13.

     Kada je Morgana otišla iz Arturovog dvora u Karleonu, zamolivši za dozvolu samo koliko da poseti Avalon i svoju usvojenu majku, mislila je jedino na Vivijen - tako nije morala da razmišlja na ono što se desilo njoj i Lanseletu. Kad god bi pustila misli da joj dolutaju do tog događaja, naprosto je gorela od stida; ponudila mu se, potpuno iskreno, na stari način, a on je želeo da se sa njom samo igra, kao dete, podsmevajući joj se kao ženi. Nije znala je li besna na njega ili na sebe - da li zato što se on poigrao sa njom, ili zato što ga je bila toliko željna...
     Stalno je žalila zbog grubih reči koje mu je uputila. Zašto ga je tako izvređala? On je onakav kakvim ga je načinila Boginja, ništa gori i ništa bolji od toga. No, dok je putovala ka istoku, sve više je smatrala da je ona kriva; davne Gvenvirine reči, mala i ružna kao da je od vilinskog naroda, nisu joj izbijale iz glave. Da je imala više da pruži, da je lepa kao Gvenvir... da se zadovoljila onim što je mogla da pruži... a onda bi joj misli pošle drugim pravcem - on ju je uvredio, i nju, a preko nje i Boginju... tako izmučena, putovala je preko zelenih bregova. Posle nekog vremena počela je da misli na ono što je čeka u Avalonu.
     Napustila je Sveto ostrvo bez dozvole. Odbacila je čin sveštenice, ostavljajući za sobom čak i mali bodež koji je dobila pri posvećenju; a otada je uvek spuštala kosu duboko na čelo kako bi sakrila istetovirani polumesec. Sada je u jednom usputnom selu trampila mali posrebreni prsten za plavu boju kakvu koriste pripadnice Plemena, i osvežila je izbledeli znak.
     Sve ovo mi se desilo zato što sam pogazila zavete Boginji... a onda se setila šta joj je Lanselet rekao u očajanju, da ne postoje ni Bogovi ni Boginje, nego su to samo oblici koje ljudi daju, obuzeti strahom, onome što ne mogu da razumeju.
     Ali čak i da je to tačno, njena krivica nije ništa manja. Jer bilo da Boginja ima oblik koji joj pripisuju, ili je to samo još jedno ime za ogromne, nepoznate sile prirode, ipak je napustila hram i način života i mišljenja kome je bila obavezna, i zanemarila je velike plime i ritmove zemlje. Jela je hranu zabranjenu sveštenicama, ubijala je životinje, ptice i biljke, ne zahvaljujući se onom deliću Boginje koji je žrtvovan njenog dobra radi, živela je ne razmišljajući, dala se muškarcu ne proveravajući pre toga volju Boginje u sunčanim plimama, samo iz zadovoljstva i požude - ne, nikako ne može očekivati da se naprosto vrati i da sve bude kao ranije. A dok je putovala preko bregova, kroz dozrevajuće useve i oplođujuću kišu, bila je svesna, sa sve jačim bolom, koliko se udaljila od učenja Vivijen i Avalona.
     Razlika je dublja nego što sam mislila. Čak i oni koji obrađuju zemlju, kada su hrišćani, vode život daleko od zemlje; kažu da im je njihov Bog dao vlast nad svim biljkama i životinjama koje postoje. A mi, koji obitavamo u bregovima i močvarama, šumama i dalekim poljima, mi znamo da ne vladamo mi prirodom, nego ona vlada nad nama, od trenutka kada požuda uzbudi slabine naših očeva, kada se materice naših majki pokrenu da nas iznesu na svet, pod njenu vlast, kao i životinje i biljke koji se moraju žrtvovati da bismo imali hranu i odeću i snagu da živimo... sve, sve to je pod vlašću Boginje, i bez njenog blagoslova niko od nas ne bi mogao da udahne dah života, nego bi sve uvenulo i umrlo. A čak i kada dođe trenutak smrti, kako bi drugi mogli da preuzmu naše mesto na zemlji, i to je njeno delo, nje koja nije samo Zelena Gospa plodne zemlje, nego i Tamna Gospa semena koje leži skriveno pod snegovima, i gavrana i sokola koji donose laganu smrt, i crva koji polako rade da unište ono čemu je prošlo vreme, pa čak i Naša Gospa truleži, uništenja i smrti na kraju svega...
