GOVORNIK

     17.
     Trantor!
     Tokom osam hiljada godina bio je prestonica moćne i velike političke zajednice koja je obuhvatala sve širu uniju planetnih sistema. Tokom narednih dvanaest hiljada godina bio je prestonica političke zajednice koja se prostirala čitavom Galaksijom. Bio je središte, srce, ovaploćenje Galaktičkog carstva.
     Bilo je prosto nemoguće pomisliti na Carstvo a da se istovremeno ne pomisli i na Trantor.
     Svoj fizički vrhunac Trantor je dostigao tek pošto je Carstvo već uveliko bilo krenulo putem propadanja. Zapravo, niko nije ni primetio da je Carstvo već bilo izgubilo svoj pokretački zamah, da je njegov pogled unapred već bio zgasnuo, jer je Trantor i dalje blistao u svom sjajnom metalnom oklopu.
     Na vrhuncu svog rasta Trantor je postao grad koji je obuhvatao čitavu planetu. Njegovo se stanovništvo (zakonskom prinudom) ustalilo na četrdeset pet milijardi žitelja, i jedini površinski zeleni prostor nalazio se u okviru kompleksa carske palate i Univerziteta/Biblioteke.
     Površina Trantora bila je presvučena metalom. I njegove pustinje i njegova plodna polja bili su krcati, pretvoreni u ljudska staništa, administrativne džungle, računarske stanice, ogromna skladišta hrane i rezervnih delova. Njegovi planinski venci bili su zaravnati; njegovi ponori popunjeni. Njegovi beskrajni hodnici izdubljeni ispod kontinentalnih grebenova i ispod okeana pretvoreni u ogromne podzemne akvakulturne cisterne - to su bili jedini (i nedovoljni) opskrbljivači hranom i mineralima na samoj planeti.
     Veze sa spoljnim svetovima, sa kojih je Trantoru pristizalo sve što mu je bilo neophodno, zavisile su od hiljada njegovih kosmodroma, desetina hiljada ratnih i stotina hiljada trgovačkih brodova, kao i miliona svemirskih brodića - tegljača.
     Još nikad nijedan tako veliki grad nije toliko potpuno reciklisao i sirovine i energiju. Nijedna planeta u Galaksiji nije još nikad do te mere koristila sunčevu energiju, niti se potrudila da do te mere spreči odliv toplote. Blistavi grejači izvlačeni su tokom noći u gornje slojeve tanke atmosfere, i u zoru ponovo uvlačeni u metalni grad. Dok se planeta obrtala, grejači su se dizali dok je noć postepeno osvajala i ponovo se spuštali sa dolaskom dana. Trantor je karakterisala, zahvaljujući tome, stalna asimetričnost, koja je gotovo postala njegov zaštitni znak.
     Na svom vrhuncu Trantor je upravljao čitavim Carstvom!
     To upravljanje nije baš bilo za hvalu - ali, s druge strane, jedva da bi iko bio u stanju da dobro upravlja Carstvom. Bilo je odveć veliko da bi se njime moglo upravljati sa jednog jedinog sveta - čak i pod vladavinom najpreduzimljivijih vladara. Kako je, uostalom, upravljanje uopšte moglo biti uspešno s obzirom na to da je, u doba raspada, carska kruna šetala od jednog prepredenog političara do drugog, od jednog nesposobnjakovića do drugog, i kada se birokratija izrodila u klasu podmitljivaca?
     Ali makar bila i najgora, mašinerija je u sebi nosila jasnu samopokretačku konstantu. Galaktičkim carstvom nije se moglo upravljati bez Trantora.
     Carstvo se postepeno raspadalo, ali dok je Trantor bio Trantor njegovo je jezgro ostajalo netaknuto, zadržavajući duh ponosa, milenijumske prošlosti, tradicije, moći - i uzbudljivosti.
     Tek kad se dogodilo nezamislivo - kada je Trantor konačno pao i bio opustošen; kada su milioni njegovih žitelja pobijeni a milijarde bile ostavljene da crkavaju od gladi; kada je varvarska flotila prekrila njegov moćni metalni pokrivač brazgotinama, rupama i plamenom - tek tada se prihvatilo kao činjenica da je i Carstvo palo. Preživeli ostaci onoga što je nekada predstavljalo jedan veliki svet sabraše onda preostatke i, tokom samo jednog naraštaja, Trantor je bio preobraćen iz nekada najveće planete koju je poznavala ljudska rasa u jedva raspoznatljiv splet ruševina.
     Dogodilo se to pre skoro dva i po stoleća. Ali širom Galaksije i dalje je živela uspomena na negdašnji Trantor. I živeće večno, kao omiljeno mesto radnje istorijskih romana, kao najdraži simbol i uspomena na prošlost, kao nenadoknadivi sastojak fraza poput 'Svi brodovi sleću na Trantor', 'Tražiti pojedinca u Trantorovom mnoštvu' ili 'Nema grada osim Trantora'.
     Da, širom Galaksije...
     Ali ne i na samom Trantoru! Na njemu samom stari Trantor bio je zaboravljen. Metalna površina je gotovo sasvim bila nestala. Trantor je sada bio retko naseljen svet, zemljodelcima koji su se sami mogli prehranjivati, mesto na koje su trgovački brodovi tek ponekad prispevali - i čak i tada bili ne baš naročito poželjni. I sama reč 'Trantor', mada i dalje u zvaničnoj upotrebi, u svakodnevnom govoru gotovo da je već sasvim bila iščezla. Sadašnji stanovnici Trantora upotrebljavali su za njega izraz 'Dum', što je na njihovom dijalektu odgovaralo reči 'Dom' u Standardnom Galaktičkom Rečniku.
     Kvindor Šandes razmišljao je o svemu tome i o mnogim drugim stvarima dok je tiho sedeo u blagoslovenom stanju poludremeža, puštajući svoje misli da plove nasumičnim, slobodnim tokovima.
     Već osamnaest godina bio je Prvi govornik Druge zadužbine, i ukoliko mu um ostane dovoljno britak i ukoliko bude u stanju da i dalje vodi političke bitke moguće je da će to ostati i sledećih deset ili dvanaest godina.
     Bio je dvojnik, odraz u ogledalu, gradonačelnika Terminusa koji je upravljao Prvom zadužbinom - ali u svakom pogledu bili su sasvim različiti. Gradonačelnika Terminusa poznavala je čitava Galaksija, i za sve njih Prva zadužbina bila je naprosto Zadužbina. Prvog govornika Druge zadužbine poznavali su samo njegovi saradnici.
