Karavani se bore Zane Grey

antique

Zane

Grey

Karavani se bore

Zane

Grey

calibre 0.8.4

29.10.20147618cbe7-9705-448b-8faf-37a7a505a6611.0

Zane Grey

KARAVANI SE BORE

Naslov izvornika: „FIGHTING CARAVANS“

Jednoga sunčanog dana u lipnju 1856. zaustavio je neki čovjek platnom pokrivena kola pred gradom Independence, u državi Missouri. Putovao je cijelo proljeće sa ženom i djetetom da bi stigao do tog pograničnog mjesta. Bili su umorni te im je trebalo odmora prije nego što krenu dalje, na dalek put na Zapad. Zato ovaj vozar za logor izabra zgodno sjenovito mjesto u šumici, kroz koju je između obala obraslih travom tekao dubok i miran potok.

Ovaj čvrst i snažan kočijaš srednjih godina zvao se Jim Belmet. Došao je iz Ilinoisa, a kao mnogi ljudi ove vrste porijeklom je bio iz starog pionirskog roda. Zov Zapada bio je za njih privlačan i neodoljiv.

Uz ovaj potok bilo je još logora, iz kojih se dizao plavkast dim. Šumicom su odjekivali udarci sjekire, a prašnom cestom vukla su se platnom pokrivena kola prema ovom graničnom naselju.

Pošto je Jim završio najpotrebnije poslove oko uređenja logora, obrati se svojoj krepkoj i Ijepuškastoj ženi:

„Mary, što bi ti trebalo iz grada?«

Ona je tog časa bila nešto zabavljena oko vatre, pa podiže glavu i reče:

„Šunke ili slanine, kruha ili brašna, kave i šećera.«„Čuj Clinte«, pozva Jim sina,

„hoćeš li sa mnom u grad?«

„Ne«, odvrati dječak. Bio je to plavokos dva-naestogodišnjak, malo od sunca pjegavog lica, mirnih sivih očiju, ozbiljnog i samosvjesnog držanja, što baš nije bilo u skladu s njegovom dobi. Stajao je bosonog, te upravo gulio koru s dugačkog i vitkog vrbovog pruta

„Ti bi radije na pecanje, je li?« upita ga otac. „Pa sigurno, ti znaš, tata!« Na suncem opaljenu Jimovu licu ukaza se lak osmijeh, te se on okrene ženi: „Sta veliš o tom deč-

ku? Mjesecima smo putovali i konačno stigli u Independence. Za nas je taj grad interesantan skoro kao i cirkus, a naš Clint, umjesto da pođe sa mnom, više voli pecati ribe. Dobro!«

„Ma on se nekako uvrgo' na mog oca, koji je bio strastan lovac i ribar«, reče Mary.

„Pa sad, nije ni to na odmet, kada znamo kamo idemo«, doreče Jim i ode.

Clint se zabavio oko pribora i vidjelo se da zna što hoće. Ubrzo je spremio sve za pecanje, zatim uz sam potok iskopao nešto vlažne zemlje, našao gliste, pa se obratio majci:

„Bi l* voljela ribe za večeru, mamice?« „Pa bih, sinko. AT ne mislim da će u tom jarku biti ribe.«

„Kladim se da će biti. Vidjet ćeš već«, reče Clint i krene ispod sjenovitog drveća duž

obale mirnog potoka. Njegov ga račun nije prevario. Ni po čemu se nije moglo vidjeti da je već netko ranije pokušavao pecati na tom potoku. I zbilja, iz svakog dubljeg mjesta na potoku izvukao bi manjeg zlatnožuteg grgeča ili glavatu kuglić-ribu.

Kako se približavao susjednom logoru, opazio je neku malu djevojčicu lijepe smeđe i pomalo ko-vrčave kose, koja je sjedila na obali, pognula glavu i gledala u krilo gdje je, kako je izgledalo, na-brala čitavu hrpu rascvjetale divlje djeteline. Clint je bio stidljiv i bojažljiv prema curicama, pa se htjede odmah vratiti, ali ga nadvlada želja za pecanjem i krene dalje.

Slučaj je htio, da je baš naspram tog mjesta gdje je djevojčica sjedila bilo najbolje mjesto za pecanje. Ovdje je upecao najvećeg grgeča, pa zatim jednog gotovo isto takvog i tako redom još sedam riba. Poslije toga nije mu više zagrizla nijedna riba, te on pogleda uz potok i vidje da su konji ušli u potok, zamutili vodu i poplašili ribe. Sad polako naniže ribe na vrbovu grančicu i zastane neodlučan nekoliko trenutaka, kad ga odjednom presijče njezin stidljiv glas:

„Zdravo!« pozdravi ga ona.

„Dobar dan!« Clint joj pristojno uzvrati po-Šzdrav. Izgledala mu je mlađa od njega, te zbog toga njegova zbunjenost iščeznu.

„Još nisam nikog vidjela, tko bi tako vješto znao pecati ribe kao ti«, iskreno mu se divila ona.

Clint ni sam nije shvatio, ali baš ta njena primjedba bila je jedini razgovor, koji ga je mogao zadržati da ne pobjegne. Štaviše, ove njene riječi su ga izazvale da je malo bolje pogleda. Opazio je njene sjajne crne oči i nekako mu postade neugodno gledati u te lijepe oči, ali ga je nešto sililo da je gleda.

„Nisam ja baš tako spretan, kao što ti misliš«, reče Clint i u istom trenu osjeti da nespretno stoji pred njom i zato sjedne u travu kraj nje. Čudno mu je i samom bilo što više nije imao želju pobjeći od nje.

„Jesi, jesi«, gledala ga je ona svojim crnim, širom otvorenim očima. „Moj otac kaže da u toj rijeci uopće nema riba.«

„Ima tu dosta ribe... samo to nije baš rijeka... jedeš li rado ribu?«

„Ribu? O, da, već mi je dosadila ova masna debela slanina.«

„E, dobro, sad ću ja tebi spremiti par ribica«, reče Clint i siđe na potok, izvadi nož i očisti dva najveća grgeča, natakne ih na vrbovu grančicu i uspne se na obalu. Ona je bila klekla, poduprla se rukama i gledala ga kako čisti. Njen pogled je izazivao nešto u njemu. Ni sam nije znao šta.

„Evo, pa kaži mami ili onome tko vam kuha, da ih bez brašna, posoljene na golo, prepeče na vatri.«

Clint nije razabrao šta je ona zahvaljujući mu promrmljala, a mislio je kako će ona sad otići i u isto vrijeme želio da ne ode. No ona opet sjedne u travu, najljubaznije ga pogleda i reče:

„Kako se zoveš?«

„Clint Belmet.«

Ona ponovi i glasno se nasmija. „Smiješno ime ali je ljepše od moga.«

„Kako se ti zoveš?«

„May Bell.«

„O, pa to je zbilja lijepo ime!«

„Ma, nije. Meni nije... Imaš li brata ili sestru?«

„Nemam. Imam samo oca i majku.«

„I ja tako... Zar to nije strašno... ? Moja •mama kaže da sam razmažena. Je l' i tebi kažu tako?«

„Otac nekad kaže, majka ne... Odakle do* lažite?«

„Iz Ohija. Tamo smo živjeli na farmi.«

„I mi. Živjeli smo u Ilinoisu. Nije mi se ništa svidjelo, l ja volim ovo putovanje na Zapad. A ti? Voliš li?«

May se malo zamisli, pa kao snatreći o nečemu: „Ponekad čeznem za kućom.«

„Uh! A šta bi radila kod kuće?«

„Išla sam u školu još od svoje pete godine i voljela sam školu ... Jesi li i ti išao u školu?«

„Četiri godine. Moj otac kaže da mi je to sve i ja se ne žalostim zbog toga. Ljepše je putovati.«

„A kamo vas vozi tvoj tata?«

„Na Zapad. Ne zna ni on kamo.«

„Moj tata kaže isto tako. Zar nisu oni pomalo ludi?«

„Mama kaže da otac nije pri zdravoj pameti.«

„Ja, ja bi voljela da zajedno putujemo na zapad«, reče May.

„To bi bilo fino«, reče Clint čudeći se sam sebi što je tako odgovorio.

U tom trenutku čuo je Clint majčino dozivanje i kako se dizao, čuli su i drugi zov iz susjednog logora, svakako, za May. Digoše se oboje. Glini; htjede nešto reći, no ne znade šta.

„Ja ću reći mom tati, ako i ti kažeš svom«, veselo i otvoreno će May.

„Reći? A šta ću reći?« čudio se Clint.

„Da ja i ti želimo putovati zajedno. Da, da

„T

sjedimo na sjedalu kola zajedno. Kako bi to bilo lijepo . . hoćeš li reći svom tati?«

„Hoću«, jedva izusti Clint i malo se iznenadi shvaćajući da mu je May rekla baš ono što je on u podsvijesti želio.

Clintov otac se vratio iz grada i nešto ga je toliko uzbudilo, da je jedva i opazio ribe koje je Clint s ponosom pokazivao. Majka je, pripremajući večeru, ozbiljno slušala što otac govori. Clint uze ribe i ode na potok da ih očisti razmišljajući pri tome, što se to moglo dogoditi. Nagađao je da bi moglo biti nešto u vezi s dalekim putovanjem na Zapad. Vratio se do vatre i šuteći pomagao majci, te od nje saznao, da će se otac priključiti jednom od onih velikih karavana koji su pronijeli glas i slavu gradiću Indenpendenceu diljem čitavog Zapada.

„Mislim da će biti sigurnije putovati s velikim karavanom nego s malim.« Bila je to jedina primjedba Clintove majke.

Poslije večere opazi Clint malu May kako dolazi s jednim po visokim čovjekom. Clint je upravo pomagao majci oko suda, pa ugledavši ovo dvoje, osjeti se i radostan i smeten. Brisao je suđe, ali nije prekinuo svoj rad. May mu se nasmiješila i potajno kimnula glavom, dočim se čovjek koji je došao s njom obratio Clintovu ocu:

„Ja sam Bell, Sam Bell iz Ohija.«

„Dobro nam došli! Ja sam Jim Belmet iz Illinoisa:«

„To je moja kćerkica May. Sprijateljila se s vašim dečkom danas na potoku. Došli smo da malo prijateljski proćaskamo s vama.«

„Svakako, svakako, drago nam je što ste nam došli s malom gospođicom«, srdačno odgovori Jim. „Ovo je moja žena, a ovo je moj sin Clint.«

Nakon nekoliko časaka razgovora o beznačajnim stvarima, Bell otvoreno iznese razlog svoje posjete.

„Prva misao mi je bila da dođem u Indepen-dence. Naravno, znao sam da ću i dalje na Zapad, ali kad i kako još ne znam. Dosad nisam o tome razbijao glavu, ali sad sam ovdje i moram odlučiti.«

„I ja sam se našao u istoj situaciji, kad sam stigao ovamo. No, brzo sam se odlučio.

Vozit ću teret putem u Santa Fe.«

„Teret? Mislite robu za naselja, stanice i tvrđavice?«

„Naravno. Vozit ću za trgovačku firmu Tilt. Oni imaju u Independenceu velika skladišta, gdje se može kupiti sve — konji, volovi, kola, oružje, duhan, kožna roba i stvari, sve vrste hrane — jednom riječju sve od igle do slatkiša. Duž cijelog puta od Independencea do Santa Fea Tilt ima svoje dućane i ispostave.«

„Znači vozar, vozar za teret? A šta se može na tom zaraditi?«

„Dobro plaćaju. Htio bih nešto zaraditi, a pri tom se malo ogledati na Zapadu i naći mjesto gdje bih se naselio.«

„Bogami, pametno«, reče Bell. „A koliko bi čovjek trebao novaca za to?«

„Pa mislim ne baš mnogo. Sutra ću kupiti teretna kola i dva para konja. Volovi su jeftiniji.«

„A šta ćete s kolima i opremom s kojom ste došli ovamo?« upita Bell pokazujući na platnom pokrivena kola.

„Mislim da to sve uzmemo sa sobom. Mary može kočijašiti, a i Clint se već ponešto razumije oko konja.«

„Znate, Belmet, čini mi se da ću i ja s vama«, veselo će Bell. „Koliko će ljudi na put?«

„Kako sam čuo od Tiltovog namještenika, do sada ih je već unajmljeno sedamdeset i pet. Sto više, bit će veselije a da i ne kažem i sigurnije. Svakako ste čuli da se Indijanci skitaju duž cijele ceste. Vođa našeg karavana bit će kapetan Couch. On je vodič i izviđač. Računam, kad karavan krene, bit će nas već dvaput po sedamdeset pet kola. A vi isto znate, Bell, da sami ne možete preko prerije. Bolje vam je da pođete s nama.«

„Tatice, hajde, idi s njima, molim te«, upade moleći mala May.

„Dobro, kćerkice moja, a kad tako želiš, zašto sama ne pitaš gospodina Belmeta?«

odvrati joj Bell.

„Smijemo li i mi poći s. vama?« stidljivo će djevojčica starom Belmetu.

„Dakako, i to nam je drago. Clinte, reci maloj gospođici da ćeš se tome radovati.«

Clintu §e zavezao jezik, pa ni mukajet!

Tad Bell s olakšanjem reče:

„E, onda je uredu. A sad, da prijeđemo prijeko, do mog logora, da vas upoznam s mojom ženom.«

Uz put su Clint i May malo zaostali i nehotice se približili jedno drugom. On je osjećao njene poglede.

„Tvoj tata i mama mi se sviđaju. Nadam se da će se i tebi sviđati moji«, reče May.

„Naravno da hoće. Oni mi se, zaista, sviđaju.«

„Zaboravila sam te pitati, koliko imaš godina?«

„Skoro trinaest.«

„Pa ti si mnogo stariji od mene. Ja imam tek deset. AT ništa zato, je li?«

„A što bi to smetalo?«

„Pa eto, ja sam od tebe mlađa i malena sam.«

„Baš to ne smeta ništa, ništa!«

„A hoćeš li ti mene pustiti da sjedim uz tebe, kad budeš kočijašio?«

„Sigurno. Ništa ne brini!«

„Oh, što će biti lijepo«, pljesne ona od radosti rukama, „mi ćemo se voziti, dugo voziti.

Neću više biti sama. Gledat ćemo travu na ravnici, pa ravnicu daleko, dokle nam oko siže u daljinu, je li?«

„Drugog posla ionako nećemo imati do da gledamo«, malo s visoka će Clint.

„Ali ako naiđu Indijanci? Je l' i ti misliš da će doći?«

„Otac se smije i kaže da neće, ali mama vrti glavom. . Ja mislim da će doći.«

„Uh! Ali ja se neću bojati, ako budem sjedila na kolima uz tebe«, reče May i svojom malom hladnom ručicom stisne Clintove prste.

Veliki karavan, dugačak lanac kola vijugao je poput zmije talasastom čistinom prerije.

Volovi su teglili platnom pokrivene takozvane „parerijske škune«, spustivši glave i kretali se sporo i tromo. U teška teretna kola bila su upregnuta po dva para konja, koji su se morali prilagoditi sporom hodu volova. Ovaj karavan je imao sto trideset i četvora kola, a bio je dugačak čitave dvije milje. Krivudava cesta, koja je vodila u Santa Fe, žutila se od debele prašine. S obadvije strane ceste, dokle god je sizalo oko, u beskraj se protezala siv-kasto-zelena, poput mora talasasta prerija.

U sporom i strpljivom napredovanju karavana odražavalo se nezadrživo nadiranje prema Zapadu. Tu je ispisivan ep o želji, ambiciji, hrabrosti, koje ništa nije moglo obuzdati niti zadržati. Tamo negdje iza bezgraničnog rumenog horizonta ležalo je i mamilo jedno novo carstvo, carstvo u stvaranju. Iza praktičnog razuma ovih vozara, iza njihove hrabrosti, radosti, ustrajnosti i smjelog nehaja prema oluji, žeđi, prerijskim požarima i neprijateljskim divljacima, iza svega toga ležao je i skrivao se san tih pionira, graditelja novog svijeta.

Tek je bio treći dan kako su krenuli iz In-dependencea i već ih je progutala prerija. Na sve strane se prostirala jednolična ravnica, pa opet blago valoviti predjeli. Crvenorepi jastrebi krsta-14

rili su iznad trave tražeći plijen, a s vrha brežuljaka dopirao je oštar vrisak divljih konja. Na golim čistinama, razbacanim po moru trave, viđali su se prerijski svisci kako sjede na zadnjim nogama i promatraju karavan. Vukovi su brzo iščezavali u preriji, a kunića je bilo bezbroj, gotovo kao i čuperaka trave.

Negdje u sredini ovog karavana sjedio je Clint Belmet na boku očevih kola i mahao bičem. Majka mu je predala uzde. Osjećala se nešto slabom i ležala u kolima. Sa svojih dvanaest godina Clint je dobio uzde u ruke i time dužnost odrasla čovjeka.

Prvog dana vožnje su njegov otac, koji je ko-

čijašio svojim kolima iza njega, i Sam Bell ispred, više pazili na Clinta, no njihova bojazan i briga

je pomalo iščezavala.

Trećeg dana vožnje osjećao se Clint sretnim

kao nikada dotada u svom životu. Stekao je povjerenje odraslih i opravdao ga.

Osjećao se vrijednim članom karavana i dijelom nečeg velikog, nečeg ogromnog. Uz njegovo sjedalo bila je prislonjena i puška. Kad su ga u logoru učili da puca i kad je prvi put opalio iz te teške puške, trzaj ga je srušio na leđa, a drugi put je već dobro izdržao, tako da je Jim Belmet bio zadovoljan. Clint se više nije plašio da opali iz puške, a i ovako mlad kakav je bio, već je znao šta znači dobra puška za putovanje prerijom. Večeri uz logorsku vatru i razgovori vozara, vodiča i lovaca činili su ga zrelijim i iskusnijim mnogo više nego što bi to odgovaralo njegovim godinama.

Mada su i prva dva dana putovanja bila za Clinta vrlo lijepa, ovaj treći bio je još ljepši.

Sun-

će je sjalo punim sjajem, puhao je topao i mirisan vjetrić, prerijska trava se talasala i prelijevala u svojim sjenkama, ravnica je imala neku jantarovu boju, koja je u daljini prelazila u plavičastu, pa u purpurnu. Nebo je bilo poput plavog mora kojim su plovila bijela jedra oblaka. Škripanje teških kotača i topot kopita nisu umarali Clinta, već je to bila prava muzika za njegovo uho. No najveću radost pričinjavala mu je mala May Bell, koja je sjedila uz njega na kočijaškom sjedalu, na boku njegovih kola.

Dvaput je May već sjedila na vožnji s Clin-tom, a danas je njegova majka ležala otraga u kolima, pa su njih dvoje ostali na sjedalu sami. Mala May je bila pod njegovom zaštitom, a uz njihove noge ležao je Clintov pas Jack i drijemao.

„Gledaj«, već po stoti put ga pozva May. „Zar to nije divno?« i pokaže na dugačku krivulju karavana, koji je svijao u velikom luku, a vodiči već nestali za malom uzvišicom prema kojoj su vozili.

„Da, da«, nehajno odgovori Clint.

„Zamisli! Tata mi je rekao da mogu cijeli dan ostati s tobom na kolima, ako me pustiš... Dopuštaš mi?«

„Dobro, nek' bude«, odvrati Clint pazeći da se ne oda koliko ga je to obradovalo.

„A ti si sad pravi kočijaš i vozar«, opet će May gledajući ga ispod svog slamnatog šešira.

„Pa, ovaj, da.. «, Clint će tek da nešto odgovori.

„Znaš, meni je drago. Ti si tako jak i pametan i. . znaš sve.. Dokle ćemo se danas dovesti?«

„Jedan vozar je rekao mom ocu, da do našeg slijedećeg logora ima dvadeset dvije milje, to je na

nekoj Ribljoj rijeci. Dosta je daleko. Jučer smo prešli osamnaest milja.«

„Oh, meni se činilo, da smo već daleko stigli. Volim ovu vožnju, a ti možeš voziti i sporije ako hoćeš. . Clinte, da li ti želiš da se ova vožnja dovrši?«

„šta da se dovrši?« „Ova vožnja.« „Meni se baš ne žuri.«

„Mama kaže da sam ja isuviše uzbuđena, i ne jedem po njenoj volji i da vičem u snu.

Clint se nasmije i pucne bičem. „He, he, imat ćeš ti još za što vikati prije nego što stignemo do svog cilja.«

Clintova šala malko rastrijezni malu May, ali ne za dugo. Ona je bila obuzeta radošću i znatiželjom. Njena djetinja duša otkrivala je i uživala u pustolovini i ljepoti te vožnje na putu k istom cilju, koji je i njene roditelje mamio u nepoznatu budućnost.

„Je l' još daleko do Fort Uniona?« „Mislim da jest. Kažu, gotovo tisuća milja.« „Auh!

Onda ćemo se voziti još mnogo tjedana.«

„Više nego sigurno.«

„Tata će ostaviti majku i mene u toj tvrđa-vici. Hoćeš li često tamo dolaziti?«

„Pa, da! Svaki put kad prođemo ovim putem.« „To mi je drago, jer mi onda neće biti tako teško . . Clinte, a šta će biti s nama?« „Biti s nama? Kako to misliš, May?« „Ma, ne mislim na ovoj vožnji, već za kasnije... Vidi samo! Ovdje je sve beskrajno, strašno 2 Karavani se bore

veliko — ta ogromna prerija. A šta će doći iza prerije?«

„Zar ti to nisi učila u školi?«

„Ne.«

„Stići ćemo do stjenovitih planina Rooky Mountains i njih također prijeći.«

„Oh, pa to će biti divno! A da li ćemo se moći uspeti na te planine?«

„Postoji prijelaz kojim ćemo proći.«

„Hvala Bogu. Znaš, volovi ne bi mogli. Vidjela sam jednog kako mu je jaram nažuljao grudi do krvi. . A kad stignemo na daleki Zapad, šta ćemo raditi?«

„Radit ćemo.«

„Kako raditi?«

„čuo sam, kad je kapetan Oouch razgovarao s mojim ocem. Znaš, on je pametan i sve zna, pa je rekao da najprije moramo poraziti Indijance, onda pobiti bivole i tek tada ćemo se moći naseliti.«

„Da, Clinte, ali žene se neće boriti protiv Indijanaca i ubijati bivole kao muškarci«, kao malko protiveći se reče May.

„Zašto ne? Kad odrasteš i ti ćeš pomoći!«

„Tako šta ne bi ni pristojalo ženama«, May će.

„Gle, molim te! Morat ćeš. Žene moraju pomoći. Moja majka je hrabra gotovo kao i muškarac i ona će se boriti, a takvi mačići kao ti...«

„Nisam ja nikakvo mače«, malne srdito reče May.

„Oprosti, ali mi idemo na Zapad. Tamo neće biti lako kao kod kuće. Morat ćeš

pomagati svojoj majci i tako ćeš raditi, odrasti i udati se, kao i druge djevojke, jer Zapad ...«

Clint zastane, a May ga zaprepašteno pogleda:

„Udati se? Ja?«

„Pa da. I ti ćeš kao i druge djevojke biti pionirska žena.«

„A šta je to pionir?« upita May uzbuđena i očarana,

„To je nešto onako, što će biti moj otac. On će otići tamo gdje još nitko nije bio. Doći će i drugi pa će se boriti protiv Indijanaca i pobijediti ih, uništiti medvjede i bizone, sagraditi drvene kuće, orati, sijati i žnjeti. I na takvu zemlju dolazit će sve više ljudi.«

„Pa to je lijepo! A hoćeš li i ti biti pionir?«

„Mislim da moram. Sigurno ću biti. Ali bih više volio uzgajati konje.«

„I ja, kad odrastem, udat ću se za pionira«, izlanu se May.

„Da, da. Ali prije toga, prije nego što se udaš, morat ćeš mnogo toga.. «

May odjednom uhvati Clinta pod ruku, pogleda ga vragolasto ispod svog slamnatog šešira, pa će:

„Bi li ti mene uzeo, Clinte?«

„Za šta?«

„Pa za svoju pionirsku ženu. Ne sad, kad odrastem. Neće to biti još dugo čekati. Evo, sad imam deset... Bi li?«

„Bi. Moram najprije promisliti malo.«

„A ti bi to volio isto?«

„Svakako«, odmah odvrati Clint.

„No, najprije se moramo zaljubiti jedno u drugo? Zar ne?« May će kao u šali.

19“To bi tako trebalo biti, ali pioniri nemaju vremna da čekaju na sve.«

„Dobro, Clinte, ja ti obećavam da ću se udati za tebe«, svečano na svoj dječji način reče May. „I ja tebi, May, obećavam. Oženit ću te.« I tako je to dvoje djece sjedilo na kočijaškom sjedalu „prerijske škune« i putovalo preko travom obrasle prerije, gledajući mladim očima punim made na zapad, tamo na onaj purpurni horizont, ikoji ih je zvao, a oni se svojom nevinom i romantičnom dušom vjerno i s pouzdanjem predavali tom velikom pokretu čiji su dio i oni bili. Kad je sunce zalazilo i svojim zlatnocrvenim sjajem obasulo horizont, karavan je stigao na Riblju rijeku. Ulogorili su se u šumovitom udolju, na idealnom mjestu za logorovanje. Paše za stoku bilo je u izobilju, a također i drva za ogrijev. Ispregli su konje i volove i pustili ih da pasu pod paskom dvadeset stražara. Pod drvećem je odmah počeo pravi logorski život.

Odjekivali su veseli poklici i udarci sjekira, za-plamsale su vatre, te se ubrzo oko pedesetak grupica ogladnjelih iseljenika okupilo oko svojih lonaca i halapljivo kušalo večeru.

Clint je bio gladan kao i drugi, ali nije zaboravio da za malu May izabere nekoliko najljepših j zalogaja. Poslije večere su Clint i May, a za njima J i pas Jack odšetali udoljem između logora i rijeke, Oni su bili jedina djeca u ovom karavanu. Žena je bilo vrlo malo. Prosjedi vozari i izviđači, ovi iskušani i otvrdli pioniri, prijazno su susretali ovo dvoje djece, a poneki je i ozbiljno zakimao glavom. Ubrzo je pao mrak. Vatre su dogorjele. Oko logora šetali su stražari. Kojoti su tužno zavijali.

Clint se zavukao u šator, u kom je spavao zajedno s majkom, te oprezno legao da je ne smeta. Otac je spavao u kolima. Za Clintom dođe i pas Jack i legne mu uz noge.

Uskoro je posvuda zavladala tišina, a sa šatorskih krila iščezli su i zadnji titraji vatre.

Clint se rano probudio i ustao. On je jako volio zoru. Otišao je na rijeku, ali se razočaran vratio praznih ruku. U toj Ribljoj rijeci nije upecao nijednu ribicu. Otac i stari Bell mu se podrugljivo nasmijaše, a mala May mu se ljubazno osmjehnu, što je za njega značilo utjehu i razumijevanje.

Karavan je uskoro krenuo dalje na Zapad. Tog dana su prešli dvadeset milja, a slijedećeg skoro isto toliko. Šestog dana opaziše daleko na jugu stado bizona. Clint nije mogao razabrati ništa, osim nejasne tamne pruge na horizontu. Te noći se ulogoriše na čistini uz jedan potok. Clint je odmah shvatio zašto su kola sastavili nablizu jedna do drugih u krug, a ostavili dva otvora, jedan prema drugome. Konje i volove pustili su van na pašu pod stražom i u sumrak ih dotjerali natrag u krug. Ljudi su razapeli šatore. . „Šta je to, oče?« upita Clint pokazujući na [. stoku sakupljenu u krugu. „Zašto stoka nije ostala | napolju na paši?«

„Zbog Indijanaca, sinko, tako rekoše izviđači. Odsada moramo biti na oprezu.«

Clint je zamišljen pošao na počinak i nije mogao odmah zaspati. Jack se malo neobično ponašao i kao uplašen stisnuo uz Clinta. Clint je mislio na majku i malu May, ali se ništa nije desilo l on zaspi.

Slijedećeg jutra naredio je kapetan Couch vozarima da voze nablizu, kola do kola, a svi da paze i pogledavaju prema čelu i začelju karavana.

Clint je znao da predstoji opasnost. Kad se uspeo na sjedalo svojih kola i uzeo uzde srce mu je od uzbuđenja lupalo kao ludo.

Karavan je naglo krenuo, kola do kola. Iz- ! viđači na konjima izjahali su dobar komad puta ispred karavana, a zaštitnica je ostala iza začelja. • Tog jutra kočijašenje nije veselilo Clinta Belmeta.. Jednom mu je May Bell domahnula svojom ruci-| com iz očevih kola. Kako je samo njeno lice biloj blijedo! Držeći uzde, Clint joj nije mogao mahnutij i uzvratiti pozdrav, no znao je da je ona to ra-| zumjela.

Sati su prolazili, milje se nizale jedna za] drugom, ali se ništa nije desilo. Clint je osjećao] kako napetost u njemu popušta. Ruke su ga bo-j Ijele, ali je dobro kočijašio, kao i drugi vozari.! Popodne se na preriji pojaviše niski oblaci pra-j šine. Clint je opet vidio nejasnu crnu prugu više mu niko nije morao reći da je to ogromno krdo bizona.

Pruga se primjetno pomicala, krdo nije moglo biti daleko. Njega opet ispuni| •neka radost; gledao je i gledao u daljinu dok mi se oči nisu umorile.

Na Clintovo veliko olakšanje, tog dana jel karavan stao da se ulogori mnogo prije zalaiskal sunca. Pogledom je on preletio preriju oko sebe.l Grupa zelenih topola u udolu pokazivala je gdje] ima vode i drva za logorovanje.

No ikaravan se nije ulogorio na tom zgodnom mjestu, već malo podalje od vode, na ravnoj čistini. Sva su kola bila zakrenuta ka unutrašnjo-22

sti kolskog kruga, tako da je ruda svakih kola bila prislonjena na unutrašnju stranu prednjih kola.

Sad to nije više bilo veselo logorovanje, već sasvim ozbiljna stvar. Vozari su ispregli konje i volove i pod jakom stražom ih odveli na vodu da ih napoje, a potom je stoka mogla da pase do zalaska sunca. Clint je prema otvorenom nebu mogao vidjeti crne obrise izviđača i stražara na konjima, koji su stražarili i čuvali karavan. Za večerom su Clintov otac i gospodin Bell, a i drugi ljudi, bili toliko mrki i zabrinuti da se Clint nije usudio ništa zapitkivati. ITije uhvatio ni prilike da govori s malom May.

Te večeri se spustila tama naglo i odmah po zalasku sunca. Večernjeg rumenila nije ni bilo, a tanki oblaci zastrli su blijede zvijezde. Logorske vatre su ugašene. Malo tko je govorio, a i to je bilo samo poluglasno i tiho. S konjskih vratova poskidana su zvonca.

Clintovo oštro uho uhvatilo je razgovor dvaju vozara: „Couch misli da su crvenokošci u blizini, vjerovatno Poni ili Arpahosi. Ma, to bi se još dalo podnijeti, glavno da nisu Komanči.«

Dječakov napregnuti mozak upamtio je ime Komanči. čučnuo je uz dogorjelu vatru i naćulio uši. Ljudi su naokolo sjedili, pušili i govorili šapatom, dok konačno potpuno ne utihnuše. čuli su se samo konji kako grickaju travu.

„Bolje da legneš, sine«, reče Jim Belmet Clintu. „Pedeset ljudi je na straži.«

Ali je Clint još oklijevao. Njegov pas Jack ponašao se još čudnije nego prošle večeri.

Jack je bio ovčarski pas i pametna životinja. Možda 23

je nanjušio kojote, pa mu se zbog toga kostriješi dlaka. Ali nije lajao! Najednom začuje Clint, oštro, divlje zavijanje iz tamne noći. Nije znao kakva bi to mogla biti životinja, ali je glas bio jeziv, sablastan. I lajanje kojota je prestalo.

„Sto je to?« upita Clint vozara, koji je sjedio blizu njega.

„Prerijski vuk. Taj zna pjevati! Da, moj mladiću, sad počinje Divlji zapad.«

Clint je prvi put osjetio strah od noći, tame, osamljenosti i od nečeg nepoznatog.

Povukao se u šator k majci. Jack ga je pratio za petama. Njihov šator je bio razapet između dvojih kola. S vanjske strane bila su teška teretna kola. Clint nije znao da li majka spava. Nije se ni maknula. U šatoru je bilo tamno kao u rogu. Clinta je obuzimao čudan osjećaj, kao da se probudio iz sna, u kom ga je pritiskivala neka mora. Skinuo je kaput i čizme, uvukao se pod pokrivač i pokrio do ušiju. Osjetio je kako mu je Jack legao do nogu. Sve je utihnulo i smirilo se. Samo se nije htjelo smiriti jako udaranje njegova srca.

Poslije nekog vremena Clint otkrije lice zbog lakšeg disanja. Posvuda je vladala mrtva tišina, kao u grobu. Pokušavao je zaspati, no uzalud. Ova inoć je i la čudno napeta i nekako bremenita. I Jack je to osjećao pa se nikako nije htio umiriti.

Dopuzao je do Clintovih grudi i liznuo mu ruku. Napolju se ni konji nisu više micali.

Clint konačno zaspi. Jack ga je probudio, svojim tihim rezanjem. Clint je čuo kako nešto njuška, a onda istrčao iz šatora. Clint je bio budan i čuo slab huk sove negdje u daljini. Jade

se vratio u šator, skočio na Clintov ležaj i zarežao glasnije.

Pred šatorom se začuše koraci, a onda glas Clintova oca Jima: „Šta je tom prokletom psu? Jack, ovamo!«

„Tata, Jack nešto njuši!«

„A ti su budan, sine? Pas se čudno ponaša. Skočio je u moja kola i na moj ležaj«, reče stari Belmet.

Clint se uspravi. U šatoru je bilo malko vid-nije. Sigurno je mjesec izišao. Vidio je oca, koji je stajao na ulazu šatora. Na mjesečini je odsje-vala puščana cijev.

„Kao da te Jack hoće nekamo odvesti«, opet će Clint.

„Hajde, Jack, ti dobro njuškalo, traži!« tiho pozove stari Belmet i ode u mrak.

Odmah poslije toga plane jedan hitac nedaleko Clintova šatora. Njegova majka se probudi i prestrašeno krikne.

„Mama, ne znam šta je, ali mislim da su Indijanci ovdje«, reče joj Clint i naglo se izvuče ispod pokrivača. „Tata je sad bio ovdje i odveo Jacka sa sobom!«

Sad odjednom prasne čitava salva iz pušaka. Clint pade na zemlju izbezumljen od strana. Po-,tom uslijedi nekoliko pojedinačnih hitaca i raz-liježe se takav divlji urlik, kakav Clint u životu još nije čuo. Krv mu se sledila u žilama. Po ša-,toru je nešto udaralo kao da pada tuča. Šta bi to moglo biti? Opet pucnji i promukli krikovi.

„Bože, ja sam ranjena«, prigušsno jaukne Clintova majka.

25L

„Mama, mama«, poviče Clint i skoči obuzet paničnim strahom. Vidio je majku kako je pala najprije na koljena, zatim se savila i klonula na zemlju.

„Trči po tatu! Trči!« već iznemoglo izusti ona.

Clint potrča kao divlji. Blijedi mjesec obasjavao je logor. Ljudi su umirivali preplašene konje. Puške su još praskale ispod kola. Clint je vidio bljeskove, pucnji su ga zaglušivali. Trčao je na sve strane po logoru dozivajući oca, te konačno izleti na izlaz iz kolskog kruga, gdje naleti na grupu ljudi koji su stajali izvan kruga.

„Tata, tata! Mama je ranjena«, vikao Clint.

Jedan krupao čovjek uhvatio ga je za mišicu i upitao: „Čiji si ti, dječače?«

„To je sin Jima Belmeta«, javio se iz tame drugi glas.

„Da, to je moj otac, moram ga naći, moju majku je pogodila kugla, leži ranjena!«

„Evo ih, dolaze!« opet će jedan glas. „Pošli su u potjeru za tim podmuklim đavolima.«

Clint vide tamne prilike ljudi kako brzini koracima prilaze iz mraka, a čuo je već i njihove glasove. Iznenada dojuri i Jack i stane se umiljavati Clintu.

„Koliko ste ih skinuli?« upita onaj plećati čovek koji je Clinta uhvatio za ruku.

„Za dvojicu znam sigurno. Trče 'kao srne. Pobjegli su preko rijeke. Tamo su im bili konji.«

Clint je prepoznao očev glas. „Oh, tata, tata, mama je ranjena, dođi brzo!«

Belmetu se ote uzvik straha, a onda potrča u kolski krug. Za njim potrča i Jack, pa Clint. Kad je Clint stigao do svog šatora, vidio je ne-26

kog čovjeka s fenjerom kako je ušao u šator. Bez daha i u ledenom znoju Clint podiže krilo na ulazu šatora i opazi oca kako kleči pored tamne prilike ispružene na zemlji. Onaj čovjek nadnio je svoj fenjer da osvijetli. Clint ugleda majčino lice koje je bilo neobično mirno i ukočeno.

„O, dobri Bože«, uzdahne Belmet i naže se naprijed. Onaj čovjek spusti fenjer i svojom teškom, ali prijateljskom rukom obgrli Clinta oko ramena. Jack je cvilio i lizao Clintovu bosu nogu. „Glavu gore, mladiću!« više poluglasno ali odrješito reče čovjek.

„Ovi ogavni Komanči ubili su tvoju majku. Mi smo na preriji, sinko.«

Clint je ostao u šatoru ležeći pod pokrivačem, ali ga oni nisu grijali. Osjećao je iznutra hladnoću, duša mu se sledila. Pas se stisnuo uz njega kao da mu je htio reći da se desilo nešto loše, zlo.

San mu uopće nije dolazio na oči. Svaki čas bi se uspravio i pogledao na onaj, ponjavom pokriveni mirni lik na drugoj strani šatora. Pa to je njegova majka! Nije mogao shvatiti da je ona mrtva. Kad svane, možda će nestati te strašne more.

Njegov otac je češće ulazio u šator.

Te noći nitko više nije pošao na počinak. Clint je slušao tihe glasove i korake. Nisu htjeli da ih opet iznenade Indijanci.

Srebrni mjesečev odbljesak na šatorskim platnima je izblijedio i nestao, još malo vremena potrajala je tama, a onda se oklijevajući počela javljati zora. Već u zoru je cio logor bio na nogama. Clint navuče čizme i iziđe iz šatora. Ovo jutro bilo je kao i svako drugo lijepo jutro, ali je za Clinta ono bilo prožeto nekim užasom. Hodao je po logoru kao omamljen. Izvan kolskog kruga vidio je dva mrtva Indijanca, mrkih i strašnih lica, kako leže ukočeno. Jedan je u ruci stiskao čuperak trave.

Clint je požurio natrag u kolski krug. Vatre su već gorjele, spremao se doručak i ljudi su up-rezali konje. Uza sve to u logoru se osjećala tišina i u isto vrijeme žurba.

Kad se vratio do svog šatora, vidio je oca kako sa još dvojicom nosi u ponjavu umotan predmet. Jack je išao za njima, ali ovog puta nije veselo poskakivao. Clint se zagledo u te ljude.

Tada opazi humak svježe žute zemlje i iskopanu raku. Grob! Ljudi su spustili uvijenu priliku. Dvojica počeše lopatama zatrpavati raku. Njegov otac je kleknuo, sklopio ruke

i zatvorio oči. Tek tada je Clint shvatio da su to zakopali njegovu majku. Nikad je više neće vidjeti! Oni noćni đavoli su mu je zauvijek oteli! Pobjegao je u šator i zarinuo glavu u pokrivače. Bilo mu je kao da se na njega svalilo nešto strašno, nešto teško i potpuno ga slomilo.

Nije znao koliko je dugo ležao u svom bolu, kad ga je osvijestio očev glas: „Hajde, sine, moramo jesti i ići dalje. Moramo stegnuti srce i to podnijeti. . U svakom logoru duž ove ceste postoji poneki grob, kažu vozari.«

Clint je ustao, obrisao suze, zatim pošao iz šatora da se umije i počešlja. Vidio je oca uz vatru kod Sama Bella. Clint im priđe i sjedne pored male May. Bila je blijeda i uplašena. Na licu gospođe Bell vidjelo se da je plakala. Nitko od njih nijednom riječi nije spomenuo onaj nesretan udes. Iz njihova izraza razabralo se da se mire sa sudbinom. Mala May primijeti da je Clint jedva i okusio jelo, pa se i sama prisili da tek nešto proguta. Doručak je bio kratak.

U tom času je došao jedan stari vodič pozivajući: „Ustajte! Vrijeme je za polazak!

Duga vožnja je pred nama, a možda ćemo na putu opet šta doživjeti.«

„Sine, danas se možeš voziti sa mnom«, reče Jim Belmet. „Naći ćemo već nekog vozara za tvoja kola!«

Clint s mukom odgovori: „Ako me pustiš, radije bih sam vozio.«

„Pa, dobro. Ne zaboravi hranu i vodu.« Jim Belmet je to rekao ponašajući se sasvim obično, ali se iz njegova pogleda mogla razabrati sva nježnost i briga za Clinta. Kad se Jim okrenuo i ostavio Clinta, reče jedan od ljudi: „Čuj, Belmet, taj dečko će jednom biti pravi zapadnjak!«

Pri uprezanju pomogao je Clintu jedan, inače, razgovorljiv čovjek.

„Znaš, ovo je moja treća vožnja«, reče on Clintu. „Sinoć smo prilično dobro prošli —

to su bili Komanči. S njima je gadno!«

„Jesu li ih naši ljudi mnogo poubijali?« procijedi Clint kroz stegnute zube.

„Devetnaest. AT drukčije bi to bilo da ne bi onog psa ...«

„To je bio moj Jack«, presiječe ga Clint.

„Mora se priznati, nema šta, pametan pas! Kad nam je ta gamad prišla da nas napadne, dočekali smo je fs naperenim puškama i dobro je opržili. Trebao si vidjeti kako su klisnuli. Jutros smo našli devetnaest leševa." Sam ja nađoh šest, jedan je još

bio živ, al' sam mu kundakom razmrskao tikvu. Odvukli smo ih sve na rijeku i iskopali jamu. Kapetan Couch i dvojica izviđača skal-pirali su sve do jednoga. Meni je to smiješno! Ali znaš, ovi stari prerijski lovci toliko mrze crveno-košce, da im smjesta zgule kožu s glave čim ko-30

jega uhvate ili ubiju. Pobacali smo vragove u rupu i zatrpali. Kapetan Couch nanizao je skalpove na oputu i sad vise na njegovim kolima.«

Usprkos bolnom osjećaju Clintu se probudila znatiželja pa upita: „A koliko smo mi izgubili?«

„Nijednog, samo su dvojica ranjena. Tim Thorn je dobio kuglu u nogu, a Tom Allen je teško ranjen u ruku, i to je sve.«

Clint se popne na svoje sjedalo i pričeka da kola pred njim krenu. Konji su bili jako nemirni, pa se morao upeti iz sve snage da ih zadrži. Uskoro je cijeli karavan krenuo.

Clintu su bol i jad razdirali srce. Ostavljao je svoju majku ovdje, u pustoj preriji.

Glasno je zajecao. Kad su mu kola prošla pokraj grubo istesanog križa, oči mu se zamutiše od suza. Borio se protiv slabosti koja je prijetila da ga savlada. Otac mu je povjerio sav svoj imetaik i svoje najbolje konje. Vijugava cesta žutila se pod jutarnjim sunčevim zracima. .

Bilo je baš dobro što su konji tog dana bili nemirni i ćudljivi. Naprezanje oko kočijašenja toliko je zaokupilo Clinta, da nije imao vremena razmišljati o drugim stvarima. Morao je obavljati dužnost koja ni za odraslog čovjeka ne bi bila laka, a cesta je mjestimice bila jako loša. Vodiči na čelu karavana određivali su brzinu; dobili su nalog da se vozi što brže. Clintov otac vozio je odmah iza Clintovih kola, te bi se njegova kola na nizbrdicama često vrlo opasno' približila Clintovoj „prerijskoj škuni«.

Kad se karavan zaustavio, primijetio je Clint na svoje čuđenje da su već stigli u Council Grove, prvu poštansku stanicu na putu za Samta Fe. Ovdje su istovareni ranjenici da bi kasnije bili upućeni u Independence.

31Slijedećeg jutra Clint se iznenadio kad je čuo da će Bellovi ostati neko vrijeme u Council Groveu. Odviše je bio ispunjen tugom, da bi ga potresao rastanak sa malom May, ali ga je ipak dirnuo njen plač.

„Nemoj zaboraviti svoje obećanje«, šapne mu May. Clint joj reče da neće i tog trena je znao da nikad neće zaboraviti njene suzne oči.

Karavan je povećan krenuo dalje, jer mu se u Council Grovenu priključilo još nekoliko kola. I taj dan je prošao, te je Clint izmučen i iscrpljen zaspao dubokim snom. Zatim su slijedili dani i noći, brzo se smjenjujući jedni za drugima, a vo-zarska dužnost bila je Clintu teška i naporna. Pa ipak nije popuštao, uporno je radio svoj posao, navikavao se, jačao svakim danom i tako mu bol u grudima polako prelazila u blagu tugu.

Dvadesetog dana karavan je stigao u Fort Larned gdje je trebao ostati na odmoru sedam dana. Clint i njegov otac s većinom ostalih vozara ulogorile se izvan grada.

Bilo je to lijepo mjesto, mnogo ljepše od Independencea. Iako je Clint bio žalostan, došla je u njemu do izražaja njegova dječačka znatiželja i zanimanje za novo mjesto u koje su došli.

U Fort Larnedu bilo je veoma živo. Bio je tu veliki dućan u kom je bilo svega, a osam prodavača imalo je pune ruke posla dvoreći „brojne kupce. Clint je saznao od oca da se u Fort Larnedu sada nalazi oko stotinu lovaca i trapera, •bijelaca, koji su došli ovamo da prodaju svoju ^zimsku lovinu. Osim toga bilo je tu i oko tisuću Indijanaca iz raznih plemena. Clint je opazio raz-oie nošenje kod pojedinih plemena, ali se nije mo-32

gao snaći da bi ih razlikovao jedne od drugih. Lovci i traperi nalikovali su jedan na drugog kao jaje jajetu. Svi su snosili kožnu odjeću od divljači. Bili su to snažni i čvrsti ljudi, neki još mladi, mnogi sa sijedom ili prosjedom kosom, lagano su koračali, svaki je nosio oružje. Vidjelo se na njima da su spretni i okretni. Clint ih je volio promatrati.

Rrčme su bile pune gostiju, a svaka je bila ujedno i kockarnica. Jim Betaiet poveo je Clinta da vidi takve krčme i od tada se u Clintu uvriježila mržnja i gađenje prema kockarima i karta-šima. On je radije šetao ulicom ili odlazio u tvrđa-vicu, gdje su se nalazila četiri eskadrona konjanika i dvije čete pješaka pod komandom pukovnika Clarka. Clint se volio vrzmati oko vojnika, a još vise oko lovaca i trapera. Neprekidno je sretao Indijance boji su se očešavali o njega. Mrzio ih je i izbjegavao koliko je mogao, pa ipak mu je oko često padalo na njihove živopisne nošnje, tijesno pripijenu odjeću od jelenje kože i mokasine ukrašene staklenim biiserjem. Neki Indijanci su nosili šešire, neki su opet u svoju sjajnu crnu kosu zatafcli orlova pera, a neki su bili gologlavi. Svi su preko ramena nosili prebačene ogrtače od bizonske kože.

Nakon nekoliko dana bavljenja u Fort Larnedu zaustaviše Clinta pred dućanom dva lovca. Clint ih dotada još nije bio uočio u Fort Larnedu. „Zdravo dečko! Kako se

zoveš?« upita ga jedan od njih. Taj je imao jako oštar glas i dugu pomalo kovrčavu kosu, koja mu je padala po kožnoj košulji na širokim ramenima. Clint osjeti kako ga njegov pogled upravo probada. „Clint Belmet.«

3 Karavani se bore

„O, ti si taj dečko što je kočijašio teretna kola od Independencea pa sve dovde.«

„Jesam, gospodine.«

„Pruži mi ruku! Ja sam Carson«, reče ovaj izviđač i tako čvrsto stegne Clintovu ruku da je Clint skoro jauknuo od boli. Ruka ga je inače boljela i od kocijašenja bila skoro izranjena.

„A sad i meni ruku! Ja sam Dick Curtiss«, reče drugi i isto tako mu steže ruku da ga je još više zaboljela.

„Ti si na ovom putovanju izgubio majku?« upita ga Carson i položi mu ruku na rame.

„Jesam gospodine«, drhtavim glasom odgovori Clint.

„Znam kako ti je pri duši«, nastavi Carson, Clint osjeti, kako iz tog izviđača izbija neka dobrota. „Da, teško je to... ali Zapad treba momke kao što si ti. Samo ti nastavi kako si počeo. Već si dosta razborit. Čuvaj se pića i karata! I znaj! Indijanac je dobar samo kad je mrtav.«

Drugi izviđač pogladi Clinta po glavi, pa obojica odoše svojim putem.

Jim Belmet je s nekim ljudima stajao pred dućanskim vratima i promatrao taj prizor.

Tad priđe Clintu, položi mu ruke na ramena, pogleda ga u oči i reče:

„Šta ti rekoše ova dvojica, sine?« Clint mu ukratko ispriča, a stari Belmet razrogači oči, pa će opet:

„A znaš li ti, tko su oni?«

„Rekli su mi. Onaj niži zove se Curtiss, Dick Curtiss, a onaj viši, što oštro gleda, zove se Carson.«

„Eh, to je onaj Carson, Kit Carson! Najveći neprijatelj Indijanaca i najčuveniji prerijski lovac na Zapadu.«

„Kit Carson?« uzvi'knu Clint naprosto ne vjerujući. „O njemu sam čitao... zamisli, ja sam se rukovao s njim! Uh, zamalo što mi nije zdrobio prste! Upravo sam ponosan što sam s njim govorio i što mi je ono rekao.«

„Pa i trebaš biti ponosan. Pomalo razaibireš šta je život na granici. Mladić koji se ovdje oda piću i kartama brzo propadne. Zato mislim i nadam se da ćeš poslušati njegove savjete. Divnu si pohvalu dobio s njegove strane.«

„Poslušat ću ga, oče, i nikad neću biti ni pijanica ni kartaš!«

„Daj mi ruku, sinko«, reče stari Belmet ganuto i uzbuđeno.

Iz tvrđavice su krenuli tek šestog dana. Belmet je sa dosta drugih vozara predao svoj teret i zjedno s njima se priključio novom karavanu, koji je došao iz Missourija i sad

se vraćao. Bio je to velik katravan s vojničkom pratnjom. Clint je opet danima kočijašio, te su desetog dana stigli u Westport, kasnije nazvan Kansas City.

U Westportu su bila velika vojnička skladišta gdje se ismještala sva istovarena roba.

Belmet je na svoju veliku radost dobio nalog i potpisao ugovor za prijevoz državnih narudžbi. Dvadesetog kolovoza pošli su on i Clint sa skupinom od sedamdeset i više vozara na dug put od tisuću osam stotina milja u Santa Fe. Dobili su pratnju od devedeset vojnika pod komandom kapetana Pavnea. Ovaj državni karavan prevozio je hranu i ostale

potrebe za sve tvrđavice duž velike ceste za Santa Fe.

Jim Belmet je prodao svoju „prerijsku šku-nu«, a zadržao konje i kupio još jedna sasvim nova teretna kola, oličena zelenom i crvenom bojom, kojima je kočijašio Clint.

Poslije nekoliko dana puta već su svi zavoljeli Clinta i njegova psa, te su znali u prolazu našaliti se s njim i dobaciti koju prijaznu riječ. Čak i kapetan Pavne ga je uočio. „A to kod tebe vidim tešku pušku za bizone«, kapetan će u šali, ali znatiželjno.

„Da, gospodine, ali nije samo za bizone«, ozbiljno je odgovorio Clint.

šestog dana popodne ulogorio se karavan u Kravljoj dolini, vrlo lijepom mjestu na okuci rijeke Arkanzas. Zelena topolova šuma i bistra voda mamile su Clinta, ali sad nije imao vremena za svoj omiljeni sport.

Kola su kao obično sastavili u kolski krug i to nablizu, tako da su rude zadnjih kola podvučene pod zadnji kraj prednjih kola, a za stoku je ostavljen otvor širine za troja kola.

Konji i volovi pasli su sočnu travu izvan kruga pod jakom stražom. Odjednom je cijelo stado krenulo. Čuvari su tjerali stoku natrag u logor, a jedan jahač je dojurio vičući:

„Indijanci! Indijanci!«

Kapetan Payne je naredio vojnicima da uz-jašu konje, a vozarima da budu spremni iza kola za odbijanje napada i zatim se popeo na jedna kola i poduže gledao dalekozorom.

„Bez brige! Ništa loše za nas! Komači i Pon-či tuku se međusobno«, javio je kapetan.

„Nadam se da će se dobro poklati«, dobaci neki stari vojnik.

„Dođi ovamo, mladiću, i pogledaj! Isplati se, jer se tako šta ne vidi svaki dan«, pozva kapetan Clinta.

Clint se spretno pope na kola i znatiželjno dohvati dalekozor. Prostim okom mogao je vidjeti konje u trku, lepršave grive i žive boje ratnika, blijesak i pramenove dima iz pušaka. Daljina je bila suviše velika da bi se razabrali pojedini pucnji. Kad je stavio dalekozor na oči, ukočio se kao okamenjen, trnci mu prodaše tijelom.

Na blagoj padini, udaljenoj preko jednu milju, borilo se u strašnoj borbi nekoliko stotina Indijanaca. Moglo se jasno vidjeti kako veća grupa Indijanaca progoni manju u suprotnom pravcu od logora. Gola crvena tijela, perje i koplja, blijesak pušaka i pramenove dima, trk i sudare divljih mustanga, padanje ratnika u borbi, trk konja bez jahača — sve je to dalekozor živo pokazao Clintovu zanesenu oku. Bio je uzbuđen, napet i drhtao je sve dok crveni jahači nisu nestali iza uzvišice u daljini.

Tek tada Clint vrati dalekozor kapetanu koji mu se nasmiješi.

„Oni se tako međusobno bore?« upita Clint potiho kapetana. Osjećao se nelagodno.

„Naša sreća! Zato se mi provukosmo bez borbe«, reče kapetan.

„Baš bih volio kad bi Poni pobili sve Koman-če«, reče Clint s mržnjom.

Slijedećeg jutra rano karavan je već bio na putu. Ljudi su dobili nalog da zbiju kola i ne zaostaju, da dobro paze na sve strane. Lukavi Indi-37

janci ponekad postavljaju zasjedu i napadaju na sredinu kravana i tako poubijaju ljude i unište teret prije nego što im stignu u pomoć izviđači i jahači koji većinom jašu na čelu i začelju karavana. Osobito su Komanči, kao izvrsni jahači, znali dojuriti i napadati brzo kao vjetar i isto tako brzo nestajati. Međutim, tokom puta nigdje ne opaziže Indijance.

Na Clintovu žalost karavan je prošao kroz Council Grove bez zaustavljanja. Samo je nekoliko vozara na začelju na par časaka zaustavilo svoja kola. Karavan je nastavio put u Fort Zarah na Orahovoj rijeci, gdje se zadržao puna dva dana radi istovara robe dopremljene za ovu stanicu.

Ćim mu se pružila prilika, Clint upita oca: „Jesi li možda vidio Bellove kad smo prolazili kroz Council Grove?«

„Ne sine, nisam«, odgovori stari Belmet, okrene se u stranu i odmače od Clinta.

Clint je bio zabavljen nekim poslom, ali za-stade, jer mu pade na pamet, kako mu je otac kratko i nevoljno odgovorio, kad ga je pitao za Bellove. Zato kasnije opet priđe ocu.

„Jesi li s kim govorio u Council Groveu?«

„Jesam. Zaustavio sam kola taman toliko da sam mogao čuti jako loše vijesti...

Glinte, htio sam ti to već prije reći, ali nisam mogao. Meni je žao, no reći ću ti, bolje da znaš!«

„Zar se našim prijateljima desilo neko zlo?«

„Da«, odgovori mrko Belmet i podigne glavu od poslu kojim je tog časa bio zabavljen.

„Zlo? A kakvo?« promuca Clint.

„Nije moglo gore... Otprilike tjedan dana poslije našeg odlaska iz Council Grovea, izgleda,

Samu Bellu dojadila granica, pa riješio da se vrati starom domu. Govorilo se da mu je neki kockar odnio na kartama sav novac. Nitko ga nije mogao odgovoriti od njegove namjere. I tako on sa ženom i malom May uhvati prva poštanska kola koja su išla u Independence. Prema glasima, koji stigoše u Council Grove, ta su se poštanska kola putem razbila i oko dvanaestak putnika moralo se ulogoriti na preriji, dok je kočijaš

odjahao po pomoć. Zajedno s poštanskim kolima putovalo je i nekoliko konjanika, iskusnih i dobrih boraca, ali ih je noću u logoru napala neka indijanska banda. Sve odrasle su poubijali, skinuli do gola i skalpirali, te tako ostavili. Sve vrijedno su popljačkali i kola spalili. O maloj May se ništa ne zna, izgubio joj se svaki trag.

Izgleda da su je Indijanci poveli sa sobom. . Ni za kočijaša se nije više čulo. Tu vijest doniješe >u Council Grove lovci na bizone.«

Clint je nijemo podnio i ovaj udarac. Bez riječi se okrenuo i otišao u obližnju topolovu šumicu. Srce mu se cijepalo ali on to ne pokaza pred ocem. Sklonio se na skrovito mjesto i prepustio se tuzi i boli. Najprije majka, a sad mala May. Bilo je preteško za Bijega, ali je morao podnijeti. Klonuo je i zaplakao gorko, kao još nikada u svom životu.

Ovaj jad je nešto iščupao iz njega. I kad dođe malo k sebi, Clint više nije bio dijete.

U srcu mu se rodila ogorčena, grozna mržnja prema iprerijskim Indijancima.

Dotada je Clint uvijek nekako osjećao i mislio da su, zapravo, bijelci bili nepravedni i krivi prema Indijancima. Odakle im pravo, pitao se, da 39

tjeraju Indijance sa njihovih lovišta i zauzimaju njihove pokrajine? A taj cijeli pokret na Zapad imao je baš to kao cilj. Sve do onog dana, kad su mu ubili majku, Clint je potajno u svojoj duši suosjećao i žalio divlja indijanska plemena, koja će jednog dana ipak biti protjerana u pustinje da tamo od gladi umiru i izumru. Ali gubitak majke, pa sad male May, nadjačao je ove osjećaje i glas pravednosti u Clintovom srcu i grudima.

I tako se on zakle sam sebi: „Bit ću krvnik Indijanaca, kao i Kit Carson.«

Dva dana kasnije stigao je Clintov karavan u Fort Larned. Tu je sreo mnogo izviđača i lovaca, koji su ga znali i sjećali ga se. Među njima je bio i Dick Curtiss, obučen u odijelo od srndaćeve kože.

„Zdravo dečko! Ti si mi porastao, ako me oči ne varaju. Skoro pravi mladić.«

„Otac mi kaže da rastem 'ko' iz vode.«

„Koliko ti je godina sad?«

„Trinaest.«

„A ti to kao malo smanjuješ.«

„Poštena riječ, gospodine Curtiss, pitajte mog oca.«

„Dobro, dobro, vjerujem ti, a zbilja mi izgledaš stariji. I nemoj me više zvati, gospođine.«

Curtiss je bio vrlo dobre volje, te povede Clinta po dućanima, gdje je kupovao razne stvari. Ispričao je Clintu da će pratiti jedan karavan do ,Fort Uniona, a odatle će krenuti u planine, u Novi Meksiko.

Clint mu upade u riječ: „Hoće li i gospodin Carson s vama?«

„Ne. Kit je ranije otišao. Sad je u Taosu, u Novom Meksiku. Tamo se oženio nekom Španjolkom i žive na lijepom mjestu. Ti ćeš svakako jednom otići i posjetiti Kita. On je najbolji prerijski lovac i... znaš, ti si mu se dopao.«

Uto naiđoše dva dobro poznata graničara, Jim Baker i John Smith, te se Clint upozna i s njima.

Oni su proveli na granici neprekidno već dvadeset i pet godina, a to je značilo da su ovamo došli već s prvim pustolovima koji su 'krstarili prerijom. Još nikad ne vidje Clint ljude tako neugodna izgleda. Ova dvojica izgledali su jako grubo, prljavo i masno u svojim odijelima. Govor tih bradonja zvučio je veselo i šaljivo ali i prostački, te ih po tome čovjek ne bi mogao razlikovati od Indijanaca. Curtiss mu reče da se Baker oženio Indijankom iz plemena Čejena, a Smith također djevojkom iz plemena Romanca, prilično zgodnom curom, koja čak zna i nešto engleski. Clint je osjećao odvratnost za sve što je bilo u vezi s Komančima, ali slušajući o ovoj djevojci, sada Smithovoj ženi, te odvratnosti kod njega nekako nije bilo, dapače zamišljao ju je ljep-

šom, urednijom nego što je bio ovaj traper, njen muž. Smith je zaradio velike novce

'kupujući krzna od Indijanaca i prodajući ih bijelcima.

„Čuj, Clinte, kad se dohvatimo uzbrdice na Staroj Cesti, imat ćemo kraće dnevne vožnje«, reče Curtiss. „Zaustavljat ćemo se i ulogoriti još za dana. Bil l' volio malo u lov?«

„Bih. Ali, znate ja najviše volim pecanje.«

„Volim i ja, a moramo jesti malo i svježeg mesa. Imaš li pušku?«

„Da, staru pušku za bizone.«

„Uredu. Bit će dobra, no trebat će ti i laka puška za jelene i purane kojih ima čitavo more u ovom predjelu, od razvoda dalje. Odsada ćeš stalno viđati jelene i mnoštvo bizona. Kako bi bilo da kupimo jednu pušku, a? Potrebni su ti, boga mi, i puška i nož.

Čime ćeš skalpirati svog prvog Indijanca?«

„Ja . . ja ga neću sklapirati!«

tau.

„Uh! Onda, čime ćeš oguliti svog prvog bizona ili jelena?«

„Imam dobar džepni nož.«

„E, moj Clinte, ti si sad na granici. Moraš imati takav nož kojim ćeš proburaziti Indijancu želudac i još objesiti šešir na vrh noža. Hajd'mo u Tiltov dućan pa ću ti izabrati pušku i nož. A treba ti i kožna 'košulja.«

„Ja nemam novaca, gospodine Curtisse. Otac uzima moju plaću.«

„Dobro, dobro, jedanput ćeš mi već vratiti. Ne boj se, ja ću već reći tvom ocu.«

Kad je Clint izišao iz prepunog dućana, osjećao se lagan kao pero. činilo mu se da bi ga i vjetar mogao ponijeti do neba. I kad se s Curtissom vratio u logor, Jim Belmet, ugledavši ih, zine od čuda: „Auh! Vidi ti njega, šta sve nema!«

„Oče, ovo je moj prijatelj Dick Curtiss«, s ponosom će Clint.

„Zdravo da ste, Belmet«, pozdravi traper i pruži svoju čvrstu ruku. „Rekao bih, vi malo zanemarujete svog derana. On je, čini mi se, nalik na Kita Carsona, pa ga ne treba obuzdavati.«

Karavan je pod pratnjom kapetana Pavnea krenuo iz Fort Larneda takozvanim Suhim putem. Ovim prečacem vožnja je bila kraća za oko dvjesto pedeset milja, ali se tim putem nije smjelo putovati bez vojne pratnje i bez izviđača, koji su znali gdje se može naći voda.

Nakon nekoliko dana vožnje od Fort Larneda put se počeo primjetno penjati.

Postepen, blag uspon otegao se do horizonta. Samo trava i trava u beskraj! Nije bila zelena, već siva, tu i tamo na

43ogoljenim mjestima prljavo bijela, no bolja hrana za stdku se ne bi mogla naći.

Clint se još nije bio privikao na neizmjernost prerije. Ona ga je sve više očaravala.

Kočijašeći, pogledom je prelazio preko prerije, te je njegovo oštro oko često opažalo kakvu pticu ili prerijsku životinju. Zbog uspona vozili su polagano, a vožnja uzbrdo bila je lakša za vozare nego ravnicom. Zbog mnogih suhih vododerina, korita i klanaca, koje je trebalo zaobići, put je češće svijao nego na ravnici. Već nekoliko dana Clint nije vidio ni drveta, ni grma, zato su za vatru morali tražiti suhu bizonovu balegu, koja je izvrsno gorjela. Clint je koristio svaku priliku da obiđe i razgleda malo podalje od logora i zato se uvijek rado laćao posla, kad je trebalo sakupljati suhu balegu. Više puta je vidio stado bizona, ali vrlo daleko, samo kao crnu prugu na horizontu.

Vrijeme je prolazilo brzo. Beskrajna prerija progutala je Clinta. Činilo mu se da su već dvaput prešli tih osamnaest stotina milja, koliko je, prema riječima vodiča, bilo do polovine puta od Missou-rija do Santa Fea.

Jednog dana, dobra dva sata prije zalaska sunca, stigoše do gaza na rijeci Cimmaron. Clint se spremao da nešto popravi na kolima, kad se odjednom pred njim pojavi Dick Curtiss s puškom u ruci, smješkajući se značajno, te je Clint odmah osjetio, bit će kakvog doživljaja i skočio na noge kao da ga je nešto podbolo.

„Mani pos'o. Grabi pušku i hajd' sa mnom«, reče izviđač.

„Sta se desilo?« upita Clint.

„Bizoni. Ako požurimo, prvi ćemo stići do njih . . . Ne, nemoj nositi vojničku pušku, uzmi

svoju staru pušku za bizone. Na, nabijena je! Hajd' sad!«

Nije baš bilo lako slijediti Dicka Curtissa. Išao je dugim brzim koracima, Clint u stopu za njim, te su zašli u udol tako da više nisu vidjeli logor. Clint je već gotovo bio isplazio jezik, umoran, zadihan, daščući jedva je držao korak sa Dickom, kad odjednom uspori, a Clint odahne s olakšanjem. Poplasili su nekoliko kunića i kojota koji iščezoše u travi.

Sad Curtiss leže i počne puzati davši znak Clintu da i on to uradi.

Kad se prerijski lovac šulja ka divljači, tu razgovora nema. Clint se nekoliko puta morao ugristi za jezik, da mu ne izmakne kakvo nepotrebno pitanje, i time ne rasrdi lovca. On se iznenada našao u ovoj situaciji bez ikakve pripreme, a Curtiss je radio brzo. Clint se nije previše pouzdavao u svoju streljačku vještinu, a sad, šta je, tu je, mora pokušati.

Curtiss prestane puzati i okrene se. Lice mu je bilo oznojeno.

„Ne diši tako glasno i ne šuškaj toliko... Sad smo u lovu, a bizoni su od nas jedva pedeset metara udaljeni.«

„Joj, pa ne šuškam«, prošapta Clint sasvim klonuo.

„Ma šuškaš, zar ne čuješ kako pasu? Smiri dah! Bizoni nas još nisu nanjušili.«

Clint je imao i druge brige, a ne samo da smiri disanje. Ovom dobričini, graničaru, sve to bilo je obično! Clint nekoliko puta duboko udahne, činilo mu se da će pući.

Svom snagom se borio da ne klone.

Curtiss ga dotače rukom i nastavi puzati. Clint je oprezno puzao za njim držeći pušku odig-nutu od zemlje, a glavu ispod visine trave. Nije to bilo lako! Sad mu je već uspjelo da dođe do daha. Lovac je puzao pred njim, vješto se i nečujno provlačio kroz travu kao zmija. Clint odjednom osjeti da se i on dobro šulja, provuče se i nađe rame uz rame sa Curtissom.

„Pogledaj«, šapnu lovac razdvajajući travu rukama.

Dovukli su se na blagu uzvišicu. Clint je začuđeno gledao pred sobom neki veliki lik, sličan brdu crne vune. Zadrhtao je kao list, srce mu naglo udari, a onda se smiri. Ta crna gomila bio je ogromni bizon koji je tu stajao okrenut lijevim bokom prema njima i podigao glavu. Sigurno ih je čuo ili nanjušio.

„Nišani iza plećke«, prošapta Curtiss. „Mirno, pazi sad, tako!«

Clintu se taj tren otegao kao vječnost. Znao je da će pogoditi životinju, a šta onda?

Kao u snu uspravi se na koljena, napregne svu snagu, podiže pušku i čuvši Curtissovo „Pali« povuče okidač. Bum! Žestok trzaj baci ga na leđa, puška mu ispadne iz ruku. U potsvijesti čuo je neku buku, došlo rnu je da bježi, ali začuje lovca kako se glasno smije.

„Uh, promašio sam!« — sav očajan će Clint.

„Nisi, nisi«, potapša ga Curtiss po ramenu. Bizon je potrčao nekoliko koraka, a onda muknuo i pružio se.

„Ovaj je bio zaostao, a krdo je, na našu sreću, otišlo na drugu stranu. Zar ti nisi ranije pucao iz ove teške puške?«

„Ma jesam, ali sam zaboravio da je stegnem uz rame. Neću više.«

„Mladiću, dobro si se držao«, opet će Curtiss. „I Kitu Carsonu bit će drago kad mu ispričam. Hajdemo da vidimo tog tvog prvog bizona!«

Clint ustane i vidje na udaljenosti od šezdeset metara bizona, kako leži. Ostale bizone vidio je otprilike na četvrt milje u hrpi, kako trkom odlaze. Clint potrča do bizona sa pomiješanim osjećajem straha, radosti i žalosti. Bizonove oči bile su otvorene i staklasto sjajne, jezik mu se opružio iz gubice, a iz rane mu curila krv. On ga obiđe sa svih strana i dobro ga pogleda. Na ogromnoj glavi imao je dva sjajna crna roga. Ramena mu i prsa obrasla tamnom dlakom. I na prednjim nogama sve do papaka bio je pun dlakavih čuperaka. Bio je veći od najvećeg vola iz njegova karavana. Iz njega je izbijao divlji, sirov i neugodan vonj sasvim drugačiji od onog kod domaćih životinja. Clint je . stajao i netremice promatrao mrtvog bizona, dok ga iskusni Curtiss ne pozva na posao.

„Ej, sad možeš posvetiti svoj novi nož. Ogulit ćemo ga, ja ću ponijeti u logor kožu, a ti komad mesa. Večeras ćemo imati dobru pečenku. Slina mi već ide na usta.«

Clint je morao iskušati kako je teško guliti kožu sa starog žilavog bizona. No, njih dvojica za-vršiše nekako taj posao još prije zalaska sunca. Uprtili su svaki svoj teret, pa se preko brežuljka kraćim putem ravno uputiše ka logoru. Clint je nosio obadvije puške i dobru komadinu mesa. a Curtiss je stenjao pod teretom kože. Kad su stigli, u logoru ih dočekaše glasnim povicima. Još nisu ni spustili svoj teret, već je k oguljenom bizonu potr-47

čalo nekoliko vozara da što prije uhvate komad pečenke. Bili su i te kako gladni.

Ourtiss baci kožu na zemlju: „Vraški teret!« . Oko njih se skupili vozari, među njima i Jim Belmet, pa skoro svi u jedan glas: „Ma nemojte! Clint ga je ubio?«

„Gotovo da ne verujem«, uzviknu Jim Belmet. „Vjerovali ili ne, Clint ga je ubio. Ja sam samo ogulio kožu«, reče Curtiss.

„I to ga je ubio majstorski«, doda još Curtiss. „Vidi vraga«, podrugljivo će jedan vozar, Irac, još uvijek ne vjerujući.

„Dick, znamo mi da vi uvijek pravite šale«,

opet će jedan.

„Bez šale! Clint je opalio svoju pušku i skinuo bizona, al' je i on tresnuo na leđa. Jel'

dečko?«

„Jesam«, smijući se odgovori Clint, pa više kao za sebe, „nisam dobro stegao pušku uz rame.« „Ha, ha, ha,« glasno se nasmijaše vozara. „Zbilja si ti ubio bizona?« upita Jim Belmet

sina.

„Jesam, oče!«

Curtiss uze svoju pušku od Clinta i reče: „Belmet, odsad će Clint nositi nadimak 'Buff, pošteno ga je zaradio na svom prvom buffalo bizonu, •

zar ne?«

Tako Clint dobi svoj nadimak, pod kojim se kasnije pročuo na preriji i diljem granice.

„A sad se ja pozivam na večeru k vama«, Curtiss će Jimu Belmetu.

„E, to mi je drago«, srdačno odvrati Belmet.

„Pa, dobro, Buf , kad je tako, slijedeći put ću ja s tobom u lov«, na kraju dodade jedan stari vozar šaljivčina.

Kako se karavan polako kretao uzbrdo, pred njima se počeše pokazivati planine u nejasnim obrisima, kao oblaci na horizontu. Viđali su sve više jelena koji su išli u malim čoporima i ponašali se sasvim pitomo. Izmicali su se na priličnu daljinu, a onda stali i gledali na kola. Clint je uočio kako uspravno drže uši. Vidio je nekoliko većih čopora, a jednom, kad su savijali uz okuku rijeke Colorado, ukazao mu se prizor koji neće nikada zaboraviti. Oko dvije stotine jelena istrčalo je u čoporu iz udola i zastalo.