     Prisećajući se svega toga, Morgana je na kraju uspela da shvati i da je to što se desilo sa Lanseletom, na kraju krajeva, samo sitnica; njen najveći greh nije bio sa Lanseletom nego u njenom sopstvenom srcu, što je zaboravila Boginju. Zar je važno šta sveštenici misle da je dobro, čedno, grešno ili sramno? Njen ranjeni ponos bio je samo zdravo pročišćenje.
     Boginja će se postarati za Lanseleta, na svoj način, kada dođe vreme. To se mene ne tiče. U tom trenutku činilo joj se da bi bilo najbolje da nikada nije ni ugledala svog rođaka.
     Ne; ne može očekivati da se tek tako vrati na položaj odabrane sveštenice... ali Vivijen će se možda sažaliti na nju i pustiće je da se iskupi za grehe prema Boginji. U tom času činilo joj se da bi bila zadovoljna samo da obitava u Avalonu, čak i kao sluškinja ili ponizna radnica u poljima. Osećala se kao bolesno dete, koje jedva čeka da zagnjuri glavu majci u krilo i isplače se... poslaće po svog sina i urediće da ga usvoje u Avalonu, među sveštenicima, i nikada više neće odstupiti od puta kome je naučena...
     I kada je prvi put ugledala Tor, visok i ponosan, zelen i neporeciv, kako se uzdiže nad bregovima koji su ležali pred njom, suze su joj linule niz obraze. Vraćala se kući, tamo gde pripada, uz Vivijen, staće u prsten od kamenja i moliće se Boginji da uspe da ispravi svoje greške, da se vrati na mesto sa koga su je odvukli ponos i samosvest.
     Činilo joj se da Tor igra žmurke sa njom, čas se video, visok iza bregova kao uzbuđeni penis, čas se skrivao iza malih brda, čas nestajao u vlažnoj magli; ali na kraju je stigla do obala Jezera, tamo gde je stigla i pre mnogo godina sa Vivijen.
     Sive vode, pod večernjim svetlom, ležale su prazne pred njom. Trska je pod crvenskastim nebom delovala tamno i golo, a obale Ostrva sveštenika tek su se nazirale u večernjoj izmaglici. Ali ništa se nije micalo na vodi, iako je uložila čitavo srce i um u vatreni napor da dosegne Sveto ostrvo, da prizove barku... Čitav sat nepokretno je stajala, a onda se oko nje sklopila tama, i znala je da nije uspela.
     Ne... barka neće doći po nju, ni ove noći niti ikada više. Došla bi po sveštenicu, po Vivijeninu odabranu, voljenu usvojenicu; ali neće doći po begunicu koja je živela po dvorovima i četiri godine radila po svome. Jednom ranije, u vreme posvećivanja, izbačena je iz Avalona, i položila je test koji je značio da može postati sveštenica - da će umeti da se vrati bez pomoći.
     Nije mogla da prizove barku; strašno se plašila da glasno uzvikne reč moći koja bi je prizvala kroz maglu. Nije mogla da joj naredi, ona koja je odbacila pravo da se naziva detetom Avalona. Dok je voda gubila boju i dok su se poslednji zraci sunca stapali sa večernjom izmaglicom, Morgana je žalosno gledala ka dalekoj obali. Ne, nije se usuđivala da pozove čamac; ali postojao je još jedan put u Avalon, sa druge strane Jezera, kuda može da prođe tajnom stazom kroz močvaru, pa u skriveni svet. Bolna od usamljenosti, počela je da ide obalom, vodeći konja. Prisustvo ogromne životinje u sumraku, koja je frktala iza nje, predstavljalo je slabu utehu. Ako ne uspe ni to, provešće noć na obali Jezera; neće joj biti prvi put da spava sama, na otvorenom. A ujutro će već naći put. Sećala se onog usamljeničkog putovanja, bez prerušavanja, ka Lotovom dvoru daleko na severu, pre više godina. Omekšala je od dobrog života i luksuza na dvoru, ali uspeće ponovo, ako bude morala.
