Fatalno liječenje
Robin Cook
Ova je knjiga posvećena duhu preobraţaja zdravstvene njege i svetinji što je čini odnos između liječnika i pacijenta.
Iskreno se nadam da jedno ne mora isključivati drugo.
PROLOG
Sedamnaesti veljače bio je sudbonosan dan za Sama Flemminga. Flemming je sam sebe drţao iznimno sretnom osobom. Kao mešetar jedne od najjačih tvrtki Wall Streeta obogatio se do svoje četrdeset šeste godine. Tada je, poput kockara koji zna kad treba prestati, Sam pokupio svoju zaradu i pobjegao iz betonskih kanjona New Yorka u idilični Bartlet u Vermontu. Ondje je počeo raditi ono što je oduvijek ţelio: slikati.
Sama je, između ostaloga, činilo sretnikom i njegovo zdravlje, a ipak se u četiri i trideset sedamnaestog veljače nešto neobično počelo događati. Brojne molekule vode u mnogim njegovim stanicama počele su se dijeliti na dvije čestice: relativno bezazlen vodikov atom i visoko reaktivan, opasno destruktlvni hidroksilni slobodni radikal
Dok su se zbivale te molekularne promjene, aktivirala se Samova stanična obrana. No toga se dana brzo iscrpila obrana protiv slobodnih radikala; čak ni vitamini antioksidansi E, C i betakaroten, što ih je marljivo svakodnevno uzimao, nisu mogli obuzdati naglu, sveopću plimu.
Hidroksilni slobodni radikali počeli su iznutra nagrizati tijelo Sama Flemminga. Uskoro su membrane zahvaćenih stanica počele propuštati tekućinu i elektrolite. Istodobno su stanični proteinski enzimi počeli pucati te su postali neaktivni. Napadnute su čak i mnoge DNA molekule, te su oštećeni određeni geni.
Sam je leţao u Općoj bolnici Bartlet, posve nesvjestan mučne molekularne bitke u svojim stanicama. Opazio je samo posljedice te bitke: povišenje tjelesne temperature, lagane probavne smetnje i početak stezanja u prsima.
Dr. Portland, Samov kirurg, došao je pogledati svog pacijenta kasnije tog poslijepodneva. Razočarao se i uplašio kad je opazio povišenje temperature.
Nakon što mu je poslušao prsa, dr. Portland je Samu pokušao objasniti da je očito došlo do komplikacija. Dr. Portland je rekao kako se blaţi oblik upale pluća upleo u Samov oporavak od operacije slomljenoga kuka. No tada je Sam već postao apatičan i pomalo dezorijentiran. Nije razumio što mu dr.
Portland govori o njegovu stanju. Liječnikovo određivanje antibiotika i uvjeravanje u brzi oporavak ništa mu nisu značili.
Još gore, liječnikova se prognoza pokazala pogrešnom. Propisani antibiotik nije uspio zaustaviti nagli razvoj infekcije. Sam više uopće nije došao k sebi te nije bio svjestan ironije da je preţivio dva ulična napada u New York Cityju, pad lokalnog aviona u okrugu Westchester i tešku prometnu nesreću na autocesti u New Jerseyju, a umro je od komplikacija nakon što se okliznuo na ledu ispred Stanleyjeve ţeljezarije u Main Streetu, Bartlet, Vermont.
ČETVRTAK, 18. OŢUJKA
Dok je stajao pred najvaţnijim djelatnicima Opće bolnice Bartlet, Harold Traynor je načas šutio kako bi uţivao u trenutku. Upravo je najavio početak sastanka. Okupljena skupina; sve šefovi odjela; poslušno je zašutjela. Sve su oči počivale na njemu. Traynorova predanost poslu predsjednika bolničkog odbora bila je pitanje ponosa. Uţivao je u ovakvim trenucima kad je postajalo jasno da sama njegova nazočnost izaziva strahopoštovanje.
- Zahvaljujem svima što ste došli ove snjeţne večeri. Sazvao sam ovaj sastanak kako bih ~naglasio s kakvom ozbiljnošću bolnički odbor gleda na zlosretni napad na medicinsku sestru Prudence Huntington što se zbio prošloga tjedna na donjem parkiralištu. Činjenica da je silovanje spriječeno slučajnim nailaskom djelatnika bolničkog osiguranja ni na koji način ne umanjuje ozbiljnost djela.
Traynor zastane, a njegove se oči znakovito zaustave na Patricku Swegleru.
Šef bolničkog osiguranja skrene pogled kako bi izbjegao Traynorove optuţujuće oči. Napad na gospođicu Huntington bio je treći takav događaj u posljednjih godinu dana, a Swegler se s pravom osjećao odgovornim.
- Ti se napadi moraju zaustaviti! Traynor pogleda Nancy Widner, glavnu medicinsku sestru. Sve tri ţrtve radile su pod njezinim nadzorom.
- Primarna nam je briga sigurnost našeg osoblja - govorio je Traynor, a pogledom je prelazio s Geraldine Polcari, upraviteljice odjela za prehranu, do Glorije Suarez, šefice odrţavanja čistoće. - Slijedom toga, izvršni je odbor predloţio izgradnju višekatne garaţe na prostoru donjeg parkirališta. Bit će izravno povezana s glavnom bolničkom zgradom i opremljena odgovarajućom rasvjetom i kamerama za nadziranje.
