HIPERSVEMIR
31.
"Janove, jeste li spremni?" upita
Treviz.
Pelorat podiže pogled sa knjige koju
je čitao i upita: "Mislite za skok, staro momče?"
"Za skok u hipersvemir. Tako je."
Pelorat proguta knedlu. "Pa, rekoste
da nećemo biti izloženi nikakvoj neprijatnosti. Znam da je glupo
strahovati, ali već sama pomisao da ću biti sveden na te sićušne
čestice, tahione, koje, uostalom, još niko nije ni video ni
otkrio..."
"Ama, Janove, to je već odavno
proverena stvar. Tako mi časti! Skok predstavlja najobičniju moguću
stvar već - kako ste sami rekli - dvadeset dve hiljade godina, i ja
još nisam čuo da je u hipersvemiru ikad došlo do neke fatalne
nezgode. Moguće je, razume se, da iz hipersvemira izronimo na nekom
neprikladnom mestu, ali u tom slučaju, nesreća bi se dogodila u
svemiru - ne dok smo sačinjeni samo od tahiona."
"Slaba uteha, rekao bih."
"Ali ni to se neće dogoditi. Istinu
da vam kažem, pomišljao sam da čitavu operaciju izvedem a da vam
ništa ne pominjem, tako da ne biste ni znali da smo obavili skok. U
celini gledano, međutim, činilo mi se uputnijim da skok doživite
pri stanju pune svesti, da shvatite da ne predstavlja nikakav
problem - i da u buduće na to više ni ne mislite."
"Pa..." započe Pelorat neodlučno.
"Čini mi se da ste sasvim u pravu - pa ipak, nekako mi se ne
žuri."
"Uveravam vas!"
"Ne, ne, staro momče. Prihvatam vaša
uveravanja bez ikakvih zadnjih misli. Ali tek tako... Da li ste
ikad čitali roman Santerestil Mat?"
"Razume se. Nisam nepismen."
"Naravno. Naravno. Nije bilo potrebno
ni da vas pitam. A da li se sećate njegovog sadržaja?"
"Pamćenje me, takođe, još dobro
služi."
"Da... Rekao bih da baš posedujem dar
da vređam ljude. U stvari, sve što sam imao na umu jesu prizori
kada su se Santerestil i njegov prijatelj Ban, udaljivši se od
Planete 17, našli izgubljeni u svemiru. Mislim na one uistinu
hipnotičke prizore kada su se našli među zvezdama, gotovo lenjo
ploveći u dubokoj tišini, kroz neizmenjivo, kroz... Znate, nikada
nisam bio u stanju da poverujem u sve to. Dopadalo mi se, i bio sam
ganut, ali nikada nisam u to stvarno poverovao. Ali sada - kada sam
se i sam već privikao na pomisao da se nalazim u svemiru, kada to i
sam doživljavam - glupo je, i sam sam svestan toga - nekako ne mogu
da to odagnam od sebe. Kao da sam ja Santerestil..."
"A ja Ban", upade Treviz, očigledno
već na ivici strpljenja.
"Na neki način. Maleni roj
zamagljenih zvezda tamo napolju kao da se zaledio, izuzev našeg
sunca, razume se, koje mora biti da se stalno smanjuje - mada mi to
ne vidimo. Galaksija i dalje stoji nepomična u svoj svojoj
veličanstvenoj zamagljenosti, neizmenjena. Svemir je tih i ništa mi
ne odvlači pažnju..."
"Osim mene."
"Osim vas... Ali s druge strane,
Golane, staro momče, to što razgovaram s vama o Zemlji i nastojim
da vas bar donekle uputim u praistoriju, takođe mi predstavlja
izvor zadovoljstva. Ne bih želeo ni da tome dođe kraj."
"I neće. Bar, ne tako skoro. Ne
mislite, valjda, da ćemo obaviti skok i potom izroniti na površini
kakve planete - zar ne? I dalje ćemo se nalaziti u svemiru, a skok
će potrajati tek jedan neizmerljivo kratak trenutak vremena. Možda
će, u stvari, proteći još čitava jedna sedmica pre no što bilo gde
bacimo kotvu, i stoga, opustite se."
"Kad već pomenuste bacanje kotve -
niste valjda imali na umu Geu? Kad izronimo iz skoka možemo se naći
bilo gde, daleko od Gee."