     Sve je bilo tako mirno; nisu se čula zvona sa Ostrva sveštenika, niti pevanje iz manastira, niti ptice; kao da se kretala kroz začaranu zemlju. Morgana je ubrzo našla mesto koje je tražila. Bilo je sve mračnije, i svaki grm i svako drvo poprimali su preteći izgled, nalik na čudne stvari, čudovišta i zmajeve. Ali Morgani se polako vraćala navika iz vremena kada je živela u Avalonu; bila je svesna da joj ovde ništa neće nauditi, ako sama ne smera neko zlo.
     Počela je da napreduje skrovitom stazom. Na pola puta moraće da prođe kroz maglu; inače bi je staza odvela samo do manastirske kuhinje. Naterala je sebe da ne misli više na tamu, nego da se upusti u meditaciju, usmeravjući se na mesto kuda želi da stigne. Tako je svaki korak predstavljao čaroliju, vodeći je spiralnim plesom kao da se penje uz Tor, ka kamenom prstenu... kretala se sasvim tiho, poluzatovrenih očiju, pažljivo čineći svaki korak. Osećala je hladnu maglu oko sebe.
     Vivijen nije smatrala za tako veliko zlo što je legla sa svojim polubratom i rodila dete s njim... dete rođeno od stare kraljevske loze Avalona, sa više prava na presto od samog Artura. Da je rodila dete Lanseletu, ono bi moglo da bude odgajeno ovde, u Avalonu, i da postane jedan od najvećih druida. A šta će sad biti sa njenim sinom? Zašto je predala Gvideona Morgozi u ruke? Ja sam neprirodna majka, pomislila je Morgana. Trebalo je da pošaljem po svog sina. Ali nije mogla da pogleda Artura u oči i da mu kaže za dete. Nije želela da je sveštenici i dvorske dame gledaju i kažu Ovo je žena koja je rodila dete Rogatom Bogu, na stari, paganski način, kao u plemenima koja boje lica, nose rogove i jure sa jelenima kao životinje... Dečaku je dobro tamo gde je, Arturov dvor nije mesto za njega, a šta bi i radila sa trogodišnjim dečakom koji je prati u stopu? Ili Artura?
     Ali ponekad je mislila na njega, sećajući se večeri kada su joj ga prinosili, okupanog i sitog, kada je sedela držeći ga i pevušeći mu, ne misleći ni na šta, čitavog tela ispunjenog bezumnom srećom... kada je inače bila toliko srećna? Samo jednom, pomislila je, kad sam ležala sa Lanseletom pod suncem na Toru, kada smo lovili barske ptice po obalama Jezera... a onda je zatreptala i shvatila da je dosad već morala da stigne mnogo dalje, da je trebalo da iziđe iz magle i nađe se na čvrstom tlu Avalona.
     I zaista, močvara je nestala - okruživalo ju je drveće, i staza je bila čvrsta, a nije se našla ni u svešteničkim kuhinjama. Sada bi morala da se nalazi na livadi iza Kuće Devojaka, iza koje se uzdiže voćnjak; treba da smisli šta da kaže kad je nađu, čime da dokaže narodu Avalona da ima prava da bude tu. A ima li prava? Nekako joj se činilo da je manje mračno; možda izlazi mesec - pre tri ili četiri dana bio je pun, uskoro će biti dovoljno svetlo da nađe pravi put. Nije mogla očekivati da svako drvo i svaki grm budu isti kao kad je živela ovde i poznavala svaki korak svake staze. Morgana je čvršće uhvatila konja za uzde, iznenada uplašena da će se izgubiti na nekada poznatom putu.
     Ne, zaista je postajalo svetlije, sada je sasvim jasno videla drveće i grmlje. Ako mesec izlazi, zašto ga ne vidi nad drvećem? Da li je nekako uspela da se okrene, hodajući poluzatovrenih očiju, provlačeći se stazom koja vodi kroz maglu i između svetova? Kad bi našla makar jedno poznato mesto! Sada više nije bilo oblaka - videlo se nebo, i izmaglica je nestala, ali nije uspevala da nazre nijednu zvezdu.
