31.
Naravno, dobro je poznato da
nepažljive reči koštaju života, ali ljudi još ne shvataju pune
razmere ovog problema.
Na primer, u istom trenutku kada je
Artur rekao: "Izgleda da imam gadnih problema s načinom na koji
živim", u tkanju prostorvremenskog kontinuuma otvorila se neobična
crvotočina koja je prenela njegove reči daleko, daleko u prošlost,
preko gotovo beskonačnog svemira, sve do jedne udaljene galaksije u
kojoj su čudnovata i ratoborna stvorenja upravo stajala na rubu
jezivog međuzvezdanog rata.
Vođe dve sučeljene strane srele su se
poslednji put.
Strašna tišina pala je po stolu za
pregovore kada je zapovednik Vl'hurga, veličanstven u svojim crnim,
ratničkim, kratkim pantalonama, posutim draguljima, optužujuće
odmerio predvodnika G'Gugvunta koji je čučao nasuprot njemu u
oblaku zelene pare slatkastog mirisa i, uz potporu milion
elegantnih i užasno naoružanih međuzvezdanih krstarica spremnih da
prospu električnu pogibelj na jednu jedinu reč njegove komande,
pozvao podlo stvorenje da povuče ono što je reklo o njegovoj
mami.
Stvorenje se promeškolji u svojim
isparenjima koja su se nezdravo komešala, a u istom trenutku do
pregovaračkog stola dolutaše reči: "Izgleda da imam gadnih problema
s načinom na koji živim."
Na nesreću, na jeziku Vl'hurga, ovo
je najgora zamisliva uvreda i nije preostalo ništa drugo nego da
započne užasni rat koji je potom trajao stolećima.
Razume se, posle desetkovanja čitave
Galaksije, koje je potrajalo nekoliko hiljada godina, na kraju je
shvaćeno da je čitava stvar bila užasna greška i zato su ostaci dve
sučeljene ratne flote zaboravile svojih nekoliko drugih
razmimoilaženja da bi se udružile i započele zajednički napad na
našu Galaksiju - koja je u međuvremenu nepogrešivo identifikovana
kao izvor uvredljive primedbe.
Hiljadama godina moćni brodovi
plovili su beskrajnom prazninom svemira i najzad uz urlik jurnuli
na prvu planetu na koju su naišli - desilo se da je to bila Zemlja
- gde je, usled strašne greške tokom proračunavanja razmera, čitavu
borbenu flotu slučajno progutao jedan pas.
Oni koji proučavaju složeno
preplitanje uzroka i posledica u istoriji Vaseljene kažu da se
takve stvari neprekidno dešavaju, ali smo nemoćni da ih
sprečimo.
"Takav je život", kažu oni.
Kratka vožnja vazdušnim kolima dovela
je Artura i starog Magratejca do jednih vrata. Ostavili su kola i
ušli kroz ta vrata u čekaonicu prepunu stolova sa staklenim plohama
i plastičnih trofeja. Gotovo u istom trenutku kada su ušli, nad
vratima na drugom kraju prostorije zablistalo je svetlo.
"Arture! Živ si!" uzviknu nečiji
glas.
"Jesam li?" upita Artur, prilično
zbunjen. "E, baš dobro."
Blesak se prilično ublažio i sada je,
trenutak ili dva kasnije, uspeo da vidi Forda, Trilijan i Zaphoda
koji su sedeli za ogromnim stolom divno postavljenim egzotičnim
jelima, čudnovatim slatkišima i voćem neobičnog oblika. Obedovali
su.
"Šta vam se dogodilo?" pitao je
Artur.
"Pa", reče Zaphod i navali na komad
mesa pečenog na žaru, "naši domaćini svašta su nam napričali,
potpuno nas zbunili i, uopšte, bili su vrlo neobični, a sada su nam
poslužili prilično fini ručak da to izglade. Evo", reče on i podiže
sa tanjira komad mesa koje je gadno zaudaralo, "probaj odrezak od
veganskog nosoroga. Izvrstan je, ko voli."
"Domaćini?" reče Artur. "Kakvi
domaćini? Ne vidim nikakve..."
Tanki glas reče: "Dobro došao na
ručak, zemaljski stvore."
Artur se obazre i iznenada
jauknu.
"Uh!" rekao je. "Na stolu ima
miševa!"
Zavladala je neprijatna tišina, dok
su svi gledali Artura.
On je i dalje gledao dva bela miša
koja su sedela na stolu u nečemu što je ličilo na čaše za viski.
Onda je zapazio tišinu i obazro se.
"Oh", rekao je s iznenadnim
razumevanjem. "Oh, tako mi je žao, nisam očekivao..."
"Dozvolite mi da vas upoznam", reče
Trilijan. "Arture, ovo je miš Mika."
"Zdravo", reče jedan od miševa. On
dodirnu brkom nešto na unutrašnjem zidu stvari nalik na čašu za
viski, što je svakako bilo ploča osetljiva na dodir, i čaša se malo
pomeri napred.
"A ovo je miš Žika."
