HIPERSVEMIR

     31.
     "Janove, jeste li spremni?" upita Treviz.
     Pelorat podiže pogled sa knjige koju je čitao i upita: "Mislite za skok, staro momče?"
     "Za skok u hipersvemir. Tako je."
     Pelorat proguta knedlu. "Pa, rekoste da nećemo biti izloženi nikakvoj neprijatnosti. Znam da je glupo strahovati, ali već sama pomisao da ću biti sveden na te sićušne čestice, tahione, koje, uostalom, još niko nije ni video ni otkrio..."
     "Ama, Janove, to je već odavno proverena stvar. Tako mi časti! Skok predstavlja najobičniju moguću stvar već - kako ste sami rekli - dvadeset dve hiljade godina, i ja još nisam čuo da je u hipersvemiru ikad došlo do neke fatalne nezgode. Moguće je, razume se, da iz hipersvemira izronimo na nekom neprikladnom mestu, ali u tom slučaju, nesreća bi se dogodila u svemiru - ne dok smo sačinjeni samo od tahiona."
     "Slaba uteha, rekao bih."
     "Ali ni to se neće dogoditi. Istinu da vam kažem, pomišljao sam da čitavu operaciju izvedem a da vam ništa ne pominjem, tako da ne biste ni znali da smo obavili skok. U celini gledano, međutim, činilo mi se uputnijim da skok doživite pri stanju pune svesti, da shvatite da ne predstavlja nikakav problem - i da u buduće na to više ni ne mislite."
     "Pa..." započe Pelorat neodlučno. "Čini mi se da ste sasvim u pravu - pa ipak, nekako mi se ne žuri."
     "Uveravam vas!"
     "Ne, ne, staro momče. Prihvatam vaša uveravanja bez ikakvih zadnjih misli. Ali tek tako... Da li ste ikad čitali roman Santerestil Mat?"
     "Razume se. Nisam nepismen."
     "Naravno. Naravno. Nije bilo potrebno ni da vas pitam. A da li se sećate njegovog sadržaja?"
     "Pamćenje me, takođe, još dobro služi."
     "Da... Rekao bih da baš posedujem dar da vređam ljude. U stvari, sve što sam imao na umu jesu prizori kada su se Santerestil i njegov prijatelj Ban, udaljivši se od Planete 17, našli izgubljeni u svemiru. Mislim na one uistinu hipnotičke prizore kada su se našli među zvezdama, gotovo lenjo ploveći u dubokoj tišini, kroz neizmenjivo, kroz... Znate, nikada nisam bio u stanju da poverujem u sve to. Dopadalo mi se, i bio sam ganut, ali nikada nisam u to stvarno poverovao. Ali sada - kada sam se i sam već privikao na pomisao da se nalazim u svemiru, kada to i sam doživljavam - glupo je, i sam sam svestan toga - nekako ne mogu da to odagnam od sebe. Kao da sam ja Santerestil..."
     "A ja Ban", upade Treviz, očigledno već na ivici strpljenja.
     "Na neki način. Maleni roj zamagljenih zvezda tamo napolju kao da se zaledio, izuzev našeg sunca, razume se, koje mora biti da se stalno smanjuje - mada mi to ne vidimo. Galaksija i dalje stoji nepomična u svoj svojoj veličanstvenoj zamagljenosti, neizmenjena. Svemir je tih i ništa mi ne odvlači pažnju..."
     "Osim mene."
     "Osim vas... Ali s druge strane, Golane, staro momče, to što razgovaram s vama o Zemlji i nastojim da vas bar donekle uputim u praistoriju, takođe mi predstavlja izvor zadovoljstva. Ne bih želeo ni da tome dođe kraj."
     "I neće. Bar, ne tako skoro. Ne mislite, valjda, da ćemo obaviti skok i potom izroniti na površini kakve planete - zar ne? I dalje ćemo se nalaziti u svemiru, a skok će potrajati tek jedan neizmerljivo kratak trenutak vremena. Možda će, u stvari, proteći još čitava jedna sedmica pre no što bilo gde bacimo kotvu, i stoga, opustite se."
     "Kad već pomenuste bacanje kotve - niste valjda imali na umu Geu? Kad izronimo iz skoka možemo se naći bilo gde, daleko od Gee."