     Pa ipak, upravo je Druga zadužbina, pod njim kao i pod njegovim prethodnicima, držala stvarnu vlast. Prva zadužbina bila je nadmoćna na području fizičke moći, tehnologije, ratnog naoružanja. Druga zadužbina bila je nadmoćna na području mentalnih moći, uma, sposobnosti da sve podvrgne svojoj kontroli. U bilo kakvom sukobu koji bi mogao izbiti između njih dve ni od kakve važnosti nije bilo to sa koliko je brodova i kakvim naoružanjem Prva zadužbina raspolagala - ukoliko je Druga zadužbina mogla upravljati umovima onih koji je trebalo da upravljaju brodovima i oružjem...
     Ali koliko će još dugo moći uživati u saznanju o toj tajnoj moći?
     Bio je dvadeset peti Prvi govornik i na tom se položaju nalazio već za koju nijansu duže no što je bilo uobičajeno. Nije li, možda, trebalo da ne žudi previše da na njemu ostane, držeći podalje mlađe pretendente? Bio je tu, na primer, Govornik Gendibal, najnoviji i najpoletniji za Stolom. Ovo veče njih dvojica trebalo je da provedu zajedno, i Šandes ga je s interesovanjem iščekivao. Da li je trebalo da slično oseća i u pogledu Gendibalovog uspeća na sam vrh jednog dana?
     Odgovor na to pitanje bio je da Šandes zapravo nije ni pomišljao da stvarno napusti svoj položaj. Previše je uživao u njemu.
     Držao ga je, već pod bremenom godina, ali savršeno sposoban da obavlja svoje dužnosti. Kosa mu je bila seda, ali najzad, oduvek je bila svetle boje; pored toga, šišao se veoma kratko, tako da je boja jedva imala nekog značaja. Oči su mu bile isprano plave boje a odeća u saglasnosti sa žućkastomrkom nošnjom zemljodelaca sa Trantora.
     Da je poželeo Prvi govornik bi mogao da među žiteljima Duma prođe kao jedan od njih - ali su njegove skrivene moći pri svemu tome postojale. U bilo kom trenutku mogao je odlučiti da svoje oči i um usredsredi na njih, na šta bi se oni ponašali u saglasnosti sa njegovom voljom, da se, posle svega, baš ničega ne bi sećali.
     To se doista retko dešavalo. Zapravo, gotovo nikada. Zlatno pravilo Druge zadužbine bilo je: "Ne čini ništa sem ukoliko nisi primoran; a ako već moraš da delaš - čini to oklevajući."
     Prvi govornik blago uzdahnu. Život sred starog Univerziteta, uz pritiskujuću uzvišenost ruševina carske palate nedaleko odatle, mogao je čoveka povremeno navesti da se zapita koliko je to pravilo odista bilo zlatno.
     U danima Velikog Pustošenja to zlatno pravilo bilo je prenapregnuto do samog pucanja. Nije bilo načina da se spase Trantor a da se istovremeno ne žrtvuje Seldonov Plan koji je trebalo da dovede do uspostavljanja Drugog carstva. Bilo bi humano spasti četrdeset pet milijardi ljudskih bića, ali oni nisu mogli biti spaseni a da se ne održi i samo jezgro Prvog carstva; to bi, međutim, samo privremeno odložlio ono što je bilo neizbežno. Nekoliko stoleća kasnije to bi dovelo do još većih razaranja i Drugo carstvo možda nikad...
     Prvi medu Prvim govornicima decenijama su proveravali jasno nagovešteno Pustošenje, ali nisu našli rešenje - nije bilo načina da se postigne oboje: i Trantor spase i Drugo carstvo uspostavi. Moralo se odabrati manje zlo i Trantor je bio prepušten svojoj sudbini!
     Pripadnici Druge zadužbime tog vremena uspeli su - za dlaku - da sačuvaju od razaranja kompleks Univerziteta/Biblioteke, i to je, takođe, zauvek utisnulo u njih osećaj krivice. Mada niko nije konačno dakazao da je spasavanje Biblioteke neposredno dovelo do meteorskog uspona Mazgova, zauvek je ostao da živi osećaj da je postojala uzročna veza.
     A upravo pojava Mazgova umalo da nije upropastila čitavu zamisao!
     No, na kraju, u decenijama koje su usledile po Velikom Pustošenju i pojavi Mazgova izgrejalo je zlatno doba Druge zadužbine.
     Pre toga, tokom čitava dva i po stoleća posle Seldonove smrti, Druga zadužbina zagnjurila se kao krtica u Biblioteku, namerna jedino da se skloni s vidika carskim službenicima. Njeni pripadnici služili su kao bibliotekari u jednom trošnom društvu koje je sve manje i manje marilo za sve manje potrebnu Galaktičku biblioteku - čija je rastuća nepotrebnost ponajbolje odgovarala potrebama Druge zadužbine.
     Bio je to jadan život. S teškom mukom održavali su Plan, dok je tamo napolju, na drugom kraju, Prva zadužbina vodila bitku za svoj život sa uvek jačim protivnicima - bez ikakve pomoći od Druge zadužbine i čak, zapravo, ni ne znajući ništa o njoj.
     Zapravo je Veliko Pustošenje oslobodilo Drugu zadužbinu - bio je to drugi razlog (mladi Gendibal, kome se nije moglo prigovoriti zbog nedostatka hrabrosti, nedavno je utvrdio da je to, zapravo, bio osnovni razlog) što je uopšte bilo dozvoljeno da se Pustošenje obavi do kraja.
     Posle Velikog Pustošenja staro Carstvo više nije postojalo i, tokom svih godina koje će tek doći, preživeli žitelji Trantora nikada neće bez odobrenja zaći na područje Druge zadužbine. Pripadnici Druge zadužbine pobrinuli su se da kompleks Univerziteta/Biblioteke, koji je preživeo Pustošenje, takođe preživi i Veliku Obnovu. Ruševine carske palate takođe su bile očuvane. Metal je bio uklonjen gotovo sa svih drugih mesta na planeti. Veliki, beskrajni hodnici bili su pokriveni, popunjeni, preusmereni, uništeni, predati zaboravu; svuda su bile stene i zemlja - svuda izuzev ovde, gde je metal i dalje okruživao drevne otvorene površine.
     Na to se mesto moglo gledati kao na grandiozan spomenik veličine, na grobnicu Carstva - ali za žitelje Trantora - narod Duma - bila su to samo ukleta mesta, nastanjena sablastima, na koja je bilo bolje ne zalaziti. Samo su još pripadnici Druge zadužbine zalazili u drevne hodnike ili se usuđivali da dodirnu blistavi titanium.
     Ali čak i pod takvim okolnostima sve umalo da usled pojave Mazgova nije otišlo u nepovrat.
     Mazgov je, kao što je poznato, kročio na Trantor. Šta bi se dogodilo da je ustanovio prirodu sveta na kome se našao? Njegova fizička oružja bila su daleko nadmoćnija od onih kojima je raspolagala Druga zadužbina, a njegove mentalne sposobnosti gotovo isto toliko velike. Druga zadužbina bila je oduvek sputana potrebom da ne čini ništa osim onog na šta je bila prinuđena, kao i saznanjem da bi u svakoj nadi da se neka neposredna bitka može dobiti moglo ležati seme konačnog, još većeg gubitka.