Traynor pogleda Helen Beaton, predsjednicu bolnice, i kimne joj. Na njegov znak Helen Beaton podigne platno s velikog stola te razotkrije maketu postojećeg bolničkog kompleksa i predloţene dopune: masivne dvokatnice što je stršila na straţnjoj strani glavne zgrade.
Okruţen uzvicima odobravanja, Traynor zaobiđe stol i stane kraj makete. Stol u dvorani za sastanke često je bio pretrpan raznovrsnim medicinskim priborom o čijoj se kupovini razglabalo. Traynor se sagne i ukloni stalak s epruvetama u obliku lijevka da bi se maketa mogla bolje vidjeti. Potom prijeđe pogledom preko publike. Sve su se oči prikovale za maketu; svi su ustali, osim Wernera Van Slykea.
Parkiranje je oduvijek bilo problem u Općoj bolnici Bartlet, pogotovo za loša vremena. Zato je Traynor znao da će njegov prijedlog naići na odobravanje čak i prije nedavnih napada na donjem parkiralištu. Zadovoljno je gledao kako njegovo razotkrivanje planova napreduje uspješno kako je očekivao. U
prostoriji se osjećao entuzijazam. Samo je Van Slyke, šef tehničkog osoblja i odrţavanja zgrade ostao ravnodušan.
- Što je? - upita Traynor. - Zar ne odobravaš predloţenu izgradnju?
Van Slyke pogleda Traynora, ali mu lice ostane bezizraţajno.
- Dakle? - Traynor osjeti kako ga obuzima napetost. Van Slyke ga je uvijek uspijevao iritirati. Traynoru se nikad nije sviđala čovjekova štura, bezosjećajna narav.
- U redu je - mrzovoljno će Van Slyke.
Prije nego je Traynor dospio odgovoriti, vrata dvorane za sastanke naglo se otvore i tresnu o zapreku na podu. Svi su poskočili, pogotovo Traynor.
U
dovratku
je
stajao
Dennis
Hodges,
energični,
zdepasti
sedamdesetogodišnjak grubih crta lica i izborane koţe. Nos mu je bio crvenkast i kvrgav, a malene oči vlaţne. Bio je odjeven u tamnozeleni vuneni kaput i samterice. Na glavi je imao crveni lovački šešir posut snijegom. U
uzdignutoj lijevoj ruci stezao je snop papira.
Nije bilo sumnje da je Hodges bijesan. Također je jako zaudarao po alkoholu.
Tamnim očima je poput puščane cijevi streljao sve okupljene, a potom se njegov pogled zaustavio na Traynoru.
- Ţelim s tobom razgovarati o nekolicini mojih bivših pacijenata, Traynore. I s tobom, Beaton - reče Hodges i dobaci joj hitri pogled pun gnušanja. - Ne znam kakvu vi to bolnicu ovdje vodite, ali mogu vam reći da mi se nimalo ne sviđa!
- O, ne - progunđa Traynor čim se pribrao od iznenađenja što ga je izazvao Hodgesov neočekivani dolazak. Razdraţenost je brzo potisnula šok. Hitro se osvrnuo prostorijom i uvjerio da se i ostali Hodgesu raduju jednako kao i on.
- Dr. Hodges - počne Traynor trudeći se ostati miran. - Mislim da je sasvim očito kako se ovdje odrţava sastanak. Ako biste nas ispričali...
- Nije me briga koga vraga vi ovdje radite - obrecne se Hodges. - Bez obzira o čemu je riječ, nema nikakve vaţnosti u odnosu na ono što ti i tvoj odbor činite mojim pacijentima. - Ţustro se zaputi prema Traynoru. On se instinktivno nagne unatrag. Osjeti snaţan zadah viskija.
- Dr. Hodges - ljutito reče Traynor. - Ovo nije trenutak za jednu od vaših upadica. Rado ću se sutra sastati s vama i razgovarati o onome što vas muči.
Sad budite ljubazni pa otiđite i ostavite nas našem poslu...
- Ţelim sada razgovarati! - vikne Hodges. - Ne sviđa mi se ono što činite ti i tvoj odbor.
- Slušaj, ti stara budalo - prasne Traynor. - Stišaj ton! Nemam pojma što te muči. Ali reći ću ti što činimo odbor i ja: mučimo se kako bismo zadrţali otvorenima vrata ove bolnice, a to nije lak zadatak ni za koju bolnicu u današnje vrijeme. Zato mi smeta svaki nagovještaj da činimo nešto drugo. Sad budi razuman i prepusti nas našem poslu.
- Neću čekati - uporno će Hodges. - Sad ću razgovarati s tobom i s gospođom Beaton. Gluposti koje se tiču medicinskih sestara, prehrane i odrţavanja zgrade mogu čekati. Ovo je vaţno.
- Ha! - reče Nancy Widner. - To je baš slično vama, dr. Hodges, upasti ovamo i reći da problemi medicinskih sestara nisu vaţni. Ţelim vam staviti do znanja...
- Stanite! - prekine je Traynor i raširi ruke kako bi smirio situaciju. - Nećemo se sada upuštati u opću prepirku. Riječ je o tome, dr. Hodges, da smo se okupili kako bismo razgovarali o prošlotjednom pokušaju silovanja. Siguran sam da ne ţelite reći kako jedno silovanje i dva pokušaja silovanja što ih je počinio čovjek sa skijaškom maskom nisu vaţni.
- Vaţni su - sloţi se Hodges - ali ne onako kao ono što mene muči. Usto, problem silovanja je očito problem unutar ustanove.
- Samo trenutak! - uzvikne Traynor. - Ţelite li reći da znate tko je silovatelj?