     "Poznato mi je to, Janove, ali ukoliko su obaveštenja kojima raspolažete tačna, naći ćemo se u pravom sektoru. A ako nisu, pa..."
     Pelorat setno klimnu. "Od kakve nam pomoći može biti činjenica da ćemo se naći u pravom sektoru - ako nam nisu poznate Geine koordinate?"
     Treviz hitro odvrati: "Janove, pretpostavimo da se nalazimo na Terminusu, da smo se uputili u Agiropol, i da vam nije poznato gde se grad nalazi - osim da leži na prevlaci. Kada biste se jednom našli na prevlaci, kuda biste krenuli?"
     Pelorat oprezno počeka, kao da se od njega očekuje da pruži neki strašno mudar odgovor. Najzad, odustavši, on reče: "Pa, mislim da bih najpre nekog pitao."
     "Tačno!" uzviknu Treviz. "Šta bi vam, uopšte, drugo i preostalo? Dakle, jeste li spremni?"
     "Mislite - ovog trenutka?" Pelorat se teturavo uspravi, dok se na njegovom prijatnom, bezbrižnom licu ukaza blaga crta istinske zabrinutosti. "Šta treba da učinim? Da ostanem da sedim? Ili da stojim? Šta?"
     "Za ime svemira, Pelorate, ne činite ništa. Jednostavno, pođite sa mnom u moju sobu, do računara, a onda sedite, ili ostanite da stojite, ili se kotrljajte - kako god vam bude najugodnije. Savetujem vam, ipak, da sednete pred ekran i da posmatrate. Siguran sam da će vam biti zanimljivo. Dođite!"
     Prođoše zatim kroz omanji hodnik do Trevizove sobe, i ovaj sede za računar. "Janove, da li biste možda vi želeli da ovo obavite?" upita on iznenada. "Ja ću vam dati cifre, i sve što treba da učinite jeste da misli usmerite na njih. Računar će obaviti ostalo."
     "Ne, hvala", odgovori Pelorat. "Iz nekog razloga, računar ne sarađuje dobro sa mnom. Znam da ste mi rekli da mi je potrebno samo malo vežbe, ali nisam baš siguran da je tako. To je, verujem, nešto u vezi s vašim mozgom, Golane..."
     "Ne budalite."
     "Ne, ne. Taj računar kao da je upravo stvoren za vas. Kada se vi povežete s njim - delujete kao jedan nedeljiv organizam. A kada se on i ja povežemo - ostajemo i dalje samo dve strane u kontaktu: Janov Pelorat i računar. Jednostavno, nije to isto."
     "Koješta", odvrati Treviz, ali ga pomisao da bi to ipak moglo biti tačno obli zadovoljstvom, i on gotovo zaljubljeno položi obe šake na za to predviđeno mesto na računaru.
     "Prema tome, radije ću posmatrati", nastavi Pelorat. "Naime, hoću da kažem da bih ipak najviše voleo da do toga uopšte nije ni moralo doći, ali kada je već tako, radije ću samo posmatrati." On se nespokojno zagleda u ekran, na kome se tankovijasto ocrtavala Galaksija, sa bledom zvezdanom prašinom, što su je rasipale zamagljene zvezde, u prednjem planu. "Recite mi kada to bude trebalo da se dogodi." On se lagano nasloni uza zid i osta tako, kao ukopan.
     Treviz se nasmeši. Postavivši šake na blaga udubljenja na ploči, on istog časa oseti kako ga prožima mentalno jedinstvo sa računarom. Sve lakše ga je postizao, skoro iz dana u dan, i sve je prisnije ono bilo. Ma koliko mogao frktati na ono što je Pelorat rekao - zaista je osećao tu povezanost. Činilo mu se gotovo nepotrebnim da uopšte, na bilo koji način, usmerava misli ka koordinatama. Činilo se, gotovo, kao da računar zna šta on želi, bez ikakve potrebe da mu se to neposredno 'kaže'. Kao da je sam izvlačio naloge iz Trevizovog mozga.
     Ali Treviz mu ipak 'reče' nalog, zatraživši istovremeno od njega da sačeka još dva minuta pre no što zaroni u skok.
     "Sve je u redu, Janove. Imamo još dva minuta - 120... 115... 110... Samo posmatrajte ekran."