"Poznato mi je to, Janove, ali
ukoliko su obaveštenja kojima raspolažete tačna, naći ćemo se u
pravom sektoru. A ako nisu, pa..."
Pelorat setno klimnu. "Od kakve nam
pomoći može biti činjenica da ćemo se naći u pravom sektoru - ako
nam nisu poznate Geine koordinate?"
Treviz hitro odvrati: "Janove,
pretpostavimo da se nalazimo na Terminusu, da smo se uputili u
Agiropol, i da vam nije poznato gde se grad nalazi - osim da leži
na prevlaci. Kada biste se jednom našli na prevlaci, kuda biste
krenuli?"
Pelorat oprezno počeka, kao da se od
njega očekuje da pruži neki strašno mudar odgovor. Najzad,
odustavši, on reče: "Pa, mislim da bih najpre nekog pitao."
"Tačno!" uzviknu Treviz. "Šta bi vam,
uopšte, drugo i preostalo? Dakle, jeste li spremni?"
"Mislite - ovog trenutka?" Pelorat se
teturavo uspravi, dok se na njegovom prijatnom, bezbrižnom licu
ukaza blaga crta istinske zabrinutosti. "Šta treba da učinim? Da
ostanem da sedim? Ili da stojim? Šta?"
"Za ime svemira, Pelorate, ne činite
ništa. Jednostavno, pođite sa mnom u moju sobu, do računara, a onda
sedite, ili ostanite da stojite, ili se kotrljajte - kako god vam
bude najugodnije. Savetujem vam, ipak, da sednete pred ekran i da
posmatrate. Siguran sam da će vam biti zanimljivo. Dođite!"
Prođoše zatim kroz omanji hodnik do
Trevizove sobe, i ovaj sede za računar. "Janove, da li biste možda
vi želeli da ovo obavite?" upita on iznenada. "Ja ću vam dati
cifre, i sve što treba da učinite jeste da misli usmerite na njih.
Računar će obaviti ostalo."
"Ne, hvala", odgovori Pelorat. "Iz
nekog razloga, računar ne sarađuje dobro sa mnom. Znam da ste mi
rekli da mi je potrebno samo malo vežbe, ali nisam baš siguran da
je tako. To je, verujem, nešto u vezi s vašim mozgom,
Golane..."
"Ne budalite."
"Ne, ne. Taj računar kao da je upravo
stvoren za vas. Kada se vi povežete s njim - delujete kao jedan
nedeljiv organizam. A kada se on i ja povežemo - ostajemo i dalje
samo dve strane u kontaktu: Janov Pelorat i računar. Jednostavno,
nije to isto."
"Koješta", odvrati Treviz, ali ga
pomisao da bi to ipak moglo biti tačno obli zadovoljstvom, i on
gotovo zaljubljeno položi obe šake na za to predviđeno mesto na
računaru.
"Prema tome, radije ću posmatrati",
nastavi Pelorat. "Naime, hoću da kažem da bih ipak najviše voleo da
do toga uopšte nije ni moralo doći, ali kada je već tako, radije ću
samo posmatrati." On se nespokojno zagleda u ekran, na kome se
tankovijasto ocrtavala Galaksija, sa bledom zvezdanom prašinom, što
su je rasipale zamagljene zvezde, u prednjem planu. "Recite mi kada
to bude trebalo da se dogodi." On se lagano nasloni uza zid i osta
tako, kao ukopan.
Treviz se nasmeši. Postavivši šake na
blaga udubljenja na ploči, on istog časa oseti kako ga prožima
mentalno jedinstvo sa računarom. Sve lakše ga je postizao, skoro iz
dana u dan, i sve je prisnije ono bilo. Ma koliko mogao frktati na
ono što je Pelorat rekao - zaista je osećao tu povezanost. Činilo
mu se gotovo nepotrebnim da uopšte, na bilo koji način, usmerava
misli ka koordinatama. Činilo se, gotovo, kao da računar zna šta on
želi, bez ikakve potrebe da mu se to neposredno 'kaže'. Kao da je
sam izvlačio naloge iz Trevizovog mozga.
Ali Treviz mu ipak 'reče' nalog,
zatraživši istovremeno od njega da sačeka još dva minuta pre no što
zaroni u skok.
"Sve je u redu, Janove. Imamo još dva
minuta - 120... 115... 110... Samo posmatrajte ekran."
