Kim Stenli Robinson: CRNI VAZDUH

     Isplovili su iz lisabonske luke sa zastavama koje su se vijorile i bronzanim topovima koji su blistali pod usijanim podnevnim suncem, dok su sveštenici milozvučnim latinskim frazama obznanjivali blagoslove pape, vojnici u oklopima se tiskali na pramcu i krmi, a mornari visili sa svih konopaca kao pauci, mašući građanima koji su napustili posao da bi izašli na brda i suncem obasjane puteve oko grada i posmatrali brodove, jer to je bila Armada, Najsrećnija Nepobediva Armada, koja je pošla da engleske jeretike opet podvrgne volji Božjoj. Ovakav odlazak više nikada neće biti viđen.
     Na nesreću, vetar je posle njihovog odlaska duvao čitav mesec dana sa severoistoka, ne pomerajući se ni za milimetar na kompasu, i na kraju tog meseca Armada nije bila nimalo bliže Engleskoj nego samo Iberijsko poluostrvo. I ne samo to, već su portugalski bačvari, koji su radili žurno da što pre završe posao, većinu buradi za čuvanje namirnica napravili od nedovoljno osušenog drveta, pa kada su ih brodski kuvari otvorili, meso je bilo pokvareno, a voda zaudarala. Zato su se odvezli do luke Koruna, gde je nekoliko stotina mornara i vojnika otplivalo s brodova na špansku obalu i nikada se više nisu vratili. Još nekoliko stotina već je bilo poumiralo od boleština, i zato je Don Perez de Guzman el Bueno, sedmi vojvoda od Medine Sidonije, sa svoje bolesničke postelje na admiralskom brodu Armade prekinuo pisanje svoje svakodnevne žalopojke Filipu Drugom i naredio svojim vojnicima da izađu na obalu i po poljima pokupe seljake kojima će se popuniti posada.
     Jedan vod tih vojnika zaustavio se u franjevačkom manastiru u predgrađu Korune i ostavio dubok utisak na dečake koji su tu živeli i pomagali kaluđerima, očekujuči da i sami budu zaređeni. Iako im se to nije dopalo, kaluđeri nisu smeli da se usprotive predlogu, i tako su dečaci otišli da se pridruže floti.
     Među tim dečacima, koji su bili raspoređeni svaki na po jedan brod, nalazio se i Manuel Karlos Agadir Tetuan. Imao je sedamnaest godina; bio je rođen u Maroku, u jednoj zapadnoafričkoj porodici koju su Arapi odveli u roblje. Uprkos ranoj životnoj dobi, do tada je naizmenično živeo u marokanskom priobalnom gradiću Tetuanu, na Gibraltaru, Balearskim ostrvima, Siciliji i u Lisabonu. Radio je na poljima i čistio staje, pomagao pri izradi konopaca i kože za odeću, posluživao u krčmama. Kada mu je majka umrla od velikih boginja, a otac udavio, prosio je po ulicama i sokacima Korune, poslednje luke iz koje je isplovio njegov otac, sve dok jednog dana, kada mu je bilo petnaest godina, neki franjevački kaluđer nije nabasao na njega dok je spavao u jednom sokačetu, raspitao se o njemu i odveo ga u utočište za beskućnike u manastiru.
     Manuel je i dalje plakao kada su ga vojnici doveli na palubu La Lavie, levantinskog galeona od blizu hiljadu tona nosivosti. Vođa palube, po imenu Legr, preuzeo je brigu o njemu i odveo ga u potpalublje. Legr je bio Irac, koji je napustio svoju zemlju prvenstveno da bi se bavio zanatom, ali i zato što je mrzeo Engleze koji su vladali okupiranom Irskom. Bio je brdo od čoveka, grudnog koša kao u divljeg vepra, mišica debelih kao prečke na jarbolima njegovog broda. Videvši kako Manuel očajava, pokazao je da nije potpuno lišen ljubaznosti; pljasnuvši Manuela po potiljku svojom žuljevitom ručerdom, rekao je na tečnom španskom jeziku, iako s jakim naglaskom: "Prestani da cmizdriš, momče, pošli smo da pokorimo proklete Engleze, i kada to budemo učinili, oni tvoji popovi u manastiru napraviće opata od tebe. A pre nego što se to dogodi, bar tuce engleskih curica ima da ti se baci pred noge i zatraži da ih samo dodirneš tim svojim crnim rukama, tu sumnje nema. Hajde, dosta je bilo. Prvo ću ti pokazati tvoj ležaj, i sačekaću dok ne isplovimo da ti pokažem tvoje mesto na brodu. Staviću te na glavni košni jarbol, sve naše crnje su najbolji na košnom jarbolu."
     Legr se prodenu kroz vrata, upola niža od njega, veštinom lasice koja uleće u jednu od svojih malih rupa u zemlji. Šaka, velika kao pola vrata, ponovo se pojavi i uvuče Manuela u polumrak. Preplašeni dečak se gotovo sunovrati niz lestvice od širokih dasaka, ali povrati ravnotežu pre nego što je pao na Legra. Nekoliko vojnika mu se stadoše smejati, negde duboko dole ispod njega. Manuel nikada nije bio na brodu većem od sicilijanskog brodića s dve katarke, a mornarsko iskustvo mu se uglavnom svodilo na priobalno trgovanje, tako da je široka paluba pod njim, išarana trakama Sunčevog svetla koje se probijalo s gornje palube i oivičena ogromnim otvorima, velikim kao crkveni prozori, ispunjena gomilama sena i umotanih konopaca, i stotinom užurbanih ljudi, bila čudo nad čudima. "Sveta Ana, spasi me", reče on, jedva se usuđujući da poveruje da se nalazi na brodu. Kako i ne bi, pa čak ni sam manastir nije imao tako veliku prostoriju kao što je bila ova u koju je sišao. "Silazi ovamo", reče mu Legr, ohrabrujućim tonom.
     S te džinovske zatvorene palube sišli su još niže, u zagušljivu prostoriju koja je bila tek za četvrtinu onolika kolika ona gore, osvetljenu uskim trakama Sunčeve svetlosti koje su dopirale kroz prozorčiće što su bili samo mali prorezi na trupu broda. "Ovde ćeš spavati", reče Legr, pokazujući mu mračni ugao pored masivnog hrastovog zida, koji je, u stvari, bio korito broda. Neke prilike se stadoše meškoljiti, pojaviše se nečije oči kroz prozore kapaka, a mrzovoljni glas reče: "Još jedan od onih koje više nikada nećete pronaći u ovom mraku, a, vođo?"
     "Zaveži, Huane. Vidi, dečko, ovo su grede koje razdvajaju tvoj ležaj od ostalih, tako da se ne otkotrljaš s njega kad budemo isplovili na pučinu."
     "Kao mrtvački sanduk, s podignutim poklopcem."
     "Zaveži, Huane."
     Kada mu je vođa palube objasnio koji je od tih otvora u gredama njegov, Manuel se skljoka unutra i nastavi da rida. Otvor s ležajem bio je toliko mali da nije mogao da se ispruži, a pregradne daske, uglavljene u palubu, bile su napukle i razbijene. Ljudi unaokolo su spavali ili razgovarali, ne obraćajući pažnju na njega. Gajtan na kome mu je visio medaljon poče ga gušiti, i on ga pomeri na vratu i seti se da treba da očita molitvu.
     Kaluđeri su bili odlučili da mu zaštitnica bude sveta Ana, majka Bogorodičina i Hristova baka. Imao je mali drveni medaljon s njenom slikom, koji mu je dao opat Alonzo. Sada je uzeo taj medaljon u šaku i zagledao se u dve majušne, smeđe tačkice koje su bile svetičine oči. "Molim te, majko Ana", molio se u sebi, "odvedi me s ovoga broda kući. Vodi me kući." Tako čvrsto je stegao šakom drvenu pločicu da mu je drveni krst izrezbaren na njenoj poleđini ostavio na dlanu utisnutu crvenu šaru u obliku krsta. Prošlo je mnogo sati pre nego što je zaspao.

     Dva dana kasnije, Najsrećnija Nepobediva Armada napustila je Korunu, ovoga puta bez zastava, gomile posmatrača i dima tamjana da se vijori niz vetar. Ovoga puta Bog im je milostivo podario zapadni vetar, i otplovili su na sever, prilično brzo. Brodovi su bili raspoređeni u formaciju koju su izmislili vojnici, tako da su se dizali i spuštali na valovima kao džinovske, postrojene falange: napred galiasi, dereglije s namirnicama i opremom u sredini, i veliki galeoni na bokovima. Hiljade jedara, razvijenih na stotinama katarki bile su veličanstven i upečatljiv prizor, kao šuma belog drveća na ogromnoj plavoj ravnici.
     Na Manuela je ovaj prizor ostavio isto tako dubok utisak kao i na sve ostale. Na La Laviji se nalazilo četiri stotine ljudi, a samo trideset ih je bilo potrebno da bi opsluživali brod kada plovi, tako da je svih tri stotine vojnika stajalo na uzvišenju na krmi, posmatrajući flotu, a mornari koji nisu bili na dužnosti ili spavali, činili su to isto, na nešto nižem uzvišenju na pramcu.