- Recimo to ovako - reče Hodges. - Imam određene sumnje. No sada ne ţelim o tome razgovarati. Trenutno me zanimaju ovi pacijenti. - Kako bi naglasio svoje riječi, tresnuo je papirima po stolu.
- Na to sigurno nemate pravo.
- Hvala na netraţenom savjetu - reče Hodges.
- Dobro, dobro - Traynor frustrirano uzdahne. Njegov se sastanak pretvorio u verbalno prepucavanje. Uzme Hodgesove papire, gurne ih čovjeku u ruku, a potom ga isprati iz prostorije. Hodges se u početku opirao, ali je na koncu dopustio da ga izvede van.
- Moramo razgovarati, Harolde - reče Hodges kad su se našli na hodniku. -
Ovo su ozbiljne stvari.
- Siguran sam da jesu - reče Traynor nastojeći zvučiti iskreno. Traynor je znao da će jednom morati saslušati Hodgesove ţalbe. Hodges je bio upravitelj bolnice još dok je Traynor pohađao osnovnu školu. Hodges je prihvatio taj poloţaj kad većina liječnika nije ţeljela preuzimati takvu odgovornost.
Tijekom svojih trideset godina za kormilom, Hodges je Opću bolnicu Bartlet od malene seoske bolnice pretvorio u pravi centar zdravstvene njege. Tu je golemu ustanovu predao Traynoru kad mu je prije tri godine prepustio svoj poloţaj.
- Gledaj - reče Traynor - bez obzira o čemu je riječ, sigurno moţe čekati do sutra. Razgovarat ćemo za ručkom. Zapravo, pobrinut ću se da nam se pridruţe Barton Sherwood i dr. Delbert Cantor. Ako ono o čemu ţeliš
razgovarati ima veze s načinom upravljanja bolnicom, a pretpostavljam da ima, bilo bi najbolje da zamjenik predsjedavajućeg i šef osoblja također budu nazočni. Slaţeš li se?
- Valjda - protiv volje prizna Hodges.
- Znači, dogovorili smo se - umirujućim će tonom Traynor jedva čekajući da se vrati i spasi ono što se moţe spasiti od sastanka nakon što je na neko vrijeme smirio Hodgesa. - Večeras ću s njima stupiti u vezu.
- Moţda više nisam administrator - doda Hodges - ali se još uvijek osjećam odgovornim za sve što se ovdje događa. Na kraju krajeva, da nije bilo mene, ti uopće ne bi bio član upravnog odbora, a kamoli predsjedavajući.
- To mi je jasno - reče Traynor. Potom se našali: - Ali ne znam hoću li ti zahvaliti ili te proklinjati zbog te upitne časti.
- Bojim se da ti je moć udarila u glavu - reče Hodges.
- Ma, hajde! - reče Traynor. - Kako to misliš, moć? Ovaj posao je jedna glavobolja za drugom.
- Ti zapravo upravljaš entitetom vrijednim sto milijuna dolara reče Hodges. - I to je najveći poslodavac u ovom dijelu drţave. To znači moć.
Traynor se nervozno nasmije. - Ipak je to velika gnjavaţa. Imamo sreće što još
uvijek radimo. Ne moram te podsjećati da dva naša takmaca više ne rade.
Bolnica Valley je zatvorena, a Mary Sackler je pretvorena u starački dom.
- Istina je, još uvijek radimo, ali bojim se da ste vi koji se bavite novčanom stranom posla zaboravili na bolničku misiju.
- O, gluposti! - prasne Traynor izgubivši kontrolu. - Vi stari liječnici morate shvatiti novu stvarnost. Nije lako upravljati bolnicom u trenutnom okruţenju kresanja cijena, kontrolirane njege i uplitanja drţave. Nema više nadoknađivanja troškova kao u tvoje vrijeme. Vremena su se promijenila te zahtijevaju nove prilagodbe i nove strategije za preţivljavanje. Washingtom to zahtijeva.
Hodges se prezirno nasmije: - Washington sigurno ne zahtijeva ono što radite ti i tvoja druţba.
- Vraga ne zahtijeva - uporno će Traynor. - To se zove konkurencija, Dennise.
Preţivljavaju najspremniji i najsnalaţljiviji. Nema više trikova prebacivanja troškova čime si se ti izvlačio.
Traynor zastane, svjestan da gubi svoju spokojnost. Obriše znoj što mu je izbio na čelu. Duboko udahne. - Slušaj, Dennise, moram se vratiti u dvoranu za sastanke. Pođi kući, smiri se, opusti se, malo odspavaj. Sutra ćemo se naći i razgovarati o svemu što te muči, u redu?
- Malo sam umoran - prizna Hodges. - Jasno da jesi - sloţi se Traynor.
- Sutra za ručkom? Obećavaš? Bez isprika?
- Svakako - reče Traynor i lagano potapša Hodgesa po leđima. - U gostionici točno u dvanaest.
Traynor je s olakšanjem gledao kako se njegov stari mentor udaljava prema bolničkom predvorju. Hodao je nezgrapno ljuljajući se na bokovima kao da su ukočeni. Vraćajući se prema dvorani za sastanke, Traynor se čudio čovjekovoj sposobnosti izazivanja zbrke. Naţalost, Hodges više nije samo običan gnjavator. Pretvara se u pravu prijetnju.
- Moţemo li ovdje imati malo reda! - Traynor vikne kako bi ga čuli u buci što je u međuvremenu nastala. - Ispričavam se zbog prekida. Naţalost, stari doktor Hodges ima poseban dar da se pojavljuje u najnezgodnijim trenucima.