     Da samo nije bilo Bejte Darel i njene munjevite reakcije... A i to se zbilo bez ikakvog podsticaja od strane Druge zadužbine!
     I potom - Zlatno doba, tokom koga su Prvi govornici nekako uspeli da postanu delatni, zaustavivši Mazgova u njegovom osvajačkom pohodu, da bi, konačno, uspostavili kontrolu i nad samim njegovim umom; posle toga zaustavili su i samu Prvu zadužbinu, kada se kod nje javiše narasli znaci brižnosti i preveć velike radoznalosti u pogledu prirode i identiteta Druge zadužbine. Najzad se pojavio i Prim Palver, devetnaesti po redu Prvi govornik i najveći medu svima njima, uspevši da - ne bez užasnih napora - odagna sve opasnosti i da spase Seldonov Plan.
     I tako, tokom stotinu i dvadeset godina Druga zadužbina ponovo je bila ono što je bila u samom početku - skrivajući se u 'ukletom' krajičku Trantora. Više se nisu skrivali od carskih službenika već od Prve zadužbine - sada već gotovo isto onoliko prostrane koliko je to nekada bilo Galaktičko carstvo, i bez sumnje daleko naprednije u tehnološkom smislu.
     Osećajući prijatnu toplinu dana Prvi govornik sklopi oči, utonuvši u ono ni - ovde - ni - onde halucinantno stanje opuštenosti koje nije bilo ni san ni budna misao.
     Ali dosta s tom turobnošću! Sve će se okrenuti na dobro. Trantor je još činio središte Galaksije, jer se Druga zadužbina nalazila na njemu i jer je bila moćnija i čvršće sedela za upravljačima od ijednog bivšeg carskog vladara.
     Prva zadužbina biće ukroćena i navođena da se dalje ispravno razvija. Ma koliko čudesni bili njena oružja i brodovlje, ništa neće biti u mogućnosti da učini sve dotle dok, u slučaju potrebe, bude moguće nad njenim ključnim vođama uspostaviti mentalnu kontrolu.
     I Drugo carstvo će biti rođeno, ali nimalo nalik na prethodno. Biće to Federalno carstvo, čiji će delovi raspolagati zamašnim mogućnostima samouprave, tako da neće biti ni traga prividnoj snazi a stvarnoj slabosti jedinstvene, centralizovane vlasti. Novo Carstvo biće rastresitije, gipkije, savitljivije, sposobnije da se održi pred burama, i uvek - uvek - će ga voditi skriveni ljudi i žene Druge zadužbine. Trantor će ponovo biti njegovo središte, neuporedivo moćnije, sa svojih četrdeset hiljada psihoistoričara, no što je ikad bilo sa svojih četrdeset pet milijardi...
     Prvi govornik naglo se trže iz dremeža. Sunce se već gotovo sasvim približilo obzorju. Je li on to nešto mrmljao? Da li je nešto naglas rekao?
     Ako je Druga zadužbina trebalo da zna mnogo a govori malo, vladajući Govornici trebalo je da znaju još više a da govore još manje, a Prvi govornik trebalo je da zna najviše a da kaže najmanje.
     On se suvo nasmeši. Uvek je bilo prisutno iskušenje da čovek postane trantorski patriota - da sav smisao uspostavljanja Drugog carstva doživi kao vaspostavljanje hegemonije Trantora. Seldon je upozorio na to; predvideo je čak i to, pet stoleća pre no što se to uopšte moglo dogoditi.
     Ipak, Prvi govornik nije proveo suviše dugo vremena u dremežu. Još nije bio stigao trenutak za Gendibalovu audijenciju.
     Šandes je s interesovanjem očekivao taj nezvanični susret. Gendibal je bio dovoljno mlad da sagleda Plan iz novog ugla, i dovoljno oštrouman da vidi i ono što bi drugima promaklo. Nije uopšte bilo isključeno da i sam Šandes nauči nešto iz onoga što je taj mladić imao da mu saopšti.
     Niko neće nikada biti sasvim načisto koliko je Prim Palver - veliki Palmer lično - izvukao koristi onog dana kada mu je mladi Kol Bendžoam, tek blizu tridesete, došao da se s njim posavetuje o mogućim načinima obuzdavanja Prve zadužbine. Bendžoam, koji je kasnije stekao sva priznanja kao najveći teoretičar posle Seldona, nikada posle toga nije govorio o toj audijenciji, ali je na kraju postao dvadeset prvi Prvi govornik. Bilo je čak i onih koji su Bendžoamu, a ne Palveru, pripisivali sva velika dostignuća Palverove uprave.
     Šandes se zabavljao razmišljajući o tome šta bi mu Gendibal mogao saopštiti. Bila je već neka vrsta tradicije da inteligentne junoše, sastajući se po prvi put nasamo sa Prvim govornikom, čitav svoj stav izlože već u prvoj rečenici. Samo se, pak, po sebi podrazumevalo da tu dragocenu audijenciju neće tražiti zbog nečeg trivijalnog - zbog nečeg što bi, izazvavši kod Prvog govornika utisak da su površni, moglo u samom začetku izjaloviti njihovu potonju karijeru.
     Četiri časa kasnije, Gendibal je stajao pred njim. Mladić nije pokazivao ni najmanji znak nervoze. Ćutke je čekao da Šandes prvi progovori.
     Šandes se odluči: "Zatražili ste privatnu audijenciju, Govorniče, tvrdeći da je posredi nešto važno. Možete li, molim vas, ukratko izložiti o čemu je reč?"
     I Gendibal, govoreći smireno, gotovo kao da priča šta je upravo imao za večeru, reče: "Prvi govorniče, Seldonov Plan lišen je svakog smisla!"

     18.
     Storu Gendibalu uopšte nisu bila potrebna priznanja drugih da bi u sebi stvorio osećaj vlastite vrednosti. Gotovo da se nije mogao ni setiti vremena kada nije bio svestan da je izuzetan. Za potrebe Druge zadužbine, kada je bio tek desetogodišnji dečak, regrutovao ga je jedan agent, spoznavši sve mogućnosti njegovog uma.
     Od tada se iskazao kao blistav učenik, i psihoistoriju je osećao isto onoliko prisno koliko i svemirski brod, reagujući na podsticaj gravitacionog polja. Psihoistorija ga je povukla k sebi i on joj se sasvim priklonio; čitao je Seldonove tekstove o fundamentalima dok su se drugi njegovog uzrasta još mučili sa diferencijalnim jednačinama.
     U petnaestoj godini stupio je na Trantorski galaktički univerzitet (to je sada bio zvaničan naziv bivšeg Trantorskog univerziteta), posle pristupnog ispita tokom koga je, na pitanje kakve su mu ambicije, čvrsto odgovorio: "Da postanem Prvi govornik pre no što napunim četrdesetu."