     Manuelove mornarske dužnosti bile su jednostavne. Mesto mu je bilo pored leve ograde fare, bliže sredini broda, za koju su bila privezana platna za jedra na levoj strani glavne katarke, i platna za veliko trouglasto jedro na prednjem jarbolu. Manuel je pomagao petorici mornara da zatežu ili popuštaju konopce na tim jedrima, sledeći Legrova naređenja; drugi ljudi su se starali o namotavanju konopaca oko bitve i o vezivanju čvorova, tako da se Manuelov posao na kraju svodio samo na to da povuče za konopac kada mu se kaže. Mogao je da bude i složeniji, ali Legrov plan da od njega napravi momka za košni jarbol, što su bili svi drugi Afrikanci na brodu, završio se veoma neslavno. Nije da Legr nije pokušao. "Bog je vama, Afrikancima, podario glavu koja bolje podnosi visinu, da bi mogli da pobegnete na drvo kad lav hoće da vas pojede, je li tako?" Ali kada se Manuel, prateći Marokanca po imenu Habedin uspeo na lestvicama od užeta do vrha glavnog košnog jarbola, odjednom je osetio kako se ljulja u ogromnoj praznini, gotovo dodirujući niske, maglovite oblake, a more, izbrazdano belim tragovima brodova ispred njih, svaki čas bi se stvorilo neposredno ispod njega. Grčevito se, i nogama i rukama, uhvatio za uspravnu šipku na maloj platformi glavnog košnog jarbola, i petorica ljudi, smejući se i psujući, jedva su uspeli da ga otkače i skinu dole. S izrazom gađenja, ali ne udarajući istinski, Legr ga je isprašio svojim štapom i poslao ga natrag, na levu ogradu fare. "Ti nisi Afrikanac. Mora da si Sicilijanac koga je sunce opalilo." I tako je dobio to svoje mesto.
     Uprkos ovoj nezgodi, dobro se slagao s mornarima. Ali ne i s vojnicima; oni su se prema mornarima ponašali grubo i potcenjivački, i ovi su im se sklanjali s puta da izbegnu psovku ili udarac. I tako su tri četvrtine ljudi na brodu pripadale različitim klasama i nisu se družili među sobom. Mornari su se, zato, držali zajedno. Sačinjavali su šaroliko društvo, pokupljeno s čitavog Sredozemlja, i nisu se držali postrani od Manuela, zato što je poslednji došao među njih. Sjedinjavala ih je zajednička mržnja i odbojnost prema vojnicima. "Ovi junaci nikada ne bi bili u stanju da osvoje ni ostrvo Vajt, da ih mi ne odvedemo do tamo", rekao je Huan.
     Manuel se prvo upoznao s ljudima s kojima je bio na istom položaju na palubi, pa tek onda s onima iz svoje kabine. Pošto je govorio španski i portugalski, i prilično vladao arapskim, sicilijanskim, latinskim i marokanskim narečjima, mogao je da razgovara sa svakim u svome uglu na donjoj prednjoj palubi. S vremena na vreme bi ga zamolili da prevodi Marokancima; više nego jedanput to je značilo da je bio neka vrsta sudije u svađi, i brzo je mislio i prevodio drukčije nego što mu je rečeno, kad god bi to pomoglo da se zavađene strane pomire. Huan, onaj koji je Legru dobacivao ironične primedbe kada je doveo Manuela, bio je jedini pravi Španac u kabini. Voleo je da razgovara i bez prestanka se žalio i Manuelu i drugima. "Borio sam se sa El Dracom na Karibima", hvalisao se. "Imaćemo sreće ako mimoiđemo toga đavola. Zapamtite šta vam kažem, nikada s njim nećemo izići na kraj."
     Manuelovi drugari na levoj ogradi fare bili su veseliji, i on je voleo da stražari zajedno s njima i naporno vežba po Legrovim naređenjima. Ti momci su ga zvali Košarac ili Penjač, i zbijali šalu s čvorovima koje je pravio oko bitve i koji su se veoma teško razvezivali. Zbog te nespretnosti Manuel je zaradio više od jednog udarca Legrovim štapom, ali bilo je i gorih mornara i vođa palube se nije na njega istinski ljutio.
     Manuel je naučio da se prilagođava ovom životu punom promena, i svakodnevni poslovi na palubi postali su za njega prirodni način života. Legr ili Pietro, vođa ekipe na Manuelovom položaju, budili bi ga vikom. Zatim se peo na palubu s topovima, carstvo vojnika, a odatle uz široke lestvice na svež vazduh. Tek tada bi video koje je doba dana. Prvih nekoliko nedelja bilo je neizrecivo uživanje izići iz mraka donjih paluba na otvoreno, osetiti vetar i čisti, slani vazduh; ali kako su sve više odmicali na sever, tako je postajalo sve hladnije i više nije bilo prijatno. Kada završe dežurstvo, Manuel i njegovi drugari bi se povlačili u kujnu i dobijali dvopek, vodu i vino. Ponekada bi kuvari zaklali neku kozu ili pile i napravili supu. Ali uglavnom su jeli dvopek, koji se još nije dobro prosušio u onim buradima. Ljudi su se često žalili na bolove u stomaku.
     "Dvopek je najbolji kada je tvrd kao drvo i izbušen crvima", rekao je Haberdin Manuelu.
     "Pa, kako ga onda jedeš?" upita Manuel.
     "Lupaš komadima dvopeka o sto dok ne istreseš crve. Možeš i njih da pojedeš, ako hoćeš." Čovek se zacerekao i Manuel je pretpostavio da se Harbedin šali, ali nije bio sasvim siguran.
     "Prezirem ova govna od kiselog testa", rekao je Pietro na portugalskom. Manuel je to preveo na marokanski arapski dvojici ćutljivih Afrikanaca, i saglasio se na španskom da je teško za varenje. "Najgore je to", predusretljivo je dodao, "što su neki delovi bajati, a drugi još sveži."
     "Oni sveži nikada nisu bili ispečeni."
     "Ne, to su, u stvari, crvi."
     Što su duže putovali, Manuelovi drugovi u kabini sve su se bolje upoznavali. Kako su odmicali na sever, Marokanci su počeli užasno da pate od hladnoće. Posle stražarenja vraćali su se u potpalublje potpuno naježene crne kože, slične bodljikavom polju posle žetve. Usne i nokti na rukama bili su im potpuno modri i čitav sat su još drhtali, pre nego što zaspu, cvokoćući zubima poput kastenjeta u prazničnom seoskom orkestru. I ne samo to, već su i talasi na Atlantiku postajali sve veći, i ljudi, koji su bili primorani da obuku svaku krpicu koju su imali, valjali su se po svojim drvenim pregradama nepokriveni i nezaštićeni od udaranja o zidove. Tako su prvo Marokanci, a potom i svi ostali na donjoj prednjoj palubi, počeli da spavaju po trojica u postelji, smenjujući se u sredini i zbijajući se jedan uz drugog kao kašike u kutiji. Tu zbijenu hrpicu ljudi dizanje i spuštanje broda pritiskalo je o grede, ali nije moglo da ih kotrlja unaokolo. Manuel je postao omiljen jer se uvek rado pridruživao tim grupicama, i uvek je bio spreman da legne pored greda. Svi su se složili da im je on najbolji jastuk.

     Možda se razboleo baš svojih zbog ruku. Iako mu se duh pomirio s krstaškim pohodom na sever, telo se sporije navikavalo. Potezanje grubih kudeljnih konopaca svaki dan ogulilo mu je kožu s dlanova, a so, oštri komadići odlomljnog drveta, čvorovi s bitve i po koja čizma, takođe su na njima ostavili svoje tragove, tako da je posle nedelju dana morao da obmota šake komadima tkanine koje je otcepio s peševa svoje košulje. Kada je dobio groznicu, dlanovi su mu bolno pulsirali pri svakom otkucaju srca, i on je pretpostavio da je ta groznica ušla u njega kroz rane na dlanovima.
     Zatim mu se pobunio i stomak, i ma šta da je progutao, to nije moglo da ostane u njemu. Gadilo mu se već i pri pogledu na dvopek ili supu; groznica mu se pogoršala, koža mu se sasušila i oslabio je; najveći deo vremena provodio je u postelji, izlomljan dizenterijom. "Otrovao si se dvopekom", kazao mu je Huan. "To se i meni desilo na Karibima. Eto, šta biva kada se pakuje svež dvopek. Mogli su isto tako da u tu burad naslažu sveže kiselo testo."
     Manuelovi drugari iz kabine ispričali su Legru da je bolestan, i Legr je naredio da ga prebace u bolnicu, koja se nalazila na donjoj palubi na krmi, u velikoj prostoriji koju su bolesnici delili sa gredom kormila, ogromnim, uglačanim deblom koje je prolazilo kroz pod i tavanicu. Svi ostali u toj sobi bili su teško bolesni. Manuel se žalosno osećao kada su ga polegli na slamaricu, izlomljanog od stalnog povraćanja i grdno preplašenog od bolnice, koja je mirisala na trulež. Čovek na slamarici do njega bio je u nesvesti i valjao se pri ljuljanju broda. Tri fenjera sa svećama osvetljavala su nisku prostoriju i ispunjavala je senkama. Jedan od fratara dominikanaca, otac Lisjen, dao mu je tople vode i obrisao mu lice. Malo su porazgovarali, i fratar je ispovedio Manuela, što je, u stvari, trebalo da uradi samo pravi sveštenik. Ali ni jedan ni drugi nisu se uzbuđivali zbog toga. Brodski sveštenici su izbegavali da uđu u bolnicu, i brinuli su se samo o vojnicima i oficirima. Otac Lisjen je bio poznat po tome što je uvek bio voljan da se stara o mornarima i zato je među njima bio veoma omiljen.
