da preduzima dugovremenska putovanja. Povratak je bio lakši, zato što u ruševinama behu podigli neku vrstu putokaza čiji je pokazivač bio svakodnevno podešavan na tačan datum.
     "Na izmaku dvadeset prvog veka u Americi se jedva šta pokrenulo. Logor i staje bili su unutar utvrđenja, koje su više puta na dan napadali pljačkaši. Odatle smo nastavili put u vreme iz kojeg Poglavica beše poslao svoje tragaoce do onog Uskršnjeg dana."
     Ne znam da li je moj prijatelj ikada potražio Hrista.