GOVORNIK
17.
Trantor!
Tokom osam hiljada godina bio je
prestonica moćne i velike političke zajednice koja je obuhvatala
sve širu uniju planetnih sistema. Tokom narednih dvanaest hiljada
godina bio je prestonica političke zajednice koja se prostirala
čitavom Galaksijom. Bio je središte, srce, ovaploćenje Galaktičkog
carstva.
Bilo je prosto nemoguće pomisliti na
Carstvo a da se istovremeno ne pomisli i na Trantor.
Svoj fizički vrhunac Trantor je
dostigao tek pošto je Carstvo već uveliko bilo krenulo putem
propadanja. Zapravo, niko nije ni primetio da je Carstvo već bilo
izgubilo svoj pokretački zamah, da je njegov pogled unapred već bio
zgasnuo, jer je Trantor i dalje blistao u svom sjajnom metalnom
oklopu.
Na vrhuncu svog rasta Trantor je
postao grad koji je obuhvatao čitavu planetu. Njegovo se
stanovništvo (zakonskom prinudom) ustalilo na četrdeset pet
milijardi žitelja, i jedini površinski zeleni prostor nalazio se u
okviru kompleksa carske palate i Univerziteta/Biblioteke.
Površina Trantora bila je presvučena
metalom. I njegove pustinje i njegova plodna polja bili su krcati,
pretvoreni u ljudska staništa, administrativne džungle, računarske
stanice, ogromna skladišta hrane i rezervnih delova. Njegovi
planinski venci bili su zaravnati; njegovi ponori popunjeni.
Njegovi beskrajni hodnici izdubljeni ispod kontinentalnih grebenova
i ispod okeana pretvoreni u ogromne podzemne akvakulturne cisterne
- to su bili jedini (i nedovoljni) opskrbljivači hranom i
mineralima na samoj planeti.
Veze sa spoljnim svetovima, sa kojih
je Trantoru pristizalo sve što mu je bilo neophodno, zavisile su od
hiljada njegovih kosmodroma, desetina hiljada ratnih i stotina
hiljada trgovačkih brodova, kao i miliona svemirskih brodića -
tegljača.
Još nikad nijedan tako veliki grad
nije toliko potpuno reciklisao i sirovine i energiju. Nijedna
planeta u Galaksiji nije još nikad do te mere koristila sunčevu
energiju, niti se potrudila da do te mere spreči odliv toplote.
Blistavi grejači izvlačeni su tokom noći u gornje slojeve tanke
atmosfere, i u zoru ponovo uvlačeni u metalni grad. Dok se planeta
obrtala, grejači su se dizali dok je noć postepeno osvajala i
ponovo se spuštali sa dolaskom dana. Trantor je karakterisala,
zahvaljujući tome, stalna asimetričnost, koja je gotovo postala
njegov zaštitni znak.
Na svom vrhuncu Trantor je upravljao
čitavim Carstvom!
To upravljanje nije baš bilo za hvalu
- ali, s druge strane, jedva da bi iko bio u stanju da dobro
upravlja Carstvom. Bilo je odveć veliko da bi se njime moglo
upravljati sa jednog jedinog sveta - čak i pod vladavinom
najpreduzimljivijih vladara. Kako je, uostalom, upravljanje uopšte
moglo biti uspešno s obzirom na to da je, u doba raspada, carska
kruna šetala od jednog prepredenog političara do drugog, od jednog
nesposobnjakovića do drugog, i kada se birokratija izrodila u klasu
podmitljivaca?
Ali makar bila i najgora, mašinerija
je u sebi nosila jasnu samopokretačku konstantu. Galaktičkim
carstvom nije se moglo upravljati bez Trantora.
Carstvo se postepeno raspadalo, ali
dok je Trantor bio Trantor njegovo je jezgro ostajalo netaknuto,
zadržavajući duh ponosa, milenijumske prošlosti, tradicije, moći -
i uzbudljivosti.
Tek kad se dogodilo nezamislivo -
kada je Trantor konačno pao i bio opustošen; kada su milioni
njegovih žitelja pobijeni a milijarde bile ostavljene da crkavaju
od gladi; kada je varvarska flotila prekrila njegov moćni metalni
pokrivač brazgotinama, rupama i plamenom - tek tada se prihvatilo
kao činjenica da je i Carstvo palo. Preživeli ostaci onoga što je
nekada predstavljalo jedan veliki svet sabraše onda preostatke i,
tokom samo jednog naraštaja, Trantor je bio preobraćen iz nekada
najveće planete koju je poznavala ljudska rasa u jedva
raspoznatljiv splet ruševina.
Dogodilo se to pre skoro dva i po
stoleća. Ali širom Galaksije i dalje je živela uspomena na
negdašnji Trantor. I živeće večno, kao omiljeno mesto radnje
istorijskih romana, kao najdraži simbol i uspomena na prošlost, kao
nenadoknadivi sastojak fraza poput 'Svi brodovi sleću na Trantor',
'Tražiti pojedinca u Trantorovom mnoštvu' ili 'Nema grada osim
Trantora'.
Da, širom Galaksije...
Ali ne i na samom Trantoru! Na njemu
samom stari Trantor bio je zaboravljen. Metalna površina je gotovo
sasvim bila nestala. Trantor je sada bio retko naseljen svet,
zemljodelcima koji su se sami mogli prehranjivati, mesto na koje su
trgovački brodovi tek ponekad prispevali - i čak i tada bili ne baš
naročito poželjni. I sama reč 'Trantor', mada i dalje u zvaničnoj
upotrebi, u svakodnevnom govoru gotovo da je već sasvim bila
iščezla. Sadašnji stanovnici Trantora upotrebljavali su za njega
izraz 'Dum', što je na njihovom dijalektu odgovaralo reči 'Dom' u
Standardnom Galaktičkom Rečniku.
Kvindor Šandes razmišljao je o svemu
tome i o mnogim drugim stvarima dok je tiho sedeo u blagoslovenom
stanju poludremeža, puštajući svoje misli da plove nasumičnim,
slobodnim tokovima.
Već osamnaest godina bio je Prvi
govornik Druge zadužbine, i ukoliko mu um ostane dovoljno britak i
ukoliko bude u stanju da i dalje vodi političke bitke moguće je da
će to ostati i sledećih deset ili dvanaest godina.
Bio je dvojnik, odraz u ogledalu,
gradonačelnika Terminusa koji je upravljao Prvom zadužbinom - ali u
svakom pogledu bili su sasvim različiti. Gradonačelnika Terminusa
poznavala je čitava Galaksija, i za sve njih Prva zadužbina bila je
naprosto Zadužbina. Prvog govornika Druge zadužbine poznavali su
samo njegovi saradnici.
Pa ipak, upravo je Druga zadužbina,
pod njim kao i pod njegovim prethodnicima, držala stvarnu vlast.