     Manuelova groznica se još više pojačala, i više nije mogao da jede. Dani su prolazili, a kad god bi se probudio iz bunila, ljudi oko njega više nisu bili oni isti kao kad je zaspao. Počinjao je sve više da veruje da će umreti, i još jedanput je osetio očajanje što je postao član Najsrećnije Nepobedive Armade. "Zašto smo ovde?" iznemoglo je pitao fratra. "Zar nismo mogli da pustimo Engleze da odu u pakao, kad već hoće?"
     "Cilj Armade nije samo da uništi jeretičke Engleze", reče Lisjen. Držao je sveću blizu knjige, koja nije bila Biblija već neka tanka knjižica koju je držao skrivenu u svojoj mantiji. Iznad njih su skakale senke po čađavim gredama i daskama, a kormilo je škripalo dok se pokretalo u kožnom prstenu ugrađenom u pod. "Gospod je i nama poslao iskušenje. Slušaj:
     'Verujem da se može pojaviti vatra očišćenja koja sagoreva otpatke preživelih formi. Tako ja sagledavam strogost; ja sam kao onaj ko prečišćavanjem pravi zlato u peći. Ali kada budeš podvrgnut proveravanju poput onog vatrom, zlato tvoje duše će se očistiti, i postati vidljivo u obliku vatre: tada će ti Gospod podariti milost da ga vidiš, i gledajući Njega istovremeno ćeš videti i ono svetlo biće, koje si onaj istinski ti.'
     Zapamti to, i budi jak. Popij ovu vodu - hajde, zar hoćeš da omaneš pred licem Gospodnjim? I ovo je deo proveravanja."
     Manuel popi vodu i smesta je povrati. Telo mu je bilo još samo mali plameni jezičak, obmotan kožom, izuzev na onim mestima gde je izbijao napolje preko dlanova. Izgubio je predstavu o vremenu, i zaboravio da osim njega i oca Lisjena još neko postoji na svetu. "Nikada nisam želeo da odem iz manastira", rekao je fratru, "ali, ipak, nikada nisam pomislio da ću tamo moći duže da ostanem; do sada još nigde nisam duže ostao. To mi je bio dom, ali ja sam znao da nije. Još nisam otkrio gde mi je dom. Kažu da u Engleskoj ima leda - na planinama u Kataloniji jednom sam video sneg, oče, kad ćemo kući? Jedino što želim jeste da se vratim u manastir i postanem otac, kao i Vi."
     "Vratićemo se kući. A šta će od tebe biti, to zna samo Bog. On ti je odredio mesto. Sad spavaj. Spavaj."

     Kada mu je groznica popustila i temperatura spala, rebra su mu se već toliko ocrtavala na grudnom košu koliko i prsti na pesnici. Jedva je mogao da hoda. Lisijenovo uzano lice izroni odnekuda iz mraka, jasno kao sećanje. "Popij ovu supu. Izgleda da je Gospod ipak rešio da te još zadrži ovde."
     "Hvala ti, sveta Ana, što si izmolila od njega milost za mene", zakrklja Manuel. Žudno se napio supe. "Hoću da se vratim u svoju kabinu."
     "Uskoro."
     Izveli su ga na palubu. Hodanje je bilo kao lebdenje, dokle god se držao za rukohvate i poprečne grede spuštenih jedara. Legr ga je pozdravio, obradovavši se, a isto tako i njegovi drugari koji su s njim radili na istom polažaju na palubi. Svet je bio pun urnebesnog plavetnila; talasi su šištali mimo njih, niski oblaci se zbijali i razdvajali jureći na istok, prebacujući jedan drugom snopove Sunčevih zraka, koji su se prosipali i po vodi. Oslobodili su ga još neko vreme od dužnosti, ali on je ipak provodio na svome mestu onoliko sati koliko je mogao. Jedva je mogao da poveruje da je preživeo bolest. Naravno, nije se potpuno oporavio; još nije mogao da jede čvrstu hranu, naročito dvopek, tako da je živeo na supi i vinu. Stalno je osećao telesnu slabost i blagu omamu u glavi. Ali kada bi se našao na palubi, na vetru, bio je siguran da mu to prija, i zato je tu ostajao koliko god je bilo moguće. U stvari, bio je na palubi i onoga trenutka kada su prvi put ugledali Englesku. Vojnici su je pokazivali jedan drugom i vikali, veoma uzbuđeni, dok je rt, koji je Legr zvao Gušterovim rtom, poigravao na liniji obzorja. Manuel se već bio toliko privikao na more, da mu se niska traka kopna koja im je izronila ispred pramca činila nestvarnom, nekom vrstom uljeza u morski svet, kao da se biblijski potop upravo povlači i planinske padine prvi put izranjaju iz valova, natopljene vodom i prekrivene zelenim algama koje se još nisu osušile. I to je bila Engleska.

     Nekoliko dana kasnije susreli su prve engleske brodove - brže od španskih galeona, ali mnogo manje. Mogli su da spreče napredovanje Armade isto onoliko koliko bi buve uspele da uspore kretanje stada krava. Talasi su postajali veći i učestaliji, i zbog promenjenog ritma dizanja i spuštanja La Lavie Manuel je jedva uspevao da se održi na nogama. Jednom je udario glavom o nešto tvrdo, drugom prilikom odrao sve poluzarasle kraste s dlana dok je pokušavao da održi ravnotežu za jednog velikog propadanja broda, izazvanog ogromnim valovima. Jednoga jutra, pošto nije mogao da stoji, ostao je da leži u mraku, u kabini, i drugovi su mu donosili šolje sa supom. To je dugo potrajalo. Opet se zabrinuo da će umreti. Najzad Legr i Lisijen zajedno siđoše do njega.
     "Moraš ustati", objavi Legr. "Za jedan sat počinje bitka i ti si nam potreban. Namenili smo ti lak posao."
     "Treba samo da dodaješ topdžijama zapaljeni fitilj", reče otac Lisijen dok je pomagao Manuelu da stane na noge. "Bog će ti pomoći."
     "Bog će i morati da mi pomogne", reče Manuel. Video je duše ta dva čoveka kako im trepere nad glavama: male trostruke čvorove providnog plamena, koji su im izleteli iz kose i osvetljavali lica. "Zlato tvoje duše će se očistiti i postati vidljivo u obliku vatre", seti se Manuel. "Pst!" opomenu ga Lisijen, mršteći se, i Manuel shvati da je ono što mu je Lisijen pročitao bila tajna.
     Ispevši se na palubu, Manuel primeti da je sada takođe u stanju da vidi vazduh, koji je bio obojen u crveno. Bili su na dnu jednog okeana od crvenog vazduha, baš kao što su bili na površini drugog okeana od plave vode. Kada su disali, vazduh oko njih je postajao tamnije crven; ljudi su iz pluća izbacivali oblačiće vazduha, kao što konji izbacuju paru u mrazna jutra, samo što je ta para bila crvena. Manuel je buljio i buljio, diveći se novim sposobnostima viđenja koje mu je Gospod podario.
     "Evo", reče Legr, grubo ga gurajući preko palube. "Ovo bure kresiva je tvoje. To ti je fitilj, razumeš?" Pored pregradnog zida nalazilo se bure puno namotanog, sitno ispletenog užeta. Jedan kraj užeta je visio preko ivice bureta, zapaljen, i varnice koje su prštale oko njega bojile su vazduh u tamno purpurnu boju. Manuel klimnu glavom: "Fitilj."
     "Uzmi ovaj nož. Odsecaćeš, evo, ovolike delove i zapalićeš svaki od njih komadićem ovoga što ćeš držati pored sebe. Onda ćeš te komadiće dodavati topdžijama koji ti budu prišli, ili ih odneti do njih, ako te pozovu. Ali nikada nemoj podeliti sve zapaljene komadiće, razumeš li?"
     Manuel glavom potvrdi da je razumeo i sede, omamljen, pored bureta. Jedan od najvećih topova promoli se kroz okrugli otvor na pregradnom zidu svega metar-dva od njega. Posada ga pozdravi. Preko puta, na palubi, njegovi drugari su stajali na svojim položajima pored ograde fare. Vojnici su bili postrojeni na uzdignutim delovima broda na pramcu i krmi, vičući od uzbuđenja, blistajući na suncu kao školjke. Kroz okrugli otvor za topovsku cev Manuel je mogao da vidi deo engleske obale.
     Legr mu priđe da vidi kako se snašao. "Hej, nemoj slučajno da sebi odsečeš prste, momče. Vidiš ono tamo? To je ostrvo Vajt. Opkolićemo ga i osvojiti, u to ne sumnjam, i upotrebiti ga kao bazu da napadnemo kopno. S ovim vojnicima i brodovima nikada nas neće isterati s tog ostrva. Baš dobar plan."
     Ali stvari se nisu odvijale prema Legrovom planu. Armada zaokrenu oko istočne obale ostrva Vajt, u obliku ogromnog polumeseca koji se sastojao od pet falangi brodova. Ali kada su zaobišli ostrvo, prednji galiasi naiđoše na žilaviji otpor Engleza nego do sada. Beli oblačići dima pojaviše se na bokovima brodova i ubrzo pocrveneše, a buka postade užasna.
     Tada El Draco povede svoje brodove i oni zaobiđoše južni rt ostrva i ustremiše se na njih s boka, i La Lavia se odjednom nađe u akciji. Vojnici su urlali i ispaljivali svoje arkebuze, a ogromni top pored Manuela odskoči unazad na šinama, uz eksploziju koja tresnu Manuela o pregradni zid. Posle toga jedva je još mogao da čuje. Odjednom su mu svi zatražili fitilj; sekao je uže i držao mu zapaljen kraj uz nezapaljene krajeve, potpirujući plamičak svojim crvenim dahom. Topovska đulad, koja su mu proletala iznad glave, ostavljala su tragove, nalik na poderotine u okrvavljenom vazduhu. Ljudi garava lica otimali su mu iz ruku fitilje i jurili ka svojim topovima, izvrdavajući u trku paoce na vitlu, koji su udarali o palubu. Manuel je mogao da vidi đulad, veliku kao grejpfrut, kako leti prema njima s engleskih brodova i promašuje ih uz zvižduk. A mogao je i da vidi providne plamene čvorove kako se vijore, viši nego ikad, nad glavama ljudi.