Drugi miš reče: "Drago mi je" - i
učini isto što i prvi.
Artur zinu.
"Ali nisu li to..."
"Da", reče Trilijan, "to su miševi
koje sam ponela sa sobom sa Zemlje."
Pogledala ga je pravo u oči i Arturu
se učinilo da je gotovo neprimetno slegla ramenima.
"Hoćeš li da mi dodaš tu činiju sa
pečenjem od arkturijanskog megamagarca?" rekla je.
Slartibartfast uglađeno
kašljucnu.
"Ovaj, izvinite", rekao je.
"Da, hvala Slartibartfaste", odvrati
oštro miš Mika, "možeš da ideš."
"Šta? Oh... ovaj, u redu", reče
starac malo zbunjeno, "idem onda da se još malo pozabavim svojim
fjordovima."
"Ah, pa za tim, u stvari, nema
potrebe", reče miš Žika. "Izgleda da nam nova Zemlja neće biti
potrebna." Zatreptao je ružičastim okicama. "Ne sada, pošto smo
pronašli domoroca sa te planete, koji se tamo nalazio svega
nekoliko sekundi pre uništenja."
"Šta?" kriknu užasnuto
Slartibartfast. "Valjda nećete to da uradite! Pripremio sam hiljade
glečera da krenu put Afrike!"
"Pa, možda bi mogao da uzmeš kratak
odmor i da se malo skijaš po njima pre nego ih ukloniš", reče Žika
ledeno.
"Da se skijam!" kriknu starac. "Ti
glečeri su umetničko delo! Elegantno izvajane provalije, vrtoglavi
ledeni visovi, duboke, veličanstvene klisure! Skijanje po
umetničkom delu predstavljalo bi pravi vandalizam!"
"Hvala, Slartibartfaste", reče Mika
oštro. "To bi bilo sve."
"Da, gospodine", odvrati starac
hladno, "veliko vam hvala. Pa, zbogom, Zemljanine", rekao je
Arturu, "nadam se da ćeš poboljšati način na koji živiš."
On kratko klimnu ostalima, okrete se
i tužno iziđe iz sobe.
Artur je gledao za njim ne znajući
šta da kaže.
"A sad", reče miš Mika, "na
posao."
Ford i Zaphod kucnuše se
čašicama.
"Za posao!" rekli su.
"Molim?" upita Mika.
Ford se obazre.
"Izvinite, mislio sam da
nazdravljate", kazao je on.
Dva miša nestrpljivo se uzmuvaše u
svojim čašama za prevoz. Konačno se primiriše i miš Mika pokrenu se
napred da bi oslovio Artura.
"A sad, zemaljski stvore", kazao je,
"situacija je sledeća. Kao što ti je poznato, mi smo manje-više
upravljali tvojom planetom tokom poslednjih deset miliona godina sa
namerom da otkrijemo tu prokletu stvar zvanu Konačno Pitanje."
"Zašto?" upita Artur oštro.
"Ne - o tom pitanju već smo
razmišljali", umeša se Žika, "ali se ne slaže s odgovorom. Zašto -
četrdeset dva... Vidiš, ne uklapa se."
"Ma, ne", reče Artur. "Mislio sam,
zbog čega ste to radili?"
"A, shvatam", reče Žika. "Pa, biće da
je to iz navike, da budem iskren. Stvar je manje-više u sledećem -
ogadila nam se već čitava stvar, a na pomisao da sve moramo iz
početka zbog tih šašavih Vogona stvarno mi dođe da zavrištim od
muke, shvataš? Bila je prava sreća što smo Mika i ja završili svoj
deo posla i napustili planetu da bismo pošli na kratak odmor i
uspeli da navedemo tvoje prijatelje da nas vrate na Magrateu."
"Magratea predstavlja kapiju povratka
prema našoj dimenziji", ubaci Mika.
"Od tada", nastavio je njegov drug,
"ponuđen nam je pozamašan ugovor da tamo, u našoj dimenziji,
napravimo 5D šou u kome bismo bili glavne zvezde i odgovarali na
razna pitanja, i prilično smo radi da ga prihvatimo."
"I ja bih isto postupio u takvoj
prilici, a, Forde?" reče Zaphod živahno.
"O da", reče Ford. "Zgrabio bih je
bez oklevanja."
Artur ih pogleda, pitajući se kuda
sve to vodi.
"Ali moramo da imamo nešto
konkretno", reče Žika. "Hoću da kažem da nam je, u stvari, još
potrebno Konačno Pitanje u ovom ili onom obliku."
Zaphod se naže prema Arturu.
"Vidiš", rekao je, "kada bi se našli
u studiju zavaljeni u stolice i kada bi, znaš, tek onako pomenuli
da slučajno znaju Odgovor o Životu, Vaseljeni i Svemu Ostalom, a
potom na kraju bili prisiljeni da priznaju da odgovor u stvari
glasi četrdeset dva, onda bi šou verovatno bio sasvim kratak. Ne bi
bilo teme za razgovor, kopčaš?"