„Kao jaganjci«, primijeti neki stari vozar. „Ne bih nikad pucao u njih, jedimo kad bih umirao od gladi.«

I Clint je mislio tako. Pade mu na pamet da još nikad nije čuo ovako govoriti kad je bila riječ o bizonima. Clintu se to najprije učini čudno, ali kao sam za sebe, on zaključi da bizona ima mnogo, jako mnogo, pa ljudi za njih ne mare toliko. Pitao se hoće li to uvijek biti tako.

Dan za danom karavan se teško vukao. Dani su bili kratki i sporo se napredovalo. Pa ipak, mdlje su se redale jedna za drugom, jedan je logor uglavnom nalikovao na drugi, a tih logora bilo je bezbroj. Svako mjesto za logor imalo je svoj naziv, ali ih Clint nije pamtio. U pameti su mu ostala samo ona mjesta gdje je nešto osobito vidio ili doživio.

Prerija je izgledala beskrajna i Clintu se činilo da prelaze cijeli svijet. I mada je njegovo oko neprestano gledalo tu, sad ravnu, sad valovitu pre-4 Karavani se bore

riju, a onda dugi, dugi uspon u beskraj, vječito siv i pust, njegova ćutila nisu otupjela.

Znao je da je na preriji živjelo na milijune bizona i jelena, vukova i antilopa, a još više malih sitnijih, životinja. Prerija je bila dom, veliki dom za divlja nomadska plemena, koja su tu živjela. I kad se osvrtao unazad i gledao niz nagib u purpurnu sumaglicu, čak ,do pedeset milja, srce bi mu se uzbudilo. Tamo negdje daleko bio je grob njegove majke. Nije nikada ni na čas to zaboravio. Ali i ta daljina i sam događaj, nesretni udes majčine smrti, činili su mu se dalekim, jako dalekim.

Jedne večeri, kad okasniše sa logorom, Dick Curtiss reče Clintu: „Čuj, Buff, ako sutra bude vedro, vidjet ćeš oko podne planine Rocky Moun-tains.«

Cijelo dopodne sutradan bilo je lijepo i vedro, a Clint je pokušavao svojim oštrim okom probušiti zid sumaglice, koji je visio nad horizontom. Oko podne počeše se ukazivati nejasni obrisi, koji su bivali sve tamniji i sve viši. Postepeno dobiše svoj lik.

Vrhovi planina doticali su oblake! Clinta obuze neko neodređeno čuvstvo. Opazio je na vrhovima planina bjelinu. Pa vrhovi su pod snijegom! Sad, kad bi bar ti konji i volovi išli brže! Clinta uhvati želja da poleti kao ptica, da vidi ove planine jasno i da uživa!

Približavali su se sporo, pa se promjene u izgledu planina skoro nisu ni opažale. Clint se već ,umorio od gledanja i čežnje. Prerija je bila divna, ali tek ove planine! Kako bi ih nazvao?

Trećeg dana izišla su kola na greben lanca uz koji su se penjali cijelo dopodne, te je Clint preko žutosive doline gledao na veliki masiv razvoda i.

tad prvi put stvarno vidio svu veličanstvenost planina Rocky Mountains. Crni masiv dizao se do bijelih vrhova koji su parali nebo. Planina za planinom, vrh za vrhom redali su se i prelazili u purpurnu tamu k sjeveru. Na južnoj strani zakrivao mu je pogled usamljen i širok masiv sa strmim stranama. Negdje između tog masiva i planina bio je prijelaz kojim je karavan morao proći. Izgledalo je nemoguće. Clint je pogledom pratio žutu cestu, koja je vodila na niže, a zatim svijala u podnožje. Tko je bio taj, koji je prvi prošara ovuda? Iz pričanja je zaključio i znao, da je to najprije bila

bi-zonska staza, a onda indijanski put, zatim su tuda prolazili istraživači, pa traperi, pa kopači zlata, a sad, eto, vozari sa svojim karavanom. I on je s njima, vozar! Hrabri su bili ti bijelci koji su prvi nogom zagazili na ovaj put. Clint nije mogao u svojoj glavi predstaviti jasnu sliku duha i veličine tih ljudi.

Sunce je zašlo, planine se izgubile u tami i te večeri oni se ulogoriše u njihovu podnožju. Naokolo je bilo žuto, golo stijenje sa nešto drveća i žbu-nja. Zrak je bio hladan, s planine je puhao vjetar, pa je Clintu bilo prijatno uz vatru.

Slijedećeg dana vozili su uzbrdo, zaofcretali između visova, ^unce je o podne dobro prigrijalo.

Trebalo im je četiri dana da prijeđu preko prijelaza i stignu u Novi Meksiko. Na tom dijelu vožnje za Clinta je bio najzanimljiviji trenutak kad je svojim kolima prelazio najvišu točku prijelaza. Bilo je to, zapravo, i jedino što je upamtio sa toga dijela puta.

Kad su opet stigli na otvorenu visoravan, mogao je ponovo vidjeti svu ljepotu krševitosti i

divljine i uživati u tome. Konačno je karavan poslije ove duge i teške vožnje stigao u Fort Union, malu ali važnu stanicu. Bila je glavna otpremna točka za cijeli Novi Meksiko. U tvrđavici se nalazila posada od četiri eskadrona konjanika pod zapovjedništvom majora Greera.

Ovdje se Dick Curtiss oprostio i rastao sa Clintom.

„Dragi moj, Buf , sad ću ja u planine cijelu zimu na traperskd posao, postavljat ću zamke za divljač. Mislim i nadam se da ćemo se negdje sresti na Staroj cesti u proljeće.«

„Zbogom i mnogo sreće!« pozdravi ga Clint. „Volio bih kad bih mogao poći s vama.«

„Bit će i to kad budeš stariji. I ja bih to volio. Ovdje na zapadu ljudi se rastanu, ali se uvijek ponovo ne sastanu, na žalost. . Clinte! Kad ti dođe prilika da uhvatiš na nišan nekog crvenokošca, Sjeti se Dioka Curtissa.«

U Fort Unionu istovarili su pola tereta i olakšali kola za dalje putovanje. Od ove tvrđavice put je krivudao pored rijeke Colins. Bila je to prva planinska rijeka koju je Clint vidio. Bistra i duboka, a od jednog vozara je čuo da u toj rijeci ima mnogo pastrva. Nije imao prilike da se uvjeri, jer ,su vozili brzo, a vojnici iz pratnje bili su na oprezu. Uskoro su trebali naići na prolaz zvani Apaški prolaz, koji je bio najopasnija točka .cijelog ovog dijela puta. Mnogo puta su Indijanci ovdje napravili pokolj nad karavanima.

Clint nije želio da i on to doživi. Od same pomisli na indijanski napad ježila mu se koža, no istovremeno ga je nešto kao podbadalo, izazivalo.

Bio je svjestan ta dva osjećaja u sebi, različita i suprotna.

Nije mogao izdržati a da ne vidi šta leži pred njima. Karavan je stao na stanovitoj daljini od tog Apaškog prolaza, te su izviđači izjahali naprijed da izvide teren. Clint je vidio vrlo uzak klanac između dvije žute stijene, kud je prolazila i rijeka i cesta.

Čovjek nije morao biti osobito bistar, pa da odmah ne shvati da je to savršeno mjesto za postavljanje zasjede i kao takvo vrlo opasno za karavane. Strmi nagibi sa strane bili su krševiti i obrasli čkaljem, te su se s obje strane mogle sakriti i poveće grupe Indijanaca zajedno s konjima.

Jedan vozar, koji je od ranije poznavao ovaj prolaz, pričao je drugovima, a Clint se priključio da čuje.

„Prije nešto više od godinu dama upao sam ovdje u kašu«, reče i pokaza brazgotine na glavi i ruci. „Bio je to velik karavan, oko stotinu kola, imao je i desetak starih, oprobanih boraca. Putem smo se nekako razbili na dva dijela i prvi dio, u kom sam i ja bio, uđe ranije u klanac. Indijanci su nas pustili da potpuno uđemo u tjesnac, pa odozgo osuli paljbu po nama. Oni iza nas čuli su paljbu i dojuriše u pomoć. Indijanci, to su bili Apaši, najgori crvenokošci koje znam, napali su samo s jedne, s desne strane, a konje ostavili tamo, iza onog visa. Nisu primijetili naše koji su jurili u pomoć, jer ih je zaglušilo njihovo vlastito urlikanje i .paljba pa kad su im naši zašli sa strane i izvršili napad uz divlje urlike uzeše bježati k svojim konji-rna. Ubili smo ih dvadeset i sedam i sve ranjene dotukli. Mi smo imali devet mrtvih i dosta ranjenih; među ovima sam i ja bio. Poginulo bi nas više

da nismo u tren skočili pod kola. Odbili bismo mi njih i sami, ali... Od tog napada nijedan karavan nije prošao ovuda bez vojničke pratnje.«

„Pa tako i treba«, dobaci jedan vozar.

„Al, meni je rekao Kit Carson«, opet će jedan, „kako će jednog dana neki karavan do kraja zaglaviti... Nije ono bio zadnji pokolj u ovom prolazu.«

Uto se izviđači vratiše. Nije bilo nikakve opasnosti i karavan je mogao krenuti. Olint se sav pretvorio u oko. Apaški prolaz bio je mučan, vodio je kroz stijenje, taman, žućkast i turoban. Plitka rijeka brzala je svojim koritom. Dobar dio puta prolaz je išao koritom rijeke. Clint je u mašti proživljavao .pokolj o kom je slušao, a kad izađoše na otvoreno, odjednom mu laknu.

Nakon ovog prolaza cesta je vodila preko lijepih nagiba obraslih zelenom, gotovo sivkasto-srebrnastom travom, zatim k usamljenim cedrovima, a onda ka gustoj šumi borova i na kraju do tamnozelene borovine. Na čistinama su pretrčavale srne i antilope. Tu i tamo pomaljale se ogromne stijene. Na svim nagibima viđala se jata divljih purana, koji nisu ni opažali karavan što je prolazio. U visini je puhao vjetar, a gavranovi kao da su se igrali: okretali su se u vjetar i.leb-djeli raširenih krila.

Dani su brzo prolazili jedan za drugim. Ovi prekrasni predjeli dojmili su se Clinta više nego purpurna ravnica. Novi Meksiko pokazivao se većinom samo u crnoj i bijeloj boji, a trava koja je iz daljine izgledala bijela, bila je, u stvari, siva, te tako dođe do izražaja ta bijelina i tam-nozelena boja pošumljenih brda i grebena. Bio je 54

to divlji i mirisan kraj. Miris cedrova, borova i kadulje bio je Clintu nov i opijao ga.

Gladni vrh blizu Las Vegasa dojmio se Clinta još više nego i prvi pogled na planine Rocky Mountains. Bio je to osamljen zeleni vis, odozgo ravno zasječen, sa strmim stjenovitim padinama na kojima se tu i tamo vidjelo nekoliko cedrova. Clint upita nekog starog vozara, zašto se taj vis tako zove.

„Zanimljiva je to priča«, odvrati vozar „i mislim da je istinita.«

„Davno je to bilo, možda prije dvjesto godina, tamo su se neki Španjolci borili protiv Indijanaca. Nisam siguran, ali mislim da su to bili Apaši. Španjolci su zaposjeli ovaj

vis, uspeli se na njega i odanle pucali. Uza se su imali nešto hrane i vode i tako čekali da im pomoć dođe. Pomoć nije stigla. Indijanci su opkolili vis i čekali.

Španjolcima je nestalo hrane i vode, te su izginuli od gladi i žeđi. Zato se vis i zove Gladni vrh.«

„Španjolci? Oni su, naravno, bijelci?« Clint će zamišljeno. „Izgleda, bijelci već dugo plaćaju krvavu cijenu za ovaj Zapad.«

„Tako je, moj Buff! Ja ti, kao stari čovjek sa prerije kažem: bijelci još nisu ni počeli plaćati ono što moraju platiti.«

Las Vegas je bio opasan, neugodan i opak grad, tako da stari Belmet nije puštao Clinta po gradu ni danju, a kamoli noću. Između Las Vegasa i Santa Fea ležale su dvije stanice, San Jose i Barrel Springs. Španjolska atmosfera i šarolikost u Santa Feu godila je Clintu, te je uživao u priličnoj mirnoći ovog starog grada. Ovdje su is-55

r™"-~-^ —****mm^^^eum^^M ™"*!ww^"'n"p^(B l tovarili robu i s praznim kolima uzižli nekoliko milja uz rijeku, gdje je bilo dosta hrane za stoku, te ostali da logoruju cijelu zimu.

„Ovdje ćemo ostati šest mjeseci i više«, reče Jim Belmet. „Posla ćemo imati napretek, ali me zabrinjava kako ćemo s tvojom školom, Clinte.«

„Ponio sam nešto školskih knjiga, oče, pa ću ja po njima učiti. Ako negdje zapnem, ti ćeš mi pomoći, zar ne?«

„Od slabe ću ti ja pomoći biti. Možda će se naći netko u našoj grupi, da ti štogod pokaže.«

„A hoćemo li kad poći u lov?« znatiželjno će Clint.

„Još kako! Pitao sam nekog trapera u gradu. Duž ove rijeke ima bizona i divljih purana, a u brdima medvjeda, risova i jelena. Bilo kako bilo, mesa nam neće uzmanjkati.«

„Vidio sam dosta Indijanaca u gradu«, pade Clintu na pamet.

„Ništa zato. U tvrđavici je šest eskadrona konjanika. Oni krstare posvuda naokolo i nema opasnosti. Osim toga, čuo sam da se ovi Indijanci stalno motaju ovuda, ali ne diraju nikoga.«

„Što se mene tiče, ja nikad ne bih vjerovao Indijancima.«

„Da, da«, završi Jim Belmet razgovor.

Tog dana je mnogo Indijanaca došlo u logor. Ponašali su se prijateljski. Vođa karavana, kapetan Couch, naredio je svima da budu ljubazni s njima i da ih ponude jelom. Clinta su ovi Apaši i odbijali i privlačili. No Komanče neće on nikada podnositi, ma kako se oni prijateljski ponašali.

Svatko je sebi mogao napraviti stan za zimu po volji. Neki su vozari riješili da stanuju u kolima, drugi su razapeli šatore, a nekolicina odluči da podigne brvnare, jer je šuma bila blizu i građe do mile volje. Clint i njegov otac odlučiše da sagrade brvnaru.

Njih dvojica nisu imali nikakvog iskustva u izgradnji ovakvih zgrada, te su morali slušati podrugljive i zajedljive šale svojih susjeda, koji su im tu i tamo nešto pokazali i poučili ih.

„Buff, kakvu ti to štalu dižeš?« zadirkivao je Clinta neki stari vozar koji ga je, inače, dobro znao i volio.

„Štala? To je brvnara!« „Divota! Al* to nije ni za krave!«

„Hej Belmet, ti si sigurno tesar po zanatu!« opet će neki.

„Dobro da se grede ne znaju smijati!« doda treći sve u šali.

Belmet se nije ljutio, pa će potiho Clintu:

„Reci nešto ovim lupežima!«

Olint spremno nadoveza: „A vi mislite ostati vozari dovijeka? Zar nećete jednom kao pioniri na svoju zemlju i u svoju kuću?«

„Ma čuješ, dobro Buf kaže«, reče jedan opet.

„E, sad znaj, zato mi i učimo graditi kuću.«

Početkom listopada bilo je lijepo vrijeme. Dani sunačani i topli, noći hladne, u zoru je pomalo štipalo i popodne ponekad bilo malo magle. Lišće topole poprimilo je zlatnožutu boju, mjestimične žute mrlje na brdima pokazivale su da je počela jesen.

U udolima i dolinama pomaljale se crvena i bronzana boja.

Clint bi rado pošao u lov, ali nije htio prije no što brvnara bude gotova.

Jedno popodne oko tri sata pojavi se pred Belmetovom brvnarom neki stranac. Bio je oznojen i u žurbi, ali nije izgledao dopadljivo.

„Mogu li ovdje dobiti kakva konja«, tipita,

„Mislim da možete, i to jeftino«, odgovori Belmet.

Slučajno je u tom trenu prolazio kapetan Gouch sa još jednim čovjekom kojega je Glini znao samo iz viđenja. Oni su, možda, išli za tim strancem. Bili su jako znatiželjni.

„Šta hoće taj čovjek?« Couch upita Belmeta.

„Htio bi kupiti konja.«

Couch oštro pogleda stranca: „Kako se zovete'«

„Miller, Hank Miller.«

„Odakle ste?«

„Iz Santa Fea.«

„Zašto niste tamo kupili konja?« opet će Couch nepovjerljivim glasom.

„Nisam imao vremena«, nervozno odgovori stranac.

„Znači, neprilike?«

„Tako nešto«, odvrati stranac.

„A zbog čega?«

„Kartao sam se, pa su me napali da varam u igri.«

„A to nije bila dstina, zar ne?«

„Nije. Rekao sam onim mangupima da lažu.«

„Da? A šta je dalje bilo?«

„Napala su sva trojica i još neki sa strane, pa sam potegao revolver.«

„Ranili ste nekoga?«

„Ne znam. Odmah sam pobjegao iz grada. Nisam se ni osvrtao.. A šta vi hoćete od mene? Nemam vremena da ga gubim s vama. Hoću konja i sedlo. Platit ću. Već bih ga nabavio da me niste zadržavali. Do vraga, tko ste vi uopće?«

Couch izvuče revolver.

„Ruke uvis, brzo!«

Stranac, koji reče da se zove Mil er, problijedi i diže ruke.

„Belmet, oduzmite gospodinu Mileru pucaljke«, odsječno reče Couch. „Kako vidim ima dvije.«

Clintov otac oduzme strancu oba revolvera, a i nož iza pojasa.

„Sandersone, ostanite ovdje sa Belmetom i pazite na ovog čovjeka! Nemojte da vam pobjegne! Ja idem u Santa Fe, da vidim šta je to bilo!«

Couch skoči u sedlo i odjaše. Čim je nestao iz vida, Mil er se istrgne Sandersonu iz ruke, udarcem šake po glavi obori Belmeta i stane bježati. Br/i i spretni Clint, koji je također tu bio i pazio podmetne mu nogu. Mil er se saplete i padne. Srditi, Sanderson i Belmet skoče na njega, zgrabe ga čvrsto, vežu mu ruke i potom ga zavežu uz kotač

od kola.

Miller je stenjao: „Kakav je to način ovako postupati s čovjekom koji vam ništa nije učinio!

Pa rekao sam vam da sam pošten čovjek, ali se bojim onih lupeža. Dat ću vam sto dolara, pustite me!«

„Jezik za zube, jer 6u te tresnuti po glavi«, Ijutito mu dobaci Belmet opipavajući svoju opeklinu na bradi.

Uto se vratio Couch sa šerifom i dvojicom pomoćnika iz Santa Fea.

„O, baš vas tražimo«, šerif će Mil eru. „U gradu leži jedan ubijen i jedan ranjen čovjek, koji će prepoznati ubojicu. Vi ćete s nama. Odvežite ga!«

Šerif s pomoćnicima povede Mil era vezanog na konopcu kao neku životinju, a Belmet i San-derson osedlaše konje i otkasaše za njima u grad.

Nisu samo oni bili znatiželjni, pođoše i drugi. Clint je ostao. Znao je da je taj čovjek neki okorjeli lopov, a ipak mu ga bi žao. Vratio se k poslu i radio sve do večeri, a onda sjede da gleda zalaz sunca. Uvijek je to volio. Tog dana su rastrgani oblaci na zapadu zakrivali sunce na zalasku, a sjajne sunčeve zrake kroz vedrinu među oblacima mjestimično su obasjavale dolinu koja se prelijevala u purpurnoj boji.

Skoro u mrak vratio se Jim Belmet. Na licu mu nije bilo uobičajenog smiješka. Priđe Clintu.

„Evo i nas!«

„Sve je .spremljeno, oče, samo da zakuhamo večeru!«

„Žao mi je što sam zakasnio. Ti si sigurno gladan. Ja nisam. Mučno mi je nekafco.«

„A šta se desilo, oče?«

„U gradu su ljudi odmah objesili onog čovjeka. Sve sam vidio i drago mi je što ti nisi bio tamo.« „Objesili? A zašto?«

„Varao je na kartama. Lupež. Ubio jednog čovjeka, a jednog ranio. Točno su ustanovili tko je bio. Još dok su ga ispitivali, navalila je razjarena masa, zgrabila ga, za tren oka su ga objesili nasred trga. Eno ga, još visi na drvetu!«

Glint je mogao zamisliti sliku, koju je otac opisao. Umalo da ne reče: „A šta smo, uopće, i dolazili na taj Zapad!« No, savladao se i šutio. To ionako nije bilo njegovo iskreno mišljenje već trenutna posljedica neugodnog događaja što mu ga je ispričao otac. I pored svih tegoba, čak i pored potresne majčine smrti, Clint ne bi mogao reći da je ikad osjetio odbojnost prema tim divljim predjelima na granici. Naprotiv, u njegovoj duši, kao pod nekim tajnim podsticajem, rasla je ljubav prema tom slobodnom i divljem životu kojim je sada živio.

Nakon nekoliko dana useliše Clint i stari Belmet u svoju brvnaru. Unijeli su u nju sve svoje stvari. Zavist njihovih susjeda upravo im je sad godila. Bude li zima redovita, potrajat će još mjesec dana do prvog snijega, a možda još dulje do prve studeni.

Danima je već dolinom i okolnim brežuljcima odjekivala jeka puščanih hitaca. Vozari su lovili da spreme mesa za zimu. Kad su Clint i njegov otac krenuli u lov, morali su izaći podalje, jer je divljač u blizini već bila poplašena, rastjerana i poubijana. Bizoni i jeleni su nestali. U stvari, bizoni su prešli dalje, u niže doline, a lovcima je bilo zabranjeno da se udaljuju tako daleko od logora.

Potrošio je Clint dosta municije prije no što je ubio prvu zvjerku. Pogled na velikog plavka-61

stog jelena, njegove uspravne dugačke uši i bijeli rep uvijek bi Clinta toliko ushitili i smeli da su mu ruke drhtale i prosto nije mogao nišaniti. Ali on nije popuštao. Lovci su mu se podsmjehivali i govorili: „Uzmi ti bolje svoju tešku pušku za bi-vole, Clinte!«

Dođe dan te on pogodi krasnog smdaća. Uh, što je skočio, propeo se i potom pao zarivši rogove u zemlju!

Lov ina divlje purane jako je privlačio Clinta. Ni sam nije znao zašto; valjda zato što je od svakog drugog lova bio teži, ali i pomalo šaljiv, osim toga, puranovo meso bilo je izvrsno i bolje od svakog drugog. Olintov otac je lovačkom puškom skinuo nekoliko purana i oni su već par puta probali tečnu pečenu puretinu, pa i samo to bi bio već dovoljan razlog za Clinta. Puranove batake okrstio je on „bubnjarskim palicama«.

Pečene batake i prsa jako je volio i slasno jeo. Čak je i otvoreno govorio da ih se ne može najesti.

No, pogoditi zrnom divljeg purana u trku bila je i te kakva vještina! Clint je od nekoga čuo da je lov na divlje purane puškom sačmarom samo lov za lonac, a ne sport. Htio se pokazati pravim lovcem i loviti svojom vojničkom puškom. Kupio je dosta metaka.

Podalje uz nagib i visoko na strmini iznad logora našao je Clint divlje purane. U tom predjelu nije viđao jelene. Ovaj teren nije bio previše daleko od logora, tako da mu

kapetan Couch i njegov otac dopustiže da tu lovi, ali nije smio prijeći preko grebena.

Zbog prilične strmine teško se bilo popeti do tog terena.

Već u ranu zoru popeo bi se Clint do svog lovišta. Pod nogama bi mu pucketala smrznuta trava, a iz usta na hladnom zraku pušila mu se para. Pronašao je poširu -

travnatu zaravan na kojoj se nalazilo nekoliko grupica borova, te orahovog drveća.

Te godine, a to se često ne dešava, obilno su rodili orasi i sad već počeli padati s drveta. Purani su ih voljeli i lakomo jeli. Dva do tri veća jata često su dolazila na tu zaravan radi oraha. Clint je znao da ih može tamo zateći rano ujutro. Pucao je u njih, ni sam nije znao već koliko puta, ali nijednom puranu nije ni pero skinuo. Purani nisu marili za njegovo pucanje, dolazili su stalno, po čemu se vidjelo da im jako prijaju slatki orasi.

Clinta je prilično jađilo saznanje da ništa ne zna o lovu na divlje purane. Savjetovali su mu svašta. Jedan mu reeee: „Nađi im leglo.« Drugi: „Uhvati ih na vodi kad piju.«

Treći: „Nauči ćur-likati kao puran. Uzmi šuplju kost i napravi svi-ralu za ćurlik, pa ih dozivaj. Purani će pravo na tebe, a ti ih skidaj.« Clintov otac se na to sve smijao, pa će: „Uzmi moju lovačku pušku i sačmu za jelene, pa lovi. Teško ćeš zrnom pogoditi pticu.«

Clint je pokušavao sve osim ovog zadnjeg. Baš nije htio da purane gađa lovačkom puškom, već vojničkom. Upoznavši bolje te lukave i hitre životinje, sve im se više divio. Purani bi ga nadaleko opazili ili osjetili, i to uvijek van puščanog dometa.

Najmanje jato sastojalo se od oko petnaest ovih lukavih žderonja. Bili su to ogromni purani, prekrasna divljač, kakvu još nije vidio. Većina ih je bila tamnije boje, sa purpurnim perjem na grudima, dugom bradicom, malom lukavom crvenom glavom, sa zadnje strane mrkom i

posutom smeđim piknjama. Osobito njihov lepezasti crvenobijeli rep upravo je svojom ljepotom zanosio Clinta. Nekoliko ih je bilo više bronzane boje, a jedan se isticao svojom neobičnom veličanom, bio je više bjelkaste nego bronzane boje.

Mnogo puta se Clint privukao ovom jatu ina domet puške i kad ih je primijetio, purani su već bili u bijegu. Pucao je Clint i trčao i opet pucao i trčao, ali badava!

Drugo jato bilo je veće. Skoro same ženke i mladi do godinu dana. U trećem jatu bilo ih je sigurno stotinjak, sve sami mladi.

Jednog dana uspije Clintu opaliti u ovo treće jato i ubiti mladog žderonju teškog oko petnaest funti. Veselo i ponosno donio ga je u logor. Pokazao ga ocu i najbližim susjedima, zatim ga ošurio, očistio i objesio pod strehu da se smrzne. Kad ujutro?!

Purana nema!

„Odnio ga mačak«, otac će, „a možda i kojot.«

„Nije to kradljivac s četiri noge« ljutio se Clint. „Vidi ovamo«, te pokaza na ljudske tragove na mekom tlu. „To nije ni moj ni tvoj trag, oče!«

„Đavo da ga nosi«, reče stari Belmet češući se po glavi. Nasmijao bi se, ali se bojao da još više ne rasrdi Clinta.

„Naći ću ja već tog mačka!« I tu poče Clint prvi put da se vježba u traganju po stopama. Nije baš mogo uspio. Slijedio je tragove do nekog šatora. Vjerovao je da mu je puran ovdje nestao, ali ga nije dobio natrag.

Slijedećeg dana ubije Clint još jednog purana iz istog jata. Dobar komad mesa ispekli su za večeru, Clint se najeo do grla da se naplati za onog

što su im ga ukrali jučer. Ostatak objesi i veže tako da mu ga nisu mogli ukrasti.

Sad je već prilično naučio trikove kako da iznenadi purane i nekoliko puta je donio po jednog iz lova. Zatim ubije krasnu puru iz drugog jata. Ambiciozan i odlučan, napregne Clint svu svoju snagu i lukavost da ulovi jednog od onih velikih žderonja iz prvog jata.

Nekoliko dana je pokušavao, ali uzalud. Već se i postidio pred samim sobom, a pred drugima da se i ne govori. Konačno mu uspije da im se pri-krade na povoljnu daljinu, ali ovaj put promaši. Sam za sebe je svoju želju okrstio „puranskom groznicom«. No slijedećeg dana pucao je i ranio jednog velikog, gotovo ogromnog žderonju. Ostali su se strašno uzbunili i odletjeli. Ovaj pogođeni poče da se trza, brzo klopara krilima i pravi veliku galamu. Clint spusti pušku i pojuri da zgrabi to čudovište koje se trzalo i prevrtalo. Kad ga htjede uhvatiti, puran ga opali krilom da je gotovo pao. Na njegovo razočaranje i čuđenje žderonja se diže i potrča. Clint udari za njim. Trčao je brzo, ali je puran bio brži. Krajnjim naporom Clint ga stigne i uhvati, ali mu u rukama osta samo perje. Puran se istrgao i pobjegao. Clint ga je gonio, dok mu duša nije ispala na jezik, te klone i pruži se na zemlju.

Silazeći u logor bio je tužan, ali sad već mudriji lovac, pa je riješio da primijeni drugu taktiku.

Slijedećeg jutra odluči da pazi i najprije prouči kako se purani ponašaju i šta rade.

Jutro je bilo mirno. Sjedeći sakriven na drvetu, čuo je šištanje teških krila, a onda tupe udarce kako su

5 Karavani se bore

purani slijetali na zemlju. To se ponovilo. Znao je da to purani dolaze iz svog skrovišta. Sad, šta će purani uraditi prije: poći na vodu ili jesti? Clint je mislio, valjda će najprije na hranu.

Čekao je, pazio, napregnuto slušao. Prođe već dosta vremena i Clint se poboja da mu je plan propao. Zgrčene noge ga već zabolješe i on htjede sići i razgibati se.

Odjednom je čuo neko gre-banje. Znao je taj zvuk. Kriveći vrat, zurio je kroz krošnju i opazi čistavo jato purana na nekih pedesetak metara. Clint se toliko oduševio i zanio da je gotovo tresnuo s drveta. Ali se savlada. Divota! Tu pred njim, njemu pred samim nosom trijebili su se purani i jeli. Jedan od njih stalno je pridizao glavu i gledao naokolo. Izgledali su jako divlji, kao veliki nojevi. Tog trena ni purani nisu osjetili da im Clint „uzima mjeru«. On je već ranije stavio u pušku rašlje držeći je pred sobom, te je nije morao namještati i šuškati, već samo nišaniti. Srce mu je tuklo dok je nišanio purana kojega je najbolje vidio kroz lišće. Taj je bio debeo kao bure.

„Ovaj put neću promašiti«, pomisli Clint. No žderonja nije stajao mirno na mjestu i dok ga je pratio nišanom, izađe mu na mušicu drugi, još veći, koji je prišao još bliže.

„Aha, još bolje«, mislio je Clint i oči mu skoro iskočiše.

Ovaj je žderonja, izgleda, bio dostojanstveni vođa jata. Perje mu je bilo krasne, bijelo prošarane bronzane boje. Clintu dođe da klikne od veselja, ali je najprije trebalo pucati. Spuštajući malko prednji kraj cijevi, zapne njome o grančicu. Veliki puran se trže. Clint je jasno vidio pura-novo malo crno oko. Znao je da ga je puran primijetio ali kasno, te poteže okidač.

Pucanj je odjeknuo. Nastade strahovito lupanje i mlataranje krilima. Clint nije mogao vidjeti od dima. Pijukanje i puoketanje grančica je prestalo. Clint se srušio s drveta.

Pred njim je ležao ogromni bjelobronzani žderonja s raširenim repom. Trzao se i još

malko batrgao.

Ovaj put krv i smrt životinje ne izazva u Olintu nikakvo žaljenje. Više je bio zlurad nego ponosan. „A, ti si taj skakač? Hm, da vidim šta će otac sad reći!« I kad htjede dignuti tu ogromnu pticu, prilično1 se iznenadi. Morao ju je obuhvatiti s obadvije ruke, pa i tako nije bilo lako.

Znojio se na pasja kola dok je vukao purana po travi i dovukao ga u logor. I kad ga je položio na zemlju pred oca i druge, likovao je ovaj put i osvetio im se za sva njihova podrugivanja.

„Možda bi bilo bolje da ga odsada zovemo puranom!« reče neki vozar.

Vijest da su se na istočnoj granici pojavili Indijanci Kiove, prekinula je Clintov lov.

Pa i Ebog nastupa oštre zime ne bi mogao više loviti. Osim toga, morao je napustiti svoju misao i želju da odjaše u Taos i posjeti Kita Carsona i vidi čuveni Maxwelov ranč. Satima je sjedio kraj knjige. Malo-pomalo preuzeo je sav kućni posao, jer je otac zajedno s drugim vozarima sve češće odlazio u Santa Fe i tražio zabave po krčmama. Belmet, doduše, nije bio ni pijanac niti kartaš, ali je stalno osjećao gubitak svoje družice, Clintove majke, te ga je tištila bol i ubijala jednoličnost logora. Zato je odlazio u grad. Clinta je to mučilo, ali su mu dani prolazili brzo. Hranio je stoku, sjekao i dovlačio drva, ložio vatru i radio mnoge poslove.

Kad je došlo proljeće i ceste se osušile, sklopio je kapetan Couch i njegovi ljudi ugovor s firmom Auli & Co. za prijevoz kože i krzna, dok su vozari bili zaposleni pakovanjem robe i motanjem koža u bale, što nije bio lak posao, stigao je iz Taosa karavan od sedamdeset ljudi, većinom starih iskusnih graničara. Ova dva karavana spojila su se za opasno putovanje prema istoku. Takav veliki karavan skoro da se i nije morao bojati prepada.

Zadnjeg dana mjeseca svibnja krenuo je taj veliki karavan iz Santa Fea. Ispočetka je napredovao polagano, jer su štedjeli volove za teži dio puta.

Prešli su rijeku Pecaš i ulogorili se u Mori, na rancu nekog pukovnika Vraina, jednog od najstarijih živih graničara u tom kraju. On je došao na Zapad još 1819. godine, te-godinama proživio tu kao lovac i traper, borio se u ratu protiv Nava-josa 1823, za vrijeme zaposjedanja Texasa dobio je čin majora, kasnije u Američkoj invaziji dobio je čin pukovnika, konačno se potom povukao iz vojske i živio stalno na svom rancu.

Clint je upoznao starog graničara, koji mu je nalikovao na nekog plantažera s Juga.

Vožnja do Foprt Uniona protekla je bez smetnji i bez osobitih događaja. Dani su bili hladni, ponekad s vjetrom i oblacima „ prašine. Clintu se to nije sviđalo. U Fort Unionu zatekli su državni karavan, koji se spremao za put prema istoku, u Fort Leavenworth. Kapetan Couch je odlučio da pričeka na ovaj karavan, pa se tako Clintu pružila mogućnost da za četiri slobodna dana vidi i upozna život u tom graničnom naselju. Jednom je

vidio i više nego što je trebalo, naime slučajno se zatekao i gledao dva čovjeka kako se bore na noževe. U Fort Unionu bio je spreman čitav eskadron konjanika da prati ovaj neobično veliki karavan. Vozari su ovaj put bili veoma raspoloženi, jer se nisu morali bojati Indijanaca na putu.

Kola su opet zašla u preriju i Clint je opet danima gledao preko prerije u beskraj sve do horizonta. Sjećao se i prepoznavao logore i mnoge znakove putem kojim je lani prošao.

Kad su stigli u Coucil Gr ove, odvojio se državni karavan i otišao dalje u Fort Leavenworth, a preostali dio nastavio je put u Westport Landing. Tako Clint nije mogao proći pored majčina groba. Ali u srazmjeru s ogromnim daljinama na preuji, to mjesto nije bilo tako daleko od puta kojim je Clint sada putovao, tako da je qn tih par dana bio vrlo sjetan i tužan.

U Westportu je Coughov karavan istovario teret i ulogorio se na obali rijeke Missouri radi odmora i hranjenja stoke. Ovakvi odmori morali su se davati, jer je stalno teglenje tjednima jako umaralo i iscrpljivalo stoku.

Jednog dana je Clint baš pecao na rječici koja se uliva u Missouri, kad mu priđe neki dječak otprilike njegove dobi i reče mu da se i njegov ujak priključio karavanu i da će ga uzeti sa sobom. Dječak se tome jako veselio. Clint je mrzovoljno pogledao ovog crvenokosog pjegavog dječaka, koji je imao posve krivu predstavu o putovanju karavanom. Za Clinta je to bilo daleko od svake šale ili izleta.

„Ja se zovem Tom Sidel«, prijazno će dječak. „Znam tko si ti. Ti si Clint Belmet.«

„Zdravo! A tko ti je to rekao?« odvrati Clint izvlačeći udicu. Istovremeno se nije dalo i pecati i razgovarati.

„Tvoj otac. On poznaje mog ujaka i drago mu je što ćemo i mi putovati s vama. I rekao mi je da ćemo nas dvojica postati dobri drugovi.«

Tom reče ovo skromno, više bojažljivo i s nekom nadom, tako da se Clint malo udobrovoljio. „Pa ja nemam ništa protiv toga, ako ti možeš da se latiš i ozbiljnijeg posla«, reče Clint malo s visoka.

„Ja sam jak, ali ne mogu još kočijašiti. Nema baš mnogo trinaestogodišnjaka koji bi to mogli.« Clint osjeti da mu se taj dečko može sviđati. „Znaš li pucati?« upita Clint. „Ne znam, ali bi me možda ti mogao naučiti. Čuo sam da su ti zbog lova dali nadimak Buff i Puran. Meni se više dopada Buff.« „Znaš li baratati sa sjekirom?« „Ujak kaže da slabo baratam«, iskreno odgovori Tom.

„A hoćeš li se uplašiti i plakati kad nas napadnu Indijanci?«

„Zbilja? Hoće li nas napasti?« mucao je Tom. „Sigurno. Sad na prvoj vožnji imat ćemo borbe, vidjet ćeš. Svake noći, kad logorujemo, sastavljamo kola u krug, a s jedne ili dvije strane ostavljamo prolaze za stoku. Opasno je ostaviti volove i konje da pasu napolju izvan kruga. Po dvadesetak stražara čuva logor, pa i onda nam se Indijanci prišuljaju i napadaju. Znaš, jednom su nas napali i da nije bilo mog psa Jacka, sve bi nas poubijali i skalpirali... Ubili su moju majku.« „Joj, ubili je?« uplašeno uzviknu Tom.

„Da. Puščano zrno joj probilo pluća. I dok sam ja trčao i tražio oca, ona je umrla.«

„Tako mi je žao! I ja sam izgubio majku. Nije od Indijanaca, već . . Nemani ni oca!«

Clint se raznježio. Ovaj Tom Sidel mu se svidio. Nije bio hvalisav i uobražen, već skroman i dobar dječak.

„Dobro. A što bi ti radio kad bi nas napali Komanči ili Kiove?« nastavi Clint.

„Šta bih radio? Bože! Ja bih se sakrio pod kola.«

Nakon ovih iskrenih riječi Clint ga prešutno primio za prijatelja.

„Odakle dolaziš?«

„Živio sam do prošle godine u Chicagu, a onda prešao ujaku u Iowu.«

„Ooo, gradski dečko?«

„Da. Šta ja tu mogu?«

„Koliko si išao u školu?«

„Četiri razreda.«

„Auh, pa dvije godine više nego ja... Tome, znaš ti šta? Hajde da se nas dvojica pogodimo. Evo, ja bih tebe učio kočijašenju, pucanju i raznim stvarima u logoru, a ti ćeš meni pomagati u učenju. Ja sam učio nešto malo zemljopisa i... tako, ali nisam aritmetiku, to ne znam, pa moram učiti.«

„Vrijedi, Buf ! AT ćeš ti s našom pogodbom proći slabije od mene.«

Dječaci su se vratili u logor i u Belmetovu šatoru zatekli kapetana Coucha i komandanta tvrđavice, Majora McLaughlina. Major je došao da se s Couchom dogovori o prijevozu državne robe u Fort Wise u Coloradu., 71

„Ja bih rado preuzeo taj posao, ali mi vozimo samo uz vojničku pratnju«, reče Couch.

„Na žalost, sad baš nemam vojnika«, odvrati major.

„Zaista mi je žao što ne mogu preuzeti, ali ne mogu bez zaštite. Komanči su počeli s razbojničkim prepadima, a Kiove su na ratnom pohodu«, opet će Couch.

Nato će major: „Mogao bih kasnije poslati jedan vod konjanika da vas presretne.«

„Ne mogu, ne nikako, ako mi ne date cijeli es-kadron da odmah krene s nama.«

„Dobro, Couch, ne znam ni sam šta ću, ali ću morati nekako pribaviti vojnike. Moram se pobrinuti, pa dok se vi spremite i spakujete robu, bit će i moji ljudi spremni.«

Tako razgovor završi i oni odoše.

Karavan je bio spreman, ali vojnika još nije bilo. Couch nije htio krenuti bez pratnje i čekao je još puna tri dana. Iskusni graničari složili su se s Couchovim mišljenjem, ali novajlije, koje je mamila dobra zarada, htjedoše pošto-poto na put, Couch nije popustio. Konačno je iz Fort Leaven-wortha stigao vod konjanika, te je karavan slijedećeg jutra krenuo.

Clint je s „prerijske škune« prebačen za koči-jaša na nova teretna koJa. Već je i sam primijetio da ga više toliko ne zaokuplja misao na majku. Kola s platnenim krovom podsjećala su ga na nju.

S Clintom je na kočijaškom sjedalu sjedio i njegov novi drug, Tom Sidel. Njih dvojica bili su jedini dječaci u karavanu. Na Clinta je ponekad i nehotice prelazilo uzbuđenje što je obuzimalo Toma. Prvi dan vožnje prođe Clintu brže nego 72

da je jedan sat vozio sam. Tom je imao vrlo dobrih osobina, iako mu se to po izgledu ne bi reklo. Sto su dulje zajedno putovali, Clint se sve više navikao na ovog dečka i na kraju ga zavolio.

Njihov karavan od osamdeset kola prešao je rijeku Arkansas, zatim Orahovu rijeku i zaustavio se u staroj tvrđavici Fort Zarah. Tokom vožnje vidjeli su dvije indijanske bande, divlje, jezovite, šareno obojene ratnike na brzim konjima. Tek što su se pojavili i ugledali konjanike uz karavan, smjesta su se okrenuli i odjurili.

Kad je Tom prvi put opazio neprijateljske Indijance, zgrabio je Clinta objema rukama za mišicu, a na poblijedjelom licu sunčane pjege su mu još više iskočile. Kad je vidio drugu bandu, nije se toliko uplašio. Tad je Clint počeo držati Tomu neko predavanje o Indijancima, ali se tada sjetio da ni on, u slučaju indijanskog napada, ne bi znao šta da radi, stoga prekine to svoje mudrovanje pred Tomom.

Karavan je putovao punih šest dana i stigao u Fort Wise. Vojnici iz pratnje odmah su se vratili u iFort Leavenworth. Tako je Couch došao u nezgodnu situaciju. Imao je natovaren karavan spreman za polazak, ali bez pratnje. On je otezao s odlaskom i razmišljao šta da radi.

Za Clinta je Fort Wise bio kao i druge tvrđavi-ce na preriji, osim Fort Larneda, ali za Toma je bio raj njegovih dječačkih pustolovnih sanja. Clint je hrabro vodio Toma posvuda po tvrđavici i često bi se nasmijao na njegov račun.

Jedne večeri održao je Couch s ljudima ozbiljan dogovor, kako da riješe pitanje polaska. Paša za stoku oko Fort Wisea bila je slaba i oskudna, konji 73

i volovi počeli su mršaviti. Trebalo je počd dalje. Couch je predložio da se natovari velika pošiljka tereta, većinom skupe kože i krzna i krene natrag u Westport.

„Mi igramo na „fiftv-fifti«,« reče neki iskusni graničar. „Ili ćemo sresti crvenokošce ili ne.«

„McLaughlin me nasamario«, ljutio se Couch. „Naredio je vojnicima da se odmah vrate, a mi ćemo izgubiti pola stoke, ako još ostanemo ovdje.«

Vozari su slijegali ramenima i nitko nije htio primiti na se odgovornost. „Vi ste vođa«, rekoše.

Couch diže ruke, nešto opsova i skoro povik-nu: „ Uredu! Tovarimo i krećemo!«

Siva ravnica, zavoji žute ceste, izviđači daleko ispred čela karavana, tromi volovi i izmučeni konji — tako su Clintu opet prolazili dugi dani vožnje. Ipak ga je podsvjesno zaokupljala neka nejasna bojazan.

Petog dana popodne pojavile su se na horizontu dvije crne točke daleko na jugu.

Prvo ih primijeti Clintovo oštro oko. Bila su to dva jahača. Clint javi novost susjednom vozaru, ovaj dalje i tako odmah saznaše izviđači i Couch. On nije naredio da karavan stane, već samo da kola bliže priđu jedna do drugih.

Dogalopirala su dva jahača, bijelci. Konji su im dahtali i bili u pjeni.

„Tko je vaš vođa?« upita jedan.

„Ja sam, kapetan Couch. A tko ste vi i šta hoćete?«

Stranac je brzo govorio: „Zovem se Powel. Vjjdio sam karavan iseljenika prema Texasu, bilo nas je pedeset i šest, trideset četiri muškarca, četr-74

naest žena i osmoro djece. Pred zoru nas je napala indijanska banda. Mi smo očekivali napad jer smo opazili da nas ti lupeži slijede već nekoliko dana. Spremno smo ih dočekali paljbom, gore no što su se nadali i odbili ih. Opazili smo vaš karavan i požurili da vam se priključimo; išli smo van puta. Nas dvojica smo izjahali naprijed.

Htjeli smo vas zamoliti da se zaustavite i ulogorite, te pričekate dok naši ne stignu.«

„Naravno, da ćemo pričekati. Jeste li imali gubitaka?«

„Pet mrtvih i nekoliko ranjenih.« „Zlo. Ipak ste sretno prošli. Bolje da nam se priključite.«

„Hvala vam mnogo!« rekoše obojica uglas i od juriše.

„Napravite krug!«' vikne Couch, a kola se ubrzo sastaviše u zaštitni postroj.

Dok je Clint pomagao ocu da razapnu šator, dotrči Tom razrogačenih očiju, kosa mu stršila od straha.

„Buff, je l' istina da dolazi karavan koji se borio s Indijancima«, uzbuđeno je pitao Tom.

„Sigurno. Nismo ovdje stali da logorujemo radi šale. Ona dva stranca meni izgledaju pošteni. Svejedno, naši izviđači paze da nas štogod ne bi iznenadilo.«

Clint nije bio uzbuđen kao Tom, ali zato isto tako znatiželjan. Među prvima je opazio iseljenički karavan kako pristiže preko prerije. Prošla su još puna dva sata, dok je taj karavan stigao do logora.

Ova grupa imala je dvadeset i osam sasvim novih kola, dobre konje i nekoliko jarmova volova.

Muškarci su bili jaki, stasiti ljudi. Nije ni čudo što su potprašili i otjerali Indijance. Bili su to Teksa-šani i sviđali se Clintu. Čuo je on već i ranije o njima, da su to dugački, žutokosi i mučaljivi ljudi, ratoborni, koji mogu biti ili najbolji prijatelji ili najgori neprijatelji.

Couch je već spremio svoj sandučić s nešto lijekova, zavoje i vruću vodu da pomogne ranjenicima. On je bio dosta vješt u tom poslu i češće je zvao Clinta da mu pomaže. Tako je bilo i ovaj put.

„Operi ruke, sovuljago jedna«, pozva on Clinta, dok je ovaj gledao kako skidaju ranjenike s kola.

Tom Sidel je također tu stajao i nije se ni makao. Uplašila su ga blijeda lica i krvavi zavoji; kad iznesoše djevojčicu, koja je imala zatvorene oči, Tom pobježe.

Djevojčicu je ranila indijanska strelica u nogu iznad koljena. Ranu od strelice dobila su još dva čovjeka, mlađi u ruku, a stariji u plećku. Rane im nisu bile opasne, pa su se oni čak i šalili dok ih je Couch previjao. Četvrti ranjenik, mlađi čovjek, imao je rupu od puščanog zrna iznad želuca. Bio je u nesvijesti. Couch ga okrene da vidi gdje je zrno izišlo, a zatim zaklima glavom hoteći da kaže — nema mu spasa.

Djevojčica je otvorila oči i tužno se nasmiješila. Nije bila prestrašena.

„Boli li jako, mala moja gospođice?« upita Couch dok joj je spretnim rukama pažljivo skidao krvavu krpu.

„Sad ne.. Hoću li umrijeti, gospodine?« prošapta ona.

„Ne boj se, dijete, nisi teško ranjena«, nježno će Couch, „ti si samo malo posječena.

Zatvori sad malko oči da ti povijem ranu.«

„Kapetane, nismo mogli zaustaviti krvarenje«, reče čovjek koji je skinuo djevojčicu s kola, očevidno njen otac.

Clinta je dirnuo tužni pogled djevojčice. Uh, kakvim su mukama bili izloženi ovi pioniri! Pitao se da li je itko od ovih ljudi znao šta ga čeka, prije nego što je krenuo u preriju. Pa ipak, ništa nije moglo zaustaviti ove pionire.

„Ozlijeđeno je samo meso«, reče Couch. „Arterija nije presječena. Curica je samo oslabila, ali opasnosti nema.«

Otac djevojčice promrmlja nekoliko riječi iskrene zahvalnosti. Tad polože djevojčicu na čist ležaj, a ona otvori oči i nasmiješi se Clintu: „Ne boli me mnogo.« Clint se sjetio male May Bell. Stara bol ga ujede u srce. Gdje je sad May i šta je s njom?

Dok je Couch previjao rane onoj dvojici ranjenih strelicom, čovjek ranjen metkom već je izdahnuo.

Clint je vidio kako su Teksašani pokopali svojih šest mrtvaca, odsjekli su dvije topole i položili ih na zajednički grob.

Slijedeći dara su Teksašani putovali s Coucho-vim karavanom i stigli do gaza na rijeci Cimma-ron. Zamolili su Coucha da im da skicu „Suhog puta«, da bi mogli na tom prečacu od devedeset milja naći vodu. Couch ih je odgovarao, no oni nisu poslušali, već nastavili svoj put prema Texasu.

Na rastanku su Tom i Clint mahali i pozdravljali djecu iz teksaškog karavana, sve dok kola nisu zašla i izgubila se iza brežuljka.

„Eh, pitam se, da li ćemo ikoga od njih još kad vidjeti!« reče Clint za sebe. „Na preriji se ljudi iznenada sreću i rastaju, sve je čudno, naglo, bolno!«

„Buf «, poluglasno i drhtavim glasom će Tom, „ne volim ni misliti na to da bi se i nas dvojica jednog dana morali rastati.«

Sreća je i dalje pratila Couchov karavan na tom putu prema istoku. U Fort Larnedu sreli su drugi karavan od šezdeset i pet ljudi, koji je putovao iz Fort Uniona u Westport. Zajedno su pošli dalje i koncem ljeta dovršili ovo dugačko putovanje.

Couchovi vozari su dobro zaradili i htjeli ovako nastaviti. Podigli su zims'ki logor na rijeci Mis-souri. nedaleko od Westporta.

Jim Belmet i Tomov ujak, John Sidel, udružili se da spreme hrane za konje i volove.

Od nekog Jacksona kupili su dvije stotine jutara kukuruzovine i istjerali stoku onamo na pašu. Stoku je trebalo čuvati i uvečer vraćati u logor. Bel-metova grupa'' imala je dvadeset pet ljudi, podigli su na obali rijeke veliki obor i dobro čuvali stoku. I premda je u ovom kraju bilo i kradljivaca stoke, nisu izgubili nijedno grlo. Posla za ljude bilo je takom cijele zime. Najprije smještaj stoke, pa spremanje hrane, uređenje logora, popravak kola i opreme, pa konačno i lov po bržuljcima i udo-lima, i tako cijelu zimu.

Pet mjeseci su Tom i Clint išli u školu. Za Oba dječaka bili su to lijepi dani. Imali su dosta hrane, topla odijela i u slobodno vrijeme išli bi s Jaekom u lov na kuniće. Clint je sad opet osje-78

ćao gubitak majke mnogo više nego kad je putovao. Možda je to bilo zbog udobnijeg života, više slobodnog vremena, sam nije znao zašto, ali bilo je tako.

Tokom ove zime Clint je primjetno narastao i ojačao. Couch jednom reče Belmetu:

„Buf će biti jak kao medvjed.«

Kartaši i kockari navadili se pa sve češće počeli dolaziti u logor. Većina vozara nije ih rado gledala, već mrzila. Clint je ispisao tablu „Kartaši nepoželjni« i postavio je na prilazu, te su ovi gosti sad više zaobilazili i manje svraćali u logor.

Clint je volio spremljenog kunića na takozvani holandski način, s lukom i krompirom, pa je njuškao oko lonca, podizao ga i mirisao. Stari Belmet, glavni kuhar, ljutio se i nije volio da mu se čačka po loncu i kvari vatra.

Mjeseci su prolazili kao i kotači sporog karavana prerijom. Sredinom svibnja Couch je opet od firme Auli & Co preuzeo i natovario robu za sve trgovačke ispostave diljem beskrajne prerije. Bile su to velike i važne pošiljke. Međutim,.čule se vijesti da su Romači i Kiove opasniji nego ikada,.

Couch je uspio osigurati jedan nepotpun es-kadron od devedeset pet konjanika pod kapetanom Stevensom, te krenuše na ovaj dugi put. Iako je odlazak karavana bio običan prizor, ipak bi se uvijek okupilo mnoštvo svijeta, prijatelja, rođaka i znatiželjnika da se oproste i isprate karavan. Bilo je u tome nečeg ugodnog i lijepog.

Početkom lipnja stigli su na staru cestu za Santa Fe. U Big Timbersu naišli su na tragove velikog logora Kiove, koji su prezimili na ovom omiljenom logorištu. No to nije bio dobar znak, jer

je govorio da se divljaci nalaze negdje u blizini na pljački.

Jutra su bila sunčana i ugodna. Blago talasa-sta prerija prostirala se u nedogled.

Kotači su gutali milju za miljom, zalazak sunca odražavao se u zlatnoj boji na travi, redale se hladne, vedre i zvjezdane noći. Na cijelom putu do Fort Larneda nisu vidjeli nijednog jedinog Indijanca.

Vojnici su se vratili u Fort Lavenworth, a Couch je pričekao karavan koji je putovao iz Fort Aubrvja u Santa Fe. Kako je vojnika bilo malo, a broj karavana se povećao, morali su se karavani više oslanjati jedan na drugog i međusobno se pomagati.

Couch je čekao taj karavan i čekanje se već toliko oteglo da su počele kolati loše glasine.

Konačno stiže taj karavan. Bilo ih je sto pedeset kršnih i otvrdlih vozara, sve starih iskušanih boraca protiv Indijanaca. Njihov vođa, Jim Waters, bio je artiljerijski narednik za vrijeme zaposjedanja Texasa 1848. godine. Stari prerijski vuk, dugačke

kose, dopadao se Clintu. S uživanjem je Clint uvijek promatrao ovakve veterane, kao što su bili iz tog karavana.

Watersonov karavan je čak i topom raspolagao. Taj top je često upotrebljen u borbi protiv Indijanaca i pročuo se od Missourija čak tamo do Pecosa. Clint i Tom su odmah pošli da vide top, koji se sjao kao poklopac džepnog sata. Obojica su poželjela opaliti, ali su se i plašili topa.

Couch i Waters sastaviše karavan od sto sedamdeset devet naoružanih ljudi, što je s topom zajedno predstavljalo jaku boračku snagu.

Waters reče Couchu: „Satock nas vreba, pa znate šta nas čeka.“ Za tili čas se to pročulo po logoru.

Satock je bio zloglasni poglavica Kiova, koji je od 1855. do 1863. godine uznemiravao cijelu zapadnu granicu. A te godine 1856. pod jesen osobito je učestao sa svojim razbojničkim pothvatima. Cijela ova oblast od Fort Uniona do Santa Fea i preko rijeke Vermigo bila je uzduž i poprijeko poprskana Satockovim krvavim tragovima. Znalo se za čitav niz njegovih napada na važne karavane, koji su putovali i pod vojničkom pratnjom, a mnogo malih grupa smjelih pionira je nestalo i nitko za njih nije više čuo. Sretan je bio onaj karavan koji je bez borbe prošao kroz Satockovo područje.

Trećeg dana o podne po odlasku iz Fort Uniona pojavila se iza brežuljka dosta velika indijanska banda na konjima. Nisu bili dalje od jedne milje.

„Kola u krug!«, oštro vikne Waters, i to se odmah izvrši. Clint je bio do očevih kola, otprilike na sredim. S njim na kočijaškom sjedalu bio je i Tom. Konje i volove okrenuli su k unutrašnjoj strani kruga. Kola s topom izvukli su malo napolje, a top nabili olovnim kartečom i spremili za paljbu. Stari iskusni tobdžija, Bili Hoyle, stao je uz top s upaljačem u ruci i smeškao se. Pored njega su bili Waters, Couch i drugi otraga.

Čvrste ruke stegle su sto sedamdeset sedam pušaka spremnih da opale.

„Da, dečko, to je sigurno Satock«, reče Waters, „poznajem ja tog starog ...«

Clint je ocijenio da je u indijanskoj grupi preko sto jahača. Jahali su u zbijenoj masi, polugoli, namazani crvenom bojom. Njihova divlja lica pod perjem odsjevala su na suncu.

„Oni žele pregovarati«, opet će Waters. „Stara je to njihova lukavština. Hoće da vide kako smo potkovani. Nek vide! Nemamo se čega bojati!«

8 Karavani se bore

Clint i Tom su ćuli Watersove rijeci i njihov strah popusti. Clint se čak i osmjehnuo vidjevši koliko se Tom uplašio.

.Banda Kiova zaustavi se na neikih pedeset metara, točno na mjestu koje im pokaza Waters. Četvorica priđoše par koraka bliže.

Vođa im je bio mršav i žilav Indijanac; na sebi nije imao druge odjeće osim omotača oko kukova i mokasina na nogama. Pušku je držao na sedlu. U skladu s injim izgledao mu je i konj, čupav

divlji mustang.

I ta četvorica stadoše. Clint je razabirao crte lica ovog divljeg poglavice. Bdio je to tamno lice oštrih crta, zlobno i odisalo opakošću. Ponosno je

digao ruku:

„Ja Satock.«

„Vidimo, vidimo«, podrugljivo će Waters. „Mi prijatelji za bijeli ljudi.« „Ako ste prijatelji, nemojte nas zadržavati.« „Mi treba jesti.«

„Čuješ, Satock, nemamo mi vremena da hranimo Indijance«, već pomalo Ijutito odvrati

Waters.

Satock se spusti sa sedla, pruži pušku jednom od pratilaca i bez oklijevanja priđe bliže, dok su . mu oči oštro gledale na top i vozare s puškama.

„Ja Satock veliki poglavica. Ja dobar prijatelj. Hoće šećera«, reče.

„Dajte mu malo šećera«, reče Waters. Couch ode s jednim vozarom do najbližih kola, preturi malo po omotima i vrati se s vrećicom šećera. Stavi je Satocku na ruku.

Satock samo uze vrećicu bez ikakvog „hvala« i čak bez osmijeha.

„Ja hoće kava«, opet reče Satock hrapavim

glasom.

Na Couchov znak jedan vozar donese vrećicu

kave i dadoše je Indijancu.

„Ja hoće duhan«, nastavi Satock istim tonom. Dadoše mu i duhana, a on to uze kao da je karavan dužan dati.

„Sad mi je toga dosta, Satock«, reče Waters, ali ne više miroljubivim glasom. „Penji se na konja iputuj!«

Satock se vrati do konja i vješto, jednom rukom držeći vrećice, drugom se prihvati sedla i baci na nj. Pratilac mu doda pušku, on je uze desnom rukom, sve to radeći s nekim divljačkim dostojanstvom.

Sva četvorica se vratile svojoj grupi, a onda cijela grupa objaše oko karavana pun krug držeći se stalno na istoj daljini.

Couch i graničari su psovali, a Waters je šutio, sve dok Satock i njegovi divljaci ne iščezoše iza travnatog brežuljka.

„Taj prokleti lupež nešto smišlja«, reče Wa-ters. „Sad ćemo do Pecosa. Svaki nek dobro otvori oči!«

Popodne oko četiri sata karavan se ulogorio na rijeci Pecos. Na otvorenom terenu napravili su što je bilo moguće manji kolski krug. Svi su pomagali. S obale rijeke nanijeli su dosta drva. Stoka je pasla pod stražom i vraćana u krug prije mraka. Na izlazu iz kruga postavili su top. Posvuda po logoru plamsale su vatre, a poslije večere zapališe veću vatru u sredini, oko koje se skupila većina vozara.

"* 83

Clint je čuo kako Jim Waters kaže: „Nije ovo zadnji put što smo vidjeli Satocka.

Možete biti sigurni u to. Ja živim ovdje na granici već dvadeset godina. Svako od tih plemena ima svog crvenog đavola, ali ovaj Satock je, mislim, nadmašio sve. Taj je

podmukao kao zmija! Postavit ćemo dvostruku stražu. Couch, šta mislite vi o svojim ljudima?«

„Jime, vi ste vođa. Moji će ljudi izvršiti svaku vašu naredbu.«

„U redu, kapetane«, reče Waters i pogleda na sat. „Vi ćete sa četrdeset ljudi prvi na stražu. Nakon tri sata smijenit će vas Bili Hovle, a zatim 6u ja smijeniti njega u dva poslije ponoći. Tako ćemo stražariti do zore. . Ma, ne gledam ja uvijek sve crno, ali —

poznajem te Kiove, pa moramo vraški paziti, inače nećemo stići u Santa Fe s čitavim kožama na glavi.«

Belmet je bilo određen u prvu smjenu. Clint je ostao s ocem uz vatru, gledao i osluškivao. Jack mu je ležao kraj nogu.

Oko ponoći smijenio ih je Hoyle, pa Clint s ocem pođe na počinak i ubrzo zaspaše.

Nakon nekog vremena Clint se probudio. Obuzimao ga je neki čudan osjećaj. Pružio je ruku da napipa Jacka, ali je Jack nestao. Clint se uspravi. Spavali su na otvornom pa se mogao ogledati na sve strane. Bila je mjesečina, dosta vidno, ali Jacka nigdje da opazi. Clint uhvati oca za rame i probudi ga.

„Oče, nekako me strah, nešto se događa«, šapne Clint.

„Kako to znaš?« upita Belmet. „Jack je nestao, idem ga potražiti.«

„Ne izlazi iz kruga.«

Clint je obišao po logoru, pitao stražu, ali niko nije vidio Jacka. Clint naiđe na Watersa.

„Sta je?« upita ga Waters.

„Gospodine Waterse, moj pas nije otišao bez razloga, nešto se dešava. Jack može nanjušiti Indijance na čitavu milju.«

„Dobro, dobro, onda ćemo mi još bolje pripaziti. A ti idi natrag i probaj opet zaspati.«

Clint ga nije poslušao. Htio je da pronađe Jacka. Potražio ga je među stokom. Tu ga nije našao. Vratilo se svojim kolima, zastao časak, a onda se provuče ispod kola, van kruga u prerijsku travu. Mjesečina je bila jasna. Clint zazviždi svoj poziv Jacku. Nešto se micalo u travi. Clint se baci potrbuške na zemlju. Jack se odjednom stvorio kraj njega, najprije malo zacvilio, a onda mu se dlaka nakostriješi, te on zareza. Clint počne puzati natrag i kad se primakao kolima, netko mu najednom pritisne puščanu cijev na leđa.

„To je onaj dječak s psom«, javi se jedan glas.

Waters je izgrdio Clinta, što je bio tako neoprezan, ali se Clint nije dao zbuniti, već odgovori:

„Ja sam tražio svog Jacka. On i sad, reži, kažem vam, gospodine Waterse, Jack njuši Indijance.«

„Couch, nek' me đavo nosi, nešto ipak jest. Slušajte to rezanje. U svakom slučaju to nam je upozorenje.«

Waters je javio svim ljudima. Vatra je ugašena i svaki čovjek u karavanu morao je zauzeti svoje mjesto.

Većina ljudi bila je naoružana Colt puškama s bubnjem, iz kojih se moglo opaliti uzastopno sedam puta bez punjenja.

„Ljudi!« upozirio ih je Waters. „Ako budete morali pucati, štedite municiju. Svaki hitac mora biti pogodak. Ako nas Satock sa svojim crveno-košcima napadne to će značiti borbu na život i smrt. Baš bih volio da to bude on! Sad se držite svojih mjesta i dobro pazite!«

Clint je s ocem legao iza svojih kola. Jacka je vezao i držao kraj sebe na uzici. Jack se uznemirio, počeo režati i trzati.

„Oče, sad dolaze! Jack to zna!« šapnu Clint. Belmet odbrza do Watersa da mu to javi. Wa-ters stane na glavčinu kotača i dalekozorom po-smotri preriju. Mjesečina je bila kao dan.

„Zbilja, Indijanci dolaze! Dobar ovaj pas! Couch, pogledajte!«

Sad Couch stane na glavčinu i prinese dalekozor očima.

„Ima ih oko dvije stotine. Šuljaju se lagano, prignuli se! Hoće da nas iznenade«, reče Couch.

„Dat ćemo mi njima iznenađenje«, odvrati Waters.

„Couch, pošaljite jednog čovjeka ovom stranom, a vi požurite drugom i kažite ljudima, da uskoro mogu Indijanci napasti. Nitko da ne puca dok ja ne naredim!«

„A top?« upita Couch.

„Hoyle već zna. On će opaliti tek onda ako Indijanci pokušaju prodrijeti u kolski krug.

Da još malo vidim! Sreća što je mjesečina.«

Sad Clint podigne glavu, ali nije mogao vidjeti nikoga osim oca pokraj sebe. Svi su bili sakriveni pod kolima i pazili.

Malo kasnije pojavilo se nekoliko Indijanaca. Oprezno su se približavali. Očito su izviđali može

li se izvršiti prepad. Nestali su isto tako nečujno, kao što su i došli.

Od trenutka do trenutka rasla je Olintova napetost i strah. Jedva je uspijevao umiriti Jacka.

Slijedila je duga stanka. Kiovama se nije žurilo. Dolje na rijeci huknula je sova.

Možda je to bio signal, jer je odmah iza toga uslijedio krik noćnog jastreba. Bez sumnje su svi ljudi čuli taj krik, 'koji je prekinuo napetu tišinu. Odmah nakon tog krika Clint opazi gdje se iz trave pojaviše pognuti likovi Indijanaca i polako se stali približavati logoru.

Clint se ohladio i ukočio zajedno s puškom koja mu je ležala na sipki kotača. Dlanovi mu se oznojili. Čuo je da otac nešto šapuće ali ga nije razumio. Kiove se prikradali sve bliže. Tijela su im odsjevala na mjesečini. Svakog trena Clint je očekivao njihov paklenski urlik, kojim su započinjali svoj napad.

Namjesto toga prekide grobnu tišmu Water-sov gromki glas:

„Pali!«

Sto sedamdeset i devet koltovki opali kao jedna.

Clint nije ni nišanio ni opalio. Zaboravio je na oboje.

Vozari su se odmah pripremili za slijedeću paljbu. Očekivani bojni urlik, koji sleđuje krv u žilama, nije odjeknuo. Nije usljedio ni juriš hitrih, perjatih Indijanaca. Kad se dim razišao, primijetili su na mjesečini hitre sjenke, kako nestaju u travi. Indijanci su nestali a da nisu opalili nijedan metak ni odapeli ijednu strijelu.

Vozari su se izvukli ispod kola i sakupili oko Watersa i Coucha.

Clint Belmet je pošao za ocem, sav omamljen, a srce mu je žestoko udaralo.

„Haha, ovaj put nam top nije trebao«, nasmija se Waters.

„A što vi kažete na to, Jh.ie?« upita Couch više s prizvukom bojazni nego radosti.

„Da, bili su Kiove. Ovakvo iznenađenje nije im nitko priredio. Odšuljali su se i izgubili kao kojoti.«

„Možda se još sakrivaju negdje ovdje u travi«, reče neki graničar.

„Ne bih rekao. Oni, koji leže, sad su već dobri Indijanci. . Momci, iziđite iz kruga, ne daleko, i potražite lešine!«

Ljudi su pretražili travu oko logora na sto metara, ali ne nađoše nijedne lešine.

„Pokupili su sve svoje mrtve i ranjene. Tako uvijek rade«, reče Couch.

„Ama, đavo da ih nosi«, poviknu Jim Waters „gotovo bih se zakleo da smo skinuli najmanje sto sedmdeset devet onih razbojnika.«

„Krivo bi se zakleli, šefe«, upade mu u riječ neki stari vozar. „Gađanje po mjesečini je jako varljivo. Predmeti izgledaju jasni i blizu, a u stvari nisu.«

„Svakako, ali smo ih, zacijelo, ipak nekolicinu ucmekali«, uporno će Waters. „Bilo kako bilo, stražarit ćemo do zore. Zapalite nekoliko vatri!«

Clint Belmet je sjedio uz vatru i drhtao. Bio je on razborit dečko i shvatio da se sad malo povratio iz neke obamrlosti, zapa'njenosti, gotovo ludog straha. Ubrzo ga je potpuno obuzeo osjećaj stida. Činilo mu se da ga čak i Jack podrugljivo gleda. A on se jako ponosio svojim psom. Prije par časaka je baš pored njegove vatre prošao Wa-ters i rekao: „Clinte, taj pas je spasio naše skalpove.«

Dok je Clint tako grijao noge uz vatru, pojavi se pred njim Tom Sidel držeći se važno i ponosno, kako ga Clint dosada još nijednom nije vidio.

„Zdravo Buff! Tražim te svuda«, spusti Tom kundak svoje puške na zemlju, kako to običavaju stari prerijski lovci.

„Bila je to divota! Zar ne?« „Kakva divota?« više smeteno će Clint. „Šta, kakva? Pa to, mislim, kako su se Indijanci šuljali k nama.«

„Hm, za mene to nije bila nikakva divota.« „A kako smo ih onda otprašili! Čuo sam kad kapetan reče, da ovako dobro odbijanje indijanskog napada još nije doživio.«

89r

„Mi smo imali samo sreće«, odvrati Clint.

„Nemoj tako, Clinte! Nije to bila samo sreća«, Tom nije popuštao.

„E, moj Tome Sidele, da ne bi mog Jacka, sad bi naši skalpovi visili na indijanskim sedlima.«

„Neće to bit' tako«, odgoviri Tom ne primjećujući podrugljivo držanje svog druga kojega je poštovao.

„Što si zapeo toliko«, razdražljivo će Clint.

Ali se Tom nije dao ušutkati, već se prigne Clintu, pa će kao povjerljivo:

„Kladio bih se da si i ti skinuo jednoga.«

„Skinuo jednog, šta? Koga?«

„Jednog Kiovu. Možda i samog Satocka. Uh, to bi bilo nešto! Svi bi čuli za tebe!«

„Za mene?... Hajde!« naljuti se Clint.

„Svi će znati za tebe, ako ne danas, onda sutra, kasnije. Znam ja sigurno, da si ubio jednog Kiovu.«

„Tome, znam sigurno da nisam«, reče Clint.

„A ja opet znam da jesi! Ujak John reče da sam i ja ubio jednog i isto kaže Jackson, onaj vo-zar što je ležao kraj mene.«

„Šta?« zinuo je Clint.

„Da, Buff, ja mislim da sam smaknuo svog prvog crvenokošca«, Tom će svečano.

„To je bilo ovako. Pred našim kolima je visoka trava. Ja sam provukao pušku kroz kotač i čekao. Uto se Indijanci pjaviše kao dusi, sasvim blizu. Nanišanio sam u onog ispred mene i kad je gospodin Waters povikao, ja povučem okidač. Nisam vidio šta je dalje bilo, ali moj ujak i Jackson tvrde da je taj kao klada pao.«

„Da ti stisnem ruku, Tome«, sad već iskreno reče Clint. „A nisi se bojao?«

„Još kako sam se bojao! Zubi su mi cvokotali, grlo mi se steglo, ohladio sam se kao led. U prsima me bilo nešto steglo ...«

Ove iskrene Tomove riječi povratiše Clintu raspoloženje. Nije više imao onog nelagodnog osjećaja kao maloprije.

„Tome, i ja sam se isto tako uplašio, samo što ja nisam ni opalio. Zaboravio i na pušku...«

„Znam, Buff, to ti meni pričaš samo da me ohrabriš i utješiš«, reče pošteni i odani Tom.

U zoru pozove Waters dobrovoljce da tragaju za Indijancima i vide kud su ovi nestali.

Svi su htjeli poći, no Waters uze samo pedeset. „Daj mi svog psa«, reče Waters Clintu. „Jack vam neće ići bez mene«, odvrati Clint. „Dobro, dođi i ti s nama, drži Jacka na uzici.« Išli su tragom Indijanaca do rijeke i po svemu zaključiše da su crvenokošci prešli rijeku. Couch pokaže na pruge u pijesku:

„Ovdje su Indijanci vukli teške predmete.« Waters primijeti tragove krvi na lišću. Vozari i izviđači pređoše plitki gaz i nastavile tragom do topolove šume. Ovdje Jack počne toliko vući da je izvukao Clinta ispred ostalih. Waters je potrčao za njima i uzeo uzicu iz Clintove ruke. Došli su do čistine gdje su Indijanci ostavili konje kad su pošli u napad na karavan. Vidjeli su konjske tragove i balegu, a na mladim stablima izgriženu koru. Trag je vodio od rijeke na čistinu, a onda zakrenuo na sjever.