     Tada jedno đule provali kroz okrugli otvor i obori top sa šina, a ljude na palubu. Manuel se podiže na noge i s užasom opazi da su plameni čvorovi nad glavama razbacanih ljudi nestali; sada im je jasno video glave i bili su samo ljudi, samo razneto meso, razliveno po izbrazdanoj palubi. Pokušao je, jecajući, da podigne jednog topdžiju koji je krvario samo iz ušiju. Legrov štap ga ošinu preko ramena: "Nastavi da sečeš fitilj! Drugi će se pobrinuti za ove ljude!" I tako je Manuel opet stao da odseca komadiće užeta i da ih pali, drhtavim rukama i očajnički duvajući u njih, dok su topovi tutnjali i vojnici, izloženi napadu na uzdignutim delovima broda na pramcu i krmi, vrištali pod pljuskom čelika, a pucnji cepali crveni vazduh.

     Sledećih nekoliko dana vodili su još nekoliko takvih bitaka, dok je Armada bila polako potiskivana pored ostrva Vajt i uz Lamanš. Od groznice nije mogao da spava, i noću je negovao ranjenike na svojoj palubi, držeći ih da ne skoče s kreveta i brišući im znoj s lica, i sam u gotovo istom onakvom delirijumu u kakvom su oni bili. U zoru bi pojeo nekoliko dvopeka i popio šolju vina, a potom odlazio do svoga bureta s fitiljima da dočeka sledeći napad. Pošto je bila najveći brod na levom boku formacije, La Lavia je stalno morala da podnosi najžešće engleske napade. Trećega dana gornje križno jedro na glavnoj katarci La Lavie survalo se na njegove drugove na levoj ogradi fare, i smrvilo Hanana i Pietra. Manuel polete preko palube da im pomogne, vičući od bola. Uspeo je samo da onesvešćenog Huana odvuče u donju kajutu i vratio se na položaj. Svuda oko njega silina eksplozija bacala je ljude po palubi, ali on nije obraćao pažnju. Skakutao je kroz crvenu maglu, od koje je bio gotovo obnevideo, noseći fitilje topovskim posadama, koje su bile već toliko desetkovane da više nisu mogle da pošalju čoveka k njemu. Pomagao je ranjenicima da se spuste do bolnice, koja je već postala pravo predvorje pakla; pomagao je da se tela poginulih prebace preko ograde u vodu, očitavši kratku molitvu svakome od njih; starao se o vojnicima koji su se krili iza grudobrana na pregradnim zidovima, uzalud čekajući da im Englezi priđu na domet arkebuza. Po palubi su se razlegali krici: "Manuele, fitilj ovamo! Manuele, vode! Manuele, pomagaj!" Sasušen grozničavom energijom, Manuel im je hitao u pomoć.
     Toliko je jurio bez prestanka da je usred jednog žestokog okršaja gotovo naleteo na svoju zaštitnicu, svetu Anu, koja se iznenada pojavila pored njegovog bureta. Bio je zaprepašćen.
     "Bako!" povikao je. "Beži odavde, opasno je!"
     "Kao što si ti pomagao drugima, i ja ću tebi pomoći", odgovorila je. Pokazala mu je prstom preko crvenkastog talasa na jedan engleski brod. Manuel je ugledao kako mu se na boku pojavio oblačić dima, a iz oblačića đule, leteći u luku preko vode. Video ga je tako jasno, kao što bi video maslinu koju mu je neko dobacio preko sobe: okruglu, crnu kuglu koja se lenjo okretala oko sebe, postajući sve veća što mu se više približavala. Sada je već Manuel mogao da vidi da dolazi k njemu, pravo ka njemu, tako da će joj putanja leta preseći njegovo srce. "Ej, blažena Ana", rekao je, nadajući se da će svetici skrenuti pažnju na to. Ali ona je već sve videla, i samo mu je dodirnula čelo pa poletela na košni jarbol, između vojnika koji je nisu videli. Manuel je posmatrao istovremeno i nju i držao na oku đule koje mu se približavalo. Na dodir njene ruke poprečni kraj pade s vrha glavne katarke; u padu se sudari s letećim đuletom i skrenu ga s putanje, odbacivši ga ka trupu broda gde je i ostalo, zariveno u debelo drvo. Manuel je otvorenih usta zurio u crnu poluloptu. Mahnuo je svetoj Ani, koja mu odvrati mahanjem i polete kroz crvene oblake ka nebu. Manuel kleknu i izgovori molitvu zahvalnicu njoj i Isusu zato što ju je poslao, pa se opet vrati sečenju užeta.

     Noć ili dve kasnije - Manuel nije bio siguran, jer je vreme za njega postalo nešto meko i neuhvatljivo, i, pre nego bilo šta drugo, besmisleno - Armada se ukotvila na prilazima Kaleu, na dohvat flamanske obale. Prvi put otkako su isplovili iz Korune, La Lavia je ležala nepomično na vodi, i Manuel shvati, osluškujući kroz noć, koliko je ono saglasje neprestane škripe i stenjanja brodskog drveta postalo glas posade, a ne broda. Brzo je progutao svoju porciju vode i vina, i krenuo duž donje palube, razgovarajući s ranjenima i pomažući im, kad god je mogao, da povade iz sebe komade drveta. Mnogi su želeli da ih dodirne, jer njegovo bezbedno prolaženje kroz neke od najužasnijih scena pokolja nije ostalo neprimećeno. Dodirivao ih je, i - kad su želeli - još bi se i pomolio s njima. Zatim se popeo na palubu. Sa jugozapada je duvao vetrić i brod se blago ljuljuškao na talasima plime. Prvi put te nedelje vazduh nije bio prožet crvenilom: Manuel je mogao da vidi zvezde, i daleke vatre na flamanskoj obali, kao zvezde koje su pale s neba i sada goreći umiru na zemlji.
     Legr je hramao gore-dole po palubi, skrećući sa svoga uobičajenog pravca da bi zaobišao gomilu razorene opreme.
     "Jesi li ranjen, Legr?" upita Manuel.
     Legr samo zagunđa umesto odgovora. Manuel poče da hoda pored njega. Posle nekog vremena Legr se zaustavi i reče: "Kažu da si postao svetac, zato što si poslednjih nekoliko dana jurcao po čitavoj palubi i ponašao se kao da po nama pada grad, a ne topovska đulad, i ostao nepovređen. Ali ja kažem da si samo obična luda koja ne zna šta je može snaći. Budale igraju tamo gde se anđeli skrivaju. To ti je naše prokletstvo. Oni koji znaju pravila i ponašaju se kako treba budu na kraju ranjeni - ponekad baš zato što rade ono što bi trebalo najbolje da ih zaštiti. A budale slepe kod očiju, koje zalutaju u najveću gužvu, prođu bez ijedne ogrebotine."
     Manuel je posmatrao kako Legr korača. "Šta ti je s nogom?"
     Legr slegnu ramenima: "Ne znam šta će na kraju biti s njom."
     Manuel se zaustavi ispod fenjera i zagleda se Legru pravo u oči. "Sveta Ana se pojavila i skrenula đule koje je pravo s neba letelo na mene. Zbog nečega mi je spasla život."
     "Ne." Legr kucnu štapom o palubu. "Poludeo si od groznice, dečko."
     "Mogu ti pokazati đule!" reče Manuel. "Zarilo se u trup!" Legr samo othrama dalje.
     Manuel baci pogled preko vode ka Flandriji, ožalošćen zbog Legrovih reči, i njegovog hramanja. Vide nešto što nije mogao da shvati.
     "Legr?"
     "Šta je?" Legrov glas dopirao je iz srednjeg dela broda.
     "Nešto blistavo... možda sve duše Engleza odjednom..." glas mu je drhtao.
     "Šta?"
     "Nešto ide k nama. Dođi ovamo, vođo palube."
     Tup, tup, tup. Manuel je čuo kako je Legr šišteći udahnuo vazduh i čuo je kako je promrmljao neku psovku.
     "Zapaljeni brodovi!" zaurlao je Legr iz sve snage. "Zapaljeni brodovi. Uzbuna!"
     Za tren oka brod se pretvorio u ludnicu, vojnici su jurili u svim pravcima. "Dođi", reče Legr Manuelu, koji pođe za vođom palube do uzdignutog pramca, odakle je sidrenjak visio s broda i prolazio kroz vodu. Legr je negde uz put dograbio helebardu i sada je pružio Manuelu. "Preseci to."
     "Ali, vođo, izgubićemo sidro."
     "Ovi zapaljeni brodovi su isuviše veliki da ih zaustavimo, a ako su još i napunjeni barutom eksplodiraće i sve će nas pobiti. Seci."
     Manuel stade da udara oštricom po palamaru, koji je ličio na stablo malog drveta. Udarao je i udarao, ali uspeo je da preseče samo jednu nit ogromnog konopca kada Legr dočepa helebardu i poče sam da udara njome, nespretno, da se ne bi svom težinom oslonio na ranjenu nogu. Čuli su glas kapetana: "Presecite sidrenjak!" Legr se glasno nasmeja.