     Pelorat se zagleda u ekran, sa lakom napetošću koja mu ukoči usne, i nesvesno prestade da diše.
     Treviz nastavi da lagano odbrojava: "15... 10... 5... 4... 3... 2... 1... 0"
     Bez ikakvog vidljivog pokreta, bilo čega, bez ičega što bi se dalo osetiti, slika na ekranu u trenu se promeni. Moglo se samo primetiti da se zvezdano polje osetno zadebljalo. Galaksija je iščezla.
     Pelorat se pomače i upita: "Je li to sve?"
     "Šta - sve? Trepnuli ste. Ali to je bila vaša greška. Niste osetili ništa, zar ne? Priznajte."
     "Priznajem."
     "Onda, to je to. U stara vremena, kada je putovanje kroz hipersvemir još bilo relativno nova stvar - tako bar, uostalom, kažu knjige - mogla se osetiti neka čudna unutrašnja nelagodnost, i neki su ljudi osetili da im se vrti u glavi i, čak, gađenje. Možda je takva reakcija bila psihogeničnog karaktera, a možda i nije. U svakom slučaju, što je iskustvo sa hipersvemirskim skokovima postajalo veće, i što je oprema postajala usavršenija, takve su se reakcije sve više proređivale. Sa računarom kakav imamo na ovom brodu svaki efekat ostaje daleko ispod praga bilo kakve reakcije. U svakom slučaju, Janove, bar se meni tako čini."
     "I meni, moram priznati. Ali, Golane, gde se sada nalazimo?"
     "Samo jedan korak dalje. U kalganskom sektoru. Pred nama je još dug put, i pre no što načinimo sledeći korak moramo proveriti koliko nam je precizan skok bio."
     "Ono što me buni, jeste - gde je Galaksija?"
     "Svuda oko nas, Janove. U ovom trenutku smo već duboko u njoj. Ukoliko bismo na odgovarajući naćin usmerili ekran, njene udaljenije delove ugledali bismo kao svetlucavu traku što se pruža duž neba."
     "Mlećni put!" uzviknu Pelorat ushićeno. "Gotovo svaki svet nalazi ga na svom nebu, a jedino ga mi na Terminusu nikada ne vidimo. Pokažite mi ga, stari druže!"
     Ekran zasvetluca, odajući utisak kao da zvezdano polje plovi njime, a onda se ukaza debela svetlucava biserasta traka, gotovo ispunjavajući čitavo vidno polje. Ekran ju je pratio sve dok nije počela da se stanjuje, dok konačno nije nestala.
     "Još je deblja u pravcu u kome leži središte Galaksije", pripomenu Treviz. "Ipak, niti je toliko debela niti svetla koliko bi trebalo da bude, zbog tamnih oblaka u njenim spiralnim kracima. Ovako nešto u mogućnosti ste da vidite gotovo sa svih naseljenih svetova."
     "I sa Zemlje."
     "Možda, ali kako razlike nisu suviše velike teško da bi to moglo poslužiti kao karakteristika dovoljna za identifikaciju."
     "Svakako. Ali znate... Pretpostavljam da ste, bar u osnovi, upućeni u istoriju nauke, zar ne?"
     "Ne baš sasvim mada sam tu i tamo ponešto štrpnuo. Stoga, ukoliko želite da mi postavite neko pitanje, nemojte očekivati da ćete dobiti odgovor stručnjaka."
     "Upravo je ovaj skok pripomogao da mi se u sećanje vrati nešto što je uvek golicalo moju pažnju. Moguće je, je li tako, zamisliti takav model Vaseljene u kojoj bi putovanje kroz hipersvemir bilo nemoguće, i u kojoj bi putovanje brzinom svetlosti kroz prazan prostor značilo, što se brzine tiče, konačni maksimum?"
     "Izvan svake sumnje."