Prva zadužbina bila je nadmoćna na području fizičke moći,
tehnologije, ratnog naoružanja. Druga zadužbina bila je nadmoćna na
području mentalnih moći, uma, sposobnosti da sve podvrgne svojoj
kontroli. U bilo kakvom sukobu koji bi mogao izbiti između njih dve
ni od kakve važnosti nije bilo to sa koliko je brodova i kakvim
naoružanjem Prva zadužbina raspolagala - ukoliko je Druga zadužbina
mogla upravljati umovima onih koji je trebalo da upravljaju
brodovima i oružjem...
Ali koliko će još dugo moći uživati u
saznanju o toj tajnoj moći?
Bio je dvadeset peti Prvi govornik i
na tom se položaju nalazio već za koju nijansu duže no što je bilo
uobičajeno. Nije li, možda, trebalo da ne žudi previše da na njemu
ostane, držeći podalje mlađe pretendente? Bio je tu, na primer,
Govornik Gendibal, najnoviji i najpoletniji za Stolom. Ovo veče
njih dvojica trebalo je da provedu zajedno, i Šandes ga je s
interesovanjem iščekivao. Da li je trebalo da slično oseća i u
pogledu Gendibalovog uspeća na sam vrh jednog dana?
Odgovor na to pitanje bio je da
Šandes zapravo nije ni pomišljao da stvarno napusti svoj položaj.
Previše je uživao u njemu.
Držao ga je, već pod bremenom godina,
ali savršeno sposoban da obavlja svoje dužnosti. Kosa mu je bila
seda, ali najzad, oduvek je bila svetle boje; pored toga, šišao se
veoma kratko, tako da je boja jedva imala nekog značaja. Oči su mu
bile isprano plave boje a odeća u saglasnosti sa žućkastomrkom
nošnjom zemljodelaca sa Trantora.
Da je poželeo Prvi govornik bi mogao
da među žiteljima Duma prođe kao jedan od njih - ali su njegove
skrivene moći pri svemu tome postojale. U bilo kom trenutku mogao
je odlučiti da svoje oči i um usredsredi na njih, na šta bi se oni
ponašali u saglasnosti sa njegovom voljom, da se, posle svega, baš
ničega ne bi sećali.
To se doista retko dešavalo. Zapravo,
gotovo nikada. Zlatno pravilo Druge zadužbine bilo je: "Ne čini
ništa sem ukoliko nisi primoran; a ako već moraš da delaš - čini to
oklevajući."
Prvi govornik blago uzdahnu. Život
sred starog Univerziteta, uz pritiskujuću uzvišenost ruševina
carske palate nedaleko odatle, mogao je čoveka povremeno navesti da
se zapita koliko je to pravilo odista bilo zlatno.
U danima Velikog Pustošenja to zlatno
pravilo bilo je prenapregnuto do samog pucanja. Nije bilo načina da
se spase Trantor a da se istovremeno ne žrtvuje Seldonov Plan koji
je trebalo da dovede do uspostavljanja Drugog carstva. Bilo bi
humano spasti četrdeset pet milijardi ljudskih bića, ali oni nisu
mogli biti spaseni a da se ne održi i samo jezgro Prvog carstva; to
bi, međutim, samo privremeno odložlio ono što je bilo neizbežno.
Nekoliko stoleća kasnije to bi dovelo do još većih razaranja i
Drugo carstvo možda nikad...
Prvi medu Prvim govornicima
decenijama su proveravali jasno nagovešteno Pustošenje, ali nisu
našli rešenje - nije bilo načina da se postigne oboje: i Trantor
spase i Drugo carstvo uspostavi. Moralo se odabrati manje zlo i
Trantor je bio prepušten svojoj sudbini!
Pripadnici Druge zadužbime tog
vremena uspeli su - za dlaku - da sačuvaju od razaranja kompleks
Univerziteta/Biblioteke, i to je, takođe, zauvek utisnulo u njih
osećaj krivice. Mada niko nije konačno dakazao da je spasavanje
Biblioteke neposredno dovelo do meteorskog uspona Mazgova, zauvek
je ostao da živi osećaj da je postojala uzročna veza.
A upravo pojava Mazgova umalo da nije
upropastila čitavu zamisao!
No, na kraju, u decenijama koje su
usledile po Velikom Pustošenju i pojavi Mazgova izgrejalo je zlatno
doba Druge zadužbine.
Pre toga, tokom čitava dva i po
stoleća posle Seldonove smrti, Druga zadužbina zagnjurila se kao
krtica u Biblioteku, namerna jedino da se skloni s vidika carskim
službenicima. Njeni pripadnici služili su kao bibliotekari u jednom
trošnom društvu koje je sve manje i manje marilo za sve manje
potrebnu Galaktičku biblioteku - čija je rastuća nepotrebnost
ponajbolje odgovarala potrebama Druge zadužbine.
Bio je to jadan život. S teškom mukom
održavali su Plan, dok je tamo napolju, na drugom kraju, Prva
zadužbina vodila bitku za svoj život sa uvek jačim protivnicima -
bez ikakve pomoći od Druge zadužbine i čak, zapravo, ni ne znajući
ništa o njoj.
Zapravo je Veliko Pustošenje
oslobodilo Drugu zadužbinu - bio je to drugi razlog (mladi
Gendibal, kome se nije moglo prigovoriti zbog nedostatka hrabrosti,
nedavno je utvrdio da je to, zapravo, bio osnovni razlog) što je
uopšte bilo dozvoljeno da se Pustošenje obavi do kraja.
Posle Velikog Pustošenja staro
Carstvo više nije postojalo i, tokom svih godina koje će tek doći,
preživeli žitelji Trantora nikada neće bez odobrenja zaći na
područje Druge zadužbine. Pripadnici Druge zadužbine pobrinuli su
se da kompleks Univerziteta/Biblioteke, koji je preživeo
Pustošenje, takođe preživi i Veliku Obnovu. Ruševine carske palate
takođe su bile očuvane. Metal je bio uklonjen gotovo sa svih drugih
mesta na planeti. Veliki, beskrajni hodnici bili su pokriveni,
popunjeni, preusmereni, uništeni, predati zaboravu; svuda su bile
stene i zemlja - svuda izuzev ovde, gde je metal i dalje okruživao
drevne otvorene površine.
Na to se mesto moglo gledati kao na
grandiozan spomenik veličine, na grobnicu Carstva - ali za žitelje
Trantora - narod Duma - bila su to samo ukleta mesta, nastanjena
sablastima, na koja je bilo bolje ne zalaziti. Samo su još
pripadnici Druge zadužbine zalazili u drevne hodnike ili se
usuđivali da dodirnu blistavi titanium.
Ali čak i pod takvim okolnostima sve
umalo da usled pojave Mazgova nije otišlo u nepovrat.
Mazgov je, kao što je poznato, kročio
na Trantor. Šta bi se dogodilo da je ustanovio prirodu sveta na
kome se našao? Njegova fizička oružja bila su daleko nadmoćnija od
onih kojima je raspolagala Druga zadužbina, a njegove mentalne
sposobnosti gotovo isto toliko velike. Druga zadužbina bila je
oduvek sputana potrebom da ne čini ništa osim onog na šta je bila
prinuđena, kao i saznanjem da bi u svakoj nadi da se neka
neposredna bitka može dobiti moglo ležati seme konačnog, još većeg
gubitka.