     Možda je suviše dugo bila daleko od svega ovoga? Nije nigde videla mesec, mada je odavno trebalo da se nađe na nebu...
     A onda kao da joj je ledena voda potekla niz leđa i pretvorila joj krv u tečni led. Onog dana kad je pošla u potragu za korenjem i biljkama, kada je želela da pobaci dete koje je nosila... zar je ponovo zalutala u začaranu zemlju koja nije ni Britanija ni tajni svet u koji je druidska magija prenela Avalon, nego ona još starija, mračnija zemlja u kojoj ne postoje ni zvezde ni sunce...?
     Naredila je ustreptalom srcu da se smiri; opet je uhvatila konja za uzde i oslonila se o njegov topao, znojav bok, osećajući čvrstinu mišića i kostiju, slušajući meko, frktavo disanje, stvarno i određeno. Ako se samo malo smiri i bolje pogleda, svakako će naći put... Ali u njoj je narastao strah.
     Ne mogu da se vratim. Ne mogu da se vratim u Avalon, nisam dostojna, ne mogu da nađem put kroz maglu... I onog dana kad je bila posvećena osetila je na trenutak isti strah, ali je umela da ga odlučno odbaci.
     No, tada sam bila mlađa i nedužna. Nisam izdala Boginju niti tajna učenja, nisam izdala život...
     Borila se da savlada narastajuću plimu panike. Strah je najgori od svega. Strah te ostavlja na milost i nemilost svakoj slučajnosti. Čak i divlje životinje mogu da nanjuše strah i da te napadnu, dok bi od nekog odvažnog pobegle. Zato najhrabriji muškarci mogu bezbedno da jure sa jelenima, sve dok im se na koži ne oseća strah... da li zato premazuju tela jakom plavom bojom od bilja, da bi prikrili miris straha? Možda su najhrabriji muškarci i žene oni u čijem umu se ne stvaraju slike onoga što im se može desiti ukoliko stvari pođu naopako.
     Ovde ništa nije moglo da joj naudi, čak i ako je zalutala u vilinsku zemlju. Jednom je već bila tamo, ali žena koju je srela nije joj ničim naudila niti pretila. Taj narod je stariji i od druida, ali i oni žive po pravilima i volji Boginje, i možda bi je čak i odveli na pravi put. Dakle, nema čega da se plaši; u najgorem slučaju, neće sresti nikoga, pa će provesti noć sama među drvećem.
     Sada je videla svetlo - da li je to svetiljka koja gori u Kući Devojaka? Ako jeste, pa, uskoro će biti kod kuće, a ako nije, moći će da upita one koje sretne kuda treba da pođe. Ako je zautala na Ostrvo sveštenika, možda će se sveštenik na koga naiđe uplašiti od nje kao da je vilinska žena. Upitala se da li te žene ponekad dolaze da izazivaju sveštenike; bilo je sasvim moguće da ovde, u samim nedrima Boginje, neki sveštenik sa više mašte od drugih može da oseti puls ovog mesta, da uvidi kako je njegov način života poricanje sila života koje teku u svakom otkucaju sveta. Oni poriču život umesto da ga potvrđuju, od života srca i prirode do života koji teče u korenu između muškarca i žene...
     Da sam ja Gospa od Avalona, u noćima mladog meseca slala bih devojke među sveštenike u manastiru, kako bih im pokazala da se sa Boginjom ne sme šaliti niti je odbijati, da su oni muškarci i da žene nisu zlo delo njihovog izmišljenog đavola, nego da će Boginja postupiti sa njima po svome... da, na Beltan ili na Kratkodnevicu...
     Ili bi ti ludi sveštenici oterali devojke, smatrajući ih za demone koji su došli da im iskušavaju veru? Na trenutak joj se učinilo da čuje Merlinov glas: Neka svaki čovek bude slobodan da služi Bogu koji mu se najviše dopada...
     Zar čak i onom, upitala se, koji poriče i sam život zemlje? Ali znala je šta bi Talesin odgovorio: Čak i njemu.