     Nije uopšte pomišljao da na položaj Prvog govornika cilja lišen kvalifikacija. Činilo mu se sasvim izvesnim da će do njega doći, na ovaj ili onaj način. Cilj mu je bio da do položaja dospe još u mladim godinama. Čak su i Primu Palveru, u trenutku ustoličenja, bile tek četrdeset dve godine.
     Na njegov odgovor ispitivač je samo zatreptao očima, ali mladić je već dovoljno poznavao psihojezik da je mogao pravilno protumačiti taj treptaj. Znao je savršeno dobro, baš kao da mu je ispitivač to sam rekao, da će mala beleška biti pridodata njegovom dosijeu: naime, napomena da je reč o momku s kojim baš neće lako izići na kraj.
     Pa, neka im bude!
     Gendibal nije ni nameravao da bude neko s kim će se lako izlaziti na kraj.
     Sada je već bio u tridesetoj. Napuniće trideset prvu za samo dva meseca, a već je bio član Saveta Govornika. Preostalo mu je još najviše devet godina da postane Prvi govornik, i on je znao da će u tome uspeti. Ova audijencija kod sadašnjeg Prvog govornika bila je ključna u njegovim planovima, i, radeći pomno na tome da ostavi odgovarajući utisak, nije odustao ni od kakvog napora da izbrusi svoje vladanje psihojezikom.
     Kada dvojica Govornika Druge zadužbine opšte medusobno, njihov jezik ne liči ni na jedan drugi u čitavoj Galaksiji. Jezik im se sastoji od gestova koliko i od reči, od zapažanja promena u mentalnom tkanju koliko i od svega drugog.
     Neko sa strane čuo bi malo ili ništa, ali za najkraće vreme mnogo bi putem čistih misli bilo razmenjeno, i u svom doslovnom obliku njihov razgovor bio bi nesaopštiv bilo kome drugom osim još nekom od Govornika.
     Jezik Govornika sadržao je sve prednosti brzine i beskrajne tananosti, ali i tu nezgodnu stranu da je bilo gotovo nemoguće prikriti istinsko mišljenje.
     Gendibal je dobro poznavao svoje vlastito mišljenje o Prvom govorniku. Osećao je da je Prvi govornik bio čovek koji je već prešao svoj mentalni vrhunac. Prvi govornik - prema Gendibalovoj proceni - nije očekivao nikakvu krizu, nije ni bio obučen da se s nekom od njih suoči, niti je posedovao oštrinu da bi se s njom, kada bi se pojavila, mogao uhvatiti ukoštac. Bez obzira na svu njegovu dobrodušnost i ljubaznost, Šandes je bio materijal od koga se prave katastrofe.
     Sve je to Gendibal morao da krije ne samo od svojih gestova, reči ili izraza lica, već čak i od svojih misli. Nije, međutim, znao pouzdan način da to efikasno učini i da onemogući Prvog govornika da uhvati makar samo dašak svega toga.
     Nije Gendibal mogao izbeći ni da zapazi nešto od onoga što je sam Prvi govornik osećao prema njemu. Ispod dobrodušnosti i ljubaznosti - sasvim vidljivih i u dobroj meri iskrenih - Gendibal je mogao nazreti daleku primesu snishodljivosti i veselosti; stoga se napregao da izbegne da otkrije odbojnost koju to izazva u njemu - ili, bar, da otkrije što je manje moguće.
     Prvi govornik se nasmeši i dublje zavali u naslonjaču. Nije pri tome, podigao i noge na sto, ali mu stav poprimi tačno odmerenu mešavinu samopouzdanja i nehajne srdačnosti - dovoljno da, sve u svemu, ostavi Gendibala u neizvesnosti u pogledu učinka koji je njegova izjava proizvela.
     S obzirom na činjenicu da mu nije bilo ponuđeno da sedne, izbor bilo gesta bilo stava koji su mu stajali na raspolaganju da što je moguće više umanji svoj osećaj nelagodnosti bio je sasvim ograničen. Bilo je nemoguće da Prvi govornik to ne shvata.
     "Seldonov Plan - lišen svakog smisla?" upita Šandes. "Kakva izvanredna izjava! Da li ste u poslednje vreme zagledali u Praradijant, Govorniče Gendibale?"
     "Često ga proučavam, Prvi govorniče. Dužnost mi je da to činim, a ujedno i zadovoljstvo."
     "Da li, kojim slučajem, proučavate, tu i tamo, samo one delove koji spadaju u vaš delokrug? Proučavate li ga samo u mikro - odnosima - neki sistem jednačina ovde, neka malena izmena onde? To je od izuzetne važnosti, naravno, ali oduvek sam proučavanje ukupnog toka smatrao izvanrednom vežbom. Proučavanje Praradijanta, deo po deo, donosi određene koristi - ali proučavati ga kao celinu odista je inspirativno. Istinu da vam kažem, Govorniče, ni ja sam nisam to već dugo činio. Da li biste mi se pridružili?"
     Gendibal se ne usudi da dugo okleva. To je moralo biti učinjeno, i to s lakoćom i prijatnošču, ili ne bi ni trebalo da bude učinjeno. "Biće mi i čast i zadovoljstvo, Prvi govorniče."
     Prvi govornik pritisnu polugu što se nalazila sa strane njegovog stola. Takve poluge postojale su u uredima svakog Govornika, i ona što se nalazila u Gendibalovom uredu nije se ni po čemu razlikovala od ove koja je stajala na raspolaganju Prvom govorniku. Druga zadužbina predstavljala je egalitarijansku zajednicu u svim svojim spoljnim obeležjima - onim nevažnim. Tako, jedina zvanična prerogativa Prvog govornika bila je upravo ona sadržana u njegovoj tituli - on je uvek prvi uzimao reč.
     Potiskivanjem poluge, prostorija se zamrači, ali gotovo u istom času, tmina se rasu u bisernu izmaglicu. Oba duža zida poprimiše bledu kremastu boju, zatim pastadoše svetliji i belji, i konačno se na njima pojaviše uredno ispisane brojne jednačine - toliko sitne da ih je jedva bilo moguće čitati.
     "Ukoliko nemate ništa protiv", reče Prvi govornik, stavivši sasvim jasno na znanje da nikakvo protivljenje ne dolazi u obzir, "smanjićemo sliku kako bismo mogli videti što je moguće više odjednom."
     Brižljivo ispisane brojke smanjiše se, postavši tanane poput vlasi - slabašni crni meandri na biserastoj podlozi.
     Prvi govornik dodirnu ključeve malene konzole smeštene na rubu njegove naslonjače. "Vratićemo prizor na sam početak - u doba Harija Seldona - i podesićemo ga da se polagano pomera prema našem vremenu. Eksponiraćemo sliku tako da u jednom trenutku možemo videti samo po jednu deceniju razvoja. Divan je to osećaj moći videti kako se odvija tok istorije, a da pojedinosti pri tom ne odvlače pažnju. Pitam se da li ste već nešto slično pokušali."