Da samo nije bilo Bejte Darel i njene
munjevite reakcije... A i to se zbilo bez ikakvog podsticaja od
strane Druge zadužbine!
I potom - Zlatno doba, tokom koga su
Prvi govornici nekako uspeli da postanu delatni, zaustavivši
Mazgova u njegovom osvajačkom pohodu, da bi, konačno, uspostavili
kontrolu i nad samim njegovim umom; posle toga zaustavili su i samu
Prvu zadužbinu, kada se kod nje javiše narasli znaci brižnosti i
preveć velike radoznalosti u pogledu prirode i identiteta Druge
zadužbine. Najzad se pojavio i Prim Palver, devetnaesti po redu
Prvi govornik i najveći medu svima njima, uspevši da - ne bez
užasnih napora - odagna sve opasnosti i da spase Seldonov Plan.
I tako, tokom stotinu i dvadeset
godina Druga zadužbina ponovo je bila ono što je bila u samom
početku - skrivajući se u 'ukletom' krajičku Trantora. Više se nisu
skrivali od carskih službenika već od Prve zadužbine - sada već
gotovo isto onoliko prostrane koliko je to nekada bilo Galaktičko
carstvo, i bez sumnje daleko naprednije u tehnološkom smislu.
Osećajući prijatnu toplinu dana Prvi
govornik sklopi oči, utonuvši u ono ni - ovde - ni - onde
halucinantno stanje opuštenosti koje nije bilo ni san ni budna
misao.
Ali dosta s tom turobnošću! Sve će se
okrenuti na dobro. Trantor je još činio središte Galaksije, jer se
Druga zadužbina nalazila na njemu i jer je bila moćnija i čvršće
sedela za upravljačima od ijednog bivšeg carskog vladara.
Prva zadužbina biće ukroćena i
navođena da se dalje ispravno razvija. Ma koliko čudesni bili njena
oružja i brodovlje, ništa neće biti u mogućnosti da učini sve dotle
dok, u slučaju potrebe, bude moguće nad njenim ključnim vođama
uspostaviti mentalnu kontrolu.
I Drugo carstvo će biti rođeno, ali
nimalo nalik na prethodno. Biće to Federalno carstvo, čiji će
delovi raspolagati zamašnim mogućnostima samouprave, tako da neće
biti ni traga prividnoj snazi a stvarnoj slabosti jedinstvene,
centralizovane vlasti. Novo Carstvo biće rastresitije, gipkije,
savitljivije, sposobnije da se održi pred burama, i uvek - uvek -
će ga voditi skriveni ljudi i žene Druge zadužbine. Trantor će
ponovo biti njegovo središte, neuporedivo moćnije, sa svojih
četrdeset hiljada psihoistoričara, no što je ikad bilo sa svojih
četrdeset pet milijardi...
Prvi govornik naglo se trže iz
dremeža. Sunce se već gotovo sasvim približilo obzorju. Je li on to
nešto mrmljao? Da li je nešto naglas rekao?
Ako je Druga zadužbina trebalo da zna
mnogo a govori malo, vladajući Govornici trebalo je da znaju još
više a da govore još manje, a Prvi govornik trebalo je da zna
najviše a da kaže najmanje.
On se suvo nasmeši. Uvek je bilo
prisutno iskušenje da čovek postane trantorski patriota - da sav
smisao uspostavljanja Drugog carstva doživi kao vaspostavljanje
hegemonije Trantora. Seldon je upozorio na to; predvideo je čak i
to, pet stoleća pre no što se to uopšte moglo dogoditi.
Ipak, Prvi govornik nije proveo
suviše dugo vremena u dremežu. Još nije bio stigao trenutak za
Gendibalovu audijenciju.
Šandes je s interesovanjem očekivao
taj nezvanični susret. Gendibal je bio dovoljno mlad da sagleda
Plan iz novog ugla, i dovoljno oštrouman da vidi i ono što bi
drugima promaklo. Nije uopšte bilo isključeno da i sam Šandes nauči
nešto iz onoga što je taj mladić imao da mu saopšti.
Niko neće nikada biti sasvim načisto
koliko je Prim Palver - veliki Palmer lično - izvukao koristi onog
dana kada mu je mladi Kol Bendžoam, tek blizu tridesete, došao da
se s njim posavetuje o mogućim načinima obuzdavanja Prve zadužbine.
Bendžoam, koji je kasnije stekao sva priznanja kao najveći
teoretičar posle Seldona, nikada posle toga nije govorio o toj
audijenciji, ali je na kraju postao dvadeset prvi Prvi govornik.
Bilo je čak i onih koji su Bendžoamu, a ne Palveru, pripisivali sva
velika dostignuća Palverove uprave.
Šandes se zabavljao razmišljajući o
tome šta bi mu Gendibal mogao saopštiti. Bila je već neka vrsta
tradicije da inteligentne junoše, sastajući se po prvi put nasamo
sa Prvim govornikom, čitav svoj stav izlože već u prvoj rečenici.
Samo se, pak, po sebi podrazumevalo da tu dragocenu audijenciju
neće tražiti zbog nečeg trivijalnog - zbog nečeg što bi, izazvavši
kod Prvog govornika utisak da su površni, moglo u samom začetku
izjaloviti njihovu potonju karijeru.
Četiri časa kasnije, Gendibal je
stajao pred njim. Mladić nije pokazivao ni najmanji znak nervoze.
Ćutke je čekao da Šandes prvi progovori.
Šandes se odluči: "Zatražili ste
privatnu audijenciju, Govorniče, tvrdeći da je posredi nešto važno.
Možete li, molim vas, ukratko izložiti o čemu je reč?"
I Gendibal, govoreći smireno, gotovo
kao da priča šta je upravo imao za večeru, reče: "Prvi govorniče,
Seldonov Plan lišen je svakog smisla!"
18.
Storu Gendibalu uopšte nisu bila
potrebna priznanja drugih da bi u sebi stvorio osećaj vlastite
vrednosti. Gotovo da se nije mogao ni setiti vremena kada nije bio
svestan da je izuzetan. Za potrebe Druge zadužbine, kada je bio tek
desetogodišnji dečak, regrutovao ga je jedan agent, spoznavši sve
mogućnosti njegovog uma.
Od tada se iskazao kao blistav
učenik, i psihoistoriju je osećao isto onoliko prisno koliko i
svemirski brod, reagujući na podsticaj gravitacionog polja.
Psihoistorija ga je povukla k sebi i on joj se sasvim priklonio;
čitao je Seldonove tekstove o fundamentalima dok su se drugi
njegovog uzrasta još mučili sa diferencijalnim jednačinama.
U petnaestoj godini stupio je na
Trantorski galaktički univerzitet (to je sada bio zvaničan naziv
bivšeg Trantorskog univerziteta), posle pristupnog ispita tokom
koga je, na pitanje kakve su mu ambicije, čvrsto odgovorio: "Da
postanem Prvi govornik pre no što napunim četrdesetu."