     "Pod takvim uslovima, sklop Vaseljene bio bi takav da bi bilo nemoguće obaviti let kakav smo upravo obavili - za manje vremena no što bi samoj svetlosti bilo potrebno da ga obavi. A ako bismo ga obavili pri brzini svetlosti, naš osećaj njegovog trajanja ne bi se, u osnovi, razlikovao od vremena koje bi zabeležio časovnik na našem brodu. Ukoliko je, recimo, tačka u kojoj se sada nalazimo udaljena od Terminusa četrdeset parseka, i ukoliko smo do nje prispeli brzinom svetlosti, ne bismo ni primetili koliko je stvarno vremena proteklo - dok bi na samom Terminusu, kao i u čitavoj Galaksiji, minulo stotinu i trideset godina. Sada smo, međutim, putovali ne brzinom svetlosti, već, zapravo, hiljadama puta brže od svetlosti, i nije bilo nikakvog pomaka vremena unapred. Odnosno, bar se nadam da ga nije bilo."
     "Nemojte od mene očekivati da vam tumačim matematiku na kojoj je zasnovana Olendženova teorija hipersvemira", reče Treviz. "Sve što mogu da kažem jeste da bi vreme, ukoliko kroz normalan svemir putujete brzinom svetlosti, proticalo po stopi od 3.26 godina po parseku - kao što ste već i sami uočili. Takozvana relativistička Vaseljena, čije je zakone čovečanstvo upoznalo, koliko nam je poznato, još u veoma davnoj prošlosti - ali, rekao bih, to je vaše područje, a ne moje - i dalje postoji, i njeni zakoni nisu ukinuti. Prilikom naših hipersvemirskih skokova, međutim, mi činimo nešto izvan uslova u kojima dejstvuje načelo relativnosti i u skladu sa drugačijim pravilima. Hipersvemirska Galaksija je prostorno majušna - i u idealnom smislu, trebalo bi da predstavlja samo jednu tačku - i u njoj ne deluju efekti relativinosti.
     U stvari, u matematičkim kosmološkim formulama za Galaksiju postoje dva simbola: Gr za 'relativističku Galaksiju', u kojoj je brzina svetlosti krajnja mogućnost, i Gh za 'hipersvemirsku Galaksiju', u kojoj brzina zapravo nema nikakvo značenje. Sa stanovišta hipersvemira, vrednost brzine jednaka je nuli i mi se uopšte ne krećemo; međutim, u odnosu na samu brzinu, brzina je beskonačna. Eto, to je najdalje dokle idu moje sposobnosti da pojavu objasnim.
     Ah, naravno, postoji i ona divna zakačka u teorijskoj fizici: simbol, ili vrednost, koji ima nekog smisla u Gr stavlja se u jednačinu što se odnosi na Gh - ili obrnuto - i onda se studentima ostavlja da oko toga lupaju glavu. Najozbiljniji su izgledi da će student upasti u zamku i ostati da se u njoj koprca doveka, znojeći se i hukćući, u potpunoj zbrci, sve dok se neko od starijih ne smiluje i ukaže mu na rešenje. Jednom prilikom i sam sam u nju glatko upao."
     Nekoliko trenutaka Pelorat ozbiljno razmatraše čitav problem, a onda, pomalo zbunjeno, upita: "Ali koja je onda Galaksija prava?"
     "I jedna i druga, u zavisnosti od toga šta činite. Tamo na Terminusu, da biste prevalili neku razdaljinu na kopnu uzećete vozilo, a na moru brod. Okolnosti su u oba slučaja veoma različite; prema tome, koji bi pravi Terminus bio - kopneni ili morski deo?"
     Pelorat klimnu. "Upuštati se u analogije uvek je rizično", zaključi on, "ali, uvek bih, zarad vlastitog mentalnog zdravlja, radije prihvatio taj rizik nego rizik daljeg razmišljanja o hipersvemiru. Usredsrediću, prema tome, svoju pažnju samo na ono što sada činimo."
     "Osmotrite, onda, ono što smo upravo učinili", reče Treviz, "kao naš prvi korak prema Zemlji."
     I, upita se on u sebi, prema još čemu?

     32.
     "Pa", reče Treviz, "eto, protraćio sam čitav dan."
     "Oh?" Pelorat podiže pogled sa svog indeksa, na kome je upravo brižljivo radio. "Na koji način?"
     Treviz raširi ruke. "Nisam poverovao računaru. Nisam se, zapravo, usudio da mu poverujem, te sam odlučio da proverim naš sadašnji položaj u odnosu na položaj na kome je trebalo da se nađemo posle skoka. Nisam mogao da ustanovim nikakvo odstupanje. Ne postoji nikakva vidljiva greška."