Pelorat se zagleda u ekran, sa lakom
napetošću koja mu ukoči usne, i nesvesno prestade da diše.
Treviz nastavi da lagano odbrojava:
"15... 10... 5... 4... 3... 2... 1... 0"
Bez ikakvog vidljivog pokreta, bilo
čega, bez ičega što bi se dalo osetiti, slika na ekranu u trenu se
promeni. Moglo se samo primetiti da se zvezdano polje osetno
zadebljalo. Galaksija je iščezla.
Pelorat se pomače i upita: "Je li to
sve?"
"Šta - sve? Trepnuli ste. Ali to je
bila vaša greška. Niste osetili ništa, zar ne? Priznajte."
"Priznajem."
"Onda, to je to. U stara vremena,
kada je putovanje kroz hipersvemir još bilo relativno nova stvar -
tako bar, uostalom, kažu knjige - mogla se osetiti neka čudna
unutrašnja nelagodnost, i neki su ljudi osetili da im se vrti u
glavi i, čak, gađenje. Možda je takva reakcija bila psihogeničnog
karaktera, a možda i nije. U svakom slučaju, što je iskustvo sa
hipersvemirskim skokovima postajalo veće, i što je oprema postajala
usavršenija, takve su se reakcije sve više proređivale. Sa
računarom kakav imamo na ovom brodu svaki efekat ostaje daleko
ispod praga bilo kakve reakcije. U svakom slučaju, Janove, bar se
meni tako čini."
"I meni, moram priznati. Ali, Golane,
gde se sada nalazimo?"
"Samo jedan korak dalje. U kalganskom
sektoru. Pred nama je još dug put, i pre no što načinimo sledeći
korak moramo proveriti koliko nam je precizan skok bio."
"Ono što me buni, jeste - gde je
Galaksija?"
"Svuda oko nas, Janove. U ovom
trenutku smo već duboko u njoj. Ukoliko bismo na odgovarajući naćin
usmerili ekran, njene udaljenije delove ugledali bismo kao
svetlucavu traku što se pruža duž neba."
"Mlećni put!" uzviknu Pelorat
ushićeno. "Gotovo svaki svet nalazi ga na svom nebu, a jedino ga mi
na Terminusu nikada ne vidimo. Pokažite mi ga, stari druže!"
Ekran zasvetluca, odajući utisak kao
da zvezdano polje plovi njime, a onda se ukaza debela svetlucava
biserasta traka, gotovo ispunjavajući čitavo vidno polje. Ekran ju
je pratio sve dok nije počela da se stanjuje, dok konačno nije
nestala.
"Još je deblja u pravcu u kome leži
središte Galaksije", pripomenu Treviz. "Ipak, niti je toliko debela
niti svetla koliko bi trebalo da bude, zbog tamnih oblaka u njenim
spiralnim kracima. Ovako nešto u mogućnosti ste da vidite gotovo sa
svih naseljenih svetova."
"I sa Zemlje."
"Možda, ali kako razlike nisu suviše
velike teško da bi to moglo poslužiti kao karakteristika dovoljna
za identifikaciju."
"Svakako. Ali znate... Pretpostavljam
da ste, bar u osnovi, upućeni u istoriju nauke, zar ne?"
"Ne baš sasvim mada sam tu i tamo
ponešto štrpnuo. Stoga, ukoliko želite da mi postavite neko
pitanje, nemojte očekivati da ćete dobiti odgovor stručnjaka."
"Upravo je ovaj skok pripomogao da mi
se u sećanje vrati nešto što je uvek golicalo moju pažnju. Moguće
je, je li tako, zamisliti takav model Vaseljene u kojoj bi
putovanje kroz hipersvemir bilo nemoguće, i u kojoj bi putovanje
brzinom svetlosti kroz prazan prostor značilo, što se brzine tiče,
konačni maksimum?"
"Izvan svake sumnje."