     Konopac puče i oni slobodno zaploviše. Ali zapaljeni brodovi su im već bili sasvim blizu. U paklenoj svetlosti Manuel je mogao da vidi engleske mornare kako hodaju po zapaljenim palubama, prolazeći kroz plamen kao salamanderi ili demoni. Nema sumnje da su bili đavoli. Vatra koja se uzdizala iznad osam zapaljenih brodova i sama je bila živi demon kao i Englezi; svaki žuti plameni jezik imao je po jedno oko engleskog đavola, koje je tražilo pogledom Armadu, a neki od tih jezika su skakali i odvajali se od vatrenog vihora koji se kovitlao iznad brodova, uzalud pokušavajući da dolete do La Lavie i da je zapale. Manuel je te komande žara držao na odstojanju pomoću svog medaljona i određenog gesta kojim se na Siciliji, dok je bio dečak, čuvalo od uroka. U međuvremenu su se svi brodovi flote oslobodili sidra i plovili nošeni plimom, sudarajući se u žurbi da izbegnu zapaljene lađe. Kapetani i oficiri su se izbezumljeno dovikivali sa svojim drugovima s drugih brodova, ali uzalud. U mraku i bez sidra, brodove niko nije mogao opet okupiti, i kako je noć odmicala, većinu je vetar oduvao na Severno more. Postrojene falange Armade su se prvi put rasturile, i bilo im je suđeno da se nikada više ne okupe.

     Kada se sve završilo, La Lavia je jedrima održavala svoj položaj na severnom moru, dok su oficiri pokušavali da raspoznaju brodove i da pronađu koje je naredbe izdao vojvoda od Medine Sidonije. Manuel i Huan stajali su na srednjoj palubi, zajedno s ostalim drugovima iz svoje kabine. Huan odmahnu glavom: "Dok sam živeo u Portugaliji, pravio sam zapušače od plute. Tamo u Lamanšu, bili smo kao zapušač koji je neko ugurao u grlić boce. Dokle god smo bili zavučeni u grlić, bilo je dobro - grlić se sve više sužavao i nikada ne bi mogli da nas izvuku odande. Ali sada su nas Englezi ugurali pravo dole, u samu bocu. Plovimo unaokolo u vlastitom mutljagu. I nikada više nećemo izaći iz boce."
     "U svakom slučaju, ne kroz grlić", složi se jedan od njih.
     "Nikako."
     "Bog će nas odvesti kućama", reče Manuel.
     Huan samo odmahnu glavom.
     Umesto da pokuša da se probije kroz Lamanš, admiral Medina Sidonija je odlučio da Armada zaobiđe Škotsku i vrati se kući. Legra su odveli na admiralski brod i tamo je proveo ceo dan, da pomogne da se odredi kurs, jer on je poznavao Sever bolje od bilo kojeg španskog pilota.
     Izmučena flota uputila se na suprotnu stranu od sunca, još dublje u hladno Severno more. Posle one noći sa zapaljenim brodovima, Medina Sidonija je kažnjavanjem povratio disciplinu. Jednoga dana oni koji su preživeli mnogobrojne bitke u Lamanšu bili su svedoci kada je o križ na jarbolu bio obešen kapetan koji je dozvolio da mu brod isprednjači ispred admiralskog broda, što je sada bilo zabranjeno. Ratni brod je nekoliko puta prokrstario kroz flotu, tako da je svaka posada mogla da vidi leš neposlušnog kapetana kako se ljulja s prečke na katarci.
     Manuel je taj prizor posmatrao s gađenjem. Kad umre, čovek se pretvara u običan džak kostiju; nigde u oblacima nije uspeo da vidi kapetanovu dušu. Možda je kao zvezda repatica pala u more, putujući u pakao. Smrt je zaista bila jedno neobično prelazno stanje. Čudno je što Bog nije ono što dolazi posle nje učinio jasnijim.
     I tako je La Lavia verno pratila svoj admiralski brod, kao i sva ostala flota. Vodio ih je sve više na sever, u carstvo zime. Ponekog jutra, kad bi se ispeli na palubu u jarko žutu svetlost izlazećeg Sunca, drvo na jarbolima i jedra bili su oivičeni ledenjačama, koje su ličile na niske dijamanata. Ponekog dana činilo se da plove kroz more mleka, ispod srebrnog nebeskog svoda. Drugih, pak, dana okean je imao boju sveže modrice, a nebo je bilo jasno i svetloplavo, tako jasno da je Manuel goreo od želje da preživi ovo putovanje. Ali bio je hladan kao smrt. Onih noći kada je goreo u groznici sećao se s isto onoliko ljubavi s koliko se sećao svog prvog domaćeg ognjišta na obali Severne Afrike.
     Svi su patili od hladnoće. Životinje za klanje bile su uginule i kuhinja je bila zatvorena: više nije bilo tople supe. Admiral je naredio da se štedi na hrani, uključujući tu i njega: oskudica ga je prikovala za krevet u kome je ostao sve vreme putovanja. Ali mornari, koji su morali da potežu mokru ili zaleđenu užad, bili su u gorem položaju. Manuel je posmatrao njihova smrknuta lica, postrojena u red da prime po dva dvopeka i jednu veliku šolju vina razblaženog vodom - svoju dnevnu porciju hrane - i zaključio je da će tako nastaviti da plove na sever sve dok sunce ne bude ostalo ispod horizonta i oni ne uđu u ledeno carstvo smrti, na severni pol gde je Božja moć veoma slaba, i gde će svi izdahnuti i umreti istovremeno. I zaista, vetrovi su ih oduvali gotovo do Norveške, i tek uz velike teškoće uspeli su da izrešetana korita svojih brodova okrenu u pravcu zapada.
     Kada su to uradili, otkrili su na trupu La Lavie čitavo tuce novih rupa koje su propuštale vodu, i ljudi, već iscrpljeni naporima da okrenu lađu, sada su morali još i da danonoćno rade na pumpama. Pinta vina i pinta vode dnevno nisu bili dovoljni. Ljudi su umirali kao muve. Dizenterija, nazeb, najmanja povreda; sve se to brzo završavalo smrću.
     Manuel je opet mogao da vidi vazduh. Sada je bio tamnoplav, upadljivo tamniji kad su ga ljudi izdisali, tako da su svi bili obmotani oblacima tamnoplavog vazduha koji su zaklanjali ognjene krune njihovih duša. Svi ranjenici u bolnici su poumirali. Mnogi su u svojim poslednjim trenucima prizivali Manuela; on ih je držao za ruke ili im dodirivao čelo, i kada bi im duše zatreperile odvajajući im se od glava, kao poslednji plamičci iznad ugljevlja vatre koja se gasi, on se molio za njih. Zatim bi drugi ljudi, isuviše slabi da ustanu iz postelje, počinjali da dozivaju, i on bi odlazio i k njima i ostajao uz njih da im pomogne u nevolji. Dvojica takvih ljudi se oporavila od dizenterije, i od tada su ga sve češće pozivali. I sam kapetan je zatražio da ga Manuel dodirne kada se razboleo; ali ipak je umro, kao i većina ostalih.
     Jednog jutra Manuel je stajao s Legrom pored pregradnog zida na srednjem delu broda. Bilo je hladnjikavo i oblačno, more je bilo boje kremena. Vojnici su izvodili svoje konje i gurali ih s palube u more, da bi uštedeli vodu.
     "To je trebalo učiniti onoga časa kada su nas isterali iz Rukavca", reče Legr. "Uzalud smo trošili vodu."
     "Nisam ni znao da imamo konje na brodu", reče Manuel.
     Legr se kratko nasmeja. "Dečko, ti si vrhunska budala. Uvek me iznova iznenadiš."
     Posmatrali su kako konji neprestano padaju u vodu, kolutajući očima, raširenih nozdrva, izbacujući iz sebe oblake plave pare. Kako još samo nekoliko trenutaka pokušavaju da plivaju.
     "Drukčije gledano, možda je trebalo da neke od njih pojedemo", reče Legr.
     "Konjsko meso?"
     "Ne može biti mnogo loše."
     Konji su svi nestajali, zamenjujući plavi vazduh vodom boje kremena. "To je svirepo", reče Manuel.
     "Na toplijim geografskim širinama plivaju još čitav sat", reče Legr. "Ovako je bolje za njih." Pokaza na zapad. "Vidiš li one visoke oblake?"
     "Da."
     "Oni stoje iznad Orknija. Orknija ili Šetlanda, više ni ja nisam siguran gde smo. Biće interesantno da vidimo da li će ove budale uspeti da sprovedu brodove između ostrva a da se ne nasuču." Osvrnuvši se unaokolo, Manuel je uspeo da ugleda samo tuce brodova; verovatno je ostatak Armade bio ispred njih, ispod linije obzorja. Zastao je da razmisli šta je Legr hteo da kaže, pošto je sprovođenje brodova kroz te najsevernije grupe ostrva oko Velike Britanije bilo, prirodno, Legrov zadatak; istog časa Legr zakoluta očima kao oni konji i sruši se na palubu. Manuel i još neki mornari odnesoše ga dole u bolnicu.
     "Posredi je njegovo stopalo", reče brat Lisijen. "Stopalo mu je smrvljeno, i noga mu je istrulila. Trebalo je da mi dozvoli da mu ga odsečem."
     Oko podne Legr se osvesti. Manuel, koji ga ni za trenutak nije napuštao, držao ga je za ruku, ali Legr se namršti i istrže je.