     "Pa, to je dobro, zar ne?"
     "Više nego dobro. Zapravo, neverovatno. Nikada još nisam čuo za tako nešto. Mnogo sam puta učestvovao u skokovima, mnoge sam i sam izveo, na razne načine služeći se najrazličitijim spravama. U školi sam jednom, na primer, dobio zadatak da programiram jedan skok pomoću ručnog računara, a onda da pomoću hiperodašiljača proverim ishod. Prirodno, nisam mogao poslati brod da stvarno izvede skok, s obzirom na to da mi se - ne računajući troškove - moglo lako dogoditi da ovaj na drugom kraju izroni posred neke zvezde.
     Razume se, nikad mi se nije dogodilo ništa toliko loše", nastavi Treviz, "ali se uvek javljalo odstupanje, katkad prilično ozbiljno. U stvari, uvek dolazi do odstupanja, čak i kada skok izvode najveći stručnjaci. U stvari, odstupanja i mora biti, s obzirom na postojanje tolikog broja različitih faktora. Postavimo to ovako: sklop svemira suviše je složen da bi se mogao u potpunosti kontrolisati, a sve te složenosti hipersvemir još više usložnjava svojom vlastitom složenošću, na način koji čak ni ne pokušavamo da shvatimo. To i jeste razlog što moramo da napredujemo korak po korak, umesto da načinimo jedan jedini džinovski skok odavde do Sejšela. Sa prevaljivanjem sve veće razdaljine i odstupanja postaju sve veća."
     "Ali rekli ste da ovaj računar nije načinio nikakvu grešku", primeti Pelorat.
     "On je rekao da nije načinio nikakvu grešku - da nije bilo nikakvog odstupanja. Onda sam odlučio da naš sadašnji položaj proverim uporedivši ga sa položajem koji je proishodio iz naših prethodnih proračuna - 'ono što smo dobili' u odnosu na 'ono što smo tražili'. Računar je onda rekao da su položaji, u odnosu na njegove mogućnosti merenja, savršeno podudarni, i ja na to pomislih: a šta ako laže?"
     Sve do ovog trenutka Pelorat je držao svoj Očitavač u rukama. Ali sada ga spusti ispred sebe, unezverena pogleda. "Da li to pravite viceve? Računari nisu u stanju da lažu. Osim ako niste želeli da kažete da ste pomislili da se pokvario."
     "Ne, nisam to pomislio. Za ime svemira! Pomislio sam da me laže. Ovaj je računar toliko savršen da ga ne mogu ni zamišljati drugačije do li kao ljudsko biće - nadljudsko, možda. Dovoljno ljudsko da bi imao i svoj ponos - i da bi, možda, bio spreman da slaže. Naložio sam mu da izračuna kurs kroz hipersvemir do jedne tačke u blizini planete Sejšel, sedišta Sejšelske unije. Zadatak je obavio, i proračunao kurs u dvadest devet faza - što je, samo po sebi, oholost najgore vrste."
     "Zbog čega baš oholost?"
     "Pojava greške prilikom prvog skoka čini još izvesnijom grešku prilikom drugog, a dodatna greška prilikom drugog čini treći skok još sumnjivijim i nepouzdanijim, i tako dalje. Kako je, onda, moguće odjednom izvesti proračun za dvadeset devet faza - skokova? Na kraju dvadeset devetog skoka mogli bismo izroniti bilo gde u Galaksiji bilo gde uopšte. Stoga mu i jesam naložio da napravi proračun samo za prvi korak. Posle toga, sve bismo proverili i onda krenuli dalje."
     "Opreznost je mati vrlina", reče Pelorat toplo. "Potpuno se slažem!"
     "Da, ali pošto je napravio prvi korak, nije li se računar mogao osetiti povređenim zbog toga što nisam imao dovoljno poverenja u njega? Ne bi li, u tom slučaju, spasavajući svoj obraz, bio prinuđen da na moje pitanje da li je bilo kakvog odstupanja odgovori da nije bilo nikakvog? Možda mu je, jednostavno, bilo nemoguće da prizna svoju grešku, da prihvati činjenicu da je nesavršen? Ukoliko je to zaista slučaj, gotovo da bismo mogli smatrati da i nemamo računar."