„Otišli su prema klancu Raton«, reče Waters „Imat ćemo čast da se opet sretnemo sa Satockom.«

91r

Požurili su natrag u logor. Ručak je bio već gotov, te na brzinu poručaše i krenuše.

Vozili su do pred večer. Waters je izabrao najp^odesnije mjesto za logor, najpodesnije da se odbije napad kojemu se nadao.

Četrdeset ljudi istjeralo je stoku na pašu, a deset odabranih izviđača izjahalo da pretraže okolicu. Trojica, koji su pošli na sjevernu stranu, odmah do juriše natrag.

„Indijanci!«

„Auh, veseo je taj naš vozarski život«, povikne jedan stari graničar.

„Nije nam dosadno, pa i to je nešto«, doda drugi.

„Izvucite top, momci!« zapovjedi Waters.

„Hoyle, nabij ga kartečom! Ostali na svoja mjesta! Ako su Kiove, najprije ćemo ih počastiti olovom, a onda duhanom.«

No ta grupa konjanika, koja se približavala, nisu bili Indijanci, već konjički eskadrori kapetana Grahama. Bilo ih je osamdeset pet i jahali su iz Fort Wisea iz Colorada u Santa Fe.

„Zdravo Jime!« pozdravi kapetan, stari vojnik opaljena lica i širokih vilica. „Mislili smo da ste Indijanci.«

„A mi, kapetane, opet povjerovasmo za vas da ste indijanska rulja«, odvrati Waters i pokaza na top.

„Noćas su nas po mjesečini napali Kiove. Odbili smo ih tako da nisu stigli opaliti metka. Očekujemo ih večeras«, sad će Couch.

„A vi ste to poplašili Satockovu bandu!« uz-viknu Graham. „E, Boga mi, dobro ste ih udesili.

,Sreli smo ih danas. Bilo ih je oko stođvađeset. Nosili su ranjene i žalosno izgledali.

Otišli su na sjever prema prijelazu Raton. Znali smo odmah da je bilo okršaja, pa smo išli unazad malo njihovim tragom. Na rijeci je svjež grob pokriven kamenjem. Bit će da su tamo zakopali svoje mrtvace. Dali ste Satocku dobru lekciju. Ne vjerujem da će vas ubrzo opet napasti.«

„Mi smo zadovoljni«, reče Waters. „A sad sjašite pa večerajte s nama.«

„Ulogorit ćemo se ovdje i onda s vama u Santa Fe«, reče Graham.

Ta dobra vijest, pa sreća što su je dosad imali uz put, razveselila je sve graničare, vozare i izviđače, te posjedoše sa vojnicima da uživaju bezbrižno uz pripremljenu dobru i obilnu večeru, što se tako često ne dešava na putovanjima.

Kapetan Graham je već dugo godina živio u preriji. Najprije je učestvovao u pohodima na Indijance, potom je 1849. godine pratio karavane kopača zlata, koji su išli u Kaliforniju, a sad vrši istu dužnost prateći teretne karavane.

„Ne bih rekao da su prilike na preriji sad bolje nego ranije, prije nekoliko godina«, reče Graham. „U zadnje vrijeme su još gore. Indijanska plemena sve su ratobornija i sve se više bune. Arapahozi, Poni, Komanči, Apaši, sva ta južna plemena sve su neprijatelj skije raspoložena prema bijelcima. Kad bolje promislimo, ne može se ni njima sve zamjeriti. U cjelini uzevši, ova bijela invazija na Zapad je smišljena otimačina. Doći će vrijeme, a to nije daleko, kad će Indijanci biti opasni kao i Apaši.

Ima i mudrih poglavica, kao što je Bijeli Vuk. Oni već vide šta ih čeka. Oni su 93

povjerovali bijelom čovjeku i gorko se razočarali, Alko ovi stari mudri poglavice uspiju udružiti svoja plemena, što već i pokušavaju, Boga mi, bit će čuda! Trebat će ogromna vojska da čuva sigurnost na Zapadu. No ta se plemena mrze već stoti-

(nama godina, a to je ono što bijelcima olakšava pohod i uliva nadu.«

„Da kapetane, slažem se s vama, ali ne i sa onim da ne možemo kriviti Indijance«, reče Wa-ters, odbijajući dim iz svoje lule. „Evo, ja nosim komad olova u bedru, to me je darovao jedan cr-venokožac, i to baš neće poboljšati moje raspoloženje prema Indijancima. Za mene su oni gamad i ostaju gamad.«

„To nije baš ispravan stav«, opet će oficir. „Da ste ostali kod kuće na svom imanju, umjesto što jašete s puškom po zemlji crvenog čovjeka, ne bi sad imali taj komad olova, niti to vaše ogorčenje prema crvenokošcima. Većina nas graničara je isto takva, kao i vi lično. A pogledajte pukovnika Maxwella. Na cijeloj preriji nijedan mu Indijanac nije neprijatelj. Za njega je Indijanac čovjek kao i bijelac. Kad sam zadnji put bio na njegovu rancu, ispričao mi je on nešto vrlo zanimljivo. Neki indijanski poglavica rekao mu je da se Indijanci boje budućnosti. Oni vide karavane, sa krznima i kožama putuju na istok i za njih je to jasno proročanstvo za budućnost. Jednog dana će bijelci početi hametice uništavati bizone. A to će značiti rat između crvenih i bijelih ljudi. Indijanci žive od bizona i oni to znaju. Ovaj pokolj će doći, ali tek za dvadeset ili više godina.«

„A kako mi vidimo, nama predstoji teglenje tereta i borba protiv Indijanaca«, odvrati Waters.

„Pa to nam je svakodnevni posao«, dodade Couch.

„Dobro. Baš kad hoćete, onda vam nije dosadno«, reče Graham i nasmije se.

„Putovanje i borba! Tako nam je danas na ovoj beskrajnoj preriji, a potrajat će još

dugo.«

„A sad, dozvolite, kapetane, da vam kažem«, opet nadoveza Waters, „jednog dana će na ovim ogromnim prostranstvima iskrsnuti velike fabrike. Bogato je ovo tlo. Obilje vode, izvrsna paša za stoku, milijuni ljudi moći će ovdje živjeti i napredovati.«

„Da. Imate pravo«, Graham će. „Ali to neće biti sve dotle, dok ne nestanu i Indijanci i bizoni. Ja osobno žalim, što će oni nestati, a moraju nestati jer plima progresa nadire na Zapad. No još mnogo ranije, prije toga, mora doći do rata između Sjevera i Juga.«

„Ma, nećemo se mi sad prepirati oko toga«, odgovori Waters. „Vi ste Sjevernjak, a ja Južnjak. Valjda mi nismo isti kao Komanči i Poni.«

„Jime, bolje da vi i kapetan Graham govorite o Indijancima, bar dotle dok ne stignemo u Santa Fe«, i kad smijeh prestade, Couch nastavi, „kasno je i najbolje da se uvučemo u pokrivače.«

I Clint i Belmet su sjedili kod vatre. Naperio je uši i otvorio oči. Sad je pošao na počinak. Razmišljao je. Taj kapetan dopadao mu se više od svakog drugog graničara, osim Kita Carsona.

„Oče jesi li ti razumio što kaže kapetan Graham?« upita Clint.

„Jesam i drago mi je što sam ga vidio i slušao«, odgovori stari Belmet. „Zapamti i ti njegove riječi!«

«-•!•*,f

„Ne boj se, neću zaboraviti. Govorio je k'o iz knjige. Znaš oče, čujem sve više i više kako ljudi govore o tom pukovniku Maxwellu i njegovu rancu. Kažu, tko god je došao,

- dobro je došao i može ostati kod njega dok mu se svidi. Bi li ti i mene pustio da jednom odem tamo?«

„Pa bih. Možda tokom ove vožnje«, zijevajući i pospano odgovori stari Belmet. „A sad, de da spavamo.«

Konjanici su pratili Watersov karavan do Santa Fea, a onda bez dana odmora požuriti u pomoć nekom iseljeničkom karavanu, za koji je javljeno da dolazi iz Texasa.

Tvrtka koja je radila s krznima u Santa Feu i Westportu, a za koju su prevozili Waters i Couch, imala je na zalihi ogromne pošiljke za otpremu u Missouri, te tako propade Clintova nada da vidi ranč pukovnika Maxwella. Za nekoliko dana zadržavanja u Santa Feu morao je Clint raditi kao i drugi vozari. Ni govora više o odmoru i uživanju, kako je bilo na ranijim putovanjima.

Pošto je karavan sretno prošao sa Satockom, Waters odluči da krene prečacem za izvore Calra Springs i taj put prijeđoše za dvanaest dana. Dalje su nastavili nekim starim i gotovo napuštenim putem kojim se rijetko putovalo, jer je bilo teško naći vodu. Ovaj put je vodio do takozvane Doline čistilišta, odnosno u Fort Bent. I taj put prijeđoše za dvadeset i pet dana. Jedino su tri dana morali jako dugo voziti od vode do vode. Prvog dana su vozili dvadeset jednu milju, drugog dvadeset četiri, a trećeg dvadeset sedam milja, i to je bila najduža vožnja u jednom danu koju je Clint dotada doživio. Na cijelom ovom prečacu nisu sreli nijednog Indijanca.

96 -*

U Fort Bentu je rečeno vođama karavana da pričekaju i odmore se nekoliko dana, jer se Bijeli Vuk, poglavica Apaša nalazio negdje u blizini na ratnom pohodu. Po ovom području krstarila su dva eskadrona konjanika, da pronađu Apaše i da ih suzbiju. No Waters i Couch se nisu obazirali na ovaj savjet, već su se oslonili na iskusne borce i vozare svog velikog karavana, te produžili prema Coucil Groweu.

Dok su logorovali na Topolovoj rijeci, najednom se, kao da su s neba pali, pojavi na konjima dvadeset Indijanaca Poni.

„Pazi, evo ih! Čitava grupa Indijanaca«, resko će Waters.

„Sto im gromova! I ovi imaju dobre živce«, dodade Couch. „Možda im je to samo izviđački odjel.«

Vođa Poni ja, mršav i žgoljav Indijanac mjerio je okom po karavanu. Vidjelo se da cijeni i broji snagu.

„Ova mnogo karavan. Ljudi mnogo«, reče taj Indijanac.

„Da, da, tri stotine ljudi i pet topova,« odvrati Waters u šaljivom tonu, što izazva smijeh kod vo-zara. „Evo ti jedan. Taj će zbrisati stotinu tvojih Indijanaca.. Gledaj!

sad ću presjeći ono drvo jednim hicem.«

Izgleda da Poni nisu baš doslovno razumjeli Watersa, ali su svakako shvatili o čemu se radi, te se gledali sumnjičavo, gotovo prezirno.

„Bijela čovjek lažac veliko«, reče njihov vođa.

Waters se napravio tobože strašno ljutim:

„Šta . . Ti mene nazivaš lašcem! Pokazat ću ja tebi! Vidiš ono drvo.. Skinut ću ga jednim

7 Karavani se bore • 07hicem, a onda povlači riječ ili ću uperiti top u

tebe.«

Waters pokaže na topolu, debelu skoro dvanaest palaca i dade znak da izvuku top.

Izguraše top. Hoyle je držao upaljač. Vozari se sakupiše držeći puške u rukama.

Čekali su rezultat ove šale s uživanjem koje nisu pokazivali. Poni se sad malo uozbiljiše i neki skloniše više u stranu.

Waters je pažljivo nišanio u topolu, Hoyle pripali i odjekne strahovita grmljavina.

Prasak je za-tresao sve što je je stajalo u blizini, a i Poni dobro zadrhtaše.

Drvo je palo. Istina, nije bilo presječeno kao nožem, ali dovoljno da potvrdi Watersovo hvaljenje. On je namjerno privukao top što bliže Indijancima da osjete pritisak i zračni udar. Bez sumnje, osjetili su. I kad vidješe da drvo pade, ne bi im ugodno te odjahaše brže nego što su došli. Ova šala razvuče mrka lica vozara u grohotan smijeh i rijetko su se kad tako slatko nasmijali.

Watersov karavan nastavio je put do Missou-rija. Tokom ove vožnje nisu više sreli nijednog Indijanca. I tako se rodila još jedna anegdota o njihovu brončanom topu.

Tvrtka Auli & Co. posjedovala je ogromna zemljišta za ispašu i kukuruzišta u dolini rijeke. Neke parcele bile su ograđene. Vozari su zakupili ta zemljišta za pet stotina dolara s tim da će im tvrtka vratiti polovicu zakupnine ako na proljeće budu vozili za nju, dok će im drugu polovicu oprostiti ako se iz Santa Fea vrate sa krznima bez ikakve štete. Svi su vozari smatrali ovaj zakup dobrim poslom, bez obzira da li će prevoziti za ovu tvrtku ili ne. Tako su osigurali hranu za stoku, i svaki je 98

slobodan čovjek morao raditi na podizanju i popravku ograde, te su za dvadeset dana podigli ogradu tako da se više nisu morali brinuti za čuvanje konja i volova.

Jim Belmet je kupio drva i peć. On i Clint su napravili okvir od greda i na njega razapeli šator. U šatoru su napravili grubi pod od planki i pokrili ga bizonovim kožama, da im bude toplo i udobno za zimu. Stari Belmet je kupio neke knjige i ilu-stracije i dosta vremena proveo u čitanju. Clint i Tom su učili pomažući jedan drugome. Po lijepim zimskim danima odlazili su s Jackom u lov. Sišli bi u guštaru u dolini rijeke i tu uživali loveći sitnu divljač, a češće su donijeli kući pokoji bolji komad mesa za smočnicu.

Tako im je prošla zima. U proljeće natovari Waters robu za Santa Fe, a Couch za Fort Wise u Coloradu. Oba su karavana krenula zajedno, prešli dolinu Wasarus, stigli do izvora Diamond Springs. Zatim prešli rijeku Mali Arkansas i nastavili vožnju do rijeke Cove. Tu su naišli na veliku bandu Indijanaca, koja je očevidno ležala i čekala u zasjedi pod samom obalom rijeke. Ali se graničari, kao Waters i Couch, nisu dali lako iznenaditi i uhvatiti u stupicu.

Kad je oko tri stotine obojenih divljaka sa perjatim ratnim kapama vidjelo da su opaženi, skočili su na svoje mustange i navalili poput tornada urlajući kao horda demonskih zloduha.

Vozari su jedva sigli da se donekle pripreme. Jim Waters je stao uz top da im razbije bojni red, ako krenu u juriš. No Indijanci se ustegoše i umjesto da napadnu, izvedu jedan svoj stari trik. Galopirali su sasvim blizu karavana, derali se kao 99

ludi i mahali svojim bizonskim kožama i crvenim pokrivačima da poplaše stoku. Konji su se, zaista, i poplašili tako da su ih vozari jedva zadržali.

Kad su treći put objahivali karavan, Waters kao metu za top izabra najzbijeniju skupinu Indijanaca i opali. Grmljavina topovskog pucnja i padanje konja i konjanika unese pomutnju među Indijance.

Clint se također uplašio od urlika divljaka, vriske i frktanja njihovih mustanga.

Mustanzi su padali zajedno s jahačima, neki se istrgli iz gužve i pobjegli bez jahača, neki se ritali strašno uplašeni tegleći u trku ranjene kojima ]e noga zapela u stremenu. Neki se ranjenici upravo prilijepili uz svoje konje, a konji se ritali i propinjali da ih zbace. Uza sve to Indijanci su po svom običaju nastojali pokupiti svoje mrtve i spasiti ranjenike. Stalna vatra iz vozarskih pušaka nije ih pri tome plašila.

Waters opet opali iz topa. Bum! Bio je nabijen s još više olova i baruta nego prvi put.

Ovaj put top je prosto zbrisao mnoštvo Indijanaca i konja u sredini. Vozari spustiše puške. Jim Wa-ters nije više ni punio top. Neranjeni Indijanci, koji su se još držali na konjima, iskoriste predah, . zgrabe svoje ranjene i pobjegnu.

Kad su graničari kasnije pretražili bojno polje, našli su šezdeset mrtvih crvenokožaca i osamdeset ubijenih i ranjenih konja. I za samog Watersa, otkako je na granici i u pereriji, ovo je bio najveći broj ubijenih divljaka i konja u jednom okršaju. Waters naredi da se ranjeni konji dotuku, ali da se ne pokapaju ni konji ni Indijanci.

100

Ljudi su brzo istjerali kola u kolonu, odmah krenuli i još tog popodneva oko tri sata stigli u Fort Zarah.

Waters 'je izvijestio kapetana Selkirka o susretu sa Fonima, a ovaj je odmah poslao pedeset konjanika u potjeru za njima.

Iz Fort Zarana je ovaj dupli karavan stigao do Pone Rocka, odatle na Pepeljasti potok, pa na Pone raspuće, te šesti dan stigao i ulogorio se kod gaza Cimmaron.

Ovo im je bilo zadnje zajedničko putovanje. Tužan je to sad bio logor. Sto sedamdeset vozara su mjesecima zajedno putovali, logoro-vali, borili se, uspješno izvršili vožnju, pa im je bilo teško i žao da se rastanu. Te večeri sjedili su do kasno u noć.

Ustadoše u zoru, ali dok su se pozdravljali, rukovali i rastajali, već je izišlo sunce.

Waters se rukovao s Clintom, gotovo mu zdrobi ruku i reče: „Buff, nije pravo što nas ostavljaš. Kako ćemo bez tebe i tvog Jacka?«

„Da, gospodine Waterse, al' vi zato imate top«, reče Clint opravdavajući se.

„Sretno, mladiću! Imaš glavu na ramenima. Jednog dana bit' ćeš čuven graničar.«

I tako se karavani rastadoše. Waters je otišao Suhim putem u Santa Fe, a Couch na sjever prema Fort Wiseu. Miljama i satima je Clintovo oštro oko pratilo dugi krivuđavi karavan, koji se kao puž vukao prerijom. Pomislio je da je ipak žalosno u vozarskom životu to vječito rastajanje s lijepim i zanimljivim mjestima, prijateljima i drugovima i voljenim osobama.

U ovo doba je Fort Wise bio pun Indijanaca, trapera i lovaca, koji su svoju zimsku lovinu mijenjali i prodavali za hranu, odijelo, municiju i du-101han. Nije sad bilo poželjno vrijeme za posjetu ovoj tvrđavici u Coloradu. Zato je kapetan Couch požurio da što prije istovare i krenu, a kad je kara-van stigao do dobre paše, naredi da tu urede logor radi odmora i hranjenja stoke. Išli su i u lov na bizone.

Tog popodneva vratiše se u logor stari Belmet i John Sidel u jednim kolima sa tri dobre kože i' skoro pola tone mesa. Clint je već znao kako se uređuju kože. Prostrli su ih na zemlju, rastegli i učvrstili kočićima, zabivši ih po krajevima kože, potom su ostrugali svo meso i loj. Mozak bizona su upotrijebili za štavljenje kože, tako da su priređenom smjesom premazivali kožu četiri dana. Ako se to napravilo kako treba, koža se ne bi stvrdnula ni ukočila.

Kod rijeke Timpas ispriječilo se ogromno krdo bizona i zaustavilo karavan. Couch je naredio da se tu stane i pričeka još jedan dan. Ubili su mnogo bizona. Jim Belmet i John Sidel pet životinja. Cijeli dan je prolazilo more čupavih životinja, i to crno krdo proteglo se dokle god je oko sezalo. Pod večer su prolazili još zadnji zaostali bizoni, a za njima odmah vukovi i kojoti koji uvijek idu za krdima bizona.

102

Op'et su krenuli na put i vozili osam dana ne primijetivši nijednog Indijanca. Kad su osmog dana uvečer postavili logor, Cocuh odredi samo četiri stražara.

„Sve je mirno. Možemo le&i«, reče Couch i ljudi odoše na počinak.

Kasno u noć Clint se probudio i osjetio da mu nešto povlači pokrivač. Trgao se i uspravio. Bio je to Jack. Zubima je držao za pokrivač, potezao i režao. Clint je počeo umirivati psa i time probudio oca.

„Šta je, Clinte?«

„Gledaj Jacka, vidi šta radi! Slušaj, kako reži. Nešto je opet, zna on!« šapnuo je Clint.

Jac"k je pustio pokrivač i prestao režati. Gledao je netremice u Clinta i zbilja samo glup čovjek ne bi mogao opaziti da Jack hoće da ih povede napolje.

„Sigurno su Indijanci«, promrmlja Belmet. „Čovjek nije na preriji nikad siguran. Clinte, uzmi pušku!«

Izišli su iz šatora u čarapama i s puškama u ruci. Noć je bila tiha i vedra, mirisala je pomalo zlokobno. Pošli su za psom.

Sva četiri stražara hrkala su pokraj dogorjele vatre.

„Nemoj ih buditi«, poluglasno i Ijutito reče Belmet. „Nek1 ih Couch probudi.«

103•pf*™**™***"

Jack ih je odveo na drugi kraj, oko tristo metara od vatre, a onda počeo mahati repom hoteći da kaže „evo ovdje!«

Belmet dade znak Clintu da se ne miče, a on sam klekne i pridrži Jacka. Clint je čuo slabo pu-škanje s vanjske strane kola, kao da netko para platno. Bijeli krov kola pred njima nazirao se u noći i Clintu se učini kao da se krov tih kola malo nadiže. I stari Belmet je svakako to isto čuo i vidio, jer je i Clinta i psa nečujno vratio unazad oko sto metara prema sredini logora, a zatim šapnuo Clintu na uho:

„Idi i probudi Coucha, kaži mu šta smo opazili. Probudi još nekoliko ljudi i dovedi ih ovamo. Nemojte praviti buku. Nemoj kazati Couchu da su stražari spavali, jer bi ih mogao postrijeljati. Požuri! Ja ću ovdje paziti.«

Clint odjuri i najprije probudi Coucha i reče. mu gdje će naći starog Belmeta. Zatim probudi stražare, koji se prepadoše od straha. Za nekoliko časaka dovede Clint i par vozara do oca. Oni su se najprije šapatom nešto dogovarali. Couch nije vjerovao da bi to mogli biti Indijanci, ali reče: „Bolje je da se spremimo kao da su Indijanci.«

Poslao je tri izviđačke patrole na razne strane. On sam, sa starim Belmetom, Clintom i ostalima ležao je u travi i čekao.

Clintu se ovo čekanje oteglo kao godina. Najednom je iz onih kola, do kojih ih je odveo Jack, odjeknuo sablasni sovin noćni krik. To su bila kola s robom, izvučena malo iz reda. S rijeke je došao kao odgovor isti sovin zov.

Couch nešto opsova i uhvati Belmeta za rame: „Ljudi, čujete li?«

104

„Šta da radimo?« odvrati Belmet. „Volio bih da sad imamo onaj top.«

„Opet crvenokošci«, reče jedan gotovo očajno.

„Ni govora«, odvrati tiho neki stari graničar. „Nijedan Indijanac ne bi bio tako lud.«

Couch naredi ljudima da odu pod kola i drže sve strane oko logora pod puškom. Clint je u pravcu prema obali rijeke opazio mali plamičak kao od zapaljene šibice. I drugi su to vidjeli.

„Ma gdje su dosada ti naši izviđači«, groktao je Couch. „Ne možemo sad više oklijevati mnogo.«

„Slušajte!« upade Clint. „Čujem konje kako dolaze. Sigurno su Indijanci. I Jack njuši nešto.«

„Auh, pa čak i vidim konje.. Boga mi, eno i ljudi... Tako se Indijanci ne ponašaju.«

„To nisu Indijanci«, opet će stari graničar.

Iz onih kola, kud ih je vodio Jack, čuo je Clint kao neke tupe udarce, činilo mu se da se nešto pretura po kolima.

„Magarac da sam ako to neki lopovi ne pljačkaju kola«, kroz zube će Couch.

Čuli su otegnut kojotov lavež i Clint bi se zakleo da je to zaista bio kojot. Tamne prilike iz mraka približavale su se vozarima s desna. Nekoliko ljudi je sjahalo i pješke pošlo ka kolima.

Jack se istrgao Clintu i potrčao prema tim kolima, a Clint .puzeći pođe za njim i u tom trenu začuše gromki glas kako viče s vanjske strane kola: „Ruke uvis!«

Potom uslijedi glasan žamor Ijutitih glasova, metež i gužva, a onda topot nogu u trku.

Clint se diže i potrča za Jackom do kola. Prije nego što ga je dostigao, opazi kako neki čovjek iskače iz kola. Jack je skočio na tog čovjeka i zajedno s njim pao 105

na zemlju. U rukama tog čovjeka sijevne nož. Clint zamahne .kundakom i udari ga po glavi. Onesvestio ga je. Dotrčao je i stari Belmet, te shvativši odmah situaciju, opkorači lopova i veže mu ruke i noge.

„Pazi na njega, Clinte, dok ne vidim šta se tamo dešava.«

Razbojnik se nije micao. Ili se pretvarao ili je još uvijek bio u nesvjestici.

Kasnije se pokazalo da je jedna patrola primijetila razbojnike i sakrila se u travi, dok nisu došla još trojica lopova sa osam konja. Njih su uhvatili. Istina, rvali su se s njima, ali nije ispaljen nijedan metak.

Bilo je praskozorje, te zapališe vatre da spreme doručak.

Čim se razdanilo, pozva Couch:

„Dvadeset dobrovoljaca da objese razbojnike.«

Clint nije mogao odoljeti a da ne pođe za njima. Došli su do rijeke i stadoše pod debeo razgranat crni orah.

„Imate li još šta reći?« upita Couch razbojnike.

„A šta bismo imali. Zgrabili ste nas na djelu«, jetko će jedan od razbojnika.

„Zapalio bih još jednu«, reče drugi i netko mu pruži zapaljenu cigaretu. Razbojnik poče odbijati dimove s užitkom.

Clinta obuze užas, no nešto ga je prikovalo za mjesto, gdje je stajao. Ukočeno je gledao. Ovakav kratak postupak pri krojenju pravde postojao je samo kod vozara. Bio je to zakon granice i tu nije bilo nikakvog apela, nikaikve žalbe. Četiri razbojnika su to znali i s tim se pomirili. Bili su čudno

106

hrabri, kao da se žrtvuju za neku plemenitu stvar. Clint dotad nije vidio na granici tako tvrdih, surovih i nesmiljenih lica, na kojima se, zaista, jasno inogao uočiti grozan značaj njihovih vlasnika.

Vozari prebaciše konopac preko grana. Napravili su petlje i šutke čekali ne gledajući razbojnike. Jedan od razbojnika opsova onog koji je još pušio: „Čuješ marvo, ne zadržavaj nas!«

„Pa kad ti se baš tako žuri, Pickens, evo ti!« odbaci ovaj cigaretu na zemlju.

Iz tih riječi, iz okrutnog smijeha, te iz samog postupka izvršenja kazne izbijao je sav onaj okrutni duh koji je još vladao na granici i te 1857. godine.

Razbojnike postaviše u red i nabaciše im petlje oko vrata.

„Po petorica na uže!« naredi Couch. Četiri tijela sunuše u vis. Najmanje od njih za čitava dva metra, a ostala na pola te visine. Ruke su im bile na leđima, a noge slobodno visile. U tom trenu lica im se užasno izmijeniše. Nagonska borba protiv smrti je zadnja i najjača. Otvorila im se usta i isplazili jezici, lica im se grčila. Trzali su nogama koje su se grčile u koljenima, ali se noge poslije nekoliko trenutaka opuste i opruže. Lice im dobi strašan izgled.

Clint glasno krikne i pokrije oči. Ta slika ga ispuni užasom. Sjeo je, pognuo glavu, u želucu mu bi mučno i pozlilo mu. Kad se malo povratio, spazio je četiri razbojnika kako mirno i opušteno vise. Ne bi ih više prepoznao.

„Ostavit ćemo ih da vise, za osvetu svih graničara«, reče Couch i izvadi neku cedulju, napisa nešto na nju i pribode na noge Pickensu.

107

Na cedulji je pisalo: RAZBOJNICI, PLJAČKAŠI!

objesili su ih članovi karavana

JIMA COUCHA.

Na povratku u logor čuo je Clint Coucha kako reče: „Dobro smo uradili. Pickens je bio ubojica. Sreo sam već ranije njegovu bandu.«

Karavan je nastavio put u Fort Bent i stigao tamo kasno popodne. Couch je izvijestio o vješanju, a komandant uputi odjel od dvadeset vojnika da pokopaju razbojnike.

Potom je Couch još za viđa sazvao vozare, pozvao Clinta i pred svima inu rekao:

„Mladiću, ti i tvoj Jack ste nam pomogli da nas oni lupeži ne opljačkaju. Tu je njihova imovina. Ti prvi izaberi šta hoćeš.«

„Kapetane, ja... ne želim ništa,« odgovori Clint.

„Uzet ćeš svakako, to je tvoje pravo. Isto bi ti rekao i Kit Carston. Mi ćemo podijeliti njihove stvari. Prvi komad je tvoj.«

Pomalo neodlučan, Clint pogleda na stvari, koje su ostavili Pickens i njegovi ortaci.

Tu je bilo osam konja, neki, zaista, krasni. Zatim osam sedala, samari, pokrivači, čuturice, bisage, uzde, oglavi, nadalje osam pištolja, četiri puške, noževi, lasa i drugi predmeti potrebni graničarima.

„Koliko smijem uzeti?« nesigurno upita Clint.

„Ha, ha, ha«, nasmijao se jedan stari graničar. „Drž1 Buf , kapetana za riječ i zgrabi sve!«

„Izaberi što ti najviše treba, ali nemoj biti lakom«, odgovori Couch.

108

Clint se nije mogao brzo odlučiti, te sad upade Tom i reče:

„Znam ja šta bi Clint najviše volio.« „A šta to?«

„Konja. On je uvijek želio konja.« „Divota! Hajde Clint! Izaberi konja, sedlo, pokrivač pod sedlo, uzde i zna se, jedan pištolj.«

Clint, kao da se prenuo iz nekog razmišljanja, pokaza konja. Zapravo se bio zagledao u tog konja i zbog toga oklijevao. Bila je to krasna kobila, tamno alatasta, divno građena, vitkih trkaćih nogu.

„Ovu? Uh, ti mudrijašu, a nju sam baš mislio za sebe. Tko bi rekao da ćeš mi oteti najboljeg konja!«

„Nema šta! Uzimaj, Buf , tvoja je. Kako ćeš je zvati?« upita Couch.

Clint je mislio malo podulje i onda 6e odjednom: „Mavbell.«

„Lijepo ime, zaista. A sad, Buf , pitanje je, hoćeš li je moći jahati. Razbojnici vole i jašu samo brze konje. Da daš Mavbell meni, a ti uzmeš drugog?«

„Ne bi. H' je jahati il' slomiti vrat«, naglo će Clint.

„Belmet«, obrati se Couch Clintovom ocu, izaberite za njega sedlo i ostalu opremu.

Mislim da bi bilo dobro da vi isprobate kobilu.«

Clint se već pomalo razumio u konje, ali još nije vidio ovako lijepu i rasnu životinju, čak ni na sajmovima u Illinoisu. Kad su kobilu osedlali i zauzdali, Clintovu veselju nije bilo kraja. Konačno izabra Couch jedan pištolj sa posrebrenim kundakom, vrećicu municije i sve stavi u bisage na osed-lanoj Mavbell.

109

„Buff, .sad si još jači, bit ćeš još više«, reče Couch od srca. „Nadam se da ćeš sa svojim Jackom još dugo ostati uz mene.«

Za slijedeći logor izabrali su mjesto na obali rijeke naspram Islanda. Vozari su voljeli ovo mjesto.

Predvečer je dojahao jedan od konjanika i od njega doznali da se karavan Jima Watersa sukobio s Komančima pod vodstvom poglavice Bijelog Medvjeda. Vojnici su stigli baš u pravi čas. Ko-manči su postavili zasjedu na cesti usred bijela dana i izvršili prepad na karavan prije nego što je Waters mogao izvući top. Waters je na tu zasjedu naišao u Apaškom klancu.

Clint se dobro sjećao tog prolaza jer je drhtao kad je onuda prolazio.

Kad su vojnici, koji su slijedili trag Komanča, stigli na mjesto borbe, Waters je imao pet mrtvih i osam teže ranjenih. Sam Waters dobio je tešku ranu na ramenu. Njegov karavan ostao je u Fort Aubrvju da se opravi. Clint se uvijek pitao, kad će konačno doći red i na Jima Watersa. On je bio najhrabriji graničar i nije mnogo mario za opasnost.

Couch se radovao što će imati pratnju za preostali dio puta do Westporta. Nadao se da će tamo duže ostati i dobro se odmoriti. Ali je ispalo druk-ičije. Pukovnik Dunbarv uruči mu ugovor za prijevoz državne robe za sve tvrđavice na zapadu, čak tamo do Taosa. Ugovorom je pored ostalog bilo predviđeno, ako na bilo kojoj stanici zadrže karavan na istovaru duže od dva dana, država će dati sijeno, to jest hranu za stoku.

110

Prijevoz tereta plaćao se po težini, te su Couchovi vozari natovarili koliko god je moglo stati na kola. Bio je to najteži i najskuplji karavan, koji je Couch dotada vodio, a kao pratnju dobio je čitav eskadron vojnika.

U blizini Wagon Mounda naletjela je jedna banda Komanča na stoku kao jato kreštavih jastrebova, te poplašila životinje koje su trčale kolima čitave tri milje prije nego što su vojnici stigli rastjerati Indijance. Borbe nije bilo.

U Apaškom klancu opet je neka druga banda bila u zasjedi, ali su izviđači dobro izvršili svoju dužnost, pa su se podmukli Utesi poplašili i šmug-nuli u kadulju kao kojoti.

Karavan je vozio dalje do Laimuvja, Santa Fea 4 uspješno završio vožlju u Taosu.

Clint je dugo čekao na ovu priliku i na svoju radost našao Kita Carsona kod kuće.

Izviđač se jako iznenadio i radosno, raširenih ruku dočekao Clinta.

„O, Buff Belmet!« uzvikne Kit. „Ti, moj graničaru! Rasteš kao korov! Zaista se radujem što te vidim.«

Carson je na svaki način htio zadržati Clinta kod sebe, te ga je upoznao sa dva čuvena izviđača sa granice, Jimom Bakerom i Johnom Hobbsom. Ovi graničari imali su bogatog iskustva i mnogo doživljaja sa granice, a bili razgovorljivi ljudi.

„Da, sjećam se«, reče Baker kimajući svojom čupavom glavom. „Bilo je to tamo negdje pedeset druge, zar ne Kit, kad je Hatcher kao agent držao ovdje ispostavu.

Tada je Taos bila najbolja tvrđava na granici. Bilo je tu pet eskadrona vojnika, komandant im je bio major Greer. Bio je tu i moj stari ortak Denver. Jednog dana do jaše Hatcher u

111

tvrđavicu i javi Greeru da je opazio petnaest mladih Indijanaca na konjima, svi su bili obojeni i imali ratne kape, pa je on mislio da spremaju neko zlo. Greer je poslao mene i Denvera da vidimo gdje su.

„Mi spakujemo hrane za pet dana, dosta municije pa tragom za njima. Jahali su priličnom brzinom na jug u pravcu kuće nekog bijelog nase-Ijenika, koji je živio osamljeno na nešto preko pedeset milja niz Crvenu rijeku. Zvao se Ly Banks. Sjećaš

li se Kite? Mi smo ga ovdje u Taosu zvali Stari Ly. Imao je ženu Indijanku, čini mi se iz plemena Kiova. Živio je u prijateljstvu sa svim bijelcima u ovoj dolini.

Brzo smo jahali za tom grupom Indijanaca i kad smo došli na dogled Banksove kuće, opazismo dim. Mislili smo da je indijanski logor. Kad smo došli bliže, vidjesmo da je dima mnogo. Indijanci ne bi palili tako veliku vatru, jer oni za vatru ne troše mnogo drva.

Da, vidjesmo, to je bila Lyova kuća. Sakrijemo konje u šumicu i polako se prikrademo bliže. Indijanaca nigdje ni od korova! Mi priđosmo još bliže i nađosmo izgorjelih lešina, ali ih nismo mogli raspoznati. Držim da je jedna od lešina bila jadnog Lye.

Mi opet na trag za Kiovama i popodne ugledasmo slab dim kako se diže iz topolovog šumarka. Prišunjali smo se i vidjeli crvene đavole za večerom. Imali su veliki čopor konja i nešto goveda. Izbrojali smo petnaest Kiova. Bili smo sigurni da je to ta banda za kojom smo tragali. Jedno vrijeme smo ih promatrali, a onda se vratili svojim konjima.

112

„Denver«, rekoh ja mom drugu, „ovi pljačkaju. Sad idu niz rijeku da pobiju i druge naseljenike. Sta da uradimo sad nas dvojica?«

„E, neće majci više ubijati naseljenike«, reče Denver.

„Pa dobro«, kažem mu ja, „a kako ti to misliš?«

„Pobit ćemo ih sve do jednog«, reče Denver.

„Ali kako?« opet upitam.

„Slušaj«, reče, „čekat ćemo do ponoći a onda im se ušuljati u logor. Obojica imamo po dva colta, i to je dosta za dvadeset glava. Obojica gađamo i lijevom i desnom rukom. Potamanit ćemo ih još prije nego što skoče na noge.«

„Ja sam se složio s njime, te on reče da će malo pridrijemati. Sjednem uz drvo i tako sam pazio do ponoći i probudio Denvera. Pregledali smo naše coltove. Onda se prišuljali do njihova logora i uvukli se puzeći pravo među njih. Nismo pravili buku više od dva miša; dodirnem Denvera i ustanemo s pištoljima u rukama. Bila je puna mje-

,sečina pa smo jasno vidjeli Indijance kako leže poredani kao balvani.

Denver podiže pištolj kao da daje znak i nas dvojica urliknemo kao dva Komanča i počnemo pucati. Stajali smo leđa u leđa, a Kiove poskakaše u zrak. Nismo im pružili priliku da nas zgrabe.

Ali jedan Indijanac na zemlji povuče me za nogu. Tresnuo sam na leđa tako da mi oba pištolja ispadoše iz ruku. Opalio sam prije toga najmanje osam ili devet puta.,.

Crvenokožac je bio kao mačka. Skočio je na mene i potegnuo nož. Ja odbijem udarac i viknem Denveru. Opalio je, a onda sam čuo kako se rve. Indijanac zamahne nožem, ja

8 Karavani se bore

113

trgnem glavu; zasjekao me po šiji. Zgrabio sam njegovu ruku, iskrenuo j.e i slomio, nož mu ispade iz ruke. Objema rukama stegnem ga za gušu. Kad je olabavio, odgurnem ga, uhvatim njegov nož i presiječem mu grkljan.

Tad sam skočio i gledao gdje je Denver. Nestao je. Crvenokose! su ležali, nijedan se nije micao i računao sam, mrtvi su. Dignem jedan od mojih coltova, bio je prazan.

Dignem drugi, u njemu samo jedan metak. Opalim misleći da ću dobiti odgovor od Denvera. I zbilja, začujem hitac dolje pd rijeke.

Ovaj Indijanac me dobro zasjekao. Krv mi je curila u kožnu košulju. Zavežem malo ranu i pođem za Denverom. Nakon nekog vremena pozovem ga i on se javi. Ležao je ispod obale uz čamu vodu, preko jedne klade. Znao sam da je ranjen. Mislio sam, pao je sa obale na kladu.

„Kud su otišli?« upitam Denvera.

„Ovamo«, pokaza on rukom. „Bila su još samo dvojica. Mislim da je jedan'još živ ...«

čuo sam šum, skočio par koraka i natrapao na tog Indijanca koji se vukao puzeći s nožem. Udarim ga po glavi coltom, istrgnem mu nož i zakoljem ga.

Tad rekoh Denveru: „čini mi se da smo ih sve ^mirili. Ustaj, idemo!«

„Ne mogu. Nogu sam slomio.«

„Kako slomio?« upitam ja, a on reče da se rvao sa dvojicom Kiova ovdje na obali i da su se sva trojica skrhali dolje na kladu.

Sad se ja nađoh u škripcu. Nisam znao šta ću prije. Ipak sam najprije zgulio skalpove onoj dvojici, a onda uprtio Denvera, odnio ga natrag do lo-114

' gora i položio na zemlju. Zatekao sam još četiri divljaka da dišu, uzmem nož i svu četvoricu poša-Ijem u rajska lovišta. Nabrojio sam ih trinaest i ona dva na rijeci ukupno petnaest. Tako smo smirili sve.

Denver je zadobio i nekoliko rana, jednu dub-Jju na licu. Zapalio sam vatru, ugrijao vode, pa is-prao i povezao Denveru rane. Indijanci su imali nešto hrane, te smo nas dvojica prigrizli i osjetili se bolje. Potom sam otišao da potražim konje i da vidim šta je sa stokom, koju su dotjerali Indijanci. Našao sam je u krdu i potjerao k rijeci do logora. Zatim sam natovario Denvera na njegova konja, napravio mu petlju za slomljenu nogu da mu ne visi, već da nekako leži. Zgulio sam još trinaest skalpova i sve ih nanizao na opasač. Polagano sam potjerao stoku i konje do Blanksovog zgarišta. Denver je nekako izdržao, jer je morao, a onda sam ga skinuo s konja, položio u jednu rupu i ostavio mu malo mesa i vode. Potjerao sam stoku na Blanksovu ispašu, nekoliko grla mi je umaklo, al' sam izbrojio četrdeset osam konja, dvadeset tri krave, teleta i bika. Eh, sad sam morao još odjahati do tvrđavice da javim da pošalju po Denvera. 3tigao sam tamo poslije četrnaest sati jahanja. Major je poslao po Denvera vojnike i kola sa zapregom od šest mazgi, koja su odjurila prema Blanksovom zgarištu.

Onda major reče: „Jime, gdje ste bili i šta ste radili? Imali ste naređenje samo da izvijestite o bandi od petnaest Indijanaca.«

„Da«, rekoh.

„Ma, čuješ ti izviđaču, il* si pijan il' si lud? Sav si isječen i već ne znaš šta govoriš.

Kažeš, ti i

115

Denver ste pobili petnaest Indijanaca? Tko da ti vjeruje!«

Ja skinem petnaest skalpova sa opasača i bacim ih pred njega:

„Evo, brojite.«

Major Greer pogleda nekako šeretski, pa će: „Jime, držim do tvoje riječi. Poslat ću izvještaj u Washington.«

„Ama, majore, baš me briga, šta oni misle u Washingtonu, meni sad treba liječnik.«

Sutra uvečer dovezli su Denvera, te nas dvojicu stave u bolnicu, krevet do kreveta.

Odležao sam nekoliko nedjelja, ali su me Kiove obilježili za čitav život.«

Tad Backer odmakne svoje sijede kose s vrata i pokaže crvenu brazgotinu na vratu dugačku pet palaca.

„Denver je odležao pet mjeseci i umalo nije

umro. Dugo je vremena prošlo, dok se oporavio i

mogao opet na konja. Vojna intendantura kupila je

'svu onu stoku koju sam ja spasio, te smo Denver i ja dobili po četrnaest stotina dolara.«

„Šta kažeš, Buff, na ovu Bakerovu priču?« s osmijehom upita Kit Carson vidjevši, kako je Clint zinuo slušajući.

„Ne znam«, odahne Clint.

„Istinita je kao evanđelje. Znam za taj događaj. Ovdje na granici činjenice često puta izgledaju čudnije i ne vjerojatni je nego izmišljotine«, reče Carson.

Carson je u to vrijeme imao četrdeset osam godina, bio je malo krupniji od Bakera i Cur-tissa, mišići su mu se počeli već pomalo mreš-kati. Na glatko obrijanom čistom licu svijetlila

118

su dva oštra oka, sve u svemu djelovao je vrlo ugodno, baš onako kao što je i bio taj slavni graničar s Divljeg zapada.

Clint je ostao nekoliko dana kod Kita Car-sona. Kitova kuća je bila dugačka, niska, sa širokim trijemom, bijelo okrečena. Žena mu je bila Ijepuškasta crnooka Španjolka umilnog glasa, Clintu se jako sviđala, a osobito mu drago bilo kad ga je oslovljavala sa „Senor Buff.«

I Kit Carson volio je pričati, osobito o svojim istraživačkim putovanjima sa Fremontom. Fremont je bio istraživač puteva i staza, i njegovo je ime nerazdvojno povezano sa životom, razvojem i događajima na Divljem zapadu. Carson je najprije ispričao Clintu o svom prvom putovanju sa Fremontom iz 1842. godine, kad su se penjali na planinu Vjetrov greben; dobro se još sjećao kad se Fremontov gumeni čamac prevrnuo na brzici rijeke Platte.

O drugoj Gremontovoj ekspedicji imao je Carson mnogo više da ispriča. Državne vlasti su htjele da se istraži zemlja iza planina Rocky Mountains, i to predjeli južno do rijeke Colum-bije.

Clint se sav pretvorio u uho, a Carson mu pričao.

Godine 1843, negdje na rijeci Arkansas priključio se toj ekspediciji i Klint Carson sa svojim prijateljem Maxwellom. Fremont je bio službeni vođa ekspedicije, ali je stvarni vođa bio Kit Carson, te je uspješno radila punih četrnaest mjeseci. Slali su izvještaje s podacima u Washington i na osnovi tih podataka vlada je donosila nove odluke u pogledu zapadnih krajeva i otvorila

117

puteve naseljenicima, Fremont je tada želio da ljude na istočnoj strani Amerike i čitav svijet upozna s čudima Kalifornije.

„Da čuješ samo, Buf «, reče Carson. „Fremont mi je rekao da se Daniel Webster protivio pripajanju Texasa Uniji, a s druge strane tražio je da se priključi zaljev San Francdsco i Kali-fornija. Znam tu priču. Tvrdio je da se Engleska neće suglasiti da Meksiko prepusti Kaliforniju Sjedinjenim Državama... Bilo je to u kolovozu 1845. kad sam se sa svojim prijateljima priključio Fremontovoj trećoj ekspediciji, koja je imala zadatak da istraži Kaliforniju i ne dozvoli Englezima da je pripoje Meksiku. Ti si, inače, sigurno čitao kako je Fremont zauzeo Kaliforniju i kako su mu visoki oficiri iz vojske zaviđali. čak je jzfoog toga pao i u nemilost. To je povijest. Sve su to bili sitni, mali ljudi, a Fremont je bio velik čovjek nepobjedivog duha.«

118

Kad su se vratili u Santa Fe, čuo je Clint da se priča o pumama, panterima i raznoj zvjeradi, koja se vrzma oko stoke na ispašama i da su primijećeni tragovi. Za Clinta i Toma Sidela bila je to uzbudljiva vijest, ali im njihovi očevi nisu dopustili da sami pođu u lov.

Pao je snijeg debljine oko deset centimetara, te se lako mogao uočiti i slijediti trag svake divljači. Stari Belmet je sa nekoliko vozara pošao u lov. Poveli s Clinta i Toma.

Prešli su rijeku Pecos, i još prije nego što naiđoše na tragove puma, naišli su na čopor velikih sivkastomodrih šumskih vukova. Bilo ih je oko petnaest u čoporu.

Gotovo svi su bili veličine jednogodišnjeg teleta. Dlaka im je bila gusta, zimska, a repovi široki i povij eni naviše na leđa. Trenutak su gledali u lovce, a onda pojurili uz guduru. Ostavili su jednu rastrganu kravu.

Lovci su ih slijedila čitavih pet milja, potom predloži jedan da im presijeku put.

Šestorica lovaca, s njima Tom i Clint, otkasaše i zaobiđoše kedrov šumarak i pravo na vukove! Bilo je i vike i pucnjave! Clint je kao i uvijek dobro pa-<zio i držao se s prednjima i za dijelić sekunde opalio prije od ostalih. Ubio je velikog vuka, vođu čopora, a zatim još jednog. Ubili su u svemu sedam vukova i odmah im oderali kože.

Takva vučja koža koštala je u Kanzas Citvju četrnaest dolara.

119

Možda baš zbog tih koža Couch reče starom Belmetu:

„Da, Jime, da li biste vi i Buff htjeli uložiti u jedan posao nešto novaca?«

„O čemu se radi, kapetane?« upita Belmet.

„Čuo sam danas u tvrđa vici da se jedan eska-dron sprema za klanac Raton, da obiđu neka sela Komanča i Utesa. I mi bismo mogli poći s njima da se malo vidimo i porazgovaramo s Indijancima. Trgovci, koji kupuju krzna, dolaze tek u svibnju. Ako im mi sada ponudimo gotov novac, može će to Indijancima biti milije nego da se kasnije cjenkaju za svoja krzna po dućanima, kad ih budu prodavali i mijenjali za hranu i druge potrepštine. Mogli bismo otkupiti svu njihovu lovinu <

„Nije to loš prijedlog, kapetane, samo imam li dosta novaca za to? Ja imam nešto preko dvije i pol tisuće. Koliko imaš ti, Clinte?«

„Oko tisuću dolara.«

„E, lijepo«, reče Couch. „Kad tome dodam svoje novce, a možda uzmemo još kog ortaka, bit će to dobar posao.«

Poslije dva dana ođjahali su s vojnicima Couch, Belmet i još neki. Clint je molio da ga povedu, ali ga nisu uzeli. Vratili su se nakon nekoliko tjedana dobro raspoloženi i veseli, jer su im poglavice Bijeli Vuk i Crni Kotao obećali, da će im koncem travnja prodati sva svoja krzna, bizonske kože i kože od druge divljači.

Indijanci su, kao i obično, održali riječ i u rečeno vrijeme donijeli svu svoju zimsku lovinu i prodali je Couchu. Kad su trgovci to saznali, otišli su komandantu i bijesno protestirali. Komandanl im je rekao: „Žalim, ali ja ne mogu zabraniti nikome da kupuje krzna. To nije moja stvar. Ako oni imaju novaca za kupovinu, nitko ih u tome ne može spriječiti.«

Poslije toga počeo je Couch primati poveće sume novaca. Nitko nije znao odakle je stizao taj novac. Oficirima je bilo zabranjeno da trguju sa Indijancima. Bilo je malo čudno kad je ovaj Co-uchov karavan natovaren velikim količinama skupih i krasnih krzna glatko dobio pratnju od dvadeset osam konjanika pod komandom kapetana Howlanda i poručnika Wilcoxa, i to za cijelo putovanje do Westporta.

Trgovci krznom žalili su se i vojnom štabu za jugozapad u Fort Leavenworthu.

General, zapovjednik tvrđave, poslao je iz štaba oficire da sprovedu istragu, ali ovi nisu mogli ništa doznati ni od Coucha ni od vozara.

„Kako to da ste dobili tako veliku pratnju?« pitali su Coucha.

„Ja nikad ne putujem bez pratnje.«

„Koga ste molili?«

„Nikoga«, kratko je odgovorio Couch.

„Jeste li prevozili na svoju vlastitu odgovornost?«

„Da. Ali polovinu je osiguravala tvrtka Auli & Co.«

I tako se oficiri, koji su vršili istragu, vratiše bez rezultata. Kapetan Couch, Belmet i ostali smatrali su svoj posao poštenim, a znali su da su i Indijanci bolje prošli s njima, nego s trgovcima krznom.

I Clint je dobro zaradio. Sad je već imao u-šteđenih deset tisuća dolara i osjećao se bogatim. Ako bi ovako potrajalo, zaradio bi lijepe pare i

mogao bi jednog dana kupiti kakav dućan ili ranč. Sjetio se sad opet svoje male prijateljice May Bell, koju su oteli Indijanci. U zadnje vrijeme rijetko kad je mislio na nju, izgledalo mu je da je od rastanka s njom prošlo dugo, dugo vremena. No od svega su mu najviše ostale u sjećanju njene sjajne crne oči. Uzdahnuo je, za trenutak ga obuze sjeta, ali isto tako brzo i prođe.

Kapetan Couch, Belmet i ostali vozari koji su zaradili na krznima, otputovali su brodom u St. Louis da za svoj novac nakupuju robe koju će dalje prodati traperima, lovcima i Indijancima. I Clint je pošao s njima i također nakupovao razne robe. St.

Louis je bio velik i bučan grad, te se Clint, naviknut na život u prirodi i tišini, upravo, radovao kad su brodom krenuli natrag i uživao u brzoj vožnji mutnom rijekom.

Na brodu se upoznao s nadaleko poznatim graničarom Maxwellom, koji je također putovao tim brodom.

„Jeste li vi onaj Maxwell, koji je s Kitom Carsonom sudjelovao u Fermontovim istraživačkim ekspedicijama?« upita Clint potaknut iskrenom znatiželjom.

„Jesam, momče! A odakle ti to znaš?« upita ga Maxwell, pravi tip zapadnjaka, koji je već prešao pedesetu, ali se držao i djelovao muževno, snažno i dostojanstveno. Na njegovu licu odražavali su se tragovi pustolovnog života.

„Pričao mi je Kit Carson«, s ponosom će Clint.

„Ma šta kažeš! A ti poznaješ Kita Carsona?«

„On je moj prijatelj.«

„Oho! Onda ćemo i nas dvojica biti prijatelji Drago će mi biti ako me posjetiš na mom rancu.

122

Kad god dođeš, dobro si mi došao. Možeš ostati i cijelu zimu. Imam ja deset tisuća konja, pa možeš izabrati kojeg hoćeš.«

Po dolasku u Kanzas City Maxwell je nakupovao mnogo razne robe i predao je Couchu na prijevoz. Početkom kolovoza karavan je bio natovaren i spreman za polazak, ali Couch nije mogao dobiti vojničku pratnju, stoga, pouzdavajući se u svoja devedeset tri iskusna vozara, riješi da krene bez pratnje.

Natovarili su osamdeset sedam kola svoje ro-ibe, a Mawellovu robu na još četrdeset i četvora kola. Karavan je ukupno brojio 131 kola, 40 konja, 464 vola i šest mazgi.

Krenuli su i kad su prešli rijeku Kansas, na-iđoše na prve bizone. Tu su se ulogorili i poslali na bizone dvadeset lovaca ~s jednim kolima da dovuku meso. Ubili su pet bizona i onda se vratili, jer su na čelu krda opazili grupu Indijanaca.

Stoku su držali nablizu uz logor, a potom u kolskom krugu čitavu noć, no pošto je trava i u krugu bila bujna i sočna, stoka se dovoljno napa-sla, tako da su slijedećeg jutra krenuli dalje ne primijetivši dotle nijednog Indijanca.

Dan za danom vozili su starim poznatim putem, sa svih strana ih je pratila jednolikost ogromne i veličanstvene, sada rascvjetale prerije, od rumenog izlaska do zlatnog zalaska sunca, sve obavi-jeno talasajućom sivozelenom nepreglednom travom u beskraj. Konačno su se počeli penjati i stigli do gaza na rijeci Cimmaron, produžili Suhim putem do Pješčane doline, Vrbika, McNessovog izvora, Pećinastog potoka i konačno do Šiljastih stijena.

123r

Bio je baš devetnaesti studeni, kad su se ulogorili na tom omiljenom logorištu. Široke stijene bile su visoke do dvadeset metara, a u sredini između njih izbijao je hladan izvor. Drva je bilo dosta, ali je trava oko logora bila popasena na daljinu do jedne milje. Dvadeset pet ljudi, među njima Belmet i John Sidel, istjerali su stoku na pašu i dobili nalog da je dotjeraju natrag u logor prije mraka.

Na zapadu su rastrgani oblaci zaklanjali sunce, kroz rupe između oblaka prodirali su zlatni sunčevi zraci i svojom bojom pozlaćivali preriju. Zrak je bio još topao. Mir i tišina vladali su prerijom. Vozari su uz logorske vatre bili zabavljeni svojim poslom, tu i tamo čulo bi se njihovo pjevušenje i zviždukanje.

Clint je gulio krumpire. Nije volio taj posao, no uvijek ga je morao raditi. „Sigurno sam za ovu mangupariju nagulio već deset milijuna krumpira!« mrmljao je za sebe.

Iznenada mu dotrča Jack s nakostriješenom dlakom, te zareza, zalaja i opet otrča.

„Sta je sad opet?« mislio je Olint uz nelagodan osjećaj.

Jack se opet vratio.

„Lezi ti, gade jedan!“ pokuša Clint umiriti Jacka hoteći time rastjerati svoju nelagodnost. Jack se ne dade umiriti. Clinta kao da podiđoše trnci. Iz daljine se čuo pucanj puške. Clint skoči i odjuri do Couchovog šatora.

„Kapetane, moj pas njuši Indijance! Čuo sam pucanj«, zadahtano će Clint.

Couchu nije trebalo dvaput reći. Skočio je odmah i povikao:

„Hej ljudi, na oprez!« Popeo se na kola, stao na sjedalo, digao dalekozor na oči i istog trena gadno opsovao i skočio s kola.

„Komanči!« zaurlao je. „Odsjekli su čuvare od logora. Drž' te puške!«

U kolskom krugu nastade pravi pakao. Preko pedeset ljudi rastrčalo se po logoru tamo-amo, kao mravi po mravinjaku. Otrčali su do konja, kojih je ostalo samo petnaest,- druge su odjahali čuvari stoke. Odjekivale su Couchove gromke kletve.

„Opasno je momci!« vikao je škripeći zubima. Lice mu pocrvenjelo od Ijutine. „Gadno su nas zatekli. Osedlajte konje! Nas nekoliko' će izjahati... ostali nek ostanu u logoru!«

Clint je ostao na mjestu kao ukopan. Vidio je ljude kako trče i čuo njihove promukle psovke i uzvike. Vidio je kako su na jednog konja uzjahala dva vozara. Za par časaka jurnulo je kroz otvor između kola petnaest jahača. Naprijed je bio Co-uch. Zaokrenuli su i nestali.

Strah za oca gotovo je paralizirao Clinta, no 'on se nekako otrese te uzetosti i skoči na kola. Gledao je u ravnicu. Na daljini preko jednu milju vidio je u lelujavoj travi crnu masu konja, jahača, volova, sve se u metežu polako kretalo prema sjeveru. Komanči

su po svoj prilici vrebali iza grmlja na obali rijeke, te u pogodnom trenu zaskočili i odsjekli stražare i stoku od logora, zatim su ih okružili i sada ih tjeraju što dalje. Clintu se krv sledila u žilama. Komanča je bilo mnogo. Nesreća po Belmeta, Sidela i druge vozare bila je neizbježna. Couch je sa svojih četrnaest jahača jurio k mjestu borbe, ali se Clintu činilo da će ne samo stići prekasno već da će i sami nastradati i izgubiti živote.

124

125

Clint slučajno nagazi na dalekozor, što ga je Couch ostavio na sjedalu. Kako se sagnuo da ga dohvati, ugleda Tomovo blijedo lice uz kotač.

„Buff, vidiš li štogod?«

„Bože, vidim li? Popni se, Tome!« odvrati Clint.

Tom se uspne na kola.

„I ja vidim. Oh, Buff, ujak John i tvoj otac neće se više vratiti!«

Clint stavi dalekozor na oči i pomicanjem kotačića namjesti daljinu. Činilo mu se da se ova strašna borba vodi na nekih dvadeset-trideset metara od kola. Čuo je da tom nešto divlje govori i viče, ali nije razabrao šta. I unutar kruga vladala je velika vika, jer su vozari uzrujano trčali tamo--amo, pomicali kola, pravili barikade od sanduka s robom, a onda trčali i penjali se na kola da vide šta se na preriji zbiva.

U vidnom polju dalekozora Clintu se ukaže Couch sa svojim jahačima. Komanči su galopirali kružeći oko svojih žrtava. Couch je s vozarima dojahao na domet puške, tu se razviše i stadoše da otvore vatru. Kad je ugledao pramenove dima, Clinta poče obuzimati radost.

Pokazivalo se da su Komanči opkolili straža-re, a ne i stoku. Volovi se razbježali na sve strane, a neosedlani konji trčali kao divlji. Neka gruba ruka zgrabi Clinta i prene ga iz njegove omame. Jedan vozar je zbacio Toma sa sjedala, a sada šče-pao i Clinta.

„Silazite! Bjež'te k svojim kolima! Napunite puške i spremite se za borbu!« reče im oštro.

Držeći dalekozor u ruci Clint skoči na zemlju i otrči k svojim kolima. Za tren oka je napunio svo-126

je obadvije puške i pištolj i uzeo vrećicu s municijom. Nije znao gdje da se postavi.

Kotači su bili islab zaklon, ali bolje išta nego ništa. Da je bilo vremena, napravio bi zaklon od sanduka, no na kraju brzo odluči da se zavuče u kola, ispod sjedala.

Najprije uvuče puške i zatim se sam zavuče pod sjedalo još uvijek držeći dalekozor.

Zadahtan i oznojen pogleda Clint preko gornje dužnice kola. Široki pokretni krug napolju izgledao mu kao da se smanjio ili se udaljio od logora. Ruka mu se tresla, te je morao položiti dalekozor na kola. Trenutak su mu se oči zamaglile i nije ništa vidio.

Nešto ga steglo u prsima.

Došao je opet k sebi i pogledao kroz dalekozor. Vidio je sliku borbe. Strašan prizor!

Na brzim mustanzima, koji su kružili, nije vidio jahače. Samo je po pramenovima dima znao, da su se izvrsni jahači, Komanči, sakrili iza trupova svojih konja i pucali

ispod konjskih vratova. Bio je to jureći i dimeći vrtlog. Sve unutar tog kruga bilo je nejasno. No taj se krug sve više smanjivao.

Malo udesno vidio je Clint Couchove ljude kao da se njišu na konjima, brzo pucaju i povlače se. Ali gdje je sad tih petnaest vozara, koji su izjurili da spase čuvare? Clint je izbrojio samo devet.

Kolo Komanča okretalo se sve brže i smanjivalo se. Pucnjava i dim sa svih strana!

Na sjajnim metalnim predmetima u kretanju vidjeli su se isprekidani odbljesci zlatnog sjaja sunca na zalasku. Mustanzi su se propinjali. Prasak pušaka je jenjavao.

Najednom se na konjima u kruženju pojaviše jahači, podigli su ruke uvis i kruženje je prestalo. A onda se začuo divlji i podmukao urlik 127

,— ratni poklič Komanča, koji je značio pobjedu. Iz te nejasne mase konjskih glava, griva, jahača, ruku, ratnih kapa, pušaka, lukova i strijela podignutih uvis dolazilo je neko kobno znamenje, nejasna stravičnost.

„Pazi! Dolaze« odjeknu snažan glas jednog vozara.

Clint je vidio Coucha i jahače, sad samo sedam, kako jure prema karavanu kao da su poludjeli. Banda Komanča razvila se po širini i natisla za njima.

Clint je klonuo iza svog zaklona, dalekozor mu ispao iz ruke. Otac mu je ubijen. Nije mogao izdržati taj udarac. Najradije bi se uklonio da to sve ne vidi. Stegao ga je užasan grč, tijelo mu se ohladilo, nije se mogao ni maknuti.

Nagonski, podsvjesno je slušao. Ništa, samo tišina. Vozari su mrko, šutke ležali pod kolima, najprije slab, a potom sve jači topot kopita praćen praskom pušaka. Ponovno, istovremeno planuše mnoge puške i u tom trenu poče urlikanje Komanča. Clint je od graničara slušao o tom urlikanju, a sad ga je i sam čuo u svoj njegovoj grozoti. Urlikanje se pojačavalo zajedno s topotom kopita.

Clintu se naježila kosa na glavi, ali mu istog trena navre krv u žile, ukočenost prestade, tijelo mu obli vruć val. Stegao je pušku, naslonio na prečku i gledao preko nišana.

Couch i njegovi jahači bili su već blizu. Odmicali su što su brže mogli. Za njima su jurili Komanči na daljini od jedva sto metara. Jahali su razvijeni u liniju i pucali. Pucnji se skoro nisu ni čuli, vidio se dim pušaka. Da su vozari ispod kola pucali ne bi se može ni čulo od zagušnog indijan-128

skog urlikanja. Clint se nije usudio nišaniti, jer su Couch i vozari još uvijek bili između Indijanaca i kola. Sad su skrenuli udesno prema ulazu u logor.

Zadnji jahač odjednom zabaci ruke uvis, konj mu se propeo. Clint je dobro vidio strašan, bolan ^zraz jahačevog lica. Prevrnuo se u stranu i pao s konja. Konj odjuri dalje.

Prasak teških coltovih pušaka pomiješao se s urlicima Komanča. Preko dvije stotine divljaka podijeliše se u dvije kolone. Jedna zaobiđe logor zdesna, a druga slijeva i tako ga okruže. Clint je gad prvi put vidio poznati manevar prerijskih divljaka. I on se našao u tom krugu. Sad je konačno zadesila Couchove vozare ista sudbina kao i mnoge druge karavane.

Clint je pokušao uzeti na nišan nekog Indijanca, ali nijednog nije vidio. Svi su se jašući sakrili iza svojih konja. Opazio je tamnocrvena divljačka lica, puške i lukove ispod konjskih vratova. Indijanci su pucali i odapinjali strijele.

Clint je opalio u bijelog mustanga. Promašio je! Kako su samo letjeli ti konji! On nanišani u drugo ali malo ispred njega. Opet promaši. Indijanci su objahivali logor još

uvijek na daljini od " devedeset do sto metara. Neki mustanzi su se pro-peli i pali, neki šepajući otrčali dalje. Vozari su ih pomalo skidali, ali Clint nije vidio nijednog Indijanca gdje pada. Oni su prosto nestajali u travi.

Sedam puta je Clint opalio svoju koltovku, a onda se prignuo da je napuni. Užase je imao i svoju pušku za bizone i pištolj. Kako su se Indijanci primicali, dernjava je postajala sve zaglušni ja.

Clint položi pušku na stranicu kola i pogleda preko nišana. Indijanci su sad bili vrlo blizu. Za-9 Karavani se bore

129tovren lanac mustanga u trku. Na leđima svakog konja po jedna savijena indijanska noga. Pred ,Clinta natrči bijeli mustang. On ga nanišani i opali. Krasna životinja se iprope i prevrne noge u zrak. Clint opazi da je i jahač pao kao vreća.

„Sad znam«, promrmlja Clint uzbuđen i mokar od znoja i opet napuni pušku. Stenge kundak i kad mu glava jednog mustanga naiđe na mušicu, pn opali. Životinja padne.

Oborio je još pet konja. :Bio je zadovoljan što je tako onesposobio nekoliko indijanskih jahača. Upravo je upola napunio pušku, kad se kola pod njim zatresu.

Slijedećeg trenutka opazi opako, obojeno lice s crnim očima, kako se nadnijelo preko stranice nad kola. Iza toga se pomoli divljakove tijelo, premazano crvenim i bijelim prugama. Brzo kao munja zamahne mršava ruka sjekirom. Clint nije imao vremena da podigne pušku. Ukočio se.

Podignuta sjekira zastane, u istom trenu pra snula je iza Clintovih leđa teška puška.

Sjekira ispadne iz suhe ruke, koja ju je digla. Pogledao je u divljakove lice, koje se tog časa čudnovato izmijenilo. Divlje oči su mu se ukočile. Rukom se u-hvatio za gurdi. Kad je klonuo, vidio mu je Clint rupu od kugle na grudima.

Život mu je spasio sigurno neki vozar, pomisli Clint, koji je stajao iza njegovih leđa.

Okrene se da vidi, tko je to bio i ugleda Toma Sidela, kako još uvijek drži uperenu pušku. Kosa mu se naježila kao čekinja, a lice mu bilo garavo od baruta. Pogledi im se sretoše. „Ja sam ga zbrisao, Clinte«, prodere se Tom tako snažno da ga je Clint i pored

sve buke ipak čuo.

Ako je išta moglo trgnuti Clinta iz straha u tom užasnim trenucima i uliti mu snage, onda je to

130

bio pogled na Toma i činjenica da je on pucao n3 Indijanca s tomahavkom i ubio ga.

Clint se okrene na vanjsku stranu, napuni pušku i pogleda.

Dim i prašina zakrili su preriju. Nije mogao vidjeti sav prostor pred sobom. Urlanje divljaka jq prestalo, te su se pucnji duž kola jasno razabirali. Mustanzi nisu više onako ludo jurili kao malopri" je. Clint je razaznavao Komanče, jahali su u grupicama sa svih strana, dalje su j anali drugi koji su sakupljali mrtve i ranjene i vezivali ih na konje, Bili su odbijeni uz velike gubitke. Spašavanje ranjenika sad je bilo vrlo opasno za njih, jer su zbog svakog ranjenika, kojeg je trebalo dići na konja, ^ pala još dvojica od smrtonosne vatre vozara.

Odustali su od spašavanja ranjenika, povukli se van puščanog dometa i vidjelo se kako se nešto dogovaraju. Vozari su znali o čemu su Indijanci vijećali, kao da su ih slušali. Potom Indijanci od-jašu preko brežuljka.

Clint prisloni pušku uz sjedalo na kolima i ustane. Izvan kolskog kruga ležalo je na sve strane mnoštvo mrtvih i ranjenih Indijanaca i konja. Kad se okrenuo i pogledao unutar kruga po logoru, bi mu jasna sva strahota njihova položaja i stanja. Ljudi su u grupicama stajali i ukočeno gledali u zemlju. Da, oni su gledali svoje mrtve! Do Clintovih kola klečala su trojica uz ispruženo tijelo. Clint opazi blijedo lice Toma Sidela.

„Tome, Tome«, krikne Clint, skoči s kola i klekne do opruženog Toma. Tomove oči su bile sklopljene, grudi crne i vlažne, iz usta mu tekao tanak mlaz krvi.

„Tome«, poviče Clint kao u ludilu. Tad pogleda u mrka i nijema lica ljudi. „On nije teško

131

f anjen, kažite! Spasio mi je život. . Jedan Komanč zamahnuo je tomahavkom na mene... Tom ga je ubio.«

„Buf , zlo je. Tom umire«, reče jedan vozar pzbiljno.

„O Bože, moj Tom, strašno! Tome!«

Ovaj Clintov zov dozva Toma iz nesvijesti zadnji put. Otvorio je oči, čudne duboke i nedokučive. Na licu mu se pojavi nejasan, bolan osmijeh.

„Zbogom Buff«, prošapta i izdahnu.

Vozari mu pokriju lice, dignu se i odu. Clint ostade klečeći uz njega i držeći njegovu mlohavu glavu. Clint je otupio, nije mogao misliti. Kao! kroz maglu gledao je i slušao užurbane ljude poj logoru, ali nije razabirao šta se oko njega dešava. J

Odjednom se pred njim pojavi Maxwell. Uhvati1' ga za rame, nešto reče, ali ga Clint nije razumio, već ga je samo tupo gledao.

„Glavu gore, mladiću!« glasnije će Maxwell i J podiže Clinta. „Preživili ste pakao, al'

je moglo f biti još i gore. Moramo požuriti u Fort Union prije'! nego što se Komanči vrate. Oni će se sigurno vratiti. Ako nas uhvate, svi do jednog smo izgub-"| Ijeni.«

Clint je pustio da ga podignu i odvedu od Toma. Poslušno ih je slijedio. Ubrzo je doznao istinu o cijeloj nesreći.

Onih dvadeset pet stražara, među kojima Bel-" meta i John Sidela Komanči su poubijali, skinuli, do gola, osakatili i skalpirali. Preživjelo je nešto manje od pedeset ljudi, među njima je bilo dosta ranjenih.

Izvan logora na preriji ležalo je četrdeset šest mrtvih i dvadeset tri ranjena Komanča.

Ove su odmah dotukli. Posvuda su ležali ubijeni konji.

132

Couch i Maxwell narediše vozarima da naj-gkupocjenicu robu i svoju osobnu imovinu pretovare na sedam kola. Sve drugo su ostavili. Do Fort Uniona trebalo im je samo dva nepuna dana, ali i pored toga bili su slabi izgledi da bi vojnici mogli stići na vrijeme ovamo na mjesto borbe i spasiti sto dvadeset i četvora kola s robom.

Među onih sedam kola, s kojima će krenuti, uzeli su i Clintova posve nova velika kola, a za kočijaša odrediše vozara Sandersa, Kad su se spremili, Sanders sjedne na sjedalo, opali bičem i viknu:

„Buff, penji se, idemo!«

„A zar ću Toma ostaviti ovdje da ga skalpiraju i kojoti požderu? Ne, ostat ću radije ovdje nek i mene skalpiraju s njim«, zajeca Clint.

Sanders skoči s kola, izvuče jedan pokrivač, umota mrtvoga Toma i digne ga u kola.

„Evo, uzet ćemo ga i poslije ljudski sahraniti«, reče Sanders. „A sad na kola, vidiš da kreću.«

Na jednima od ovih sedam kola bilo je dvjesto pedeset koltovki sa deset tisuća metaka. Ove su puške vozari nabavili za prodaju lovcima i traperima i ni po koju cijenu ih nisu htjela ostaviti Indijancima.

Tako smanjeni karavan zaustavio se u trideset sati vožnje samo dvaput da napoji konje i volove. Kad stigoše na potok Mora, ranjenici su od putovanja bili toliko izmučeni da su im morali pružiti malo njege. Riskirali su da se tu ulogore.