Nije uopšte pomišljao da na položaj
Prvog govornika cilja lišen kvalifikacija. Činilo mu se sasvim
izvesnim da će do njega doći, na ovaj ili onaj način. Cilj mu je
bio da do položaja dospe još u mladim godinama. Čak su i Primu
Palveru, u trenutku ustoličenja, bile tek četrdeset dve godine.
Na njegov odgovor ispitivač je samo
zatreptao očima, ali mladić je već dovoljno poznavao psihojezik da
je mogao pravilno protumačiti taj treptaj. Znao je savršeno dobro,
baš kao da mu je ispitivač to sam rekao, da će mala beleška biti
pridodata njegovom dosijeu: naime, napomena da je reč o momku s
kojim baš neće lako izići na kraj.
Pa, neka im bude!
Gendibal nije ni nameravao da bude
neko s kim će se lako izlaziti na kraj.
Sada je već bio u tridesetoj.
Napuniće trideset prvu za samo dva meseca, a već je bio član Saveta
Govornika. Preostalo mu je još najviše devet godina da postane Prvi
govornik, i on je znao da će u tome uspeti. Ova audijencija kod
sadašnjeg Prvog govornika bila je ključna u njegovim planovima, i,
radeći pomno na tome da ostavi odgovarajući utisak, nije odustao ni
od kakvog napora da izbrusi svoje vladanje psihojezikom.
Kada dvojica Govornika Druge
zadužbine opšte medusobno, njihov jezik ne liči ni na jedan drugi u
čitavoj Galaksiji. Jezik im se sastoji od gestova koliko i od reči,
od zapažanja promena u mentalnom tkanju koliko i od svega
drugog.
Neko sa strane čuo bi malo ili ništa,
ali za najkraće vreme mnogo bi putem čistih misli bilo razmenjeno,
i u svom doslovnom obliku njihov razgovor bio bi nesaopštiv bilo
kome drugom osim još nekom od Govornika.
Jezik Govornika sadržao je sve
prednosti brzine i beskrajne tananosti, ali i tu nezgodnu stranu da
je bilo gotovo nemoguće prikriti istinsko mišljenje.
Gendibal je dobro poznavao svoje
vlastito mišljenje o Prvom govorniku. Osećao je da je Prvi govornik
bio čovek koji je već prešao svoj mentalni vrhunac. Prvi govornik -
prema Gendibalovoj proceni - nije očekivao nikakvu krizu, nije ni
bio obučen da se s nekom od njih suoči, niti je posedovao oštrinu
da bi se s njom, kada bi se pojavila, mogao uhvatiti ukoštac. Bez
obzira na svu njegovu dobrodušnost i ljubaznost, Šandes je bio
materijal od koga se prave katastrofe.
Sve je to Gendibal morao da krije ne
samo od svojih gestova, reči ili izraza lica, već čak i od svojih
misli. Nije, međutim, znao pouzdan način da to efikasno učini i da
onemogući Prvog govornika da uhvati makar samo dašak svega
toga.
Nije Gendibal mogao izbeći ni da
zapazi nešto od onoga što je sam Prvi govornik osećao prema njemu.
Ispod dobrodušnosti i ljubaznosti - sasvim vidljivih i u dobroj
meri iskrenih - Gendibal je mogao nazreti daleku primesu
snishodljivosti i veselosti; stoga se napregao da izbegne da
otkrije odbojnost koju to izazva u njemu - ili, bar, da otkrije što
je manje moguće.
Prvi govornik se nasmeši i dublje
zavali u naslonjaču. Nije pri tome, podigao i noge na sto, ali mu
stav poprimi tačno odmerenu mešavinu samopouzdanja i nehajne
srdačnosti - dovoljno da, sve u svemu, ostavi Gendibala u
neizvesnosti u pogledu učinka koji je njegova izjava proizvela.
S obzirom na činjenicu da mu nije
bilo ponuđeno da sedne, izbor bilo gesta bilo stava koji su mu
stajali na raspolaganju da što je moguće više umanji svoj osećaj
nelagodnosti bio je sasvim ograničen. Bilo je nemoguće da Prvi
govornik to ne shvata.
"Seldonov Plan - lišen svakog
smisla?" upita Šandes. "Kakva izvanredna izjava! Da li ste u
poslednje vreme zagledali u Praradijant, Govorniče Gendibale?"
"Često ga proučavam, Prvi govorniče.
Dužnost mi je da to činim, a ujedno i zadovoljstvo."
"Da li, kojim slučajem, proučavate,
tu i tamo, samo one delove koji spadaju u vaš delokrug? Proučavate
li ga samo u mikro - odnosima - neki sistem jednačina ovde, neka
malena izmena onde? To je od izuzetne važnosti, naravno, ali oduvek
sam proučavanje ukupnog toka smatrao izvanrednom vežbom.
Proučavanje Praradijanta, deo po deo, donosi određene koristi - ali
proučavati ga kao celinu odista je inspirativno. Istinu da vam
kažem, Govorniče, ni ja sam nisam to već dugo činio. Da li biste mi
se pridružili?"
Gendibal se ne usudi da dugo okleva.
To je moralo biti učinjeno, i to s lakoćom i prijatnošču, ili ne bi
ni trebalo da bude učinjeno. "Biće mi i čast i zadovoljstvo, Prvi
govorniče."
Prvi govornik pritisnu polugu što se
nalazila sa strane njegovog stola. Takve poluge postojale su u
uredima svakog Govornika, i ona što se nalazila u Gendibalovom
uredu nije se ni po čemu razlikovala od ove koja je stajala na
raspolaganju Prvom govorniku. Druga zadužbina predstavljala je
egalitarijansku zajednicu u svim svojim spoljnim obeležjima - onim
nevažnim. Tako, jedina zvanična prerogativa Prvog govornika bila je
upravo ona sadržana u njegovoj tituli - on je uvek prvi uzimao
reč.
Potiskivanjem poluge, prostorija se
zamrači, ali gotovo u istom času, tmina se rasu u bisernu
izmaglicu. Oba duža zida poprimiše bledu kremastu boju, zatim
pastadoše svetliji i belji, i konačno se na njima pojaviše uredno
ispisane brojne jednačine - toliko sitne da ih je jedva bilo moguće
čitati.
"Ukoliko nemate ništa protiv", reče
Prvi govornik, stavivši sasvim jasno na znanje da nikakvo
protivljenje ne dolazi u obzir, "smanjićemo sliku kako bismo mogli
videti što je moguće više odjednom."
Brižljivo ispisane brojke smanjiše
se, postavši tanane poput vlasi - slabašni crni meandri na
biserastoj podlozi.
Prvi govornik dodirnu ključeve malene
konzole smeštene na rubu njegove naslonjače. "Vratićemo prizor na
sam početak - u doba Harija Seldona - i podesićemo ga da se
polagano pomera prema našem vremenu. Eksponiraćemo sliku tako da u
jednom trenutku možemo videti samo po jednu deceniju razvoja. Divan
je to osećaj moći videti kako se odvija tok istorije, a da
pojedinosti pri tom ne odvlače pažnju. Pitam se da li ste već nešto
slično pokušali."