     "Slušaj", reče Legr s mukom. Duša mu je bila još samo mala bela kapica, koja mu je pokrivala zamršenu prosedu kosu. "Naučiću te neke reči koje ti kasnije mogu dobro doći." Polako izgovori: "Tor conaloc an dhia", i Manuel ponovi za njim. "Ponovi još jednom." Manuel je ponavljao te slogove bez prestanka, kao molitvu na latinskom. Legr klimnu glavom. "Tor conaloc an noam dhia." "Dobro. Zapamti te reči zauvek." Posle toga se upilji u daske palube iznad svoje glave i više nije odgovarao ni na jedno Manuelovo pitanje. Osećanja su mu kao senke igrala po licu, jedno za drugim. Konačno skrenu pogled s beskonačnog i pogleda Manuela. "Dodirni me, dečko."
     Manuel mu dodirnu čelo i Legr sklopi oči uz ironičan osmeh: plava kruna od plamena zaleprša mu iznad glave, prođe kroz daske palube i iščeze.
     Sahranili su ga te večeri, uz zadimljen, pakleno mračan zalazak sunca. Brat Lisijen je izgovorio skraćenu misu, mrmljajući tako da ga niko nije mogao čuti, a Manuel je poleđinu svoga medaljona pritiskao na ledenu Legrovu mišicu, sve dok se na njoj nije ocrtao otisak krsta. Onda su ga prebacili preko ograde palube. Manuel je posmatrao, i sam iznenađen zbog smirenosti koja je vladala njime. Još pre nekoliko nedelja vikao je od bola i besa dok je gledao kako đulad komadaju njegove drugove; sada je, pun mira koji nije mogao da shvati, posmatrao kako čovek koji ga je podučavao i štitio tone u čelično sivu vodu i nestaje.

     Dve noći kasnije Manuel je sedeo po strani od svojih preostalih drugova u kabini, koji su svi spavali na gomili, kao mačići. Posmatrao je kako plavi plamičci lutaju iznad njihovih iscrpljenih tela; samo je gledao, ne razmišljajući i ne osećajući ništa. Bio je premoren.
     Otac Lisijen proviri kroz tesna vrata i zašišta: "Manuele! Jesi li tu?"
     "Tu sam."
     "Pođi sa mnom."
     Manuel ustade i krenu za njim. "Kuda ćemo?"
     Otac Lisijan odmahnu glavom. "Vreme je." Sve ostalo što je kazao bilo je na grčkom. Nosio je fenjerčić u kome je gorela sveća i čije su tri strane bile zamračene, i uz njegovo svetlo pronašli su put do kapka kojim se silazilo na najniže palube.
     Manuelova kajuta, iako ispod palube s topovima, ipak nije bila najniža paluba na brodu. La Lavia je bila mnogo veća. Ispod prostorije s ležajima za spavanje bile su još tri palube na kojima nije bilo prozorčića jer su se nalazile ispod nivoa vode. Tu, u večitoj tami bila su sklonjena burad s vodom i s dvopekom, topovska đulad, konopci i druge potrepštine. Prošli su pored barutane, u kojoj su oružari morali da nose papuče od filca, da im varnica s okovanih čizama ne bi raznela ceo brod. Pronašli su kapak ispod kojeg su visile lestvice od užeta ka još nižoj palubi od te. Na svakom nivou prolazi su postajali sve uži, i morali su da se saginju. Manuel je bio zaprepašćen kada su sišli još jednom jer je zamišljao da su već na samoj kobilici broda, ili u nekoj čudnoj komori obešenoj ispod nje u vodu, ali Lisjen je znao gde su. Silazili su sve niže, kroz lavirint mračnih, drvenih hodnika. Manuel je već odavno izgubio orijentaciju i držao je Lisijena za ruku od straha da se slučajno ne razdvoje i on ostane beznadežno zarobljen u utrobi broda. Konačno su stigli do vrata na kraju jednog uzanog hodnika. Lisijen pokuca na njih i nešto prošišta, jakim šapatom, i vrata se otvoriše, propuštajući toliko svetlosti da se Manuelu zavrtelo u glavi.
     Posle tih prolaza, soba u koju su ušli učini mu se veoma prostrana. Bila je to ostava za sidrenjak, smeštena na pramcu broda, tačno iznad kobilice. Od susreta sa zapaljenim brodovima, La Lavia je imala još veoma malo rezervnih užadi, i ono što je preostalo sada je ležalo smotano po uglovima sobe. Ona je bila osvetljena svećama, zabodenim u male metalne svećnjake, ukovane u bočne grede. Na podu je ležao sloj vode, debeo bar jedan inč, u kome se svaki plamičak iz svećnjaka ogledao kao bela, svetla tačkica. Obli zidovi bili su vlažni i presijavali su se. U sredini sobe bio je uspravno postavljen jedan sanduk i pokriven komadom tkanine. Oko njega je stajalo nekoliko ljudi: jedan vojnik, jedan od nižih oficira i neki mornari koje je Manuel poznavao samo iz viđenja. Providni plameni čvorovi boje kobalta iznad njihovih glava dodavali su plavičast odsjaj svetlosti u sobi.
     "Spremni smo, oče", reče jedan od tih ljudi Lisijenu. Fratar povede Manuela do jednog mesta blizu uspravljenog sanduka, a ostali se poređaše u krug oko njih. Pored zida u pravcu krme, ispred procepa na mestu gde su zidovi korita bili loše spojeni s podom prostorije, Manuel ugleda dva velika pacova blistave, smeđe dlake, koji su treptali i užurbano mrdali zaliscima iznenađeni ovom neuobičajenom aktivnošću. Manuel se namršti i jedan od pacova pljusnu u vodu koja je prekrivala pod i plivajući podvuče se ispod zida, mlatarajući repom gore-dole tako da je ličio na malu zmiju, što je Manuelu i otkrilo njegovu pravu prirodu. Drugi pacov nije ustuknuo i samo je treptao svojim okruglim očicama, čvrsto uzvraćajući na Manuelov neljubazni pogled.
     Iza sanduka Lisijen dobro pogleda svakoga od prisutnih i poče da čita na latinskom. Manuel je razumeo prvi deo: "Verujem u Boga Oca, svedržitelja, tvorca neba i zemlje, i svih stvari vidljivih i nevidljivih..." Od toga mesta Lisijen nastavi da čita, snažnim ali blagim glasom, molećivo ali ponosito. Pošto je završio vjeruju uzeo je drugu knjigu, onu malu koju je uvek nosio sa sobom, i pročitao na španskom:
     "Znaj, o, Izraele, da je ono što ljudi nazivaju životom i smrću samo nalik na bele i crne perle, nanizane na konac; a ta nit neprestane promene je moj vlastiti, nepromenljivi život, koji sve povezuje u jednu beskrajnu nit malih života i malih smrti.
     Vetra skreće brod s njegovog puta nad dubinama: lutajući vetrovi čula bacaju čovekov um da zaluta nad dubinama.
     Ali, počuj! Doći će dan kada će svetlost koja jeste utišati sve vetrove, i svezati svaku mrsku, tečnu tamu; i sva tvoja staništa biće blagoslovena belim sjajem što silazi iz krune."
     Dok je Lisijen to čitao, vojnik se polako kretao po sobi. Prvo je na vrh sanduka postavio pliticu s dvopekom isečenim u kriške; hleb je bio stvrdnut, kao što uvek biva posle više meseci na moru, i neko se postarao da ga iseče na kriške koje je potom uglačao u naforu boje meda, tako tanku da se providela. Mestimične rupe koje su izdubili crvi davale su im izgled starih dukata, iskovanih u ravnu pločicu i s rupom probušenom u sredini da bi se iskoristili za nakit.
     Zatim vojnik podiže iza sanduka jednu praznu staklenu bocu odsečenog grlića tako da je ličila na pehar. Uzevši drugom rukom jednu pljosku, napuni pehar do polovine onim groznim vinom s La Lavie. Spustivši pljosku obiđe celu grupu dok je fratar završavao čitanje. Svako od prisutnih imao je na rukama posekotine koje su stalno krvarile, manje ili više, i svaki čovek otvori jednu takvu posekotinu iznad pehara koji mu je vojnik pružio da bi iz nje iscurila jedna kap i pala u pehar, sve dok vino nije toliko potamnelo da je Manuelu, koji je opažao plavetnilo svetlosti, izgledalo da je tamnoljubičasto.
     Vojnik stavi pehar pored plitice s naforom na sanduk. Otac Lisijen je završio čitanje, pogledao na sanduk i izrecitovao poslednju rečenicu: "O, svetiteljke ognjene! Osvetlite duboke pećine čula; sjajem natprirodnim podarite svetlost i toplotu svojim najdražima, da bismo postali jedno s vama." Uzevši pliticu u ruku krenuo je po sobi, stavljajući svakome po parče nafore u usta. "Telo Hristovo, žrtvovano za tebe. Telo Hristovo, žrtvovano za tebe."
     Manuel uze komadić nafore između zuba i poče ga žvakati. Najzad je shvatio šta rade. Bila je to pričest za mrtve: služba za Legra, služba za sve njih, jer svi su bili osuđeni da umru. Iza vlažnog, povijenog zida te komore nalazilo se debelo more, pritiskalo je drvene zidove, pritiskalo njih same. Na kraju će ih sve progutati, i potonuće da postanu hrana ribama, a posle toga će im kosti ukrašavati dno okeana, tamo gde Gospod retko zalazi. Manuel je jedva uspeo da progura sažvakani dvopek pored grudve koja mu se skupila u grlu. Kada je otac Lisijen podigao onu polovinu flaše i primakao mu je usnama, izgovarajući: "Krv Hristova, prolivena za tebe", Manuel ga zaustavi. Uze flašu iz fratrove ruke. Vojnik krenu prama njemu, ali Lisijen ga zaustavi pokretom ruke. Tada fratar kleknu ispred Manuela i prekrsti se, ali u suprotnom pravcu, onako kao Grci, s leva na desno, a ne kako treba. Manuel reče "Ti si krv Hristova", i podiže polovinu flaše do Lisijenovih usta, nagnuvši je, da bi mogao da pije.