"Pod takvim uslovima, sklop Vaseljene
bio bi takav da bi bilo nemoguće obaviti let kakav smo upravo
obavili - za manje vremena no što bi samoj svetlosti bilo potrebno
da ga obavi. A ako bismo ga obavili pri brzini svetlosti, naš
osećaj njegovog trajanja ne bi se, u osnovi, razlikovao od vremena
koje bi zabeležio časovnik na našem brodu. Ukoliko je, recimo,
tačka u kojoj se sada nalazimo udaljena od Terminusa četrdeset
parseka, i ukoliko smo do nje prispeli brzinom svetlosti, ne bismo
ni primetili koliko je stvarno vremena proteklo - dok bi na samom
Terminusu, kao i u čitavoj Galaksiji, minulo stotinu i trideset
godina. Sada smo, međutim, putovali ne brzinom svetlosti, već,
zapravo, hiljadama puta brže od svetlosti, i nije bilo nikakvog
pomaka vremena unapred. Odnosno, bar se nadam da ga nije bilo."
"Nemojte od mene očekivati da vam
tumačim matematiku na kojoj je zasnovana Olendženova teorija
hipersvemira", reče Treviz. "Sve što mogu da kažem jeste da bi
vreme, ukoliko kroz normalan svemir putujete brzinom svetlosti,
proticalo po stopi od 3.26 godina po parseku - kao što ste već i
sami uočili. Takozvana relativistička Vaseljena, čije je zakone
čovečanstvo upoznalo, koliko nam je poznato, još u veoma davnoj
prošlosti - ali, rekao bih, to je vaše područje, a ne moje - i
dalje postoji, i njeni zakoni nisu ukinuti. Prilikom naših
hipersvemirskih skokova, međutim, mi činimo nešto izvan uslova u
kojima dejstvuje načelo relativnosti i u skladu sa drugačijim
pravilima. Hipersvemirska Galaksija je prostorno majušna - i u
idealnom smislu, trebalo bi da predstavlja samo jednu tačku - i u
njoj ne deluju efekti relativinosti.
U stvari, u matematičkim kosmološkim
formulama za Galaksiju postoje dva simbola: Gr za 'relativističku
Galaksiju', u kojoj je brzina svetlosti krajnja mogućnost, i Gh za
'hipersvemirsku Galaksiju', u kojoj brzina zapravo nema nikakvo
značenje. Sa stanovišta hipersvemira, vrednost brzine jednaka je
nuli i mi se uopšte ne krećemo; međutim, u odnosu na samu brzinu,
brzina je beskonačna. Eto, to je najdalje dokle idu moje
sposobnosti da pojavu objasnim.
Ah, naravno, postoji i ona divna
zakačka u teorijskoj fizici: simbol, ili vrednost, koji ima nekog
smisla u Gr stavlja se u jednačinu što se odnosi na Gh - ili
obrnuto - i onda se studentima ostavlja da oko toga lupaju glavu.
Najozbiljniji su izgledi da će student upasti u zamku i ostati da
se u njoj koprca doveka, znojeći se i hukćući, u potpunoj zbrci,
sve dok se neko od starijih ne smiluje i ukaže mu na rešenje.
Jednom prilikom i sam sam u nju glatko upao."
Nekoliko trenutaka Pelorat ozbiljno
razmatraše čitav problem, a onda, pomalo zbunjeno, upita: "Ali koja
je onda Galaksija prava?"
"I jedna i druga, u zavisnosti od
toga šta činite. Tamo na Terminusu, da biste prevalili neku
razdaljinu na kopnu uzećete vozilo, a na moru brod. Okolnosti su u
oba slučaja veoma različite; prema tome, koji bi pravi Terminus bio
- kopneni ili morski deo?"
Pelorat klimnu. "Upuštati se u
analogije uvek je rizično", zaključi on, "ali, uvek bih, zarad
vlastitog mentalnog zdravlja, radije prihvatio taj rizik nego rizik
daljeg razmišljanja o hipersvemiru. Usredsrediću, prema tome, svoju
pažnju samo na ono što sada činimo."
"Osmotrite, onda, ono što smo upravo
učinili", reče Treviz, "kao naš prvi korak prema Zemlji."
I, upita se on u sebi, prema još
čemu?
32.
"Pa", reče Treviz, "eto, protraćio
sam čitav dan."
"Oh?" Pelorat podiže pogled sa svog
indeksa, na kome je upravo brižljivo radio. "Na koji način?"
Treviz raširi ruke. "Nisam poverovao
računaru. Nisam se, zapravo, usudio da mu poverujem, te sam odlučio
da proverim naš sadašnji položaj u odnosu na položaj na kome je
trebalo da se nađemo posle skoka. Nisam mogao da ustanovim nikakvo
odstupanje. Ne postoji nikakva vidljiva greška."