Dva vozara i Clint s njima sahranili su Toma visoko iznad potoka u šumi pod ogromnom topolom. Cli nt navuče na grob granja i kamenja, da ga obilježi i nađe opet, ako bi ikada još ovuda prolazio.

133

Nije mogao ni jesti ni spavati. Noć mu je bila užasna.

Slijedećeg dana oko podne dovukao se ovaj masakrirani i opljačkani karavan u Fort Union, JLjudi u mjestu su ih dočekali s čuđenjem i iskrenim žaljenjem. Malo tko se nije interesirao i htio pomoći. Na mjesto pokolja odmah je poslan odred konjanika.

Couch naiđe na Clinta i upita ga ljubazno: „Šta je s tobom, Buff?«

„Nije mi stalo ni do čega«, snuždeno odvrati Clint.

„Znam, teško ti je, ali Buff, i to će proći. Granica je to. Prokletstvo božje! I ti to znaš.

Moramo biti muškarci i sve izdržati... Nego, ovdje je novčanik tovg oca. Hajde, otvorit ćemo ga!«

U novčaniku su bili neki papini, dvije tisuće dolara i jedno pismo otprije nekoliko godina. Couch pročita pismo i reče:

„U pismu je tvoj otac odredio da ti budem Bknbnik, dok ne navršiš dvadeset jednu godinu. Ja ću nastojati, Buf , da ti pomognem koliko god budem mogao. Ti si rođeni vozar, pa ćeš sa mnom, bit ćeš moj ortak. Ove papire i novac spremit ću za tebe.«

Maxwell je također potražio Clinta, razgova-l srao ljubazno s njim i tješio ga. Clint se kroz to l malko povratio iz svoje osamljenosti i beznadnosti.|

„Čuj me, dečko moj«, reče Maxwell, „ti ims nešto od onoga što imamo ja i Kit Carson, pa sam Fremont što je imao. Svi se mi borimo na ovoj granici i nestajemo, ali to je žrtva za druge, za. one koji će doći iza nas. Tvoja je žrtva velika. Izgubio si majku, oca, pa sad i dragog druga.

134

Stegni srce i izdrži! Trideset godina na granici naučilo me mnogo toga i ostavilo mnoge tragove na meni. Prijatelj sam sa svim indijanskim plemenima. Ima i te kako dobrih Indijanaca. Neki moji prijatelji bijelci zamjeraju mi što ovako govorim. Ja ti ne

mogu savjetovati da mrziš i ubijaš Indijance. .. ja ti samo kažem, ostani i ustraj na Zapadu zbog onih koji dolaze za nama.«

„Gospodine Maxwell! Ja.. ja ću ustrajati!«

„Ti si pravi dečko. Nisam se prevario u tebi«, reče Maxwell. „Kad stignem u Santa Fe, volio bih da za ovu zimu dođeš na moj ranč. Je l' vrijedi?«

„Da, i hvala vam«, odgovorio je Clint.

Kad su se konjanici vratili od stjenovitog lo-gorišta Point of Focks, javio je narednik, vođa odreda, da su našli sva kola spaljena i da roba još f,ori. Vidjeli su preko stotinu ubijenih konja, ali nijednog ubijenog vola. Nigdje nisu našli nijednog mrtvog Indijanca.

135

Clint Belmet otišao je s Maxwellom na njegov ranč i tamo ostao cijelu zimu. Bilo je upravo dobro, što je Clint u tom kritičnom dobu došao pod utjecaj dobra čovjeka kao što je Maxwell. Pa i na proljeće nije Clint pošao s Coughom i voza-rima, već po nagovoru Maxwella ostao i dalje na rancu, pomažući mu u raznim poslovima na imanju. I tako Clint ostade cijelu godinu, čak i slijedeću zimu kod Maxwella.

Maxwellov je posjed u 1861. godini došao do vrhunca svog napretka, razvoja i slave.

Nikad ranije na Zapadu, niti poslije nije bilo takvog ili sličnog veleposjeda.

Maxwell je 1822. došao ina Zapad iz Il inoisa i proslavio se kao graničar, čuven skoro kao i Kit Carson. Sudjelovao je u vojni protiv Navajo Indijanaca i dobio čin kapetana.

Nadalje se borio u Meksikanskom ratu 1842. i sudjelovao u invaziji na Texas. Poslije toga je kao kapetan služio četiri godine kod Teksaških jahača i potom se povukao iz aktivne službe na svoj ranč, koji je u međuvremenu bio kupio.

U to vrijeme je Maxwellov ranč bio najveći posjed u cijeloj Americi. Na sjever se protezao U dužini od šezdeset pet milja sve do klanca Ra-ton, na zapadu je graničio s Crvenom rijekom u dužini od dvadeset pet milja, na istočnoj strani granica mu je bila rijeka Cimmaron u dužini od

136

petnaest milja, a prema jugu se ranč spajao sa otvorenom prerijom. Najbliže naselje bio je Fort Union, udaljen oko dvadeset pet milja.

Na Maxwellovom rancu obično je bilo zaposleno oko pet stotina Meksikanaca, koji su radili na ogromnim poljima i uzgajali kukuruz, zob, pšenicu, kao i sve vrste povrća.

Imao je Max-well i svoj mlin na konjski pogon, te je opskrbljivao brašnom sve tvrđavice i naselja na tom prostranstvu.

Godine 1861. ni sam nije znao koliko ima stoke. Po procjeni smatrao je da ima oko četiri stotine tisuća ovaca, pedeset tisuća goveda i deset tisuća konja. Mule i mazge nije ni brojao.

Po ugovoru sa državom opskrbljivao je goveđim mesom sve indijanske rezervate u Novom Meksiku, a isto tako je goveđim i drugim mesom opskrbljivao sve tvrđavice i garnizone. Imao je najveći dućan i skladište na Zapadu. Bio je jednako u prijateljstvu s bijelcima, Indijancima i Meksikancima, a koliko se znalo, nije među njima imao nijednog neprijatelja. Indijanci su ga nazivali. Otac Maxwell. Tokom cijele godine logorovali bi Indijanci na njegovu rancu, a u proljeće, kad bi krenula trgovina krznom, bilo ih je na tisuće. Veoma često su mu dolazili i traperi, lovci, vozari, graničari s prerije, pa i sami vojnici.

Pukovnik Maxwell bio je pristao čovjek, visine preko metar i "osamdeset centimetara.

Nikad se nije brijao. Svojim prodornim pogledom gledao bi svakome u oči. Rijetko se smijao, a kad bi, osmijeh mu je ublažavao ozbiljnost i strogost njegova lica.

Na Maxwellovu rancu nikad nije bio zaposlen nijedan bijelac. Kad bi na rancu logorovao

137

koji karavan, a to se često dešavalo, Maxwell je bio prijazan i susretljiv prema svakome, a oso-•foito prema ženama, ako ih je bilo s karavanom. Pričalo se da je Maxwell nekad jako volio jednu ženu, te da se desila neka nesreća i on tu ženu nije mogao zaboraviti. Nitko tu njegovu povijest nije tačno znao, ali su ljudi štošta zaključivali po tužnoj mirnoći njegova lica i sjenci sjete u njegovim orlovskim očima.

Glavna kuća na rancu sa svojim bijelim zidovima više je nalikovala na neku tvrđavicu,

^ie-go na dom nekog čovjeka. Ta kuća bila je izrazito španjojskog stila sa širokim trijemom odakle se pružao krasan pogled na prirodu Zapada koja je uvijek očaravala posjetioce; Često bi Maxwel-lovi gosti uživali sjedeći u hladovini ovog trijema i satima gledali preko prerijske trave u beskraj J£ purpurnom horizontu. Uživali bi i ne bi skidali oka s te slike.

U njegovoj blagovaonici bilo je mjesta za čitavu stotinu gostiju, a često bi ih toliko i bilo. Domaćinstvo i kuhinju vodila mu je stara iskusna Meksikanka, koja je imala svoje potpuno odvojene odaje. Još nitko nije kod Maxwella vidio neku ženu! Stolove su postavljali čisti, vrijedni i spretni mladići Meksikanci, koji su prilično govorili engleski.

Sa zadnje strane ove glavne kuće nalazila se lijepa topolova šumica, a iza šumice mnogo raznih Egrada. Tu su bile tesarska radiona, kovačnica, obućarska, sedlarska, tkaonica i još neke radionice, po čemu se vidjelo da je Maxwell i u tom pogledu bio potpuno neovisan. Još dalje stajali su hambari, šupe, obori, cijeli niz zgrada, bijelo okre-138

čenih i urednih. A iza tih zgrada protegla se ispaša pedeset milja sve do planina.

Maxwellovi prijatelji nazivali su ga pukovnikom. I on je kao i drugi ljudi njegova tipa bio 'oktorjeli kartaš. Nije mario da li dobiva ili gubi, ali ako je dobivao nemilosrdno je uzimao svoj dobitak, pa makar to njegovu protivniku bio i zadnji dolar. Kad bi onaj koji je izgubio ili bilo tko zatražio novaca od njega, on bi uvijek upitao: „A kad ćeš mi vratiti?« Kad bi dobio odgovor, dao je bez daljnjega koliko god bi tko zatražio. Dosta čudno, nikad ga nitko nije prevario.

Clint je jedne večeri bio prisutan kad je Kit Carson kartajući s Maxwellom izgubio sav novac. Clint je na Maxwellovu licu primijetio izrazito zadovoljstvo.

„Slušaj Lew«, ljutio se Carson«, đig'o si mi ;'zadnji cent. Kako ću kući k ženi bez prebijene pare?«

„Žalim Kit, ali ti si navalio da kartaš sa mnom, a znaš i sam da se slabo razumiješ u karte«, odgovori pukovnik.

„Večeras se, zaista, nisam razumio«, reče Carson, „posudi mi pet stotina.«

Maxwell izbroji pet stotina dolara i pruži jh pitajući: „Kit, a kad ćeš mi vratiti?«

„Do vraga! Ne znam«, reče Kit osjećajući se neugodno, jer je bilo prisutno i nekoliko oficira iz tvrđavice. Carson i Maxwell su bili dobri prijatelji već trideset godina.

Zajedno su ratovali u Meksi'kanskom i Teksaškom pohodu. Obojica su bili teksašk'i jahači, vodili su Fremonta na njegove čuvene ekspedicije preko planina Rocky Moun-139

tains. Pričalo se da je Carson spasio život Max-wllu nekoliko puta, a Maxwell mu je u najmanju ruku vratio to bar jedanput. Pa i pored toga pukovnik je htio znati kad će mu Kit vratiti ovih pet stotina dolara.

„Idi do vraga! Slijedeći put ću ja tebi dići pet stotina!«

„A, to se neće nikad dogoditi«, osmjehne se pukovnik, ali se zadovolji Kitovim odgovorom.

U proljeće je pukovnik Maxwell bio jako zauzet sjetvom, sve je sam nadzirao.

Meksikanci su dobro radili, ali samo pod nadzorom. Polja su ležala na visokom ocjednom terenu, navodnjavanja nije bilo, te je trebalo rano sijati i saditi, da se iskoriste proljetne kiše.

U dolini se ulogorilo oko dvije tisuće Indijanaca iz raznih plemena, koja nisu bila u prijateljskim odnosima međusobno, te da su se sreli u drugo doba godine i na drugom mjestu, sigurno bi se tukli i borili jedni protiv drugih. Ali sad, u proljeće, počela je trgovina krznom i svi su donijeli svoju zimsku lovinu na prodaju. Velik prostor pred Maxwellovim dućanom izgledao je Clintu kao ogroman, šaroliki i zanimljiv cirkus. Često je pomagao u dućanu, no kako je tek počeo učiti indijanske jezike, nije još mogao stati za tezgu, a pogotovo sada kad je bila tolika navala na dućan.

U Maxwellovoj blagovaonici sjedilo je oko dvadeset trapera i četrdeset poglavica iz raznih plemena. Bilo je oko petnaest oficira iz bližih garnizona. Poglavica Utesa, Leteći Oblak sjedio je na počasnom mjestu, desno od Maxwella. Clint 140

mu je sjedio slijeva i svi su već znali da Max-well postupa s Clintom kao s rođenim sinom. Clint je s uzbuđenjem, ali ne i sa zadovoljstvom, promatrao tog poglavicu.

Leteći Oblak, Indijanac ružnog lica, držao se veoma dostojanstveno. Lice mu je imalo izgled jastreba. Na granici se pričalo da je ovaj poglavica izvršio pokolj nad nekoliko karavana, ali nitko nije mogao pružiti sigurne dokaze o tome. Međutim, sigurno je bilo da on nikada ne bi napao na Maxwellov karavan. Pa ipak je Clintu bilo zanimljivo sjediti ovako za stolom i izbliza gledati ova mršava, mrka i divlja lica.

Dok se kod Maxwella obavljala trgovina, patrolirala su tri eskadrona dolinom San Fernando, koja leži između Maxwellova ranca i Taosa. U toj dolini živjelo je desetak bijelaca oženjenih Indijankama. Uzeli su te žene iz plemena Ute, Poni i Arapaho i vjenčali se po indijanskom obredu. Inače su pekli rakiju i prodavali Indijancima.

Vojnici su ih sprečavali u tome, ali su slabo uspijevali.

Još jedna vrlina pukovnika Maxwella bila je u tome što nikad nije prodao Indijancima ni kapi alkohola, niti bi ikada Indijance ponudio alkoholnim pićem. Ako bi se na Maxwellovu rancu pojavio koji pijani bijelac, smjesta bi ga protjerali.

Bilo je baš poslije večere kod Maxwella, na dan 16. svibnja kad je stigao prvi karavan te godine sa istoka. Clint je stajao u blizini kad je došao vođa karavana, imenom Dagget, da se javi Maxwellu. Davao je izgled tipičnog vozara. Onako snažan, bradat i brončana, nevremenom ot-vrdnula lica, sav prašnjav, mirisao je na konje.

141Dolazak prvog vozara u godini izazvao je veliko zanimanje i znatiželju kod svih ljudi na rancu. On je govorio a svi su slušali pažljivo i bez daha. Sjever i Jug su se zaratili. To što je izgledalo vjerojatno, sad je, evo, stvarnost. Unija se morala boriti za opstanak. Vojnika je bilo malo pa se nijedan ili gotovo nijedan vojnik nije mogao

dobiti za karavane koji su vozili preko prerije. Vozare je bilo teško unajmiti, a ako bi se i našli, trebalo je mnogo platiti. Vlada je slala vojnike iz Kansasa i Nebraske da pojačaju sve tvrđavice i garnizone. Komandant vojske Unije u Fort Leavenvrorthu, general Htmter, poslao je poziv svim lojalnim državama i pokrajinama tražeći dobrovoljce.

„Za boga miloga«, zavikao je Maxwell sijevajući očima. „I tako je Sumter započeo rat?«

„Novi Meksiko će se odcijepiti od Unije! Nastat će pakao ovdje na granici. Moram govoriti

s Carsonom.«

„Pukovniče, mislim da ovi Meksikanci ništa ne bi mogli pomoći u ovoj situaciji«, lukavo

će Dagget.

„Ne, nikako«, odlučno reče Maxwell, „za njih ja odgovaram. Ali u Taosu i Fort Unionu ima Meksikanaca koji će Indijancima doturati oružje i municiju, pa eto onda skalpova i pljačke. Vi znate šta mislim.«

„To će ukočiti prijevoz«, odvrati Dagget. „Već ^prošle godine je bilo više tereta nego što smo ga mogli prevesti.«

„Dagget, ove će godine biti još gore. Ja ću imati tereta za više od stotinu kola. Šta ste dovukli?«

„Najveći karavan koji sam dosada vodio. Sto

četrdeset i dvoja kola«.« 142

„Jeste li imali gubitaka putem?« „Ne. Putovali smo glatko. Na Kravljoj rijeci zaskočili su nas Poni, ali smo ih rastjerali svojim topom. Kod Phantom Inlanda imali smo čarku s Komančima. Oni nisu čekali nas, već išli za bizonima. Slijedećeg dana zaustavilo nas je krdo bizona i čekali smo cijeli dan da prođu. Ove godine idu na sjever.«

„Vi ste krenuli u prvo proljeće. Da li ste imali i drugih kola osim teretnih?« opet će Maxwell. „Da. Sreli smo jedan karavan prerijskih šku-na. Priključili nam se kod Timpasa. Putovali su sa ženama i djecom, pa je bilo brige.«

„Nije ni čudo. Drago mi je da ste ih sproveli u sigurnost. Kamo isu putovali?«

„U Santa Fe i Kaliforniju. . Računam da ćemo ovdje ostati jedan do dva tjedna, da nahranimo stoku. Imamo pedeset kola robe za vas.«

„Baš fino. Trebam je kao kruh. Kad ćete početi s istovarom?«

„Mislim sutra. A kako je sa pašom?«

„Nikad bolje.«

„U redu. Trebamo nešto zobi i hrane. Već nam je ponestalo. Prije svega, htjeli bismo dobrog

i svježeg mesa.«

„Dođite mi večeras na večeru i povedite još koga. Želio bih da čujem nešto više o ratu«, završi Maxwell.

Svi na Maxwellovom rancu htjeli su da čuju o ratu. Bio je to sad jedini predmet razgovora. Rat je značio dalekosežne posljedice i promjene u životu na granici. U

znatiželji, ljudi su prekinuli sav drugi posao, samo su slušali i govorili o 143

iratu. Kao na komandu, prestade rad u dućanu, prestade trgovina krznom, prestade čak i kartanje.

Clinta je također sve jako zanimalo, no on nije ništa zapitkivao, već je išao od grupe do grupe i slušao. Vozari su gledali na rat sa svog jStanovišta, te su se s jedne strane veselili duploj zaradi, a s druge plašili što će morati na put bez vojničke pratnje.

Couch je bio veoma veseo. Njega se uopće nije dojmila tragedija rata između Jenkija i pobunjenika. Nije on davao ni dvije pare na to.

„Bit će posla, d to dobrog posla«, trljao je ruke. „Udvostruoit ćemo svoje karavane, nabavit ćemo dva do tri topa i odagnati crvenokošce kao od šale!«

„Ma čujte, kapetane«, obrati se Couchu jedan od njegovih mlađih vozara. „Mi mlađi smo sad u nezgodnom ipoložaju. Moramo se opredijeliti.«

„Kako? Za koga?«

„Pa, da l' ćemo stupiti u vojsku, a onda u koju vojsku.«

„Ni govora«, smjesta odgovori Couch i vidjelo se da je on sebi već ranije odgovorio na to pitanje. „Mi vozari imamo važnu dužnost i veliku odgovornost kao i vojnici. Ako stupimo u vojsku, šta će biti s tvrđavicama i naseljima? A baš sad dolazi dosta naseljenika na Zapad. Ako se tvrđavice ukinu, tko će štititi naseljenike. Poklali bi ih Indijanci... Ništa ti, Bile, ne brini za novu dužnost. Mi moramo i te kako ostati na svom dosadašnjem poslu.«

Maxwell je slušao Coucha, gladio svoju sre-brnastu bradu i kimao glavom. Kad je Couch do-144

vršio, Maxwell reče: „Momci, ima istine u Co-uchovim riječima. Ja se bez daljnjega slažem s njim i baš zbog toga želim govoriti s Kitom Carsonom.«

Couch je kasnije opazio Clinta kako stoji pred dućanom i sluša.

„Šta je, Buff? Šta si se tako uozbiljio?« upita ga Couch.

„Pa svi su se uozbiljili.«

„Eto, ti si već dosta odrastao, otrg'o se i već si skoro snažan čovjek, ali još nemaš

dvadeset jednu godinu, a dotle se za te brinem ja, znaš?«

„Nećete me, valjda, prisiljavati da radim protiv svojih osjećaja«, protestirao je Clint.

„Ne. To neću. Tvoj otac te ostavio meni na brigu, ali ako budeš trzao iz brazde, morat ću te usmjeriti. Nadam se, ti ćeš slušati nas starije. Maxwell misli kao i ja. Pitaj ga!«

„Čuo sam da je na vašoj strani.«

„Buf , možeš ti mnogo učiniti za Uniju, a još više za Zapad, ako ostaneš za svojim vozar-skim kolima«, ozbiljno će Couch. „Čuvam za tebe već nekoliko tisuća dolara, tvojih dolara. Čim prvi put dođemo u Kansas City, uložit ću ih u banku na tvoje ime.

Pred nama su bogate godine, a poslije, jednog dana, možeš se ovdje naseliti na neki ranč. Drži se ti svog Jima Coucha!«

„Ne znam, striče Jime, na koju stranu bih pošao, ali mislim da moram ostati s vama, jer je tako moj otac htio«, odgovori Clint, okrene se i ode. Znao je da se još nije konačno odlučio.

Clint je volio Uniju, a sjećao se kako mu je otac govorio i predviđao da će jednom doći do rata između Sjevera i Juga. Cesto mu je spominjao da su oni Sjevernjaci i da znaju svoju dužnost

10 Karavani se bore

prema svojoj zemlji, koju vole. Clint se nikako nije slagao s mišljenjem Coucha i Maxwella, da je vozarska služba isto što i služba vojnika u vojsci, te je namjeravao da o tome govori s Kitom Carsonom.

Poželio je da bude sam i odšetao preko pašnjaka podalje od kuća na rancu, prešao preko brežuljka i osjetio olakšanje, kad više nije vidio ni kuća, ni vozara, ni Indijanaca, ni logora. Na maloj uzvišici pred sobom ugledao je usamljen cedar, te nastavi šetnju, uspne se na tu glavicu i sjedne pod stablo da razmišlja. Odatle se lijepo vidjelo zele-nosivo prostranstvo Maxwellova ranca, a dalje ga je pogled vodio k bijelo-crnoj zemlji, k čudesnim visoravnima Novog Meksika.

Prema sjeveru ležale su planine Rocky Mo-untains, čiji su vrhovi bili pod snijegom, ispod njih se spuštali mramorni nagibi i strmine sve do pojasa šuma, a onda naizmjenično šume i udo-li prelazili na sve blaže i otvorene pašnjake. Clint je uživao u čistom svježem zraku ovog sunčanog svibanjskog dana, svježini koja je dolazila sa planina. Dosada još nije imao prilike da bolje upozna planine, a volio ih je gledati iz daljine.

Prema jugu i istoku, tamo preko cedrova i borovih bregova protezalo se plavo zamagljeno prostranstvo daleko u daljini, u prazno. Tamo je bila prerija sa svojom čarobnom ljepotom i privlačnošću. Istina, Clint je volio planine, ali preriju, tu njegovu preriju volio je nadasve, pa i sad gledajući tu otvorenu, sad čistu, a poslije valovitu ravnicu, nije mogao a da opet ne osjeti svu ljubav za nju.

Clint ni sam nije bio svjestan, nije znao da se nalazi u odsudnom trenutku svog života. Neizrecivom i ogromnom snagom privlačila ga prerija 146

svojim purpurnim obrisom i talasastim travnjacima, vrbovim i topolovim šumama, da, zvala ga je ta domovina bizona i divljaka. Pa ipak, iz glave mu nije izlazila misao da on mora to ostaviti zbog svoje zemlje, svoje prave velike domovine, ako ga ona zatreba i da se bori za nju. On nije imao ni doma, ni rođaka, osim neke daljnje rodbine u Illi-"noisu, koje čak nije dobro ni poznavao. Nije imao za koga da se brine, ni za koga da radi. Eh, da nije mala May Bell iščezla i izgubila se!

Zamišljao je sam malu May kao djevojku od šesnaest godina, ljepoticu... ali morao je u sebi potisnuti ta tužna i lijepa sjećanja.

A ako pođe u rat i ostane živ, mogao bi se opet vratiti na granicu. Ako već mora poginuti, bolje da pogine od pobunjenika na Istoku, nego da ga ubiju divljaci na Zapadu. Clint je razmišljao o cijeloj toj stvari gledajući s obadvije strane. Bilo bi, zaista, strašno za njega ubijati bijelce koji mu ništa nažao nisu učinili.' A sama pomisao, ubijati Indijance, zagrijala bi mu krv u žilama i natjerala je u glavu. Možda bi se i on, kad odraste, mogao sprijateljiti s crvenokošcima kao i Maxwell? Ne!

Maxwellu nisu Komanči ubili majku, oca, druga i dragu djevojčicu koje je volio.

Konačno prestade razmišljati o tom zamršenom pitanju rata i vozarstva, Istoka i Zapada, svoje dužnosti i rada. Osluškivao je hujanje vjetra i šuštanje kedrovog lišća nad glavom, taj čudni, a ugodan zvuk, koji je za njega uvijek bio kao najljepša glazba!

Slušao je, motrio i gledao, prema planinama i daljini.

Upravo se nad jednim snježnim vrhom raščistili oblaci, pokazalo se plavetnilo neba, a za nekoliko trenutaka opet naiđe oblak i pokrije ga.

10*

147

Slika planine u daljini mijenjala se sa suncem i oblacima. S vremena na vrijeme po padinama bi prošla tamna sjenka, a onda bi opet sunce obasjalo nagibe, da stvori drugu još ljepšu sliku. Za njega su te planine bile divlje i nepoznato carstvo. Tra- fl peri, lovci i Indijanci prodrli su u tu tvrđavu, car- ] stvo gudura, klisura i pošumljenih udola i odanle

donisili krzna.

Kao i uvijek, Clint se u svojim mislima vraćao u nizinu. Eto, pred njim je ležala sivkastoze-tena trava, koja se njihala na vjetru. Tamo dalje dizali su ise blagi, sivi brežljuci, goli, neki obrasli

cedrovinom...

Satima je Clint razmišljao i ništa nije odlučio. Bio je svjestan da ga je Zapad privukao i zarobio

za cijeli život.

Vratio se na ranč oko podne, a tada je tamo bilo najviše živahnosti i kretanja. Na širokoj stazi od kuće do dućana, u dvorištu, trijemu, posvuda su bili šaroliki Indijanci, Meksikanci i vozari iz karavana. One Daggetove lako je bilo prepoznati, osobito Teksašane. S njima su bile i žene i djeca. Njih su sa zanimanjem gledali svi, a osobito Indijanci i traperi.

U dućanu je opet oživjelo. Clint se umiješao među mušterije i zapazio je nekog visokog Teksa-šana, dugonju preko dva metra, plave kose i očiju, pravi tip pionira.

Clint nije bio niska rasta, ali se prema ovakvima osjećao kao patuljak.

Na vrećama s robom sjedila su dva čupava dječaka, moglo im je biti pet do sedam godina i uživali jedući slatkiše. Clinta je zabavljalo gledati ih, te mu pade na pamet kako su ova djeca daleko od svake pomisli na rat, opasnsti i 'tegobe koji i njima prijete ovdje na granici.

148

„Kako si braco?« upita Clint jednog. No ovaj je imao puna usta i nije mogao odgovoriti, samo se smijuljio.

Zatim Clint kriomice pogleda na dvije mlade žene, koje su nešto kupovale. Zastao je da sluša. Bile su uzbuđene i" sretne sad na ovom lijepom i sigurnom mjestu, daleko od svih jada i teškoća pionirskog života, koje su i njih sigurno čekale. Iznenada i neke druge mlade žene uđoše u dućan, sigurno su i one bile iz teksaškog karavana.

Dosada Clint još nije vidio na okupu toliko mladih žena i djevojaka. Bilo ih je devet!

Nešto ga vuklo da razgovara s njima, no, bio je stidljiv i nije znao iskoristiti priliku koju su mu one pružale svojim ljubaznim pogledima. Ipak je shvatio da ga gledaju, jer ih je zanimala njegova kožna odjeća i pištolj za pojasom.

Jedna se smijuckala, pa će glasnije svojoj drugarici: „Ovo je traper, zar nije zgodan?«

Clint pocrveni i malo se povuče. Laskalo mu je što su ga smatrale traperom, ali drugi dio komplimenta malo ga je zbunio, pa pomisli da mu je najbolje da ode iz dućana.

Okrenuo se da pođe i pogled mu se sretne sa dva lijepa crna oka koja ga upravo ošinuše.

U dućan je ušla mlada djevojika u pratnji postarije žene i mlada uzrasna čovjeka, takođe iz Texasa.

Djevojka se malo trgla, vjerojatno se prestrašila što se Clint umalp nije sudario s njom.

„Ta, pazite malo, vi traperi!« reče Clintu taj Teksašan svojim razvučenim južnjačkim naglaskom, koji je Clint već poznavao.

Clint je promrmljao i ispričavao se, ali nije izišao iz dućana, već samo stao u stranu.

Omuhavao se

149među mušterijama i otraga gledao na te žene i djevojke iz teksaške grupe.

Obuzimalo ga je neko neobično čuvstvo.

Opet je uočio onu djevojku crnih očiju. Imala je na glavi šeširić privezan vrpcom ispod brade i nosila široku i dugačku plavu haljinu koja joj nije mogla sakriti lijepi lik i dražest. Ispod šeširića spuštali su se krasni smeđi uvojci. Ona nije kupovala i očevidno je bilo da je samo došla u dućan s ono dvoje starijih. Teksašan se nekako stalno lijepio uz nju, kao da želi pokazati da mu je to djevojka, a ona se nekako ustezala i povlačila, što je Clint dobro uočio.

Okrenula je glavu i Clint je uspio da joj bolje vidi lijep i plemenit profil tamnozlatne puti s jedva primjetnim prirodnim rumenilom na obrazima. Sad se i ona ogleda i Clint joj je dobro vidio cijelo lice. Bilo je to ne samo lijepo lice, već mu se učinilo nekako čudno poznatim, kao da ga je u snu

vidio.

Potrajalo je to samo trenutak, a Clint se već ohladio i za sebe zaključio da je romantična budala. Već godinama nije, uopće, progovorio ni sa jednom djevojkom.

Ponovno je krenuo k vratima, ali ga opet nešto zadrža. Želio je da još jednom vidi njeno lice. Naljutio se sam na sebe i pomislio, šta se on ima brinuti za neku lijepu djevojku? Uostalom, tko i šta bi mu ona bila? Slučajno ju je u prolazu vidio i ništa više.

Došao je do vrata i opet zastao. Ljudi između nj^ i njega su se tog trenutka razišli i uklonili u stranu, te on još jednom više nagonski baci pogled prema njoj i primijeti da ga ona netremice, gotovo ukočeno gleda otvorivši čak malo usta. Kad je pri-150

jinijetila da joj je Clint uhvatio pogled, pocrve-injela je tako da su joj obrazi bili rumeni gotovo kao i usne. Spustila je pogled, ali opet diže oči, tnije se smijala. Gledala ga je ozbiljno, ispitljivo. , Clint je zaboravio da je htio izaći iz dućana. Mokasini su mu postali teški kao od olova. Pogled mu je stao lutati okolo, ali ga je nešto privlačilo djevojci kao magnet. I djevojka je gledala njega, ali sad posve drukčije. Lice joj je problijedjelo, njene oči gledale su upitno, zamišljeno. Clintu je srce zastalo. Ova djevojka ga gleda čudno, neobično, kao što ga nikad ne bi gledala nijedna žena.

Učinilo mu se kao da mu je djevojka htjela prići i vidio je kako je njen pratilac zadržava. Vidio je kako je pokazala rukom prema njemu. Djevojka se nije dala upokoriti, te su se nešto objašnjavali. Clint bi bio dao ne znam šta da je mogao čuti njihovo raspravljanje. Možda joj je ovaj Teksašanin brat, mislio je Clint, ali uza sve to u njemu se probudila nerazumljiva antipatija prema tom čovjeku.

Sad Clint polako pođe prema djevojci. Znao je šta radi, ali nije znao zašto to radi. Ako bi ga ova djevojka još jednom pogledala, podsvjesno je strahovao i osjećao da tada više neće moći vladati sobom.

I djevojka ga opet pogledala. Clint joj je bio već tako blizu da je u njenim očima razabirao pitanje. Njene oči su ga upravo probadale.

U tom trenu prođe pored nje jedan od Cou-chovih vozara, Sam Black koji je izlazio iz dućana. Djevojka ga zaustavi, ali je istovremeno i Teksašanin uhvatio za ruku.

„Pustite me«, reče ona jasno i odlučno i stane pred vozara. Clint nije razumio njene riječi, no

151

znao je da govori o njemu. Neka strahovita neizvjesnost stegla mu grudi.

Sam Black je slušao što mu djevojka reče, pa se okrene Clintu i naceri se.

„Mislite li, gospođice, onog momka u kožnoj košulji?« upita Sam tako glasno da su ga svi u dućanu čuli.

Djevojka kimne i lice joj se opet oblije rumenilom.

„Svakako da ga znam. On je iz moje družbe. To je Buff Belmet.«

Djevojka upola krikne i ne stiže na vrijeme rukom pokriti usta. Oči joj se razrogačiše, potam-niše i ukočiše na Clintu, dok on još nije shvaćao šta se dešava. Srce mu je uzdrhtalo.

Djevojka poče polako prilazit Clintu gledajući ga sad svojim sjajnim očima u kojima se vidjela nada zajedno s ushićenjem i strahom.

„Buff Belmet... Tko ste vi?« prošapta ona. „Je li to vaše pravo ime?«

„Buff mi je nadimak, a ja se zovem Clint«, promuca on.

Ona ispruži drhtavu ruku kao da će ga dotaći, ali joj se ruka vrati na grudi. S lica joj nestade rumenila, problijedjela je kao papir, pa će drhtavim glasom:

„Clinte, zar me ne poznaješ?«

„Ma te oči, taj glas«, ne vjerujući i zapanjeno izusti Clint.

„Oh, ipak se ti sjećaš mene«, poviče ona i na oči joj udariše suze.

„Gospođice, vi ste kao, vi ste slični, oh Bože, vi ne biste mogli biti!. .«

Da, mogu, mogu«, provali iz nje, „ja sam May Bell!«

152

10.

Clint ni sam nije znao, kako mu se May na šla u naručju. Stegnuo ju je na svoje grudi. Srca •su im snažno kucala jedno uz drugo. Svoje lice nježno je prislonio uz njenu kosu, a zatim uz njeno od suza vlažno lice.

Ona se čvrsto privila uz njega držeći ga rukama za ramena.

„Clinte! Clinte! Hvala Bogu! Znala sam da si živ!«

„A ja sam mislio da si ti davno mrtva«, promrmlja Clint kao u snu.

„Živa sam, živa«, šaptala mu je ona uz sam nježan poljubac.

No Clintov san bio je odmah prekinut. Neka čvrsta ruka grubo ga je zgrabila za rame i odgurnula od lijepe May, te bi pao da ga nisu zadržali sanduci koji su mu bili s leđa.

U isti tren nestade Clintu magle pred očima. On se osvijesti i u očima mu bijesnu gnjev.

Onaj Teksašanin ga je 'odgurnuo. Clint spazi bjegove plave oči ispunjene bijesom i u isti tren ga šaka udari po ustima, da je opet oteturao natrag. Opet se oslonio na sanduke. Od iznenadne boli pomiješane s ostalim čuvrstvima gotovo posve klonu nemoćno.

Iz mnoštva koje ih je okružilo iziđe plećat čovjek, koji stade ispred Clinta gledajući u Teksa-šanina.

153

Clint je prepoznao glas kapetana Coucha. Iza njega se pojavio i Maxwell.

„Ja sam Maxwell«, reče ovaj mirnim i odlučnim glasom. „Ovaj mladić je moj gost.

Zašto ste

ga udarili?«

Teksašanin se nije ni zbunio ni uplašio. Prezrivo je gledao na Coucha i Maxhella. s

„Ako vas baš zanima, opalio sam mu jednu po njegovu lijepom licu ...«

Još nije ni dovršio rečenicu, a Couch ga tako žestoko udari ispod čeljusti da se opružio po zemlji. Tek sad je Couch opazio djevojku, koja je stajala širom otvorenih očiju, blijeda i gledala čas Clinta, čas Teksašanina koji je ležao na zemlji. U prostra-nom dućanu nije se moglo čuti ni glasa, samo koraci ljudi koji su se natiskivali sve bliže.

Couch oštro pogleda djevojku i sagne se da

je bolje promotri.

„A to se desilo zbog vas, djevojko?« reče Couch i rukom pokaza na Clinta.

„Da, gospodine«, promuca ona. „Čujte, ja bih vas odnekle morao poznavati?« Couch će prizvukom velike znatiželje i pomalo zbunjeno.

„Možda me poznajete«, odvrati ona. „Ja vas znam, vi ste gospodin Jim Couch.«

„Za ime božje« poviče Couch prihvativši pruženu ruku. „E, sad znam... Vaš glas pristaje vašim očima. Ne zaboravljam lako. Ta vi ste ona mala djevojčica, koja je prije mnogo godina napustila moj karavan u Coucil Groveu. Kćerkica Sama Bel a, je li?«

„Da, ja sam May Bell«, uz tužan osmijeh odvrati ona.

154

„Mala May Bell ponovno uskrsnula, a mi smo mislili da je ona već odavno mrtva.

Narasli ste u hiladu ženu i vidi ti nje, kako je lijepa! A, Boga mi, još se nikad nisam ovako obradovao!«

U međuvremenu teksašanin je došao k sebi i stao na noge. Ovakav razvoj stvari nije mu se

sviđao.

Maxwell ga uhvati za ramena, okrene k sebi

i upita:

„Strance, još niste objasnili, zašto ste napali

mog gosta.«

Teksašaninovo lice poprimi zloban izraz, pogledom punim mržnje, osine Clinta i bez riječi izvuče se kroz mnoštvo iz dućana.

„Maxwell«, reče Couch povukavši lijepu May za ruku tako da je stala pred pukovnika,

„ovo je jedno od rijetkih iznenađenja na Zapadu. Prije mnogo godina otac ove djevojke priključio se mom karavanu u Independenceu. Iste godine su vozili sa mnom Buff i njegov otac. Vozar Bell napustio nas je u Council Groveu i krenuo natrag na istok. Bellovu družbu poubijali su Indijanci, sve do jednoga, a za njgovu kćerku čuli smo da su je odveli. Eh, ta mala May, to je ova lijepa djevojka ovdje.« Maxwell joj se udvorno nakloni i prijateljski objema šakama stisne njenu malu ruku. „Gospođice Bell, iskreno se radujem što sam vas upoznao. Zaista, ovdje na granici se tako lijepo iznenađenje ne doživljava često.«

„Hvala vam gospodine«, odvrati djevojka stidljivo.

„Buf , gdje si, dođi«, veselo će Couch.

I dok se Clint provlačio između ljudi mijenjajući boju lica, Couch nastavi: 155r

„Deoko, eto sad vidim vas dvoje, a znam kad ste bili mali, pa vas dvoje, ja baš mislim

...«

Couch nije znao kako bi rekao ono što je želio i mislio reći za njih dvoje. Clint se premještao s noge na nogu, jezik mu se prilijepio za nepce i uopće nije znao što bi kazao. Maxwell je shvatio, pa se nasmijao i obgrlio Clinta oko ramena. Onda May priskoči u pomoć Clintu.

„Ja... ja sam najprije vidjela Clinta napolju«, poče ona dobivši malo više rumenila u licu«, i čudila sam se i pitala odakle poznajem 'tog mladića, kako, zašto ... Vidjela sam ga opet ovdje u dućanu i prepoznala, ali se još uvijek nisam usudila povjerovati svojim očima. Gledala sam ga, Pitala sam jednog vozara, te mi on reče da je to Buf Belmet. Pohrlila sam Clintu i ne znam kako se to dogodilo, ali je Lee gurnuo i udario Clinta.«

„Auh, sad mi je stvar jasnija. Žao mi je što sam maznuo tog Leeja. Ali ja vas nisam vidio niti gledao u vas, pa .ako sam ga i udario, šta mogu, on je udario Buffa, a Buff mi je kao sin.«

Couch je ovim riječima malo otežao već ionako dosta mučnu situaciju, te se Clint još

više smeo i gotovo stidio. Djevojka je opet problijedjela baš onako, kao kad ju je Clint gledao nijemim ispit-Ijivim pogledom. Maxwell vidje kako situacija biva sve mučnija, pa da ih izvuče iz neprilike, sag-nu se k May i potiho upita: „Svakako ste se vi i Buff obradovali što ste se vidjeli i prepoznali. Da li je taj Lee imao ikakvog prava da vas razdvoji i udari Buffa?«

„Ne«, odgovori ona odsječno i glasno. U tom trenu skrenula je pogled s Clinta k Maxwellu i

156

malo pocrvenjela, tako da se blijeda ozbiljnost njena lica unekoliko izgubila.

„Onda dobro«, opet će Couch. „Računa su izravnani i pitanje riješeno. Nego, s kim ste došli?« „Sa svojim dobrim i dragim prijateljima, koji su mi sve na svijetu«, reče

May i ogleda se po dućanu. Ljudi koji su ih okruživali i promatrali s pažnjom, sad se okrenuše i počeše razilaziti. Jedna punačka mamica nasmijanih i rumenih obraza oči-to je čekala samo taj trenutak.

„Evo nas, May«, veselo će ona i laktom gurne muškarca pored sebe.

May se okrene od vozara, pohrli toj ženi dobroćudnog lica i zagrli je. Sad priđoše i ostali i May počne redom: „Ovo je gospodin Couch, ovo je njegov prijatelj gospodin Maxwell... a ovo je Clint!«

„Gospodo, ja sam Šarah Clement i milo mi je što sam vas sve upoznala... vaše ime, Jim Couch, slušam već mnogo godina i za vaše ime, gospodine Maxwelle, znam. . a to je taj dečko koji se tamo u preriji igrao s mojom May? To je Clint Belmet.«

Ona pruži ruku i Clintu i promotri ga iskusnim pogledom žene koja zna ocijeniti muškarce: „Niste više onaj dečko o kom mi je May mnogo pričala. Sada ste već pravi momak. Vaše lice mi se sviđa.«

Clint je nešto promrmljao, ni sam ne znajući šta.

Sad povikne Maxwell: „Clement! Šarah Clement! Jeste li vi što u rodu s onim Hallom Cle-mentom, koji je sa mnom služio u Meksikanskom ratu, a kasnije kod teksaških jahača?«

157

Viso'ki teksašanin koji se dosad držao po strani, pristupi, zabaci svoj široki sombrero i pokaza upadljivo lice, koje baš nije bilo lako zaboraviti.

„Zdravo da ste, kapetane«, reče Teksašanin i polako pruži ruku.

„Sto mu gromova! Hali Clement! Kakva sreća!« Toliko se glasno radovao Maxwell i tako ga srdačno zagrlio, da su se svi okolo čudili, jer su Maxwella poznavali kao ozbiljna, hladna i dostojanstvena graničara.

„Jime, Buff«, okrene se Maxwell, „stisnite ruku mom starom ratnom drugu... Onda je s nama bio i Kit Carson. . To su bila vremena! Ma, ljudi, to je već i odviše lijepo da gotovo čovjek i ne vje-,ruje. Molim vas, svi na večeru k meni, dovedite moje prijatelje, to ćemo proslaviti!«

„A, što se toga tiče, nas ne morate dvaput zvati«, glasno i smijući se reče Couch, te uhvati May za ruku. „Oprostite djevojčice, ja sam vraški znatiželjan i volio bih čuti šta se to sve ovih godina dešavalo s vama.«

„Pa, baš nema mnogo novosti«, odvrati May i tog trena oči joj izgube sjaj. „Indijanci su nas napali u mrklu noć, ja sam pobjegla na rijeku i sakrila se u grmlje na obali.

Nisu me našli. U zoru sam izišla i od logora vidjela samo zgarište i mrtvace koji su ležali naokolo. Od bola i straha potrčala sam kao luda u preriju. Jedam konjanik iz-viđač me opazio. Njegov karavan je pristizao, te me uzeo k sebi na sedlo i odnio u svoj karavan. Svi su bili jiobri prema meni. Odveli su me u Texas. Gospođa Clement uzela me k sebi i othranila. Ona mi je druga majka. Išla sam u školu, odrasla sam i evo me sad ovdje među vama!«

158

„O, nemojte tako skromno«, nato će Couch. „Ima tu šta za pričati i slušati. A sad još

jedno pitanje, djevojko! Tko vam je taj momak Lee?«

„Zove se Murdock. Nisam ga u Texasu ni poznavala.«

Gospođa Clement je očigledno smatrala svojom dužnošću da se umiješa: „Znate, gospodine Couch, ovaj Murdock se priključio nama u Pan Handleu. Nije uopće vozar.

Rekao je da će na Zapadu kupovati kože. O sebi nije mnogo pričao, tek toliko kao i drugi ljudi na putu. Mi ga nismo ni pitali. Bio je uljudan i vladao se pristojno prema ženama. Pravo da vam kažem, meni se bio svidio, a pomalo i našoj May. Mom mužu se nije* nimalo svidio. Znate, mladić se zaljubio u May, kako to već biva, pa je sad prokleto ljubomoran. Eto, to je bio razlog ovog neugodnog slučaja ovdje.«

Maxwell povede cijelo društvo na večeru. Clint i May ostadoše i pođoše zadnji. Čim je izišao iz dućana i izmakao pogledima znatiželjnika, Clint se poče pomalo oslobađati svoje smetenosti i osjećaja poniženja, ali mu je još uvijek bilo teško da jprogovori ijednu riječ.

May je išla uz njega. Njena glava sizala mu je do ramena. Čudno mu je izgledala.

Dosada ju "je uvijek zamišljao kao malu May, a sad je slika o njoj drukčija.. mala May je zaista iščeznula. Kradomice ju je pogledavao i vidio kako usiljeno gleda preda se. Na licu joj je bilo lako rumenilo. Uz put mu je govorla o vremenu, putovanju, Indijancima', a Clint je odgovarao i potvrđivao, ni sam ne znajući što zapravo govori.

Iako su se, zaista, mnogo obradovali ovom susretu, ta... vezale su ih uspomene i radosti iz dje-159

tinjstva, sad počeše shvaćati da su jedno drugome strani.

Mada kradomice, Clint je 'opet pogleda malo slobodnije. Ona okrene glavu i uhvati mu pogled. Nešto ih je uzbuđivalo. Clintova stidljivost je malko popustila i on poče da se bori da savlada zbrku u glavi. Činilo mu se da bi se pokazao glupanom, ako bi govorio o sebi kao vozaru, čovjeku s prerije. Pa ni sada se još nije sredio kako bi trebalo.

May je počela govoriti s oduševljenjem, ali joj se izrazi nekako izgubiše i izblijediše.

Clint se uzalud mučio, nikako da započne takav razgovor.

Dolazak u kuću na rancu spasio ih je od nečeg neugodnog, gotovo bolnog.

„Da sjednemo u trijem, dok malo ne zahladi«, predloži Maxwell.

Tog trenutka nestade mučne situacije između Clinta i May. Ona, Hali Clement i gospođa Cle-ment bili su u središtu pažnje te večeri. Maxwell je upravo sjao od veselja i mnogo se radovao što su mu došli. Vidjelo se na njemu da je ovaj sastanak sa starim ratnim drugom izazvao ugodne i uzbudljive uspomene, a možda i žalosne i potresne. Upoznao je May i Clementove s mnogim oficirima, izviđačima, lovcima i traperima, te i s nekoliko indijanskih poglavica.

Jedan od ovih, Usamljeni Vuk, poglavica plemena Ute, najviše je imponirao maloj May. Taj ponosni ratnik držao se vrlo dostojanstveno. Max-well je s njim nešto

govorio indijanskim jezikom. Poglavica podiže polako ruku, te se moglo po kretnji naslutiti značenje onog što je htio reći. A to je značilo: Jao si ga onome tko nanese nepravdu crvenom i uvredu bijelom čovjeku.

160

Usamljeni Vuk pruži ruku u koju May malo oklijevajući stavi svoju ručicu.

„Pozdravljam vas«, reče on dubokim, neugodnim glasom. Bio je vrlo visok, te je sagnuo svoju perjem okićenu, glavu. Po crtama njegova lukavog lica mogla se zaključiti njegova starost. Oči su mu davale veoma inteligentan izraz.

May ga također pozdravi, mada je za nju bio mučan ovakav izravan susret s Indijancima, ali je vidjela da je ovaj Ute Maxwellov prijatelj i kao takav vrijedan poštovanja.

„Otac, majka,.. nema?«

„Da. Nemam roditelje«, odgovori May.

„Koliko godina imaš?« dalje će poglavica. •

„Šesnaest.«

„Udana?«

„Ah, ne«, reče May iznenađeno i popusti malo u svojoj suzdržljivosti.

„Bijela čovjek spor. A ti hoće udati za veliki poglavica?« ozbiljno reče Usamljeni Vuk.

Maxwell prasnu u smijeh. Poglavica je i dalje zadržao ozbiljan izraz lica, ali se vidjelo da ima smisla za humor.

„Vi mene prosite, Usamljeni Vuče?« upita May smijući se i pored svoje zbunjenosti.

„Meni sviđati bijela žena.« „Hvala vam. Ja . . ja vam moram reći — ne.«

Poglavica ispusti njenu ruku, okrene se Max-wellu i izmijeni nekoliko riječi, te se ukloni sporim, teškim korakom.

„Vidite, May, dobili ste ženidbenu ponudu, zar ne?« šaljivo će Maxwell.

„Čujte, gospidine Maxwell, pa on, valjda, ne misli ozbiljno?« upita May vragoljasto gledajući svojm sjajnim očima i smijući se.

11 Karavani se bore

181

„Usamljeni Vuk bio je 'dobre volje, ali on je ipak mislio malo i na ženidbu«, odgovori Max-well. „Taj stari Indijanac je bistra glava. Kad bi samo i drugi bili kao on...

Napravio vam je kompliment, djevojko! Čuli ste i sami kako vam je rekao da ste lijepa žena i da će se bijeli momci tući zbog vas.«

„Zaista mi to laska«, reče May.

Nato priđe i umiješa se Couch: „Ja, kao mislim, tu bi imao i moj Buff nešto reći.« Ove riječi skrenuše pažnju na njegova mladog štićenika.

Na ove riječi Clint osjeti neku duboku unutrašnju radost koja mu potisne zbunjenost.

„Hajde, govori momče«, pozva ga Maxwell izazivajući ga tonom prijateljske znatiželje.

„Pa eto, imat ću nešto«, odgovori Clint, izgovarajući to smišljeno i gledajući u May, koja je sjedila širom otvorenih očiju i malko otvorenih usta. No, samo trenutak poslije ovoga Clint poželi da se otvori zemlja i da ga proguta. No May Bell ga je spasila i primila na sebe svu težinu situacije, pri čemu je veoma pocrvenjela.

Clintov strah opet iščeznu. On se odjednom sabrao. Sjetio se da je on ne samo volio malu May svojim djetinjim srcem, već također da su se jedno drugom obećali. Sad je i ona bila prisiljena da se sjeti toga. Ovo se odražavalo na njenu lijepom licu. Nije dala nikakav nagao odgovor, nije čak ni pokušala da kroz smijeh, odbije. Bila je vrlo '

prisebna. Izdržala je izazivanje i čak se također počela smijati na svoj račun. Ali nijednom nije podigla oči da poglda Clinta.

Uto- priđoše dva oficira koje Maxwell predstavi društvu. Tog trena Clintovo samopouzdanje

162

i sigurnost, ikoja mu se bila počela pomalo vraćati, iščezmu. Jedan oficir bio je mlad poručnik, imenom Clayborn, lijep, uglađen, mladić. Vidjelo se na njemu da je oficir izašao iz škole, iz akademije West Point. Pokazivao je jasno i primjetno divljenje prema lijepom spolu. Posjedovao je mnoga svojstva na kojima mu je Clint zavidio, a osobito lakoću, umilnost i manire, kakve nikad nije mogao imati čovjek sa prerije.

Lijepoj May Bell je, nesumnjivo, bilo drago njegovo društvo. Poklonila mu je svoju punu pažnju, smiješila mu se i slušala njegove tihe riječi — komplimente, možda udvaranje, te je spuštala pogled crveneći se u licu još više nego s Clintom.

Gledajući ovo, Clinta obuzeše i ogorčiše neka nova nepodnošljiva osjećanja. U

prvom trenutku pogodio ga oštar ubod od saznanja da je to stvarnost, da, stvarnost da May Bell pripada njemu. Možda ona, zapravo, voli, ljubi nekog drugog čovjeka, a ne njega. Ta pomisao mu se učini svetogrđem. A on, zar da ne bude odan njoj, da, lijepoj May! A eto, pred očima mu je jasan dokaz te ljepote. Ona je izgledala divno! U

njemu se probudi nova, strasna čežnja. Da, on je bio samo dječak koji se nekad igrao s njom u djetinjstvu, a sad je ona visoko iznad njega.

Odjednom je osjetio kao da je iz svog snatra-nja, čežnje, nade, pao u ponor.

Odmakao se od društva, jer nije više mogao gledati i podnijeti, kako je njegovu May potpuno zaokupio i očarao ovaj mladi vojnik. Otišao je na suprotni kraj trijema. Neka unutrašnja bol razdirala mu grudi. Sta ga je to mučilo? Stara bol i patnja iz prošlosti, crni očaj iz tih dana. Još jače ga obuzela bol, žestoka i divlja.

11*

163

Clint je gledao preko sivog divljeg prostranstva, tamo daleko gdje je valovita čistina prelazila u cedrove šume, a zatim se dizala prema crnom prijelazu između planina i dalje gubila u purpu-nom obzorju. Sva ta ljepota, veličanstvenost, jednoličnost beskrajne prerije, sve te muke koje je prošao i podnio, sve to zajedno govorilo mu je da je sada došao do najveće boli i najveće radosti koju muškarac može doživjeti —

do osjećanja ljubavi prema ženi. Volio je malu May još od onog časa kad su se sreli na potoku, a kroza sve napore, borbu i patnju ta ljubav je samo rasla, jačala, zao-kupila mu srce i dušu.

Sunce je već bilo zašlo, a Clint je još uvijek stajao naslonjen na ogradu trijema bludeći očima po sivoj daljim, obuzet bolom svoje duše. Tu ga je našao Couch i odvukao u blagovaonicu.

Climt se uplašio od novih iskušenja, no u ovoj ogromnoj prostoriji bilo je prilično tamno, žagor gostiju malo ga je ohrabrio, te se ponadao da ga ' nitko neće ni primijetiti niti obraćati pažnju na njega. Bilo je mnogo gostiju koje uopće nije ni poznavao. Prisiljavao se da ne gleda u May, jer će s njom sigurno biti onaj privlačni mladi oficir i ona će se s njim zabavljati. No, uvidio je da ne bi imalo smisla baš

potpuno se povući, te zato podiže oči i stane razgledavati dvoranu. Za duljim stolom su već sjedili poglavice, izviđači, traperi i lovci, do njih vozari i drugi. Grupa vojnika sjedila je zajedno. Clint pogleda prema čelu stola i vidje počasne Maxwellove goste te večeri. Nekoliko gospođa iz Daggetova karavana, bila je tu i gospođa Clement, sjedile su lijevo od Maxwella, a May b,ell dobila je počasno mjesto desno od njega.

Skinula je šeširić i izgledala divno.

164

Clint se začudio kad je vidio da je mjesto do same May prazno. Pomislio je da je to mjesto rezervirano za poručnika Clayborna. Clint poželi da pobjegne i kakav je bio kukavica to bi i učinio da ga Couch nije silom gurao naprijed.

„Čuješ ti, tvrda tikvo, ono prazno mjesto je za tebe«, reče mu Couch i potisne ga nekoliko koraka. Uto ga primijeti Maxwell i rukom mu pokaže na mjesto do May. Clint je savladao svoju nespretnost i sjeo do nje. Skupio je svu svoju snagu, drhtave ruke stavio među koljena i zagledao se u svoj tanjur.

Uza sve to bio je na muci zbog njene prisutnosti. Sjedili su na klupama, a pošto je bilo mnogo gostiju, morali su se malo stisnuti. Osjetio je da ga dodiruje njen lakat, što ga je uzbuđivalo i zbunjivalo, te u svom očaju pomisli da skoči i pobjegne.

Djevojska je počela odmah vrlo ljubazno govoriti Clintu, bila je susretljiva i pažljiva, ali Clint je ostao i nadalje ojađen. Čuo je njen veseo glas, ali nije razabirao šta govori.

Ispod oka je primi" jetio da ga ona pažljivo promatra, više ga gledala s nekom zabrinutošću. Sigurno ga izdao izraz lica, kao uvijek kad se glupo i smeteno držao.

„Nije li ovo prekrasno, Clinte?« šapnu mu ona priljubivši mu se još bliže.

On je potvrdno kimnuo i promrmljao nešto bez veze.

„Tako si blijed.«

Jedva je shvatio što mu je rekla. Činilo mu se da svi za stolom govore u isti mah.

„Kako ti to izgledaš, Clinte?« natavi ona, a ta njezina nježna briga samo je još

povećavala nje-

165

govu muku. Sad već nije imao kud, jer ona opet upita:

„Šta je s tobom?«

„Nije mi dobno«, odgovori Clint.

„I zato si htio pobjeći?«

„Da.«

May nije popuštala. „A što te boli? Zato tako jadno izgledaš? Daj mi ruku!«

U tom trenu Maxwell pokuca jako po stolu. Svi su utišali. Uza sve njegovo dostojanstvo, na licu mu se vidjelo da se od srca raduje što je mogao pozdraviti goste za svojim stolom, tu na granici, gdje se ispisivala povijest Zapada, a i ovaj skup i taj stol bili su djelić tog Zapada.

„Dragi moji gosti«, poče Maxwell svojim zvučnim glasom, „evo ima nas ovdje stotinu i dvadeset, koliko još nikad nije bilo za ovim stolom na Maxwellovu rancu. Ja se time ponosim i od srca se radujem što vas mogu ovdje pozdraviti. Mi koji živimo ovdje želimo pokazati našim dragim novo-došlim prijateljima dvije stvari, prvo svoju gostoljubivost, gostoljubivost našeg Zapada, a drugo da svi Indijanci nisu isti, ne, svi oni ne skalpiraju, već su ljudi kao i mi. Hoću da podvučem značenje vaše prisutnosti ovdje, te vas u to ime još srdačnije i iskrenije pozravljam i želim dobrodošlicu vama ...

avangardi maseljenika, koji će naseliti ovaj naš Zapad. Da, ovaj naš bogat i divlji Zapad, kojeg ćete i vi, pored svih teškoća i muka, isto tako zavoljeti kao što ga i ja volim.«

Maxwell zastade za trenutak, kao da je želio da ove riječi što duže odzvanjaju u uhu slušatelja ili je, možda, htio da se pripremi za izlaganje svojih daljih misli. U svakom slučaju s njegova je

166

lica zračila čista i iskrena dobrohotnost, a oni koji su sjedili bliže k njemu mogli su nazrijeti da se iza njegove vanjštine krije neka prikrivena zabrinutost.

„Naš počasni gost je gospođica May Bell, evo je ovdje desno pored mene«, nastavi Maxwell. „Ona je rodom došla iz Ohija još kad je bila dijete od deset godina. Tad su se njeni roditelji priključili karavanu Jima Coucha tamo u Indepen-denceu 1854.

godine. No, oni su napustili taj kara-van i krenuli natrag. Bez sumnje, bili su obes-hrabreni opasnostima i strahotama ove granice. I nije čudo. Na povratku je mala May izgubila roditelje. I to je opet ona stara, stara priča sa granice, krvava i bolna. Prepad i pokolj. May se bila sakrila u grmlju na obali rijeke i spasila se. Slijedećeg dana našli

su je iseljenici ikoji su putovali u Texas. Pa ipak se maloj May tad ukazala sreća, jer se namjerila i došla pod skrb i očinsko srce Halla Clementa, starog mog ratnog druga s prerije, izvrsnog vojnika, borca i jahača, što mi sve nazivamo i podrazumijevamo pod imenom graničara . . Ponekad nam se čini da nas Bog zaboravlja, ali ja mislim da to nije tako. I Bog nije zaboravio malu May Bell. Ona je također došla na Zapad da doprinese svoj prilog zajedno s nama. S njom je došla i gospođa Clement, koja joj je bila i ostala druga majka, došle su također i druge žene iz plemenitog teksaškog roda. Možda će vam se činiti pretjeranim ako ise kaže, da Zapad nikad ne bi bio naseljen bez Teksašana. Sigurno je da Zapad ne bi nikad pripadao Uniji da nije bilo Teksašana. A s tim u vezi moram vam reći, da mi je teško i žao što je "došlo do rata između, Sjevera i Juga. Mo-167

<*>.

limo se da i to uskoro prođe! Veliki Zapad 6e opet osjetiti snažni zamah novih putovanja i napretka. Taj Zapad treba žene — pionirske žene. Nikakva glad na svijetu nije tako strašna i ne uništava čovjeka, kao glad za ženom.«

Maxwell opet zastade, pogladi svoju lijepu bradu i užagrenim očima pogleda goste, sve od zadnjeg poglavice na začelju stola pa do gore, do mlade djevojke desno od sebe, koja je sva sjala od razdraganosti. On joj se osmjehnu i u tom osmijehu očita se sva daleka prošlost, sve radosti i sve žalosti.

„Maloprije sam rekao«, nastavi Maxwell, „da su Zapadu potrebne žene. Žene prave, vjerne i hrabre!« Njegov duboki glas oštro je odzvanjao. „Žene, koje mogu odnijeti borbu i ustrajati. . i ja mislim da će i mala May Bell biti takva! Eto, kad joj je bilo deset godina, za vrijeme putovanja karavanom, kako sam vam već rekao, upoznala je jednog dečka sjedeći s njim na prerijskoj škuni i zavjerila mu se.. Taj naš sretni mladi prijatelj, to je taj Buf Belmet, za koga smo čuli još onda, kad nije imao ni šesnaest godina... Ovo dvoje sudbina je rastavila za mnogo godina, on je mislio da je ona mrtva, a ona je živjela, vjerna njemu... I sad su se opet našli. Ima li šta ljepše od toga?'. Gospođe i gospodo, poglavice, u Maxwellovoj kući se ne pije pa vam predlažem da umjesto zdravice od srca pozdravimo malu May Bell.«

Sakupljeno društvo ustade i pozdravi snažnim pljeskom i klicanjem, pri čemu su se osobito čuli odsječni i prodorni indijanski uzvici veselja.

Clint je bio kao slijep i gromom ošinut, no ipak je osjetio da ga May povlači za ruku, te usta-168

ne u namjeri da nešto kaže, ali ne progovori ni riječ, a May ga brže^bolje povuče natrag da opet sjedne.

„Prijatelji«, nastavi Maxwell koji je još uvijek stajao, „mi imamo danas i rijetku čast ovdje na granici. S nama je i među nama ovdje i božji čovjek, svećenik Smith.

Velečasni, hoćete li izreći svoj blagoslov?«

Svećenik Smith je također bio krupne i snažne građe, kao i muškarci oko njega, te kad ustade i podiže ruku, sve glave se pognuše.

„Bože, blagoslovi kruh naš! Blagoslovi ovaj dsup pionira, graničara, vojnika i Indijanaca. Blagoslovi ovo dvoje mladih ljudi, koji su riješili da sebi osnuju dom na Zapadu. . Blagoslovi malu May Bell i ovog mladića koga je izabrala. Blagoslovi ih i vodi dalje u vjernosti, nadi i slavi čestite, ljubavi, kroz tegobe i iskušenja ove granične zemlje. Amen!«

Za vrijeme molitve Clint je stajao uznesen i ushićen, obuzet pomiješanim čuvstvom i tolikom radošću, da gotovo nije ni opazio kako ga je May ispod stolnjaka nježno uhvatila za ruku i stisla {je. Osjetio je toplinu nježne ruke i kucaj njena bila. Clint nije ništa rekao, čak nije ni pogledao May, ali je shvatio i izražavajući svoju radost i uzbuđenje takođe stisnuo njenu ručicu.

Potom Maxwell pljeskom ruku dade znak, vrata se otvoriše i čitav roj mladih Meksikanaca uđe s punim zdjelama tečnih i finih jela koje postaviše na stol pred goste. Apetit nije nimalo zaostajao za radošću i raspoloženjem društva. Max-well u pročelju motrio je i slušao, a na njemu se vidjelo da mu je ovaj put puna duša bila još

punija, a bogato srce još bogatije!

169

„i

•

11.

Sve više su zaostajali iza starijih. Travnati nagib odsijevao je srebrnastim sjajem na mjesečini. Dolje u nizini svjetlucale su logorske vatre, a dug niz kola bijelio se prema tamnoj pozadini, topo-lovoj šumi. Čuo je lavež nekog psa, a zatim kao prkosan odgovor zavijanje kojota iza brežuljka. Jaok je išao Clintu za petama i režao

negodujući na lavež pasa i zavijanje kojota. Na nekom neravnom mjestu na cesti Clint primi May za ruku, a zatim je protiv svoje volje pusti. Kako iziđoše iz Maxwellove kuće, još nisu progovorili ni dvije cijele rečenice. Povremeno je Clint morao žuriti da bi održao korak s njom. U drugoj prilici bi on, jamačno, morao nju pričekati.

Hladan, mirisan zrak je godio. Dolje, na potoku, kreiketale su proljetne žabe, a miris drveća miješao se s mirisom kadulje. Sitno, tek izbilo topolovo lišće jedva da je šuštalo na blagom proljetnom vjetru. Mjesec se upravo izdignuo iznad tamne crte horizonta, i izgledao jako blizu, a ipak bio tako daleko. Greben u daljini ležao je bjelkast, usamljen i lijep.

Konačno je Clint uspio da se otrgne od tvrdoglave zbunjenosti, koja ga je upravo zaluđivala. Osjećao se prokleto u zbrci čuvstva, misli i riječi, koje su već trebale izići na otvoreno. No on nije mogao da ih oslobodi i iskaže.

170

Prolazila su kola za kolima. U ponekim kolima čula se gitara i milozvučna španjolska pjesma. A onda, na Clintovu žalost, stigoše do logora, gdje su ih čekali Clementovi s društvom.

„E, pa lijepo, baš mi je drago što sam vas sve upoznao«, reče Couch. „Veselilo bi me mnogo, kad biste ostali ovdje neko vrijeme. Laku noć«.

Tad se ovaj vozar okrene Clintu i još doda prostodušno: „Buff, mislim da ne moraš

žuriti natrag.«

Djevojka se slatko nasmije, jer je shvatila Couchovu misao i bi joj drago. „Laku noć, gospodine Couch.«

„Laku noć, djevojko«, pozdravi je sad malo dubljim glasom i naglašenim tonom, te ode.

„A vi mladi, nemojte žuriti«, reče gospođa Clement.

„Sigurno ćete imati dosta toga da kažete jedno drugom, otežući doda Hali Clement.

„Popnite se na sjedalo kola, a? Zar nam Couch ne reče, kako ste onda običavali po cijeli dan sjediti na kolima, voziti se i pričati? Možda se na mjesečini bolje odveže jezik i lakše se govori.«

„May, bi li pošla?« upita Clint ohrabren više svojom željom nego Hallovim riječima.

„Valjda ne misliš da ću odmah poći spavati?«

Ona pođe ispred Clinta stavi nogu na kotač, šešir joj pao na vrat, a Clint je prihvati za ruku 'da joj pomogne. Uspne se i sjedne kraj nje. Kroz još neprolistalu krošnju prosijavali su i po njima padali mjesečevi zraci.

Clint se sagne da je pogleda. Tamna kosa bila je izazovna, oči su joj sjale na mjesečini. U tim očima bilo je nešto nedostižno. On se nje plašio, da, bojao se.

171

„Dobro, Buf «, ona će vragoljasto.

„Oh, ti ne voliš taj nadimak«, gotovo da se ispričavao Clint.

„Ipak mi se sviđa.«

„Taj nadimak znači mnogo. Gospodin Couch mi reče da ti ga je dao Kit Carson.«

„Ne. Dao mi ga je Dićk Curtiss, također izviđač, Carsonov prijatelj.«

„Tvoje se ime pročulo na granici«, reče May gledajući ga sad ozbiljno.

„Hajde, molim te, ja samo vozim svoja kola.«

„Uvijek ću te tako zvati, Buff.«

„Uvijek?«

„Zar to ne želiš? Zauvijek!«

„May«, trže se Clint i prošapta. „Ti si mu rekla?«

„Kome? Šta reMa?«

„Pričala si Maxwellu o nama ono, kad smo prije mnogo godina sjedili na kočijaškom sjedalu kao sad... Nitiko to nije znao. Ni ocu nisam rekao.«

„Oh, ti to nisi zaboravio?« ona će šeretski.

„Ne, nikada! Nijednu jedinu riječ koju si mi ikada rekla.«

Njegova iskrenost je navede da prizna i ozbiljno kaže: „Da, rekla sam gospodinu Maxwellu.«

„Zašto si mu rekla?« gotovo prasne Clint.

„Oku tog gospodina Maxwella ništa ne može izmaći. Kad je onaj zgodni oficir s lijepim brkovima sjeo do mene, ti si se, Buff, prosto izmijenio.«

„Izmijenio se? Pa, nije ni čudo.«

„Srela sam dosta vojnika, kao što je taj, svi su oni jednaki. Udvaraju svakoj djevojci...

a ti si bio tako čudan. Nisi ni pokušao da mi udvaraš!

172

A ja, tako, nisam mogla prezrivo odbijati i vrijeđati poručnika Clavborna... I ti si onda pobjegao. Bilo mi je žao. Gospodin Maxwell je vidio kad si otišao. On me pristojno odveo od poručnika i rekao: „Mlada damo, naš Buf je uvrijeđen«. „Rekla sam mu da znam i da mi je žao. Ni sama ne znam kako sam se usudila da mu sve kažem. Nešto me čudno privlačilo k njemu da mu se povjerim i tako sam mu govorila i govorila 0 svemu, kako smo sjedili na kočijaškom sjedalu

1 da smo — da smo mi zaručeni. Izgledalo mi je da ga to raduje. Stisnuo mi je ruku da me je za-boljelo. Oh Clint — htjedoh reći Buff — trebat će mi mnogo vremena da se naučim na tvoje novo ime. Otakd smo se rastali, uvijek sam mislila i znala samo Clint — Clint — Clint... Gospodin Maxwell te jako voli. Nije mi to rekao, ali sam primijetila da je to tako. Zbog moje vjernosti tebi, bio je, vidjela sam, nekako čudno radostan i sretan. Osjećala sam to.«

„Skoro sam umro kad je on onako otvoreno govorio o nama.«

„Da, sjećam se da si bio na strašnoj muci. A ja, luda guska, mislila da te boli trbuh.«

„May, to nije bila šala«, reče Clint tresući glavom, „mene je jedanput ubola indijanska strelica, al' to nije ništa prema onome što sam kod večere osjećao.«

„A šta je to bilo?« primakne mu se May bliže.

„Onda nisam znao, a sad znam«, odvrati Clint žalosno. „Bio sam ljubomoran na onog lijepog vojnika, gorio sam sav iznutra.«

„Oh, nato mi se ne moraš kleti«, prošapta May i uhvati ga pod ruku.

„Ma, draga, čitao sam u Bibliji o ljubomori. Tko se može oduprijeti ljubomori?«

„Buf Belmet, nemoj nikad da me napraviš ljubomornom«, kao prijetećim tonom reče May. „Oh, sad počinjem osjećati i vjerovati da te znam. Najprije si mi se činio stranim.

Ali vidim, ti se nisi promijenio. Naravno, stariji si, miran si i... žalostan. Moj dragi dečko, Clint!«

Položila mu je glavu na rame, a Clint osjeti na ruci njene suze.

„Nemoj plakati«, šaptao je, pa umalo što i sam ne zaplaka. „Bilo je teško, ali sad mi...

mi...«

„Imamo jedno drugo«, dovrši ona.

Clint je privuče još više k sebi i osjeti da mu se i ona priljubila i privila, i to mu dade snage da savlada svoju stidljivost.

„Ti kažeš, da smo mi zaručeni?«

„A zar i ti to ne kažeš?«

„Pa mislim tako... ali May, budi ozbiljna, zaručnici se žene, zar ne?«

„Da, to biva tako«, odgovori ona s laikim osmijehom, „ako muškarac ne iznevjeri.«

„Oh!«

„Kaži, Buf «, šaptala je ona uzbuđeno. „Ja sam mislila da mi hoćeš to reći.«

„A nećeš praviti šalu od toga?.. Znaš, ja pokušavam, ja hoću...«

„Znam, dragi! Uvijek sam znala. Ti si imao toliko toga reći da te to smelo i nisi mogao iskazati.«

„Sad ću ti nešto reći ili umrijeti«, reče on vlažeći suhe usne.

„Nemoj umrijeti.«

174

„May — ti me zoveš dragi!« izreče Clint bojažljivo i u zanosu.

„To mi je izmaklo. Reći ću ti pošteno. Uvijek sam te u svojoj duši tako zvala još

odonda, kad sam čitala jednu knjigu gdje tako piše. Voljela sam tu knjigu.«

„Onda ću i ja tebe zvati draga«, reče on suspregnutim glasom i koliko mu je dozvoljavala njegova smjelost. „Moram ti nešto reći, što ti još nisam rekao, a trebao sam već odavno. Zapravo nisam znao kako, ali, na poštenu riječ, May, nisam to znao sve do večeras. , Hvala onom zgodnom oficiru!«

„Buff, ti rješavaš zagonetke«, odvrati May razdragano.

„Znaš li i ti rješavati zagonetke«, upita je on i obuhvati rukama oko struka.

„Ne znam uopće«, promrmlja ona.