     Sada je kroz drveće mogla jasno da razabere oblik baklje koja je plamtela žutom i plavom svetlošću na kraju dugačke motke. Na trenutak je ostala zaslepljena, a onda je ugledala čoveka koji je držao baklju. Bio je mali i tamnoput, ni sveštenk ni druid. Oko bokova je imao komad tačkaste jelenje kože, a preko ramena neku vrstu grubog plašta; ličio je na pripadnika nekog od Plemena, samo što je bio viši. Kosa mu je bila dugačka i tamna, i u njoj je nosio venac od obojenog lišća; jesenjeg lišća, mada jesen još nije stigla. Morganu je to zbog nečeg preplašilo. Ali glas mu je bio tih i blag kad joj se obratio drevnim narečjem. "Dobro došla, sestro; da li si zalutala? Hodi ovuda. Daj da ti ja vodim konja - poznajem puteve." Pomislila je da to zvuči kao da su je očekivali.
     Morgana je pošla za njim, kao u snu. Staza je postajala sve čvršća i lakša za hodanje, a svetlost baklje razbila je maglovitu tamu. On je vodio konja, ali povremeno bi se okrenuo da joj se nasmeši. Potom ju je uhvatio za ruku, kao da vodi dete. Zubi su mu bili veoma beli, a oči, tamne pod sjajem baklje, bile su vedre.
     Sada se videlo još baklji; u jednom trenutku, nije primetila kada, predao je njenog konja nekom drugom i poveo je u krug baklji - nije se sećala kada je ušla među zidove, ali našla se u velikoj sali u kojoj su se gostili muškarci i žene, sa vencima u kosi. Neki su imali vence od jesenjeg lišća, ali bilo je i žena sa vencima od ranog prolećnog cveća, malih bledih pupoljaka koji se kriju pod lišćem čak i pre nego što se sneg otopi. Odnekuda se čula harfa.
     Njen vodič još je bio kraj nje. Poveo ju je ka glavnom stolu i tu je, ne čudeći se, prepoznala ženu koju je jednom već videla, a ta žena imala je u kosi venac od vrbovih pupoljaka. Njene sive oči delovale su bezvremenski i sveznajuće, kao da je mogla da vidi i zna sve.
     Vodič je posadio Morganu na klupu i dodao joj pehar. Bio je od nekog njoj nepoznatog metala... piće u njemu bilo je slatko i meko, i imalo je ukus treseta i vresa. Žedno je otpila i shvatila je da pije prebrzo posle dugog gladovanja; osetila je vrtoglavicu. Potom se setila stare priče - ako zalutaš u vilinsku zemlju, ne smeš da piješ niti da jedeš njihovu hranu... ali to je bila samo stara priča i ništa više; oni joj ne bi naudili.
     "Kakvo je ovo mesto?" upitala je.
     "Ovo je zamak Čeriot", odgovorila joj je gospa, "i dobro si došla u njemu, Morgana, kraljice Britanije."
     Morgana je odmahnula glavom. "Ne, ne, nisam ja kraljica. Moja majka je bila Vrhovna kraljica, ali ja sam samo vojvotkinja od Kornvola..."
     Gospa se nasmešila. "Sve je to jedno. Umorna si i dugo si putovala. Jedi i pij, mala sestro, a sutra će te neko odvesti tamo kuda želiš da odeš. Sada je vreme za gozbu."
     Na tanjiru pred njom bilo je voća i hleba, mekog tamnog hleba od neke njoj nepoznate žitarice, ali činilo joj se da ga je nekad ranije već okusila... primetila je da čovek koji ju je doveo ovamo nosi zlatne narukvice, isprepletane kao žive zmije... protrljala je oči, pitajući se da ne sanja, a kada je ponovo pogledala, to su bile samo narukvice, ili možda tetovirana šara, kao ona koju je Artur dobio prilikom proglašenja za kralja. Ponekad, kad bi ga pogledala, baklje su tako bacale svetlost da joj se činilo kako nad čelom ima senku jelenjih rogova; a gospa je bila krunisana i ukrašena zlatom, ali drugi put bi izgledalo da ima samo venac od vrbe, a oko vrata ogrlicu od školjki, malih, jezerskih školjki posvećenih Boginji i prepolovljenih tako da liče na žensko telo. Sedela je između njih, a odnekuda se čula harfa, muzika nežnija čak i od one u Avalonu...