     "Nikada još na baš takav način, Prvi govorniče."
     "Trebalo je. To je veličanstven osećaj. Osmotrite jednoličnost crne putanje na početku. Tokom nekoliko prvih decenija jedva da je postojala mogućnost alternative. Račvanja su, međutim, sa protokom vremena, sve brojnija. Da nije činjenice da se, čim se krenulo nekim izabranim tokom, sva ostala njegova brojna račvanja u budućnosti potru, sve bi veoma brzo izmaklo svakoj kontroli. Razume se, kada se upravlja budućnošću mora se brižljivo voditi računa na koji se tok osloniti."
     "Poznato mi je to, Prvi govorniče." U Gendibalovom se odgovoru mogao nazreti prizvuk suvoće, koji on nije uspeo da sasvim otkloni.
     Prvi govornik se ni ne obazre na to. "Obratite pažnju na vijugave linije crvenih simbola. Postoji određena pravilnost u njima. Prema svim pokazateljima trebalo bi da se javljaju nasumično, zahvaljujući čemu svaki Govornik stiče priliku da zasluži svoj položaj, time što će uneti dodatne ispravke u prvobitni Seldonov Plan. Čini se očevidnim, stoga, da ne postoji mogućnost da se tačno predvidi gde će biti potrebno uneti neku ispravku, ili gde će neki pojedinačni Govornik osetiti zainteresovanost ili potrebu da se okoristi svojim sposobnostima; uprkos tome, već dugo vremena mi se čini da mešavina crnog Seldona i crvenog Govornika sledi neku postojanu zakonitost koja duboko zavisi od vremena i veoma, veoma malo od bilo čega drugog."
     Gendibal je posmatrao kako godine prolaze, i kako se crne i crvene vlasi gotovo hipnotički prepliću u čvrstu mrežu, taj splet, razume se, sam po sebi nije značio ništa. Simboli od kojih je bio sastavljen bili su jedino što se računalo.
     Ovde ili onde pojavljivao se poneki svetloplavi potočić - nadimajući se, račvajući se, sve više se ističući, a zatim se ponovo sužavajući, sve dok se konačno ne bi stopio sa crnim ili crvenim.
     "Plavo Odstupanje", primeti Prvi govornik, i osećaj odbojnosti, izvirući iz obojice, ispuni sav prostor između njih. "Uočavamo ga iznova i iznova, i konačno ćemo stići do Stoleća Odstupanja."
     Najzad i stigoše. Moglo se sasvim precizno uočiti kada je došlo do eksplozivne pojave Mazgova: Praradijant se odjednom ispuni plavim linijama - mnogo ih se više pojavljivalo no što ih je bilo moguće suzbiti - sve dok se ne učini da sama prostorija tone u plavetnilo; linije su postajale sve deblje, šarajući zid sve svetlijim i svetlijim zagađenjem (bila je to jedina reč).
     Sve to dostiže svoj vrhunac a onda stade bledeti, tanjiti se, nastavivši da teče kao jedna jedinstvena linija tokom dugog stoleća i na kraju zgasnu. Kad konačno nestade, i kad se Plan ponovo vrati crnom i crvenom, postade jasno da je ruka Prima Palvera u to bila umešana.
     Sve dalje, sve dalje...
     Zatim se sve suzi u jedno istinsko čvorište, gusto tkanje crnog sa veoma malo crvenog u sebi.
     "Ovo označava uspostavljanje Drugog carstva", reče konačno Prvi govornik.
     On zatvori Praradijant i prostoriju ponovo obli uobičajena svetlost.
     "Bilo je to odista uzbudljivo iskustvo", reče tiho Gendibal.
     "Da", nasmeši se Prvi govornik, "i dovoljno ste smotreni da ne pokušavate da odredite prirodu doživljaja, s obzirom na to da vam se može dogoditi da ne uspete u tome. Ali nije važno. Dozvolite mi da izvučem zaključak koji sam želeo.
     Uočili ste, pre svega, gotovo potpuno odsustvo plave linije Odstupanja posle vremena Prima Palvera - drugim rečima, tokom poslednjih stotinu dvadeset godina. Uočili ste, takođe, da ne postoji razumna verovatnoća za Odstupanje iznad petog stepena tokom sledećih pet stotina godina. Uočili ste, najzad, da smo započeli sa usavršavanjem psihoistorije i posle uspostavljanja Drugog carstva. Kao što vam je bez sumnje poznato, Hari Seldon - premda nenadmašni genije - niti je bio, niti je mogao biti sveznajući. Otišli smo i dalje od njega. Znamo o psihoistoriji više no što je on uopšte mogao znati.
     Seldon je svoje proračune okončao vaspostavljanjem Drugog carstva, ali smo mi otišli i dalje od toga. Odista, neka mi to, bez uvrede, bude dozvoljeno da kažem, Superplan koji ide i dalje posle uspostavijanja Drugog carstva u najvećoj je meri moje delo, koje mi je i donelo moj današnji položaj.
     Govorim vam sve ovo da bih vam prištedeo trud da mi pričate nepotrebne stvari. Jer, imajući sve što ste osmotrili u vidu, kako ste uopšte mogli doći do zaključka da je Seldonov Plan lišen svakog smisla? On je bez ijedne pukotine. Već sama činjenica da je preživeo Stoleće Odstupanja - uz sve poštovanje Palverovom geniju - najbolji je postojeći dokaz da je bez mane. Gde je onda ta slabost, mladi čoveče, na osnovu koje ste Plan ocenili kao besmislen?"
     Gendibal je stajao krajnje ukrućeno. "U pravu ste, Prvi govorniče. Seldonov Plan nema nijednu manu."
     "Znači, povlačite svoju izjavu?"
     "Ne, Prvi govorniče. Njegova je mana to što nema mane. Njegovo je savršenstvo fatalno!"

     19.
     Prvi govornik posmatrao je Gendibala sa savršenom mirnoćom. Umeo je veoma dobro da vlada izrazom svog lica, i iskreno ga je zabavljala nevičnost koju je Gendibal u tom pogledu ispoljavao. Prilikom svake razmene misli i osećanja mladić se trudio, što je bolje umeo, da prikrije pravo stanje stvari, ali ga je u svakoj novoj prilici do kraja otkrivao.
     Prvi govornik ga je posmatrao bez imalo pristrasnosti. Bio je to mršav mladić, ne mnogo viši od srednjeg rasta, tankih usana i koštunjavih, nemirnih ruku. U njegovim tamnim, večito ozbiljnim očima, moglo se uvek zapaziti neko neobično titranje.
     Bio je čovek - Prvi govornik je to dobro znao - koga je krajnje teško odvratiti od njegovih ubeđenja.