„Volio bih da sam ti mogao reći što sam osjećao. . gledao sam preko plavičastog beskraja naše velike prerije, obuzet čežnjom i strahom. . sve me pritislo u mom očaju da sam te izgubio, bolje lo me u srcu... mala moja May, tad sam vidio da te ljubim, jako ljubim.«

„Oh Clint... oh moj Buff«, šaptala je ona podižući ,glavu s njegova ramena. Na mjesečini mu se pokaza njeno ushićeno i milo lice sa dva kao noć tamna oka.

„Da, ljubim te, May, i to osjećanje nije mnogo drukčije od boli koju sam osjećao večeras.«

Lijevom rukom izvuče Clint tanki lančić koji je nosio o vratu. Nešto sjajno zvecne.

„Prsten, oh!« ote se njoj s radosnim uzbuđenjem.

175“To mi je sve što mi je ostalo od majke. Moj otac dao ga je njoj, dok je još bila djevojka... kasnije joj je bio premalen, ali tebi će pristajati, daj ruku da vidimo.«

May pruži svoju malu ruku koja je malko drhtala. On htjede navući prsten.

„Ne taj... treći... baš pristaje! Clint, čuvat ću ga cijelog života.«

Jedno vrijeme su oboje šutjeli. Ona mu se naslonila na grudi, njena kosa dodirivala mu usne.

U noćnoj tišini mjesec se polako penjao. I zadnji vozari već su se zavukli pod pokrivače, kojoti više nisu zavijali, ni zvonca na sputanim ko njima nisu više zveckala.

„May, nije li bilo strašno.. kad smo se sreli u dućanu?« Zar se ti nisi skamenila od stida?«

„Ja? Ne! Ja sam sva protrnula od radosti. Bilo mi je sve tako lijepo, dok me Murdock nije povukao i tebe udario.«

„Uh, udario me. Zaboravio sam«, reče Clint bludeći u mislima.

„Buf , znaš, on mi se isprva sviđao, dok se nije preslobodno počeo vladati prema meni. Sad ga mrzim.«

„Kako preslobodno?«

„Ništa, u stvari. On je samo pokušavao, pa sam mu opalila ćušku da mi je ruka satima bridila.. Clint, uklanjaj mu se s puta. On će te zaustaviti i bez razloga.

Gospodin Hali zna nešto o njemu, a neće da kaže ni meni ni gospođi Clement. Voljela bih da ga više ne vidim.«

„A hoćeš li ga vidjeti?«

„Koliko znamo, napustit će naš karavan ovdje. Imao je dosta novaca za kupovanje krzna.«

176

„To mi je drago. Zaboravimo ga... Ali ne i naš susret, May, draga, znaš li šta si onda uradila?«

„Kad?«

„U dućanu, kad ti je onaj vozar rekao da sam ja Buf BeLmet.«

„Ah, to.. čini mi se da sam potrčala k tebi, zar ne?«

„Potrčala?.. Ti si letjela.. To mi je bio najdivniji trenutak u mom životu dosada.«

„A onda sam doletjela ravno tebi u ruke.«

„Da.«

„Kad si ih raširio, a što bi sirota djevojka, onako zbunjena mogla drugo i uraditi?«

„Ne znam, kako se to desilo, ali si se najednom našla u mom zagrljaju.«

„A onda, tko je koga zagrlio i stisnuo? Jedno od nas je, jer su me rebra zaboljela.«

„Možda bi trebala mene karati zbog toga. Stric Jim kaže da ja ne znam svoju snagu.

A. . ja sam ti zbacio šeširić, je li?«

„Dabome.«

„I pomrsio kosu?«

„Da.«

„A onda sam te bez imalo stida poljubio pred onom gomilom, koja je zinula i gledala u nas, zar ne?«

„Nije to bilo ništa bestidno od tebe. Istina, dragi, bio si pocrvenio kao vatra, ali... nisi me poljubio, eto, to nije bilo lijepo od tebe i zato ja tebe neću poljubiti. .«

„Ah to, May! Sam znam... da...«

„Dragi, ja sam te pokvarila još onda na preriji, kad mi je bilo deset godina. Ja sam tebi iska-12 Karavani se bore

177

zivala ljubav, a ti se nisi ni maknuo. A sad, ako hoćeš, moraš najprije nadoknaditi ono od ranije.« Clint joj utisnu poljubac na sočne usne, ona mu se nađe u naručju predajući mu se puna žudnje i zanosa. Bila je isuviše čestita a da ne bi iskazala otvoreno svoju želju, čežnju i radost, svoju ljubav, te ga obgrli oko vrata i prošapta:

„Buff, moram ti to uzvratiti.«

Kad se Clint uvečer vraćao Maxwellovoj kući, činilo mu se da su mjesec, noć, zemlja i cijeli svijet stvoreni samo za njega, a on je to samo tre bao da primi s divljenjem, zahvalnošću i poštovanjem. Sve što je dotada prepatto, nestajalo je pred svjetlom ljubavi koju je osjećao i koja mu je bila poklonjena.

Stigao je do svoje brvnare i sjeo na prag. Stišali su se i psi po logoru, kao i njihova divlja braća, kojoti, tamo daleko na pašnjacima. Nad Maxwellovim rančom visio je blijed, lijep i tajanstven mjesec. Clint nije mogao ništa misliti, već je samo sanjario o njenim slatkim poljupcima. Možda će već sutra morati da pogleda stvarnosti u oči, svojim novim brigama t dužnostima. Još dugo je tako sjedio u noći.

Slijedećeg jutra je zakasnio na doručak, a Maxwell mu zadirkujući ga reče kroz smijeh: „Buf , ako se budeš do u kasnu noć zabavljao sa ženama, nikad dobrog izviđača od tebe.«

„Oh nemojte tako! Ja baš želim da budem dobar izviđač, odvrati Clint, „ali ova zadnja noć

je vrijedila.«

„I ja mislim«, opet se nasmija Maxwell. „Čuj Buf , dođi danas prije podne u moj ured.

Moram s tobom nešto porazgovarati.«

178

Clint nije znao da ga je Maxwell zvao po pri vatnoj stvari, te ga je stoga kopkalo šta bi to moglo biti. Zato je požurio i ulučio zgodan trenutak i ušao u ured. Maxwell je upravo nešto raspravljao s vozarima i isplaćivao ih. Kad je završio taj posao, okrene se Clintu, gurne mu stolicu i pokaže da sjedne. Stavio je pred njega kutiju s cigaretama, ali je brzo povuče. „Zaboravio sam da ne pušiš ... Buff, ne moram te pitati da li si uredio stvar sa May?«

„Ne, gospodine, jer ste to uradili May i vi«,

odgovori Buff zahvalno.

„E pa, onda je sve u redu, zar ne?«

„Nisam ni sanjao da bih mogao biti tako

sretan«, iskreno reče Clint.

„Couch mi reče koliko ti je godina, ali sam

zaboravio.«

„Uskoro će mi biti osamnaest, gospodine Max-

welle.«

„Kod nas na grnici ne pita se za godine, već koliko je osoba valjana. May ima šesnaest. Pionirske djevojke rano se udaju, a tako i treba.«

„Što mislite s time, gospodine«, promucao je Clint i malo pocrvenio.

„Moja bi želja bila, da se vas dvoje vjenčate«, ozbiljno će Maxwell.

„O, a kad?«

„Odmah, čim to Clementovi dozvole. Oni su posvojili tu djevojku i vole je kao svoje dijete. Ja sam se baš ne razumijem oko djevojaka.«

„Možda bi trebalo pitati i strica Jima Coucha. On je moj skrbnik, dok ne navršim dvadeset jednu.«

iz«

179“Mani ti to! Jim Couch je dobar vođa karavana. No on je ponekad nagao i prijek čovjek, sve mora biti kako on hoće. On se često isuviše izlaže. Čuj, Buf , poslušaj me! Couchove kosti će strunuti na granici kao i kosti mnogih drugih dobrih graničara.

.. Ja ne bih želio da ti otruješ srce toj maloj

djevojci.«

„Ali zašto? Zašto bih ja to? Ja to nikad neću«,

branio se Clint.

„A šta bi ti i mogao uraditi, ako te Komanči

ubiju?«

„Ubiju? Komanči?«

„To baš i mislim. Ja ne mogu reći vozarima da napuste karavane, jer i ja sa svojim poslovima ovisim o njima. Ako karavani stanu, ja sam gotov, crk'o... Ali ti u povjerenju kažem, rat će nam donijeti pakao ovamo na granicu. Prebacivanje robe karavanima bit će deset puta opasnije nego dosada. A sigurno će doći vrijeme kad mali karavani, uopće, neće moći ni da krenu. Za godinu dana, a možda i ovog ljeta svi Apaši, Komači, Kiove i Poni bit će na ratnom pohodu, čujemo da se sve više pojavljuju i bande bijelih razbojnika.«

„I vi mi savjetujete da dignem ruke od vo-zarskog posla«, uplašeno upita Clint.

„Da. I to radi ove male djevojke«, reče Max-well i nalakti se pokrivši dlanovima oči.

„Slušaj, Buff, reći ću ti jednu moju tajnu... I ja sam nekada volio takvu djevojku kao što je May. Izostajao sam dugo na putovanjima. Jedanput sam ostao jako dugo, te je ona povjerovala da sam mrtav. .. tako je kasnije rekla. I šta? Udala se preko volje za drugog, a meni se život zauvijek zagorčao. Ne želim da se to i tebi dogodi s tvojom djevojkom.«

180

„Ali May će uvijek ostati vjerna«, iz duše reče Clint s izrazom koiim je htio naglasiti da je svaka sumnja o tome besmislena.

„Ona je bila vjerna i možda će i ostati dok je još ovako mlada. Ali djevojka lijepa kao May neće ostati neudata ili će u najmanju ruku imati prijatelje. Kod nas na granici ne čeka se dugo!«

„To je strašno, gospodine Maxwell«, uzviknu

Clint.

„Glad muškarca za ženom je isuviše jaka. Pa i sam si čuo i vidio bijele ljude koji su se oženili Indijankama. Te ljudi su drugi nazvali imenom squawmeni. Kit Carson je oženio polumeksikan-ku. To je dobra žena, ali je navodim samo kao primjer... Buff, ti i May ste siročad, vi nemate rođake, sami ste. Dugo godina ste bili nesretni, a sad se volite i trebalo bi da se uzmete.«

„Da, gospodine, ali kad?« Clint će bojažljivo. Nije imao volje da se suprotstavlja ovako lijepom izgledu budućnosti za sebe.

„Šta, kad! Odmah sad. Još prije nego što svećenik Smith otputuje. On putuje u Kaliforniju. Pa i to da ti kažem, svećenika ćeš rijetko ovdje naći, a za nekoliko godina bit će ih još manje.«

„Koga ću najprije pitati?« sad će već šapatom Clint.

„Pa naravno, May. Ako ona pristaje, onda pitaj Coucha. On će svakako pristati, ali se neće pomiriti s tim da ti ostaviš vozarstvo. Zatim, Buf , ako oženiš May, morat ćeš se i brinuti za nju. Ako čekaš, onda ćeš je ostaviti Bogu na brigu ili nekome drugom. Na mom rancu nikad nisam imao bijelu ženu, to sam uzeo kao zakon. No, što se tiče May, nju bih uzeo, jer će me možda rat upropas-181

titi, pa ću morati sve prodati i otići. Drži ti, mladiću, što imaš u rukama. Radi tvog dobra ti ovo

govorim.«

„Hvala, gospodine, znam. Ja to shvaćam. Nisam ni ja od one sorte koja se predaje.«

„Naravno da nisi, Buff. Ali ja poznajem granicu. Isto tako zna je/i Kit Carson. On će stići ovamo sutra, možda još večeras. Mogao bih se okladiti da će ti on savjetovati da oženiš May i odeš u Kalif omi ju.«

„Kaliforniju? Ali ja volim preriju«, protivio se

Clint.

„Ah, mani!« Maxwell diže ruke. „Zar više

nego May Bell?« „Ne, ne!«

„Pa onda već jednom idi k njoj i ako možeš nagovoriti ostale, oženi je prije nego što bude

kasno.«

„A zašto kasno?«

„To ti je uvijek tako. Nekoliko godina u karavanu i onda si pravi graničar. Pa lijepo! Ali onda je već kasno. Život će ti to potvrditi. Kit Carson je morao prestati, i to baš na vrijeme. Curtiss, Glade, Rockwell, svi su oni vidjeli šta dolazi. Jim Couch, Dagget, Grace — zalijepili su se za karavane i previše dugo. Oni nikad neće prestati, a njihovi skalpovi će jednog dana ukrašavati šator nekog crvenokošca.«

„A da li ste vi bili vozar, vodič, čovjek sa prerije?« upita Clint.

„Nisam. Ja sam je dosta puta prešao da upoznam čari velike prerije i da je shvatim.

Većina ljudi nikad nije mogla da shvati ono — zašto. To je ta ogromna pustinja, koja uvijek zove, koja ni-182

kad ne prestaje, zemlja vječite jednoličnosti, čudne osamljenosti — pa zatim vožnje, logori, straža, borba — sve to zajedno zaokuplja dječačku dušu, zgrabi i prikuje kasnije uza se kao odraslog čovjeka.«

Clint se diže neprimjetno podrhtavajući pred ovim mudrim i dobrim čovjekom. Uspravi se i reče: „Gospodine Maxwell, s moje strane poslušat ću vaše savjete, zahvalan sam Bogu što imam takve prijatelje kao što ste vi i Kit Carson, ali ja još nemam dvadeset jednu i moram slušati strica

Jima.«

„Pa i pravo je tako. Znam da je Couch tvrd orah, ali i on mora računati da na drugoj strani stojite ti i May, a i ja. Dobro smo se udružili. A sad idi i zgrabi May!«

„Ići ću, ali se bojim.«

„Zašto?«

„Možda zato što je onako... tako... toliko lijepa. . bojim se da ću je morati moliti, a ona da ne napravi štogod drugo.«

Maxwell odloži cigaru i pogleda Clinta beznadno.

„Dok si još bio dečko, zaradio si jedno ime.

Prozvali su te dječak-vozar. čuo sam to mnogo prije nego što sam te vidio. A sad si čvrst momak, delija. Čuo sam od ljudi, da si i ti sudjelovao u borbi protiv Indijanaca.

Čovjek si sada, muškarac! Sad smjesta idi k svojoj May i pokaži joj da si muškarac i kad je ljubav u pitanju.«

„Da, gospodine, ali — ali šta treba da radim?« mucao je Clint svjestan da se nalazi ukliješten između suprotnih osjećanja.

„Uhvati je nasamo, pa ako baš moraš čekati i do noći«, reče Maxwell ozbiljno sa sanjarskim sja-183

jem iz prošlosti u očima. „Onda je zgrabi u naručje, podigni od zemlje, stegni je, ljubi, da ostane bez daha, da ti ne uzmogne reći ne, ako bi i htjela. .. Možeš li to učiniti, Buff?«

„Uh, nekako gubim snagu, gospodine. Zar baš moram da je grabim na trik, kad znam da će reći da na sve što budem od nje tražio?«

„Nemoj to vjerovati, Buf , žene su čudne, varljive, nikad ne možeš znati šta će jedna djevojka uraditi. Mozak joj se mijenja s vjetrom. Sviđalo se to tebi ili ne, odjednom ćeš je naći kako očijuka s poručnikom Clavbornom ili s onim momkom Mur-dockom.

A pazi, on je i prestar i prelukav za nju. Sklanjaj je ispred njih. Pazi, šta ti kažem!...

Sad trči, ljudi me čekaju, ne mogu se po cijeli dan baviti tvojim ljubavnim problemima.«

Clint ode, a Maxwell mu s vrata doviknu: „Clint, volio bih da sam na tvom mjestu...

Dođi mi reći šta je bilo.«

Clint je ubrzao korake prolazeći preko dvorišta punog besposlenih trapera, lovaca, vozara i Indijanaca, koji su se muvali i ležali sve čekajući da se nešto desi.

Najednom se gotovo sudari s Couchom koji je dolazio iz logora.

„O, striče Jime, što tako mrko gledate?«

„Ma, evo baš sad sam bio sa Buellom, novim zastupnikom tvrtke Auli & co«., odgovori Couch ozlojeđeno. „On ima tereta, sve krzna, za devedeset kola i to mora biti u Westportu koncem kolovoza. Reče ini da mi njegova tvrtka neće više dati nijedan posao, ako ne primim ugovor za ovo i ne počnem odmah tovariti.«

„Pa šta ćete radit ?« zabrinuto će Clmt.

184

„Ne znam ni sam, već sam gotovo lud.«

„A šta kažu vozari?«

„Još ne znaju ništa o tome.«

„Striče Jime, vi znate da ne možete krenuti, ako ne dobijete za pratnju čitav eskadron konjanika. Morat ćete pričekati, dok ne stigne neki drugi karavan da vam se priključi.«

„Naravno, znam ja to. Dagget mi je kazao da on ne može krenuti iz Santa Fea još

nekoliko tjedana, možda čak i šest. . Buf , najgore mi je od svega što Buell nudi veću cijenu po težini i još ekstra pet stotina dolara ako teret stigne u West-port do petnaestog kolovoza.«

„Uh, to je primamljiva ponuda, ali ipak mislim da je nećete prihvatiti«, ozbiljno reče Clint.

„Kako to — nećete? Zašto ne kažeš — nećemo? To bi značilo da nećeš s nama«, ljutite upita Couch.

„Ne bih išao, striče Jime«, mirno odvrati Clint.

„Radit ćeš onako kako ja kažem«, viknu Couch, „'nisam ja samo vođa karavana, ja sam i tvoj skrbnik.«

Couch je normalno bio dobar i susretljiv čovjek, ali ako bi mu se tko usprotivio, postajao je strahovito tvrdoglav. Ako bi uz to popio i koju čašicu, onda bi bio još gori.

Clint se bojao da Couch i sad nije malo popio, te je pazio šta će reći.

„Ja ću vas poslušati, striče Jime!«

„Buff, uvijek si me slušao... Sve ti je to jedno petljanje. Sad si opet našao svoju djevojku i Bog mi je svjedok da ja ne bih htio da te rastavim od nje... Imaš vrašku sreću.« Zatim se okrene i ode prema dućanu. Ostavio je Clinta u nedoumici i neprilici, kako još nikad nije bio.

185

Clint promisli da !bi mu 'bilo najbolje ako odmah pođe do May, da govori s njom i ujedno malo pričeka i vidi kako će se Couch riješiti svojih neprilika. Sad je bilo teško dobiti vozare i pored dobre plaće i Couch bi morao uzeti svakog čovjeka do kojeg uzmogne doći.

No, trenutno Clintovo neraspoloženje, koje ga je ofouzelo zbog Couchovog zahtjeva i grubog nastupa, nije dugo potrajalo. Neprilike vozara, teškoće, karavani, Indijanci, sve to nisu bili dovoljni razlozi, niti palk Ikakvi teški udarci da bi mu pokvarili radost

'koju je osjećao tog dana. Pade mu na pamet da za May kupi kutiju slatkiša što ih je donio Daggetov karavan, te se okrene i pođe preko dvorišta natrag u dućan.

Na vratima dućana skoro se sudario sa May i poručnikom Claybornom koji su upravo izlazili. Clint je zastao zabezeknut i zaprepašten. May ga u prvom trenutku nije ni opazila, jer je okrenula glavu Claybornu i slušala što govori. Pod rukom je nosila baš

onakvu kutiju slatkiša, kakvu je on mislio da joj kupi. Nešto ga ubode u srce, vidje kako se May sva sja od dragosti, smiješi se i gleda Claybornu u oči.

Tad ga May opazi, a njemu se učini da sjaj njenih očiju, ljepota njenih poluotvorenih usana, osmijeh, koji je poklonila Claybornu, još više pojačaše njenu ljupkost i dražest.

Clint je znao da je ta njena radost i ushićenje, što se odrazilo u sjaju njenih očiju, njenoj ljepoti i ljupkosti, Jbilo namijenjeno samo njemu, pa ipak nije mogao da se savlada, već se samo ukočeno naklonio, skinuo šešir i bez riječi ušao u dućan. Istog trena shvatio je da je glupo postupio.

186

12.

Clint je prošao kroz dućan kao slijep. Nije vidio ni prodavače, ni mušterije. Spotakao se o neku vreću i izjurio na zadnja vrata. Bio je bijesan sam na sebe, na May, na onog poručnika što osvaja ženska srca i na cijeli svijet.

Prošao je pored meksikanskih brvnara, ham-bara, obora i opet pojurio natrag u dvorište. Bijes mu se pretvorio u jad i potištenost, žalosno i pokajnički lutao je bez cilja, ali sad mu je bilo već kasno da suspreže svoju ljubomoru. Šetao je, sjeo je na neki sanduk, potom se naslonio na ogradu i zurio u daljinu, kao kakav Indijanac s brežuljka.

Odjednom se trže i srce mu žestoko zakuca. Vidio je May i gospođu Clement kako izlaze iz Maxwellove kuće. Poručnik nigdje nije bio u blizini. Odmah mu je sve oprostio. Zlokobni glas, koji mu je govorio da bi poručnika trebao ubiti, iš-čeznuo je.

May i gospođa Clement su ušle u dućan, a Clint požuri za njima. Gospođa Clement je nešto kupovala, a May stajala po strani. Mada se malo pribojavao, Clint se napravi ozbiljan i važan i priđe djevojci.

„O, dobro jutro, gospodine Belmet«, hladno će i kao s daljine May.

„Brojiutro!« nabusito odgovori Clint, a bio je nesigurniji nego ikada. Istina, s tom djevojkom proveo je samo jedno popodne i jedno veče, ali ni-187

je uočio ni trunak one odlučnosti koja je sada izbijala iz njenih crnih očiju.

„Čini mi se da sam vas već vidjela«, reče ona.

„Možda. Ali me sigurno niste vidjeli maloprije, kad sam ja vidio vas. Čini mi se da vam je, možda, trebao dalekozor da biste me primijetili.« '

„O, pa da, izgledali ste nekako sitan. . Vi valjda hoćete nešto kupiti, pa ne bih željela da vam smetam«, odvrati May.

„A ja sam došao ovamo baš zbog vas«, uporno

nastavi Clint.

Clint joj se netremice zagleda u oči. Nije mogao da je navede na normalan i razborit razgovor. Znao je da je pao kod nje u nemilost, što ga još više ogorči.

„Izvolite malo slatkiša«, pretjerano ljubazno reče May i ponudi mu iz otvorene kutije.

Clint joj opet reče, zašto je došao u dućan, a ona mu odgovori: „Molim, izvolite reći što želite,

slušam.«

„A taj rumen oficirčić kupio vam bombone, je

li?« zajedljivo će opet Clint.

„O da, baš lijepo od njega. Imam još jednu kutiju u šatoru, što mi ju je kupio Mudrock.

Obojica su jako pažljivi«, odgovori ona čudnim glasom i gledajući tako čudnim pogledom da Clint tek sad nije ništa znao niti razumio.

„Ja neću dozvoliti, da ti. .«, plane Clint, ali ga istovremeno prekinu blijesak njenih očiju.

„Clint, jesi li došao ovamo da se ispričaš ili da se svađaš?« odlučno će May.

„Da se ispričam? A zašto?

„Najblaže rečeno, ružno si se ponašao.«

„Gle, a šta sam to uradio?«

188

„Sreo si rxxe licem u lice«, Ijutito će May. „Gledao si me poprijeko, kao da sam nešto loše napravila. Nisi rekao ni riječ, a poručnika Clay-borna nisi ni pogledao. Nisi se ni okrenuo kad sam te zvala. Bio si prost i uvrijedio si me.«

„Ne bih rekao da je baš tako bilo.. Vidio sam te kako očijukaš.«

„Očijukam! Kako se usuđuješ?« Tog trena je Clintu izgledala Ijupkija nego ikada, divna, poželjna i nedostižna. Lice joj bilo blijedo kao biser, u očima joj buktala jarost i Iju-tina. Clint je uvidio šta je svojom pakošću kod nje izazvao, te u duši osjeti mučninu i bijedan gnjev. „Da, veliš, nisi?«

„Ako ti, zbilja, tako misliš, nek' ti bude«, Ijutito podiže glavu i oštro odgovori May.

„Rastapala si se gledajući ga u lice, sva si se isjekla na rezance umiljavajući mu se, čisto si že-Ijala da mu pokažeš...«

„To nije istina«, prekide ga ona, dok je on zastao i po mislima kopao šta još da joj kaže. „Vidio sam te«, ponovo će Clint. „Clinte Belmete, da li ti, zaista, misliš da sam očijukala s onim vojnikom?« naglo upita ona, a rumen srdžbe prođe joj bijelim licem.

„Da, tako mislim«, uplašeno će ali tvrdoglavo

Clint.

„U redu. A sad ću ti reći kako je bilo«, reče May prezrivo. „Srela sam poručnika Clayborna ovdje u dućanu, čisto iz pažnje kupio mi je kutiju bombona i prosto ugurao u ruke. Da li sam mogla baciti bombone na zemlju? Niti sam ga tražila, niti željela da mi kupi slatkiše, to znaj! Živjela sam i odgajala se u dobroj obitelji, učili su me lijepom i

189pristojnom ponašanju i ja znam sebe, znam da sam lijepo odgojena djevojka.

Primila sam slatkiše i lijepo se zahvalila... Jest, vidio si kako se smijem i ljubazno razgovaram s njim. Da! A zašto? Zato što mi je čestitao na zarukama s tobom, zato!

Čuo je šta je Maxwell o nama govorio. Rekao mi je da si krasan momak i da si već čuven na granici. . Zato sam s njim bila ljubazna i radovala se što o tebi tako misli.

Eto, to je bilo, ti divljače, lovce bizona!«

„O May«, jadan i postiđen uzviknu Clint.

Ona se nato nije obazirala, već mu okrenu leđa i pođe.

Uhvati je za ruku i ispod glasa uze je moliti da mu oprosti.

„Da svakako« ledenim glasom i tiho odgovori May. Clint je shvatio da joj ni ne pada na pamet da mu oprosti.

„Molim te, čuj me«, poče on opet i uhvati je za rukav, a ona se istrgne. „Danas sam toliko zbunjen i uzbuđen, nisam nikako mogao doći k sebi. Najprije sam govorio s Maxwellom. Toliko mi je ulio nade, razveselio me i ohrabrio, May, zbog tebe, a još

sad ti ne mogu reći. Stric Jim mi je opet • javio loše vijesti, mislio sam da je pijan. .

Kad sam te vidio, sav sam bio izvan sebe, mislio sam...«

„Rekao si mi svoje i meni je to dosta! Smatraš da sam očijukala. E, moj gospodine, Buff Belmete, ne znam ima li koja djevojka koja je tako daleko od nevjere kao ja... Ali, kad me opet vidiš s poručnikom ili Lee Murdockom, dobro gledaj!«

„May, nemoj tako«, preklinjao je Clint.

„Očijukat ću i te kako i s kim god budem mogla.«

190

„To će me ubiti«, razdirala je Clinta ljubomora.

„Baš bih voljela vidjeti šta bi uradio«, reče May podrugljivo i pomalo podozrivo.

„Uradio? Već će mi to netko platiti«, reče Clint naglo se oslobađajući iz očajne zbrke svojih osjećanja.

„Zbilja? Ti bi to napravio?« izazivala ga je May gledajući ga lukavim pogledom žene.

„Da. Mi smo na granici, a ti si moja djevojka.«

„Bila sam«, gotovo žalosno reče May.

„May, zaboga, ti me nećeš ostaviti, je li da

nećeš?«

Ona se malo ublaži, ali još uvijek odlučno: „Ne, neću te odbaciti, ali tebi je već bila potrebna lekcija.«

„Dosta mi je i sada«, sav jadan će Clint.

„Tebi treba dati pravu lekciju. Nazvao si me namigušom bez ikakva razloga,.. a ja sam te ljubila iskreno, toliko... Kad bi samo znao, kako onaj Teksašanin trči za mnom, ti bi se stidio.«

„Ne želim znati, stid me je i ovako.«

„I te kako bi se stidio! A ti se još praviš važan i praskaš kao da sve mora biti po tvome«, opet će May prezrivo. „Razočarala sam se u tebi, uvrijeđena sam i možda će

proći još dosta vremena dok se nas dvoje uzmemo. . Znaš, uvijek se nađe neki mlad čovjek da trči za mnom i da se ponaša malo ljepše od tebe. A ti? Misliš li se i dalje tako ponašati, pa onda bjesniti i ludovati!«

„Stidim se«, iskreno i otvoreno reče Clint. „A šta sad mogu! Teško mi je što ne mogu spriječiti drugim momcima da te gledaju.«

„Pa kakvi ćemo mi onda biti zaručnici, ih!« reče May.

„Kažem ti, ljubomoran sam, a ti si tako lijepa!«

„O, Bože, ja lijepa?« uzviknu May s radošću djeteta. „Dosad mi to još nikad nisi rekao.«

„Pomirimo se, May, hoćeš li? Proveo sam s tobom samo nekoliko sati. . ali ti si moja djevojka, i svakako da mi nije pravo ako očijukaš s kojim muškarcem.«

„Zbilja?... Sta ti misliš pod tim kad kažeš — očijukaš?«

„Pa eno onako, kako si gledala onog oficira.«

„Clinte, zar ti nisi u stanju razlikovati kad jedna djevojka iskreno i prirodno, lijepo gleda nekoga ili kad je namjerno i namješteno ljubazna?«

„Ne. Zaista to ne znam. Za mene je uvijek prirodno.«

„Znači, ja sam namiguša?« May će ozbiljno.

„Ma ne kažem ja to«, naglo će Clint. „Ni ne znam šta to znači... ti si mi prva i jedina djevojka koju sam volio.. I sam Maxwell kaže da nikad ne možeš znati ćud žene.«

„Clinte ti sve uzimaš k srcu«, reče mu May, a na licu joj se moglo primijetiti da se suspreže da ne bi pokazala kako je on svojom naivnošću upravo zabavlja.

„A šta da mislim?« očajno će Clint.

„Misli šta hoćeš«, okrene se May i ode.

Clint je htio potrčati za njom, no nije imao više snage, znao je da bi je time mogao još

gore rasdrditi, a bio je uz to svjestan da ju je svojom neuljudnošću i budalaštinom već izvrgao šalama i govorkanju vozara i vojnika, pa možda i Indija-192

naca, kao što se već i pošalio na njihov račun poglavica Usamljeni Vuk.

Smogao je još toliko snage da ode u svoju brvnaru, gdje se bacio na ležaj i prepustio svojim osjećajima. Premda je već odrastao i bio skoro gotov muškarac, ipak je bio svjestan da o djevojkama i ljubavi još ništa ne zna. Još uvijek je bio neiskusan mali dječak.

Kad se malo umirio, pokušao je trijezno razmišljati. Cijeli dan je otkrivao sam sebe.

Svim srcem i dušom ljubio je tu djevojku, a ona mu se činila nekako čudnom i stranom. On nije znao ni mogao protumačiti ponašanje bilo koje djevojke, jer godinama nije imao prilike da progovori s kojom ijednu riječ. A May? Pa nju zna samo iz djetinjstva i ona se ne samo izmijenila, već odrasla i razvila se u dražesno stvorenje, u pametnu i lijepo odgojenu djevojku. Osjećao je da je ona visoko iznad njega. Rekla mu je: „Ti divljače.. « Da, nazvala ga je tako, jer je bila ozlojeđena, a možda malo i da mu se naruga, pa ipak ga je to bolno pogodilo. Dotada se još nikad nije postidio svog nadimka Buff. Ni on sam nikad nije smatrao vozare jednakim sa običnim, prostim i masnim traperima i s onim squawmenima, što su poženili Indijanke. On je vozare smatrao plemenitim i jakim ljudima, smionima i istrajnima, koji

su krčili put pred pionirima. May je živjela i srodila se s tim boljim svijetom tamo na Jugu. Završila je školu. Prava gospođica. Pitao se može li se ona naviknuti na ovaj sirov i surov Zapad. Možda i hoće, jer ju je on zaista volio, odan joj je i vjeran. A možda i neće htjeti da žrtvuje svoj život da živi ovdje na Zapadu radi njega, za njegovu volju i ljubav! Paralo mu se srce od ovih gorkih misli.

13 Karavani se bore

193

Pa ipak je znao da ona mora za njega, ili za onog dečka kog je davno upoznala tamo negdje na potoku i kome se zavjerila kad je putovala velikom prerijom. Možda je kasnije snatrila o tim uspomenama, godinama ih dočaravala u svojoj mašti, kako samo mogu djevojčice. Možda je čeznula za njim sve dosad, a sad, kad se našla s njim već kao odrasla djevojka, razočarala se i srušili joj se svi oni ideali iz djetinjstva.

Ona je, možda, i suviše lijepo mislila, uljepšavala sliku i previše očekivala od jednog dječaka bez roditelja, doma, bez škole, kome je logorska vatra bila dom od najranijeg djetinjstva pa do danas.

Sve je to naviralo kroz glavu Clintu. On je samo ljubomoran prostak. A ona? Ljupka, mila i divljenja vrijedna djevojka, prema kojoj se on ponio kukavno i bijedno, u najmanju ruku nepristojno. To milo stovrenje uzvraćalo mu je poljupce, milovanja —

kad se sjeti toga, prosto se obez-nani — a on je, zauzvrat, posumnjao u nju, uvrijedio je. Zaista se pokazao u pravom svjetlu pred njom, pokazao je sve svoje pnostaštvo.

Jadnice! Pa otkuda bi ti i bio za nju?

U svojoj prostodušnoati Clint je jedino vidio, da je ona oko njega izgradila neko carstvo snova, koje se u stvarnosti raspršio kao mjehur od sapunice. Nejasno je osjećao spoznaju njene ljubavi, cijenio je to kao nešto lijepo i veliko, ali nije bio vrijedan toga, te ljubavi, tog nježnog srca, njene iskrene duše, on je to sve proigrao.

Njegov ponos, kojeg nije bio ni svjestan da ga posjeduje, bio je ubijen do kraja.

Odjednom začuje pred vratima teške korake. Netko je pokucao na vrata. Clint skoči i otvori.

194

Pred vratima je stajao Jim Couch, mrk, ozbiljan, bilo je potpuno trijezan.

„Buff, posvuda te tražim.«

„Nisam se osjećao dobro, striče Jime, pa sam malo prilegao.«

„Valjda nisi bolestan?«

„Nisam, već . . posvadio sam se s djevojkom.«

„Nije ni čudo. Maloprije sam je vidio s onim poručnikom, pa onda s Murdockom. Trče za njom kao ludi. Ta će, boga mi, zaluditi cijelu granicu.«

„Mene je pokosila«, zlovoljno odvrati Clint.

„Ne treba to uzimati tako ozbiljno. Mlađa je i sva ustreptala. Siguran sam da je dobra i čestita.«

„Hvala, striče Jime«, kiselo će Clint.

„Znaš, kad smo već kod toga, da ti kažem, onaj mi se Murđock nimalo ne sviđa. Mora da sam se s njim needie sreo ili načuo za niega, ali ništa dobro. Razmišljam gdje sam ga mogao sresti no već će mi pasti na pamet.«

„Marim ja za to k'o za lanjski snijeg. Niste me, valjda, zbog toga tražili?«

„Uh, kamo sreće, da mi je to jedina briga! Nego, Buff, pravo da ti kažem nisam se usudio odbiti Aul ov ugovor. Potpisao sam. Ljudi tovare i krećemo sutra u zoru.«

„Bez vojničke pratnje?«

„Nema se kud. Tražio sam, ali vojnika ni za lijek, dođavola!«

„Koliko kola?«

„Dosada stotinu i osam. Možda će biti i više. U svakom slučaju mali karavan. Došao je i Kit Carson, sreo sam ga, preklinje me da ne idemo.

13*

195

Rekao sam mu da moramo. Kit još reče da te ne uzmemo sa sobom, Buf .«

„Izgleda mi da se Maxwell i Kit Carson mnogo brinu o meni.«

„Nekako su se raznježili prema tebi. Vole te.

Maxwell nema djece, a Oairsonov sin je polutan.«

„Oni su divni ljudi i ja ih obožavam. Zelja mi

je da budem kao oni, ali to je samo moj san koji

se neće nikad ostvariti«, iskreno reče Clint.

„Bit ćeš ti dobar graničar, Buf . Nego, htio sam ti reći da mi je žao što sam jutros onako... mislio sam te povesti opet s nama, ali sam se predomislio. Ostat ćeš ovdje kod Maxwella, radit ćeš kod njega. Predat ću mu tvoj novac. Oženit ćeš tu djevojku,

istina, malo je tvrdoglava, ali ćete se složiti. I ti ćeš biti malo ozbiljniji i razumniji. . Bog mi je svjedok, trebao bih te sad i te kako, ali se moramo rastati. Neću da stanem na put tvojoj sreći. Ja nemam djece, ti si mi kao sin, odrastao si uz mene, ali sad mora biti tako. To sam ti došao reći, ništa drugo.«

„Striče Jime, ja ću ići s vama«, s naporom reče Clint i okrenu se u stranu. „Šta?«

viknu Couch.

„Ja ću sutra u zoru biti spreman za put.« „To ne bi smio napraviti zbog gospodina

Maxwella.«

„Ne mogu drukčije.«

„A tvoja djevojka? Zar bi to bilo lijepo i pošteno prema njoj?«

„May je i odviše visoka za mene, <a ja za nju...«

„Slušaj, Buff ...«

196

„Ne«, odlučno ga prekine Clint. Otkako je godinama sa Couchom, sad je prvi put povisio ton prema njemu.

„Uh«, Couch prosto ne smože riječi da mešto odvrati, već se samo okrenu i ode.

Clintu se činilo da je kocka pala i da ne može više natrag. Srce mu je udaralo, bol ga je razdi-rala, ponos mu se sukobio s gorkom rezignacijom, očaj mu zaokupio dušu.

Otimao se sam od sebe i savladavao svoju slabost. Već će on pokazati stricu Jimu!

Sjetio se njenih prezrivih riječi: „Ti, divlja-če, lovce bizona!«

Pokupio je na brzinu svoje stvari i poprijeko, preko livade odnio ih u logor. Vozari su radili marljivo kao dabrovi, toliko su bili zauzeti i uskomešali se da ga nisu ni opazili.

Indijanci su znatiželjno lukavo promatrali spremanje karavana. Logorske vatre su gorjele i Clint se začudio kad je vidio da je sunce skoro već na zalasku.

Nije imao mnogo vremena za spremanje i morao je dobro žuriti. Trebao je skočiti i do Cle-mentovih da se s njima oprosti. Zureći k njima kroz topolov šumarak, sjetio se da bi morao otići i do Maxwella, zahvaliti mu na svemu i reći zbogom. Bojao se toga. Šta bi mu rekao taj dobri stari rančer! Bolje ne, odlučio je Clint. Neće ići, mapisat će mu pismo. Uh! A šta će reći Kit Carson! Radije mu neće ni izaći pred oči. Možda će jednom, poslije nekoliko godina, opet imati prilike da mu kaže zašto je ovako postupio i iznevjerio ih.

Daggetov logor bio je na ovoj strani doline, bliže Maxwellovu rancu. U šumarku su gorjele razbacane vatre, posvuda kola. Jedan mu vozar po-197

kaza Clementov šator. Clint je već bio ovdje po mjesečini i sjetio se da je Clement svoj logor povukao malo u stranu od ostalih.

U svom zlatnorumenom sjaju sunce je već počelo zalaziti za brijeg, a na istoku, kuda je vijugala duga cesta, počela se naširoko spuštati sivkasta sumaglica pred tamu.

Pod ogromnom topolom ugledao je velika teretna kola. Nije mogao vjerovati da je još

sinoć sjedio na tim kolima sa svojom May. Da, proveo je tu s njom nekoliko divnih časaka.. da li je to, zaista, bilo, ili mu se samo tako čini? . . Srce mu je naizmjence ispunjavala radosna uzbuđenost, pa onda gorčina.

Ugledao je dim i osjetio njegov miris. Zaobiđe mali guštik i upravo naiđe na Clementa i njegovu ženu kod vatre. Oni se trgoše i prekinuše razgovor, no Clint opazi da su se obradovali njegovu dolasku.

„A gdje ste vi cijeli dan?« pruži mu Clement ruku gledajući ga pomno.

„Pa već je bilo i krajnje vrijeme da navratite k nama, mladiću«, reče gospođa Clement kimajući glavom kao da mu zamjera.

„Imao sam danas loš dan«, odvrati Clint. Nije mu bilo lako, ali skupi svu snagu i prijeđe odmah na stvar.

„Zašto?« podigne gospođa Clement glavu i pogleda mu ravno u oči.

„Stric Jim Couch sprema se da krene u zoru i. . ja ću s njima.«

„Ali, ne!« uzviknu gospođa Clement nastojeći da mu s lica pročita misli.

Nato će Clement mirno: „Danas sam bio s Maxwellom, dosta toga mi je govorio o vama i

198

siguran sam da on nema pojma da vi sutra odlazite ... nešto se dogodilo ...«

„Da, na žalost«, potvrdi Clint osjećajući se nemoćan pred njihovom zabrinutošću i žaljenjem, pa se nasmiješi kao da je htio time ublažiti njihove slutnje i brige.

„Znala sam ja to. Ta mala vještica May!« okrene se gospođa Clement mužu. „Hali, odmah sam ti rekla, tu nešto ne valja. Ta, sinoć su objavljene njihove zaruke, a ona cijeli božji dan šetkara s ovim, pa s onim, da!«

Clint joj upade u riječ: „Nemojte joj zamjeriti, gospođo Clement. Ja sam se ružno ponio prema njoj, uvrijedio je i razočarao.«

„Ah!« izusti Šarah Celement tonom po kom se vidjelo da to ne uzima ozbiljno.

„Htio sam se oprostiti od svih vas i njoj reći da mi je žao što sam se onako ponašao.

Gdje je May?«

„Polako, sine, kud hitate«, reče Hali Clement. „Čemu ta žurba? Sjednite da malo porazgovaramo.«

„Hvala! Zaista žurim, moram još mnogo posla obaviti«, odgovori Clint.

„Tu je sad negdje šetala s Murdockom«, opet će gospođa Clement. „Izgledalo mi je kao da nešto očekuje. Bijesna je cijeli dan... nikad je nisam vidjela ovakvu. Skoro da mi iskopa oči!«

„Rekoh joj da izbjegava tog Murdocka, ali ona... uh!« opet upade Hali Clement. „Ni ranije nisam mogao, a sad pogotovo ne mogu da gledam tog tipa.«

„E onda, utoliko lakše«, reče Clint. „Zahvaljujem vam na ljubaznosti i susretljivosti koju ste

199

mi iskazali. . Ostajte mi zdravo i zbogom! Više se nećemo vidjeti.«

Hali Clement i njegova žena ostadoše zapanjeni i ožalošćeni gledajući za Clintom, kako je žurio i nestao u vrbiku.

Kad je Clint izbio s druge strane vrbika, primijetio je nešto kod kola pored kojih je morao proći. Prilazeći bliže prepoznao je Mayinu haljinu. Ona je sjedila na kolskoj rudi, a kraj nje je stajao Murdock, prignuo joj se i nešto govorio. Clint je prišao bliže i po izrazu njena lica vidio da ga je opazila. Iz njena držanja izbijalo je neprijateljstvo prema njemu. Mjesto na kom ih je zatekao bilo je odijeljeno od logora uskim pojasom šikare.

Clinta nešto ubode u srce, osjetio je poniženje i gorčinu, zatim se uzrujao da mu je krv pojurila u lice. Za trenutak ga obuze skoro neprimjetna slabost. May je, zaista, uradila onako kako se prijetila. Da, ići će i zabavljati se sa svakim i prkositi njemu! S

kim? S tim Murdockom. Ni sam nije znao kako je smogao snage, ali se svlada i priđe joj dugim sigurnim koracima.

Bez ikakve smetenosti i straha stade pred nju, skine šešir i pozdravi.

„Dobra večer«, odzravi May. Na licu joj se vidjelo da ju je iznenadilo suzdržano i hladno Clintovo držanje. On je to primijetio s osjećanjem nekog žalosnog zadovoljstva. Oštro ju je pogledao u oči tako da se i ona uozbiljila, širom otvorila svoje lijepe crne oči i s nelagodnošću čekala šta će Clint reći.

„Oprostite, gospođice Bell«, počne Clint mirnim i razvučenim naglaskom kao da je Teksaša-nin, „nije mi bilo ni na kraj pameti da vas smetam

200

u vašoj zabavi, već htjedoh samo da se s vama oprostim. Sutra idem s karavanom, pa da vam bar kažem zbogom.«

Ona naglo ustade i pr obli jedi. „Ne, ne, Clint, zašto?«

U njenu glasu osjećalo se preklinjanje, priznanje ljubavi prema Clintu, iznenadna tuga i bol, ali on nije stigao da to osjeti, jer ga je istog trena Murdock žestoko ošamario.

Clint se nije ni maknuo, a Murdock ga ćušne još jednom.

„Vi, divljačino, vi ćete vrijeđati gospođicu«, Jikovao je Murdock prezrivo gledajući Clinta.

„Imate li možda revolver pri sebi, Murdock?« procijedi kroz zube Clint.

„Nemam«, iznenađeno odgovori Murdock i dok je May vrištala, on se postavi pred Clinta i izazivački stavi ruke na leđa.

Ali sad ga Clirit žestoko udari šakom u lice, da mu ne samo pukoše usne, već se Murdock, koliko je bio dugačak i širok, pruži po zemlji. Onesvijestio Se.

Clint joj prinese šaku pred oči: „Ti i ovaj tvoj prijatelj mislili ste da sam kukavelj, je li?«

Ona je šutjela, drhtala, sva blijeda, znala je da je svojim prkosom i hirovima skuhala ovu kašu, ali nije mogla progovoriti ni riječ da bi iskazala svoje kajanje, ljubav i strah.

I mada je Clinta po prvi put obuzeo pravi muškarački bijes, ipak mu nije izmaklo oku šta je sve May u tom trenu proživljavala.

„Jesi li ga ubio«, plačljivo će May pogleda prikovana u Clinta. Nije joj odgovorio. Bilo mu je teško rastati se od ovog lijepog stvorenja zauvi-201

jek. Nije se mogao više savladati. Krv mu je jur-nula u glavu, zgrabio ju je, ljubio u usta, obraze, oči, nije ni čuo njene krikove i uzdahe, u podsvijesti je osjećao da je to rastanak, bolan rastanak od nje, tog njemu najmilijeg bića. Osjećao je da je to kraj svih njegovih snova i nada koje su zaokupljale cijelo njegovo biće.

May mu se potpuno predala, uzvraćala poljupce, priljubila mu se na grudi, ali je udarac ovakvog rastanka i za nju bio strašan, težak i bolan. Nije izdržala, klonula je.

Clint je sav drhtao, uzuđen i ispunjen očajem, otupio u svojoj nemoći, ispustio ju je iz ruku i May pade na koljena, gledajući ga ukočeno i uzeto, p.ogledom straha, bola i jada. Tad je obuze potpuna slabost i sruši se na zemlju, a da nije ispustila ni glasa od sebe.

Clint ju je nijemo gledao nekoliko trenutaka, htio je podići, nešto reći, no nije smogao više snage. Okrenuo se i potrčao kroz vrbik i dalje kroz šumicu, trčao je ne znajući zašto i kuda bježi. Ostavio je May, a s njom je ostavio i svoju mladalačku dušu, ustreptalo srce, neostvarene snove, čežnje i nade.

U ranu zoru, tek što je počelo sivo praskozorje, sjedio je Clint Belmet, dobro naoružan kao i drugi mrki vozari, na svojim kolima i vozio vijugavom cestom prema velikoj preriji.

202

13.

Karavan je sretno prošao kroz planinsku klisuru i prosjeke i već se spuštao ka Coloradu ostavljajući za sobom nejasne obrise planina. Bio je već lipanj, proljetno cvijeće procvalo i mirisalo s travom koja se talasala na vjetru. I konji i volovi su žustrije i veselije vozili kao da su znali da su iza sebe ostavili opasna mjesta u planinama.

Couchov karavan sretao je mnoge vojnike koji su krstarili tim dijelovima zemlje. Bio je već rat, te je guverner države Colorado uputio čitav konjički puk u Novi Meksiko, da se bori protiv Konfederacije. Fort Larned bio je prepun i zakrčen, te je karavan, brzo izišao odatle, jer nije bilo hrane za stoku. Nakon nekoliko dana sreli su i logorovali sa dva eskadrona konjanika, koji su putovali iz Nebraske u Fort Union. Vojnici su bili novajlije u ovom kraju i uzeli su nekoliko izviđača, među kojima je bio i nekakav tip poznat jedino po nadimku „Stari Bili«. Taj je bio velika junačina ali samo na jeziku, znao je pričati od jutra do mraka samo da uzica koju čašicu.

Tih večeri Clint je većinom ostajao kod logorske vatre. Bio je natmuren i šutljiv, ali je ipak Slušao priče i pjevanje vojnika i vozara. Nakon svakodnevne vožnje, koja bi potrajala po desetak sati, volio je i on da čuje ljudski glas i smijeh.

Vozari su voljeli priče, pa nekako izazovu Starog Billa, a ovaj uzme pripovijedati: 203

„Bilo je to tamo negdje osamsto pedeset četvrte, kad sam lovio i nabavljao meso za jednu poveću grupu. Znate, to je bilo na Cimmaronu, a vjerujte, tad nekako divljači ni za lijek. Ja i Frenshy jahali smo cijeli dan, a da ne ugledamo nijednog bivola. Kasno popodne već smo bili na putu natrag u logor, vraćali smo se praznih šaka. A taj Frenshv volio je pucati, tek da puca i troši municiju. Dobar je bio strijelac, ali daleko od mene. Onda sam ja skidao prepelicu u letu kao od šale. Tamo smo pucali, kladili se i potrošili svu municiju. Ostala nam samo tri metka. Već smo bili blizu logora, kad odjednom pred nas bizon! Mi opalismo ta tri metka prije nego što bi čovjek stigao da izgovori 'brojtro.«

Stari Bili malo zastade i pogleda oko sebe, kako ga slušaju.

„A šta je dalje bilo?« jedan će od vozara.

„Čekajte, sad dolazi ono glavno. Auh, reče-Frenshv, ti si promašio. A ja znam i mogao bi' se zakleti da nisam. Bizon je stajao i gledao. Mi podbodemo mamuzama konje pa trk do bizona. Zbilja, pogodili smo ga, krvario je opasno, ali, vraga, neće da legne. Frenshy sjaše, izvuče nož, pa govoreći, sad ću ja njemu uzeti mjeru, pođe k bizonu. Uto bizon mirno legne, kao da se ništa nije desilo, a Frenshy lijepo k njemu da ga prikolje. No, vidi vraga! Frenshy ga zapara nožem, a moj ti bizon skoči kao vjeverica. Bio je golem kao brdo, a da znate što ta beštija može da trči, samo kad hoće. Pazi sad čuda! Bizon udari na Frenshvja a ja se opet derem, nemam municije; ja mislio, eto Frenshy gotov, al' da vidiš! Frenshy baš nije bio bistar, ali kad je vuna i kad treba spašavati

204

kožu, sjetio se lupež, pa zgrabio bizona za rep. Okreće se bizon k'o lud, a Frenshy letio po zraku ko' 'tica. Sad bizon potrča oko dvadesetak metara, al' Frenshy ne pušta, već drljaj žemlju Frenshy, jflco misliš danas večerati! Uto bizon klone od rane i skljoka se. Frenshy polako i oprezno priđe i prikolje bizona. Ja priđoh, a on meni nožem ispred nosa: Slušaj, marvo, tebi šaljivo, a da me je zgazio, ti bi se smijao. Pa šta mogu, kažem ja, puška mi prazna, a ti letiš, skoro sam pao s konja od smijeha.

Eto tako, bilo nam mesine i za sutra.«

Kad se smijeh utišao, opet mu jedan vozar dodade čuturicu. Stari Bili nategne i stane kazivati drugu priču.

„A ovo, što ću vam pričati, desile se osamsto pedeset osme. Krenula poveća banda Komanča da ubija i pljačka. Svi vi znate Kravlju rijeku i njenu dolinu. E, tu se lijepo smjestilo nekoliko iseljenika, podigli farme, da se i dans čudim kako su mogli i smjeli da se tamo nasele. Zbilja, čudni ljudi. I šta? Jednog dana naišli Komanči, poubijali sve do jednoga i žene i djecu, kažem vam sve, skal-pirali ih, a ja sam vidio te skalpove. Samo slušajte! I danas mi pred očima jedan djeci skalp s krasnom zlatnom kosom, nikad neću zaboraviti. . Netko je to javio kapetanu Howardu u Fort

Za-rahu. On odmah odredi potjeru za Komančima, šezdeset konjanika s poručnikom Stevensonom. Mene uzeli za vodiča, pošto sam ja poznavao svaku stopu u tom kraju. Povedem ja njih za Komančima, a onda udarimo prečacem, prijeđemo rijeku Arkansas na velikoj okuci i uhvatimo trag, a zatim tjeraj za njima oko dvadeset milja uz Kravlju rijeku, dok konačno ne prijeđosmo jedan brijeg 205

na lijevoj obali i ugledasmo pred sobom u dolini trideset indijanskih šatora. Tu smo, rekoh ja poručniku Stevensonu. On naredi vojnicima da sjašu i rasedlaju konje, da se odmore i tako čekaju, pa će meni: Bili, vi ćete sad dolje sami, da pronađete kuda ćemo se najlakše prišuljati logoru tih bandita, a dalje je moje. Ne bi mi lako, ali stegoh petlju i krenem. Logor im je bio s tri strane opkoljen šikarom, te ja udarim kroz šikaru da me crve-nokošci ne primijete. Provlačio sam se, išao i na koljenima puzio, ali sam se neopaženo privukao sasvim blizu logora. Tad sam vidio taj skalp djevojčice sa zlatnom kosom i bio siguran da su oni poubijali naseljenike.

Vratio sam se i javio poručniku da sam našao put. On odredi nekoliko vojnika da čuvaju konje, a ostali krenu za mnom. I tako se mi privučemo sasvim blizu indijanskom logoru, pa se polako i nečujno rasporedimo u polukrug za juriš na logor.

Indijanci se, uopće, nisu nadali potjeri, pa su se bezbrižno zavukli pod šatore. Kad je Stevenson dao ugovoreni znak pucnjem iz pištolja, mi zaurlasmo i s tri strane udarismo na logor. Indijanci su jedva stigli ispaliti nekoliko metaka i ranili su našu dvojicu. U naletu smo odmah ubili dvadeset i dvojicu. Još šesnaestoricu smo uhvatili žive, vezali im ruke, poredali ih fino i smaknuli. Bili su to neki od posljenjih hrabrih indijanskih ratnika i meni ih je bilo žao. Ali kad pomislim na sirote naseljenike, onda mi je krivo što nismo potamanili još više tih crvenih gadova. Takav je bio tada zakon i jedini zakon ovdje na Zapadu. Dotjerali smo natrag svu stoku, koju su ti Komanči oteli od naseljenika. Bilo je osamdeset devet konja i tri stotine goveda.«

206

„Ubijanje naveliko s jedne i s druge strane«, skeptčki dodade Couch.

Tada će jedan vozar: „Slušaj, Bili, čin mi se, da ti za sve godine kol'ko si ovdje na granici, nisi uradio baš ništa dobro.«

Bili se na to kao uvelike uvrijedio, te je pote-gao nekoliko puta iz čutrice, dok se udobrovoljio i počeo treću prču, u kojoj je upotrijebio svu svoju maštu i govorničku vještinu.

„Godine osamsto pedeset četvrte postavljao sam zamke sa još sedam trapera tama u predjelu Medicine Bow, pa dalje prema sjeveru. Eh, kad se samo sjetim! Nas osmorica bili smo kao osam iskušanih vojnika, bez šale, išli smo posvud bez straha.

Da, da, da nastavim. Te zime uhvatili smo svojim zamkama mnogo vidri, dabrova i kuna. Ove kože su vrijedile masne pare. Natovarili smo kože na konje, a mi pješke i tako prijeđosmo oko se-damsto milja, čak dalje do Arkansasa. Znate, bogami, ne lažem, tad sam vidio krdo od deset milijuna bizona, uh, bila je to kolona valjda dugačka pedeset milja, širinu ni ne znam. Proračunali smo po vremenu, koliko dugo je krdo prolazilo. Malo-pomalo stigli smo i na područje Poni, mislim da su ti Indijanci tada bili najopakiji crveno-košci na Zapadu. Jednog dana, još za dana ulogorili smo se kod onih stijena na Point of Rocksu. Bili smo dobro ogladnjeli, pa na brzinu povečeras-mo i sjednemo da se odmorimo i popušimo koju cigaretu. Odjednom začujemo pucanj^ Zgrabili smo puške i istrčali prema cesti. Na istočnoj strani vidjeli smo jedan mali karavan, kao da pokušava napraviti krug, a oko karavana u trku objahuju Poni i strelicama gađaju volove da preplaše životi-207nje, a onda da obračunaju s vozarima. Mi smo pojurili u pomoć i već pritrčavajući skinuli smo osam divljaka. Onda se trkom zaklonimo za kola da napunimo puške.

Tad smo imali još one pušče-tine što su se punile sprijeda ali je svaki od nas imao još

po dva revolvera i za nepunih deset minuta skinuli smo još dvadeset devet divljaka.

Ostali vidješe da s nama nema šale pa pobjegoše.

Bio je to meksikanski karavan, koji je vozio robu i namirnice u Moru, na ranč Kurnel St. Vrain. Spasili smo ih od pokolja. Sklapirali smo sve ubijene Indijance, a trojicu nađosmo žive, teže ranjene. Dvojica dobiše kundakom po glavi, trećega ja podignem i odnesem na kola. Ne znam ni sam zašto sam to učinio. Uto opazismo kako Poni jure opet natrag k nama, mi brže-bolje šmug-nemo pod kola i tu spremni s puškama dočekamo divljake. Nisu više napadali, već samo projahali oko logora i vidjeli da smo s ubijenih zgulili skalpove. Odjahali su bez zaustavljanja.

Sad ja malo bolje pogledam onog ranjenog Indijanca. Bio je mlad, sigurno nije imao ni dvadeset godina, dosta Ijepuškast. S mukom je pružio ruku dlanom na gore, što je značilo prijatelj. Oho, crvendaću, pomislim ja, to ti kao nekakav prijatelj. Dade mi znak da priđem bliže, i ja mu priđem, a on reče: Ja želim kuća, moja otac, mati.

Natucao je nešto engleski. Potom se onesvjestio. Zrno mu je prošlo kroz vrat, ali mu nije presjeklo arteriju, nije mnogo krvario. Moji ljudi priđoše da vide, a Hawkins mi reče: Tebi se baš ne žuri da ucmekaš i toga. Ja mu rekoh, da ni neću i da smatram ovoga privatnim vlasništvom, te mogu s njim raditi što me volja. Oni mi se nasmijaše, ali me ostaviše na miru.

208

Oprao sam mu ranu. Jedan Maksikanac dao mi malo balzama, te namažem ranu i povij em Indijanca. Slijedećeg jutra se moj ranjenik osjećao malo bolje, natovario sam ga na jedna kola koja su išla u Fort Bent. Tamo stigosmo za sedam dana i moj pacijent je prilično dobro izdržao taj put i treskanje na kolima. Nije imao onaj opaki podmukli pogled kao gotovo svi Indijanci. Zanimalo me odakle je, zapravo, taj mladi Indijanac i kad smo stigli do stanice, iz znatiželje mu postavim nekoliko pitanja.

Kako se zoveš?

Jim Bijela Riba, reče on.

Gdje živiš?

Veliki Kesten.

Je si li ti od Poni?

On rukom dade odgovor, da nije, ali ne reče iz kog je plemena. Pitao sam ga da li je bio na ratnom pohodu sa Fonima. Odgovorio mi je da je išao da vidi svoju djevojku, pa je slučajno nabasao na Ponije. Oni su ga najprije dobro izmlatili. On nije imao pušku i nije htio napadati Meksikance, pa su rekli da je žena. Povjerovao sam mu, platio liječnika u tvrđavici, koji ga je liječio. Tamo sam ga i ostavio.

Kada smo se rastajali, zgrabio mi je ruku, pritisnuo na svoja prsa i uputio me: Kako je tvoje ime?

Ja mu rekoh: Stari Bili.

Reče mi: Ja nikada zaboraviti Stari Bili. Toplo se rastadosmo.

Prodali smo krzna i opet krenuli u lov. Tad sam se napostavljao zamki i ulovio čitavo čudo životinja, dobra sezona bila kao nikada. Četiri go-14 Karavani se bore

209dine kasnije, točno, da kažem, u proljeće osamsto pedeset devete lovio sam s trojicom trapera niz planine prema prijelazu Raton. Ulogorili smo se na rječici Timpas.

Imali smo četiri dobro natovarene mazge. Te večeri nas napala jedna banda Indijanaca. Siguran sam da su onu trojicu mojih prijatelja ubili, ja se samo toliko od tog doživljaja sjećam da sam bježao, bio sam ranjen u nogu, a ranili su me strijelom i u vrat. Tad sam pao. Znam dalje, kad sam došao k sebi, bio sam negdje smješten u zatvorenom mjestu, da se jedva vidjelo. Bio sam strašno slab i ležao, nisam mogao od slabosti micati ni rukama. Odjednom je netko skinuo pokrivač s vrata i pustio danje svjetlo na moj ležaj. Tad opazim dvoje Indijanaca pred sobom. Jedna mi žena dade da popijem nešto, neku tekućinu gorka okuša, tako da sam opet glavu spustio od slabosti i zaspao. Nakon ne znam koliko vremena opet sam se probudio i osjećao se malo bolje. Tad sam vidio da ležim u indijanskoj kolibi. Prišao mi mlad Indijanac, prepoznao sam ga, bio je to oriaj Jim Bijela Riba, kog sam ja spasio kod Ponit of Rocksa. Tad uđe i njgova mati i da mi opet nešto da popijem. Njegovali su me tako pet tjedana. Taj indijanski logor nalazio se u dolini kraj potoka Little Cook.

Kad sam se malo bolje oporavio, rekoh Jimu da javi za mene nekome u Fort Larnedu od kojeg smo bili udaljeni oko dvadeset milja.

On nije htio da me ostavi i da pođe jer se bojao drugih Indijanaca koji mu nisu vjerovali niti ga puštali da luta sam. Tako sam morao čekati sakriven kod njih još tri tjedna i jedne noći on me krišom izvede i otprati do Fort Larneda. U

210

početku sam nekako išao, a kasnije sam toliko klonuo da nisam mogao hodati, te me je Jim nosio zadnjih nekoliko milja. Oprostili smo se i nikad ga više nisam vidio.«

„Čuj, Bili«, jedan će od vozara, „ima li ovdje na preriji većeg lažljivca od tebe?«

„Dečki, boga mi, sve je ovo gola istina«, ljutio se Stari Bili. „Vjerovali mi ili ne, otada još nisam opalio metak pravo u jednog Indijanca.«

Kod prijelaza na rijeci Cimmaron opazio je jedan, Couchov izviđač nekoliko mazgi u guduri i mislio da su to vojnici Unije, ali se pokazalo da su to pobunjenici.

Neki vozari su odmah htjeli da ih napadnu i pobiju, ali Couch nije dao.

„Slušaj ti, Sam«, reče on tom opakom vozam, „ako je za ubijanje, imat ćeš još dosta crvenokoža-ca. Nego, hajde da uzmemo samo revolvere, sakri-ćemo ih u džepove, pa da ih pohvatamo žive.«

Tako Couchovi ljudi krenu k logoru pobunjenika tobože da ih obiđu i posjete. U

zgodnom trenutku na Couchov znak zgrabe ih, razoružaju i vežu.

Vođa pobunjenika je protestirao i ljutio se, ali Couch nije popustio. Priključio ih je svom karavanu i krenuo dalje k Westportu. Srećom su sreli jedan eskadron vojnika Unije i predali im pohvatane pobunjenike.

Nekoliko dana kasnije logorovali su u uđolu na Ash Creeku. Clint se probudio oko tri sata izjutra i primijetio da mu je Jack nestao. Odmah je kao i uvijek znao da je Jack nešto nanjušio, te on brzo ustane i javi Couchu koji je bio na straži sa deset ljudi.

Probudili su sve vozare da

14*

211

se spreme za napad, ali se ništa nije desilo. Već je i svanulo, te Clint htjede da pođe i potraži Jacka, ali mu Couch nije dozvolio. Upravo su bili za doručkom, kad se pojavi Jack mašući repom, a iza njega dođe u logor neki stranac. Po izgledu bio je vozar, držao je pušku u ruci. Pozdravio je.

„Zdravo, strance«, odzdravi mu Couch, gledajući ga podozrivo. Čovjek bez konja u preriji mogao je biti neki odmetnik ili nastradao putnik. „Hajte malo zagrizite s nama! Pa recite nam tko ste, da bar znamo!«

„Zovem se Asher«, odvrati čovjek i obrisa rukom čelo. „Vozar sam i putovao sam sa svojim karavanom u Baruth. Bili smo se ulogorili malo više, tamo gore oko osam milja odavde. Svega pedeset kola.. Digao sam se noćas i pošao po mjesečini na kuniće.

Kad sam se vraćao u logor, čuo sam pucnjavu i urlanje. Prišuljao sam se bliže i gledao preko čistine.. Pucanje je prestalo, a urlanje je trajalo i dalje, kola su bila u plamenu. Ležao sam u grmlju i znao da su to Indijanci poubijali ljude iz mog karavana i zapalili kola... Oni su otišli, a ja se uputih niz potok. Naišao sam na vašeg psa i on me doveo ovamo.«

Bila je to ona stara, ista priča sa prerije, koja se vječito ponavljala u bezbroj varijacija, ali uvijek strašna i grozna, da potrese i najtvrđe vozarsko srce.

„Koliko vas je bilo?« upita Couch i prekine

mučnu tišinu.

„Pedeset jedan, rekoh vam, da slučajno nisam pošao u lov, ne bi imao više tko i išta reći o toj

tragediji.«

„A koliko žena i djece?«

212

„Nismo imali uopće.«

„Kao i kod nas. A šta možemo, Asher«, reče Couch, „znam da vam nije do jela, ali vi morate dalje, kao i mi svi, pa sjednite s nama i najprije jedite.«

Slijedećeg dana stigao je kara van do Pawnee Rocka, Clintovog omiljenog logorišta.

Tu je rijeka Arkansas pravila ogromnu okuku, koja je obuhvaćala preko milijun jutara same ravnice s odličnom ispašom, gdje su se bizoni uvijek zadržavali i pasli. Tu su sva plemena rado lovila i na tom terenu često je dolazilo do borbe. Primijetili su pleme Cejena koje je preseljavalo čitavo svoje selo. Clint je već vidio ovako seljenje, inače vrlo zanimljiv prizor.

Kad Indijanci preseljavaju logor, sav posao obavljaju njihove žene. One pakuju šatore s motkama na konjiće i kad je gotovo za pokret, odvežu mustanga prednjaka koji nosi zvonce na vratu.

Taj konj prednjak je obično najinteligentniji mustang, kojeg oni izaberu još kao ždrijebe, dresiraju posebno, tako da se isti zalijeće u čopor konja, pravi gužvu i plaši druge konje, pa ih onda povuče duž rjeke ili preko brda, gdje ih Indijanci dočekuju i hvataju.

Indijanci obično sele kad im stoka popase svu pašu oko logora, te idu na bolje mjesto. U stvari, oni žive nomadski i idu za bizonima.

Tog dana su Couchovi ljudi primijetili da su Indijanci, očigledno, najprije doveli mustanga prednjaka do karavana, a onda ga odveli pripremajući ga za već poznati trik. Vozari su odmah znali što Indijanci smjeraju.

Konjići su išli za prednjakom natovareni šatorskim motkama ili košarama, u koje su Indijanci

213stavljali malu djecu pri seljenju. Uz ovu grupu Indijanaca išlo je i bezbroj pasa i Clintu se činilo da su ovi psi od iste pasmine kao i svi vukovi. Veći psi su. također bili natovareni.

čejeni su došli do jedne točke upravo prema Couchovom logoru i zastali tu na potpuno otvorenom terenu. Konj prednjak, kako je već bio dresiran, skoči u plićak pa

peko potoka u pravcu Couchovog logora. Couch naredi svim vozarima da se brzo s puškama postave u polukrug, te kad Indijanci vidješe to, nekolicina pojaha konje i trkom pretekne prednjaka da ga vrati natrag. Poslije toga divljaci su sjahali, sjeli i pušili, a žene su postavljale šatore, prostirale pokrivače, sakupljale drva i ložile vatru, konačno skuhale meso i pozvale svoje gospodare da jedu. Sve se to odigravalo pred očima Couchovih vozara toliko blizu da je čovjek do njih gotovo kamenom mogao dobaciti. I Olinta je sve to također jako zanimalo.

Ovaj put nisu Indijanci uznemiravali niti napadali Couchov karavan, koji krene dalje prema Malom Arkansasu gdje je, na nesreću, morao zanoćiti na nekom mjestu već zloglasnom po tome, što su Indijanci skoro uvijek tu postavljali zasjedu. Komanči, Arapahozi, Poni, Čejeni i drugi napali su ovdje već mnoge karavane, a još nijedan manji karavan nije tuda prošao bez borbe.

Couch je poduzeo sve mjere opreznosti. Napravili su zbijen kolski krug, na podesno mjesto postavili top, a oko kruga rasporedili stražu od trideset ljudi.

Clint je s JaCkom bio također na straži, i to s Qouchom u najgoroj smjeni pred zoru.

Stajali su uz top i povremeno šetali par koraka na svojoj li-214

niji. Jack im je neprestano bio za petama. Noć je bila oblačna, topla, izgledalo je da će kiša.

Odjednom je Jack počeo cviliti, digao njušku i njušio zrak, a to je skoro sigurno značilo da su Indijanci negdje u blizini.

„Dosad smo se sretno provukli na ovom putu«, promrsi Couch, „aT mi se čini da smo sad nadrljali.«

On veže Jacka za kotač kola, no Jack se još više uznemiri, te Couch pođe da probudi ljude. U času kad se Couch vratio k topu na izlazu iz kruga, Jack je bijesno režao.

„Dobro otvorite oči«, poviče Couch. U istom trenu viknuo je jedan vozar od svojih kola: „Evo dolaze!«

Odjednom započe pakao. Konačno su divljaci iznenadili i Coucha. Ljudi su se probudili, ali još nisu bili zauzeli mjesta s puškama da dočekaju Indijance, te je tako, u trenutku kad se digao urlik i počeo napad, samo trećina ljudi iz karavana otvorila vatru.

Clint je šmugnuo pod kola, provukao pušku kroz kotač i stegao je. Od straha i uzbuđenja naježila mu se kosa i oblio ga leden znoj. Plamenovi iz pušaka bljeskali su u mrkloj noći i u tim trenucima mogle su se nazrijeti sablasne divlje prilike kako jure oko logora.

Clint je osjetio kao neki udar, a onda ga je nešto presjeklo i pokosilo, poslije toga niti je šta čuo, niti vidio.

Kad je otvorio oči, vidio je da leži na krevetu u nekoj nepoznatoj sobi. Kroz prozor je opazio snijeg na krovu susjedne kuće. Otkuda sad zima? Možda je sanjao? U glavi je imao neki čudan osje-215

ćaj, kao da mu nešto pritišće mozak. Tijelo mu je bilo teško kao olovo. Sve oko njega bilo je strano i nepoznato. Sjetio se da u pograničnim stanicama i tvrđavicama nije vidio ovakvih krovova, na preriji nije bilo takvih kuća. S mukom podiže ruku i dodirne zid.

Potom začuje korake. Vrata se otvore, uđe jedna žena i priđe do kreveta. Pomno se zagledala u njega.

„Gdje sam ja?« upita Clint. Vlastiti glas mu se učini kao da dolazi negdje iz daljine.

Ženino lice poprimi veseo izraz. Ona se naže nad njega, opipa mu čelo, ozbiljno mu pogleda u oči i reče:

„U Kansas Cityju. A tko ste vi?«

„Ja sam Clint Belmet, a još me zovu...«

„O, dobri moj dečko! Došli ste k sebi, sva sretna ona uskliknu. „Više ni sama nisam vjerovala. Liječnik je stalno tvrdio da će vam se svijest povratiti.«

„Povratiti?« ponovi Clint unezvjeren.

„Bili ste izgubili pamćenje već nekoliko mjeseci«, reče mu ona, „donijeli su vas u bolnicu još u kolovozu, a poslije vas je gospodin Couch dao meni na njegu. Kod mene ste od rujna, a već je prošao i Božić.«

„Božić!. . Pa gdje sam ja? . . U Westportu?«

„Da, u Westportu. Ali se naš grad više ne zove tako. Sad je to Kansas City. Naš grad raste.«

„Gdje je sada stric Jim?«

„Koji stric Jim? Možda mislite na gospodina Coucha? . . Čula sam da je odveo jedan veliki karavan od oko dvije stotine kola.«

„Što je, zapravo, meni?« već s naporom upita Clint.

216

„Hajde, sad ćete vidjeti sami«, uzme mu ona ruku i njegovim prstima prijeđe preko tek zarasle brazgotine na glavi.