- To je blago rečeno - reče Beaton. - Vječito mi upada u ured i ţali se kako neki od njegovih bivših pacijenata ne dobiva ono što on smatra ophođenjem prema jako vaţnim osobama. Ponaša se kao da još uvijek upravlja ovim mjestom.
- Nikad nije zadovoljan hranom - poţali se Geraldine Polcari. - Kao ni čišćenjem soba - doda Gloria Suarez.
- U moj ured dolazi otprilike jednom tjedno - reče Nancy Widner. - Uvijek dolazi s istom ţalbom. Medicinske sestre ne reagiraju dovoljno brzo na zahtjeve njegovih bivših pacijenata.
- On se sam proglasio zaštitnikom njihovih prava - reče Beaton. - Oni su jedini ljudi u gradu koji ga mogu podnijeti - reče Nancy. - Gotovo svi ostali drţe ga hirovitim starim glupanom.
- Vjeruješ li da zna tko je silovatelj? - upita Patrick Swegler. - Ne, zaboga - reče Nancy. - Čovjek se samo pravi vaţan.
- Što vi mislite, gospodine Traynor? - uporno će Patrick Swegler. Traynor slegne ramenima. - Sumnjam da bilo što zna, ali ću ga svakako pitati kad se sutra sastanemo.
- Ne zavidim vam na tom ručku - reče Beaton.
- Ne radujem se previše tome - prizna Traynor. - Uvijek sam osjećao da zasluţuje određeno poštovanje, ali iskreno rečeno, već mi ga je dosta.
- Sad, vratimo se na ono zbog čega smo se sastali. - Traynor je uskoro ponovno imao sastanak pod kontrolom, ali više nije uţivao u večeri.
Hodges je s mukom koračao posred ceste duţ Main Streeta. U tom trenutku nije bilo nikakvih vozila na vidiku. Ralice još nisu prošle ulicom; pet centimetara suhog novog snijega zasulo je gradić, a pahuljice su i dalje padale.
Hodges je psovao ispod glasa i tako davao oduška svom neutaţenom bijesu.
Dok je hodao prema kući, ljutio se na sebe jer je dopustio da ga Traynor tako otpremi.
Stigavši nasuprot gradskom parku s napuštenim, snijegom pokrivenim paviljonom, Hodges je mogao vidjeti na sjever, dalje od metodističke crkve.
Tamo u daljini, točno uz Front Street, nazirala se glavna bolnička zgrada.
Hodges zastane i čeznutljivo se zagleda u građevinu.
Obuzme ga zloslutni osjećaj te se strese. Ţivot je posvetio bolnici kako bi sluţila ljudima njegova gradića. No sad se boji da će bolnica zakazati u svojoj misiji.
Okrenuvši se, Hodges nastavi hodati Main Streetom. Fotokopije što ih je nosio gurnuo je u dţep kaputa. Prsti su mu obamrli. Pola bloka dalje ponovno se zaustavio. Ovoga se puta zagledao u prozore s kamenim stupovima po sredini gostionice Iron Horse. Na snijegom pokrivenu tratinu prosipala se blistava svjetlost i pozivala ga.
Hodges je samo na trenutak razmišljao i zaključio da će mu dobro doći još
jedno piće. Na kraju krajeva, njegova ţena Clara sad više vremena provodi sa svojom obitelji u Bostonu nego s njim u Bartletu, a to znači da ga nitko kod kuće ne čeka. Njihovo otuđivanje svakako ima i neke prednosti. Hodges je znao da će mu dobro doći dodatno pojačanje za dvadeset pet minuta hoda koliko mu predstoji do kuće.
Hodges je u predsoblju otresao snijeg s čizama gumenih potplata i objesio kaput na drvenu kukicu. Šešir je stavio u otvor iznad toga. Prošavši kraj prazne garderobe koja se koristila kad su se ondje odrţavale zabave, Hodges se zaputio kratkim hodnikom i zastao na vratima bara.
Prostorija je bila obloţena neobrađenom borovinom koja je gotovo pocrnjela tijekom dva stoljeća uporabe. Golemi kameni kamin u kojem je plamsala vatra zauzimao je skoro cijeli jedan zid.
Hodges preleti pogledom po prostoriji. Prema njegovu mišljenju, okupljeno društvo bilo je bezvezno, jedva je podsjećalo na NBC-jev Kafić uzdravlje.
Vidio je Bartona Sherwooda, predsjednika Drţavne banke Green Mountain, a sada zahvaljujući Traynoru, potpredsjedniku bolničkog upravnog odbora.
Sherwood je sjedio u separeu s Nedom Banksom, omraţenim vlasnikom Kompanije za proizvodnju vješalica New England.
Za drugim je stolom sjedio dr. Delbert Cantor u društvu Paula Darnella. Stol je bio zatrpan pivskim bocama, košaricama krumpirića i pladnjevima sira.
Hodgesu su se činili poput dviju svinja za koritom.
U djeliću sekunde Hodges je pomislio da bi mogao izvući papire iz dţepa kaputa te pozvati Shetwooda i Cantora da sjednu s njim i razgovaraju o tome.
No odmah je odustao od te zamisli. Nije imao dovoljno snage, a Cantor i Darnell mrzili su ga iz dna duše. Radiolog Cantor i patolog Darnell našli su se u nezavidnoj situaciji kad je Hodges prije pet godina sredio da bolnica preuzme te odjele. Vjerojatno ne bi imali razumijevanja za njegove ţalbe.