"Potrebno nam je nešto što dobro
zvuči", reče Mika.
"Nešto što dobro zvuči", uzviknu
Artur. "Konačno pitanje koje zvuči dobro? Od par miševa?"
Miševi se narogušiše.
"Pa, hoću da kažem, da za idealizam,
da za dostojanstvo čistog istraživanja, da za traganje za istinom u
svim oblicima, ali ubrzo, bojim se, stižeš do tačke kada počinješ
da sumnjaš da, ako prava istina uopšte postoji, onda glasi da
čitavu multidimenzionu beskonačnost Vaseljene vodi gomila ludaka.
Pa ukoliko možeš da biraš između traćenja novih deset miliona
godina da bi to saznao i, sa druge strane, mogućnosti da zaradiš
brdo love, ja onda znam šta bih izabrao", reče Žika.
"Ali..." poče Artur bespomoćno.
"Hej, utuvi to, Zemljanine", umeša se
Zaphod. "Ti si proizvod poslednjeg pokolenja te kompjuterske
matrice, je li tako, i bio si tamo sve do trenutka kada je planeta
dobila svoje, zar ne?"
"Ovaj..."
"Tako da tvoj mozak predstavlja
organski deo konačne konfiguracije kompjuterskog programa", reče
Ford, pronicljivo, kako je sam zaključio.
"Je li tako?" upita Zaphod.
"Pa", reče Artur sumnjičavo. Nije
pamtio da se ikada osećao organskim delom nečega. To je uvek
smatrao jednim od svojih glavnih problema.
"Drugim rečima", reče Mika i usmeri
svoje neobično, maleno vozilo prema Arturu, "postoji velika
mogućnost da je ustrojstvo pitanja utkana u ustrojstvo tvog mozga -
i zato želimo da ga otkupimo od tebe."
"Šta, Pitanje?" upita Artur.
"Da", rekoše Ford i Trilijan.
"Za gomilu para", reče Zaphod.
"Ne, ne", reče Žika. "Mi želimo da
kupimo mozak."
"Šta!"
"Pa, ko ne bi?" upita Mika.
"Učinilo mi se da ste rekli kako
možete da očitate njegov mozak elektronskim putem", pobunio se
Ford.
"Pa, da", reče Žika, "ali prvo treba
da ga izvadimo. Moramo da ga pripremimo."
"Da ga obradimo", reče Mika.
"Iseckamo."
"Hvala lepo", uzviknu Artur, skoči sa
stolice i poče užasnuto da se odmiče od stola.
"Uvek ga možemo zameniti", reče Mika
razložno, "ukoliko to smatrate bitnim.
"Da, elektronskim mozgom", reče Žika.
"Bio bi dovoljan i sasvim jednostavan."
"Sasvim jednostavan", zakuka
Artur.
"Aha", reče Zaphod iznenada i zlurado
se isceri, "samo bi trebalo da ga programirate da govori: 'Šta?',
'Ne shvatam' i 'Gde je čaj?' - ko bi primetio razliku?"
"Šta?" kriknu Artur i ustuknu još
dalje.
"Šta sam rekao?" kazao je Zaphod i
dreknuo od bola zbog nečega što mu je Trilijan učinila u tom
trenutku.
"Ja bih primetio razliku", reče
Artur.
"Ne, ne bi", reče miš Žika,
"programirali bismo te da ne možeš."
Ford pođe ka vratima.
"Čujte, žao mi je, miševi, stari
drugari", rekao je, "mislim da se nismo dogovorili."
"A ja mislim da ćemo to morati da
uradimo", rekoše miševi uglas, a iz njihovih piskavih glasića
iznenada je nestalo svake zbunjenosti. Uz slabašno, pištavo
zavijanje njihova dva staklena transportera podigoše se u vazduh i
poleteše prema Arturu, koji se teturao prema uglu iz koga nije bilo
izlaza, nesposoban da smisli ili učini bilo šta.
Trilijan ga očajnički uhvati za ruku
i pokuša da ga odvuče do vrata, dok su se Ford i Zaphod upinjali da
ih otvore, ali Artur je bio mrtav teret - dva leteća glodara koja
su mu prilazila kao da su ga hipnotisala.
Vrisnula je na njega, ali on je samo
zurio u prazno.
Još jedan trzaj i Ford i Zaphod
otvoriše vrata. Na drugoj strani nalazila se grupa ljudi prilično
gadnog izgleda, za koje se moglo samo pretpostaviti da pripadaju
Magretejcima. Ne samo da su oni sami bili ružni, već je i
medicinska oprema koju su nosili bila daleko od prijatne. Oni
jurnuše na njih.
I tako - Arturu je pretilo sečenje i
otvaranje glave, Trilijan je bila nemoćna da mu pomogne, a na Forda
i Zaphoda spremali su se da navale razbojnici mnogo jači i bolje
naoružani od njih dvojice.
Sve u svemu, bila je prava sreća što
su se u istom trenutku svi alarmni uređaji na planeti oglasili
zaglušujućom jačinom.