"Pa, to je dobro, zar ne?"
"Više nego dobro. Zapravo,
neverovatno. Nikada još nisam čuo za tako nešto. Mnogo sam puta
učestvovao u skokovima, mnoge sam i sam izveo, na razne načine
služeći se najrazličitijim spravama. U školi sam jednom, na primer,
dobio zadatak da programiram jedan skok pomoću ručnog računara, a
onda da pomoću hiperodašiljača proverim ishod. Prirodno, nisam
mogao poslati brod da stvarno izvede skok, s obzirom na to da mi se
- ne računajući troškove - moglo lako dogoditi da ovaj na drugom
kraju izroni posred neke zvezde.
Razume se, nikad mi se nije dogodilo
ništa toliko loše", nastavi Treviz, "ali se uvek javljalo
odstupanje, katkad prilično ozbiljno. U stvari, uvek dolazi do
odstupanja, čak i kada skok izvode najveći stručnjaci. U stvari,
odstupanja i mora biti, s obzirom na postojanje tolikog broja
različitih faktora. Postavimo to ovako: sklop svemira suviše je
složen da bi se mogao u potpunosti kontrolisati, a sve te
složenosti hipersvemir još više usložnjava svojom vlastitom
složenošću, na način koji čak ni ne pokušavamo da shvatimo. To i
jeste razlog što moramo da napredujemo korak po korak, umesto da
načinimo jedan jedini džinovski skok odavde do Sejšela. Sa
prevaljivanjem sve veće razdaljine i odstupanja postaju sve
veća."
"Ali rekli ste da ovaj računar nije
načinio nikakvu grešku", primeti Pelorat.
"On je rekao da nije načinio nikakvu
grešku - da nije bilo nikakvog odstupanja. Onda sam odlučio da naš
sadašnji položaj proverim uporedivši ga sa položajem koji je
proishodio iz naših prethodnih proračuna - 'ono što smo dobili' u
odnosu na 'ono što smo tražili'. Računar je onda rekao da su
položaji, u odnosu na njegove mogućnosti merenja, savršeno
podudarni, i ja na to pomislih: a šta ako laže?"
Sve do ovog trenutka Pelorat je držao
svoj Očitavač u rukama. Ali sada ga spusti ispred sebe, unezverena
pogleda. "Da li to pravite viceve? Računari nisu u stanju da lažu.
Osim ako niste želeli da kažete da ste pomislili da se
pokvario."
"Ne, nisam to pomislio. Za ime
svemira! Pomislio sam da me laže. Ovaj je računar toliko savršen da
ga ne mogu ni zamišljati drugačije do li kao ljudsko biće -
nadljudsko, možda. Dovoljno ljudsko da bi imao i svoj ponos - i da
bi, možda, bio spreman da slaže. Naložio sam mu da izračuna kurs
kroz hipersvemir do jedne tačke u blizini planete Sejšel, sedišta
Sejšelske unije. Zadatak je obavio, i proračunao kurs u dvadest
devet faza - što je, samo po sebi, oholost najgore vrste."
"Zbog čega baš oholost?"
"Pojava greške prilikom prvog skoka
čini još izvesnijom grešku prilikom drugog, a dodatna greška
prilikom drugog čini treći skok još sumnjivijim i nepouzdanijim, i
tako dalje. Kako je, onda, moguće odjednom izvesti proračun za
dvadeset devet faza - skokova? Na kraju dvadeset devetog skoka
mogli bismo izroniti bilo gde u Galaksiji bilo gde uopšte. Stoga mu
i jesam naložio da napravi proračun samo za prvi korak. Posle toga,
sve bismo proverili i onda krenuli dalje."
"Opreznost je mati vrlina", reče
Pelorat toplo. "Potpuno se slažem!"
"Da, ali pošto je napravio prvi
korak, nije li se računar mogao osetiti povređenim zbog toga što
nisam imao dovoljno poverenja u njega? Ne bi li, u tom slučaju,
spasavajući svoj obraz, bio prinuđen da na moje pitanje da li je
bilo kakvog odstupanja odgovori da nije bilo nikakvog? Možda mu je,
jednostavno, bilo nemoguće da prizna svoju grešku, da prihvati
činjenicu da je nesavršen? Ukoliko je to zaista slučaj, gotovo da
bismo mogli smatrati da i nemamo računar."