Za šankom je stajao John MacKenzie, još jedan mještanin kojeg bi Hodges rado izbjegao. Hodges se odavno posvadio s čovjekom. John je posjedovao automehaničarsku radionicu blizu međudrţavne autoceste i dugi je niz godina servisirao Hodgesova vozila. No kad je posljednji put radio na Hodgesovu automobilu, nije popravio kvar. Hodges ga je morao odvesti sve do prodavaonice i servisa u Rutlandu kako bi ga popravio. Slijedom toga, nikad nije platio Johnu.
Nekoliko stolaca dalje od Johna MacKenzieja Hodges je ugledao Petea Bergana, i u sebi zastenjao. Pete je prilikom rođenja imao cijanozu, a nikad nije završio ni šesti razred. S osamnaest je godina napustio školu, a tada je zarađivao povremenim poslovima. Hodges se pobrinuo da dobije posao u ekipi za odrţavanje bolničkog zemljišta, ali je morao odobriti da mu daju otkaz kad se pokazao previše nepouzdanim. Otad se Pete ljuti na njega.
Iza Petea protezao se niz praznih barskih stolaca. Iza šanka i jednu stubu niţe nalazila su se dva bilijarska stola. Glazba je odjekivala iz staromodnog dţuboksa iz pedesetih godina što se nalazio uz udaljeni zid. Oko bilijarskih stolova okupilo se nekoliko studenata s Fakulteta Bartlet, malene ustanove slobodnih umjetnosti.
Hodges je na trenutak oklijevao na pragu i razmišljao isplati li se radi jednog pića sresti s bilo kojim od tih ljudi. Na koncu ga je sjećanje na hladnoću i iščekivanje okusa viskija uvelo u prostoriju.
Hodges je pošao ravno do udaljenog kraja šanka, ignorirajući sve nazočne, i sjeo na prazni stolac. Iz kamina se širila toplina i grijala mu leđa. Pred njim se pojavila čaša, a Carleton Harris, debeli barmen, natočio mu je viski Dewar bez leda. Carleton i Hodges već su se jako dugo poznavali.
- Mislim da ćeš poţeljeti promijeniti mjesto - reče mu Carleton. - Zašto bih? -
upita Hodges. Bio je zadovoljan što nitko nije zapazio njegov ulazak.
Carleton glavom pokaţe prema čaši za viski s ledom i sodom što je stajala na šanku dva stolca dalje. - Bojim se da je naš neustrašivi šef policije, gospodin Wayne Robertson, svratio na piće. Sad je u zahodu.
- O, prokletstvo! - reče Hodges.
- Nemoj reći da te nisam upozorio - doda Carleton i zaputi se prema nekoliko studenata koji su prišli šanku.
- Dovraga, to je šest jednih i pola tuceta drugih - promrmlja Hodges sebi u bradu. Ako se preseli na drugi kraj, morat će se suočiti s Johnom MacKenziejem. Hodges odluči ostati gdje jest. Primakne čašu usnama.
Prije nego je uspio otpiti gutljaj, Hodges je osjetio kako ga netko udara po leđima. Jedva je spriječio da mu čaša ne udari o zube, a piće se ne prolije.
- Dakle, nije li to naš nadriliječnik!
Hodges se okrene i bijesno pogleda pijano lice Waynea Robertsona. Robertson je bio krupan četrdesetdvogodišnjak. Nekoć je bio sav sazdan od mišića. Sad je bio pola mišići, a pola salo. Najistaknutiji dio njegova profila bio je trbuh koji je gotovo skrivao njegovu sluţbenu kopču na pojasu. Robertson je još
uvijek na sebi imao odoru i pištolj.
- Wayne, pijan si - reče Hodges. - Zašto jednostavno ne pođeš kući i naspavaš
se? - Hodges se ponovno okrene prema šanku i još jednom pokuša gucnuti svoje piće.
- Nemam se kome vratiti kući, zahvaljujući tebi.
Hodges se polako okrene i pogleda Robertsona. Robertsonove su oči bile crvene, gotovo kao i njegovi debeli obrazi. Plavu je kosu nosio kratko ošišanu u stilu pedesetih godina.
- Wayne - počne Hodges - nećemo ponovno o tome. Tvoja ţena, pokoj njezinoj duši, nije bila moja pacijentica. Pijan si. Pođi kući.
- Ti si upravljao jebenom bolnicom - reče Robertson.
- To ne znači da sam bio odgovoran za svaki slučaj, tikvane jedan - reče Hodges. - Osim toga, to se dogodilo prije deset godina. Ponovno se pokušao okrenuti na drugu stranu.
- Ti gade! - izdere se Robertson. Ispruţi ruku, pograbi ovratnik Hodgesove košulje i pokuša ga podići sa stolca.
Carleton Harris je unatoč debljini hitro zaobišao šank i postavio se između dva muškarca. Olabavio je Robertsonov stisak na Hodgesovoj košulji otvarajući jedan po jedan prst. - Dobro, vas dvojica - reče. - Svatko u svoj kut.
Ne dopuštamo tučnjave u Iron Houseu.
Hodges ozlojeđeno poravna košulju, pograbi piće i pođe na drugi kraj šanka.
Dok je prolazio iza Johna MacKenzieja, čuo je kako čovjek mrmlja: - Duguješ
mi. - Hodges nije dopustio da ga isprovocira.