     Više nije bila umorna. Slatko piće oslobodilo joj je um od zamora i tuge. Kasnije joj je neko dodao harfu, pa je i ona svirala i pevala; glas joj još nikada nije bio tako mek, jasan i umilan. Dok je svirala, počela je da sanja, i činilo joj se da sva lica oko nje liče na ljude koje je ranije poznavala... Kao da je hodala obalama sunčanog ostrva i svirala neobično izvijenu harfu; a potom kao da je sedela u prostranom kamenom dvorištu i slušala mudrog druida u neobičnoj, dugačkoj odeždi, koji ju je učio da koristi kompas i spravu za nalaženje zvezda, a neke pesme i zvuci otvarali su zaključana vrata i podizali kamene krugove, i ona ih je sve naučila, i ovenčali su je zlatnom zmijom...
     Gospa je rekla da je vreme za počinak - sutra će neko povesti na pravi put i nju i njenog konja. Te noći je spavala u čistoj sobi obloženoj lišćem - ili su to bile tapiserije koje su se pokretale i menjale, pričajući priče o svemu što je ikada bilo? Videla je i samu sebe, utkanu u tapiseriju, sa harfom u ruci, sa Gvideonom u krilu, a videla je i sebe sa Lanseletom - poigravao se njenom kosom i držao je za ruku, i pomislila je da bi trebalo nečega da se seti, nekog razloga zbog koga bi trebalo da je ljuta na Lanseleta; ali nije uspevala da se seti šta bi to moglo biti.
     Kada je gospa rekla da će to veče biti svečanost i da bi Morgana mogla da ostane sa njima dan ili dva i da pleše sa njima, pristala je... činilo joj se da je prošlo vrlo dugo otkako je poslednji put plesala i bila vesela. Ali kada je razmislila kakva bi to svečanost mogla da bude, nije uspevala da se seti... Ravnodnevica je još bila daleko, a nije mogla da vidi ni mesec ni sunce, pa da proceni uz pomoć onoga što je naučila.
     Stavili su joj u kosu cvetni venac, od blistavog letnjeg cveća, jer, kako je gospa rekla, ti nisi neiskusna devojka. Noć je bila bez zvezda, i smetalo joj je što ne može da vidi mesec, baš kao što preko dana nije videla ni sunce. Da li je potrajalo jedan dan, ili dva, ili tri? Zbog nećeg joj i nije bilo važno; jela je kad ogladni, spavala kad se umori i tu gde je umor stigne, sama, ili bi legla u krevet, mek kao trava, sa nekom od gospinih devojaka. Jednom se iznenadila kad ju je devojka - pomalo je ličila na Ravenu - zagrlila oko vrata i počela da je ljubi; uzvraćala joj je poljupce bez čuđenja i stida. Sve je bilo kao u snu, gde su moguće i najčudnije stvari, i to ju je čudilo, pomalo, ali nekako kao da nije bilo važno, živela je u začaranom snu. Ponekad se pitala šta se desilo sa njenim konjem, ali kad je pomenula polazak, gospa je rekla da još ne treba da razmišlja o tome, jer oni bi želeli da još malo ostane sa njima... jednom, mnogo godina kasnije, kad je pokušavala da se seti šta joj se sve dešavalo u zamku Čeriot, setila se da je ležala u gospinom krilu i sisala joj sa grudi, i nije joj bilo čudno što ona, odrasla žena, leži u majčinom krilu, i što je ljube i maze kao bebu. Ali to je svakako bio san, jer bila je ošamućena od slatkog, jakog vina...
     A ponekad joj se činilo da je gospa, zapravo, Vivijen. Jesam li se razbolela, pitala bi se tada, da li ležim u groznici i sanjam sve ove čudne stvari? Izišla je sa gospinim devojkama u potragu za biljem i korenjem, i izgleda da uopšte nije bilo važno koje je godišnje doba. A na svečanosti - je li to bilo te noći ili neke druge? - plesala je uz harfe, i ponovo je svirala za plesače, a njena svirka bila je puna i tuge i sreće.