     "Izražavate se u paradoksima, Govorniče", primeti on na kraju.
     "Samo se čini da je paradoks, Prvi govorniče, s obzirom da postoji toliko toga u Seldonovom Planu što uzimamo zdravo za gotovo, ni ne pokušavajući da išta dovedemo u pitanje."
     "Pa, onda, šta je to što biste vi doveli u pitanje?"
     "Samu postavku Plana. Svima nam je dobro poznato da Plan neće dejstvovati ukoliko se sa njegovom prirodom - pa čak i sa njegovim postojanjem upozna odveć veliki broj ljudi čije ponašanje, kako je zamišljeno, on treba da predvidi."
     "Siguran sam da je Hariju Seldonu to bilo poznato. Štaviše, siguran sam da je to postavio kao jedan od dva fundamentalna aksioma psihoistorije."
     "Ali, Prvi govorniče, on nije predvideo Mazgova, i sledstveno tome, nije mogao predvideti do koje će mere žitelji Prve zadužbine postati opsednuti Drugom zadužbinom - posebno od trenutka kada im je Mazgov ukazao na njenu važnost."
     "Hari Seldon..." započe Prvi govornik, a onda sleže ramenima i za trenutak ućuta.
     Fizički lik Harija Seldona bio je poznat svim pripadnicima Druge zadužbine. Reprodukcije njegovog lika u dve ili tri dimenzije, fotografske i holografske, u niskom reljefu ili skulpturi, u sedećem ili stojećem položaju, bile su svuda prisutne. Sve te reprodukcije predstavljale su ga u poslednjim godinama njegovog života. Sve su prikazivale jednog starog i dobrodušnog čoveka, sa licem koje je izborala mudrost godina, simbolom najdublje suštine jednog potpuno procvalog genija.
     Ali Prvi se govornik sada sećao jedne fotografije koja ga je, navodno, prikazivala kao mladog čoveka. Ta je fotografija bila predata zaboravu, jer je sama pomisao na mladog Seldona već predstavljala neku vrstu kontradikcije in adjecto. Pa ipak, Šandes je nekako došao u priliku da je vidi, i sada mu kroz glavu iznenada prođe misao da Stor Gendibal izvanredno liči na mladog Seldona.
     Koješta! Bila je to ona vrsta praznoverice kojoj je, u ovom ili onom trenutku, podložan svako ma koliko inače racionalan mogao biti. Obmanula ga je neka neodređena sličnost. Da je pri sebi imao fotografiju odmah bi bio načisto da je svaka sličnost samo iluzija. Pa ipak, zbog čega li mu je ta smešna pomisao upravo sada prošla kroz glavu?
     Trenutak kasnije, on se pribra. Bio je to samo trenutni drhtaj - prolazno skretanje misli - neprimetan za bilo koga osim za nekog Govornika. Gendibal ga je mogao protumačiti kako god je želeo.
     "Hari Seldon je", započe on po drugi put, odlučno, "veoma dobro znao da postoji beskrajan niz mogućnosti koje nije bio u stanju da predvidi, i upravo je iz tog razloga i osnovao Drugu zadužbinu. Ni mi sami nismo predvideli pojavu Mazgova, ali smo odmah, čim se pojavio, spoznali njegovu važnost i uspešno ga zaustavili. Nismo predvideli ni potonju opsednutost Prve zadužbine nama, ali smo je, čim smo je uočili, prepoznali u svoj njenoj važnosti i jednostavno zatrli. Gde u svemu tome vi nalazite neku manu?"
     "Pre svega", reče Gendibal, "s opsesijom Prve zadužbine još se nije sasvim izišlo na kraj."
     Mogla se sasvim dobro uočiti oseka poštovanja s kojim je Gendibal sada govorio. Zapazio je drhtaj u glasu Prvog govornika (ovome se to činilo izvesnim) i odlučio da ga protumači kao nesigurnost. S tim je trebalo računati.
     Prvi govornik reče oštro: "Dozvolite mi da uđem u neke pretpostavke. Postoje možda ljudi u Prvoj zadužbini koji bi - poredeći grozničave teškoće prvih četiri stotine godina njenog postojanja sa neuzbudljivom jednoličnošću poslednjih dvanaest decenija - mogli doći do zaključka da bi tako nešto bilo nemoguće osim u slučaju da se Druga zadužbina i dalje stara o ispravnom funkcionisanju Plana - i bili bi, zaključujući tako, sasvim u pravu. Njihov bi konačan zakIjučak, takođe, mogao biti da, na kraju krajeva, sa Drugom zadužbinom ipak nije svršeno - i razume se, zakIjučujući tako, bili bi savršeno u pravu. Iskreno govoreći, do nas su stigli izveštaji da na Terminusu, matičnoj planeti Prve zadužbine, postoji neki mladi čovek, zvaničnik njihove vlade, koji je u to sasvim ubeden... Ne mogu da se setim njegovog imena..."
     "Golan Treviz", reče Gendibal blago. "Ja sam prvi zapazio tu stvar u izveštajima, i ja sam čitavu stvar uputio na vašu nadležnost."
     "Oh?" reče Prvi govornik s očigledno preteranom učtivošću. "A kako je uopšte došlo do toga da vam čitava ta stvar zapadne za oko?"
     "Jedan od naših agenata na Terminusu poslao je jedan dosadan izvestaj o novoizabranim članovima njihovog Veća - jedan potpuno rutinski izveštaj kakvi se obično upućuju Govornicima i kakve oni, isto tako rutinski, odlažu i ne pogledavši ih. Ali ovaj je privukao moju pažnju zahvaljujući načinu na koji je bio opisan jedan novi većnik, Golan Treviz. Sudeći prema opisu, čini se neuobičajeno samouverenim i borbenim."
     "Prepoznali ste srodnu dušu, je li tako?"
     "Nipošto", odvrati Gendibal kruto. "Delovao je kao neobuzdana osoba sklona smešnom ponašanju - što je opis koji teško da meni pristaje. U svakom slučaju, upustio sam se u dublje proučavanje. Nije mi bilo potrebno mnogo vremena da zaključim kako bi, da smo ga regrutovali u pravo vreme, predstavljao dobar materijal za nas."
     "Moguće je", primeti Prvi govornik, "ali poznato vam je, dakako, da ne uzimamo ljude sa Terminusa."
     "Poznato mi je, dakako. U svakom slučaju, čak i bez naše obuke, on raspolaže neuobičajeno razvijenom intuicijom. Razume se, krajnje je haotična. Imajući sve to u vidu, nisam bio nimalo iznenađen što je došao do zaključka da Druga zadužbina još postoji. Smatrao sam, stoga, čitavu stvar dovoljno značajnom da bih vam o svemu tome prosledio jednu belešku."
     "Sudeći po vašem današnjem ponašanju, rekao bih da nije sve na tome i ostalo?"