     Peloratovim duguljastim i prijatnim licem pređe senka jada. "Pa, šta nam je onda činiti, Golane?"
     "Upravo ono što sam i učinio - protraćiti čitav dan! Proverio sam položaje nekoliko obližnjih zvezda, koristeći pri tom najprimitivnije moguće metode: teleskopsko osmatranje, fotografisanje, ručna merenja. Uporedio sam svaki stvarni položaj sa položajem koji bismo dobili u slučaju da nije došlo ni do kakvog odstupanja. Rad na tome odneo mi je čitav današnji dan i sada sam umoran do kostiju."
     "Razumem, ali kakav je ishod?"
     "Pronašao sam dve greške zbog kojih sam se gotovo poradovao; ali ponovnim proveravanjem ustanovio sam da je do obe došlo u mojim proračunima. Obe greške ja sam napravio! Posle toga uneo sam ispravke u svoje proračune i ponovo ih ubacio u računar - prosto, da vidim da li će i on, samostalno, doći do istih rezultata. Ukoliko zanemarimo činjenicu da je konačni proračun dao sa nekoliko decimalnih mesta više, ispostavilo se da su moje cifre bile ispravne - a one su pokazivale da je računar od samog početka bio u pravu. Moguće je da se taj prokleti Mazgovljev - sin doista ponašao oholo, ali istini za volju, ima i zbog čega!"
     Pelorat uzdahnu s olakšanjem. "Pa, znači, sve je u redu?"
     "Razume se! Zato i nameravam da ga pustim da izvede i tih preostalih dvadeset osam skokova!"
     "Zaredom? Ali..."
     "Ne zaredom. Ne brinite. Nisam rad da toliko baš rizikujem. Neka ih obavi jedan za drugim - ali posle svakog od njih proverićemo naš položaj, i, ukoliko se, u okvirima dozvoljenih odstupanja, nađemo na željenoj tački, pustićemo ga da izvede i sledeći. Svaki put kada ustanovimo da je odstupanje suviše veliko - pri čemu, verujte mi, nisam baš bio preterano širokogrud u pogledu prihvatljive mere odstupanja - moraće da stane i ponovo proračuna preostale skokove."
     "Kada nameravate da to učinite?"
     "Kada? Ovog časa! Čujte, vi sada radite na katalogizovanju svoje biblioteke..."
     "Oh, ali sada je prilika da to obavim, Golane. Godinama sam smerao da to obavim, ali nekako, uvek mi se nešto isprečilo."
     "Nemam ništa protiv. Samo nastavite, i ništa ne brinite. Posvetite svu pažnju svom katalogu. Ja ću se pobrinuti za sve ostalo."
     Pelorat odrečno odmahnu glavom. "Ne budalite. Neću moći da se smirim sve dok se ovo ne završi. Premro sam od straha."
     "U tom slučaju, nije ni trebalo da vam to pominjem - ali morao sam nekom reći, a vi ste jedini ovde na brodu. Dopustite mi, onda, da vam sve iskreno objasnim. Uvek postoji mogućnost da izronimo na nekom savršenom mestu među zvezdama - na mestu na kome su se baš tog trenutka našli neki plutajući asteroid ili neka malecka crna jama, i s brodom je svršeno, kao i s nama. Bar u teoriji, takve se stvari odista mogu dogoditi.
     Međutim, izgledi za tako nešto zaista su veoma mali. Na kraju krajeva, Janove, moglo bi vam se isto tako desiti da sedite kod svoje kuće, u svojoj radnoj sobi, ili spavate snom pravednika, i da neki meteorit proleti kroz atmosferu Terminusa i pogodi vas posred čela; i s vama je svršeno. Ali izgledi da se to u stvarnosti dogodi odista su veoma mali.
     U stvari, izgledi da se tokom hipersvemirskog skoka nađete na putanji nečeg fatalnog, ali odviše sićušnog da bi to računar mogao unapred znati, daleko su manji nego da vas kakav meteorit pronađe i opali usred vaše rođene kuće. Nikada još nisam čuo da se nekom brodu to dogodilo, tokom čitave istorije hipersvemirskih letova. A svaka druga mogućnost - na primer, da izronimo u samom srcu neke zvezde - još je daleko manja."