     Isto je učinio sa svakim od ljudi, uključujući i vojnika. "Ti si Hristos." Ovo im je bilo prvi put u životu da učestvuju u tom delu pričesnog obreda, i neki od njih su jedva uspevali da gutaju. Kada su svi pili, Manuel podiže flašu do svojih usana i iskapi je do kraja. "Knjiga oca Lisijena kaže: i sva tvoja staništa biće blagoslovena belim sjajem koji je kruna ognjena, i mi ćemo postati Hristos. I bi tako. Pili smo i postali smo Hristos. Pogledajte..." pokaza prstom na onog pacova koji nije pobegao i koji je sada sedeo na stražnjim nogama, trljajući prednje šapice jednu o drugu, tako da je izgledalo kao da se moli Bogu, ne skidajući svetlucave, okrugle očice s Manuela - "čak i životinje to znaju." On prelomi komad nafore od dvopeka i saže se da ga da pacovu. Pacov prihvati komadić među šapice i pojede ga. Dozvolio je da ga Manuel dodirne. Uspravljajući se, Manuel oseti kako mu je krv pojurila u glavu. Ognjene krune blistale su na svakoj glavi, dižući se visoko iznad njih, tako da su vatreni jezici lizali grede na tavanici, ispunjavajući sobu svetlošću - "Evo ga!" povika Manuel. "Dodirnuo nas je svetlom svojim, zar ne vidite!" on svakome od njih dodirnu čelo i vide kako im se oči šire kada su, zaprepašćeni, ugledali goruće duše svojih drugova, i kako pokazuju rukom jedan drugome na glavu, a potom se svi zagrliše u jasnoj, beloj svetlosti, dok su im suze tekle niz obraze i čekinjave brade se razdvajale u širokom osmehu. Pacov uplašeno pljusnu i podvuče se pod napukli zid, a oni su se smejali, i smejali, i smejali.
     Manuel rukom obgrli fratra, čije su oči blistale od radosti. "Dobro je", reče Manuel, kada su se malo smirili. "Bog će nas odvesti kući."
     Vratili su se na gornju palubu poput dečaka koji se igraju po pećini koju dobro poznaju.

     Armada je uspela da prođe kroz grupu ostrva Orkni i bez Legra, iako pojedini brodovi tek što se nisu nasukali. Onda su opet izašli na otvorenu pučinu Severnog Atlantika, gde su valovi bili veći, njihov pad strmiji, a vrhovi visoki kao uzvišenja na pramcu i krmi La Lavie, a kasnije čak i viši.
     Vetrovi su duvali s jugozapada, mnogo jači olujni vetrovi koji nikada nisu jenjavali, i posle tri nedelje nisu bili nimalo bliže Španiji nego kada su se provukli između Orknija. Situacija na La Laviji bila je očajna, kao i u ostaloj floti. Ljudi su na La Laviji umirali svakodnevno i bili bacani preko ograde bez ikakvih obreda, izuzev što bi im Manuel pritisnuo svoj medaljon na mišicu. Smrt je smanjila oskudicu u hrani i vodi, ali je još bilo teško. La Lavia je sada imala još samo neku vrstu avetinjske posade, koja se uglavnom sastojala od vojnika. Nije ni njih bilo dovoljno za rad na pumpama, a Atlantik je svakoga dana stvarao nove rupe na već izbušenom koritu broda. Voda je počela da prodire u takvim količinama da je zamenik pokojnog kapetana - koji je svojevremeno krenuo na put kao treći pomoćnik na brodu - odlučio da smesta moraju pravo za Španiju, ne skrećući ka malo poznatoj zapadnoj obali Irske. Tu odluku je podržalo i nekoliko drugih kapetana oštećenih brodova i prenelo je glavnini flote, koja je plovila ispred njih na zapad pre nego što skrene na jug ka Španiji. Medina Sidonija je dao svoj pristanak s bolesničke postelje, i La Lavia skrenu na jug.

     Na žalost, oluja udari upravo sa severa-severozapada, ubrzo pošto su skrenuli u pravcu domovine. Bili su bespomoćni. La Lavia je propadala u ogromne vodene ponore i na nju je odozgo padao jedan greben talasa za drugim, sve dok žalosna trupina nije ležala tik izvan zaklonjene obale, Irske.
     To je bio kraj, i svi su to znali. Manuel je znao, jer se vazduh obojio u crno. Oblaci su bili nalik na hiljade crnih engleskih topovskih đuladi, dok su se valjali u debelim slojevima iznad pročišćenog dela neba, koje kao da je visilo odmah iznad katarke, bljujući munje u more kad god bi se dovoljno jako sudarili. Vazduh ispod oblaka bio je takođe crn, samo nešto malo manje gust; vetar, isto toliko opipljiv kao i talasi, vijorio se oko jarbola u zamagljenom besu. Drugi ljudi su uspevali da nazru obalu prema kojoj ih je gonio vetar, ali Manuel nije, od prevelikog crnila. Ti ljudi su vikali u strahu; izgleda da je zapadna obala Irske bila živa stena, kao odsečena nožem. To je bio kraj.
     Manuel je mogao samo da se divi trećem pomoćniku, sada kapetanu, koji je sam preuzeo točak kormila i dovikivao stražaru na vrhu glavne katarke da pronađe neki zaliv u stenju prema kome ih je nosio vetar. Ali ni Manuel, kao ni većina ljudi, nije poslušao naredbu pomoćnika da ostane na svom položaju, jer to je sada već očigledno bilo besmisleno. Jedni su se grlili i opraštali na uzdignutim delovima krme i pramca, drugi drhtali od straha, pribijajući se uz pregradne zidove. Mnogi su prišli Manuelu i tražili da ih dodirne, i Manuel im je rukom dodirivao čela dok je ljutito išao u krug po pramcu. Čim bi ih Manuel dodirnuo, neki bi odleteli pravo u nebo, dok bi drugi skočili preko ograde i pretvarali se u delfine čim bi dodirnuli vodu, ali Manuel je jedva i primećivao šta se događa jer se molio, molio iz sveg glasa.
     "Zašto ta oluja, Gospode, zašto? Prvo su nas zadržavali vetrovi sa severa, i to je glavni razlog zbog kojeg sam ja uopšte tu gde sam. Znači hteo si da budem tu, ali zašto, zašto, zašto? Huan je mrtav, i Legr je mrtav, i Pietro je mrtav, i Habedin je mrtav i svi mi ostali uskoro ćemo biti mrtvi, ali zašto? To nije pravedno. Obećao si da ćeš nas odvesti kući." U besu dograbi svoj nož za sečenje fitilja, siđe na srednji deo broda i priđe glavnoj katarci. Zario je nož duboko u drvo, niz vlakna. "Evo ti! Ovo ja kažem na tvoju oluju!"
     "Čekaj, to je bogohuljenje", reče Legr izvlačeći nož iz katarke i bacajući ga preko ograde. "Dobro znaš šta znači probosti katarku. I to još u oluji kao što je ova - uvredićeš bogove mnogo starije od Isusa, i mnogo moćnije od njega."
     "Ko mi priča o bogohuljenju", odvrati Manuel. "I još se pitaš zašto i dalje bez spokoja lutaš morima kao duh, kad govoriš takve stvari. Trebalo bi da budeš oprezniji." Podiže pogled i ugleda svetu Anu, koja je s križnog jarbola davala uputstva trećem pomoćniku. "Jesi li čula šta je Legr rekao?" Nije ga čula.
     "Jesi li zapamtio reči kojima sam te naučio?" upita Legr.
     "Dabome. Slušaj, nemoj me više gnjaviti, Legr, uskoro ću i ja biti avet kao i ti." Legr se odmače, ali Manuel se predomisli i zapita: "Legr, zašto nas Bog ovako kažnjava? Pa, u njegovo ime smo krenuli u krstaški rat, zar ne? Ništa ne razumem."
     Legr se nasmeši i okrete mu leđa, i Manuel tek tada vide da on ima krila, s perjem belim kao sneg u crnoj tmini okolnog vazduha. On uhvati Manuela za mišicu. "Ti znaš isto onoliko koliko i ja." Snažno lepećući krilima podiže se u vazduh i odlete žurno na istok, kroz crninu, nalik na galeba.
     Uz pomoć svete Ane treći pomoćnik je upravo pronašao procep u stenju, koji se širilo u poveći zaliv. I drugi brodovi Armade već su ga bili otkrili, i već su se razbijali o široki plićak dok je La Lavia hramala ka obali. Pramac se nasuka i smesta poče raspadanje. Supasti talasi sručiše se preko nakrivljene srednje palube i Manuel pomoću lestvica skoči na uzdignuti pramac, o koji su sada lupali delovi polomljenog prednjeg jarbola zajedno s trouglastim jedrima. Glavna katarka se sruši preko ivice broda, i onaj bok lađe koji je bio izložen vetru pršte u komadiće, kao bure s trulim drvetom, i prekri ga voda, njima naočigled. Među daskama koje su plivale unaokolo Manuel ugleda jednu u koju je još bilo zariveno crno đule, bez sumnje, ono isto koje je sveta Ana skenula s putanje da bi ga spasla. Setivši se tako da mu je već jednom spasla život, Manuel se primiri i poče da čeka da se ona pojavi. Obala je bila daleko svega nekoliko brodskih dužina, i jedva se videla u gustom, crnom vazduhu; Manuel nije umeo da pliva, kao ni većina drugih, i već je s nestrpljenjem tražio pogledom svetu Anu kada se pored njega stvori fratar Lisijen, u svojoj crnoj mantiji. On vikom nadjača vrisak crnog vetra: "Ako se uhvatimo za dasku, stići ćemo do obale."