„Je l' to od puške?«

„Nije. To je bila strelica koja vas je gotovo skalpirala. Imali ste i zrno u ramenu, ali je ta rana također zarasla. Hvala Bogu, dobro se oporavljate.«

„A gdje je moj Jack, moj pas?«

„Znam za Jacka. Pričao mi gospodin Couch. Bila je to sigurno vjerna životinja. Kad ste pali, jedan vas je Indijanac htio izvući ispod kola i skalpirati. Jack je bijesno navalio na njega i izu-jedao ga, ali ga je Indijanac probo istim nožem kojim je htio skinuti vaš skalp. Gospodin Couch kaže da vam je Jack spasio život.«

„Moj dobri Jack«, tužno će Clint i svjestan žalosne stvarnosti klone na ležaj.

U veljači se Clint već toliko oporavio da je mogao ustati, malo prošetati po sobi i ubaciti koji komad drveta u peć. Još je bilo hladno, pa mu je gospođa Mellon stavila udoban i mekan naslonjač uz peć, u kojoj je Clint proveo dosta vremena sjedeći i čitajući, a ponekad je sjedeći i pridrijemao. U naslonjaču bi i ručao. Ruke su mu pobijelite, iz-dužile se, postale skoro prozirne, ali se Clintu svidjela finoća takovih ruku, te ih je kao dijete igračku dizao pred oči i divio im se,. Malo-pomalo su mu se ruke punile i nisu više bile prozirne.

U ožujku se Clint počeo primjetno oporavljati. Liječnik je rekao da je konačno prebolio otrovanje krvi od rane u ramenu. Tek mu je naglo porastao.

Travanj je donio sunčane dane, trava je ozele-njela, drveće i cvijeće procvalo, listalo je na sve

217strane, a Clint je uživao gledajući kroz prozor prekrasno proljeće u cvatu i radovao se, a mnogo toga za što bi vrijedilo živjeti, bilo je već iza njega, bila je to već prošlost.

Kad je već toliko ojačao da je mogao izlaziti iz kuće, najmilije bi mu bilo otići na dok, tamo satima sjediti i promatrati žutu mutnu vodu koja se valjala, i brodove s ogromnim kotačima, koji su prolazili uz vodu i niz vodu, dimnjake s crnim dimom i lađare kako trčkaraju na brodu, tovare i iskrcavaju svakojaku robu. Poslije bi pošao malo uz rijeku sve do kraja grada, našao kakvo lijepo usamljeno mjesto, odmarao se i promatrao.

Mozak mu nije živo radio kao ranije. Otupio je, hvatala ga čudna ravnodušnost. Znali su ga već mnogi dječaci u gradu, čuli su i oni za Clinta Belmeta, te ih je izbjegavao samo da im ne mora pričati. Svi su znali o njemu i među sobom preuveličavali njegove podvige toliko, da kad bi to sve samo upola bilo istina, bio bi Clint sto puta čuve-niji od Kita Carsona. Buff Belmet! Htio-ne-htio, bio je za dječake hrabri graničar sa Zapda.

I ljeto je već uvelike počelo, te je Clint češće odlazio na pecanje, ali ne više s onim oduševljenjem kao prije. Istina, ugodno mu je bilo sjediti na obali rijeke, nasloniti se na drvo i čekati da riba povuče struk. Nikad ništa nije upecao, ali nije ni mario za to, bilo mu je svejedno.

Još koncem svibnja krenuo je prvi karavan iz Kansas Citvja na Zapad. U lipnju ih je već pošlo nekoliko, sve samih velikih karavana, jer su morali putovati bez pratnje.

Zbog rata nije, uopće, bilo moguće dobiti vojnike za pratnju, a Indijanci su postali sve bjesniji i opasniji, gotovo uvijek su

218

napadali male, pa čak i veće karavane. Cijeli grad je govorio samo o ratu, posvuda su prolazili vojnici, a Clintu se činilo da su ljudi u Kansas Cityju više za Jug nego za Sjever. Ponekad je potajno prisluškivao razgovore radnika Crnaca.

U srpnju je još više karavana krenulo prema zapadu, u preriju. Clint nije nikad propustio da gleda kako karavan kreće. Volio je on gledati kako bi volovi teško povukli velika natovarena kola, a svaki put bi ga obuzimala želja da i on pođe s njima.

Zapad ga je zvao. Čeznuo je on za Zapadom i u svojoj mašti putovao s karavanom po vijugavoj cesti preko ogromne prerije, beskrajnog otvorenog prostora, preko lelujave trave, tog sada u ljeto procvalog mora, gledao je ptice, kuniće, antilope, jelene i ogromno krdo bizona, pa onda opet ono prostranstvo, jednoliko i veličanstveno.

Pred oči mu uvijek iskrsavala gola ravnica, a tamo dalje, daleko u nedogled na horizontu bre-govi, visoravni sve do planina. Sanjareći, vidio je i gola tijela indijanskih ratnika okićena perjem, kako se na svojim konjima iznenadno pojavljuju i isto tako brzo nestaju u preriji. U trenucima sjete, čežnje i tuge uvijek bi mu pred oči dolazila mjesta gdje su ostali grobovi njegovih dragih, a i ono mjesto gdje su pokopane njegove najljepše nade.

Danima je već tvrtka Auli & Co. čekala da stigne prvi karavan sa Zapada. Poštanska kola i vojnici, koji su prolazili predjelima istočno od tvrđavica, donosili su glasove o nekim karavanima koji nikad nisu stigli. Navodno su bili spremni za polazak, pa ili su zakasnili, a možda su i nestali.

Još nikad se trgovačke i prevozničke tvrtke nisu našle u takvim teškoćama, kao u prolječe

2191863. Sa strahovanjem je tvrtka Auli & Co. iščekivala svoje karavane s krznima, te ako ovi ne bi stigli, značilo bi to ogromnu štetu i gotovu propast za tvrtku. I manje tvrtke bile su u isto tako teškoj situaciji. Svaki posao, koji nije bio u izravnoj vezi s ratom, bio je nesiguran i loš.

Tačno šesnaestog srpnja ujutro dogalopirao je jedan jahač u Kansas City i javio da će još tokom dana stići do rijeke Nelsonov karavan, sto šezdeset devet nedirnutih, teško natovarenih, kola. vo-zari i stoka u odličnom stanju, a s njima i dosta iseljeničkih obitelji, koje je Nelson spasio i obranio od Indijanaca kod Point of Rocksa.

Nije se samo veselila tvrtka Auli, već i drugi, koji su željno očekivali karavane.

Dolazak prvog karavana značio je veliko olakšanje i nadu također L za Clinta Belmeta.

Znao je Clint, da će Couch bilo kako bilo provući svoj karavan i stići u Kansas City.

Nelson je sigurno iskoristio krasno vrijeme u rano proljeće, a svakako je imao sreće i na putu.

Clint je bio među prvima u Kansas Citvju koji su došli da pozdrave i razgledaju Nelsonov karavan. Mjesecima je on osjećao neko mrtvilo J ravnodušnost, te kad je vidio vozare, kola, pro-želo ga uzbuđenje i radost, razveselio se. Sjetio se svoje prve vožnje u Independence, potoka, male May, prerijske škune, Indijanaca. Pred oči mu iziđe slika majke i oca, bolna i tužna, te se snuždi. Iz te sjete povrati ga u život buka i žagor na glavnom trgu, gdje su se nagusto poredala kola do kola za istovar. Clint se umiješao među dobroćudne, raspoložene vozare, razgovarao je čas s ovim, čas s onim. Znao je on njihov jezik. Čuo

220

je da su ih dvaput napali Indijanci. Prošli su bez gubitaka. Kod Point of Rocksa je pedeset Nelso-novih vozara pojahalo konje i razbilo neku bandu Ponija, koja je napala iseljenički karavan. Indijanci su ovog proljeća krenuli iz svojih zimskih logora na ratne pohode i pljačku na sve strane. I Poni, i Komanči, i Apaši, svi redom, organiziraniji, jači i opakiji nego ikada. Ali to nije bilo sve, Na preriji je iskrsla još veća opasnost, naime pojavile se grupe odmetnika iz vojske, dezertera, des-peradosa i meksikanskih razbojnika, kojih se valjalo isto tako čuvati kao i Indijanaca. Ako bi po-

šao mali karavan, bilo je više nego sigurno da će nestati. Možda bi se provukao sasvim slučajno, ali to jedan od stotine. Izgledalo je da će i poštanska linija i pored vojničke pratnje koju je imala, biti ukinuta.

Clinta su poznavali u dućanu tvrtke Auli & Co. češće je odlazio tamo, a te večeri je stigao Nelsonov karavan te se zadržao malo duže u dućanu da razgovara s vozarima.

Sreo se i s Nelsonom.

„Zdravo! A ti si Buf Belmet? Čuo sam za tebe i drago mi je da te upoznam.«

„Poznate li vi mog. . Jima Coucha?« odmah će već nestrpljivi Clint.

„Kako da ne poznam! Pa on mi je baš i pričao o tebi, kako si ranjen u borbi s Komančima— A jesi li se već izvukao?«

„Ide na bolje, već sam dosta dobro.« „E, drago mi je. Godina dana je već prošla, leti vrijeme kao ludo. Mislim da ćeš i ti uskoro sjesti na kola, pa u onu našu sivoću, a?«

221“Ne znam. Možda. Vidjet ću šta će reći stric Jim. Imate li kakav glas o njemu?«

„Da, da. Vidio sam ga u Fort Larnedu prošle godine u listopadu. Vozio je u Santa Fe i Vegas. Možeš se nadati da će stići ovamo do zime.«

„Zar on neće uskoro voziti ovamo u Kansas City?«

Koliko znam, trebao je«, reče Nelson, „ali se ne uznemiravaj, Buff, zbog toga. Stara je to kurjačina. Ne mari za opasnost, ali uvijek stigne kamo je naumio... A što sad ima ljude! Njegova garda je kuga za Indijance. Kad bih ja imao takve! Nema ih boljih na Staroj cesti. Ako stigne dok ja još tovarim, bogami ću čekati, pa ćemo združiti karavane... Teško ti je danas voziti, Buf ! Na straži po cijeli dan, noću spavaj s jednim okom otvorenim, iscrpi te to kao i borba. Čovjek propada.«

„Je l' vas put, možda, nanio na Maxwellov ranč?« Clint će opet.

„Nije. Zimovali smo u Fort Unionu. Bila je lijepa suha zima, proljeće naišlo rano. Čuo sam za Maxwella da slabo stoji. Prošle jeseni izgubio je četrdeset sedam kola robe.

Zapalili ih Poni, kod Kravlje rijeke. Koliko sam čuo, bilo mu ponestalo robe i čekao je taj karavan kao ozeblo sunce. Znaš, kad pođe nizbrdo, onda.. Jest, ima on zemlje i stoke, ali... ako ne može trgovati, mora prodati.« „A tko bi kupio, postoji li takav koji bi se uvalio u istu kašu?«

„Ne bih rekao da ima«, nasmija se Nelson.

„A znate li šta o Daggetu? On je prošle godine vozio robu za Maxwella.«

222

„O da! Čuo sam da se potukao s nekim zimus na kartanju u Vegasu. Ubili su ga.

Njegov karavan se rasturio, vozari otišli kojekuda. Dosta ih je prešlo Coućhu.«

Sad Clint malo počeka, nije znao kako će početi i nekako neodlučno upita:

„Ja, ja sam imao neke prijatelje u Daggetovoj družbi, Teksašane, imenom Clement...

Hali Cle-ment, ako ste možda čuli...«

„Nisam, Buf , sigurno nisam čuo to ime«, reče Nelson.

„Kod Daggeta je bio još jedan Teksašanin, nije mi bio prijatelj, zove se Murdock, Lee Mur-dock. Jeste li možda čuli štogod o njemu ove zime?«

„Murdock? Ma, čini mi se da sam čuo nešto«, počeše se po glavi Nelson, „ipak sam čuo, neki kockar, nešto se loše pričalo o njemu, da, dobar je strijelac, došao je iz Texasa. Kao da je bio u Fort Larnedu prošle zime.«

„Hvala. Na toga sam i mislio.«

„Ne bih ti to kazao, ali kad si mi već spomenuo da ti nije prijatelj, neka znaš, to je neki lupež. . nego, Buf , čim istovarimo, uredit ćemo logor van grada. Čuo si za Joneove pašnjake. Dođi, pa ćemo malo više popričati. Dođi za koji dan na večeru, imamo još

koji dobar komad bizonova mesa. Znam, zaželio si se, eto slina će ti već na usta, zar ne?«

„Bogami, da«, priznade Clint.

„To ti je tako. Tko omiriše Staru cestu i bi-zonovo meso, taj. .«, ne dovrši Nelson, već se pozdravi s Clintom i ode.

223

Clint je još neko vrijeme lutao okolo, utonuo u svoje misli i obuzet sjećanjima koja su mu se činila kao nejasni snovi. Nadao se i želio čuti više novosti, i ne samo o Jimu Couchu. Vratio se kući i ušao u sobu i ne skinuvši ni odijelo sa sebe pružio se na svoj krevet. Bio je uznemiren. Čuo je kako je krevet pod njim zaškripao i ugnuo se, pa se odjednom nasmijao. Sjetio se da više nije slab i mršav kao prije. Dobio je već i na težini, zato krevet i škripi. Pogledao je ruke. Oho, već su se malo popunile, istina još

su nježne i bijele, ali. . tu stisne šake zamišljajući da drži uzde. Opazi malu brazgotinu na desnoj ruci i začudi se odakle mu to, a onda se sjeti da je to od zubi Lee ja Murdocka. Nehotice se tako živo prisjetio toga, u podsvijesti opet proživio onaj susret, kad je udesio tog lupeža, Teksašanina. Nejasna, blijeda prošlost poče opet dobivati boju i život.

224

14.

Drugog kolovoza kasno uveče stigao je Jim Couch samo sa pola svog karavana u Kansas City. Clint je za njegov dolazak doznao tek ujutro od gospođe Mellon, te je odmah i bez doručka odjurio u Aullovo dvorište, gdje se istovarivao teret.

Karavan je izgledao jadno i žalosno. Clint je najprije naletio na Joa Andersona, koji ga veselo pozdravi i reče da imaju nekoliko ranjenika, nitko nije poginuo, a sačuvali su sav vrijedni teret.

Clint nađe Coucha, koji poče vikati od veselja kad je ugledao svog Clinta. Couch je izgledao baš kao i njegov karavan. Mrk i bradat, prljav kao traper, na glavi je imao krvav zavoj.

„Buff, sto mu gromova!« poviče Couch i zagrli Clinta svojim žuljevitim rukama.

„Oh, Bože, kako mi je drago, jedva sam čekao da te vidim! A blijed si jako, izgledaš

mi stariji — ali opet si dosta jak i zdrav.«

Mada ganut i razdragan, Clint se savlada i odmah upita:

„Striče Jim, imate li kakvo pismo za mene?«

„Na žalost nemam«, odgoviri Couch i uozbilji se.

„A novosti kakvih?«

„Dosta novosti, Buf . Znam već što bi ti volio najprije čuti. Kad sam prošle jeseni stigao na Maxwellov ranč, tvoja curica May je već bila 15 Karavani se bore

225otputovala. Maxwell mi je rekao da su Clemen-tovi otišli dolje u Taos, a rekao mi je i to da se May jako ražalostila što si onako pobjegao. Čim smo stigli u Santa Fe, odmah sam napisao pismo Clementovima i javio da si ranjen i ležiš ovdje u bolnici, no nisam dobio odgovor. Mi nismo išli u Taos, već smo zimovali u Santa Feu.

Proljetos prije polaska iz Santa Fea čuo sam da su Clemen-tovi otišli u Kaliforniju.«

„Je li to sve?« upita Clint sav snužden shvaćajući da mu je propala nada koju je neprekidno u srcu nosio.

„To je sve što se tiče tvoje djevojke. Ali to nisu vijesti, mislim, eto čuješ da ju je jako ražalostio tvoj odlazak, a sad sigurno negdje sjedi u Kaliforniji i čeka tebe.«

„U Kaliforniji! Daleko!«

„Baš dobro što je Clementu palo na pamet da odu tamo. Bar dok ne svrši rat. Kad pametno razmisliš, to ti može biti i dugo, Buff. Stara cesta sad je krvava cesta, koja vodi ravno u pakao.«

„Nisam razmišljao o tome... Je li i onaj Murdock otišao u Kaliforniju?«

„Nije. To je lupež, kockar, ako ne i gore. Bio je jedno vrijeme u Santa Feu, uvijek u društvu s Jimom Blackstoneom i njegovom grupom. Blackstone je imao mnogo novaca, pa su samo pijančili i kartali. Znamo da im nije od oca ostalo. S takvim je Murdock bio stalno i svašta se čulo o njima.«

„Hvala Bogu da je tako. Milije mi je nego da je otišao u Kaliforniju«, silom se nasmija Clint.

„Slušaj Clinte! Nemoj da budališ. Čuo sam od Maxwella da je ta mala curica skoro poludjela

226

za tobom. Prosto je nitko nije mogao utješiti i umiriti kad si otišao. To mi je rekao Maxwell.«

„Maxwell? Tako rekao?« uzuđeno će Clint.

„Kažem ti. Puna dva dana bio sam na rancu, drugo nisam ni govorio s Maxwellom već samo o vama, o tebi i May, on toliko žali da ti ne mogu iskazati. - Uzgred da napomenem, on je u teškoj novčanoj situaciji, a tako je sa svima na granici. Bit će još

mnogo gore prije nego što krene na

bolje.«

„Anderson mi je kazao da imate ranjenika.«

„Sa mnom točno deset. Triput su nas napali. Treći put kod Point of Rocka i tu sam dobio komad olova u glavu iz one puščetine što se puni sprijeda. Da me je razbojnik pogodio palac niže, danas bi tvoj stric Jim šetao po Rajskom lovištu. Uh, da nam ne bi topa zbrisali bi nas kao... Kad sam pao, Ben Daviš je dohvatio top, dvaput opalio i rastjeao Komanče kao mačke. Morali smo ostaviti nekoliko kola, al' to nisu bila Aul ova već privatna, pojedinih vozara.«

„Taj Point of Rocks je baš nesretno logorište za nas«, primijeti Clint sjećajući se ranijih doživljaja kad su putovali tim putem.

„I jest, Buf ; čovjek da se nasmije, ali kad god sam na horizontu ugledao taj logor, stijenj e na Point of Rocksu, uvijek su me podilazili trnci, priznajem... uvijek mislim da ću tamo nastradati. Evo, ovo je već drugi put. .« „Treći put pazite, striče Jime!« „Pa i ja sam imam neku slutnju, ali znaš, sudba je sudba, zato se baš i ne obazirem na neke predosjeća je.. Buf , jesi li dobio kakvu obavijest? Uložio sam ti novac ovdje u banku.«

16*

227

„Jesam, i uzeo sam nešto, isplatio sve dugove. Ostalo je još dvije tisuće.«

„Dobro, ali sad više ne diraj te novce, nek' stoje. Ubuduće što zaradiš, ulazi na to.«

„Nisam baš razbacivao novac i neću. . A kad ćete opet tovariti?«

„Odmah sad. Potpisao sam ugovor na velik teret, uzet ću sva kola koja sam doveo, dobio sam i preko pedeset novih. Morat ću uzeti za kočijaše i neke žutokljunce, nije mi milo.. valjda će me moja sreća i dalje pratiti. Sad upravo tovari i jedan vojni karavan za Foprt Larned, putovat ćemo s njima.«

„A biste li vi uzeli jednog malo iskusnijeg vozara?« otegnuto reče Clint, riječ po riječ, ne gledajući u Coucha, već okrene glavu i zagleda se prema zapadu.

„Svakako bih trebao.. «, istog trenutka shvati Couch pa se nasmiješi i doreče: „Znaš

šta, Buff, spakuj se i odmah ovamo u logor. Moraš malo pocrnjeti, bijel si kao sir, pa da mi ne plašiš konje, ha, ha, ha.«

Jim Couch je krenuo s karavanom od sto šezdeset i devet ljudi i kad se k tomu uzme još i vojni karavan i eskadron pratnje, nije se morao uopće bojati divljaka na ovom putovanju na zapad.

Uz put su sreli ni više ni manje nego sedam indijanskih bandi, dvije-tri od ovih dosta velike. Kako su ih samo promatrali Indijanci s brežuljka, ali se nijedan crvenokožac nije usudio približiti. No to neprijateljsko i šutljilvo promatranje Indijanaca sa strane bilo je samo loš predznak za male karavane i jao njima ako bi se usudili na put!

Clint Belmet se vrlo brzo navikao na stari život. Već mjesec dana je kočijašio, uprezao i is-228

prezao konje, cijepao drva pa je malo očvrsnuo i dobio boju u licu.

Stalno su mu kroz glavu prolazile misli i riječi što ih je 'za njega i May rekao Maxwell Couchu. Čas je bio razočaran, čas opet pun nade i nitko, pa čak ni Couch nije znao, kako mu je bilo pri duši, dok je mirno vozio gledajući prema purpurnom horizontu na zapadu. A uvečer, kad su zanoćili i pošli na počinak, nije Clint primjećivao čak ni zavijanje kojota, bio je zaokupljen neprestano mislima o svojoj dragoj May, uvijek s nekom nadom da će je, možda, ponovo vidjeti.

Da li je Maxwell, zaista, onako govorio? Nije mogao vjerovati. Da, bio je on onda nagao, bezobziran, nije mogao savladati svoju ljubomoru. Da li je bio nepravedan prema njoj? Ta on je htio uraditi najbolje, a ispalo je najgore. Njegove sumnje su rasle. Sjetilo se njena prezrivog držanja u dućanu, a onda susreta kod kola, kad je bila s Murdockom. Da je imao samo dan-dva više vremena! Da se bar mogao savladati. Sta vrijedi sada žaliti! Zaliti je uvijek prekasno. Ipak je nada ostala, obuzimala ga čas jače, čas slabije.

Kad je Couchov karavan stigao u Santa Fe, bio je već studeni i pao je snijeg. Vozari su isto-varivali robu i uredili zimski logor.

Clint je mislio da svakako tokom zime ode do Maxwella, ali je, na žalost, doznao da je Max-well otputovao na istok. Pričalo se da je negdje na njegovu posjedu pronađeno zlato i da će on prodati svoje terene.

Slijedećeg dana odjaše Clint u grad da se raspita za Clementove. Pitao je redom strpljivo i uporno i konačno naiđe na nekog trgovca iz Tao-229

sa, koji je nedavno došao u Santa Fe. Zvao se

Wright.

„Kako da ih ne poznajem!« odmah odgovori Wright na Clintovo pitanje. „Dobro ih poznajem, bili su to krasni ljudi. . a žao mi je, Belmet, što vam moram reći da sam bio i na sprovodu Halla

Clementa.

„Pa zar je on umro?«

„Nije, već ga ubio neki kockar, zove se Mur-

dock.«

„Murdock! Lee Murdock?« zastade Clin-

tu dah.

„Znam mu samo prezime«, reče Wright. „On

je poznavao Clementove, trčao za njihovom po-kćerkom. Ja baš ne znam mnogo, ali reći ću vam koliko znam. Prošle godine je Hali Clement otišao u Kaliforniju, u Taosu je ostavio ženu i kćer. Djevojka nije htjela ići u Kaliforniju, ne znam zašto, uglavnom djevojka i gospođa Clement nisu išle. Dok je Clement bio odsutan, taj Murdock je toliko napastovao djevojku, da se razboljela, a kad se Hali Clement vratio i čuo za ovo, premlatio je Murdocka kao vola u kupusu. Kasnije su se njih dvojica zgrabili u Turnerovoj krčmi, te Murdock potegne revolver i ubije Clementa. Kažu da je taj Murdock izvrstan strijelac... To je bilo u ljeto, a odmah tada u kolovozu su gospođa Clement i djevojka otputovale iz Taosa ovamo u Santa Fe. Tu su se priključile jednom karavanu za

Kansas City.«

„U kolovozu! A koji karavan? Koji vođa?« „Znam, bio je to Bili Kelly, u srpnju je krenuo iz Taosa, vozio je nešto i moje robe. Koliko znam, u to vrijeme nije kretao nijedan drugi ka-cavan.«

230

„O, Bože, Bože«, sav očajan zavapi Clint, „pa mi smo se mimoišli. Mi smo udarili prečacem na Suhi put, a Bili Kelly je vozio Starom cestom.« Clint prosto izjuri iz krčme i kao bijesan trkom od jaše u logor. Ta prije par dana se razmi-moišao sa May.

Još se sjeća kako je Couch na mjestu gdje se cesta račva pokazao na svježe tragove Billovog karavana. Vozari uvijek vode računa o tome.

I opet jedno, novo razočaranje. Teško mu je bilo. Jedino ga je tješilo što se May Bell spasila od Murdockovog napastovanja. Bili Kelly je vodio vrlo veliki karavan i nije bilo bojazni od indijanskog napada, čak da je navalilo i nekoliko bandi zajedno. Sad je ona već u sigurnosti u Kansas Cityju. Clintu pade na pamet da je May čula, kako je on nastradao i da se nalazi u Kansas Ci-tyju, zato je i požurila prvim karavanom na istok. Ako je to tako? Srce mu je zaigralo, ispunilo se nadom i radošću. Znači, ona ga voli i čezne za

njim!

Ako je tako, nađovezivale su se Clintove misli dalje, onda će ona čekati tamo čitavu zimu, dok se on opet u ljeto ne vrati. A kako će on izdržati i provesti tu dugačku zimu? Gdje je još proljeće?

Odjednom se sjeti Murdocka. Ujede ga za srce ono poniženje, kad mu je opalio dva šamara pred njom. Vratio mu je, ali mu se činilo da to nije bilo dosta. Zatim mu kroz glavu prođe sve ono što je čuo o njemu, a pogotovo ovo zadnje što je čuo od Wrighta. Mogao je zamisliti kako je Murdock kinjio djevojku napastujući je, kad je nije mogao pridobiti milom. Ništa ga ne bi moglo spriječiti da ostvari svoje prljave namjere. Hali Clement ne bi bez razloga izmlatio Murdocka.

231

„Ubit ću ga«, odluči Clint i pri tom ga obuze isti onaj osjećaj kao u trenutku kad je udario Murdocka šakom po zubima.

Odlučio je obračunati s tim lupežom. Do tog će sigurno doći. Od tog dana je počeo uporno svaki dan vježbati s revolverom i toliko se tokom zime uvježbao da mu među svim Couchovim vo-zarima na revolveru nije bilo ravna. I sam Couch mu jednom priznade da je bolji. Na puški je bio prosječan kao i drugi, ali je imao oštro i sigurno oko, siguran prst na okidaču i rijetko mu je meta izmicala. Kad je bilo povoljno vrijeme, odlazio je i u lov, no više radi vježbe u gađanju nego radi lova. Kad zbog dubokog snijega nije mogao dalje od logora, označio bi sebi mete na drveću i vježbao revolverom, dokle god je imao municije.

Na trgovčevo čuđenje, kupio je Clint svu re-volversku municiju koliko je bilo u dućanu. Platio je nekoliko stotina dolara. Vozari su ga ispočetka zadirkivali šaleći se na njegov račun, ali su kasnile sasvim prestali. Couch je samo kimao svojom čupavom glavom, no nije ništa rekao. Kad se Clint već uvježbao da je mogao svaki put pogoditi malu konzervu na dvadeset metara, pomislio je da je već dosta napredovao.

A kad je sa tri od pet metaka pogađao konzervu bačenu u zrak, stekao je već povjerenje u sebe.

Nije se Clint vježbao samo u gađanju revolverom. Sjećao se kako mu je Kit Carson pokazivao brzo potezanje revolvra i govorio mu da je to isto tako važno kao i gađanje. A kako Kit ne bi znao, kad je ubio više Indijanaca nego ijedan graničar u to doba na Zapadu! I tako Clint provede zimu vježbajući revolverom, a radio je i druge 232

poslove da mu vrijeme brže prođe. Ložio je vatru, kuhao, dovlačio i sjekao drva, čitao i stalno se nadao da će se Murdock vratiti u Santa Fe. No taj se kockar nije pojavio.

Vrzmao se negdje oko vojničkih logora.

Otegla se ova zima i Clintu i vozarima i kao za pakost proljeće je nastupilo prilično kasno. Nekih sezona su se mogle napraviti i dvije vožnje tamo i natrag, ali ove godine sigurno ne.

Couch je mogao krenuti tek početkom lipnja. Imao je dvjesto šezdeset i troja kola, najveći ka-ravan koji je ikad vodio. Svakako su se ljudi osjećali mirnije i sigurnije, jer se nisu morali toliko plašiti opasnosti i razbojničkih napada.

Bilo je ovo trideset osmo Couchovo putovanje preko prerije. Četiri puta su ih okružile poveće bande Indijanaca, dvaput Kiove i dvaput Poni. U dvije prilike Couch je opalio iz topa. Nije im nanio gubitaka, ali ih je rastjerao.

„Ha, ha, ha, bježite, a? Crveni đavoli, a?« vikao je Couch, pa potom reče: „Dobro je što nisu Komanči, Ta gamad zna tako brzo napadati da nemaš vremena ni izvući top.«

Koncem kolovoza stigoše u Kansas City.

Clint je bio sav sretan. Mislio je da je konačno našao svoju May Bell. Toliko je već bio siguran da je kupio novo odijelo, cipele, šešir, košulju i kravatu i dotjrao se kao još

nikada prije. Gotovo mu je bilo neugodno, kad je ovako ukico-šen morao proći pored Coucha i Andersona, ali su, srećom, njih dvojica bili zabavljeni nečim pa ga uopće nisu ni vidjeli. Razmišljao je kakav će dojam napraviti na May. Nije on više bio bojaž-

ljiv, ali je ipak pomalo sumnjao. Tko zna, šta je 233rijoj opet u glavi? Sad, ako je nađe i ako se pomire, neće je više vrijeđati, nikad više dok je živ. Raspitivao se za May i gospođu Clement, te ga uputiše u hotel Western.

„Da, mladi gospodine, bile su one prošle godine ovdje, simpatične gospođe! Najprije su otišle brodom u Texas, a onda se vratile i bile u mom hotelu nekoliko tjedana.

Imaju one ovdje u Kan-sas Cityju i neke rođake«, reče mu vlasnik hotela. Clint osta zaprepašten. Vlasnik hotela je primijetio njegovo razočaranje, te počeka nekoliko trenutaka i dodade: „Onda su otišle poštanskim kolima u Council Gr ove.«

Clinta je ovo pogodilo kao grom. Rasplinu mu se sva radost i nada i umjesto toga srce mu se ispuni očajem i zlim slutnjama. Mada on još nikad nije putovao poštanskim kolima, ipak je ponešto znao o tim poštanskim linijama. Jedna dugačka poštanska linija radila je od Fort Uniona do Santa Fea, a druga od Fort Lameda do Fort Lyona. Ta druga bila je duga sto trideset milja i na ovoj nisu čak mijenjali ni mazge. Clint se sjetio da je od skorijeg vremena ova linija bila obustavljena. Doznao je to od nekog čovjeka, imenom Clegg, u Port Larnedu. Taj mu pričao da je vozio kao poštanski kočijas, te opisujući svoje dogodovštine opisao jednu svoju vožnju: „Moji putnici morali su za vrijeme vožnje i spavati i kuhati u kolima, pa se nekad posvade, a ja se samo proderem: Indijanci! I da vidiš, odmah se umire kao bube.«

Poštanska linija za Council Grove radila je neprekidno. Clint je odmah platio i rezervirao mjesto na prvim poštanskim kolima koja će krenuti na zapad. Couchu ovo nije bilo pravo, ali

234

nije ni prigovarao. Prošlo je još nekoliko dosadnih i mučnih dana za Clinta. U

međuvremenu stigoše u Kansas City jedna poštanska kola na putu sa zapada. Clint pronađe kočijaša, ne bi li čuo kakvih vijesti od njega. Kočijaš je bio dobroćudan i susretljiv čovjek i rekao mu da je zbog kvara na kolima morao ostati u Council Groveu. Zato Clint odustane od svoje namjere da putuje poštanskim kolima, jer će ionako uskoro krenuti Couchov ka-ravan i proći kroz to mjesto, pa će se raspitati za May.

Dok je tako čekao u Kansas Cityju, on se i dalje raspitivao za Šarah Clement i May.

Na pošti se upoznao s jednim službenikom koji se sjećao May.

„Poznam je, znam svakako«, odgovori on. „Pitala je ovdje za pismo prije godinu dana. Dolazila je gotovo svaki dan. Imala je velike lijepe i žalosne oči, bila je uvijek blijeda, usta su joj bila kao trešnja. Silom je htjela neko pismo, a ja znam da ga nema. Nisam volio kad bi došla, jer bi me svaki put natjerala da prekapam po cijeloj pošti.« Clint se zahvali ovom brbljivom službeniku i ode iz pošte.

Da, May Bell je bila nedavno u Kansas Ci-tyju, nadala se pismu od njega, čekala i otišla. Ali kamo? Pa, valjda nije opet krenula natrag preko prerije. Clint se baš tog i plašio. Jedan ka-ravan je otišao u srpnju, za ovim slijedeći početkom kolovoza, vozio je državni teret i robu. Kod šefa Aullove poslovnice doznao je da je s onim drugim karavanom otputovalo i šest obitelji. Iseljenicima je bilo rečeno da se priključe velikim ili vojnim karavanima, jer drukčije nikako i ne bi smjeli poći, 335l

Clintovo slijedeće putovanje bilo je najduže u njegovu životu. Potkraj ovog putovanja već ga je toliko ubila jednoličnost vožnje i puta da je čisto poželio da naiđu Indijanci.

Kad su ugledali Point of Rocks, nije ga obuzimala čak ni nelagodnost, niti pak strah od tog opasnog mjesta, naprotiv, hladnokrvno, gotovo prkosno vozio je kroz taj apaški prijelaz.

Na glavnoj cesti od Fort Uniona, nešto niže od mjesta gdje se račva Suhi put, opazio je Clint mali karavan koji je vozio na istok. Ranije su češće sretali takve male karavane, ali ovih zadnjih mjeseci otkako je buknuo rat, nije ih nigdje bilo.

Te večeri u logoru kod vatre upita Clint Coucha: „Jeste li opazili onaj mali karavan što je oko podne skrenuo Suhim putem?«

„Vjdio sam, Buf , vidio«, reče Couch Ijutito i prezrivo. „Ne znam tko im je vođa, no tko je da je, ja bih ga objesio. Trideset osam kola! Ti su ljudi poludjeli!«

No moralo je proći još nekoliko dana da doznaju nešto više o tom malom karavanu.

Kad su stigli u Santa Fe, izišlo je sve stanovništvo počev od Aul ovog zastupnika pa do zadnjeg Meksikanca čobanina da ih pozdravi. Čuli su da je sav njihov karavan pobijen i spaljen. Ovakve glasine širile su se kao vjetar prerijom i nitko ne zna kako i odakle, ali su glasovi o napadima Indijanaca uvijek dopirali, pa čak i onda, kad napada nije ni bilo, kao što je bio sada slučaj i s Couchovim karavanom. I vozari na putevima i stanovnici duž puteva bili su skloni širenju glasina, većinom lo-ijih, jer se o dobrom u zadnje vrijeme slabo go-Vorilo.

236

i „A gdje smo mi to, zapravo, po tom vašem •pričanju tebali biti skalpirani?« pitao je Couch Aullovog zastupnika Buella.

> „Kod Point of Rocksa«, reče Buell. „Meksikanac ne zna engleski, ali sam ga dobro razumio ;da misli na to mjesto.«

„Point of Rocks? Tu smo! Ljudi već znaju da ,sam ja baksuz na tom mjestu. A kako izgleda taj 'Meksikanac?«

„Projahao je ovuda prije dva tjedna.«

„Sam?«

„Ne. Bila je čitava grupa. Nekoliko Meksikanaca i nekoliko bijelaca. Putovali su bez kola, samo s prtljagom na mazgama.«

„Auh! A odakle su donijeli tu vijest o mom karavanu?«

„Iz Fort Uniona.«

„Nema tu nijedne jedine riječi istine«, odlučno reče Couch. „Nismo mi dali niti jedan skalp, niti čak vreće graha i. . ja ne volim te glasine, moj Buell. Možda se radi o nečem drugom. Tko zna?«

Nato Buell šapne Couchu:

„Dođite k meni u poslovnicu, vi i Buff.«

Malo kasnije sjedila su sva trojica u poslovnici, pa će Buell:

„Da priznam i ja sam mislio da vam se što dogodilo, ali sad kad ste svi ovdje živi i zdravi, sad mi se opet čini, nešto nije u redu.«

„Kako mislite?« upita Couch.

„Čekajte da kažem do kraja. Eto, kad se pročula ta vijest, dotrčale su gospođa Clement i njena kćer ovamo . .«

„One su ovdje?« naglo ga prekide Clint.

„Otišle su.«

237“Otišle?«

„Da.«

„To je onaj mali karavan koji smo vidjeli na Suhom putu! Pa one su morale otići tek prije desetak dana!«

„Prije jedanaest dana. Točno dvadeset trećeg rujna«, reče Buell.

„Za boga miloga! Kako su mogle tako kasno krenuti na istok!« Ijutito će Couch.

„Nisu one otišle na istok, već u Fort Lar-ned, gdje su se, navodno, nalazili ostaci vašeg karavana.«

„Sve mi je to čudno«, zatrese glavom Couch.

„I meni«, zabrinuto reče Buell.

„Htio sam odvratiti gospođu Clement od tog puta i znam, ona nije htjela putovati, ali je dje-'vojka izvan sebe. Rekla je da će ići sama. Nudila je tisuću dolara onome tko bi ju prebacio u Fort Larned. Bilo je tu nekoliko vozara koji nisu htjeli prezimiti u Santa Feu, te su čekali priliku da krenu. Bio je tu također i Jim Black-stone sa svojom grupom od desetak kola. On je prihvatio ponuđenih tisuću dolara i rekao da 6e voditi karavan. Gospođa Clement nije htjela putiti kćerku da pođe sama. One su ionako tek bile stigle u Santa Fe sa Simpsonovim karava-“nom, koji je otišao u Taos i dalje u Vegas. Tako su spremile svoju prtljagu i otišle.«

„Jim Blackstone, Čini mi se da sam za njega čuo.«

„Znam da on nije vozar. Sigurno znam.« „A šta je om, ustvari?«

„Bavi se svačim. Sad kupuje krzna od Ute Indijanaca i prodaje im viski. Govori se da je u prijateljstvu s Kiovama.«

238

„Koliko je vozara poveo?«

„Moglo je biti oko trideset. Među njima i nekoliko valjanih vozara, poznati i dobri momci... Daviš, Hannessv, Black i Tode Williams.«

„Poznam Todea. Taj će već jednog dana obračunati s Blackstoneom«, reče Couch.

Clint je zabezeknuto slušao. Jedva je smogao snage da progovori:

„Da li je Lee Murdock ljetos bio ovdje?«

„Da. Dolazio je nekoliko puta i odlazio. Zadnji put kad je bio ovdje, ubio je nekog kockara Weedona i otišao u Fort Larned.«

„Mislite da će sad biti tamo?«

„Lako moguće. Larned je vrlo živo mjesto. Tamo se skupljaju svi kockari, osobito koncem zime, kad se lovci i traperi vraćaju iz planina.«

Clint se okrene Couchu i reče: „Striče Jim, ja ću sad u Fort Larned.«

„Sta, kako?.. Buf to je nemoguće! Tako kasno ne bi se nitko više usudio krenuti u Fort Larned.«

„Ići ću sam!«

„Slušaj me, Buff, ti ne...«

„Idem. Ne marim što ste mi skrbnik. Nisam više dječak. Moram ići. Jahat ću noću, a danju se sakrivati.«

„Možda će ti uspjeti, ako još koje vrijeme potraje bez snijega,« suho reče Couch vidjevši da ne može odvratiti Clinta od njegove namjere.

„Padao snijeg ili ne, moram uspjeti.«

„Buf , ako zapadne snijeg, skrenut ćeš s puta i zalutati. Ne bih se ni ja snašao.«

„Nosit ću samo najnužnije i jahati brzo«, odgovori Clint i sam se začudi svom glasu koji je zvučao oštro.

239Sunce je zalazilo. Clint je kasom izlazio iz Santa Fea na čvrstom velikom konju.

Ponio je dva pokrivača i nešto hrane. Nije čak poveo ni konja za prtljagu. Uzeo je samo komad mesa i suhog kukuruznog kruha, dvije čuturice vode i neke najnužnije stvari, a od oružja pušku kol-tovku i dva revolvera.

U Clintovoj glavi bila je samo jedna jedina misao. Mora naći May Bell. Konačno je znao gdje je ona, njegova ljubav, njegova čežnja i vjera, njegova bol — on će je naći ili zaglaviti, trećeg nema.

Brzo se spustila hladna, tiha i zvijezdana noć. Njegove oštre oči lako su uočavale put. Mogućnost da noću sretne Indijance skoro nije ni postojala. Topot kopita njegova konja slabo se čuo, jer je cesta bila pokrivena mekim i debelim slojem prašine nastale tokom ljeta od bezbroj kotača i kopita karavana. Letio je sat za satom, a Clint je jahao obuzet strašću. Ohrabren vjernošću svoje May Bell, nije osjećao nikakve bojazni ni straha. Znao je sve izvore na ovom putu, te se pred zoru zaustavi kod jednog da napoji konja. Kad je počelo svanjivati, zaustavio se u cedrovoj šumici, rasedlao konja i vezao ga na duži ular da pase. On je progutao par zalogaja hladnog i mršavog doručka, zavukao se u žbunje, umotao u pokrivače i zaspao.

Kad se probudio, sunce je već bilo daleko prema zapadu. Opet je nešto pojeo, napio se vode i izvukao iz šipražja. I konj se napasao dobre sočne trave. Clint se uspne na uzvišicu i razgleda unaokolo. Tu i tamo vidio je ponekog kunića i antilopu. U daljini je vidio bizona i po svoj prilici divljeg konja. Opazio je još poneku 240

sitniju zvjerku, ali nigdje nijednog Indijanca. Osobito je pažljivo gledao duž ceste, kud je morao proći i nije primijetio baš ništa sumnjivo. Bio je nestrpljiv i htjede krenuti dalje još prije mraka, ali ee savladao, jer je znao, da što dalje bude jahao, morat će biti sve oprezniji. Potkraj ljeta slabo je tko putovao Suhim putem, jer je na tom pravcu bilo malo ili nimalo vode, te će mu jahanje tim putem biti manje opasno. Tek što se počeo spuštati hladan, tih sumrak, Clint je krenuo dalje.

18 Karavani se bore

24115.

Četvrte noći skrenuo je na Suhi put. U zoru je primijetio na putu tragove kotača i kopita koji su bili svježiji i već izbrisali tragove Black-stoneovog karavana. Dugo je sjedio i razmišljao 'čiji bi to tragovi mogli biti, tko bi to mogao putovati odmah za Blackstoneom. Nije se usudio danju na cestu da bolje promotri, već je opet čekao noć. Bilo kako bilo, svr^ako je to bio poveći kara van, a ujedno i povoljna okolnost, što je isti krenuo Suhim putem par sati, najviše dan-dva za Blackstoneom.

Pete noći prvi put se pokazala mjesečina. Clint se brzo spremio i krenuo. Žilavi konj je eam od sebe držao dugački kas i Clint ga uopće nije morao tjerati. Moglo je biti blizu ponoći, kad mu konj odjednom naglo zastane i preplašeno počne frktati. Clint pogleda naprijed i opazi nisku stijenu koja se nadvukla nad cestu. U nos mu dopre vonj truleži. Poznavao je on taj smrad, S jahao je, poveo konja i oprezno krenuo naprijed. Najprije ga zapahnu vonj izgorjelih koža. Jeza mu prođe niz kičmu. Indijanci su napali ili Blackstoneov ili onaj slijedeći karavan i za sobom ostavili smrt i zgarište.

Clint pođe još malo dalje i naiđe na kosture izgorjelih kola i bale koža koje su se još

pušile. Nabrojio je dvadeset dvoja kola u polukrugu i sve mu je bilo

242

jasno. Ali koji je to karavan? Clinta oblije hladan znoj.

Vratio se na put i ćutilom njuha osjeti dalje smrad, te pođe u tom pravcu i naiđe na sablazan prizor. Nagazio je na čitav red unakaženih lešina divljaka, koje su već rastrgli kojoti i le-šinari. Jedva je prepoznao da su to Kiove. Netko je odvukao lešine i poslagao ih tu. Nisu bile gkalpirane. Vozari su žurili i nisu ih ni zakopali. Naokolo je ležalo nekoliko ubijenih konja.

Clint je pomno pretražio, ali nije našao nijednog mrtvog bijelca, a isto tako bilo kakav grob u blizini. To ga je malo ohrabrilo. Po svim znacima zaključio je da su se ovi vozari strahovito žurili i ne bi imali vremena pokopati ni svoje ljude. Još jednom je obišao zgarište u malo većem krugu i nije našao ništa što bi mu moglo .razjasniti udes ovog karavana.

Zatim je uzjahao i krenuo dalje jašući naizmjence kasom i galopom. Po njegovu računu do zore je odmakao oko trideset milja od onog zgarišta.

Pred zoru je sišao s puta, našao dobro skro-vište i trave za konja, ali vode nije bilo.

Legao je umoran. Pritiskala ga grozna mora, grudi mu pritiskao neki teret, tako da je jedva zaspao. Probudio se popodne i najprije razgledao okolo. Na sve strane otvoreno prostranstvo do horizonta, divlje, pusto i sivo. Naložio je sasvim malu vatru, ispekao komadić bizonovog mesa i uz malo tvrdog .kruha utažio glad.

Krenuo je dalje tek kad je pao potpun mrak. Već po navici pogledao je na sve strane, pa onda naprijed. Nešto ga je podstaklo.da pom-16«

243mije razgleda cestu. Ispitivao je tragove klečeći da bolje vidi, puzio je malo naprijed, pa u stranu, pa opet natrag po cesti. Dršćući je ustao na noge. Shvatio je da je onaj drugi karavan, koji je vozio za Blackstoneom, skrenuo s puta. Negdje prošle noći projahao je on pored mjesta gdje se put račva i gdje su ovi skrenuli. Znao je da tu negdje iseljenici skreću sa Suhog puta prema Te-xasu. Clint nije bio iskusan i Vješt tragač, ali je godinama promatrao ceste i razne tragove pa je naučio dosta. Zaključio je da je oko deset kola s konjskom zapregom i nekoliko jahača otišlo prema Fort Larnedu. Njegova bojazan je porasla i pojačala se. Sad ga je već obuzeo strah.

On se nesumnjivo uvjerio da su ona izgorjela kola pripadala Blackstoneovom karavanu. Možda drugi karavan nije uopće ni stigao do prvog. Clintu se od straha počeše grčiti crijeva. Ne bi se usudio više poći natrag, kad bi to, uopće, i bilo od kakve koristi. Mogao je samo razmišljati o onome šta se dogodilo i ništa više. Koliko je on poznavao prilike duž ovog puta, izgledalo mu je da su Blackstoneovi ljudi odbili Kiove uz više ili manje gubitaka, a sigurno su morali ostaviti veći broj kola, ikoja su Indijanci zapalili. Da su ostavili mrtvace za sobom, Indijanci bi ih skinuli do gola, osakatili i skalpirali.

Slijedeće noći jahanja bile su za Clinta bes-kraine noći muke i patnje. Uhvatila ga je sni-ježna mećava, ali se Clint u toj borbi održao, izdržao je snijeg, mećavu i zimu i stigao u Fort Larned.

Zadnjeg dana njegova puta, kad je već bio na deset milja od Fort Larneda, zasjalo je sunce,

244

a on je jahao gladan, omršavio i mrk, diveći se svom snažnom, izdržljivom i dobrom konju, koji ga je vjerno i poslušno nosio i donio do dalekog cilja.

Clint je dojahao do Aullove štale, sjahao i dao mladom Meksikancu dolar da se pobrine za konja. Potom je požurio u dućan gdje su ga dobro poznavali. Prvi ga opazi poslovođa Becket, te diže ruke i viknu:

„Buff Belmet!... Bože Gospode! Pa to je Jim Couch nastradao! Uh!«

„Ne, ne, nije! Ja sam došao iz Santa Fea sam«, umiri ga Clint.

„Sam!«

Na ovaj glasan Becketov uzvik skupiše se oko Clinta svi prodavači i mušterije koji su se nalazili u dućanu.

„Da. Noću sam jahao, a danju spavao«, kratko reče Clint.

„Vi niste išli s Blackstoneovim karavanom? Doduše, on nije ni govorio da ste vi došli s njim.«

„Ne. Odjahao sam iz Santa Fea deset dana poslije Blackstanea. Jahao sam njegovim tragom, a na Suhom putu naišao sam na trag drugog karavana koji je također vozio za Blackstoneom. Nisam bio daleko iza tog drugog karavana. Onda sam naišao na izgorjela kola i kože i mrtve Indijance, Kiove, dvadeset i devet lešina! Noću sam prošao pored mjesta gdje je onaj drugi karavan skrenuo prema Texasu.«

„Po tome izgleda da Blackstone nije uopće znao da ga je tako nablizu slijedio drugi karavan. . I da je znao, ne bi rekao.. «, reče Becket 245Clint je upitno i oštro gledao Becketa, a ovaj opet u njega ozbiljno i s čuđenjem.

To je potrajalo nekoliko trenutaka, kao da je Becket oklijevao da dalje pita, zbog ljudi koji su stajali oko njih i slušali svaku riječ. Konačno se Becket odluči, pa će ozbiljno Clintu:

„A zašto ste vi, zapravo, došli ovamo posve sami?«

„Ja sam«, jedva promuca Clint, „išao za Blackstoneom. Moja zaručnica i njena. .

gospođa Clement su bile u tom karavanu.«

„Ta ne, za boga, čovječe, vi ste se prevarili«, uzviknu Beckeet.

„Ne, nisam«, sav uzrujan poviče Clint.

„Ali njih nema, nisu ni došle. Blackstone i njegovi ljudi nisu ni riječi rekli da su vozili kakve žene. To je čudno, Buf , hajdemo k pukovniku.«

„Još ne«, odvrati Clint. „Da li je Jim Blackstone ovdje u Larnedu?«

„Da. Ostat će tu sa svojom družbom cijelu zimu.«

„A Murdock? Lee Murdock?«

„Prije pol sata bio je ovdje u dućanu.«

„Gdje bih ga sad mogao naći?«

„Po svoj prilici u Homerovoj krčmi, karta se, ili u hotelu čeka ručak. No, čujte, Buff...«

Clint ne htjede više slušati, već se okrenu, ljudi oko njega se razmakoše i on ode.

Pušku je ostavio naslonjenu na zid do vrata.

Sav umor od puta, bojazan, strah i nada, svi udarci koje je pretrpio, nestadoše kao pred pred strašću obračuna, koja obuze Clinta.

S jezivom mirnoćom u nekoliko trenutaka kao da je proživio cijelu onu vježbu od zimus, pod-246

svjesno je opipao revolver. Za ovaj susret, susret s Murdockom, koji rješava njegovu sudbinu, Clint se dugo spremao i u svojoj mašti već ga po stoti put proživio, a sad.. ?

Sad mu je taj nitkov, konačno, došao pod ruku i neće, ne smije mu izmaći!

Homerova krčma nalazila se na trgu nasuprot Aul ovu dućanu. Bila je to stara i trošna kuća od crvene ilovače s isturenim gredama. Nekad bijela slova nad vratima bila su isprana od kiše i vjetra.

Clint naglo otvori dvokrilna vrata i uđe u krčmu. Osvrnuo se oko sebe i odmah opazio one vječite lijenčine za barskom tezgom, zatim nepomične Indijance koji su stajali ukočeno kao kipovi i kartaše za stolovima. Njegovu pojavu su sigurno uočili, jer za tren oka u krčmi nastade potpuna tišina. Čizme nekog vozača tresnuše o pod.

„Buff Belmet!« poviknu taj vozar.

Clint je bio stasit momak, kog je svatko morao zapaziti. Pogotovo sad, kad se pojavio sav prljav od prašine, neopran, neočešljan, potamnjelog i mrkog lica, privukao bi pažnju i u najgoroj graničarskoj krčmi.

„Tražim Jima Blackstonea i Lee Murđocka«, glasno reče Clint da su ga svi čuli.

Njegove izazovne riječi ispuniše cijelu prostoriju napetim iščekivanjem. Čuo se tu i tamo samo tihi šapat, nehotično struganje čizama i prigušeno nervozno kašlj anj e.

Clintova pojava i njegov izazov značili su samo jedno, a to jedno bilo je jasno svima.

Sva se lica okrenuše prema stolu do peći, za kojom su sjedila četvorica, a trojica stajala uza stol. Igra se naglo prekinu. Clint lagano priđe k 247

stolu, u koji su bili uprti svi pogledi. Tada pred sobom ugleda Murdocka. Sjedio je, rukama je nervozno okretao karte, lijepo lice mu bilo glatko obrijano, blijede mu oči čudno sjale. Murdock nešto šapnu čovjeku do sebe, nekoj bradatoj Ijudeskari u kožnoj košulji. Ovaj samo okrenu očima. Iza ovog stola u liniji s Clintom raščistiše se svi besposličari i sumnjivi tipovi, jer su odmah ocijenili da će u tom pravcu prozujati Clintove kugle. Svi su znali zašto se Blackstone i Murdock ukočiše na svojim stolicama.

„Ja sam Blackstone«, odgovori orijaš u kožnoj košulji hladno i polako.

„Gdje su dvije žene koje su vas najmile da ih prevezete u Fort Larned?« upita Clint i stane tako da su se pred njim nalazila sva sedmorica ovih lupeža.

„Mislim da su ih ubili Kiove ili odvukli sa sobom.«

U zlobnom i mrkom pogledu ovog čovjeka pročita Clint laž koja je još više potvrđivala njegove sumnje. Malo je ljudi koji su u stanju lagati smrti u oči, a da se pri tom ne odaju.

„To je laž, Blackstone. Zašto niste odmah prijavili da su nestale gospođa Clement i gospođica May Bell, koje su vam platile tisuću dolara da ih prebacite u Fort Larned?«

„Pa vi znate, Belmet«, opravdavao se Blackstone, „kad čovjeka prati nesreća i neuspjeh, on ne voli da priča o tome naokolo.« Lice pod bradom mu problijedjelo.

Očima je oštro pratio sve i vidjelo se da mu nije prvi put da se nađe u ovakvoj situaciji.

„A tako? Zašto niste javili vojnoj komandi ovdje, da vas je na Suhom putu stigao onaj drugi

248

kravan koji je putovao u Texas?« upita Clint oštro gledajući Blackstonea. Ovo je pitanje ubacio Clint samo da ga izazove i uspjelo mu je.

„Ma koji ste vi đavo da mene saslušavate?« poviče Blackstone bijesno.

„Gazda«, ubaci jedan od onih koji su stajali, „to je Couchov kočijaš i opasan tip.«

„Ona djevojka, May Bell, je moja zaručnica«, reče Clint siktavim glasom punim mržnje. „A vi baš nemate mnogo vremena, da mi kažete gdje je ona sada.«

„Tako mi Boga, ne znam!« promuklo će Blackstone glasom u kojem je moglo biti i istine. „Napali nas Kiove. Morali smo se braniti i bježati. Ostavili smo dosta kola i robe i nekoliko ljudi.«

„Slušajte Blackstone, za vas se zna da ste prijatelj Kiova, a za vas Lee Murdock znam da ste progonili May Bell od jednog mjesta do drugog.«

Na granici je u to doba bio dovoljan i mnogo manji razlog da izazove borbu na život i smrt. Blackstone htjede krišom povući svoje oružje, ali se Clintov revolver već nalazio u ruci. Jedan od one trojice koji su stajali pored stola, neopaženo je već izvukao svoj revolver, te opali i rani Clinta.

Clint je pao ali se podupro na lijevu ruku i počeo pucati. Prvim metkom oborio je onog koji ga je ranio i dok se ovaj klatio da padne preko stola, drugi Clintov metak pogodi onog što se skrivao iza leđa ovog prvog.

Tad prasne Backstoneov revolver, a i Murdock je također skočio sa stolice i počeo pucati. Clint je osjetio kako mu olovo razdire meso, ali ni ovaj put nije promašio.

Murdock ispusti revolver, diže ruke i tresnu na leđa. Blackstone kliz-249ne sa stolice pucajući preko stola, ali ga Clint uhvati na nišan ispod stola i pogodi u trbuh. Blackstone se skljoka pod stol.

Clint više nije čuo ni pucanje ni uzbuđene krikove ljudi, oči mu se zamutiše, slika popadalih ljudi oko stola nestade i sve mu se pretvori u crno.

Prije nego što je Clint otvorio oči, čuo je puc-ketanje vrata, a u nos mu je dolazio oštri miris alkohola i drugih lijekova. Sjetio se pucnjave i u tom trenu osjetio jake bolove. S

naporom je otvorio v jede.

U otvorenom kaminu živahno je gorjela vatra i grijala jednu jedinu sobu u kolibi od ilovače s dvojim vratima i jednim prozorom. Na zidovima su visili svježnjevi krzna, a zemljani pod bio je pokriven bizonovim kožama. Kroz manja vrata bio je ulaz u kuhinju i Clint je čuo kako netko premeće suđe i pri tom veselo zvižduće. Po svemu je Clintu izgledalo da leži u stanu nekog trapera.

Pokušao je maknuti rukom, ali ga je jako boljelo. Jedna mu je ruka bila potpuno ukočena i nepokretna, a za drugu mu se činilo da je neozlijeđena. Tijelo mu ležalo kao klada.

Čovjek, koji je zviždukao u kuhinji, uđe u sobu. Bio je to Dick Curtiss, onaj stari Dick s dugačkom kosom i kožnim odijelom s kojim je Clint prvi put pošao u lov na bizona.

„Zdravo Dick«, slabim glasom ga pozove Clint. „Ti, vražji dečko!« veselim glasom se odazove Dick. „Uh. Divljao si kao skalpirani Kinez.«

„Kako? Zašto?«

„Ah, dobijesa! Zbog one tvoje djevojke koju su zgrabili crvenokose! skoro si otegnuo papke! Pa

250

i meni su "ukrali više od pola tuceta žena i šta onda! Hoćeš li se ti jednom opametiti?«

„Možda hoću, Dick. . kako je, zapravo, sa mnom?«

„Dosta dobro za klipana koji se dao napuniti olovom. Reče mi liječnik Cul ertson, nek'

te Bog sačuva od indijanske strijele, jer od zrna ne možeš poginuti.«

„Znači, primio sam dosta.«

„Dosta i ohoho! Srećom su sva prosvirala kroz tebe, osim jednog. Ali ovo te dobro očešalo po glavi, baš po staroj brazgotini od strelice. Dobro te udesilo!«

„Hoću li se kako izvući?«

„Nitko živ nije vjerovao da hoćeš. Još prije tri tjedna prošla te groznica. Onda je krenulo nabolje, osim što si divljao i buncao. Slušao sam te po cijelu noć. U životu još

nisam ni čuo ni video da netko tako luduje za djevojkom. . Buf , živ čovjek ne bi uopće povjerovao šta si sve izgovorio.«

„Možda, pa ni sam nisam znao... A gdje sam sad?«

„U mojoj kućici, finoj i udobnoj za zimu. Sad je prosinac, konac mjeseca, ne znam, ili je Božić ili Nova Godina za par dana. Ja i moji ortaci vratili smo se iz planina. Bili smo tamo gotovo dvije godine. Sačuvali smo lovinu, sreća.. Jesi li gladan, Buf ?«

„Ne osjećam glad.«

„Hranio sam te svakako, kako sam najbolje znao. Ne bi vjerovao kako čovjek može sa malo da živi, kad mora.. Tebe će sigurno zanimati šta si uradio od Blackstoneove družine, a?«

251“Znaš«, tiho je i polako odgovorio Clint, „pravo da ti kažem, nisam toliko znatiželjan.«

„Da, da, ali ipak treba da čuješ, Buf . Čudili smo se i divili jedne noći, kad nam je pričao neki vozar koji je zimovao s Couchom u Santa Feu. Veli, ti pokupovao svu municiju, pa vježbaš li, vježbaš! Reče, bacao si konzervu <u zrak i rešetao je da je milina. Vidio čovjek svojim očima.«

„Da, vježbao sam.«

„Na svoju sreću. . Žao mi je što se nisam našao uz tebe. Moj ortak Sandv McLellan gledao te tad i pričao mi. Bilo je, istina, i krvavijih borbi od tvoje, vidio sam jednu u Fort Bentu. Dva protiv devet! Bilo je vruće. Zujala su zrna kao pčele.«

Ove riječi kao da probudiše Clinta i pokrenuše njegovo pamćenje. Poče mu se buditi znatiželja, no ne htjede da se oda pred Dickom.

Curtiss raspoložen da priča, opkorači klupu, sjedne i nastavi:

„Sandv je vidio tvoj okršaj s onim banditima i kaže da je bilo junački vruće. Kad si Blackstoneu skresao u lice da je u debeloj ljubavi s Kiovama i Murdocku ono za djevojku, svi su znali da će oni potegnuti .revolvere. Ti nisi vidio kad je McGil iza leđa crvenog Hawkinsa, potegao i ranio te u prsa. On te oborio, tako ljudi kažu. Ležeći na podu najprije si skinuo Hawkinsa, a onda McGil a. Ako baš hoćeš da znaš, pogodio si ga u lijevu sisu, točno iznad gornjeg džepa na košulji. U međuvremenu Murđock je skočio s revolverom u ruci, a Blackstone je pucao oslonivši se rukama na stol. Dobro si gađao Murdocka, kao i druge, ali je zrno pogodilo njegov revolver, odskočilo i zaderalo ga u jagodičnu kost, i vjeruj, taj će nositi duboku 252

brazgodinu kao kolotrag na Staroj Cesti. Murđock je pao, a Blackstone, ta kukavička pijanica, sklizne pod stol. Pogodio si ga i oborio s dva metka, ali su zrna najprije probila noge od stola pa su ga samo lako ranila. Sutradan je već šetao.«

„A šta je s Murdockom?« s naporom upita

Clint.

„Zrno mu zbrisalo vrh jagodične kosti. Ležao je tjedan dana. Bit će unakažen za cijeli život. Lako ćeš ga prepoznati kad ga opet sretneš.«

„Jesu li otišli iz Fort Larneda?«

„Još kako! Blackstone je bio kod pukovnika koji mu je svašta rekao! Istjerao ih je.

Spakovaše se i odoše. Nikad ne vidjeh žalosnije bande. Otišli su još prije tri tjedna.

Ljudi svašta misle i govore o njima. Eto, baš taj Blackstone je na zlu glasu, ali nitko ne može dokazati nešto sigurno protiv njega. Ti si ga optužio za šurovanje s Kiovama, ali to je samo rečeno. Murđock je isto gad, kockar, svaki čas poteže revolver.

No Blackstone bi mogao biti jedan od onih bandita što iskrsnuše sad za vriieme rata.

Neki traper, znam ga, zove se Billy Weed, prošao je u brdima tamo pored jednog sela Kiova i kune se da je vidio Blackstonea l još neke bijelce kod Indijanaca. Kaže, prišuljao se i kriomice dobro vidio, a Billy je stari lovac i izviđač, čestit čovjek, kome

se može vjerovati. Sta bili da bili, prije nego što je nastradao onaj karavan, sad se za njih zna tko su. I Blackstone i njegovi ortaci su zlikovci, stavljeni van zakona.«

„Da li se išta čulo o onom teksaškom karavanu?« upita opet Clint.

„Nikad ništa. Crvenokose! ne donose više nikakve novosti.«

253“Šta misliš, šta se moglo dogoditi s gospođom Clement i May Bell?« upitao je Clint naprežući se da suvislo složi ovo pitanje, koje je već dugo spremao.

„Sigurno se zna da su s Blackstoneovim karavanom otišle iz Santa Fea. Vidjeli su ih.«

Curtiss se malo zamisli, pa nastavi:

„Jest, taj Blackstone je lažljivac, ali možda ovaj puta ipak ima nešto istine u njegovim riječi-Osim tog Blackstone je dovezao i svoje ranjenike.«

„Dick, ti ipak nisi razumio šta je na stvari. Netko je odbio i protjerao Kiove, oni su morali ostaviti svoje mrtve. Jedno je sigurno,' Blackstone ih nije otjerao. Ne znam zašto i kako, ali on je pobjegao, da spasi svoju kožu. Meni nekako izgleda,- da je onaj drugi karavan stigao upravo na vrijeme da odbije Kiove. Možda su stigli dok su Indijanci još palili kola, a možda čak i dok su se ona dvadeset i dva vozara borila..

Taj Blackstone, znaš, on je baš i naveo karavan na zasjedu, a onaj drugi karavan mu je pokvario račun. Taj bandit je prijatelj s Kiovama pa zašto to ne bi bilo moguće?«

„Buf , razborito si to zaključio, Vidiš, još nitko nije nadošao na tu misao... Da, ali gdje su ona dvadeset dva vozara koji nisu stigli sa Blacksto-neom?«

„Oni su mrtvi i sahranjeni, a ako su ostali živi, možda su s onim drugim karavanom otišli dalje. Morali su tamo biti neki bijelci koji su mrtve Kiove odvukli sa ceste. Tko bi to, inače, učinio? Stric Jim je uvijek tako radio. Zaustavio bi karavan, uklonio crvene lešine i zakopao ih, ako je bilo vremena.«

„Moram ti priznati, pametno misliš, Buf . . prema tome, kažeš, bilo bi moguće da su gospođa Clement i tvoja curica otišli s teksaškim karavanom.«

„Ja se samo nadam, možda ipak...«

„Slaba je to nada, Buff! Granica je ovo, znaš i sam. Pomiri se sa sudbinom, digni ruke od toga, inače ćeš se vječito nadati i očajavati, a kad doznaš istinu, ubit će te očaj.

Tamo na ljeto, mislim, doznat ćemo sve.«

Prilično brzo Clint se oporavio i provodio dosadne zimske dane u Dickovoj kolibi, a dobrim dijelom u svratištu i u Aul ovu dućanu. Po lijepom vremenu odlazio je na svjež

zrak u šetnju. Zimi su dani sporo prolazili svima, osim kartaškoj braći u krčmi. I Clint je ponekad dobio želju da se malo pokarta i napije, samo da rastjera svoje tužne misli, no nikad se nije upustio dalje od želje. Igrao je šah, čitao sve do čega je došao, šetao i tako su prolazili dani. Polako se oporavljao i jačao te iznenada naglo dobio na težini. Dick ga nije pustio da išta radi, čak ni cijepati drva nije smio. Kupio je već izrezana i nacijepana. Sve u svemu Clintu se vrijeme oteglo kao gladna godina.

Početkom travnja stigoše Indijanci i traperi sa svojom lovinom, kožama i krznima.

Trgovina je počela i naselje oživjelo. Clint je preko banke u Kansas Cityju otvorio kredit i nakupovao divnih krzna za jedna puna kola. Izabrao je, zaista, vrijedna krzna misleći — ako ih dopremi do kojeg grada, zaradit će četverostruko.

Otada mu dani postadoše snošljiviji. Nastupilo je ugodno svibanjsko vrijeme, proljeće, te ljudi počeše iščekivati prvi karavan sa zapada. Clint je znao čiji će to biti.

254

255

I zaista, prvi je stigao Jim Couch, ali tek u lipnju. DesUo se tako da se Dick Curtiss sreo s Couchom prije nego Clint. Pa i pored toga morao je Clint ispričati sve od

početka do kraja o svom putu, kad je sam samcat jahao od Santa Fea do Fort Larneda, te posebno o pucnjavi u Homerovoj krčmi.

Za starog vođu karavana bila je to obična stvar, nije se ničemu čudio niti divio. Clintu baš ne bi pravo. Couch je, istina, zagrlio i stegao Clin-ta kao medvjed, ali sad nije puno govorio niti ga hvalio, kako je ranije običavao. Ponašao se prema Clintu kao prema odraslu čovjeku.

„Teško je povjerovati da bi ikoji bijelac naveo bijelce na zasjedu, da ih pokolju crvenokoš-ci«, reče Couch. „Blackstone je svakako zao tip, ali zasada nek nam ostane samo sumnjiv.«

Couch je ostao u Fort Larnedu samo dva dana. U svoj već veliki karavan uključio je još pedeset kola. Clint je htio takođe poći, no liječnik Col-Ibertson mu savjetovao da ne ide, već da pričeka još koji mjesec i da se oporavlja. Clintovo jedno pluće je bilo povrijeđeno od zrna, rana je zacijelila, ali je trebalo još čekati. On je bez riječi poslu-

šao savjet liječnika i nije mu bilo toliko teško ostati i dalje, jer se Couch imao vratiti u Fort Larned u listopadu. Clint je htio porazgovarati i čuti štogod od vozara i vojnika, pa čak i Indijanaca, koji su dolazili u Larned s juga i zapada.

I Couch je vidio ostatke onih izgorjelih kola na Suhom putu i kosture konja, ali se ni po čemu dije moglo vidjeti da je u toj borbi bilo i ubijenih Indijanaca. Kiove su se, sigurno, bili vratili l odvukli svoje mrtve.

256

Prvi put se desilo Clintu da je gledao Coucha i njegov karavan kako odlazi a da nije osjetio žalost što ne odlazi s njima. Poslije toga iščekivao je Clint znatiželjno svako jutro, svaM dan nadajući se da će čuti bilo kakve novosti. Koncem lipnja ljudi su uveliko očekivali i prvi karavan s istoka, ali se iznenada ti Fort Larnedu pojavio eskadron konjanika koji je dojahao odozdo s rijeke Pecos. Po prilici stotinu milja južno, na Suhom putu, vojnici 9U također vidjeli ostatke nekog karavana osrednje veličine. Našli su samo gvozdene obruče kolskih kotača i ostatke nedogorjelih ugaraka i pepeo. Naokolo je bilo razastuto oko trideset skeleta bijelih ljudi, neke su bili rastrgali prerijski šakali. Vojnici nisu mogli ni po čemu ustanoviti, kad je taj pokolj izvršen, no stari graničar kapetan King reče da tomu nije moglo biti više od godinu dana, jer je on sa svojim vojnicima, idući iz Fort Uniona, tuda prošao upravo prije godinu dana, a tih ostataka tada nije bilo.

U Clintu je zamro i zadnji tračak njegove nekad čvrste nade. Pa i ovo saznanje istine, gorče od žuči bilo je ipak neko olakšanje. Sad je konačno vjerovao da je to bio onaj isti karavan nad kojim je toliko strepio i mislio. Granica je opet uzela svoj danak u krvi ovaj puta još i dviju žena. Clint je mogao nabrojiti već do stotinu takvih slučajeva ne računajući one o kojima su se čule samo glasine. Prvi slučaj, kojemu je sam bio svjedok, kad mu je poginula majka! Davno je to bilo, davno! On je sad već zreo čovjek i opet je doživio jedan grozan udarac. May Bell! Dva draga bića, majka i ljubljena djevojka! Drugim ljudima su gospođa Clement i May bile dvije hrabre i čestite pionirske žene ko-tt Karavani se bore

257

^H^^^^^ffBBii*"

je nađoše svoj grob na preriji. Clintu su one bile mnogo više.

Ovi vojnici iz Novog Meksika kratko su se zadržali u Fort Larnedu, a ubrzo poslije njihova odlaska dovukao se u tvrđavicu prvi karavan s istoka. Cliintovu iskusnom oku trebalo je samo jedan pogled pa da vidi, kud je sve taj karavan prošao i šta je na putu doživio. Na prvim kolima smotrio je perjem ukrašenu strelicu zabijenu u prečku, te pa podiđe laka jeza. Dalje nije ni gledao, već ode u dućan da čeka prve novine s istoka koje je donio ovaj karavan. Uto u dućan uđe i Dick Curtiss noseći u rukama novine koje je već zgrabio iz paketa, jedan „Dailv Times« iz Kansas Citvja i jedan „Globe Democrat« iz St. Louisa.

„Hajd'mo kući, druže«, veselo će Dick. „Ako sad odmah ne odemo, od radosti ćemo se napiti. Novine su pune novosti o ratu. Pobunjenici su zbrisani! Uh, što će nekog ovdje uhvatiti muka kad čuju!«

Clintu nije trebalo dvaput reći. Zgrabio je jedne novine iz Diokove ruke i počeo čitati još dok su išli. Curtiss je slabo čitao, ali je volio da ga drugi vide kako i on čita novine, te je počeo glasno sricati. Čim su stigli kući, odmah se zadubiše u novine i vijesti, stare već dva mjeseca.

„O, bože, bože! Čuj, Buf , pa rat bi po ovome trebao biti već i završen«, uzvikivao je Dick nekoliko puta.

„Kaži — hvala Bogu, a sad šuti, jer i ja znam čitati.«

Satima je trajalo dok su njih dvojica pročitali jedne novine, riječ po riječ od naslova do odgovornog urednika. Clint je bio uzbuđen viješću da 258

je rat skoro završen, ali i potresen što je taj rat nanio teške rane Sjeveru i upropastio Konfederaciju na Jugu. Šutio je kao i uvijek kad je bio zaokupljen i potresen bolnim događajem, te nije ni slušao Dickovo brbljanje. A Dick, videći da Clint neće da razgovara, digne se i izađe iz kolibe.