     "Ali, Golane, zbog čega mi onda sve to govorite?" upita Pelorat.
     Treviz zastade, za trenutak pognu glavu razmišljajući, a onda konačno odgovori: "Ne znam ni sam... Ipak, čini mi se da znam. Postavimo to ovako: ma koliko izgledi da dođe do neke katastrofe mogli biti mali, mislim da će, ukoliko dovoljan broj ljudi preduzme neki rizik, do katastrofe na kraju odista i doći. Ma koliko da sam ja siguran da će sve proteći u redu, uvek u meni čuči neki glasić što šapuće: 'A ipak bi se to moglo dogoditi ovog puta.' I to me čini da se osećam krivim. Eto, rekao bih da je to u pitanju. Janove, ukoliko nešto pođe krivim putem, molim vas da mi oprostite!"
     "Ali, Golane, drago moje momče, ukoliko nešto krene krivim putem obojica ćemo istog trena biti mrtvi. Niti ću ja imati prilike da vam oprostim, niti vi da oproštaj od mene primite."
     "Znam, zato vas i molim da mi oprostite unapred. Hoćete li?"
     Pelorat se nasmeši. "Ni sam ne znam zbog čega, ali ovo me odista razgaljuje. Postoji nešto na prijatan način zabavno u svemu ovome. Golane, razume se da vam opraštam. U svetskoj literaturi postoji obilje mitova o životu posle smrti, i ukoliko se ispostavi da se odista nađemo na nekom takvom mestu - za šta, čini mi se, ima isto toliko izgleda koliko i da izronimo usred kakve crne jame, a možda i manje - mislim, zajedno na istom mestu, drage ću volje posvedočiti da ste dali sve od sebe i da krivicu za moju smrt ne treba naprtiti na vaša pleća."
     "Hvala vam! Sada mi je zaista lakše. Što se mene tiče, bio sam spreman da preduzmem rizik, ali istovremeno, nisam nimalo uživao u pomisli da se kockam i sa vašim životom"
     Pelorat dohvati Trevizovu ruku i čvrsto je stisnu. "Znate, Golane, poznajemo se tek nedelju dana i mada mislim da u tim stvarima nije dobro donositi prenagljene zaključke mislim da ste izvanredan momak. A sad, činimo šta nam valja činiti i svršimo već jednom s tim."
     "Svakako! Sve što je potrebno da učinim jeste da pritisnem ovo dugme. Računar je već dobio nalog i jedino još čeka da kažem: 'Kreni!', Da li biste možda vi..."
     "Nipošto! To je vaš posao! Računar pripada vama."
     "U redu, onda. Preuzimam svu odgovornost. Kao što vidite, još uvek pokušavam da ga pripitomim. Samo posmatrajte ekran!"
     Savršeno mirnom rukom i sa osmehom koji je izgledao sasvim iskren, Treviz pritisnu dugme.
     Jedan beskrajno kratak trenutak ništa se ne dogodi a onda se zvezdano polje promeni - i opet - i opet. Na ekranu, zvezde su svakim časom postajale sve krupnije i sve blistavije.
     Zadržavši dah, Pelorat je u sebi brojao. Na '15' sve stade, kao da je u mašineriji nešto zakazalo.
     Pelorat prošaputa, kao da se plaši da bi svaki preglasan zvuk mogao imati fatalne posledice. "Šta nije u redu? Šta se dogodilo?"
     Treviz sleže ramenima. "Rekao bih da pravi novi proračun. Neki predmet u svemiru možda utiče na opšte stanje gravitacionog polja - neki predmet koji nije bio uzet u obzir - možda neka neobeležena zvezda - patuljak ili kakva nestašna planeta..."
     "Preti li nam opasnost?"
     "Pošto smo još u životu, rekao bih da nam ne preti. Neka planeta mogla bi biti i čitavih stotinu miliona kilometara udaljena od nas a da ipak, usled delovanja njene gravitacione sile, iznudi potrebu za novim proračunima. Neka zvezda - patuljak mogla bi se nalaziti i čitavih deset milijardi kilometara udaljena a da..."