"Nikada još na baš takav način, Prvi
govorniče."
"Trebalo je. To je veličanstven
osećaj. Osmotrite jednoličnost crne putanje na početku. Tokom
nekoliko prvih decenija jedva da je postojala mogućnost
alternative. Račvanja su, međutim, sa protokom vremena, sve
brojnija. Da nije činjenice da se, čim se krenulo nekim izabranim
tokom, sva ostala njegova brojna račvanja u budućnosti potru, sve
bi veoma brzo izmaklo svakoj kontroli. Razume se, kada se upravlja
budućnošću mora se brižljivo voditi računa na koji se tok
osloniti."
"Poznato mi je to, Prvi govorniče." U
Gendibalovom se odgovoru mogao nazreti prizvuk suvoće, koji on nije
uspeo da sasvim otkloni.
Prvi govornik se ni ne obazre na to.
"Obratite pažnju na vijugave linije crvenih simbola. Postoji
određena pravilnost u njima. Prema svim pokazateljima trebalo bi da
se javljaju nasumično, zahvaljujući čemu svaki Govornik stiče
priliku da zasluži svoj položaj, time što će uneti dodatne ispravke
u prvobitni Seldonov Plan. Čini se očevidnim, stoga, da ne postoji
mogućnost da se tačno predvidi gde će biti potrebno uneti neku
ispravku, ili gde će neki pojedinačni Govornik osetiti
zainteresovanost ili potrebu da se okoristi svojim sposobnostima;
uprkos tome, već dugo vremena mi se čini da mešavina crnog Seldona
i crvenog Govornika sledi neku postojanu zakonitost koja duboko
zavisi od vremena i veoma, veoma malo od bilo čega drugog."
Gendibal je posmatrao kako godine
prolaze, i kako se crne i crvene vlasi gotovo hipnotički prepliću u
čvrstu mrežu, taj splet, razume se, sam po sebi nije značio ništa.
Simboli od kojih je bio sastavljen bili su jedino što se
računalo.
Ovde ili onde pojavljivao se poneki
svetloplavi potočić - nadimajući se, račvajući se, sve više se
ističući, a zatim se ponovo sužavajući, sve dok se konačno ne bi
stopio sa crnim ili crvenim.
"Plavo Odstupanje", primeti Prvi
govornik, i osećaj odbojnosti, izvirući iz obojice, ispuni sav
prostor između njih. "Uočavamo ga iznova i iznova, i konačno ćemo
stići do Stoleća Odstupanja."
Najzad i stigoše. Moglo se sasvim
precizno uočiti kada je došlo do eksplozivne pojave Mazgova:
Praradijant se odjednom ispuni plavim linijama - mnogo ih se više
pojavljivalo no što ih je bilo moguće suzbiti - sve dok se ne učini
da sama prostorija tone u plavetnilo; linije su postajale sve
deblje, šarajući zid sve svetlijim i svetlijim zagađenjem (bila je
to jedina reč).
Sve to dostiže svoj vrhunac a onda
stade bledeti, tanjiti se, nastavivši da teče kao jedna jedinstvena
linija tokom dugog stoleća i na kraju zgasnu. Kad konačno nestade,
i kad se Plan ponovo vrati crnom i crvenom, postade jasno da je
ruka Prima Palvera u to bila umešana.
Sve dalje, sve dalje...
Zatim se sve suzi u jedno istinsko
čvorište, gusto tkanje crnog sa veoma malo crvenog u sebi.
"Ovo označava uspostavljanje Drugog
carstva", reče konačno Prvi govornik.
On zatvori Praradijant i prostoriju
ponovo obli uobičajena svetlost.
"Bilo je to odista uzbudljivo
iskustvo", reče tiho Gendibal.
"Da", nasmeši se Prvi govornik, "i
dovoljno ste smotreni da ne pokušavate da odredite prirodu
doživljaja, s obzirom na to da vam se može dogoditi da ne uspete u
tome. Ali nije važno. Dozvolite mi da izvučem zaključak koji sam
želeo.
Uočili ste, pre svega, gotovo potpuno
odsustvo plave linije Odstupanja posle vremena Prima Palvera -
drugim rečima, tokom poslednjih stotinu dvadeset godina. Uočili
ste, takođe, da ne postoji razumna verovatnoća za Odstupanje iznad
petog stepena tokom sledećih pet stotina godina. Uočili ste,
najzad, da smo započeli sa usavršavanjem psihoistorije i posle
uspostavljanja Drugog carstva. Kao što vam je bez sumnje poznato,
Hari Seldon - premda nenadmašni genije - niti je bio, niti je mogao
biti sveznajući. Otišli smo i dalje od njega. Znamo o psihoistoriji
više no što je on uopšte mogao znati.
Seldon je svoje proračune okončao
vaspostavljanjem Drugog carstva, ali smo mi otišli i dalje od toga.
Odista, neka mi to, bez uvrede, bude dozvoljeno da kažem, Superplan
koji ide i dalje posle uspostavijanja Drugog carstva u najvećoj je
meri moje delo, koje mi je i donelo moj današnji položaj.
Govorim vam sve ovo da bih vam
prištedeo trud da mi pričate nepotrebne stvari. Jer, imajući sve
što ste osmotrili u vidu, kako ste uopšte mogli doći do zaključka
da je Seldonov Plan lišen svakog smisla? On je bez ijedne pukotine.
Već sama činjenica da je preživeo Stoleće Odstupanja - uz sve
poštovanje Palverovom geniju - najbolji je postojeći dokaz da je
bez mane. Gde je onda ta slabost, mladi čoveče, na osnovu koje ste
Plan ocenili kao besmislen?"
Gendibal je stajao krajnje ukrućeno.
"U pravu ste, Prvi govorniče. Seldonov Plan nema nijednu manu."
"Znači, povlačite svoju izjavu?"
"Ne, Prvi govorniče. Njegova je mana
to što nema mane. Njegovo je savršenstvo fatalno!"
19.
Prvi govornik posmatrao je Gendibala
sa savršenom mirnoćom. Umeo je veoma dobro da vlada izrazom svog
lica, i iskreno ga je zabavljala nevičnost koju je Gendibal u tom
pogledu ispoljavao. Prilikom svake razmene misli i osećanja mladić
se trudio, što je bolje umeo, da prikrije pravo stanje stvari, ali
ga je u svakoj novoj prilici do kraja otkrivao.
Prvi govornik ga je posmatrao bez
imalo pristrasnosti. Bio je to mršav mladić, ne mnogo viši od
srednjeg rasta, tankih usana i koštunjavih, nemirnih ruku. U
njegovim tamnim, večito ozbiljnim očima, moglo se uvek zapaziti
neko neobično titranje.
Bio je čovek - Prvi govornik je to
dobro znao - koga je krajnje teško odvratiti od njegovih
ubeđenja.