Peloratovim duguljastim i prijatnim
licem pređe senka jada. "Pa, šta nam je onda činiti, Golane?"
"Upravo ono što sam i učinio -
protraćiti čitav dan! Proverio sam položaje nekoliko obližnjih
zvezda, koristeći pri tom najprimitivnije moguće metode:
teleskopsko osmatranje, fotografisanje, ručna merenja. Uporedio sam
svaki stvarni položaj sa položajem koji bismo dobili u slučaju da
nije došlo ni do kakvog odstupanja. Rad na tome odneo mi je čitav
današnji dan i sada sam umoran do kostiju."
"Razumem, ali kakav je ishod?"
"Pronašao sam dve greške zbog kojih
sam se gotovo poradovao; ali ponovnim proveravanjem ustanovio sam
da je do obe došlo u mojim proračunima. Obe greške ja sam napravio!
Posle toga uneo sam ispravke u svoje proračune i ponovo ih ubacio u
računar - prosto, da vidim da li će i on, samostalno, doći do istih
rezultata. Ukoliko zanemarimo činjenicu da je konačni proračun dao
sa nekoliko decimalnih mesta više, ispostavilo se da su moje cifre
bile ispravne - a one su pokazivale da je računar od samog početka
bio u pravu. Moguće je da se taj prokleti Mazgovljev - sin doista
ponašao oholo, ali istini za volju, ima i zbog čega!"
Pelorat uzdahnu s olakšanjem. "Pa,
znači, sve je u redu?"
"Razume se! Zato i nameravam da ga
pustim da izvede i tih preostalih dvadeset osam skokova!"
"Zaredom? Ali..."
"Ne zaredom. Ne brinite. Nisam rad da
toliko baš rizikujem. Neka ih obavi jedan za drugim - ali posle
svakog od njih proverićemo naš položaj, i, ukoliko se, u okvirima
dozvoljenih odstupanja, nađemo na željenoj tački, pustićemo ga da
izvede i sledeći. Svaki put kada ustanovimo da je odstupanje suviše
veliko - pri čemu, verujte mi, nisam baš bio preterano širokogrud u
pogledu prihvatljive mere odstupanja - moraće da stane i ponovo
proračuna preostale skokove."
"Kada nameravate da to učinite?"
"Kada? Ovog časa! Čujte, vi sada
radite na katalogizovanju svoje biblioteke..."
"Oh, ali sada je prilika da to
obavim, Golane. Godinama sam smerao da to obavim, ali nekako, uvek
mi se nešto isprečilo."
"Nemam ništa protiv. Samo nastavite,
i ništa ne brinite. Posvetite svu pažnju svom katalogu. Ja ću se
pobrinuti za sve ostalo."
Pelorat odrečno odmahnu glavom. "Ne
budalite. Neću moći da se smirim sve dok se ovo ne završi. Premro
sam od straha."
"U tom slučaju, nije ni trebalo da
vam to pominjem - ali morao sam nekom reći, a vi ste jedini ovde na
brodu. Dopustite mi, onda, da vam sve iskreno objasnim. Uvek
postoji mogućnost da izronimo na nekom savršenom mestu među
zvezdama - na mestu na kome su se baš tog trenutka našli neki
plutajući asteroid ili neka malecka crna jama, i s brodom je
svršeno, kao i s nama. Bar u teoriji, takve se stvari odista mogu
dogoditi.
Međutim, izgledi za tako nešto zaista
su veoma mali. Na kraju krajeva, Janove, moglo bi vam se isto tako
desiti da sedite kod svoje kuće, u svojoj radnoj sobi, ili spavate
snom pravednika, i da neki meteorit proleti kroz atmosferu
Terminusa i pogodi vas posred čela; i s vama je svršeno. Ali
izgledi da se to u stvarnosti dogodi odista su veoma mali.
U stvari, izgledi da se tokom
hipersvemirskog skoka nađete na putanji nečeg fatalnog, ali odviše
sićušnog da bi to računar mogao unapred znati, daleko su manji nego
da vas kakav meteorit pronađe i opali usred vaše rođene kuće.
Nikada još nisam čuo da se nekom brodu to dogodilo, tokom čitave
istorije hipersvemirskih letova. A svaka druga mogućnost - na
primer, da izronimo u samom srcu neke zvezde - još je daleko
manja."