     "Došavši, zahvaljujući svojim visokorazvijenim intuitivnim sposobnostima, do zaključka da Druga zadužbina i dalje postoji, iskoristio je svoje saznanje na svoj karakteristično haotičan način. Konačna posledica bila je da je prognan sa Terminusa."
     Prvi govornik nabra obrve. "Odjednom ste stali... Želite da ja protumačim značaj svega toga. Ne koristeći svoj računar, dozvolite mi da u mislima, približno, primenim Seldonove jednačine; nalazim, dakle, da je prepredena gradonačelnica, sposobna da posumnja da Druga zadužbina još postoji, smatrala neprikladnim da kraj sebe ima neodgovornog pojedinca koji će to rastrubiti čitavoj Galaksiji i tako i samu Drugu zadužbinu upozoriti na opasnost. Rekao bih, dakle, da je Bronzana Brano ocenila da će Terminus biti bezbedniji ako Treviza jednostavno udalji sa planete."
     "Mogla je Treviza i uhapsiti, ili dati nalog da se u tišini ukloni."
     "Kao što vam je poznato, primenjene na pojedince jednačine prestaju da budu pouzdane. Na njih se možemo osloniti samo kada je u pitanju čovečanstvo kao masa. Sledstveno tome, individualno ponašanje je nepredvidljivo, i razumno je pretpostaviti da je gradonačelnica ljudsko biće koje smatra da je hapšenje - da o likvidaciji i ne govorimo - odveć nemilosrdna mera."
     Nekoliko trenutaka Gandibal ne reče ništa. Samo ćutanje bilo je dovoljno rečito, i on osta nem tačno onoliko koliko je bilo potrebno da Prvi govornik postane nesiguran u sebe, ali ne i suviše da bi kod njega izazvao samoodbrambeni gnev.
     Proračunavši vreme tačno u sekundu, on reče: "Ne tumačim stvari na taj način. Verujem da Treviz, u ovom trenutku, predstavlja onaj jezičak najveće opasnosti po Drugu zadužbinu u čitavoj njenoj istoriji - pretnju veću i od samog Mazgova!"

     20.
     Gendibal je odisao zadovoljstvom. Upečatljivost njegove izjave izvanredno je delovala. Prvi govornik je nije očekivao, te osta zatečen u raskoraku. Od toga trenutka bič se nalazio u Gendibalovim rukama. Bilo je to očigledno; svaku sumnju raspršilo je sledeće Šandesovo pitanje:
     "Ima li sve to ikakve veze sa vašom tvdnjom da je Seldonov Plan lišen svakog smisla?"
     Gendibal je igru vodio nasigurno, dajući joj didaktički ton koji Prvom govorniku nije dozvoljavao da se oporavi. "Prvi govorniče, smatramo činom vere da je, posle neobuzdanog izvitoperavanja tokom Stoleća Odstupanja, Prim Palver bio taj koji je Plan vratio u njegov ispravan tok. Medutim, proučite Praradijant i ustanovićete da su odstupanja prestala tek dve decenije po Palverovoj smrti, i da se od tada nikakvo novo odstupanje nije javilo. Taj učinak bi, dakle, trebalo pripisati Prvim govornicima posle Palvera, ali to je nemoguće."
     "Nemoguće? Priznajem da nijedan od nas nije ravan Palveru - ali zbog čega nemoguće?"
     "Dozvoljavate li mi da vam pokažem, Prvi govorniče? Koristeći proračune psihoistorije mogu sasvim jasno dokazati da su izgledi za potpuno iščeznuće Odstupanja doslovno mikroskopski mali, da bi do njega uopšte moglo doći bilo kakvim posredovanjem Druge zadužbine. Ali ako nemate ni vremena ni želje za takvo dokazivanje, koje bi nam uzelo samo pola časa pažljivog razmatranja, moguće je, umesto toga, okupiti za Stolom sve Govornike, pred kojima ću izvesti sve dokaze. Ipak, za mene bi to predstavljalo gubitak vremena i nepotrebno zadržavanje."
     "Da, i moguće je, gubitak obraza za mene. Izvedite mi dokaze sada. Ali da vas upozorim." Prvi govornik se herojski naprezao da se oporavi. "Ukoliko su dokazi koje ćete mi izneti bezvredni, ja vam to neću zaboraviti."
     "Ukoliko se ispostavi da su bezvredni", odvrati Gendibal s nehajnom ohološću koja dokraja obori njegovog sagovornika, "imaćete moju ostavku na licu mesta."
     Potrajalo je, u stvari, znatno više od pola časa, jer je Prvi govornik dovodio u pitanje proračune sa gotovo divljom ustremljenošću.
     Nešto vremena Gendibal je uštedeo vešto koristeći svoj Mikroradijant. Ova je spravica - koja je putem holografske slike mogla prikazati bilo koji odeljak obimnog Plana, i za koju nisu bili potrebni ni zid niti stona konzola - ušla u upotrebu tek pre jedne decenije i Prvi govornik nikada nije ovladao veštinom njenog koršćenja. Gendibal je bio svestan toga. Prvi govornik bio je sasvim načisto u pogledu toga.
     Jednačine koje je Gendibal iznosio (slažući ih s pouzdanom lakoćom) kretale su se zmijoliko napred - nazad, prateći njegov komentar. Ukoliko je bilo neophodno, mogao je dobiti gotove definicije; postaviti aksiome; stvoriti grafičke predstave kako u dve tako i u tri dimenzije (da se, pri svemu tome, i ne pominju multidimenzionalno povezane projekcije).
     Gendibalovi komentari bili su jasni i britki, i Prvi govornik se predao priznajući da je pobeđen, te upita: "Ne sećam se da sam ikad video neku analizu sličnu ovoj. Čije je to delo?"
     "Prvi govorniče, moje vlastito. Već sam objavio osnovne principe na kojima se proračuni zasnivaju."
     "Veoma domišljato, Govorniče Gendibale. Ovako nešto svrstaće vas u red kandidata za položaj Prvog govornika, kad ja umrem - ili se povučem."
     "O tome uopšte nisam razmišljao radeći na ovome, Prvi govorniče - ali kako nema izgleda da u to poverujete, povlačim svoje reči. Ja jesam razmišljao o položaju Prvog govornika, i biću Prvi govornik, s obzirom na to da onaj ko stekne taj položaj mora slediti postupak koji sam samo ja u stanju da jasno sagledam."
     "Da", reče Prvi govornik, "neumesna skromnost može biti veoma opasna. Ali kakav postupak? Možda je i trenutni Prvi govornik takođe u stanju da ga sledi. Ako sam već bio odviše star da bih mogao načiniti kreativni skok koji ste vi načinili, još nisam prestar da ne bih mogao slediti vaš putokaz."
     Bila je to predaja ispunjena osećanjem uzvišenosti, i Gendibalovo srce, sasvim neočekivano, ispuni se toplinom prema starcu, premda je savršeno dobro shvatao da je upravo to i bila namera Prvog govornika.