Poslije nekoliko trenutaka Clint začuje nekakav nepoznat glas.

„Kažite mi, da li je ovđe Clint Belmet?«

„Da, tu stanuje. Ali ga ljudi ne znaju po imenu. Zovu ga Buff. Eno, unutra je«, odgovorio je Dick.

Došljak pokuca na otvorena vrata. Clint ustane i oprezno mu pođe u susret. Znao je da sa strancima mora biti oprezan. Pred vratima je stajao plećat vozar, crvenih obraza, bradat, iz očiju mu izbijalo poštenje. Odmjerio je Clinta od glave do pete.

„Dobar dan!«

„Dobar dan!« odzdravi Clint. „Ja sam Belmet. Sta želite?«

„Donio sam vam pismo. Dao mi ga službenik s pošte i rekao ako vas ne nađem, da ga ostavim kod Buella u Santa Feu. Upravo se veselim što ću se konačno riješiti tog pisma. Znate, putem su nas dvaput napali, pa sam mislio, ako poginem, propast će i vaše pismo, a možda vam je...«

„Hvala vam lijepo, strance«, pruži mu Clint svoju uzdrhtalu ruku i rukovaše se. Pismo za njega!

„Ja sam Daviš, Paul Daviš, vozar kod Jima Watersa. Evo...«

On razmota isprljan papir, izvadi i pruži ga Clintu. Na vozani se vidjelo da mu je, zaista, drago što mu ga je mogao uručiti, te reče još nekoliko 17*

259r

veselih riječi, ali ga Olint više nije, ni čuo, ni vidio kad je otišao. U ruci je držao isprljanu debelu omotnicu. Pismo — od koga? Na omotnici je bila njegova adresa ispisana ujednačenim lijepim rukopisom. Poštanski žig bio je nečitljiv. Clint je izvadio džepni nož, razrezao omotnicu i iz nje izvadio jednu bijelu omotnicu, manju i čistu, koja je mirisala na parfem. Clint se toliko zbunio da nije znao šta da počne. Koliko puta se već tako obradovao i razočarao. Brzo otvori i drugu omotnicu, da razbije iluzije boje su ga tako često prevarile. Iz omotnice je izvukao i ekoliko tankih, složenih listova ispisanih mastilom. Brzo ih preleti okom, zapravo i ne čitajući i na kraju uoči

„Uvijek tvoja vjerna May.«

„Neka mi Bog pomogne!« proštenja Clint i zatetura na grubo istesani naslonjač, uzdahne i nepomično se zagleda u sjaj vatre u kaminu. Cijelog ga je obuzeo nekakav strah i užas. Pismo je bilo staro već nekoliko mjeseci, a možda i cijelu godinu. Zurio je u vanjsku omotnicu, prljavu i izlizanu. Tko zna, koliko je puta ovo pismo prešlo preriju! Možda ga je koji put nosio i njegov karavani Mada očajan, ikonačno smogne snage da ga pročita.

MAXWELLOV RANČ

Dragi Clinte!

Zašto si pobjegao od mene ne davši mi mogućnosti da ti išta objasnim? Čim sam došla k sebi, potrčala sam za tobom u mrak, dozivala te, ali uzalud. Izgubila sam se u tami, ljudi su me našli i odnijeli u logor.

Tog jutra si otišao još prije izlaska sunca. 11-čeznuo zajedno s karavanom! Nisam mogla ni za-260

misliti da ćeš otići, a da prije toga ne govoriš sa mnom, da sve razjasnimo. Smatrala sam te divljim ljubomornim dečkom. Nadala sam se da ćeš se vratiti i zamoliti me za oproštaj. Nisi došao, ne! Još i sad mi se para srce zbog toga. Mi odlazimo u Santa Fe i sigurno će proći nekoliko mjeseci prije nego što se budemo mogli'"vidjeti, ali ti pišem ovo pismo i znam da će proći najmanje mjesec dana dok ga dobiješ. Molim Boga, da ostaneš dosta dugo u Kansas Cityju, da te ovo pismo tamo zatekne. Clinte, sad to više nije važno, ali ću ti ipak reći da si me uvrijedio u Maxwellovu dućanu. Kako si mogao biti onako grub! Pa i da si tisuću puta bio ljubomoran, nisi smio tako postupiti.

Znaj, ja nisam namiguša! Znao si to! Voljela sam te joS od svoje desete godine i uvijek sve više. Nikad nisam pošla na počinak niti se probudila, a da se ne pomolim za tebe i ne uputim tebi svoju prvu misao. Ti to nisi znao, ali ja sam tako radila.

A jučer? Jučer si izazvao u meni ono zlo, za koje nisam ni znala da ga u sebi nosim.

Htjela sam ti napakostiti, pa sam se gotovo i nelijepo ponijela za jednu djevojku.

Namjerno sam ono upriličila s Murdockom. Htjela sam na svaki način to uraditi, ali nisam znala da ću naići na takvo raspoloženje kod tebe. Mislila sam te ojaditi i kazniti, a onda opet pokazati svoju pravu ljubav prema tebi, još više nego što sam pokazala kad smo sjedili na kolima. Clinte moj, odmah čim sam te ugledala kako dolaziš, znala sam da sam pogriješila. Zaboravila sam se i nisam se sjetila da si ti već čovjek, muškarac, l kad si rekao da mi dolaziš reći „Zbogom«, srce mi se sledilo.

A kad si pitao Lee Murdocka ima U re-

261volver, skoro sam se onesvijestila. Tada sam shvatila sve.

Šta sam mogla učiniti? Bila sam kao uzeta. Ti si problijedio, mrk i strašan. Da sam se mogla maknuti, pala bih., fclefcla bih ti pred noge... Onda si ga udario. Ležao je krvav, ali me to nije đirnu-lo, bilo mi je svejedno. Naprotiv, osjećala sam u podsvijesti radost, neko zadovoljstvo.

Nisam znala ni što radim, ni što govorim. Onda si me, dragi, zgrabio, divlje zgrabio...

prvi poljubac sam ti uzvratila ali sam onda ostala bez snage, tek kasnije sam proživljavala taj trenutak, proživljavam ga i sada. Ljubim te. Clinte, ljubim te! Djetinja ljubav je prošla, a ostala je djevojačka prožeta raznim čuvstvima, bolima i hirovima, no i ta prolazi i ostaje samo ljubav žene, ljubav čvrsta, jaka i sve jača dok ti pišem ove retke.

Dragi moj, krivo si me prosudio, ali ja ti ne zamjeram. Čuo si šta ti je rekao prijatelj, gospodin Maxwell, koji smatra da poznaje žene. I nisi htio pričekati da vidiš istinu.

Poručnik Clai/born bio je zgodan i zabavan. Sviđao mi se, mada je bio malo i previše samouvjeren u svoje uspjehe kod djevojaka, Clinte, dragi, moje srce je pripadalo i pripada samo tebi.

Murđocka se bojim i prezirem ga. Nikad ne ostajem s njim nasamo, ako nema nekog u blizini.

Sve ono što radi svaka mlada djevojka, ti ne razumiješ. Znaj, da sam to rekla i gospodinu Cle-mentu i molila ga da pazi dok se Murdock nalazi u mojoj blizini. Ono,g časa kad budeš čitao ovo moje pismo, znat ćeš šta bih ti bila rekla sinoć i kako bih.te zagrlila da se nisi ponio baš kao pravi divlji lovac na bizone.' Ali poslije Murđocfcove uvrede

262

shvatila sam i osjetila da se ponosim svojim divljim lovcem!

Volim ovaj vaš veličanstveni Zapad iako me plaši. Neću ustuknuti pred teškim radom, samoćom i opasnošću. Sve ću to izdržati, ali samo uz Jebe.

Gospođin Maxwell mi reče da si ti rođen zapadnjak kao Kit Carson. Za takve ljude nema odlaska sa Zapada. Oni u sebi, plemenito i junački, nose zov Zapada. Nikad ne bih tražila da to žrtvuje zbog mene. Želim da s tobom podijelim zadovoljstva i radosti graničarskog života.

Clinte, u dubini svog srca sve sam ti oprostila i znaj da te ljubim. Dečko kojem sam poznavala nikad ne bi mogao kao muškarac postati tako okrutan i tvrd, da voli i potom zaboravi. Otišao si i ostavio me u patnji, obuzetu jadom i žalošću što nisi ostao i pričekao.

Brzo mi se vrati. Sjeti se onih dugih i dalekih milja koje smo zajedno prelazili kad smo gledali našu ravnu i valovitu preriju, držali se za ruke, sjeti se da te ljubim svim svojim srcem, srcem djevojke koja je ostala osamljena.

Uvjefc tvoja vjerna May

263

16.

Vbzari su se nadali da će se sa svršetkom rata prilike popraviti, i da će se smanjiti pa možda i nestati strahovite opasnosti koje su ih stalno pratile na njihovim putovanjima.

Ali — prevarili su se. Godine 1886. najgori ološ iz sjevernjačke i iz južnjačke vojske sjatio se na granici. Bili su to odmetnici i desperadosi najgore vrste, još gori od crvenih divljaka.

Charley Bent je postao vođom jedne od najokrutnijih i najkrvoločnijih bandi koje su ikada u-grožavale Staru cestu.

Mnogo je puta Clint Belmet čuo za Charleya Benta. Njegovo ime spominjalo se pri svakoj logorskoj vatri i kad su vlasti ponudile veliku nagradu onome tko ga uhvati živa ili mrtva, počelo se još više pričati o ovom razbojniku i njegovim zlodjelima.

Bio je to mješanac, sin nekog pionira Benta, koji je živio na granici i oženio Indijanku iz plemena Čejeria, a iz tog braka rodio se Charley. Otac ga je kao dječaka poslao u St. Louis, gdje je završio školu i ostao do svoje dvadeset prve godine a potom se vratio ocu na granicu. U međuvremenu mu je majka Indijanka umrla, a otac, već postariji i umoran čovjek, prepustio mu da vodi dućan. Jednog proljetnog dana,

poslije vrlo dobre zimske trgovačke sezone, Charley pokupi sav novac i pobjegne od oca.

264

Otada Bent nije više nikad vidio svog sina. Charley je veoma dobro govorio nekoliko indijanskih jezika i prokrstario je cijelom zemljom. S jednog duljeg putovanja po Texasu vratio se pod imenom Lee Murdock i pod tim imenom živio na granici sve do sukoba s Clintom Belmetom u Homerovoj krčmi u Fort Larnedu. Poslije ovog slučaja graničari su ga uočili kao razbojnika, te je bio stavljen izvan zakona.

Bent je igrao dvostruku igru. Zime je provodio po naseljima s bijelcima kartajući se, a ljeti bi sastavio bandu od šezdeset do sto ljudi i s njima napadao i pljačkao karavane.

Među graničarima se pričalo da Blackstone i njegovi ortaci šuruju s Bentom, odnosno Murdok-kom, ali se to sve do godine 1868. nije moglo dokazati. Ova okorjela šarena banda napadala je samo poštanska kola i male karavane, poklala bi sve živo osim mladih žena, koje bi odvlačila u svoje jazbine u brda, ali i o tim nesretnicama, koje bi joj dopale u ruku, ni kad se kasnije nije ništa čulo. Robu opljačkanog karavana zamjenjivali bi sa Indijancima za krzna.

Koncem ljeta 1865. stigao je glas u Fort Lar-neđ da je jedan karavan na Suhom putu uspio odbiti napad Kiova, ali da je kasnije na taj isti karavan napala banda Charleya Benta i poklala sve osim dviju žena koje su razbojnici odvukli sa sobom.

Ovu vijest donio je u Fort Larned neki traper, koji je to čuo od jednog Indijanca iz plemena Ute. Pošto su Uti i Kiove bili u dobrim odnosima, moglo se toj vijesti vjerovati. I Clint je čuo tu vijest. U svojoj duši nosio je već od ranije, a sada pogotovo, strahovitu mržnju prema tim zlikovcima.

265

.......

ai''*™* ""W

Godine 1866. pročulo se da je na Maxwellovu rancu nađena zlatna žila, te je neko društvo sa Istoka odmah kupilo cijeli ranč za basnoslovnu cijenu. Pukovnik je otišao na istok i Clint ga nikad više nije vidio. Kasnije su vozari pronijeli glasine da je priča o zlatu bila izmišljena, a društvo nasjelo s kupovinom i napustilo ranč, jer nije znalo niti moglo upravljati tako velikim posjedom.

Zla kob pokaže svoje znamenje unaprijed. Jirn Couch je kod Point of Rocka doživio dva indijanska napada. Stari vozar se uvijek plašio tog mjesta, a sad je doživio i treći, posljednji napad, napad Komanča. Iznenadili su ga i nije ni stigao opaliti iz topa, već je pogođen pao preko topa s upaljačem u ruci. Clint mu je zgrabio upaljač iz ruke i opalio iz topa, te time odlučio ishod borbe. Coucha, Hovlea i Sandersona pokopali su u sjeni Point of Rocka sa ostalim poginulim vozarima ove hrabre družine.

Vodstvo Couchova karavana preuzeo je Buf Belmet. Najbolji graničari i vozari htjeli su da im on bude vođa. Sad je bio potreban više nego neustrašiv čovjek za vođu karavana, ali je i svaki karavan morao biti velik. Drukčije se nije moglo.

U jesen 1867. potpao je Clintov karavan pod zapovjedništvo generala Guštera i vozio na zapad ka Fort Lamedu.

Ovakvu sliku Clint dotada još nije vidio. Pet stotina kola sa četiri tisuće vojnika. Taj prizor nikad nije zaboravio.

Tek kad stigoše u Fort Larned, Clintu je bilo jasno, zašto je i šta je vozio taj veliki karavan. General Gušter se pripremao za zimski pohod 1867/68. protiv udruženih indijanskih plemena na teritoriji od Fort Larneda do Fort Rileva, pa nadolje do rijeke Vichita.

266

Nijedan dio velike prerije nije ostao pošteđen od napada, prepada i pljačke, tako da je panika uhvatila ne sarno vojne logore i garnizone, već čak i vladu u Washtogtonu.

Istina, komandanti logora j tvrđavica dobivali su izvještaje od svojih izviđača i znali su šta rade Indijanci, ali su bili nemoćni. Bez vojnika, dobrog naoružanja i opreme, nisu se usudili ni da krenu iz svojih tvrđavica. A za vozare, koji se još nisu uplašili Indijanaca, prilike su bivale sve gore i gore. Prvi korak vlade iz Washingtona da popravi ovu situaciju bio je da pošalje generala Guštera u akciju protiv indijanskih plemena.

Dva dana po dolasku u Fort Larned, general Gušter pozove Clinta. Ovaj je upoznao generala kao čovjeka u punoj snazi, plavih očiju, žute kose, koji je odavao odlučna i razborita vojnika.

„Belmet, čuo sam sve najbolje o vama«, reče general. „Za naše akcije protiv divljaka i bandita trebat će nam dobrih izviđača i tragača. Da li biste htjeli stupiti u vojnu službu?«

„Zahvaljujem vam, generale. Ali, sad mi ne bi bilo moguće, jer mi treba više od mjesec dana da ođvedem karavan u Santa Fe, a dotle će nastati i zima. Prema tome, iz Santa Fea ne mogu krenuti prije proljeća.«

„Znači, vi ćete se vratiti ovamo tek tokom svibnja iduće godine.«

„Ako bude dobro vrijeme. Ali u lipnju svakako«, reče Clint.

„Razmislite o mojoj ponudi. Neće biti kasno ni na proljeće«, ljubazno reče general.

„Ja ću nastojati«, odgovori Clint, „i primit ću ponudu, ako nađem dobrog vođu koji će preuzeti ljude.«

267“Mnogo ćete me time zadužiti«, srdačno će general. „Potrebni su mi ljudi koji poznaju ovu zemlju, Indijance i odmetnike, mislim baš one, koji sad kao vođe raznih bandi vode divljake i razbojnike u ubijanje i pljačku. Komandanti tvrđavica i stanica šalju mi izvještaje i daju podatke, ali to nije dovoljno. Zasada dobivam malo podataka, naime trebalo bi mi izviđača kao što ste vi, koji ste stalno na terenu i poznate ovdašnje prilike. Da li biste mi mogli štogod pobliže reći, na kakvu ću sad situaciju naići ovdje?«

Clint se malo zamisli, pa reče: „Trenutno, ništa osobito. Dosada se plemena još nisu spajala i povezivala u velike bande, radi napada i pljačke, ali ih svakako treba pojedinačno razbijati, dok to ne učine. Odmetnički vođe, kao što je Lee Mur-dock —

pravo ime mu je Charlev Bent — su kao baklje na suhoj prerijskoj travi. U stanju su potpaliti velike rulje i krenuti u pljačkaške pohode većih razmjera.«

„Bent? Ćuo sam o njemu. Znate li gdje se sada nalazi?«

„Negdje gore uz rijeku Cimmaron.« „Belmet, šta mislite, može li se koji od tih indijanskih poglavica udobrovoljiti i nagovoriti da sklopimo neki sporazum?«

„Bilo je ranije i takvih slučajeva, ali su oni sad sve ogorčeniji i nepovjerljiviji. Imaju i razloga. Ja sam ne zagovaram Indijance, niti bih mogao, jer su mi ubili majku, oca, skrbnika, koji ini je bio drugi otac, i još meni drage osobe, ali eto, opet ne bacam svu krivnju ina njih. Teško mi je tako govoriti, ali... Da vam uzgred kažem, šta na primjer ogorčava Indijance. Proljetos je jedan 268

mali karavan od dvadeset dvoja kola putovao ovamo cestom i baš stigao negdje do Sand Creeka ili kako je ini nazivaju Pješčane rijeke, a odatle im je trebalo još tri dana do prijelaza na rijeci Cimmaron. I, šta se desilo? Dojahalo im u logor šesnaest izgladnjelih Kiova, tražili da nešto pojedu, ali su putnici odbili. To nisu bili vozari.

Kiove su krenuli dalje i kad su odlazili, neki kočijaš opali za njima i ubije jednog Kiovu, s leđa. Oni su zastali digli tog ubijenog i bez riječi otišli. Te iste noći napala je velika banda Kiova taj karavan, pobila sve živo, spalila kola i tjerala stoku. Ljude su do jednog osakatili i skalpirali. Nakon šest dana su neki traperi silazili s brda, naišli na uništeni karavan i izvjestili u Fort Larnedu o toni pokolju. Pukovnik je poslao odred konjanika u potjeru, ali Kiovama u tom predjelu više nije bilo ni traga ni glasa.«

„Znate, Belmet, to je ona druga strana priče i to ona žalosna«, reče Gušter.

„Po mom mišljenju, generale, a tako su mi govorili moji pokojni poočim i moj prijatelj Kit Car-son, postoji velika opasonst da se sjeverna i južna plemena udruže. Tad bi nastala zaista, vrlo teška situacija na preriji. Uzmite, na primjer, koliko su jaki Siuksi.

Već se i pomalo čuju glasine o tom udruživanju, ali ako to pričaju Indijanci, onda treba s tim računati.«

Potom je Clint sa svojim karavanom otišao u Santa Fe, tamo proveo zimu i u proljeće krenuo natrag. Gušter je još uvijek vršio neke akcije, ali kako se govorkalo u tvrđavici, sa slabim uspjehom.

Kad je Clint stigao u Kansas City, čuo je nešto što ga podsjeti na njegov razgovor s genera-2G9m

lom Gušterom. Vlasti su sklopili sporazum s Indijancima Nez Perce na sjeverozapadu i dale im dolinu Walla-Walla zauvijek. Indijanci su se držali sporazuma, ali su bijelci upadali u tu dolinu, napadali Indijance i naseljavali se. Vlasti se nisu obazirale na ove povrede sporazuma. Pleme Nez Perce krene na ratni pohod, pobije velik broj bijelaca i uništi im posjede. Na kraju krajeva bijelci su pod zaštitom i uz pomoć vojske zauzeli dolinu.

Clint je znao i bio svjestan, da ne treba zatvarati oči pred istinom. Vlasti i vojska, kopači zlata i pioniri, pa čak i vozari, svi su oni bili beskrupulozni i bezobzirni prema crvenom čovjeku.

Upravo te zime, a Clint je za to čuo tek na proljeće, vlada je dala četiri stotine tisuća dolara kao pomoć za tri indijanska plemena. Čejene, Ara-pahoze i Kiove. Kongres je to odbio, ali šta je bilo s novcem i kud je otišao, nikad se nije doznalo. Ova tri plemena su mjesecima čekala, slala vladi molbe preko vojnih komandi, ali im ništa nije odgovoreno. Tad su ovi Indijanci krenuli na ratne pohode sijući smrt i pustoš na području širokom i dugačkom preko pet stotina milja.

Najgori mjeseci 1868. i 1869. godine zatekli su Clinta na Staroj cesti. U to vrijeme vlada je morala pojačati posade tvrđivaci unutar i na granicama Novog Meksika.

Teretni promet se učetverostručio, teško natovareni karavani putovali su s istoka na zapad i sa zapada na istok. Clint Bel-met je postao jedan od najčuvenijih vođa karavana. Sad je ime Buff bilo poznato na cijeloj granici.

Clint je dotad već zaradio i usteđio dosta novaca, naslijedio je i Couchov novac, te je sve ulo-270

žio u krzna, tako da je dvostruko zarađivao, to jest i kao vozar i kao trgovac.

Mnogo i mnogo puta je Couchov top i poslije njegove smrti bio napunjen i ispaljen. Za Belmetov se karavan znalo kao za izvrsnu boračku jedinicu, a k tome su još imali i taj top koji im je često dobro došao kad im je gusto. Svi Indijanci, osim Komanča, plašili su se toga kao vraga, bojali se topovske grmljavine kao i olova iz njegove cijevi.

Belmetova družina dobila je pravog tobdžiju, bivšeg vojnika koji je služio u artiljeriji, zvao se Benny Ireland. Taj se žutokosi, mali Irac nije ničega plašio i jedva je čekao, da ih Indijanci napadnu. Uvijek bi se vozari ljutili na njega, kad bi ležali pod kolima i čekali napad, a on se derao kao lud i zvao Indijance: „Hajde, dođite crvena đavoli, da napravim poparu od vas!«

Nije bilo nikakvo čudo što je Belmet svojim karavanom uspješno i sigurno prevozio i te kako yelike i vrijedne terete. Bio je sakupio sve iskusne i oprobane vozare, veliki karavan, te se nije imao čega bojati. A on sam, postao je iskusan prerijski yuk, koji je znao nanjušiti Indijance, kao i nekada njegov Jack. Nije izbjegavao Indijance, već je spreman čekao da napadnu. Oni su to znali.

Osim toga, bilo je i drugih razloga što su Indijanci manje napadali njegov karavan od drugih. Uvijek se sjećao Maxwellovih i Carsonovih savjeta, kako treba postupiti sa Indijancima. On nikad nije izazivao borbu, nikad nije otjerao gladne Indijance, kad su tražili hrane, a uvijek je postupao s njima ljudski i pošteno.

Bilo je slučajeva da su neki karavani i sami navukli na se nesreću. Tako je veliki Kellvjev ka-271

ravan potkraj ljeta 1869. krenuo iz Taosa. Kod IJower SpringSa, na pet dana južno od Fort Lar-neda, dojahaia im je u logor manja grupa Koman-ča, oiko četrdeset ljudi, tražili su kave i šećera. Indijanci su izgledali, zaista, gladni, bili su otrcani i bijedni.

Vozari su im pred nos iznijeli ne samo kave i šećera, već i druge hrane, od koje bi potekla čovjeku slina na usta, ali im nisu dali mrvice, već jednostavno potegli puške i otjerali ih.

Nitko od vozara nije smatrao ovaj susret s Komančima niti toliko važnim da se o njemu kasnije, za večerom, popriča, ali se pokazalo drukčije. Pred zoru je došla velika banda Komanča i preplašila im stoku tako da su svi vozari morali iz jahati, boriti se i vraćati stoku natrag, ali su ostavili osam mrtvih i donijeli osamnaest ranjenih. Od te, pa redom nekoliko noći uzastopno Komanči su ih bijesno napadali.

Ubili su im trideset konja i oko stotinu volova. Morali su ostaviti dvadeset sedam kola.

Na kraju, poslije nekoliko dana borbi Komanči su pobili osamdeset i tri vozara dok su sedamdeset i šestoricu ranili.

U jesen te godine, na putu prema zapadu sretne Belmet karavan Johna Hatchera od četrdeset kola i oko pedesetak ljudi. Hatcher je odrastao kod Sone Indijanaca u Kansasu i kako se pričalo, bio je izvrstan borac sa prerije. Hatcher se sa svojim karavanom odmah priključio Belmetovom, a ubrzo poslije toga zatekoše i karavan Jima Bar-lowa u Kansasu. Jim je imao šezdeset osam kola i sedamdeset dva čovjeka. I ovaj se priključio Bel-metu, te su ovako udruženi s Clintovim karavanom, k tome i top, predstavljali strahovitu snagu.

Iz Fort Larneda, na svaku milju puta očekivali su napad, ali sve prođe mirno. Trećeg dana,

273

kad su uređivali logor, naiđe pored njih grupa bijelaca na konjima. Jahači su vodili još

nekoliko konja bez samara i prtljaga. Belmet i Hatcher su sumnjivo gledali te jahače.

„Izgleda mi da imaju i dva ranjenika«, reče Hatcher. „Sta misliš Buff, a?«

„Drumski razbojnici«, odgovori Clint, „ja ću ih zaustaviti.«

„Nemoj«, reče Hatcher. „Istina, oni izgledaju lopovski, ali tko zna? Bolje da ne navlačimo glavobolju! Ovih šest konja, što ih vode, naliče mi na poštanske konje. U

stvari, nemamo mi nikakvog prava da ih zaustavljamo. Zamisli da nisu razbojnici.

Skoro bih se kladio da jesu, ali nezgodno nam je upuštati se u to.«

Sutradan đopodne Hatcherov je karavan vozio na čelu, te se odjednom zaustavio i čekao da priđu ostali. Imali su šta i vidjeti! Poštanska kola ležala su prevmuta pored puta, naokolo osam mrtvaca, poštanski sanduk razbijen i opljačkan, isto tako vreće raskidane i ispražnjene. Razbojnici nisu štedjeli metaka. Svaki ubijen dobio je po nekoliko zrna. Mrtvi kočijaš imao je devet rana.

„Uh! Buf , što te ne pustih jučer da zaustaviš one razbojnike!« reče Hatcher. „Jedino što možemo to je da sad pokopamo ove jadnike i javimo u tvrđavicu.«

O ovom razbojništvu, Belmet je izvijestio vojnu komandu, te je odmah poslana potjera. Trećeg dana, dok se Belmet nalazio još u tvrđavici, vratila se potjera s tri uhvaćena razbojnika. Kad eu vojnici naišli na glavnu bandu, razbojnici su pripucali i bilo je borbe. Vojnici su ubili deset razbojnika, uhvatili trojicu, dotjerali četrdeset pet 18 Karavani se bore

273konja i spasili preko osamnaest tisuća dolara novca u zlatu, srebru i papirima.

Clint Belmet je dobio dozvolu da ispita razbojnike, ali je stigao prekasno, jer su im već bili nabacili uže oko vrata. Teško je, možda, bilo i naći tri okorjeli ja razbojnika od ovih. Prvi se nasmijao na Clintovo pitanje, drugi ga je opsovao, a treći, najmlađi, nešto preko dvadeset godina star, odgovori: „Dabome da poznajem Lee Murdocka.

Skini mi ovu kravatu, pa ću ti reći gdje je.«

Kapetan Duncan, stari vojnik, reče Clintu kratko: „Žalim Belmet, gotovo je ,.,«, i potom, „di-žite momci!«

Clint se još nije ni okrenuo, a tri su se razbojnika već njihala na svojim uzetima.

Vraćajući se svom karavanu Clint je pustio da mu misli odlutaju tamo daleko, u prošlost. Jednog će se dana već susresti s tim Leejem Murdockom. To je zapisano i Clintu i Murdocku. Zarekao se da •neće ostaviti vozarsku rabotu sve dotle, dok ne nađe Murdocka i Blackstonea ili jedino, ako se Sigurno uvjeri, da su ovi razbojnici dobili što su zaslužili.

Putujući u Santa Fe, karavan je prilično zakasnio zbog ceste razlokane od ljetnih oluja i kiša. Hatcher i Clint su se dugo natezali i konačno odlučili da udare putem preko Maxwellova ranca i izbjegnu rupčage na Staroj cesti. Ovim skretanjem produžili su putovanje za mnogo milja, ali Jjad su proračunali, ispalo je da će stići u Santa Fe otprilike u isto vrijeme kao i kad bi išli glavnom cestom.

Putem preko ranca već godinama nisu prošla nijedna kola, zarastao je u korov i travu. Znao je

274

Clint ovaj put i sva mjesta uzduž i dok su putovali, bludile su mu misli u sjetnu prošlost.

Vozeći tako karavan se nekako dovukao do ranca, te su napravili logor u lijepoj topolovoj šumi. Lišće je počelo žutjeti.

Maxwellov ranč se pretvorio u divljinu. Umjesto konja i volova na ispaši vidio se tu i tamo poneki bizon i jelen. Clint se sjetio priče o onom društvu iz St. Louisa koje bijaše kupilo ranč, te .se, razmišljajući o tome i šetajući naokolo, popne na brežuljak da razgleda i vidi šta je društvo uradilo s ranoom. Oni su preuzeli stoku i zgrade, no

.cilj je bio otvoriti majdane. Pričalo se da su utrošili oko pola milijuna dolara. Iskopali su kanal .dug gotovo četrdeset milja, da navedu vodu za ispiranje zlata, ali zlata nisu našli i društvo je propalo.

Clint je razgledao Maxwellovu kuću. Oh, kolike li žalosne promjene! Prošlo je par godina, .a sve ograde bile su porušene, prozori su zjapili, .vrata odnesena, zidovi se Ijuštili i rušili. Nigdje živa stvora. Sobe su bile prazne, mračne i hladne. Indijanci su istrugali slova sa izblijedjelih zidova. Blagovaonica, nekada Meka za sve graničare, lovce, trapere, vojnike, putnike i Indijance, bila je sad .vučja jazbina. Gomile kostiju i vučjeg đubreta. Clint je nekada mnogo puta ručao u toj blagovaonici. A sad?

Kad je Clint na brzinu povečerao u logoru, otišao je do kraja topolove šume, da vidi ono mjesto gdje je bio Clementov logor. Tako je dobro poznavao to mjesto da bi ga našao vezanih očiju. Ovdje je šuma već bila sasvim rijetka i on je vidio isto ono vrbovo grmlje i istu onu topolu široke

18«

275krošnje, pod kojom su stajala Clementova kola. Lišće je već venulo, a sjaj zalazećeg sunca davao je proplanku neku blagu i nježnu boju.

Cl'int sjedne u travu i nasloni se leđima na debelu topolu. Ta kola su stajala baš

ovdje, a on je sjedio s njom na sjedalu kola upravo pod ovom granom! Ovdje ju je držao u naručju i ljubio. Ovdje je bila ruda, tu se ona naslonila i šeretski ga gledala svojim crnim okom. Tada on nije razumio . . bio je dečko obuzet ljubavnim jadom. .

ovdje je stajao Murdock i prezrivo se smješkao. A ovdje na dohvat ruke je ležao onaj nitkov razbijene njuške kao mrtav.

Clint se u svom sjećanju raznježio. Sjedio je potpuno sam na mjestu svojih nekadašnjih sanja, oči mu se za trenuak zamutiše. Pa ipak te godine, teške i tužne, ne ubiše u njemu sjećanje na slatke časove koje je proveo.. Nije znao kad se zadnji put ovako raznježio. Da, bilo je to onda, kad je dobio ono pismo, za njega milo i gorko pismo od May... Sad je on živio za osvetu, tražio je Mur-docka i Blackstonea i to traganje ulivalo mu je snage i istrajnosti na njegovim vožnjama uz i niz Staru cestu.

No sad, sve mu se činilo kao da je otada prošla samo jedna noć. On, sada ozbiljni, tvrd grani-: čar, koji je toliko toga preživio i preturio preko glave, vidio strave i užasa, nesmiljeno se borio i branio, on sada nije izdržao, srce mu je progovorilo i suze udarile na oči. Okovi prerije okovali su mu dušu, ali u toj duši mu je još uvijek živjela ljubav, ljubav sakrivena i neizbrisiva i neuništiva.

Rumenilo na zapadu je izblijedjelo i nestalo. Spustio se sumrak tih i samotan. Daleko iza brije-276

ga zavijao je kurjak kao da se ljuti š^to se bijeli čovjek vratio. Zelena trava je potamnjela. Do Clintovog uha tek sad dopre žubor potoka. Sve je ostalo isto, ali je nešto nestalo, otišlo je. Stara to-polova šuma izgledala je umorna od vjetra i oluje.

Nešto je bilo izgubljeno.

Clint je isuviše mnogo znao o strahotama i teškoćama graničarskog života, a da bi oplakivao svoju sudbinu, koja nije bila ništa gorča od sudbine većine drugih graničara. Znao je on da bi bila glupost misliti o sebi da je drugačiji od ostalih, ali je vjerovao da nijedan drugi čovjek nije uživao ljubav tako lijepe i divne djevojke kao što je bila May i da nijedan takav sretnik na svijetu ne bi bio tako lud, lakouman, ljubomoran i opči-njn, da unšti svoju sreću i sreću djevojke koja ga je, zaista, ljubila i obožavala. Nesmiljeni udarci granice koji su ga pogodili, ništa jači nisu bili od udarca koji su pogodili na tisuće ljudi daleko boljih od njega, zar nije svaka stopa zemlje duž

Stare ceste oplakivala tragedije vozara? Koliko je usamljenih grobova ležalo pod lelujavom travom!

Petnaest godina je prošlo otkako je Clint Bel-met uzeo uzde u šake i krenuo kao kočijaš preko prerije. Malo je bilo vozara, koji su uspjeli da toliki niz godina prolaize sve opasnosti prerije i granice i sačuvaju glavu. Dugo vremena je Buf mislio da će

jednom napustiti vozarsku službu i mučna putovanja, smiriti se i naseliti na kakvom pitomom i sigurnom mjestu u blizini grada ili tvrđa-vjce, no ta misao i želja odavno je postala samo pusta varka koja bi ga zaokupljala još samo u nemirnom snu i ispunila mu dušu čemerom i gor-

činom.

277

Kad su stigli u Santa Fe, ljudi zinuše od čuda. Clint se iznenadio kad ga poznati pozdravite kao nekog duha.

„Buff Belmet?« vikao je u čudu zastupnik Buell ne vjerujući svojim očima.

„Pa, da, ja sam Buf Belmet, naravno, pa šta je s tim?« počeo se također čuditi i Clint.

„Pa vi ste već mrtvi!«

„Još ne sasvim.«

Od iščuđivanja Buell je čak zaboravio i da se rukuje s Clintom, ali se isto tako mnogo radovao.

„Buf , već godinama vas nema u Santa Feu, te su vas neki već i prežalili kao mrtva.

Rekao mi neki čovjek da vas je vidio mrtvog u Kansas Citvju, a drugi mi je rekao da vam je vidio grob na nekom kamenjaru uz Staru cestu.«

„To je on sigurno vidio grob strica Jima Coucha. Moj grob zasad još nije iskopan, koliko ja znam«, presiječe ga suho Clint i odmah postavi. Buellu pitanje koje dugo nosi u glavi.

„Jeste li vidjeli Murdocka i Blackstonea, otkako sam ja otišao odavde?«

„Često. S vremena na vrijeme dođu oni ovamo, kad nema nikakvog karavana ni vojnika. Indijanci ih obavještavaju.«

„Bit će da imaju neko skrovište u onim brdima«, reče Clint.

278

17.

„U ljeto dolaze a zimi nikad više«, dodađe Buell okrene se i ode, jer ga je netko bio pozvao.

Petnaest zima na granici proveo je Clint radeći na uređenju stana i logora, kuhajući, loveći, štaveći kože, u vježbi oružjem, čitajući i u raznim drugim poslovima.

Ovu zimu proveo je većinom sjedeći uz vatru, satima gledajući opalnu i crvenu boju žara, zamišljen i žalostan. Poslije pusta Maxwellova ranca osjećao je da nikad više neće biti onaj nekada raspoloženi Buf , da nikad više neće doći k sebi.

Mada su mu se zimski dani zbog tuge uveliko otegli ipak su prolazili i konačno i ovoj zimi dođe kraj. U proljeće su se počeli pripremati za putovanje, a s time i za stanovitu budućnost punu opasnosti koje su čekale vozare. Izviđači i traperi su predvidjeli da će ovo biti najkrvavije ljeto od svih dosadašnjih na granici.

Prvi je prema Fort Lyonu krenuo karavan Jima Barlowa, Belmet i Hatcher su na ovo putovanje krenuli zajedno sa sto trideset troja teško natovarena kola, s dosta municije i mnogo strep-nje. Na samoj cesti opazili su tragove indijanskih konja i više nikakvih drugih znakova o Indijancima.

„Kažem ti«, mrko reče Haitcher, „već ćemo mi za ovo platiti kasnije.«

279L

„Meni izgleda dobro«, odgovorio je Clint. Dogurali su do Fort Larneda bez ikakve nezgode, osim što su im se 'izmorili volovi. Ovdje su se morali dobro odmoriti i rasteretiti kola prije nego Što krenu na dugi put preko prerije. U Fort L/ar-nedu bila je upravo neobična vreva, sjatili su se tu kupci i prodavači krzna sa svih strana, a i mno-

štvo drugih, pa još kad se uzmu i stanovnici grada, vojnici, Meksikanci, Indijanci i bijelci, grad je pružao vrlo šaroliku sliku i vrvio kao košnica.

Dovukao se i prvi karavan s istoka, te kad bi upitali vozare kako je na Staroj cesti, oni bi dizali ruke i većinom odgovarali da dvije riječi: „Mani ga.«

Clint je opazio nekog šesnaestogodišnjeg dječaka koji je također došao s tim karavanom s istoka. Dječak je nosio neku kutiju pod rukom i nije izgledao nimalo začuđen uzbuđenjem i ži-vošću u gradu. Vozati su se prali i spremali za večeru, a blijedi dječak je sjeo i počeo svirati. Svirao je dobro i činilo se da se i sam zanio svojom svirkom. Konačno ga Clint oslovi:

„Prilično lijepo sviraš. Jesi li se dosta na-svirao putem?«

„Svirao sam cijelo vrijeme samo da ne čujem urlanje Indijanaca«, odgovori dječak.

Clint poželi da je i Hatcher tu, da čuje ovaj odgovor.

„Ja sam Buf Belmet«, reče Clint, zainteresiran za dečka. „A kako se ti zoveš?«

„George«, pristojno odvrati dječak.

Čudnog li dečka. Šta je njega donijelo među ove tvrde ljude i divljačka plemena!?

„Reci, George, odakle si?«

280

„Iz La Grosse u Wisconsinu.« „Sam si pošao ina Zapad?« „Sad sam sam.« „Tako? A gdje su ti roditelji?« „Sahranjeni, tamo na putu«, odgovori dječak čudnom mirnoćom, a njegov odgovor pogodi Clin-ta u srce.

Rijeka novih vozara, putnika, pionira i pustolova teče i dalje preko prerije. Clint, dirnut, sjedne pored mladića. Prije mnogo godina i on je -izgledao isto tako. Da, ali sa dvanaest godina on je već držao uzde u rukama, a sa šesnaest pucao na Indijance!

„šta ćeš, George, žao mi te, granica je loše mjesto. Znam kako ti je. Bi li htio da mi ispričaš kako se to desilo?«

„Imali smo neke susjede koji su htjeli ići u Kansas. Moji roditelji baš nisu željeli u selidbu, jer smo dobro živjeli na našem imanju, ali je netko nagovorio oca a on opet počeo uvjeravati majku i tako mi pođosmo. Natovarili smo kola i krenuli. Rijeka Mississippi je bila potpuno za-mrzla, pa smo prelazili preko leda. Ja sam prešao pješke, sjeo na neku kladu i svirao „Yankee Doodle« čekajući kola. Šest kola pošlo je na led. Naša kola su bila najteža i išla zadnja. Vidio sam kako je zadnji kotač naših kola propao kroz led, a konji se uplašili i počeli grabiti .kao ludi. Ljudi sprijeda dotreaše i u zadnji tren izvuku oca i majku već mokre iz kola. Kola su propala pod led i povukla konje za sobom. Bilo je toliko hladno da se odijelo na ocu i majci odmah smrzlo. Sve smo izgubili, ostala je samo moja harmonika. Naložili su veliku vatru na obali i tako... majka mi je

231II

umrla te večeri, sahranili je pored rijeke. Otac je jaukao u kolima i treći dan umro.

Susjedi, koji su nas nagovorili da idemo, ostavili su me u Kansas Cityju, da se brinem o sebi kako znam. Nisam imao ni pare u džepu, pa sam svirao i ljudi su mi dali jesti.

Ovi me vozari uzeli sa sobom i tako sam došao ovamo.«

„Da, da, George, žalosna je to priča«, zbunjeno i uzbuđeno reče Clint više za sebe, a onda se sabra i položi ruku na rame dječaku:

„Dođi sa mnom na večeru, George!«

Kasnije je Clint odveo dečka u Aul ov dućan kupio mu neke stvarčice i pokušao da ga posavjetuje, kao što je to s njim nekad učinio Kit Carson, ali mu je izgledalo da George još uopće ne shvaća ozbiljnost granice.

Te noći Clint je sjedio i grijao noge uz malu vatru u logoru. Većina vozara otišla je u tvrđa-vicu na karte, razgovor i čašicu. Ljeto je tek počelo, noć je bila hladna na ovoj visini. Iz mraka se čulo lajanje kojota. Vjetrić je raspirivao vatru. Clint je pružao dlanove nad vatru i grijao ruke. Sutra u zoru će opet na put sa dva karavana. Zašto je imao nekakav čudan predosjećaj, nekakvu zlu slutnju?

Tihi koraci iz mraka trgoše ga iz njegova razmišljanja. Iz sjene se pojavi Indijanac ogrnut pokrivačem i čučne pored Clinta uz vatru. Clint ga pozdravi sa „zdravo« i pruži mu cigaretu. Prepoznao ga je. Bio je to Kiova imenom Bijela Riba, kog su istjerali iz plemena jer je prijateljevao s bijelcima. Bio je to, zaista, taj Jim Bijela Riba, koji je 1854. spasio život poznatom izviđaču i traperu Bakeru. Sam Jim Baker je to pričao Clintu jednom zgodom. Sad je Jim Bijela Riba živio u 282

jednoj kolibi na kraju naselja u Fort Larnedu. Uvijek kad god bi prošao kroz Fort Larned, Clint bi se sjetio ovog Indijanca i dao mu kakav dar. Ovog puta možda bi ga i zaboravio, jer je bio obuzet svojim mračnim mislima i brigama, ali je zato Bijela Riba došao da ga podsjeti na ovaj propust. Clint je ustao, te iz svojih kola izvadio nešto kave, šećera, duhana i dobar komd bizo-novog mesa, koje je sad već bilo rijetkost, i stavi sve na zemlju do Indijanca.

„Evo, Bijela Ribo«, ljubazno će Clint. No Kiova napravi takvu kretnju rukom, koja je govorila jasnije od svake riječi, da nije došao svom bijelom prijatelju da prosi. Bijela Riba do kraja popuši cigaretu, a onda se okrene i pomno razgleda na sve strane, te uvjerivši se da nikoga nema u blizini, uhvati svojom mršavom rukom Clinta za mišicu i upilji svoj kao nož oštar pogled pravo Clintu u oči.

„Bijeli prijatelj uzeti vojnike«, reče on tihim glasom pokazujući drugom rukom prema cesti na istoku. „Blackstone doći«, mahne rukom kao da označava neko mjesto sastanka koje je zamišljao u svojoj glavi. „Charlev Bent doći«, i opet napra-7 viti kretnju rukom opisujući polukrug s druge strane i pokaže kažiprstom dolazak bande iz drugog pravca. „Gomila Kiova. Svi doći na pećine logor Rocks.«

Potom odmah ustade i bez riječi nestade u mraku.

Clint se zaprepasti i ostane bez daha. „Jim«, povika Clint ali ne dobi odgovora.

„Prokletstvo!«

U prvom trenu je ova vijest toliko uzrujala Clinta, da mu je sva krv pojurila u glavu.

Nije ni

283

najmanje sumnjao u istinitost riječi Bijele Ribe. Spasio ih je od pokolja. I na ovoj krvavoj granici, eto, našao bi se tu i tamo poneki Indijanac koji je znao uzvratiti dobro za dobro. Zbog takvih Indijanaca kao što je bio Jim Bijela Riba, popustila bi i ublažila se Clintova mržnja prema Indijancima, nestajala bi želja da ih ubija, osim u borbi kad je trebalo braniti goli život.

Prva misao Clintova bila je da nađe Hatche-ra. Ustao je i nagazio na vrećice što ih je dao Bijeloj Ribi. Indijanac ih nije uzeo, po čemu se također moglo zaključiti da nije došao zbog toga. Clint odjuri u grad, te ubrzo nađe Hatchera za kartama u Homerovoj krčmi.

Prišao je stolu i pozvao ga takvim glasom da je Hatcher prosto skočio, a ostala tri kockara se začudiše i uozMljiše.

„Koji je vrag opet?« upita Hatcher.

„Hajdemo napolje.«

Kad iziđoše, uhvati ga Clint za žilavu ruku i prošapta:

„Spremili su nam zasjedu kod Point of Rocksa. Blackstone dolazi s jedne, a Charlev Bents s Kio-vama s druge strane.«

„Nek me đavo nosi, ako se već nisam i čudio što se toliki Kiove omuhavaju po gradu.

Zar ne vidiš?«

„Da. Donijeli su krzna na prodaju, ali ih je ipak previše.«

„Buf , tko ti je to rekao? Ne čini li ti se da se iza toga krije neki bijelac?«

„Sad nije važno od koga sam čuo. Upozoreni smo. Sta da radimo?«

284

„Natrag ne možemo. Idemo! Vozit ćemo, pa nek je još toliko crvenokožaca i odmetnika.«

„Nisam ja ni mislio odustati«, reče Olint, „ali bismo trebali nešto poduzeti.«

„Hajdemo pukovniku! Tražit ćemo od njega vojnike za pratnju. Uh! Taj će zinuti od čuda, ali ćemo ipak ići.«

„Dobro«, reče Clint, „samo pusti da ja govorim.«

Odmah su otišli pukovniku Bailevu, komandantu garnizona, koji je tek nedavno došao na Zapad. Mirno je slušao Clinta, otresao pepeo sa svoje cigare, a onda se nasmijao.

„Sta je to spopalo vas, stare izviđače?« podrugljivo će pukovnik, a Clint i Hatcher zinuše ne znajući da li bi se ljutili ili također smijali. Pukovnik nastavi: „Pametnije bi bilo da vi pratite i štitite moje vojnike.«

Hatcher ne mogaše izdržati, pa isto tako podrugljivo dodade:

„Pa baš, kad se malo bolje razmisli, imate i pravo, pukovniče.«

Okrenuli su se i bez ijedne riječi više izišli. Napolju Hatcher uzme naveliko psovati.

Clint je šutio. Na kraju krajeva, šta bi se i ljutio na pukovnika. U toj vojsci je bilo i takvih oficira koji nisu vrijedili više od pol lule duhana.

„A šta ćemo sad?« opet će Hatcher. „Da se uopće ni ne obaziremo na to tvoje upozorenje, a?« Pa opet sam sebi za utjehu: „I mene su tako ponekad upozoravali i nikad ništa ozbiljno.«

„Čuješ, Johne, to i nije upozorenje, to je sigurna vijest, mogu glavu staviti na panj za to, kažem ti. . Nego, da pokušamo predočiti kako

285ovi razbojnici zamišljaju svoj napad... opet kod Point of Rocksa; baš kod tih šiljastih stijena! To je najpodmuklije mjesto na cijelom putu. Još dok si čitav dan puta od te stupice, vide te indijanski uhode i mogu odmah obavijestiti svoju bandu dimnim znakom ili vatrom.«

„Imaš pravo«, reče Hatcher. „Biti upozoren, znači biti oprezan. Imamo mi iskusne i sigurne ljude. Ostat ćemo još jedan dan ovdje, uzet ćemo još ljudi, oružja i municije.«

„Ne«, reče Clint, „tako bismo se baš odali da smo upozoreni. Ništa mi nećemo reći ni svojim ljudima, sve dok ne stignemo do prvog logora, tamo na pješčanom potoku, Sand Creeku. Odatle ćemo dalje kao i obično do one ravnice s topolovom šumom, a onda na zadnji izvor, s ove strane Point of Rocksa. Ali tu nećemo logorovati već voziti dalje cijelu noć i stići na Point of Rocks noću umjesto po bijelom danu.«

„Auh! Ti misliš da tako mi iznenadimo one lupeže, a ne oni nas?«

„Da«, reče Clint, „upravo to sam htio reći. U pitanju je trideset milja vožnje, to ćemo pre-gurati.«

„Bit će teško za stoku, Buff. Dobro si to smislio, ali ćemo još malo promisliti.«

O svemu što je rekao Clint nije se imalo šta dalje razmišljati. Danju, međutim, nijedna opasnost ne izgleda tako strašna i kobna, kao što bi izgledala kad se o njoj govori pod dojmovima tame i tajnovitosti noći.

Karavan je slijedećeg jutra krenuo iz Fort Larneda isto onako, kao i na svako drugo normalno putovanje. Prešli su osamnaest milja po lije-286

pom danu. Clint je često ustajao na sjedalo i dalekozorom ispitivao okolicu na sve strane, osobito zaleđe. Vidio je bizone, ali nigdje Indijanaca.

Poslije večere Clint je sakupio ljude, te im izloži u kaikvoj se situaciji nalaze. Nije im rekao odakle to zna.

„Znate da smo jesenas iz Kansas Citvja dovezli u Fort Larned puna kola pušaka i municije za prodaju lovcima i traperima. Ostalo nam je još sedamdeset i pet pušaka i pet tisuća metaka. Eno ih u kolima iza mojih. Neka svaki uzme još po jednu pušku i municije. Oružje da vam je pri ruci i danju i noću. Trebat će vam.«

„Neka bude što bude, Buf , oni nas ne mogu zbrisati«, reče Henry Wells, najstariji graničar među njima. Još je nekoliko iskusnih vozara izrazilo svoje povjerenje u oružje i jačinu karavana, a tob-džija Ireland reče, da njegov top vrijedi za stotinu ljudi.

„Sto se tiče zasjede kod Point of Rocksa«, nastavi Clint, „ja sam smislio plan, a dotle ćemo lagano voziti i štedjeti stoku. Svaki od vas mora sad biti i izviđač i stražar.«

Hatcher se umiješa i reče da mu je drago što su njegovi ljudi tako mirno primili vijest o ovoj opasnosti.

„Buff, mi teglimo najvrijedniji teret krzna koji je ikad otpremljen iz Fort Larneda. Misliš

li da su Blackstone i Charlev Bent to nanjušili?«

„Mislim? Šta imam da mislim! To ti je jasno kao dan!«

„Ali kako?« opet će Hatcher.

„Možda neki od onih Indijanaca, a još prije neki bijelac, što se motao tamo po tvrđavici. Vidio sam ih mnogo, tko bi ih znao koji su. Svakako neki 287

••ubuauiiiuii-

lupež. I ja vozim važnu poštu, a k tome još šezdeset tisuća dolara za firmu Auli & Co.«

„Fijuuu!«, zazviždi Hatcher. „AT bi nas ušili ovi drumski razbojnici, da nas uhvate na spavanju. .. Boga mi, mnogo nas je zadužio taj tvoj prijatelj, koji te je obavijestio—

Buf , ipak nam je vruće pod petama. Ja se baš ne bih plašio samih Indijanaca, ali kad ih povedu bijelci i još im daju da se naloču ruma, znaš, onda je vrag odnio šalu! Ako

sad izvučemo kožu, brat John Hatcher reći će ,Zauvijek zbogom' i svome i svim drugim ka-ravanima.«

„Ah, ne govori tako Johne!« uzviknu Clint iznenađen.

„Kako da ne govorim? Eto vidiS i sam, čišćenje ovih razbojnika je posao vojske, a ne vozara. General Gušter ima pune ruke posla s južnim plemenima, te ako se još

uhvati ukoštac sa Sijuksi-ma, bogami će njegovi eskadroni nadrljati kao žuti mačkovi.

A tko će onda goniti one odmetnike i desperadose, kao što su Blackstone i Bent, pa onda Broom Field, Clanger, i tko bi sve znao kako se zovu! Svakim danom su jači i opasniji. Pronašli razbojnici novo fino zanimanje. Drumske pljačke, divota za njih!

Unosna rabota!«

„Imaš pravo, Johne«, zamišljeno odgovori Clint. „Buell mi reče da Blackstone ima čitave gomile zlata. Gdje je to zaradio?«

„Buf , ja znam neke vođe karavana koji su krijumčarili ukradena krzna za Kansas City. I taj Jim Blackstone bio je vozar. Vozio je u mom karavanu 1858. a poslije, 1869. godine, bio je vođa karavana.«

„Znam ga. Stric Jim Couch ga je mrzio kao lopova.«

288

„Znam ga i ja«, reče Hatcher. „Pitaj, evo, koga god hoćeš od nas vozara, svaki bi se radovao da mu vidi uže o vratu. Jedno je sigurno, naši ljudi su ovo sad shvatili ozbiljno i vide sasvim dobro što nas općenito vozare čeka, a za ovo sad, ako slučajno budemo imali koju čarku do Point of Rocksa, bit će otrovni kao čegrtuše, još ćeš

vidjeti čuda!«

Kad su slijedećeg jutra odmakli od logora oko petnaest milja, naiđoše na nekoliko okuka na putu. Karavan je upravo svijao jednom velikom okukom, Clint je jahao na čelu velikog polukruga kola dugačkog čitavu milju, a Hatcher je bio na začelju.

U susret im je dolazio jedan jahač. Clint ga je iz daljine prepoznao. Bio je to narednik McMillan.

„Zdravo, Belmet!« pozdravi narednik. „Mi smo nasjeli nekim Fonima. Podijelio sam svoje momke na dvije grupe i krenuli u dva pravca. Ne znam kako, ali smo se ili mimoišli ili izgubili, samo zabrinut sam za Nelsona i deset vojnika koje sam poslao s njim. . Hajde, sjašite i dođite sa mnom do rijeke.«

Clint uze dalekozor i pođe s narednikom. Hatcher presiječe okuku i dogalopira ravnicom do njih. Na nekoliko stotina metara, upravo na izbo-čenoj strmini, izrazito se vidjelo neko grmlje i šipražje, a iza toga protezalo se otvoreno korito rijeke s malo vode, koja je kao potok krivudala po dnu korita. Na obalama se vidjele vrbe i topole.

Narednik pokaže rukom i reče; „Belmet, pogledajte malo dalekozorom, kakvi su ono konji. Ja sam svoj dalekozor izgubio.«

Prilično daleko, možda preko jednu milju, Indijanci na konjima gonili su grupicu konja.

Clint digne dalekozor i istog trena uzviknu:

l“ Karavani se bore

289

„Poni gone vojničke konje. Vidim kn skoro i žigove.«

Narednik McMillan žestoko opsuje: „Dajte da vidim! Da, dabome, naši konji... Belmet, hoćete li mi pomoći da pohvatamo tu rulju Ponija?«

„što se mene tiče, ja hoću, Šta kažeš ti, Johne?«

„A šta drugo, nego — da, pa razumije se! A koliko bi za to ljudi trebalo, narednice?«

„Svaki da mi da po deset odabranih jahača, pa ćemo ih ubrzo opkoliti.«

Oni se vratiše do karavana, ali je teško bilo izabrati ljude. Svaki je htio poći. Konačno ih iza-braše, te Hatcher reče da će ostati iza karavana, da pazi. Za par minuta ove dvije desetine bile su već do brežuljka i ljudi su kroz grmlje promatrali Ponije.

„Belmet, siđite ovuda dolje i jašite za njima«, rukom pokaže McMil an. „Ja ću im s mojim ljudima presjeći put. Kad nas vide, oni će ili pucati ili okrenuti natrag. Ako čujete pucanje, požurite. Ali, ako okrenu natrag, ne dajte im proći. Ne dajte, da promakne ijedan od njih. Tu bandu gonimo već tjednima. Ubijali su naseljenike gore uz dolinu.«

„Koliko vam treba vremena da izbijete pred njih?« upita Clint.

„Ne brinite za nas, samo vi krenite odmah za njima.«

Clint povede svoje ljude niz rijeku do prve staze koja se spuštala k vodi. Staza je bila vrlo strma, ali je zemlja bila meka, te se konji spustiše bez buke, opasnosti i prašine.

U dolu su odmah naišli na tragove Ponija i udare za njima. Za pola sata gonioci ugledaše pred sobom Indijance, koji su se prilično natezali tjerajući ukradene konje. Sprijeda, na pola milje ispred Ponija, visoko na obali pojavi se McMillan sa svojim vojnicima. Indijanci stadoše, neodlučni šta da rade, ali kad vidješe vojnike kako se spuštaju u široko suho korito, okrenuše natrag.

Istog trena njihove oštre oči primijetiše voza-re, koji su im u galopu dolazili s leđa.

Odmah ostaviše ukradene konje i raspršiše se po koritu u namjeri da se uspnu na obalu i pobjegnu, ali kad vidješe da su baš na tom dijelu korita obale bile jako strme, odustadoše od svoje namjere. U tom času pojaviše im se vojnici s leđa. Indijanci zaurlaše divljim bojnim urlikom i navališe.

„Razmaknite se i gađajte nisko!« viknuo je Clint.

Poni su imali puške i počeli pucati. Bio je to zanimljiv prizor za vozare, ali teška situacija za nišanjenje. Na prvi plotun nekoliko Indijanaca padne s konja.

Clint je osjetio da ga je zrno pogodilo u desnu mišicu. Ruka mu se opružila, a puška ispala. On zaustavi konja, potegne lijevom rukom revolver i ubije dva Indijanca. Ranio je i trećeg, koji je skliznuo s konja i četveronoške se uvukao u žbu-nje. Ovog trena ih vojnici napadoše s leđa i borba se završi brzo, kako je i počela.

Clint pogleda svoju ranu. Nije bila teška, ali je^dosta krvarila. Zato uze šal, poveže ranjenu mišicu i potom odvede konja do svojih ljudi.

„Buff, ti krvariš«, reče Henry Wel s. „Je l' ti slomljena kost?«

„Nije. Laka rama. Ne znam kako je sa ostalima. Gdje su vojnici?«

290

291“Hvataju svoje konje. Ima trideset mrtvih i devet uhvaćenih crvenokožaca.

Narednik je naredio da ih postroje i postrijeljaju.«

„Nek' to urade oni«, reče Clint resko. „Koliko je ranjeno naših?«

„Šestorica, lakše, samo je Heddon dobio gadnu ranu na kuku. Mislim da nije stradala kost.«

Clint je vidio uhvaćene Ponije kako mirno, stoički čekaju smrt. Stajali su mrki, šuteći.

Bilo je u tim prerijskim divljacima neke mistike. Oni su se borili, pobijeđeni su i spremno čekaju svoju sudbinu. Isto tako bi i oni postupili sa svojim bijelim neprijateljima.

Sad Clintu napraviše povez da mu ranjena ruka ne visi, zatim pogledaše ranu Heddonu. Boljela ga je, ali nije bila opasna. Neki vozari vezaše konopce za noge mrtvim Indijancima i odvukoše ih do dublje vode gdje ih jednostavno baciše. Clintovo oštro oko primijetilo je kod dva-tri Indijanca još znakove života. „Zakon prerije«, pomislio je on i ne reče ništa.

Kad je sve bilo gotovo, dovede narednik McMillan pohvatane konje. Tri su mu vojnika bila ranjena.

„A što niste postrijeljali ovih devet, kako sam rekao«, upita McMillan.

„Netko mi reče tako, narednice, ali vi nemate šta meni naređivati«, reče Clint tiho. „Mi smo vam pomogli, i to je dosta.«

„Da, i ja sam vam zahvalan. Samo sam mislio da taj prljavi posao obavi neki od vaših ljudi, jer vas vozare ionako bije glas da ste krvava družina. Ha-ha-ha!«

„Pa i nije bez razloga«, odvrati Clint. „A ja računao, da ćemo mi izbjeći tu krvavu rabotu.«

292

„Postrojite ih!« prodere se McMillan na svoje vojnike.

Mrke Ponije nije trebalo nagoniti da se poredaju na obali uza samu vodu. Bili su okrenuti licem prema desetini, koja će ih postrijeljati. Clint obori pogled. Cesto je on gledao ovakav prizor, pa i sudjelovao u tome, no uvijek je osjećao žaljenje. Poni su se držali hrabro.

„Ni-ša-ni! Pali!«

Neki padoše nauznak, a neki se samo skljoka-še na gomilu. Vojnici ih opružiše, da se uvjere da su mrtvi.

Napetost kod vozara i vojnika odjednom popusti, te jedni posjedaše da bolje previju rane, drugi opet da urede oružje, neki su popravljali nešto na sedlima. McMillan je s vojnicima govorio nešto o pohvatanim konjima.

Clint je primijetio, kako se trojica Ponija izvlače iz vode. Jedan se teško vukao, bio je osakaćen, te su mu ostala dvojica pomagala. Ova dvojica su, vjerojatrno, simulirali da su mrtvi i tako su bačeni u vodu. Clint nije htio da ih oda.

Iznenada ih opazi jedan vojnik i vikne: „Gledajte! Tri divljaka oživjela!« Počeo je pucati. Nije ih pogodio.

„Same, ti ne bi pogodio ni kravu dva metra pred nosom«, naruga mu se drugi vojnik i stane gađati. Još neki počeše pucati na ona tri Indijanca. Izgleda da su se time zabavljali. Prvi Indijanac pusti ranjenog i preko pješčanog sprudića šmugne u vrbovinu. Pobjegao je. Drugi ne htjede ostaviti ranjenika. Zrna su bućkala u vodu i udarala po pijesku. Ovaj hrabri Poni izvukao je svog druga iz vode, a onda ga odjednom pusti, uspravi se i padne na leđa. Kugla ga je smrtno pogodila, pao je na 293pijesak. Ranjenog Ponija pogodi još nekoliko zrna, on sklizne natrag u vodu i nestane.

Karavan se zbog ovog slučaja zadržao čitava tri sata.

„Zbogom, narednice«, reče Hatcher, „sve je to igra. Jedanput mi, drugi put oni.«

Karavan opet krene prema istoku. Vozili su tog dana još deset milja spuštajući se skoro neprimjetno do Račvastog potoka, gdje se obično nije logorovalo. Voda nije bila dobra, ali je mjesto inače bilo pogodno za logor i prenoćište.

Slijedećeg jutra prvi ih opazi Henry Wells: „Dimni signali na jugu«, reče glasno, da ga čuje i Clint, koji odmah pogleda dalekozorom i pošalje po Hatchera. „Jest, tako je.

Hajd' da doručkujemo i da se rastrčimo naokolo, da vidimo situaciju«, reče Hatcher češući se po glavi.

Vozili su bez smetnji skoro do podne. Clint je sjedio na prvim kolima.

Nešto prije podne dogalopira jedan izviđač, koji je izviđao teren ispred karavana.

„Indijanci jašu odozdo pravo na nas.«

„Gde su?« upita Clint.

„Uza samu cestu.«

„Koliko ih ima?«

„Ogromna rulja, možda pet stotina.«

„Komanči?«

„Nisam siguran.«

Clint se okrene i gromko poviče najbližim vozarima:

„Indijanci dolaze! Napad! Javi dalje!«

Potom reče izviđaču: „Odjaši do Benny Ire-lamda i kaži njemu i Copsvju da spreme top na više paljbi, a nek pale u najgušću rulju.«

294

Clint spremi revolver, obje puške i vikne na konje: „Hajd'mo«. Vozio je dalje oštro gledajući napred prema horizontu. Hennessjr, vozar na kolima iza njega, pjevao je punim glasom. Clint se za trenutak okrene i vidje da kola prilaze bliže jedna iza drugih, konji se prilagodili hodu volova, ali vozilo se žustro.

Sprijeda na preriji iskrsavala je dugačka linija Indijanaca na konjima, jurila je kao vjetar. Clinta podiđe jeza, jer još dosada nije doživio ovakav način indijanskog napada. Indijanci su ja-hali u koloni po dva i kad priđoše na tristo metara, kolona se razdvoji u dva reda. Bilo ih je mnogo, jer im se kolona jalko otegla. Clint vidje da nisu Komanči, čega se plašio, te mu laknu. Bili su to pomiješani Čejeni i Arapahosi. Jahali su trkom i jedan red udari s lijeve strane puta, a drugi s desne. Clint je odmah shvatio njihov manevar. Jahat će usporedo s karavanom i s obje strane napadati. Jurili su pored karavana i počeli pucati. Jahali su upravo na granici puščanog dometa.

Neki odvažniji crvenokose! izjahivali su iz kolone bliže karavanu i pucali s namjerom da ubiju vozara ili što bi lm još bolje bilo stoku u zaprezi tako da presijeku karavan.

Vozari su počeli pucati, prupica divljaka priđe bliže, navališe na dvoja kola. Pucali su i zaustavili ta kola. Jedan vozar je pao sa sjedala, drugi se sklupčao i trzao. Slijedeća kola iza ovih zaobiđoše ih i karavan se opet sasta-yi. Nije bilo nikakve zbrke. Sad vozari počeše ganjati Indijance na obje strane.

Prasne top. Clint se obradova, kao i svi vozari. Top su vozili na kolima i montirali za paljbu. Benny kao nišandžija, Copsy pomoćnik, velika 295kola sa dva kočijaša i dva para konja. Clint nije vidio da je top pokosio koju grupicu Indijanaca, ali je bar uplašio divlje napadače. Nakon dvije minute top opali opet, a ovaj put prema zadnjem kraju karavana, gdje je bio Hatcher.

Ovako su pod borbom prešli već jednu milju i sad Indijanci počeše napadati žešće, zalijetali se bliže i češće pucali. Ali ih je zato više padalo s konja. Vozari su dobro nišanili. Karavam je vozio i, dalje. Jedna volovska zaprega je stala, pao jedan vo, kočij as skočio s kola ispali iz puške i odmah skočio na kola iza njega koja su požurila i obišla njegovu zapregu.

Bum! Grmio je top Bennvja Irelamda. Gužva Indijanaca kod zaustavljenih dvojih kola se rasturi, neki padoše. Nekoliko mustanga bez jahača pobjegoše daleko od karavana.

Dreka i urlanje Indijanaca, koje je nadjačavalo sve osim topa, pojača se kod čela karavana. Clint je vozio i gledao unazad. Osma zaprega iza njega, par volova pade, vozar je bio mrtav. Deveta kola pokušaše obići, ali također stadoše, konji su pali.

Indijanci navališe na to mjesto. Dojahivali su u gužvu, propinjali konje i odjahivali.

Clint zaustavi svoja kola i poče gađati u tu gužvu. Sedam vozara iza njega uradiše isto. I oni vozari iza palih zaprega počeše pucati u ovu rulju napadača. Indijanci sad navališe tako žestoko, da je trebalo samo zaustaviti još par zaprega i karavan bi bio

razbijen. Navalili kao divlji, da odsijeku osam prednjih zaprega sa Clintom na čelu.

Vozari su gađali, Indijanci pucali, ali ih je bilo još kao mrava. Clintu se učini da su jedna kola sišla s puta i jure naprijed. Bila su to kola Bennija Irelanda s topom. In-296

dijanci se zbiše i opet bijesno navališe na prekid kod devetih kola, no u tom trenu je već Benny bio na pedeset metara s desne strane karavana, zaprega zaokrene i stane. Plamen liznu iz topa, dim, prasak! Indijanci i konji popadaše, neki pobjegoše, Clint vrisnu od veselja. Kliknuli su i drugi vozari, ali nitko nije čuo drugoga. Oni s lijeve strane malo se raziđoše, ali su i dalje pucali. Kritičan trenutak je prošao. Vozari straga požuriše i udvojiše kola, vozili su usporedo jedni pored drugih i čekali naredbu da naprave krug, ali Clint to nije htio, već je vozio dalje. Indijanci prestadoše napadati. Od-jahali su daleko. Nejasno se vidjelo da su se opet sakupili u grupu.

Možda su se dogovarali, ali nisu ponovili napad. Brze ruke vozara izbaciše pobijenu stoku, najvažniji tovar prebaciše na druga kola. Pokupiše mrtvace na kola i pokriše ih. Bilo je šest mrtvih i četiri ranjena. Benny Ireland je također ranjen, u podlakticu.

„Hej, vođo, ovo još nije zadnje pucanje!« doviknuo je Benny Clintu.

Ostavili su za sobom pedeset tri mrtva Indijanca i mnogo njihovih konja.

„Čuješ ti, Irce, dobro si prašio iz tog tvog lonca«, viknuo je neki vozar, hvatajući raskrvav-Ijenim rukama uzde. Mnogi su vozari, svaki na svoj način, odali priznanje tobdžiji Irelandu.

„Pokret dalje!« proderao se Clint.

J opet se karavan vukao dalje, kolona kola putovala je žutom cestom kroz preriju, volovi se njihali, konji smirili, a vozari vozili i pogledavali daleko naprijed prema praznom puprpurnom horizontu koji ih je mamio, a oni u podsvijesti osjećali njegov zov.

297

Beskrajno krdo bizona seleći na sjever i prelazeći cestu zaustavilo je karavan. Bilo je toliko široko da se razdvojilo i prelazilo put ispred i iza karavana, koji je stao i morao čekati dok bizoni prođu. Oko četiri popodne krdo se prorijedilo.

Vozari su ubili nekoliko bizona da sebi spreme mesa; kad ga je bilo ovako u izobilju, jeli su samo najfinije komade.

Clint Belmet je uvijek rado promatrao ove životinje. Sjećao se kad je prvi put vidio bizone, a još više svog prvog lova s Dickom Curtissom. Kad bi promatrao bizone, uvijek su mu dolazile na pamet sve uzbudljive pojedinosti onog doživljaja. Hiljade ovih životinja prolazilo mu je sad pred očima, a šutira? Clint je znao da će jednom ostati samo sjećanje na bizone. Nestat će ih. kao i Indijanaca.

Putovanja Starom cestom imala su osim indijanskih napada i druge probleme. Bili su to svakako manji, ali ipak važni problemi. Vodu za ljude i stoku nije bilo moguće voziti. Bio bi to ogroman teret. Nakon dugih vožnji po sunčanoj žegi i prašini stoka bi jako ožednjela i zato bi ovakav slučaj, kad krdo bizona ometa karavan u kretanju, bio ozbiljna stvar, jer bi se moralo zanoćiti na mjestu gdje vode nije bilo ili bi je bilo ali vrlo malo, i ni ta obično ne bi valjala. Tog dana je karavan 298

izgubio punih osam sati i morao je logorovati na mjestu gdje je bilo vrlo malo vode.

No, ispalo je da su se sretno ulogorili baš na tom mjestu, jer kad su sutradan krenuli sretoše neke Ponije koje je Ireland rastjerao svojim topom. Kasnije su izviđači upravo kod onog mjesta gdje su trebali logorovati otkrili, da su im Poni bili spremili zasjedu i čekali ih.

Kad su to rekli Hatcheru, on diže ruke i sav ogorčen će: „Izgleda da sve bande na preriji čekaju samo naš karavan.«

Clint je mislio slično, ali nije izrekao svoju misao. Vozari su postali razdražljivi, pakosni i mrki, i to sve više kako su se povećavale njihove muke i opasnosti.

Godinama su pričali i slušali o tome šta će i kako će biti jednog dana na Staroj cesti.

Taj je dan, eto, bio pred njima, ne daleko, već sutra.

Slijedećeg jutra vozili su valovitim predjelima, poslije kojih će naići na ogromnu ravnicu, onu pravu preriju. Iz šumovitih udola dizali su se pla-vičasti dimovi, koji su se jasno uočavali na bli-jedo-zelenoj pozadini.

Nisu primijetili nijednog Indijanca, no Clint i Hatcher su znali da ih one crne divljačke oči prate s brda pored kojih su prolazili.

Ovaj dio velike prerije uvijek je uzbuđivao Clinta. Bio je to dio između planina Rocky Moun-tains i Missourija, kraj pun ljepote i divljine. Clint se približavao samotnim grobovima oca i majke, strica Jima i Toma Sidela, malog druga iz djetinjstva koji mu je spasio život.

Prošlo je već i podne. Dotada ne smotrise nigdje nijednog Indijanca, a znali su sigurno da su

299

negdje u blizini i svojim oštrim okom pomno paze na karavan. Konačno se u daljini ukaza sivkasta masa kamenjara, poznata slika koju su vozari znali — Point of Rocks.

Od mjesta gdje se tad nalazio kravan pa prema jugu teren je bio sve krševitiji, ispresijecan strminama, tu i tamo obrastao žbu-njem, a dalje opet u valovitim crtama prelazio k ravnoj preriji. Na svaku jednu do dvije milje pojavljivala se veća ili manja gudura, na čijim se nagibima vidjelo zelenilo topola koje je nestajalo kako je nagib prelazio u ravnicu. Prema sjeveru su se planinski nagibi stapali i protezali u beskraj

gubeći se u daljini i prelazeći iz purpurne u sivu boju dajući dojam kao da se još dalje k sjeveru proteže neka pustinja ili more.