"Ali, Golane, zbog čega mi onda sve
to govorite?" upita Pelorat.
Treviz zastade, za trenutak pognu
glavu razmišljajući, a onda konačno odgovori: "Ne znam ni sam...
Ipak, čini mi se da znam. Postavimo to ovako: ma koliko izgledi da
dođe do neke katastrofe mogli biti mali, mislim da će, ukoliko
dovoljan broj ljudi preduzme neki rizik, do katastrofe na kraju
odista i doći. Ma koliko da sam ja siguran da će sve proteći u
redu, uvek u meni čuči neki glasić što šapuće: 'A ipak bi se to
moglo dogoditi ovog puta.' I to me čini da se osećam krivim. Eto,
rekao bih da je to u pitanju. Janove, ukoliko nešto pođe krivim
putem, molim vas da mi oprostite!"
"Ali, Golane, drago moje momče,
ukoliko nešto krene krivim putem obojica ćemo istog trena biti
mrtvi. Niti ću ja imati prilike da vam oprostim, niti vi da
oproštaj od mene primite."
"Znam, zato vas i molim da mi
oprostite unapred. Hoćete li?"
Pelorat se nasmeši. "Ni sam ne znam
zbog čega, ali ovo me odista razgaljuje. Postoji nešto na prijatan
način zabavno u svemu ovome. Golane, razume se da vam opraštam. U
svetskoj literaturi postoji obilje mitova o životu posle smrti, i
ukoliko se ispostavi da se odista nađemo na nekom takvom mestu - za
šta, čini mi se, ima isto toliko izgleda koliko i da izronimo usred
kakve crne jame, a možda i manje - mislim, zajedno na istom mestu,
drage ću volje posvedočiti da ste dali sve od sebe i da krivicu za
moju smrt ne treba naprtiti na vaša pleća."
"Hvala vam! Sada mi je zaista lakše.
Što se mene tiče, bio sam spreman da preduzmem rizik, ali
istovremeno, nisam nimalo uživao u pomisli da se kockam i sa vašim
životom"
Pelorat dohvati Trevizovu ruku i
čvrsto je stisnu. "Znate, Golane, poznajemo se tek nedelju dana i
mada mislim da u tim stvarima nije dobro donositi prenagljene
zaključke mislim da ste izvanredan momak. A sad, činimo šta nam
valja činiti i svršimo već jednom s tim."
"Svakako! Sve što je potrebno da
učinim jeste da pritisnem ovo dugme. Računar je već dobio nalog i
jedino još čeka da kažem: 'Kreni!', Da li biste možda vi..."
"Nipošto! To je vaš posao! Računar
pripada vama."
"U redu, onda. Preuzimam svu
odgovornost. Kao što vidite, još uvek pokušavam da ga pripitomim.
Samo posmatrajte ekran!"
Savršeno mirnom rukom i sa osmehom
koji je izgledao sasvim iskren, Treviz pritisnu dugme.
Jedan beskrajno kratak trenutak ništa
se ne dogodi a onda se zvezdano polje promeni - i opet - i opet. Na
ekranu, zvezde su svakim časom postajale sve krupnije i sve
blistavije.
Zadržavši dah, Pelorat je u sebi
brojao. Na '15' sve stade, kao da je u mašineriji nešto
zakazalo.
Pelorat prošaputa, kao da se plaši da
bi svaki preglasan zvuk mogao imati fatalne posledice. "Šta nije u
redu? Šta se dogodilo?"
Treviz sleže ramenima. "Rekao bih da
pravi novi proračun. Neki predmet u svemiru možda utiče na opšte
stanje gravitacionog polja - neki predmet koji nije bio uzet u
obzir - možda neka neobeležena zvezda - patuljak ili kakva nestašna
planeta..."
"Preti li nam opasnost?"
"Pošto smo još u životu, rekao bih da
nam ne preti. Neka planeta mogla bi biti i čitavih stotinu miliona
kilometara udaljena od nas a da ipak, usled delovanja njene
gravitacione sile, iznudi potrebu za novim proračunima. Neka zvezda
- patuljak mogla bi se nalaziti i čitavih deset milijardi
kilometara udaljena a da..."