"Izražavate se u paradoksima,
Govorniče", primeti on na kraju.
"Samo se čini da je paradoks, Prvi
govorniče, s obzirom da postoji toliko toga u Seldonovom Planu što
uzimamo zdravo za gotovo, ni ne pokušavajući da išta dovedemo u
pitanje."
"Pa, onda, šta je to što biste vi
doveli u pitanje?"
"Samu postavku Plana. Svima nam je
dobro poznato da Plan neće dejstvovati ukoliko se sa njegovom
prirodom - pa čak i sa njegovim postojanjem upozna odveć veliki
broj ljudi čije ponašanje, kako je zamišljeno, on treba da
predvidi."
"Siguran sam da je Hariju Seldonu to
bilo poznato. Štaviše, siguran sam da je to postavio kao jedan od
dva fundamentalna aksioma psihoistorije."
"Ali, Prvi govorniče, on nije
predvideo Mazgova, i sledstveno tome, nije mogao predvideti do koje
će mere žitelji Prve zadužbine postati opsednuti Drugom zadužbinom
- posebno od trenutka kada im je Mazgov ukazao na njenu
važnost."
"Hari Seldon..." započe Prvi
govornik, a onda sleže ramenima i za trenutak ućuta.
Fizički lik Harija Seldona bio je
poznat svim pripadnicima Druge zadužbine. Reprodukcije njegovog
lika u dve ili tri dimenzije, fotografske i holografske, u niskom
reljefu ili skulpturi, u sedećem ili stojećem položaju, bile su
svuda prisutne. Sve te reprodukcije predstavljale su ga u
poslednjim godinama njegovog života. Sve su prikazivale jednog
starog i dobrodušnog čoveka, sa licem koje je izborala mudrost
godina, simbolom najdublje suštine jednog potpuno procvalog
genija.
Ali Prvi se govornik sada sećao jedne
fotografije koja ga je, navodno, prikazivala kao mladog čoveka. Ta
je fotografija bila predata zaboravu, jer je sama pomisao na mladog
Seldona već predstavljala neku vrstu kontradikcije in adjecto. Pa
ipak, Šandes je nekako došao u priliku da je vidi, i sada mu kroz
glavu iznenada prođe misao da Stor Gendibal izvanredno liči na
mladog Seldona.
Koješta! Bila je to ona vrsta
praznoverice kojoj je, u ovom ili onom trenutku, podložan svako ma
koliko inače racionalan mogao biti. Obmanula ga je neka neodređena
sličnost. Da je pri sebi imao fotografiju odmah bi bio načisto da
je svaka sličnost samo iluzija. Pa ipak, zbog čega li mu je ta
smešna pomisao upravo sada prošla kroz glavu?
Trenutak kasnije, on se pribra. Bio
je to samo trenutni drhtaj - prolazno skretanje misli - neprimetan
za bilo koga osim za nekog Govornika. Gendibal ga je mogao
protumačiti kako god je želeo.
"Hari Seldon je", započe on po drugi
put, odlučno, "veoma dobro znao da postoji beskrajan niz mogućnosti
koje nije bio u stanju da predvidi, i upravo je iz tog razloga i
osnovao Drugu zadužbinu. Ni mi sami nismo predvideli pojavu
Mazgova, ali smo odmah, čim se pojavio, spoznali njegovu važnost i
uspešno ga zaustavili. Nismo predvideli ni potonju opsednutost Prve
zadužbine nama, ali smo je, čim smo je uočili, prepoznali u svoj
njenoj važnosti i jednostavno zatrli. Gde u svemu tome vi nalazite
neku manu?"
"Pre svega", reče Gendibal, "s
opsesijom Prve zadužbine još se nije sasvim izišlo na kraj."
Mogla se sasvim dobro uočiti oseka
poštovanja s kojim je Gendibal sada govorio. Zapazio je drhtaj u
glasu Prvog govornika (ovome se to činilo izvesnim) i odlučio da ga
protumači kao nesigurnost. S tim je trebalo računati.
Prvi govornik reče oštro: "Dozvolite
mi da uđem u neke pretpostavke. Postoje možda ljudi u Prvoj
zadužbini koji bi - poredeći grozničave teškoće prvih četiri
stotine godina njenog postojanja sa neuzbudljivom jednoličnošću
poslednjih dvanaest decenija - mogli doći do zaključka da bi tako
nešto bilo nemoguće osim u slučaju da se Druga zadužbina i dalje
stara o ispravnom funkcionisanju Plana - i bili bi, zaključujući
tako, sasvim u pravu. Njihov bi konačan zakIjučak, takođe, mogao
biti da, na kraju krajeva, sa Drugom zadužbinom ipak nije svršeno -
i razume se, zakIjučujući tako, bili bi savršeno u pravu. Iskreno
govoreći, do nas su stigli izveštaji da na Terminusu, matičnoj
planeti Prve zadužbine, postoji neki mladi čovek, zvaničnik njihove
vlade, koji je u to sasvim ubeden... Ne mogu da se setim njegovog
imena..."
"Golan Treviz", reče Gendibal blago.
"Ja sam prvi zapazio tu stvar u izveštajima, i ja sam čitavu stvar
uputio na vašu nadležnost."
"Oh?" reče Prvi govornik s očigledno
preteranom učtivošću. "A kako je uopšte došlo do toga da vam čitava
ta stvar zapadne za oko?"
"Jedan od naših agenata na Terminusu
poslao je jedan dosadan izvestaj o novoizabranim članovima njihovog
Veća - jedan potpuno rutinski izveštaj kakvi se obično upućuju
Govornicima i kakve oni, isto tako rutinski, odlažu i ne pogledavši
ih. Ali ovaj je privukao moju pažnju zahvaljujući načinu na koji je
bio opisan jedan novi većnik, Golan Treviz. Sudeći prema opisu,
čini se neuobičajeno samouverenim i borbenim."
"Prepoznali ste srodnu dušu, je li
tako?"
"Nipošto", odvrati Gendibal kruto.
"Delovao je kao neobuzdana osoba sklona smešnom ponašanju - što je
opis koji teško da meni pristaje. U svakom slučaju, upustio sam se
u dublje proučavanje. Nije mi bilo potrebno mnogo vremena da
zaključim kako bi, da smo ga regrutovali u pravo vreme,
predstavljao dobar materijal za nas."
"Moguće je", primeti Prvi govornik,
"ali poznato vam je, dakako, da ne uzimamo ljude sa Terminusa."
"Poznato mi je, dakako. U svakom
slučaju, čak i bez naše obuke, on raspolaže neuobičajeno razvijenom
intuicijom. Razume se, krajnje je haotična. Imajući sve to u vidu,
nisam bio nimalo iznenađen što je došao do zaključka da Druga
zadužbina još postoji. Smatrao sam, stoga, čitavu stvar dovoljno
značajnom da bih vam o svemu tome prosledio jednu belešku."
"Sudeći po vašem današnjem ponašanju,
rekao bih da nije sve na tome i ostalo?"