- Carletone, nisi se smio umiješati - dr. Cantor dovikne barmenu. - Da je Robertson raznio starog Hodgesa, pola bi mu grada klicalo. Dr. Cantor i dr.
Darnell gromoglasno su se nasmijali na tu primjedbu. Poticali su jedan drugoga dok se nisu počeli lupati po koljenima i gušiti u pivu. Carleton ih je ignorirao. Zaobišao je šank i prišao Bartonu Sherwoodu koji je došao po novo piće.
- Dr. Cantor je u pravu - Sherwood je rekao dovoljno glasno da ga svi mogu čuti. - Kad se idući put Hodges i Robertson uhvate, pusti ih na miru.
- Nemoj i ti - reče Carleton dok je vješto miješao Sherwoodova pića.
- Reći ću ti nešto o dr. Hodgesu - nastavi Sherwood još uvijek dovoljno glasno da ga svi mogu čuti. - Sigurno nije dobar susjed. Zahvaljujući povijesnom slučaju posjeduje uski komad zemlje koji dijeli dvije moje parcele. Dakle, što on čini? Postavlja golemu ogradu.
- Jasno da sam ogradio tu zemlju - dovikne Hodges jer se nije uspio suzdrţati.
- To je bio jedini način na koji sam mogao spriječiti da tvoji prokleti konji seru po mojem imanju.
- U tom slučaju, zašto mi nisi prodao tu zemlju? - upita Sherwood okrenuvši se prema Hodgesu. - Tebi nije ni od kakve koristi. - Ne mogu je prodati jer glasi na ime moje ţene - odgovori Hodges.
- Gluposti - reče Sherwood. - Činjenica da tvoja kuća i zemljište glase na ime tvoje ţene samo je stari trik kako bi svoju imovinu zaštitio od tuţbi zbog lošeg liječenja. To si mi sam rekao.
- Onda bi moţda trebao znati istinu - reče Hodges. - Pokušao sam se ponašati diplomatski. Neću ti prodati zemlju jer te prezirem. Hoće li tvoj sićušni mozak sada lakše shvatiti?
Sherwood se okrene prema prostoriji i obrati se svima nazočnima. - Svi ste svjedoci. Dr. Hodges je priznao da se inati. To nije nikakvo iznenađenje, naravno, a teško da bi se moglo nazvati kršćanskim ponašanjem.
- O, umukni - odbrusi Hodges. - Malo je licemjerno kad predsjednik banke dovodi u pitanje nečiji kršćanski moral s obzirom na brojne propale hipoteke što ih imaš na savjesti. Ti si izbacio mnoge obitelji iz njihovih domova.
- To je drugačije - reče Sherwood. - To je posao. Moram voditi računa o svojim dioničarima.
- O, glupost - reče Hodges i odmahne rukom.
Naglo komešanje na vratima zaokupi Hodgesovu pozornost. Okrene se te ugleda Traynora i ostale sa sastanka u bolnici kako ulaze u bar. Shvatio je da Traynoru uopće nije drago što ga vidi. Hodges slegne ramenima i okrene se svom piću. No nije mogao zanemariti neočekivanu činjenicu da su sva tri upravitelja ondje: Traynor, Sherwood i Cantor.
Hodges pograbi svoj viski, klizne sa stolca i pođe za Traynorom do Sherwoodova i Banksova stola. Hodges ga potapša po ramenu.
- Kako bi bilo da sad razgovaramo? - predloţi Hodges. Svi smo ovdje.
- Dovraga, Hodges - obrecne se Traynor. - Koliko ti puta moram reći? Ne ţelim večeras razgovarati. Razgovarat ćemo sutra!
- O čemu ţeli razgovarati? - upita Sherwood.
- Nešto u vezi s nekolicinom njegovih starih pacijenata - reče Traynor. - Rekao sam mu da ćemo se s njim sastati sutra za ručkom. - Što se događa? - upita dr.
Cantor pridruţivši se galami. Nanjušio je krv, a to ga je privuklo kao što komadi ribe bačeni u more privlače morske pse.
- Dr. Hodges nije zadovoljan načinom na koji upravljamo bolnicom - reče Traynor. - Sutra ćemo čuti o tome.
- Nema sumnje da je riječ o istoj staroj prituţbi - upadne Sherwood. - Nema posebnog odnosa prema njegovim starim pacijentima. - I to mi je zahvalnost! -
reče Cantor i upadne u riječ Hodgesu
koji je pokušao odgovoriti. - Mi besplatno poklanjamo svoje vrijeme kako bi bolnica opstala, a što dobivamo zauzvrat? Ništa osim kritike. - Besplatno, da ne bi - prezirno će Hodges. - Mene ne moţete
zavarati. Niste upleteni iz milosrđa. Traynore, tebi bolnica sluţi kao potvrda svoje novootkrivene veličajnosti. Sherwoode, tvoji motivi nisu čak ni toliko sofisticirani. Čisto su financijski, budući da je bolnica najveći klijent banke. I Cantore, tvoji su jednako tako jednostavni. Tebe jedino zanima Centar radiologije, ono zajedničko ulaganje koje sam odobrio u trenutku mentalne poremećenosti. Od svih odluka što sam ih donio kao bolnički administrator, zbog te se najviše kajem.
- Mislio si da je to dobra pogodba kad si donio odluku - reče dr. Cantor.
- Samo zato jer sam drţao kako je to jedini način za osuvremenjivanje bolničkog CT aparata - reče Hodges. - No to je bilo prije nego sam shvatio da će aparat sam sebe isplatiti za manje od godinu dana. Tada mi je, naravno, postalo jasno da ti i drugi privatni radiolog kradete bolnici novac što bi ga trebala zaraditi.