Ekran se ponovo promeni, i Treviz
ućuta. Prizor se potom ponovo promeni - i još jednom - i još
jednom... Najzad, kada Pelorat reče '28', sve se zaustavi.
Treviz izvrši proveru na računaru.
"Stigli smo", reče on najzad.
"Prvi skok označio sam brojem '1', i
u ovoj seriji počeo sam sa '2'. Sve u svemu, to čini dvadeset osam
skokova. Rekli ste da će ih biti dvadeset devet."
"Ponovni proračun kod petnaestog
skoka možda nam je uštedeo jedan skok. Mogu, ukoliko želite, da
ponovo proverim na računaru, ali mislim da nema stvarne potrebe.
Nalazimo se u blizini planete Sejšel. Računar to potvrđuje, i
nemamo nikakvog razloga da u to sumnjamo. Da sam kako valja usmerio
ekran videli bismo lepo, svetlo sunce, ali nije uputno bespotrebno
opterećivati ekranske filtere. Planeta Sejšel je četvrta po redu,
gIedano spolja, u ovom sistemu, i u ovom smo trenutku od nje
udaljeni 3.2 miliona kilometara - što je, otprilike, upravo onoliko
koliko smo i želeli da bude prilikom izlaska iz Poslednjeg skoka.
Možemo stići do nje za tri dana - čak i dva, ukoliko se baš
žurimo."
Treviz duboko uzdahnu, nastojeći da
se oslobodi malopređašnje napetosti.
"Janove, znate li šta ovo znači?"
upita on. "Svakom brodu na kome sam dosad bio - ili za koji sam čuo
- bio bi, da bi izveo sve ove skokove, potreban bar po jedan dan
između svakog od njih, radi novih i često mukotrpnih proračuna i
provera - čak i sa računarom. Putovanje bi, tako, potrajalo gotovo
čitavih mesec dana. Ili, možda, dve ili tri sedmice, u naročitoj
žurbi. A nama je za sve bilo potrebno ne više od pola časa. Kada
svaki brod bude opremljen s jednim ovakvim računarom..."
"Pitam se zbog čega nam je
gradonačelnica stavila na raspolaganje jedan ovako savršen brod",
reče Pelorat. "Mora biti da je strašno skup."
"To je samo eksperimentalni model",
odvrati Treviz suvo. "Možda je ta zanosna starica jednostavno
želela da ga mi isprobamo i ustanovimo kakve još, eventualno,
nedostatke ima."
"Govorite li to ozbiljno?"
"Ne budite nervozni. Na kraju
krajeva, nema nikakvog razloga za zabrinutost. Nismo ustanovili da
brodu išta nedostaje. Ipak, nemam nameru da joj to uzmem u prilog.
Ne bih se baš zakleo da joj je posebno razvijen osećaj čovečnosti.
Pored toga, nije nam stavila na raspolaganje nikakvo ofanzivno
oružje, a to, nesumnjivo, znatno smanjuje troškove."
"Razmišljam, zapravo, o računaru",
reče Pelorat zamišljeno. "Čini mi se prosto neverovatnim koliko je
dobro vama prilagođen - a nemoguće je da tako dobro bude prilagođen
svakome. Na primer, sa mnom jedva da i održava vezu."
"Utoliko bolje, ako se bar sa jednim
od nas dvojice dobro slaže."
"Da, ali da li je u pitanju samo puka
slučajnost?"
"A šta bi drugo moglo biti,
Janove?"
"Siguran sam da je, u najmanju ruku,
gradonačelnica u to sasvim dobro upućena."
"I ja u to verujem... Taj stari
minonosac!"
"AIi zar nije bilo moguće da naruči
da se izradi jedan računar posebno za vas projektovan?"
"Zbog čega bi to učinila?"
"Eto, pitam se samo ne idemo li mi
upravo tamo gde zapravo računar želi da vas odvede."
Treviz se zagleda u njega. "Želite da
kažete da... da zapravo računar, dok sam povezan s njim, a ne ja
sam - upravlja našim brodom?"
"Samo se pitam."
"Ali to je smešno! Paranoidno.
Koješta, Janove."
Treviz se ponovo okrenu računaru, s
nalogom da im na ekranu izdvoji planetu Sejšel i da proračuna put
do nje kroz normalni svemir.
Kojesta!
Ali zbog čega je Pelorat morao da mu
ubaci tu bubu u glavu?