Od tog mjesta trebalo je još dan i pol lagane vožnje do Podnt of Rocksa. Indijanske oči su već morale ugledati i karavan i zaključiti da će mu slijedeći logor biti kod potoka pod johama ili kako su ga vozari zvali Alder Creek.

Gledajući dalekozorom, Clint Belmet opazi ono što je već dugo tražio. S jednog povišenog brda dizali su se pramenovi dima u jednakim razmacima. Belmet zaškripi zubima. Znao je da je sad tamo gore neki kršan divljak koji naloženu vatru pokriva ćebetom u pravilnim razmacima i tako šalje dimne znakove oštrookim Indijancima što motre na znakove kao prerijski jastrebovi i preko njih točno znaju na kom se mjestu nalazi karavna.

„Jim Bijela Riba govorio je istinu«, promrmlja Clint za sebe, osjećajući zahvalnost prema tom indijanskom izgnaniku, koji je bio prijatelj bijelcima. „Da, da, lupeži računaju, mi ćemo sutra uve-300

če logorovati kod Point of Rocksa. A u zoru!. . Čekajte samo i mi ćemo se malko poigrati zasjede.« Clint pošalje jednog izviđača neka odjaše do začelja karavana i svim vozarima javi za dimne znakove, te da voze lagano do mraka, a onda po-tjeraju u noć brzom vožnjom na Point of Rocks. Izviđač je javio svima, pa i Hatcheru na začelju, a ovaj reče: „Namučit ćemo se, uh, ali moramo stići na Point of Rocks prije zore.«

Sunce je počelo zalaziti d dobilo zlatnu boju, koja postepeno nestade, te se ukaza divno prerij-gko veče. Na istoku su se još uvijek mogli primijetiti čudni i kobni obrisi Point Rocksa. Uskoro nastupi sivi sumrak i onda mrak.

Sad je karavan živo napredovao. Kao da je i stoka znala da mora zapeti i brzo voziti, žurilo se i konjima i volovima.

Nigdje znaka života! Nad prerijom se pro-tegla samoća, sjeta i mir, no taj mir bio je samo varka, jer je sa svih strana vrebala smrt.

Petnaest godina je Clint promatrao kako se nad prerijom gubi dan i hvata noć sa svojom tajno-vitošću nad ovim beskrajem, kad čovjek osjeti koliko je malen i sićušan.

Ovaj put Clint je to osjećao možda mnogo više nego ikada.

U tri sata ujutro stiže njihov karavan na tamnu zaravan ispod Point of Rocksa i tako dovrši najdužu vožnju koju su vozari imali u jednoj turi dotada. Volovi su dobro izdržali, ali su konji bili iscrpljeni. Postavili su kola u dupli krug sa dva uska otvora.

Krug je bio toliko malen da je unutar njega ostalo jako malo paše, zato konjima dadoše zobi, a na ono malo trave pustile volove da pasu. Izviđači su izišli posvuda naokolo da izviđaju.

301

Hi i

Clint se sa Henrvjem Welsom uputio prema dolu. S obje strane prema šumi i unutar krakova račvastog potoka vladao je potpuni mrak, te su njih dvojica ćulili uši prema dolini, ne bi li čuli indijanske pse ili konje. S prerije su čuli usamljenog vuka, a isto tako žalostivo nukanje neke sove. Lišće je šuštilo na vjetru. Zubor potoka čuo se jače i slabije, kako je s vjetrom dolazilo.

Svanula je i zora. Jeleni se sa prerije povukli u guštasru, a bizoni gacali po potocima i krenuli na pašu u ravnicu.

Wels priđe do Clinta, koji je sjedio na svojoj osmatračnici, i reče mu: „Čuj, Buff, kad bi tamo u guštari bilo Indijanaca, jeleni se ne bi onako slobodno šetali. Pa i bizoni isto tako. Mi bismo valjda čuli konje, noć je bila tiha.«

„Henry, ovdje smo ih prevarili«, odvrati Clint.

„I ja mislim... hajd' da nešto pojedemo.«

Vatru nisu palili. Pojeli su malo mesa i kruha. i Hatcher se vrati s brda, s one strane Point' of Rocksa.

„Moore je ostao gore s dalekozorom. Mogli smo vidjeti sve, što bi došlo amo niz potok, ali ne primijetismo baš ništa.«

I zadnji izviđač se vratio, bio je čitavih deset milja prema sjeveru, i javio: „Vidio sam da se nešto miče na preriji, ali ne bih mogao reći da li su Indijanci ili bizoni.«

Hatcher uzdahnu: „E, da nam nije stoka tako umorna, mogli bismo se izvući odavde.«

„Ne bismo daleko stigli«, upade Wells.

„Pa valjda ne mislite da ćemo izbjeći paljbu?« reče Benny Ireland.

302

„Buff«, reče Hatcher, „ođoh da pitam sve vo-zare šta misle o tome da krenemo dalje.«

„Ne bih ja tako, nema smisla«, reče Clint. „Konji su nam klonuli, moraju se odmoriti.

Ako sad krenemo, popadat će s nogu i nećemo stići daleko. Indijanci će nas stići i bit će gore nego ovdje.«

„Hatcher ima pravo«, reče Wells i glas ovog vozara ostavi ozbiljan dojam na druge.

„Ipak ću pitati ljude«, mrko će Hatcher.

Henry Wel s se iznenadio. Nikad dosada Hatcher nije bio ovako neodlučan. Clint nije izrazio svoje mišljenje, ali je osjećao da sad stoje pred katastrofom i po njegovu mišljenju do toga neće proći više od dvadeset i četiri sata.

„A i nije baš sigurno da će nas upravo ovdje napasti«, opet će Wells.

„Ja ne jamčim, ali se bojim da hoće.«

„Sad nas već ne mogu iznenaditi i mi ćemo .odbiti njihov prvi napad.«

„Slušaj, Henrv, ako Blackstone i Murdock vode Kiove u napad na nas, onda nam nema druge, već da mi njih iznenadimo ili će nas poklati.«

„Blackstone i Murdock? Misliš onaj Charlev Bent? A tko ti kaže da su ta dvojica tu? I to baš s Kiovama. Buff, je l' to tebi netko kazao štogod ili ti to samo pretpostavljaš?«

„Da. Rekao mi je Jim Bijela Riba. Znaš ga. Ne pričaj dalje, reci ljudima, neka znaju šta ih čeka.«

„Bože svemogući! Ti drumski razbojnici joS nisu napali neki karavan a da ga nisu savladali. Oni uvijek odvuku kola i ljude nekuda s puta i obično pobiju sve. Pokopaju ih daleko, tako da

303nitko više o njima ništa ne dozna niti ima kakva dokaza.«

„Da, da, Henry. Karavani jednostavno iščez-nu. Indijanci napadaju i spale kola, bijelce svuku - do gola, skalpiraju i ostave... Ako nas Blackstone i Bent savladaju ovdje, nikad više nitko neće do- . znati šta je bilo s nama. A ovaj skupi teret što vozimo, to ih privlači, znaju oni!«

„E, vala nas neće savladati.«

„I ja to kažem. A sad idi među ljude i reci im koga očekujemo, neka znaju.«

Za nekoliko časaka li logoru nastade takvo uz-rujanje da je ličilo na osinjak.

Clint se uspne na pećinu da zamijeni stražara koji je gore dalekozorom osmatrao.

„Vidjeh i jelene i kojote, ali nigdje Indijanaca«, reče stražar.

Clint mu odvrati: „Trebat će im još čitav dan dok stignu ovamo«. Uzeo je dalekozor i počeo pažljivo pregledavati teren s onu stranu sastava dviju rječica i njihova plitka, krivudava i poširoka korita. Jedno je vodilo k jugu, a drugo k istoku. Dobro je mogao osmotriti na pet milja prema jugu i tri milje prema istoku. Indijanci koji misle napasti iz zasjede na Point of Rocks, moraju doći jednim od ta dva pravca, jer ako bi išli cestom, bili bi otkriveni. Osim toga, na sjevernoj strani nije bilo vode i tamo se nije moglo logorovati.

Od trenutka kad bi se Indijanci pojavili, iz jednog ili drugog pravca, bilo bi još dosta vremena da se skroji ili pripremi kakav plan za obranu. Svakako je ta banda logorovala negdje gore uz jednu od onih rječica i sad su na putu ovamo. Clint je bio siguran da će doći. Vjerovao je Bijeloj

304

Bibi. Taj Kiova je to znao, a po svoj prilici doznao je od nekog Indijanca iz svog plemena ili nekog Ponija, koji se naljoskao rakije i izdao se. No, iza tog paklenskog plana stajali su oni podmukli i lukavi odmetnici, bijeli razbojnici.

Kao i svi razbojnici njihova kova, moraju i Blackstone i Murdock jednom dolijati. Na granici svi su desperadosi tako završili, ili na vješalima, ili su ubijeni. No, prije toga nastradali bi mnogi karavani i mnogi životi, osobito u ovim godinama za vrijeme i poslije rata. U ove zadnje dvije godine, znao je Clint, nastradalo je više karavana nego ikad ranije. U glavi je počeo računati koliko ih je bilo, koliko ih je masakrirano, nestalo, nabrojao je preko trideset, te se prestraši i prestade brojati.

Da li će ovo biti zadnji karavan kojeg je Clint Behnet vodio preko prerije? I njega kao i Hatche-ra obuzimale su mračne slutnje uza svu hrabrost, prkos i razbor koji ih nikad nije ostavljao, pa ni u najtežim trenucima njihovih borbi i putovanja po Divljem zapadu. Silom je pokušavao da se otrese tih crnih misli, ali su mu se one stalno vra-

ćale.

Svaki čas Clint je pridizao dalekozor i gledao uz rječicu prema jugu i istoku. Već po stoti put je sve pomno pregledao i kad diže dalekozor valjda sto i prvi put, krv mu navre u žile. Iz pravca s juga dolazila je banda razbojnika, gusto zbijena na konjima.

Skočio je i pojurio u logor, gdje ga dočekaše i okružiše vozari da čuju.

„Indijanci dolaze! Masa!« reče Clint. „Duž rijeke s desna, s juga, još su oko pet milja daleko Hatcher, uzmi sedamdeset pet ljudi i top i odmah to Karavani se bore

305gazi preko vode! Postavite top s ove strane šume, iza topola, ljudi nek' se sakriju u vrbovo grmlje. Razbojnici će sigurno tamo zastati i čekati na naš dolazak uvečer.

Ne oklijevajte, krećite odmah! Kad se sva banda zgomila nagusto tamo u šumi, onda pucajte. Samo pucajte i ne izlazite iz zaklona! Benny i Copsy na top, Hatcher, daj im još jednog čovjeka, da ih štiti s leđa. A ti, Benny dobro nabij top, da kosi i samo pali!«

„U redu, Buff, ja ću tamo. A šta ćeš ti, šta ćeš ti, šta ćete vi ostali raditi u logoru?«

„Ja ću sa dvadeset i pet ljudi ovamo na lijevo uz riječicu, jer mislim, ako Blackstone namjerava da se sretne ovdje s Benton i Kiovama mora naići ovuda s lijeva. Ako zakasni, a mi čujemo pucanje kod vas, dojurit ćemo vam u pomoć.«

„Dobro je, ali se nemojte dugo zadržavati pod obalom, već dođite za nama«, reče Hatcher. „Onda ostaje još oko četrdeset ljudi da paze i čuvaju kola, Šta će biti ako se pojavi i treća banda i navali na logor?«

„Mogli bi doći, ali se ne mogu tneopaženo pri-šuljati. Naši svi već znaju. Mislim da ćemo brzo završiti borbu na rijeci.«

Istog trenutka Hatcher je krenuo sa svojim ljudima, neki digoše top i pobrzaše za Hatcherom, koji je već pružio korake, ali se naglo okrenu, po-trča natrag Clintu i reče:

„Buff, ako poginem, uzmi moj novac. Dobro je što nemam obitelji! Već sam smišljao da ostavim iola i da se negdje smirim. Štedio sam i... predugo čekao.«

„Johne«, brzo i već nervozno izgovori Clint, „to vrijedi i za mene, a sad žuri!«

306

Hatcher, naoružan s dva revolvera, puškom i torbom municije odjuri za svojim ljudima.

„Wells, ti ostaješ ovdje u logoru. Rasporedi ljude, tamo na stijenu postavi stražara.

Znaš i sam šta treba.«

„Ne brini, znam.«

U Clintovim ušima je još uvijek odzvanjalo onih nekoliko jednostavnih Hatcherovih riječi kojima je bila izrečena sva tragedija graničara. Ovi čestiti i odvažni Jjudi, strpljivo su i dosta lako godinama podnosili sve napore, borbe, prolijevanje krvi.

Stalno gledali smrti u oči. Primili su na svoja pleća isuviše tešku, skoro nemoguću zadaću: ^prevoziti divljom prerijom na Zapad robu i hranu za tvrđavice i naselja, a natrag na Istok skupocjena krzna. U početku su Indijanci bili skloniji trgovini nego borbi. Ali su ih nepravda, prijevara, bezrazložno ubijanje, zatim uništavanje bizona i, na kraju, vojni pothvati toliko ogorčili da su od njih stvorili krvožedne neprijatelje bijelaca. Svakako će bijelci u toj borbi pobijediti. Moraju pobijediti, jer imaju oružje, brojniji su, jači — nezadrživi u svom pionirskom pohodu na Zapad. Pioniri su isto tako vjerovali u svoju pobjedu, kao i orvenokošci u svoju propast, ali dotle je imala proteći još rijeka krvi, pasti nrnogo života bijelaca, dok se ne ostvari san bijelaca o novom domu na Dalekom zapadu.

Clintov je ubojnički gnjev u prvom redu bio uperen protiv odmetnika i đesperadosa, kao što su Blackstone i Charley Bent. Indijanci su bili prostodušni, te ih je lako bilo podjariti i navesti na zlo. Ma kako velika bila zlodjela pionira — a bila su velika — još

uvijek su ih odmetnici nad-

307

inašivali svojom podlošću i nesmiljenošću. Bent je često poslao svoje crvene sotone na razaranje, palež i ubijanje, a pri tom ostajao u pozadini bez da se izvrgne i najmanjoj opasnosti. Ovaj put je Clint vjerovao da se Bent — ili Lee Murđock kako ga je on znao — prevario u svom računu. Ovaj put je poduzeo nešto što neće moći izvesti, nešto što će ga konačno odvesti u propast. Ako je sad na putu k Point of Rocksu, onda će konačno i njemu osvanuti crni petak, dolijat će i taj zloglasni razbojnik.

Sedamdeset i pet vozara pod vodstvom iskusnih graničara, svi naoružani s dva revolvera i dvije puške, te konačno i taj top — mogli su se suprotstaviti i najopasnijoj indijanskoj rulji. Na-stradat će konačno i Bentova banda.

Hatcherova četa nestala je u vrbovom grmlju, na obali desne rječice koja je dolazila s juga. Clin-tovi ljudi čekali su već njega na obali lijeve rječice, no on se zadržao i pričekao još koji trenutak, da čuje ne bi li stražar Stevens štogod javio s visoke stijene, odakle je osmatrao dalekozorom. Clint je već koraknuo da potrči za ljudima, no u tom trenu sruči se odozgo Stevens i reče:

„Bijelci, osamnaest konjanika u koloni po dva jašu odanle.« Pokazao je rukom prema istoku na rječicu.

„Jesu li daleko?« „Oko dvije milje.«

„Dobro je, Stevens, popni se odmah natrag i osmatraj svuda naokolo!«

Sad Clint konačno pojuri za ljudima noseći dvije puške, u svakoj ruci po jednu.

„Osamnaest (bijelaca na konjima dolaze niz rijeku slijeva. To je Blackstone. Idemo!«

Dvadeset pet vozara s Clintom pregaze plitku vodu i krenu pješčanim sprudom skoro četvrtinu milje, potoni se uspnu na obalu i udare vrbovim guštikom uz rijeku. Iza guštika naiđu na nagib gdje je počinjalo topolovo drveće, na tom mjestu prilazila je rijeci ugažena staza i zaokretala dalje uz rijeku. Iziđu na tu stazu, a Clint ih okupi oko sebe.

„Ovom stazom ćemo do prve čistine. Ja računam da će ova grupa bijelaca stići prije Indijanaca. Možda ćemo ih pohvatati a da ni metka ne potrošimo. Vezat ćemo ih i pojuriti prijeko u pomoć Hatcheru.«

„Teško ćemo uhvatiti Jima Blackstonea živa«, reče jedan vozar, „to bi za njega bilo uže umjesto kugle, a on to zna.«

„Nek' zna. I najgori razbojnik se trgne kad mu uperiš cijev u trbuh. Ne smijemo im dati ni časak vremena.«

Malo zatim naiđoše na malu čistinu preko ikoje je sredinom vodila staza, te se Clintu dopadne to mjesto za zasjedu. Oko čistine bilo je gusto grmlje.

„Sad dvanaest lijevo, dvanaest desno od staze. Razmak između pojedinaca jedna konjska dužina, sakrijte se u grmlje i ne mičite se dok ja ne vik-nem. Tad iskočite i uperite puške u njih. Ako se koji samo makne, pucaj! Inače pazite na moje na-ređenje.«

Ljudi se bez riječi uvukoše i sakriše u grmlje. Clint se na nizvodnom kraju čistine uvuče u ši-prag, odakle je ikroz lišće virio točno na mjestu gdje 308

309staza sa uzvodne strane izlazi na čistinu. Stisnuo je zube. Bilo šta bilo, ovdje će Jim Blackstone platiti za svoja nedjela. Ako se s ovom grupom nalazi i Lee Murdock, onda će biti svakojako i neće proći bez krvi. Znao je to Clint. Murdock ne diže ruke uvis nikome. Taj ubojica star je sada trideset godina. Sedam godina je u odmetništvu, a krvoločan je i opasan razbojnik gvozdenih živaca. Nije mu bilo para na granici. Po Clintovu računu Murdock se vjerojatno neće pojaviti ovdje s Blackstoneom, ali ako se pojavi, onda neće biti druge, već najprije ubiti Murdocka i povikati drugima „Ruke uvis!« Kad bi ga ostali razbojnici vidjeli kako pada s konja, trgli bi se i uplašili u prvi momenat, a to bi bilo dovoljno.

Clint klekne na lijevo koleno, zauzme klečeći stav za gađanje, provuče pušku kroz rašlju, još jednom provjeri da li je dobro sakriven i stegne pušku spreman za pucanje.

Uzrujao se, oblio ga je znoj, htio je on nešto više, za što se već dugo vremena spremao, a baš zbog toga je uvijek i htio da pozivi da to dočeka. Htio je već jednom da se sretne s Murdockom oči u oči.

Odjednom začuje topot konjskih kopita na mekoj pješčanoj zemlji. Malko je zadrhtao, ali se savlada i ukruti. Stazom prema čistini prilazili su razbojnici, vidio im je crne šešire, zatim pleća prvih jahača i konjske uši, koje su se u ritmu njihale gore-dolje.

Jahali su u koloni po dva, zbijeni (konj uz konja, bez odmaka par iza para, a to je Clint baš i želio. Prvi par je izbio na čistinu, vođa je bio prvi s desna. Bio je to Ijudeskera s gustom bradom. Clint ga je odmah prepoznao i bio na čistu da Murdocka nema s njima. I pored sve napetosti

310

i kritičnosti situacije na pamet mu pade Jim Bijela Riba. Bio mu je zahvalan.

Jahači su prilazili korakom, nije im se žurilo, bezbrižno su brbljali. Jedan se čak prostački nasmijao. Imali su kožna odijela i bili naoružani do zuba. U svom životu Clint nije vidio ovakvu opasnu, okorjelog izgleda i na sve spremnu grupu ljudi. Prava sliika i prilika divlje i okrutne gra-inice. Glasovi postadoše jasniji te Clint razabra riječ

jednog: „... ranije stigli.«

„Charley je htio prestići Komanče.«

Clint je prepoznao duboki Blackstoneov glas. Zvuk tog glasa pogodio je i uzbudio Clinta više nego osjećaj da mu se taj razbojnik nalazio pred očima.

„Kako su oni samo nanjušili taj bogati ka-ravan?«

„Kažu da je natovario po deset tisuća kuninih, vidrinih i lisičjih krzna.«

„Hahaha...«

„Ne kesi se toliko, mogao bi razjapiti te čeljusti zauvijek ako Komanči ne stignu na vrijeme.«

Kad se prednji konji približiše Clintu na pet--šest metara, on se uspravi iz grmlja d uperi pušku.

„Ruke uvis!«

Kolona stade kao jedan. Konji nervozno zaigraše nogama i smiriše se.

Blackstoneovo lice problijedi i pozeleni, da se upravo vidjelo ispod guste brade.

„Ruke uvis, ruke uvis!« grmjelo je sa svih strana. Vozari opkoliše kolonu s uperenim puškama.

Za trenutak razbojnici ostadoše kao paralizirani, a onda sve ruke sunuše uvis.

Iznenađeni i

311zaprepašteni nisu imali ni sekunde vremena za razmišljanje.

Clint je iskoristio ovaj kritični momenat.

„Andy, brzo im oduzmi oružje s ove, a ti, Same, s one strane!«

Za tili čas ova dvojica počupaše oružje s razbojnika i pobacaše ga na zemlju. Uvis dignute ruke počeše se tresti i drhtati. Blackstone napola spusti ruke.

Clint mu priđe na dva koraka: „Diži ruke, jer ćeš dobiti komad olova u želudac.«

Tog trena visio je Blackstoneov život o koncu. Iz očiju mu je izbijao bijes. Puška i revolver ležali su mu na pijesku. Prekasno se odlučio na borbu. Gledao je Clinta paklenskim, sotonskim očima. „Drži ruke gore!. . Ne miči! Trepneš li okom, napunit ću ti crijeva olovom.«

Tako su vozari držali razbojnike još uvijek u strahu, a poneki je prosto upro pušku i naslonio usta cijevi o tijelo bandita.

„Sjašite!« vikne Clint i udari zapetom puškom Blackstonea u trbuh. Začudo, puška od tog udara ne opali. Vođa bande skliznuo je prosto sa sedla. f. drugi se takođe u sekundi spustiše na zemlju. Neki su zatezali, ali ih vozari zbaciše sa sedla. Jedan dobi udarac po glavi i pade s konja.

„Poredajte sve ovamo, jednog do drugog!« zapovjedi Clint. „Ruke na leđa, razbojnici!« i opet puškom udari Blackstonea. „Brzo užeta, neka ih dvojica skinu s njihovih sedala!«

Dvadeset mrkih vozara guralo je puškama razbojnike, dok se nisu postavili u red, te ih tako brzo poredaše u liniju i uperiše im puške u leđa. Otalih pet vozara već su stigli s uzetima, te im ve-312

eaše ruke i noge, a zatim gurnuše kao klade i razbojnici padoše na zemlju. U

vozarima je kiptio sav divlji bijes, mržnja i osveta.

„Šta hoćete vi od nas, Belmet?« promuklim glasom će Blackstone.

„Nešto onako kao u Fort Larnedu, Blackstone.«

Tek se sad razbojnici malo povratiše od prvog iznenađenja i zaprepaštenosti. Počeli su se trzati na Eemlji i psovati.

„Uredit ćemo mi njih i bez Fort Larneda«, javi se jedan vozar.

„Bum!«

Odjeknuo je topovski hitac šumom, a jeka se od'bijala, lomila i gubila u daljini.

„Benny je započeo, a-ha!« klikne vozar Sam.

„Naprijed momci!« vikne Clint i još nije ni izgovorio, kad se razliježe prasak pušaka, a onda divlji urlici i uzvici boraca. Još jedna salva, pa opet urlici, pravi pakao. Clint s puškom u ruci po-trča kroz vrbik, vozari za njim. Buka i dernjava se pojačavala.

„Držite više desno«, derao se iz sveg glasa Clint. Htio je stići Hatcheru i njegovim ljudima iza leđa. Vozari su ga jedva čuli, ali su razumjeli. Za nekoliko časaka izbiše na stazu kojom je Hatcher pošao u zasjedu. Prasak pušaka čuo se neprekidno, a pomiješano s tim i ogorčeni uzvici bijesnih vozara, udarci kopita i lomljenje granja, vrisak konja i prodorni krici Indijanaca.

Clintu prozuji kugla pored glave, on se baci na zeml ju i poče puzati što je brže mogao. Vozari uradiše isto.

„Bum!«

Clint i njegovi ljudi povikaše od veselja. Topovski pucanj bio je za njihove uši najmilija pje-

313srna. Karteč je rigao iz cijevi i obasuo šumu. Dizao se dim. Na suprotnoj strana puščana paljba je oslabila, a desno od Člintove grupe se još pojača. Izbili su previše lijevo, te zaokrenuše desno da ne bi upali pred cijevi Hatcherovih pušaka. Već su bili blizu. Bio je to strašan napor za njih. Vozari nisu bili naviknuti trčati i pucati i još pod ovakvom napetošču. „Bum!«

Benny Ireland je držao svoj tempo, top je palio svake dvije minute. Grmljavina je odjekivala, a olovo je sjeklo šiblje i deralo drveće.

Clint pristiže iza Hatcherovih ljudi, Ikoji su klečali iza drveća, pucali, vikali i kretali se postepeno naprijed. Clintu je toliko curio znoj i grizao ga za oči da nije vidio nijednog Indijanca. Legao je, spustio pušku i obrisao oči. Njegovi ljudi su pristizali. Clint se podiže na koljeno. Paljba je jenjavala, tu i tamo prasnuše pucnji i potom prestadoše.

Otegnuti urlajući uzvici također prestadoše, čuli su se samo promukli krikovi. Vozari počeše ustajati, nervozni, razdraženi, raskuštrane kose, kao krvožedni tigrovi, spremni da skoče na plijen. „Stoj! Čekaj dok se digne dim«, čuo se Hat-cher kako viče.

Dim se naglo digao i razišao. Posvuda po šumi ležali su pobijeni i ranjeni konji, neki su još trzali nogama. Zemlja pod drvećem odavala je sliku pravog bojnog polja.

Indijanci su ležali razbacani po grupicama i pojedinačno, ubijeni i ranjeni neki su se još micali, bili su živi.

„Je l' došao Buf Belmet?« vikao je Hatcher prilazeći odnekuda.

„Tu sam, al' smo prekasno stigli.«

314

„Ne boj se, nismo mi ni trebali vaše pomoći. Vi ste sigurno pošli na drugu pritoku, te začuli pucnjavu i dotrčali«, reče Hatcher.

„Da. Ali smo prije toga udesili Blacfcstoneovu bandu.«

„Kako? Sto mu gromova! Pa ne čusmo nijednog pucnja!«

„Dabome da niste čuli, jer nismo opalili ni metka. Stevens je s osmatračnice na stijeni opazio Blackstoneovu bandu. Požurili smo i dočekali ih iz zasjede na stazi uz rijeku.

Sad leže vezani, osamnaest njih zajedno s Blackstoneom.«

„Divota!« klikne Hatcher. „Ali odmah pošalji tamo par ljudi da paze na bandite. Čovjek nikad ne zna šta se može dogoditi.«

„Andy, požuri s nekoliko ljudi tamo gdje smo ostavili Blackstonea«, reče Clint.

Andy je jedva dočekao, te se okrenu i onima oko sebe vikne: „Hajdemo.« Izgledalo je kao da su svih dvadeset pet vozara koji su izvršili prepad na Blackstoneovu grupu odjurili za Anđvjein.

„čuvajte bandu dok ja ne dođem«, povika Clint za njima ali Andy nije više ni čuo, toliko su naglo otrčali.

„Buf , ovo su ti Komanči«, obrati se Hatcher Clintu.

„Komanči!?«

„Ma, da, Komanči, haj d' vidi sam. Ovako šta još nisi vidio. Moralo ih je biti oko tri stotine, do-jahali su baš onako kako si računao, u ovu šumu i kad su se prilično zgomilali, Benny raspali topom. Moj Bože, da si vidio čuda.. Palo je s konja sigurno stotinu crvenokožaca, a onda počesmo kositi. Bili smo sakriveni, te oni ne znađoše kud

315

da se okrenu. Svalki od nas ispalio je sigurno sedam metaka, a Benny opet topom po drugi put. Provalio se pakao! Dok je Benny opet punio, mi razvukosmo puškama, divljaci izgubiše glavu, pa nadru bježati, jedan preko drugoga, gužva, zagla-više prema stazi kojom su došli a mi samo pali pa pali u gomilu. Sad Benny opet: Bum!

Ma Buff, pobili smo -ih preko polovine.«

„Komanči! A mi čekali Kiove«, reče Clint.

„Ne valja. Možda bismo tek sad trebali čekati Kiove.«

„Čuj«, naglo će Clint, „kad smo čekali Black-stonea, da nam se približi, čuo sam kako je neki od njih rekao: Stigli prerano, a Blackstone je odgovorio! Charley Bent je mislio prestići Komanče.«

„O, Bože, ovo dosad baš nije sve u redu! Bolje da dovršimo naš posao... Ljudi, dajte, šaljite sve ranjene crvenokošce odmah u Rajsko lovište. Vas nekoliko, hvatajte top i nosite ga preko rijeke.«

Vozari požuriše i mlateći kundacima razmr-sikaše glave ranjenih divljaka. Ćuli su se uzvici „A-ha! Još si tu!« Benny Ireland s nekoliko ljudi konopcima diže top i krene.

„Hajd'mo, Buf «, reče Hatcher, „možda ovdje nađemo neke Kiove. Ako ih nema, onda zna se, moramo čekati još Charleya Benta.«

Clinta obuze odvratnost gledajući ovaj prizor

pred sobom, ali istovremeno i neka težnja, nagon nadjača osjećaj odvratnosti. Dotada još nije vidio

- ovakav poikolj. Posvuda su ležali Komanči, možda svaki treći ili četvrti bio je još živ.

„Čisti sve!« vikao je jedan vozar mlateći kundakom.

316

„Vidi ga, ovaj se pretvara da je mrtav, čekaj!

Evo ti!«

Tupi udarci odjekivali su šumom. Vozari su s očitim zlobnim zadovoljstvom radili ovaj krvavi posao. Od svih divljaka na preriji najviše su mrzili Komanče, a i bojali ih se.

Hatcher ciknu: „Gledajte ima li koji Kiova i možda obojeni bijelac među njima.«

„Pobijte konje, da se ne muče«, viknu opet Clint.

„Da, da, ujedno izbrojte koliko je mrtvih divljaka i konja«, dodade Hatcher.

Ranjene konje moradoše poubijati. Vozari su nerado ubijali konje. Neki su to izbjegavali, ali ih je bilo i takvih koji su se pakosno smijali kad su ubijali i divljake i njihove konje. Komanči su bili izvrsni jahači, a imali su krasne konje.

„Pohvatajte zdrave konje«, viknuo je Hatcher. Bilo je još nekoliko zdravih konja u šumi, ali se nisu dali uhvatiti. Clint je pažljivo zagledao u brončana indijanska lica, ali ne nađe nijednog Kiove, te prestade tražiti. Lee Murdock nije vodio ovu bandu protiv karavana. Znači, treba ga još čekati. Ali svakako ne s juga, niti s istoka prema Point of Rocksu. Indijanci pobjegli iz ove borbe javit će mu da je karavan došao ranije i preuzeo inicijativu. Istina, malo je bilo vjerojatno da Kiove Stignu putem sa sjevera ili zapada, ali je i ta mogućnost postojala.

Na malom prostoru u topolovoj šumi vozari su nabrojali preko stotinu mrtvih Romanca. Ovaj .pokolj napravio je Benny Ireland olovom svog prvog hica, stvorio je gužvu, a puščana vatra je odmah uslijedila. Nikakva borbena grupa ne bi se 317

sredila poslije ovakvog prvog udara. Bilo je i lako ranjenih konja, koje je trebalo povesti, ali je ostalo sigurno još oko četrdeset konjiskih lešina. Topovski karteč učinio je svoje. Posvuda oguljeno drveće, ošišano žbunje. Jedno s drugim grozan prizor. U

oči je upadalo crvenilo raskomadanih tijela, krv iz rana na ovom malom prostoru.

Hatcher priđe Clintu.

„Dobra kaša... Bolje da idemo do kola...«

„Još imamo Blackstoneovu bandu tamo«, odgovori Clint.

„Koliko ja znam vozare, za Blackstonea i njegovu bandu više se nemaš šta brinuti.«

Clint ne odgovori, već se okrene i požuri prečacem preko ravnice. Čuo je kako Hatcher zove ljude da pođu za njim. Clint iziđe na stazu i vidje da su vozari spustili top na obali rijeke, ali nijednog od njih nije bilo. Clint požuri još više, zaobiđe jedan preširok izdanak guštare i na najužem pojasu provuče se kroz grmlje, te izađe na čistinu gdje su pohvatali razbojnike. Naišao je na strašan prizor. Na svakoj nižoj grani topolovog drveća visili su po jedan-dva razbojnika, neki kao opuštena vreća, neki su se još grčili, valjda su ih baš tog trenutka povukli uvis. čuo je kako jedan vozar viče:

„Andy, povuci ga za noge, da i njega vidimo kako se rita.« Taj glas je zvučao promuklo, nesmiljeno, podrugljivo. Blackstone je još stajao na zemlji, uže su mu već nabacili na vrat i prebaciti preko grane, jedan vozar je držao drugi kraj užeta. Ostavili su Blackstonea kao šefa bande za zadnjeg.

Clint povuče i pritrča.

„Čekajte evo vam vođe Belmeta«, poviče Andy

318

Zategnuto uže popusti, sva se lica okrenuše Clintu. I Hatcher je dotrčao za njim .

„Tko vam je naredio da ih povješate?«

„Gle? A čije to naređenje treba?« bijesno ga upita Andy sav crven u licu. Iz Andvjevog lica izbijala je odlučnost i okrutnost, sav nesmiljeni zakon granice. Clint shvati da je postavio glupo i neumjesno pitanje.

Prišao je Blackstoneu. Bradati div bio je siv u licu kao pepeo, gledao je mrko, obliven znojem. Pomirio se sa sudbinom. Godinama je znao i bio svjestan što ga čeka.

Takva vrsta ljudi imala je čelične živce.

„Poznajete li me, Blackstone?« upita ga Clint.

„Kako da ne! Imao sam zadovoljstvo da vas sretnem jedanput, samo sad ne mogu s vama da se rukujem, Buffe!«

Glas mu je bio čvrst i smiren, s nešto humora.

„Danas je trebalo da se ovdje sretnete s Mur-dockom — Charlevem Bentom, a?«

„Tako nešto sam i ja čuo od ovih vaših što nam vezaše kravate.«

„Vi se kao pravite ludi. Ne zna, tobože, lupež!« reče Clint.

„A što me pitate, Belmet, kad tako dobro znate?«

„Odali ste se sami. Čuo sam vas, kad ste nailazili, da je Charley namjeravao prestići Koman-če ovdje.«

„Pa ako je tako, onda je on zaigrao paklensku igru«, odvrati Blackstone s gorčinom.

„Slušajte, Blackstone, ja vam ne mogu jamčiti za život, ali ću pokušati da vam ga spasim, ako mi kažete istinu na moje pitanje.«

319

Međutim, razbojnički vođa znao je zakon granice kao i Clint, i znao je da mu nema spasa. Komandant svake tvrđavice odmah bi naredio da ga objese. Hladno je gledao u Clinta i po licu mu se moglo zaključiti da ne bi odao svog ortaka čak i da je vjerovao da mu Clint može spasiti život.

„Ne, ne odgovaram na pitanja«, odvrati Black-stone mrko, gotovo prkosno, a oči mu zlurado bljes-nuše. „Reći ću vam ipak nešto,-toliko da vam kažem. .. Prije nekoliko godina, odveli smo onu djevojku Bell u naše skrovište u brdima. I kad smo je izokretali...«

Clint u tom momentu trže kundak da ga udari, ali se u istoj sekundi ču jedan oštar glas:

„Diži ga!«

Nekoliko ruku povuče uže, Bladkstoneova tjelesina suniu uvis, te razbojnikova čizma umalo ne udari Clinta po licu. Clint se trže nazad.

„E, sad okreći svoju dragu, Blackstone«, zajedljivo će jedan vozar, što ostali popratiše sa „Ha-ha-ha!«

Držali su ga dva metra nad zemom. Sva lica, mrka i zlurada, znojna i krvava, neumoljiva kao i granica, okrenuše se k Blackstoneovom truplu. Postupak u zadovoljenju pravde oduvijek je bio na granici jednostavan i kratak.

„Nek1 ti je prokleta crna duša!« čuo se jedan glas.

„Ritaj se sad!« ču se i drugi.

Svim su razbojnicima prije vješanja odvezali noge, samo zato da ih vide kako se u smrtnom grču ritaju. Tako su gledali i Blackstonea. Bio je to težak i snažan čovjek u naponu snage, no uza

320

sve njegove gvozdene živce reakcija mišića bila mu je neobično žestoka.. za vozare smiješna.

Bradato mu lice nisu mogli točno vidjeti, ali je i ono moralo biti užasnog izgleda čak i za ove krvave osvetnike. Ritao se objema nogama, pravio kao neke Skokove, pod njegovim trzajima i težinom popuštala je grana, te mu se truplo njihalo gore^dolje.

„Hej, ljudi«, viknuo je Hatcher sa staze, „ostavite se toga!« Glas mu je zvučio uzrujano, uznemireno i s prizvukom straha. „Stevens maše sa stijene. Više je nego sigurno da dolaze Kiove!«

Hatcher odjuri niz stazu, a vozari požure za njim. Oni koji su obavili krvnički posao vezaše Blackstoneovo uže za čvrstu mladicu, zatim po-grabiše oružje, te gunđajući i psujući pojuriše za ostalima.

Clint drhtavom rukom potegne vez užeta i uvjerivši se da je dobro vezano, potrča stazom. Okrene se. Blackstoneovo grčenje je skoro i prestalo, noge se opustile. Iza njega visilo je još sedamnaest ljudskih prilika, mrkih, opuštenih i jezivih. Clint nije imao više vremena da razmišlja pod utjecajem ovog prizora već ,naže trčati za vozarima.

Kad ispade na čistinu, spazi Stevensa na vrhu stijene kako luđački maše. Izviđač je rukom pokazao prema sjeveru. Po načinu kako je mahao i pokazivao vidjelo se da je uzrujan i uplašen.

„Murdook i Kiove!« reče Clint i još više požuri preko pješčare. Pola ljudi već je bilo preko rijeke. Dvadeset njih je teglilo top. Gazili su vodu, padali, prskali i psovali. Za njima je nekolicina nosila njihove puške. Po četiri puške na čovjeka bio 21 Karavani se bore

321je priličan teret. Oni koji su nosili municiju posr-tali su i zastajali, ali je sve to ipak išlo brzo.

Clint zagazi preko plićine, pruži pun korak, a u trenutku kad je htio iskočiti na suho, zastade vidjevši gore na obali gologlavog Hatchera raščupane kose od vjetra, kako je stavio ruke <na usta i vikao:

„Dajte ljudi! Vucite taj top brže!«

322

19.

Hatcher je zadržao sve ljude, dok se i oni zadnji s topom i municijom nisu izvukli na obalu.

„Odahnite malo!« reče Hatcher.

„Šta se desilo?« upita Clint.

„Bent sa svojim Kiovama. Imaš li kakav plan, Buff?«

„Ne znam ni sam još. Nit' smo imali vremena, nit' znamo, pa kako bih mogao imati neki plam? Je l' napad počeo?«

„Nisam čuo pucnjavu, mislim da nije.«

„Benny, jesi li opet napunio top?« okrene se Clint tobdžiji Irelandu.

„Nego šta.«

„Naprijed s topom! Po trideset na uže!« vikne Clint. „Ostali za njima!« Clint ih povede.

Top je tandrkao d pravio buku, a kad preko johovog i bazgovog šipraga izađoše na čistinu, napredovali su brže i lakše. Clint povede na lijevo da zaobiđu strminu i veliko kamenje, te mu se tog trenutka učini da čuje viku.

Pred očima im iskrsnu njihov logor. S one strane logora na tristo metara ugledaše veliku grupu Indijanaca, kako šetkaju na konjima tamo-amo. Bili su većinom mladi ratnici, polugoli, obojeni živim bojama i naoružani. Upravo su lijepo sjedili na svojim konjima, kao da su srasli s tim krasnim životinjama. Clint je oštrim okom pomno raz-81«

323

gledao cijelu grupu. Uočio je nekolicinu jahača u sredini grupe, među njima jednog krupnijeg, višeg od ostalih. Tijelo mu nije bilo crveno kao kod ostalih, već više smeđe, a i glavu nije brijao kao drugi.

„Stigosmo nekako«, reče Hatcher. „Gadno izgledaju, al' vidiš, ne ponašaju se kao što obično čine Indijanci, vidi se da ih bijelci vode.«

„Charley Bent ili Lee Murdock, koliko ja znam.«

„I ja pretpostavljam da je tako. Jedno znam«, reče Hatcher glasom punim mržnje,

„nek' se završi i ovaj kravavi dan, taj mješanac neće živ dočekati zoru.«

Preko četrdeset vozara, koji su bili ostali da

čuvaju logor, obradovaše se njihovu povratku.

„Buff, preuzimaj komandu!« kratko i mrko izusti Hatcher. Skoro jezivo su zvučale riječi ovog starog graničara: „Ne zaboravi šta smo rekli!«

„Johne, baci pedeset ljudi na stijenje iznad

logora, čekaj, možda je to previše. Bit će dosta

i trideset. Imat će dobar zaklon tamo.«

Vozari nisu čekali da ih Hatcher zove i izabere, već tridesetorica odmah pođoše kroz grmlje da se popnu na stijenje. Ostali odmah postaviše top na otvor kolskog polukruga.

Dvostruki polukrug kola dodirivao je jednim krajem kamenitu strminu na zapadnoj strani, a drugim do skoro vertikalne vreline gromade na sjeveroistoku. Otvorena strana polukruga gledala je na stijenje i kamenje kuda se uspeše ona tri-idesetorica.

Ovakav borbeni raspored izgledao je neprobojan, ako bi Indijanci napali služeći se svojini normalnim načinom napada i borbe. Bel-324

met je postavio top na najpodesnije mjesto prema izlazu, ali unutar kruga. Vozari se raspršiše pod kola u polukrugu, te se za tren oka više nitko nije mogao vidjeti.

Benny i Copsy stajali su pored topa bez uz-rujavanja i straha, te jedva čekali.

Stevens se popeo na kola i dalekozorom promatrao Kiove. Oko Clinta sakupili se Hatcher, Henry Wells, Andy Morgan i Crnac Jakson. Pola prostora u kolskom polukrugu ogradili su konopcima i tu zgomilali stoku, koja je stajala zbijena, nemirna i mukala od gladi.

„Ima ih sigurno dvaput više od nas«, reče Stevens na Clintov upitan'pogled.

„Ima nas dosta za njih«, dobaci Wells.

„Čuj Buf «, zabrinuto će Hatcher, „ova mi banda izgleda strašno opasna.«

„Siđi, Stevens, da ja malo vidim«, reče Clint.

„A sad ćemo jednom vidjeti ikako taj Charley Bent obračunava s karavanima«, javi se Andy tresući svojom riđom kosom, a Hatcher opet do-dade: „da, da, vidjet ćemo, ali možda (nećemo moći nikome ispričati.«

Bile su to, zaista, posljednje Hatcherove riječi koje je Clint čuo.

Clint je dalekozorom gledao, Indijanci su se ornuhavali i miješali, te nije mogao točno ocijeniti koliko ih ima. No, moglo ih je biti preko dvije stotine. Clint upravi dalekozor na vođu kojeg su okruživali crveni ortaci i zaklanjali ga. Clint je primijetio nešto što Stevens nije uočio. Kiove su bili polupijani, napili su se ruma. I u trijeznom stanju bili su opasni i vrlo opaki, ali ovako

325

podj areni rumom i razjareni — Clintu prođoše ledeni srsi niz kičmu.

„Ljudi, pa ovi su Kiove pijani«, zaprepašteno reče Clint.

Potpun muk iza ovih riječi značio je da su vozari shvatili i znali što to znači. Odbiti i pobijediti pijane Kiove bilo je nemoguće.

Clint primijeti da se Kiove razvlače lijevo i desno. Jahači u sredini grupe nisu prilazili, već propinjali svoje konje na mjestu i pomalo unazad. Cijela banda se razvukla u dugačku liniju. Vidjelo se, divljaci nisu namjeravali na uobičajeni način opkoliti logor.

Clint se nađe u čudu. Nije shvatio šta to znači. Linija divljaka se toliko iz-dužila, da one krajnje nije više nd vidio. Oni na lijevoj strani po dvojica i trojica u koloni odjahaše čak do rijeke i izbiše do točke odakle teren prelazi u strminu.

„Pa, reci već jednom nešto, Buf « reče Wells koji je također osjetio ovu zlokobnu šutnju.

Clint zaškripi zubima i promrsi:

„A, tako si mislio, Lee Murdock!« i skoči s kola.

„Jacksone, trči od kola do kola i reci ljudima, da su Kiove podj areni rumom. Bent smišlja da jurne na nas i da nas pregazi.«

„Taj smrdljivi mješanac«, poviče Andy Morgan.

Crnac odjuri, a glas mu se čuo kako uzbuđeno javlja vozarima.

„Bent nas je nadmudrio«, reče Clint. „U bliskoj borbi mi ne možemo upotrijebiti top.

No, on ne zna da mi imamo po dvije puške na čovjeka i čitava kola municije.«

„Možda bi bolje bilo da se držimo tih kola s municijom«, napomene Wells.

„I topa«, dodade Morgan, „jer ćemo ga morati povlačiti naokolo.«

„Slušajte!« prošapta Clint sagnuvši se, „dolaze!«

„Uh, Bože!«

„Pa da se jednom ogledamo i s tim polufoi-jelim 'kopiletom, Charlevjem Bentom!«

Mukli topot mnogih kopita ppjačao je viku vozara gore na strmini, a odjednom se prolomi grozno otegnut bojmi urlik koji je razdirao uši. Banda obojenih ratnika, divlja kao i mustanzi, navali na karavan. Top je opalio, a puške zaštek-tale. Trenutna rupa u gustoj gomili divljaka, koju je napravio top, zatvori se opet, a banda jurne na otvor polukruga u logor. Clint i oni oko njega dočekaše juriš ubojitom vatrom. Uvukli su se pod kola da ih divljaci ne zgaze.

Clint je pucao iza kotača teških kola, mrk, ojađen, ali sabran i pazio da ne promaši.

Među jurećim, gipkim, obojenim tijelima tražio je on ijedno tamnije, ne crveno. Vidio je konačno Charleva Benta u sredini grupice divljih jahača koji su trkom jurili i već stigli do otvora na polukrugu kola. Clinta obuze strast osvete toliko da trenutno nije osjećao ni strah ni grozu od užasnog prizora koji je tek počinjao. Kroz dim su nahrupili crveni đavoli, polegli na vratove svojih mustanga, borba prsa u prsa je započela. Divljaci su prodrli ne samo kroz otvor, već i ispod kola.

Clint se nađe u samom paklu, borba se vodila na šake, gušili su se obavljeni dimom.

Či-

326

327L

nilo mu se da se ovo krvavo obračunavanje ote-glo u beskraj. No, to je potrajalo samo nekoliko časaka. Jurnjava preplašenih konja i volova po logoru još je više pojačala strahoviti metež borbe, ali je vjerojatno spasila vozare od potpunog uni-

štenja. Hitri i smioni divljaci skakali su posvuda po logoru i kad bi koji vozar oborio nekog od njih, već ga je drugi Indijanac ubio sjeikirom. Puščani hici praskali su tu i tamo, a jedva su se l čuli od zaglušene buke, urlika i rikanja stoke. Top je zagrmio samo jedanput. Kola su već gorila. Na kraju polukruga divljaci su razmakli kola i pustili stoku, koja je ričući i vrišćući pojurila kao poplava iz logora.

Clint je mašući prebijenom puškom trčao kroz dim po logoru, da u strahovitom kaosu i metežu nađe svoje drugove i ostane s njima. Iz kola je izbijao sve gušći dim, vatreni krug je okruživao vozare. Tu i tamo su se u dimu borile grupice vozara i divljaka, pucajući i krvožedno udarajući kao životinje. Clint opazi jednog divljaka kako skalpira ubijenog vozara te mu kundakom razbije lubanju. Revolverom ubije dva crvenokošca koji su upravo zapalili kola s municijom.

U sredini logora okupilo se oko Clinta nešto preko dvadeset vozara, okrvavljenih i ranjenih graničara, riješenih da se odupru i bore do kraja. 'Borba je jenjavala, oni su stajali u grupi okre-nuvši međusobno leđa i ispaljivali svoje zadnje metke. Iz upaljenih kola dizao se crn i žut dim, iz ponekih lizao plamen, kola s robom gorjela su i pucketala na vatri. Sirio se smrad upaljenih koža. Odozgo, sa stjene nije se čuo više nijedan

pucanj. Trideset vozara, koji su vodili borbu s te strane, ili su se povukli i otišli ili su bili pobijeni. Ali, na kraju se ratna sreća ipak okrenula vozarima. Preostali su izdržali i nadvladali neprijatelja.

Kraj otvora polukruga gorjela su samo jedna kola, i to baš ona u kojima su bile bačvice s topovskim barutom i sanduci s puščanom municijom. Grupica preostalih Kiova pomamno je skakala oko tih kola. Indijanci su pripaljivali baklje, visoko ih držali iznad glave i igrali svoju divljačku igru. Pripaljenim bakljama htjedoše upaliti ona kola koja još nisu gorjela.

Odjednom se prolomi užasni prasak i grmljavina! Eksplodirala su kola s barutom i municijom. Buknuo je strašan plamen i potom crni dim. Oči se svima zaslijepiše.

Kad se dimni pokrov podigao, vidješe vozari da zadnji Kiove bježe ravnicom k svojim konjima.

Od Belmetova karavana ostala su svega dvadeset dva čovjeka. Svi su bili ranjeni, ali se nijedan nije žalio na rane i bolove.

„Držimo se zajedno i da pogledamo po logoru«, suho reče Clint.

Nađoše Copcvja mrtva pod topom. Benny Ireland takođe mrtav, pao je preko zadnjeg kraja cijevi, ukočenom rukom stegnuo je i još uvijek držao upaljač. Henry Wells i još

dva vozara ležali su okruženi tijelima mrtvih divljaka. Clint inu zaklopi oči i tad ispuni obećanje koje je dao starom vođi karavana. Pojas s novcem, koji je skinuo s Hatshera, bio je debeo i težak. Eto, godinama je štedio, a zašto!

328

329Posvuda su ležali mrtvi i ranjeni. Začudo, ranjenici su bili samo Indijanci. Kojega god su vozari pronašli, istog trena su ga dotukli.

Andy Morgan i Stevens, koji su išli malo ispred ostalih, izvlačili su ispod kola jednog Indijanca koji je zapomagao iznemoglim glasom.

„Sad je moj red, Stevens«, zlurado će Andy i visoko razmahne kundakom.

Indijančevo tijelo nije crveno, već smeđe. Iz rane na prsima curila mu krv i ostavljala jasan trag na tijelu. Umjesto crnih indijanskih očiju, imao je svijetle, gotovo plave, koje su gledale oštro i jezivo, samrtnički. Na licu je imao nakaznu brazgotinu.

„Stoj Andy!« poviče Clint, ujedno skoči i u zadnjem trenu spriječi Andyja da ranjenom ne razmrska glavu.

„Belmet, vi ste«, reče ranjenik slabim glasom, na engleskom.

„Da, ja sam«, spusti se Clint na koljeno da ga bolje čuje.

„Poznajete li me?«

„Poznajem, Murdock!«

„To nije moje pravo ime«, reče razbojnik, boreći se na samrti da iskaže još nešto. „Ja sam Charley Bent.«

Andy čučne pored njega, podigne mu glavu i prinese čuturicu: „(Jucni malo!«

Krajnjim naporom odmetnik podiže ruku i otkloni čuturicu. Nije više htio ni piti.

„Belmet, hoćete li mu učiniti jednu uslugu, ja.. ja ću vam reći nešto, nešto dobro.«

„Pa, ako mogu, učinit ću«, reče Clint, u kome je već nestajala srdžba i osveta koja ga je zaokupljala osobito ovih nekoliko posljednjih sati.

330

„Moj stari otac, Henry Bent, živi u Kanzas Cityju. Čuo sam o njemu prije godinu dana.

On vjeruje da sam ja odavno napustio razbojnički život. Volio bih da ne dozna istinu.

Belmet, hoćete li mu reći ili javiti...«

„Pa to bih ja onda morao lagati!«

„On je star, neće više dugo«, preklinjao je odmetnik. „Volio me je.«

„Pa nek vam bude. Uradit ću to.«

Napetost kod Benta popusti. Mišići se opu-stiše i krv mu navre iz rane.

„May Bell je otišla u Novi Meksiko... u Las Cruces ... neokaljana... misli da ste mrtvi.«

Spustila se i noć. Kola su dogorijevala i gasila se. U daljini su zavijali kojoti.

Vozari su povili rane Nekoliko ih se popelo iznad logora na stijenje, da potraže svoje drugove. Nađoše trojicu ranjenih, jedan od njih bio je već na samrti.

Neka kola uz stijenje nisu bila zapaljena, te iz njih vozari ,uzeše pokrivače i hranu i odvukoše se do rijeke, gdje su nešto pojeli i legli da se odmore.

Njih četvorica najizdržljivijih ineđu kojima Clint i Andy, pođoše naokolo da potraže konje. Do ponoći uhvatili su oko trideset osedlanih konja, zaostalih iz Đentove bande.

Smotali su pokrivače i privezali ih na sedla, hranu strpali u bisage i odmah krenuli.

Clint povede žalostan ostatak svog karavana putem na zapad k Fort Larnedu. Njemu i Hatche-331

ru nije uspjelo da sretno sprovedu svoj veliki ka-ravan s najsikupocjenijom robom, najskuplji ka-ravan koji je ikad krenuo na Istok.

Jahali su do zore i tad se sakrili u šiprag uz rijeku, gdje su se odmarali do večeri. Kad padne noć, ikrenuše dalje. Noću su jahali, danju se sakrivali i odmarali. Stoički i neukrotivo održaše oni duh granice, te konačno, pod nadčovječansfcim naporima, sa dvojicom mrtvih drugova i dvojicom na umoru, stigoše u Fort Larned.

332

20.

Slijedećeg dana krenuo je Clint Belmet s vojnim karavanom putem za Santa Fe. Ovaj put, i to prvi put u životu, kao putnik. Ležao je u teretnim bolima. Imao je nekoliko lakših rana od kugle, noža, tomahavka, no on za to nije mario. Snaga njegove volje i radošću ispunjeno srce nadvladaše bali od rana.

Kad prijeđoše rijeku Pecos, Clint se još više obradovao jer je bio sve bliže svom konačnom cilju koji se nalazio tamo negdje dolje u Novom Meksiku. Da, tamo leži mali gradić Las Cruces.

U Santa Feu je doznao da njegov prijatelj, stari Kit Carson, leži teško bolestan na umoru u Taosu. Iako je za Clinta smrt bila samo običan i neizbježan događaj, iako je on često smrti pogledao u oči, ipak ga je ova vijest bolno iznenadila i dirnula.

I sam je bio iscrpljen i slab od rana, ali je po sva!ku cijenu htio vidjeti Carsona, te s dosta muke odjahao do Taosa. Tamo je čuo da su Carsona kao teško bolesnog prebacili u obližnju vojnu stanicu Fort Lyon, stoga je požurio, koliko mu je stanje dopuštalo, da što prije stigne tamo. Prije mnogo godina bio je Clint ovdje, u Fort

Lyonu, usput se sjetio svega, a u tvirđavici je našao i prepoznao starog vojnog liječnika koji se brinuo za Kita Carsona.

333“Znate, doktore, ja sam upoznao Kita još dok sam bio dječak. Držao sam se njegovih savjeta i možda sam baš zato i sačuvao glavu. Volio bih ga vidjeti, molim vas, recite mu!«

„Dobro, Belmet«, reče liječnik, „on će se sigurno radovati ikad vas vidi. Tko god naiđe ovim putem, svatko želi posjetiti Kita Carsona. Tek sad vidi on, a i mi, koliko su ga ljudi na Zapadu voljeli. To mu je i radost i hvala za ono što je činio ljudima. Hajde, uđite!«

Clinta uvedoše u sobu gdje je ležao Carson. Kolike li promjene na tom nekad snažnom čovjeku, punom života! Izgledao je slabašan, smanjen, ispijeno i propalo mu lice nagovještavalo je skori kraj. Od svega mu ostao samo onaj njegov orlovski pogled.

Carson ugleda Clinta i pruži se. Oči mu za-sijaše. Inidjanski poglavica, koji mu je stajao kod uzglavlja, gledao je upitao čas u Clinta čas u Kita. Oficiri koji su se nalazili u sobi okrenuše se da vide tko je to ušao.

„Kit, evo ti jednog starog prijatelja«, reče liječnik, „poznaješ li ga?«

„Buff Belmet!« uzviknu Kit.

Taj radosni uzvik odavao je koliko je u Carsona još ibilo oštro pamćenje i koliko je veliko bilo njegovo prijateljstvo prema Clintu Belmetu, čije je ime sad takođe nešto značilo na granici.

Uzbuđeni Clint bio je dimut toplim pozdravom starog dobrog Kita, no s druge strane i sviješću da je životna tragedija, smrt, neizbježna sudba došla i po ovog slavnog čovjeka, sad skrhanog i slomljenog i on će konačno za koji trenutak takođe zaklopiti svoje oči zauvijek.

334

Jedno je pri tom bilo sigurno, da Clint još nikada nije nikom tako iskreno i poslušno odgovarao na pitanja, kao sad Kitu Carsonu. Naširoko mu je opisao svoje posljednje doživljaje, pogotovo zadnje borbe kod onih, Kitu dobro poznatih stijena, zatim pogibiju Jima Blackstonea i Char-leyja Benta, Kit je sve to slušao s nevjerojatnim strpljenjem i znatiželjom, te kad Clint dovrši, reče mu:

„Da, da, sad si došao s one naše Stare ceste, ceste izgubljenih i spaljenih karavana

— kamo si dalje namjerio?«

Clint mu ispriča šta je Charlev Bent na samrti rekao. Slušajući ovo, Kit kao da se prenio neifcud u daljinu, u sanje, lice mu se raznježilo i oči trenutno pomutiše. Clint ga je gledao i najprije se malo uplašio da je Kita već obuzela potpuna slabost, ali kad ovaj opet podiže glavu, Clintu postade jasno, tek tad je shvatio da je svojom pričom kod Kita probudio sjećanja i po njemu je sad vidio koliko je on morao nekad voljeti svoju Meksikanku, i zato se, čuvši za malu May, toliko i raznježio.

Prođe nekoliko - trenutaka, Kit prikupi snage pa će opet:

„I tako, sad zmaš da je tvoja draga živa?« U očima mu se ogledala sva iskrena radost i nježnost. „Da, ona Bell, mala lijepa May Bell... znam, bila je na Maxwellovu rancu i ti si gotovo ubio onoga Benta.. Čuj, Buf , sve je dobro što se dobro svrši. Ne gubi vrijeme, već žuri k svojoj May.« Već je bilo kasno kad se Clint vraćao u Taos.

Glava mu je još bila puna misli o tom čuvenom i slavnom graničaru čiji su dani bili izbrojani. Znao

335

je da će ovaj Zapad, Zapad njegovih dana odati priznanje i slavu Kitu Carsonu, kako je i zaslužio. Svi stari graničari, prerijske vođe i vo-zari karavana, a i drugi, znali su Kita kao istraživača puteva.

U Taosu je Clint zatekao jedan karavan koji se upravo spremao da krene u Las Vegas. Kad je stigao u Las Vegas, već se prilično oporavio i sredio. Nabavio je konja i sedlo, uzeo još jednog tovarnog ikonja i s još nekoliko Meksikanaca i Telksašana krenuo da prijeđe i zadnji dio ovog, za njega značajnog i važnog puta. Putovali su s one strane, zapadno od planina Rocky Mountains, daleko od prerije gdje su desperadosi i odmetnici pljačkali karavane, a divljaci jahali, palili i ubijali.

Po cijeli dan Clint je sjedio na svom konju i promatrao predjele kroz koje su prolazili.

Slike su se neprestano mijenjale, prolazili su kroz predjele obrasle zelenom travom, rascvjetalih poljskim cvijećem, a onda opet pustim, golim i žalosnim krajem, već prema tome da li je bilo vode ili je bio bezvodan predjel.

Prelazeći ovaj put, Clint je postajao i mlađi i stariji, no potkraj puta prevlada u njemu mladost i mladalačka radost. Ponovno je proživljavao one lijepe trenutke koje je nekad proveo s May Bell. Shvatio je i začudio se, kako je to, zaista, malo trenutaka bilo. Najprije u djetinjstvu par dana, a onda kasnije samo nekoliko sati u toku svih ovih petnaest godina, otkako ju je vidio prvi put, tamo na onom potoku.

U dolini, u kojoj je ležao gradić Las Cruces, na-došlo je ljeto. Taj gradić je bio daleko na jugu i u blizini grada El Paso koji je u to vrijeme naglo 336

rastao i 'bio već veliko mjesto. Bijele i crvene kuće sazidane od prijesne cigle sjale su se i blistale na suncu. Oko kuća bilo je zelenila. Dalje i daleko čak do tamnih brda prostirala su se obrađena imanja, ispresijecana kanalima za navodnjavanje. Sve je to bilo mirno, spokojno, daleko od indijanskih staza i prijelaza!

Stigavši u Las Cruces, Clint sjaha pred gostionicom i dućanom koji je držao nekakav Meksikanac. Najprije je u brijačnici pokraj dućana obrijao svoju već dugačku i zapuštenu bradu. Želio je da ne izgleda zapušten, muk i divlji. Zatim se očistio od prljavštine i praSine i obavio još neke sitnije pripreme, te odmarajući se u gostionici prigrizao i popio nešto, sve u namjeri da savlada svoje uzbuđenje pred susret s May.

Sve mu je nanovo prolazilo kroz glavu. Da li će ga oaa (prepoznati? Da li će on moći suspregnuti i potisnuti aatmurenost i ozbiljnost sa svog lica i prići joj onako, kako mu to srce želi?

Kod Meksikanca gostioničara raspitivao se o svemu.

„Svi ih poznaju«, reče Meksikanac, „krasne su to i dobre žene,Jkažem vam, pomažu sirotinju. Imućne su, kod njih rade Meksikanci. Kuća im je ta-"10 uz glavni put, malo u stranu prema šumici. .« Obuzet zbrkom misli i uzbuđen, Clint nije dalje ni slušao niti razumio što Meksikanac govori, već izađe iz gostionice i pođe pješke da potraži kuću gospođe Clement.

Njegovo uzbuđenje još nije popustilo. Idući lagano, više šetnjom, osjećao je kao da je to i najžalosnija i najradosnija šetnja u njegovu životu. Ako ga May još uvijek voli, ako uprkos svemu još uvijek živi zbog njega i čeka ga, onda će im 28 Karavani se bore 007l

budućnost popraviti i nadoknaditi sve što su izgubili u prošlosti. A ako...

Uto je već ugledao njihovu kuću. Lijepa, bijelo okrečena, nalazila se uz samu topolovu šumicu, podalje od puta. Zgrada je bila južnjačkog stila. Vidjelo se da gospođa Clement nije zaboravila svoj Texas.

Prišao je polako prema ulazu, srce mu u grlo skočilo, stao je, vrata su bila otvorena, no on pokuca. Pojavi se sijeda žena mila i blaga lica, žalosnih očiju. Zastao joj je dah.

„Gospođo Clement, sjećate li me se?« „Joj, jao meni, uh, pa da!«, viknula je. „Vi ste Clint Belmet!«

„Da, ja sam Clint... Je li oma ovdje?« „Hvala Bogu, jest, tu je, znate—ona je dobro, ali još uvijek vjerna vama, samo misli da ste mrtvi. Ja sam se nadala i mislila, možda ćete jednom doći. Neobične stvari smo vidjeli na granici, pa . .« „Eno je u bašti.

Uvijek voli nešto saditi i okopavati.«

„Kažete da je ona sad dobro?« „Da, dobro, vrlo dobro. Dugo vremena poslije vašeg Stradanja u onom karavanu bila je bolesna. Zapravo smo cijelu igodinu dana živjele kod nase-Ijeni'ka Benneta.«

„Vi ste otišle iz Samta Fea s karavanom Jima Blackstonea.«

„Da, uh, ta zvijer! Upravo smo bili skrenuli na Suhi pjut, kad su iđkrsli Indijanci i napali na vozare koji su nam se bili priključili. Blacksteneova banda prešla je Indijancima i sve bi nas poubijali da nije u zadnji čas stigao jedan iseljenički kara van koji je putovao za Texas. Oni su odbili Indijance, a Blackstone je ostavio svoja kola i pobje-338

gao. Iseljenici su nas uzeli sa sobom. Vođa tog iseljeničkog karavana bio je Baxter, stari izviđač. On je znao da nas razbojnici progone. Jedne noći krišom nas je odveo u jednu dolinu k nekom nase-Ijeniku Bennetu. Bio je to jako dobar čovjek, ali je živio u prijateljstvu s Indijancima, nisu ga napadali. Tako nas je Bennet uzeo i krio godinu dana. Izlazile smo iz kuće samo noću. Zatim je onuda naišao jedan veliki karavan, uzeo nas i tako smo putovale za vama u Kansas City, a onda opet jednim karavanom natrag u Sanfa Fe. Nismo vas našli. May je zbog toga pala u očaj i razboljela se.

Poslije toga smo i drugi put doznali da ste mrtvi, naime pročitali smo to u novinama u Kansas City-ju. Vratili smo se u Texas, ja sam prodala svoje imanje tamo, te smo otišle u El Paso, a odatle konačno ovamo. May voli Zapad, ali ne i preriju.« „Ah, i tako smo se još jedanput mimoišli na Staroj cesti«, uzdahne Clint. „Život ponekad, zaista izgleda nesmiljen i okrutan... Rekoste da je ona u bašti?«

„Hajdemo«, reče gospođa Clement nježno. Povela ga je oko kuće prema stražnjoj strani, gdje su topole prosule svoje pahuljaste sjemenke po zelenoj travi, voda je žuborila, no Clint nije vidio gdje, a s drveća se čulo pjevanje kosova.«

„Tamo je. Možda bi bilo bolje da ja idem prije i da je pripremim?« s malo bojazni upita gospođa Clement.

Clint je zastao. Vidio je nešto plavo u bašti. Bila je to ženska prilika, sagnula se i nešto radila. Tada se uspravila. Slamnati šešir pao joj na vrat. Clint je prepoznao onu lijepu glavu i tamnu kosu te mu u tom trenu iz svijesti iščeznuše sve patnje iz prošlosti kao da ih uopće nije ni bilo.

22*

329“Gospođo Clement, vi kažete da ona.. da me ona nije zaboravila« oklijevaćući upita Clint.

„Ona vjeruje da ste mrtvi. Ali ne znam, ima li igdje živ čovjek kojeg bi netko toliko volio kao što ona vas voli.«

„Oh! Onda je neće pogoditi tako teško a ja bih želio da vidim njeno lice kad me ugleda.«

Gospođa Clement pusti mu rulku, bez riječi se okrete i ode prema kući. Clint priđe do ruba bašte i stane, ali ne zato što je to htio već što se May u tom trenu okrenula i pošla prema njemu. Mje ga opazila, lagano je išla stazicom između gredica, gledala u zemlju i nešto pjevušila. Rukavi su joj bili visoko zavrnuti u ruci je držala lopaticu.

Kad je prišla na desetak koraka, podigne glavu, trgne se i ukoči Ikao kip. Clint opazi njene širom otvorene oči i sav zadrhta. Zaustio je da je pozove ali ne izreče.

Lopatica joj ispade iz šake, ruke trgne na grudi. Povela se kao da će pasti. Zatvorila je oči i opet otvorila. Volja joj je nadvladala strah. Kriknula je divlje, prepoznala ga, pružila ruke i potrčala prema njemu.

„Cl'iinte, Clinte?!«

Sunce je zalazilo. Sjedili su pod jednom topolom, čudnovato sličnoj onoj u dolini pod Maxwel-lovim rancem. Promatrali su nebo na zapadu. Prislonila mu je glavu na rame.

On joj je držao ruku.

„Bog je dobar. -Već sam gotovo bila izgubila vjeru i u njega i u život«, reče May.

„Kad ćeš se udati za mene?« pitao je on već po deseti put.

„Nećeš nikad više na preriju?« molila je ona. „Ne bih to mogla podnijeti.«

340

„Nikad više, draga, nikad.« Zahvalno ga je poljubila. „Znam kako osjećaš i koliko voliš

tu preriju. Nikada je ni ja neću zaboraviti, tu beskrajnu, sivu jednoliku i samotnu ravnicu, sivu, a ipak lijepu. Oh, ja sam je i voljela i mrzila.«

„May! Meni je dosta prerije i ja sam dovoljno dao za nju. . Hoćeš li biti moja žena?«

„Si senjor«, stidljivo prošapta May. „Kada?«

„Hoću, jednom. Sve mi je taiko naglo, iznenadno«, reče ona.

„Ali ja čeznem za tobom već čitav vijek, dugo je već. .«

„I ja za tobom, Clinte. Ali mi moraš obećati da me više nikad nećeš ostaviti. . dokle god budemo živjeli.«

„Obećavam ti, mala moja May.« „Hoćeš li napustiti svoje trgovačke ispostave, i tvrđa viče, i ceste, i Indijance i desperadose?« „Sve!« nasmija se Clint.

„Možeš se ti smijati. Ali ja sam tako sretna, umrijet ću od sreće. Zagrli me, stisni me, poljubi me, Clinte! Ti, moj veliki, hladni graničaru! Valjda si mi oprostio onu pakost kad sam te otjerala s Maxwellova ranca?«

„Još nisam, ali ću oprostiti kad se vjenčamo.«

Ona zašuti nekoliko trenutaka, razmišljala je.

„Znaš, ovdje u Las Crucesu je jedan padre,

svećenik, on bi nas mogao vjenčati, jednostavno,

kratko... hoćeš?«

„Je li to tvoje poslednje pitanje ili pristanak?« „I jedno i drugo... Eto, Buff, alko je taj padre dovoljan, onda možemo...«

341“Kad?« upitao je Clint osjećajući u podsvijesti da proživljava velik i uzbudljiv trenutak svog života.

„Najkasnije sutra«, veselo reče May.

Clint je obujmi i stegne tako čvrsto u naručje, da joj skoro nestade daha. Ona se jedva oslobodi i ne znade „kako da prijeđe u ozbiljan razgovor, pa poče: „Clint, ja tebe zovem mirnim, hladnim graničarom. . Hajde, sad ćemo ozbiljno.. Slušaj! Sutra ćemo se vjenčati i sve će biti dobro. Naš život je bio čudna i žalosna priča. Ali, mi smo još mladi. Mi volimo taj naš Zapad. Mi smo pioniri i ostat ćemo vjerni tome.

Naselit ćemo se u ovoj lijepoj dolini. Neka naš dom bude i dom gospođe Clement.

Ona mi je kao rođena majka.«

„Što god kažeš, pristajem na sve, mala moja May«, reče Clint pun radosti i veselja.

Zapravo nije ništa ni mislio, ali se sjetio da doda: „Da, May, ja sam bogat, imam svoj novac i onaj što mi ga ostaviše stric Jim i dobri stari Hatcher, možemo kupiti sve.«

„Onda ću se jednom morati tebi umiljavati, da me povedeš u San Antonio, je li, ti moj dobri. .> još neću reći mužiću.«

„O, za to ne moraš moliti, dosta je samo jedan poljubac.«

„Evo ga!« usklifcnu ona blistavih očiju od radosti. „Platila sam unaprijed.«

I opet mu se pustila u naručje. Spuštao se suton. Zujanje pčela je prestalo. Iz daljine dopiralo je brenčanje zvonceta s neke krave. Sasvim nejasno čuo se večernji lavež

kojota, donijet s vjetrićem iz brda. Sunce je već odavno zašlo, a večernje zlatno rumenilo na zapadu već izblijedjelo.

- Kraj -

1. Zane Grey: JAHAĆI RUMENE KADULJE

2. Zane Grey: DUGINIM TRAGOM

3. Zane Gery: TAJANSTVENI JAHAČ

4. Zane Grey: ŠUMSKI ČOVJEK

5. Zane Grey: BETTY ZANE

6. Zane Grey: KRALJICA PAŠNJAKA

II KOLO

7. Zane Grey: KARAVANI SE BORE

8. Zane Grey: NEVADA

9. 09. Zane Grey: JAHAČ OSAMLJENE ZVIJEZDE

10. 10. Zane Grey: TRASA UNION PACIFICA

11. 11. Zane Grey: GRMLJAVINA STADA

12. 12. Zane Grey: PJEŠČANE STUBE

13. 13. Zane Grey KARAVANI SE BORE