- Ne ţelim obnavljati tu staru bitku - reče dr. Cantor.
- Ni ja - sloţi se Hodges. - No činjenica je da, kad ste vi ljudi u pitanju, ima jako malo ili nimalo milosrđa. Vaša je jedina briga financijski dobitak, a ne dobro pacijenata ili zajednice.
- Ti nemaš što govoriti - prasne Traynor. - Ti si upravljao bolnicom kao da je to tvoje osobno dobro. Reci nam, tko je sve te godine vodio brigu o tvojoj kući?
- Kako to misliš? - promuca Hodges strijeljajući pogledom od jednog do drugog.
- To nije komplicirano pitanje - reče Traynor vođen bijesom. Udario je Hodgesa noţem, a sad ga je ţelio gurnuti do drška.
- Ne vidim kakve veze ima moja kuća s ovim - izusti Hodges. Traynor stane na prste i osvrne se po prostoriji. - Gdje je Van Slyke? - upita. - Tu je negdje.
- Kraj kamina je - reče Sherwood i pokaţe prstom. S mukom je potiskivao zadovoljni smiješak. Pitanje Hodgesove kuće već ga je dugo mučilo. Nije ga pokrenuo samo zato jer je to Traynor zabranio.
Traynor dovikne Van Slykeu, ali činilo se da ga čovjek ne čuje. Traynor ga ponovno zovne, ovoga puta toliko glasno da su ga svi čuli. Razgovori su prekinuti. Ako se izuzme glazba što je dopirala iz dţuboksa, u prostoriji je na trenutak zavladala tišina.
Van Slyke polako prijeđe preko prostorije osjećajući se neugodno u središtu pozornosti. Bio je svjestan da ga većina ljudi promatra. No uskoro su izgubili zanimanje i nastavili razgovore ondje gdje su ih maločas prekinuli.
- Dobri Boţe, čovječe - Traynor reče Van Slykeu. - Izgledaš kao na usporenom filmu. Ponekad se ponašaš kao da ti je osamdeset godina, a ne trideset.
- Oprostite - reče Van Slyke, a lice mu ostane bezizraţajno.
- Ţelim te nešto pitati - nastavi Traynor. - Tko je vodio brigu u kući i imanju dr. Hodgesa?
Van Slyke skrene pogled na Hodgesa, a na usnama mu se pojavi iskrivljeni osmijeh. Hodges pogleda na drugu stranu.
- Dakle? - upita Traynor.
- Mi smo to činili - reče Van Slyke.
- Budi malo određeniji - reče Traynor - Tko su oni?
- Bolnička ekipa za odrţavanje - reče Van Slyke. Nije skidao pogleda s Hodgesa. Niti mu se osmijeh promijenio.
- Koliko se to već događa? - upita Traynor.
- Počelo je davno prije mog dolaska - odgovori Van Slyke. - Od danas će to prestati - reče Traynor. - Razumiješ?
- Svakako - reče Van Slyke.
- Hvala, Wernere - reče Traynor. - Najbolje da pođeš do šanka i popiješ pivo dok mi završimo naš razgovor s dr. Hodgesom. - Van Slyke se vrati na svoje mjesto kraj kamina.
- Znaš onaj stari izraz - reče Traynor. - Ljudi u staklenim kućama...
- Umukni! - prasne Hodges. Zaustio je da kaţe još nešto, ali se predomislio.
Umjesto toga, naglim je koracima izišao iz prostorije obuzet napadajem frustrirajućeg bijesa, pograbio kaput i šešir, te izjurio u snjeţnu noć.
- Stara budalo - gunđao je Hodges dok se kretao na jug prema izlazu iz gradića. Bio je bijesan na sebe jer je dopustio da svađa na trenutak skrene njegove misli s problema u vezi s njegom pacijenata. Ipak, istina je da je bolnička ekipa vodila brigu o njegovom imanju. To je počelo prije puno godina. Ekipa se jednoga dana jednostavno pojavila. Hodges to nikad nije traţio, ali nikad nije ništa učinio kako bi to prekinuo.
Dugi put do kuće kroz ledenu noć pridonio je ublaţavanju osjećaja krivnje što ga je Hodges imao glede tih usluga. Na kraju krajeva, to nema nikakve veze s njegom pacijenata. Kad je skrenuo na svoj neočišćeni kolni prilaz, odlučio je ponuditi razumnu svotu za obavljene usluge. Nema namjeru dopustiti da ta sitnica uguši njegovu pobunu kad je riječ o ozbiljnijim stvarima.
Stigavši do sredine dugačkog kolnog prilaza, Hodges je mogao vidjeti donju ravnicu. Kroz snijeg nošen vjetrom nazirala se ograda što ju je podigao kako Sherwoodovi konji ne bi zalazili na njegovo imanje. Nikad neće taj komadić zemlje prodati onom gadu. Sherwood se drugog komada zemlje dočepao kad je zaključio hipoteku obitelji čiji je hranitelj bio jedan od Hodgesovih pacijenata. Zapravo, on je bio jedan od pacijenata čiju je povijest bolesti Hodges imao u dţepu.
Hodges siđe s kolnog prilaza i pođe prečicom oko ribnjaka. Vidio je da su klinci iz susjedstva ondje. klizali jer su uklonili snijeg s leda i postavili improvizirani gol za hokej. Iza ribnjaka iz snjeţnog je mraka izronila Hodgesova prazna kuća.