     "Ti pođi prvi", prodera se Manuel. "Ja čekam svetu Anu." Fratar slegnu ramenima. Vetar mu podiže mantiju i Manuel vide da Lisijen pokušava da spase brodsko zlato namenjeno svetim obredima koje je bilo u obliku lanca obmotano oko fratrovog struka. Lisjen se uputi ka ogradi i skoči preko nje na balvan koji su talasi odnosili od broda. Ali promašio je okrugli balvan i istog trenutka potonuo.
     Voda se sada već prelivala i preko uzdignutog pramca, i uskoro će ga ogromni, zapenjeni talasi otkinuti od korita. Većina ljudi je već bila napustila olupinu, poveravajući svoj život nekom od plovećih drvenih otpadaka. Ali Manuel je i dalje čekao. Baš kada je počeo da se brine, ugleda blagoslovenu baku Isusovu, gde stoji među drugim prilikama na obali koju je jedva nazirao, i maše mu. Hodala je po beloj vodi, i on shvati. "Pa, naravno, mi smo postali jedno s Hristom! Hodaću po vodi do obale, kao što je i On jednom učinio." Okuša površinu jednom cipelom; delovala je pomalo, hm, nesigurno, ali moći će da posluži - biće kao pod njihove, sada već uništene kapele, na kome je tanki sloj vode pokrivao dobru, čvrstu površinu koju je Bog stvorio. I tako Manuel zakorači na sledeći talas koji je prolazio pored ruba uzdignutog pramca i pljusnu duboko u uskovitlanu vodu.
     "Hej!" koprcao se na sve strane boreći se da izbije na površinu. "Hej!" Ali ovoga puta nije dobio nikakav odgovor od svete Ane; samo hladnu, slanu vodu. Upustio se u mučni proces davljenja, sećajući se kako se jednom borio s vodom dok je još bio mali, i otac ga je odveo na obalu u Maroku, da vidi galiju punu hodočasnika za Meku kako se veslajući udaljava ka moru. Ništa nije manje ličilo na irsku obalu od one vedre, tople, požutele plaže, a on i otac su bili zagazili u plićak da se malo brčkaju i love limunove. Otac bi bacio limunove u dublju vodu, gde su plutali i poskakivali tik ispod površine, a Manuel bi nevešto otplivao da ih vrati, smejući se i zagrcnjavajući se u vodi.
     Pred očima su mu savršeno jasno igrali ti isti limunovi, dok se šmrčući, kašljući i pljuskajući na sve strane još jednom borio da isturi glavu iz ledene supe. Limunovi koji plutaju u zelenom moru, limunovi obli i elastični, boje sunca kada se nađe nisko iznad jutarnjeg obzorja... blago poskakuju tik ispod površine, a tu i tamo im se ukazuje po neki čvorić. Manuel se pravio da je limun, a istovremeno je pokušavao da se seti onog primitivnog načina plivanja, poput psa u vodi, kojim se kretao po plićacima. Ruke - guraj njima naniže. Nije uspevalo. Talasi ga izbaciše, baš kao limun, u plićak. Udari se o dno i ustade. Voda mu je dopirala samo do struka. Drugi ga talas tresnu u leđa i on opet izgubi dno. Nije pošteno! pomisli. Lakat mu se zabode u pesak, i on se izvi u vodi i ustade. Ovoga puta bila mu je samo do kolena. Držao je na oku izdajničke talase koji su jedan za drugim izbijali iz tmine, i teturao se kroz njih ka obali, prekrivenoj šljunkom i busenjem naplavljenih algi.
     Daleko dole niz obalu vide mornare, svoje drugove, preživele brodolomnike koji su se dočepali obale. Ali eno među njima nekih vojnika na konjima. Engleski vojnici, na konjima i peške - Manuel zastenja kad shvati šta se događa - ubijali su mačevima i toljagama iscrpljene ljude, popadale po algama koje je voda nanela na plažu. "Ne!" vrisnu Manuel. "Ne!" Ali nije se prevario. "O, Gospode!" reče i klonu u sedeći položaj. Tamo, niz obalu, vojnici su kijačama ubijali njegovu braću, razbijajući krhka jaja njihovih lobanja iz kojih su žumanca mozgova curila u pepeo od morske trave. Manuel obamrlim pesnicama stade da udara o pesak. Ispunjen užasom toga prizora, posmatrao je konje kada, nalik na divovske senke, ustuknu u mrak. Približavali su mu se preko plaže. "Postaću nevidljiv", odluči. "Sveta Ana će me učiniti nevidljivim." Ali, setivši se kako je nameravao da hoda po vodi reši da i sam malo potpomogne čudu, tako što će se oteturati preko plaže i zavući se ispod jedne izuzetno velike gomile osušenih algi. Naravno, i bez toga je bio nevidljiv, ali pokrivač od suvih algi će ga zagrejati. Misleći o tome stade da drhti, da drhti, i prostre se po tlu obamro kao i njegove ruke.

     Kada se probudio, vojnici su već bili otišli. Njegovi drugovi ležali su razbacani po plaži kao naplavine; gavranovi i vuci su se okupljali oko njih. Nije mogao dobro da se kreće. Trebalo mu je celih pola sata da pokrene glavu i osmotri plažu, i još pola sata da se oslobodi iz gomile algi. A onda je opet morao da legne.
     Kada je opet došao k sebi, video je da leži pored ogromnog panja, nekog starog komada drveta koji je nanela voda, a godine kotrljanja po pesku uglačale ga kao srebro. Vazduh je opet bio prozračan. Mogao je da oseti kako ulazi i izlazi iz njega, ali više nije mogao da ga vidi. Sunce se još nije pojavilo; svanulo je, i oluja je utihnula. Svaki pokret tela za Manuela je bio potpun i savršen napor, potpun i savršen doživljaj. Mogao je da vidi sebe sasvim duboko ispod kože, koja je izgledala kao usoljena. Izgubio je svu odeću, izuzev iscepanih ostataka pantalona oko struka. Prikupivši svu snagu volje, naterao je mišicu da mu pokrene ruku i ukrućenim kažiprstom dotakao je panj. Mogao je da ga oseti. Još je bio živ.
     Ruka mu klonu na pesak. Ono mesto na drvetu koje je dodirnuo sada se menjalo, postajalo svetlozelena tačka okružena srebrom. Tanka, zelena grančica izbila je iz te tačke i stala da raste ka suncu; dok je postajala sve deblja, listovi su počeli da se razmotavaju iz nje, i pred Manuelovim očaranim pogledom, pojavi se pupoljak i otvori se: bela ruža, koja je vlažno sijala na beloj jutarnjoj svetlosti.
     Uspeo je da se podigne na noge i donekle pokrije svoju golotinju suvim algama, a zatim i da otpešači četvrt milje u kopno, i tada je naišao na ljude. Tačnije rečeno, bilo ih je troje, dva muškarca i žena. Manuel nije mogao da zamisli ljude divljačnijeg izgleda: muškarci su nosili brade koje nikada nisu bile podsečene, a ručerde su im bile kao u Legra. Žena je izgledala baš kao njegov minijaturni portret svete Ane, sve dok mu nije prišla bliže i on opazio da je prljava, da su joj zubi polomljeni i koža išarana kao trbuh u psa. Takvu pegavost još nikada nije video, i buljio je u nju, isto onako kao što su ona i njeni pratioci blenuli u njega. Bojao ih se.
     "Sakrijte me od Engleza, molim Vas", reče on. Na reč Engleza muškarci se namrštiše i nakriviše glave. Stadoše nešto da mu trtljaju na jeziku koji nije znao. "Pomozite", reče on. "Ne znam šta govorite. Pomozite mi." Pokušao je sa španskim i sicilijanskim i portugalskim i arapskim. Ljudi su izgledali ljutito. Pokušao je na latinskom i ustuknuli su. "Verujem u Boga Oca, svedržitelja, tvorca neba i zemlje i u sve stvari, vidljive i nevidljive." Poče histerično da se smeje: "Naročito nevidljive." Zgrabi svoj medaljon i pokaza im krst. Proučavali su ga, očevidno zbunjeni.
     "Tor conaloc an dhia", reče ne misleći šta govori. Sve četvoro poskočiše. A onda mu dva muškarca priđoše da ga podupru s obe strane. Nešto su mu govorili, mašući onom drugom, slobodnom rukom. Žena se nasmešila i Manuel je video da je mlada. On opet izgovori one reči a oni mu još nešto ispričaše. "Hvala ti, Legr", reče on. "Hvala ti Ana. Ana", obrati se devojci i pruži joj ruku. Ona zaciča i ustuknu. On opet izgovori onu rečenicu. Muškarci ga podigoše na ruke, jer više nije mogao da hoda, i poneše ga preko osušene morske trave. On se nasmeja i poljubi ih obojicu u obraz, na šta oni prsnuše u smeh, i on ponovi magičnu rečenicu i stade da tone u san i nasmeši se i opet izgovori onu rečenicu. Tor conaloc an dhia. Devojka mu ukloni mokru kosu s očiju; Manuel je prepoznao taj dodir, i osetio je kako se u njemu nešto rascvetava.

     - smilujte se, u ime Boga -