     Jednom, dok je tražila cveće i bobice za vence, zapela je o nešto; izbeljene kosti neke životinje. Oko vrata je još imala komadić kožne vrpce sa nekakvom crvenom krpicom - nalik na vrećicu u kojoj je ponela najvažnije stvari kad je pošla iz Karleona. Šta li se desilo mom konju, pomislila je, da li ga neguju ovde u štalama? Nigde u vilinskom zamku nije primetila štale, ali pretpostavljala je da negde ipak postoje. Za sada je bilo dovoljno plesati, pevati, puštati da vreme prolazi...
     Jednom ju je onaj čovek što ju je doveo ovamo izdvojio iz kruga plesača. Nikada mu nije saznala ime. Sada, kada nije mogla da vidi ni sunce ni mesec, mogu li njihove plime tako snažno da odjekuju u njoj?
     "Imaš uz sebe nož", rekao je on. "Moraš ga skloniti, ne mogu da podnesem njegovu blizinu."
     Odvezala je kožnu vrpcu oko pojasa na kojoj se nalazio nož i odbacila ga, ne gledajući gde je pao. Potom joj je on prišao, i njegova tamna kosa stopila se sa njenom; usne su mu bile slatke, kao bobice i kao snažno piće od vresa. Sam ju je svukao. Ona se odavno navikla na hladnoću - nije joj smetalo to što je na travi hladno, što je naga pod njegovim telom. Dodirnula ga je; bio je topao, čitavo telo bilo mu je toplo, njegova muškost bila je vrela i snažna, ruke kojima joj je rastavljao butine bile su snažne i željne. Dočekala ga je gladnom dobrodošlicom, čitavim telom, kao da je devica; kretala se zajedno sa njim i osetila je ritam puisiranja zemljine plime oko sebe.
     A onda se uplašila... nije želela da je on oplodi, bilo joj je tako teško kad je rađala Gvideona, još jedno dete svakako bi je ubilo. Ali kad je zaustila da progovori, on joj je nežno položio prste na usne i znala je da može da joj pročita misli.
     "Nemoj strahovati od toga, mila gospo, plime nisu dobre za to... ovo je vreme zadovoljstva, a ne plođenja", blago je rekao, i poverovala mu je; i da, imao je rogovlje nad čelom, opet je ležala sa Rogatim, i kao da su zvezde padale u šumi svuda oko njih, ili su to bili samo svici?
     Jednom je šetala kroz šumu sa devojkama, pa je naišla na jezerce i nagnula se nad njega, i ugledala je Vivijenino lice kako je gleda kroz vodu. Vivijen je sada bila proseda, čak puna sedih vlasi, i na licu je imala mnogo novih bora. Otvorila je usne; kao da je zvala. Koliko dugo sam ovde, upitala se Morgana. Najmanje četiri ili pet dana, možda čak i čitavu sedmicu. Svakako moram da pođem. Gospa je rekla da će me neko odvesti do Avalona...
     Otišla je do gospe i rekla joj da sada mora da ode. Ali već je padala noć - sutra će svakako biti dovoljno vremena...
     Drugi put je u vodi ugledala Artura, i njegovu vojsku kako se okuplja... Gvenvir je delovala umorno i nekako starija; opraštala se od Lanseleta držeći ga za ruku, a on ju je poljubio u usta. Da, gorko je pomislila Morgana, on voli takve igre. Gvenvir svakako odgovara da je on voli i obožava, a da joj ničim ne ugrozi čast... ali bilo je lako zaboraviti i na njih.
     A onda se jedne noći naglo probudila, čuvši izdaleka strašan krik, i na trenutak joj se činilo da stoji na Toru, u središtu kamenog prstena, i da sluša užasan krik kako odzvanja kroz svetove - glas koji je čula samo jednom otkako je odrasla, promukli, neravnomeran glas, ogrubeo od nekorišćenja, glas Ravene, koja je prekidala ćutanje samo kada su Bogovi imali poruku koju se nisu usuđivali da predaju nikome drugom...