     "Zahvaljujem vam, Prvi govorniče, jer će mi vaša pomoć biti i te kako potrebna. Ne bih smeo očekivati da ću biti u stanju da pridobijem Sto bez vašeg umnog vođstva." (Plemenitost za plemenitost). "Pretpostavljam, dakle, da ste se zahvaljujući mom prikazu uverili da je bilo nemoguće da se samo našom akcijom Stoleće Odstupanja koriguje, odnosno da se više nikakvo Odstupanje posle toga ne javi."
     "To mi je sasvim jasno", odgovori Prvi govornik. "Ukoliko su vaši proračuni ispravni, onda bi, da bi se Plan ispravio - što se i zbilo - i da bi i dalje bio delatan, kao što i izgleda da jeste, bilo neophodno da budemo u stanju da predvidimo ponašanje čak i sasvim malih Ijudskih skupina - čak i pojedinaca - bar sa nekim stepenom prihvatljive izvesnosti."
     "Upravo tako. Ali s obzirom na to da matematički proračuni na kojima se psihoistorija zasniva to ne omogućuju, Odstupanja nije trebalo da iščeznu; štaviše, nisu smela da se ne pojave. Shvatate, dakle, šta sam maločas imao u vidu kada sam rekao da je mana Seldonovog Plana upravo u tome što nema mana."
     "Ali u tom slučaju, ili su Odstupanja uključena u Seldonov Plan, ili sa vašim proračunima nešto nije u redu", reče Prvi govornik. "S obzirom na činjenicu da Seldonov Plan već više od jednog stoleća ne pokazuje Odstupanja, proizilazi da nešto zaista nije u redu sa vašim proračunima - s tim što ja nisam u stanju da nađem gde je greška ili obmana."
     "Grešite", reče Gendibal, "što isključujete i treću mogućnost. Sasvim je moguće da Seldonov Plan ne uključuje Odstupanja, a da istovremeno, pokazujući da je to nemoguće, u mojim proračunima nema ama baš ničeg pogrešnog."
     "Ipak, ne uspevam da uočim tu treću mogućnost."
     "Pretpostavimo da se Seldonovim Planom upravlja do te mere usavršenim psihoistorijskim metodama da je moguće predvideti ponašanje malih ljudskih skupina - možda, čak, i pojedinaca - metodima kojima Druga zadužbina raspolaže. U tom slučaju i samo u tom slučaju, moji bi proračuni pokazali da Seldonov Plan odista ne bi trebalo da prikaže nikakva Odstupanja!"
     Za trenutak (po standardima Druge zadužbine) Prvi govornik ne progovori ni reči. A onda reče: "Ne postoji nikakav takav usavršeni psihoistorijski metod koji bi mi bio poznat - a ni vama, sudeći po vašem ponašanju. A ukoliko vi ili ja ne znamo ni za šta slično, onda su izgledi da je neki drugi Govornik, ili skupina Govornika, razvio takav mikropsihoistorijski (ako mogu tako da ga nazovem) metod, i držao ga u tajnosti od nas, i od ostatka Stola, odista beskrajno malen. Slažete li se?"
     "Slažem se."
     "U tom slučaju, ili je vaša analiza pogrešna, ili je mikro-psihoistorija u rukama neke skupine izvan Druge zadužbine."
     "Tačno, Prvi govorniče, treća mogućnost mora biti ispravna."
     "Da li ste u stanju da dokažete nesumnjivu tačnost takve izjave?"
     "Nisam. U svakom slučaju, ni na kakav formalan način. Ali razmotrite... Da li je već postojala neka osoba koja je, manipulišući pojedincima, ozbiljno ugrozila Seldonov Plan?"
     "Pretpostavljam da se vaše reči odnose na slučaj Mazgova?"
     "Da, svakako."
     "Mazgov je mogao samo ugroziti Plan. Problem je ovde u tome što Seldonov Plan suviše dobro funkcioniše, budući znatno bliže savršenim propozicijama no što bi to proisticalo iz vaših proračuna. Bio bi vam potreban neki Anti-Mazgov - neko ko bi bio u stanju da, poput Mazova, ugrozi Plan, ali ko dela iz suprotnih motiva - manipulišući njime ne da bi ga omeo već da bi ga usavršio."
     "Upravo tako, Prvi govorniče. Voleo bih da sam se sam dosetio tog izraza. Šta je bio Mazgov? Mutant. Ali odakle je došao? Kako je nastao? Niko to ne zna pouzdano. Zar ne bi moglo biti još Mazgova?"
     "Po svemu sudeći - ne. Jedina sasvim izvesna stvar u vezi sa Mazgovom jeste to da je bio neplodan. Otud mu i ime. Ili, možda, smatrate to samo mitom?"
     "Nemam u vidu Mazgovljeve potomke. Ali zar ne bi bilo moguće da je Mazgov bio samo izopačeni pripadnik nečega što je bila - ili je u međuvremenu izrasla u nju - zamašna skupina ljudi sa mazgovskim moćima koja, iz nekog vlastitog razloga, ne podriva već podržava Seldonov Plan?"
     "Ali za ime Galaksije, zbog čega bi ga podržavala?"
     "A zbog čega ga mi podržavamo? Mi težimo Drugom carstvu u kome ćemo mi - ili, bolje rečeno, naši intelektualni potomci - biti oni koji će o svemu donositi odluke. Ukoliko neka druga skupina podržava Plan čak i znatno efikasnije no što mi to činimo, teško je poverovati da namerava da na kraju nama prepusti da odlučujemo. Oni će donositi odluke - ali s kojim ciljem? Zar ne bi trebalo da pokušamo da ustanovimo kakvoj nas to vrsti Drugog carstva oni vode?"
     "I kakav je vaš predlog, kako da to ustanovimo?"
     "Dakle, zbog čega je gradonačelnica Terminusa prognala Golana Treviza? Učinivši to, ona je jednoj potencijalno opasnoj osobi omogućila da se slobodno kreće širom Galaksije. Duboko sumnjam da je to učinila iz humanih motiva. Istorijski pasmatrano, upravljači Prve zadužbine uvek su delali realistično - što je, obično, značilo ne osvrćući se na pitanje 'moralnosti'. U stvari, jedan od njihovih heroja - Salvor Hardin - čak je i propovedao protiv moralnosti. Ne, pre mi se čini da je gradonačelnica tako postupila na podsticaj agenata Anti-Mazgova - da upotrebim vaš izraz. Verujem da su oni obradili Treviza i da on predstavlja sam šiljak opasnosti što nas vreba. Smrtne opasnosti."
     I na sve to Prvi govornik samo reče: "Seldona mi, sasvim je moguće da ste u pravu. Ali ima li uopšte izgleda da u to ubedimo i Sto?"
     "Prvi govorniče, potcenjujete svoj ugled."