     Ekran se ponovo promeni, i Treviz ućuta. Prizor se potom ponovo promeni - i još jednom - i još jednom... Najzad, kada Pelorat reče '28', sve se zaustavi.
     Treviz izvrši proveru na računaru. "Stigli smo", reče on najzad.
     "Prvi skok označio sam brojem '1', i u ovoj seriji počeo sam sa '2'. Sve u svemu, to čini dvadeset osam skokova. Rekli ste da će ih biti dvadeset devet."
     "Ponovni proračun kod petnaestog skoka možda nam je uštedeo jedan skok. Mogu, ukoliko želite, da ponovo proverim na računaru, ali mislim da nema stvarne potrebe. Nalazimo se u blizini planete Sejšel. Računar to potvrđuje, i nemamo nikakvog razloga da u to sumnjamo. Da sam kako valja usmerio ekran videli bismo lepo, svetlo sunce, ali nije uputno bespotrebno opterećivati ekranske filtere. Planeta Sejšel je četvrta po redu, gIedano spolja, u ovom sistemu, i u ovom smo trenutku od nje udaljeni 3.2 miliona kilometara - što je, otprilike, upravo onoliko koliko smo i želeli da bude prilikom izlaska iz Poslednjeg skoka. Možemo stići do nje za tri dana - čak i dva, ukoliko se baš žurimo."
     Treviz duboko uzdahnu, nastojeći da se oslobodi malopređašnje napetosti.
     "Janove, znate li šta ovo znači?" upita on. "Svakom brodu na kome sam dosad bio - ili za koji sam čuo - bio bi, da bi izveo sve ove skokove, potreban bar po jedan dan između svakog od njih, radi novih i često mukotrpnih proračuna i provera - čak i sa računarom. Putovanje bi, tako, potrajalo gotovo čitavih mesec dana. Ili, možda, dve ili tri sedmice, u naročitoj žurbi. A nama je za sve bilo potrebno ne više od pola časa. Kada svaki brod bude opremljen s jednim ovakvim računarom..."
     "Pitam se zbog čega nam je gradonačelnica stavila na raspolaganje jedan ovako savršen brod", reče Pelorat. "Mora biti da je strašno skup."
     "To je samo eksperimentalni model", odvrati Treviz suvo. "Možda je ta zanosna starica jednostavno želela da ga mi isprobamo i ustanovimo kakve još, eventualno, nedostatke ima."
     "Govorite li to ozbiljno?"
     "Ne budite nervozni. Na kraju krajeva, nema nikakvog razloga za zabrinutost. Nismo ustanovili da brodu išta nedostaje. Ipak, nemam nameru da joj to uzmem u prilog. Ne bih se baš zakleo da joj je posebno razvijen osećaj čovečnosti. Pored toga, nije nam stavila na raspolaganje nikakvo ofanzivno oružje, a to, nesumnjivo, znatno smanjuje troškove."
     "Razmišljam, zapravo, o računaru", reče Pelorat zamišljeno. "Čini mi se prosto neverovatnim koliko je dobro vama prilagođen - a nemoguće je da tako dobro bude prilagođen svakome. Na primer, sa mnom jedva da i održava vezu."
     "Utoliko bolje, ako se bar sa jednim od nas dvojice dobro slaže."
     "Da, ali da li je u pitanju samo puka slučajnost?"
     "A šta bi drugo moglo biti, Janove?"
     "Siguran sam da je, u najmanju ruku, gradonačelnica u to sasvim dobro upućena."
     "I ja u to verujem... Taj stari minonosac!"
     "AIi zar nije bilo moguće da naruči da se izradi jedan računar posebno za vas projektovan?"
     "Zbog čega bi to učinila?"
     "Eto, pitam se samo ne idemo li mi upravo tamo gde zapravo računar želi da vas odvede."
     Treviz se zagleda u njega. "Želite da kažete da... da zapravo računar, dok sam povezan s njim, a ne ja sam - upravlja našim brodom?"
     "Samo se pitam."
     "Ali to je smešno! Paranoidno. Koješta, Janove."
     Treviz se ponovo okrenu računaru, s nalogom da im na ekranu izdvoji planetu Sejšel i da proračuna put do nje kroz normalni svemir.
     Kojesta!
     Ali zbog čega je Pelorat morao da mu ubaci tu bubu u glavu?