     Ah, Pendragon je izdao Avalon, zmaj je odleteo... zastava sa zmajem ne lebdi više pred saksonskim ratnicima... plačite, plačite, ako Gospa bude morala da krene iz Avalona, jer svakako se više neće vratiti... a potom plač, jecanje u nagloj tami...
     I tišina. Morgana je sedela u blagoj tami, a um joj se izbistrio prvi put otkako je stigla u ovu zemlju.
     Predugo sam bila ovde, pomislila je, došla je zima. Sada moram da odem, sada, pre kraja ovog dana... ne, ne mogu ni to da kažem, ovde sunce ne izlazi niti zalazi... moram da odem sada, odmah. Znala je da bi trebalo da zatraži svog konja, a onda se setila: konj je odavno ležao mrtav u šumi. Obuzeo ju je užas. Koliko dugo sam bila ovde?
     Potražila je svoj nož, a onda se setila da ga je sama bacila. Brzo je navukla haljinu - delovala je izbledelo. Nije se sećala da ju je prala, kao ni rublje, ali ništa nije izgledalo odveć prljavo. Odjednom se upitala da nije poludela.
     Ako se obratim gospi, ona će me opet ubediti da ne idem...
     Žurno je uplitala kosu... zašto ju je nosila raspuštenu, ona, odrasla žena? I uputila se stazom za koju je znala da će je odvesti u Avalon.

     Govori Morgana...
     Sve do dana današnjeg ne znam koliko sam dana i noći provela u vilinskoj zemlji - čak i moj um se zamagli kada pokušavam da prebrojim. Ma koliko se trudila, uspevam samo da utvrdim kako ih je bilo ne manje od pet i ne više od trinaest. A nisam sigurna ni koliko je vremena prošlo u spoljašnjem svetu, ili u Avalonu, dok sam bila tamo, ali pošto ljudi pažljivije od vilinskog naroda mere vreme, znam da je proteklo oko pet godina.
     Možda - a sve sam sigurnija u to kako starim - možda je ono što mi smatramo za proticanje vremena samo navika koju smo ugradili u svoju krv i kosti, navika da brojimo: prste novorođenčeta, izlaske i zalaske sunca, tako često mislimo koliko dana mora da prođe ili koliko meseci pre nego što kukuruz sazri ili pre nego što se dete rodi ili pre nego što se održi neki odavno čekani skup; i sve posmatramo kroz promene godina i sunca, što je prva sveštenička tajna. U vilinskoj zemlji nisam bila svesna proticanja vremena, i zato vreme za mene nije teklo. Jer kada sam izišla iz njihove zemlje, primetila sam bore na Gvenvirinom licu, a Elenina divna mladost počela je da gasne; ali moje ruke nisu bile mršavije, na mom licu nije bilo bora, i mada u mojoj porodici kose rano počinju da sede - Lanselet je već imao sede vlasi sa devetnaest godina - moja kosa bila je crna i nedirnuta vremenom kao gavranovo krilo.
     Počela sam da mislim kako je, kad su druidi odvojili Avalon od sveta u kome se sve broji i računa, to počelo da se dešava i ovde. Vreme ne protiče u Avalonu neprimećeno kao u snu, kao u vilinskoj zemlji. Primećujemo ga. Vidimo mesec i sunce Boginje, i osećamo ritmove kamenog prstena, i zato nas vreme nije sasvim napusitlo. Ali ne teče isto kao drugde, mada bi neko pomislio da se sunce i mesec ponašaju uvek isto, da bi trebalo da se kreću kao i u spoljašnjem svetu... ali nije tako. Poslednjih godina dešava mi se da provedem u Avalonu mesec dana, a kada se vratim napolje, utvrdim da je prošlo čitavo godišnje doba. I to sam često činila poslednjih godina, jer nisam imala strpljenja da sačekam događaje u spoljašnjem svetu; i kada su ljudi primetili da ostajem stalno mlada, još više su verovali da sam vila ili veštica.
     Ali to je sve bilo mnogo, mnogo kasnije.
     Jer kada sam čula strašan Ravenin krik koji je prodro između svetova, dosežući moj, um iako sam boravila u bezvremenskom snu vilinskog sveta, pošla sam... ali ne u Avalon.