"Došavši, zahvaljujući svojim
visokorazvijenim intuitivnim sposobnostima, do zaključka da Druga
zadužbina i dalje postoji, iskoristio je svoje saznanje na svoj
karakteristično haotičan način. Konačna posledica bila je da je
prognan sa Terminusa."
Prvi govornik nabra obrve. "Odjednom
ste stali... Želite da ja protumačim značaj svega toga. Ne
koristeći svoj računar, dozvolite mi da u mislima, približno,
primenim Seldonove jednačine; nalazim, dakle, da je prepredena
gradonačelnica, sposobna da posumnja da Druga zadužbina još
postoji, smatrala neprikladnim da kraj sebe ima neodgovornog
pojedinca koji će to rastrubiti čitavoj Galaksiji i tako i samu
Drugu zadužbinu upozoriti na opasnost. Rekao bih, dakle, da je
Bronzana Brano ocenila da će Terminus biti bezbedniji ako Treviza
jednostavno udalji sa planete."
"Mogla je Treviza i uhapsiti, ili
dati nalog da se u tišini ukloni."
"Kao što vam je poznato, primenjene
na pojedince jednačine prestaju da budu pouzdane. Na njih se možemo
osloniti samo kada je u pitanju čovečanstvo kao masa. Sledstveno
tome, individualno ponašanje je nepredvidljivo, i razumno je
pretpostaviti da je gradonačelnica ljudsko biće koje smatra da je
hapšenje - da o likvidaciji i ne govorimo - odveć nemilosrdna
mera."
Nekoliko trenutaka Gandibal ne reče
ništa. Samo ćutanje bilo je dovoljno rečito, i on osta nem tačno
onoliko koliko je bilo potrebno da Prvi govornik postane nesiguran
u sebe, ali ne i suviše da bi kod njega izazvao samoodbrambeni
gnev.
Proračunavši vreme tačno u sekundu,
on reče: "Ne tumačim stvari na taj način. Verujem da Treviz, u ovom
trenutku, predstavlja onaj jezičak najveće opasnosti po Drugu
zadužbinu u čitavoj njenoj istoriji - pretnju veću i od samog
Mazgova!"
20.
Gendibal je odisao zadovoljstvom.
Upečatljivost njegove izjave izvanredno je delovala. Prvi govornik
je nije očekivao, te osta zatečen u raskoraku. Od toga trenutka bič
se nalazio u Gendibalovim rukama. Bilo je to očigledno; svaku
sumnju raspršilo je sledeće Šandesovo pitanje:
"Ima li sve to ikakve veze sa vašom
tvdnjom da je Seldonov Plan lišen svakog smisla?"
Gendibal je igru vodio nasigurno,
dajući joj didaktički ton koji Prvom govorniku nije dozvoljavao da
se oporavi. "Prvi govorniče, smatramo činom vere da je, posle
neobuzdanog izvitoperavanja tokom Stoleća Odstupanja, Prim Palver
bio taj koji je Plan vratio u njegov ispravan tok. Medutim,
proučite Praradijant i ustanovićete da su odstupanja prestala tek
dve decenije po Palverovoj smrti, i da se od tada nikakvo novo
odstupanje nije javilo. Taj učinak bi, dakle, trebalo pripisati
Prvim govornicima posle Palvera, ali to je nemoguće."
"Nemoguće? Priznajem da nijedan od
nas nije ravan Palveru - ali zbog čega nemoguće?"
"Dozvoljavate li mi da vam pokažem,
Prvi govorniče? Koristeći proračune psihoistorije mogu sasvim jasno
dokazati da su izgledi za potpuno iščeznuće Odstupanja doslovno
mikroskopski mali, da bi do njega uopšte moglo doći bilo kakvim
posredovanjem Druge zadužbine. Ali ako nemate ni vremena ni želje
za takvo dokazivanje, koje bi nam uzelo samo pola časa pažljivog
razmatranja, moguće je, umesto toga, okupiti za Stolom sve
Govornike, pred kojima ću izvesti sve dokaze. Ipak, za mene bi to
predstavljalo gubitak vremena i nepotrebno zadržavanje."
"Da, i moguće je, gubitak obraza za
mene. Izvedite mi dokaze sada. Ali da vas upozorim." Prvi govornik
se herojski naprezao da se oporavi. "Ukoliko su dokazi koje ćete mi
izneti bezvredni, ja vam to neću zaboraviti."
"Ukoliko se ispostavi da su
bezvredni", odvrati Gendibal s nehajnom ohološću koja dokraja obori
njegovog sagovornika, "imaćete moju ostavku na licu mesta."
Potrajalo je, u stvari, znatno više
od pola časa, jer je Prvi govornik dovodio u pitanje proračune sa
gotovo divljom ustremljenošću.
Nešto vremena Gendibal je uštedeo
vešto koristeći svoj Mikroradijant. Ova je spravica - koja je putem
holografske slike mogla prikazati bilo koji odeljak obimnog Plana,
i za koju nisu bili potrebni ni zid niti stona konzola - ušla u
upotrebu tek pre jedne decenije i Prvi govornik nikada nije ovladao
veštinom njenog koršćenja. Gendibal je bio svestan toga. Prvi
govornik bio je sasvim načisto u pogledu toga.
Jednačine koje je Gendibal iznosio
(slažući ih s pouzdanom lakoćom) kretale su se zmijoliko napred -
nazad, prateći njegov komentar. Ukoliko je bilo neophodno, mogao je
dobiti gotove definicije; postaviti aksiome; stvoriti grafičke
predstave kako u dve tako i u tri dimenzije (da se, pri svemu tome,
i ne pominju multidimenzionalno povezane projekcije).
Gendibalovi komentari bili su jasni i
britki, i Prvi govornik se predao priznajući da je pobeđen, te
upita: "Ne sećam se da sam ikad video neku analizu sličnu ovoj.
Čije je to delo?"
"Prvi govorniče, moje vlastito. Već
sam objavio osnovne principe na kojima se proračuni zasnivaju."
"Veoma domišljato, Govorniče
Gendibale. Ovako nešto svrstaće vas u red kandidata za položaj
Prvog govornika, kad ja umrem - ili se povučem."
"O tome uopšte nisam razmišljao
radeći na ovome, Prvi govorniče - ali kako nema izgleda da u to
poverujete, povlačim svoje reči. Ja jesam razmišljao o položaju
Prvog govornika, i biću Prvi govornik, s obzirom na to da onaj ko
stekne taj položaj mora slediti postupak koji sam samo ja u stanju
da jasno sagledam."
"Da", reče Prvi govornik, "neumesna
skromnost može biti veoma opasna. Ali kakav postupak? Možda je i
trenutni Prvi govornik takođe u stanju da ga sledi. Ako sam već bio
odviše star da bih mogao načiniti kreativni skok koji ste vi
načinili, još nisam prestar da ne bih mogao slediti vaš
putokaz."
Bila je to predaja ispunjena
osećanjem uzvišenosti, i Gendibalovo srce, sasvim neočekivano,
ispuni se toplinom prema starcu, premda je savršeno dobro shvatao
da je upravo to i bila namera Prvog govornika.
"Zahvaljujem vam, Prvi govorniče, jer
će mi vaša pomoć biti i te kako potrebna. Ne bih smeo očekivati da
ću biti u stanju da pridobijem Sto bez vašeg umnog vođstva."
(Plemenitost za plemenitost). "Pretpostavljam, dakle, da ste se
zahvaljujući mom prikazu uverili da je bilo nemoguće da se samo
našom akcijom Stoleće Odstupanja koriguje, odnosno da se više
nikakvo Odstupanje posle toga ne javi."
"To mi je sasvim jasno", odgovori
Prvi govornik. "Ukoliko su vaši proračuni ispravni, onda bi, da bi
se Plan ispravio - što se i zbilo - i da bi i dalje bio delatan,
kao što i izgleda da jeste, bilo neophodno da budemo u stanju da
predvidimo ponašanje čak i sasvim malih Ijudskih skupina - čak i
pojedinaca - bar sa nekim stepenom prihvatljive izvesnosti."
"Upravo tako. Ali s obzirom na to da
matematički proračuni na kojima se psihoistorija zasniva to ne
omogućuju, Odstupanja nije trebalo da iščeznu; štaviše, nisu smela
da se ne pojave. Shvatate, dakle, šta sam maločas imao u vidu kada
sam rekao da je mana Seldonovog Plana upravo u tome što nema
mana."
"Ali u tom slučaju, ili su Odstupanja
uključena u Seldonov Plan, ili sa vašim proračunima nešto nije u
redu", reče Prvi govornik. "S obzirom na činjenicu da Seldonov Plan
već više od jednog stoleća ne pokazuje Odstupanja, proizilazi da
nešto zaista nije u redu sa vašim proračunima - s tim što ja nisam
u stanju da nađem gde je greška ili obmana."
"Grešite", reče Gendibal, "što
isključujete i treću mogućnost. Sasvim je moguće da Seldonov Plan
ne uključuje Odstupanja, a da istovremeno, pokazujući da je to
nemoguće, u mojim proračunima nema ama baš ničeg pogrešnog."
"Ipak, ne uspevam da uočim tu treću
mogućnost."
"Pretpostavimo da se Seldonovim
Planom upravlja do te mere usavršenim psihoistorijskim metodama da
je moguće predvideti ponašanje malih ljudskih skupina - možda, čak,
i pojedinaca - metodima kojima Druga zadužbina raspolaže. U tom
slučaju i samo u tom slučaju, moji bi proračuni pokazali da
Seldonov Plan odista ne bi trebalo da prikaže nikakva
Odstupanja!"
Za trenutak (po standardima Druge
zadužbine) Prvi govornik ne progovori ni reči. A onda reče: "Ne
postoji nikakav takav usavršeni psihoistorijski metod koji bi mi
bio poznat - a ni vama, sudeći po vašem ponašanju. A ukoliko vi ili
ja ne znamo ni za šta slično, onda su izgledi da je neki drugi
Govornik, ili skupina Govornika, razvio takav mikropsihoistorijski
(ako mogu tako da ga nazovem) metod, i držao ga u tajnosti od nas,
i od ostatka Stola, odista beskrajno malen. Slažete li se?"
"Slažem se."
"U tom slučaju, ili je vaša analiza
pogrešna, ili je mikro-psihoistorija u rukama neke skupine izvan
Druge zadužbine."
"Tačno, Prvi govorniče, treća
mogućnost mora biti ispravna."
"Da li ste u stanju da dokažete
nesumnjivu tačnost takve izjave?"
"Nisam. U svakom slučaju, ni na kakav
formalan način. Ali razmotrite... Da li je već postojala neka osoba
koja je, manipulišući pojedincima, ozbiljno ugrozila Seldonov
Plan?"
"Pretpostavljam da se vaše reči
odnose na slučaj Mazgova?"
"Da, svakako."
"Mazgov je mogao samo ugroziti Plan.
Problem je ovde u tome što Seldonov Plan suviše dobro funkcioniše,
budući znatno bliže savršenim propozicijama no što bi to
proisticalo iz vaših proračuna. Bio bi vam potreban neki
Anti-Mazgov - neko ko bi bio u stanju da, poput Mazova, ugrozi
Plan, ali ko dela iz suprotnih motiva - manipulišući njime ne da bi
ga omeo već da bi ga usavršio."
"Upravo tako, Prvi govorniče. Voleo
bih da sam se sam dosetio tog izraza. Šta je bio Mazgov? Mutant.
Ali odakle je došao? Kako je nastao? Niko to ne zna pouzdano. Zar
ne bi moglo biti još Mazgova?"
"Po svemu sudeći - ne. Jedina sasvim
izvesna stvar u vezi sa Mazgovom jeste to da je bio neplodan. Otud
mu i ime. Ili, možda, smatrate to samo mitom?"
"Nemam u vidu Mazgovljeve potomke.
Ali zar ne bi bilo moguće da je Mazgov bio samo izopačeni pripadnik
nečega što je bila - ili je u međuvremenu izrasla u nju - zamašna
skupina ljudi sa mazgovskim moćima koja, iz nekog vlastitog
razloga, ne podriva već podržava Seldonov Plan?"
"Ali za ime Galaksije, zbog čega bi
ga podržavala?"
"A zbog čega ga mi podržavamo? Mi
težimo Drugom carstvu u kome ćemo mi - ili, bolje rečeno, naši
intelektualni potomci - biti oni koji će o svemu donositi odluke.
Ukoliko neka druga skupina podržava Plan čak i znatno efikasnije no
što mi to činimo, teško je poverovati da namerava da na kraju nama
prepusti da odlučujemo. Oni će donositi odluke - ali s kojim
ciljem? Zar ne bi trebalo da pokušamo da ustanovimo kakvoj nas to
vrsti Drugog carstva oni vode?"
"I kakav je vaš predlog, kako da to
ustanovimo?"
"Dakle, zbog čega je gradonačelnica
Terminusa prognala Golana Treviza? Učinivši to, ona je jednoj
potencijalno opasnoj osobi omogućila da se slobodno kreće širom
Galaksije. Duboko sumnjam da je to učinila iz humanih motiva.
Istorijski pasmatrano, upravljači Prve zadužbine uvek su delali
realistično - što je, obično, značilo ne osvrćući se na pitanje
'moralnosti'. U stvari, jedan od njihovih heroja - Salvor Hardin -
čak je i propovedao protiv moralnosti. Ne, pre mi se čini da je
gradonačelnica tako postupila na podsticaj agenata Anti-Mazgova -
da upotrebim vaš izraz. Verujem da su oni obradili Treviza i da on
predstavlja sam šiljak opasnosti što nas vreba. Smrtne
opasnosti."
I na sve to Prvi govornik samo reče:
"Seldona mi, sasvim je moguće da ste u pravu. Ali ima li uopšte
izgleda da u to ubedimo i Sto?"
"Prvi govorniče, potcenjujete svoj
ugled."