Zaobišavši kuću, Hodges priđe pokrajnjim vratima drvene nadogradnje što je povezivala kuću sa štagljem. Otrese snijeg s čizama i uđe. U predsoblju skine kaput i šešir te ih objesi na vješalicu. Iz dţepa kaputa izvuče papire što ih je nosio naokolo i ponese ih u kuhinju.
Nakon što je papire poloţio na kuhinjski stol, Hodges se zaputi u knjiţnicu kako bi natočio piće u zamjenu za ono što ga je ostavio u gostionici. Uporno kucanje na vratima zaustavi ga na pola puta do blagovaonice.
Hodges zbunjeno pogleda na sat. Tko bi ga mogao posjetiti u ovo doba i u takvoj noći? Promijeni smjer i vrati se kroz kuhinju u predsoblje. Rukavom košulje obriše paru na jednom staklu na vratima. Jedva je vidio osobu koja je vani stajala.
- Što je sad? - progunđa Hodges i otključa vrata. Širom ih otvori i reče: - S
obzirom na sve malo je neobično da si me došao posjetiti, pogotovo u ovo doba.
Hodges je zurio u posjetitelja koji ništa nije rekao. Snijeg se kovitlao oko Hodgesovih nogu.
- O, dovraga - reče Hodges i slegne ramenima. - Bez obzira što ţeliš, uđi. -
Pusti vrata i zaputi se prema kuhinji. - Samo nemoj očekivati da ću igrati ulogu gostoljubiva domaćina. I zatvori vrata za sobom!
Kad je Hodges stigao do jedine stube što je vodila u kuhinju, počeo se okretati kako bi vidio jesu li vrata dobro zatvorena. Krajičkom je oka opazio kako nešto juri prema njegovoj glavi. Refleksno se sagnuo.
Nagli je pokret spasio Hodgesov ţivot. Plosnata metalna šipka pogodila ga je postrance po glavi, ali mu je ipak zasjekla tjeme. Ţestina udarca ponijela je metalnu šipku do njegova ramena gdje mu je slomila ključnu kost. Od snage udarca zaprepašteni je Hodges poletio u kuhinju.
Udario je u kuhinjski stol. Uhvatio se za rub stola i uspio zadrţati na nogama.
Krv je šikljala iz otvorene rane na glavi na papire na stolu. Hodges se okrenuo i vidio kako se njegov napadač uzdignute ruke zalijeće prema njemu. U ruci na kojoj je imao rukavicu stezao je šipku koja je izgledala poput kratke, plosnate ţeljezne poluge.
Kad se oruţje počelo spuštati za drugi udarac, Hodges je ispruţio ruku i zgrabio izloţenu podlakticu, osujetivši napadačevu namjeru. Metal je ipak zasjekao Hodgesovu glavu povrh čela. Svjeţa krv šiknula je iz presječenih arterija.
Hodges je očajnički zabio nokte u napadačevu podlakticu. Intuitivno je znao da ga ne smije pustiti; mora spriječiti da ga još jednom udari.
Nekoliko su se trenutaka borili. U plesu smrti vrtjeli su se kuhinjom, udarali o zidove, rušili stolice i razbijali posuđe. Krv je nezaustavljivo tekla.
Napadač je uzviknuo od bola kad je iščupao ruku iz Hodgesova stiska.
Čelična se poluga još jednom podigne do zastrašujuće visine, a potom se svom snagom sruči na Hodgesovu uzdignutu podlakticu. Kosti su pucale poput grančica.
Metalna se šipka ponovno uzdigne iznad sada bespomoćnog Hodgesa i opet se sruči na njega. Ovoga puta je ništa nije omelo, te oruţje tresne ravno na Hodgesovu nezaštićenu glavu, zgnječi dio njegove lubanje i zabije mu se duboko u mozak.
Hodges se srušio na pod ništa više ne osjećajući.
SUBOTA, 24. TRAVNJA
- Pribliţavamo se jednoj rijeci - David Wilson reče svojoj kćeri Nikki, koja je sjedila kraj njega na mjestu suvozača. - Znaš li kako se zove?
Nikki okrene oči boje mahagonija prema svom ocu i ukloni pramen kose s lica. David na trenutak skrene pogled s ceste te, uz pomoć sunčane svjetlosti što je dopirala kroz vjetrobran, opazi sićušne zrake ţute boje koje su se širile od zjenica do ruba šarenica. Odgovarale su pramenovima boje meda u njezinoj kosi.
- Jedine rijeke za koje ja znam - reče Nikki - su Mississippi, Nil i Amazona.
Budući da se niti jedna od tih ne nalazi u New Englandu, moram reći da ne znam.
Ni David ni njegova ţena Angela nisu uspjeli potisnuti smijeh. - Što je tako smiješno? - uvrijeđeno upita Nikki.
David podigne glavu i u retrovizoru razmijeni poglede razumijevanja s Angelom. Oboje su isto mislili i često su o tome razgovarali: Nikki često zvuči zrelije od svojih osam godina. To su drţali simpatičnom osobinom i znakom njezine inteligencije. Istodobno su shvaćali da njihova kći odrasta brţe nego druga djeca njezine dobi, a tomu su razlog njezini zdravstveni problemi.
- Zašto ste se smijali? - uporno će Nikki. - Pitaj majku - reče David.
- Ne, mislim da bi tvoj otac trebao objasniti.
- Ma hajde, vas dvoje - pobuni se Nikki. - To nije pošteno. Ali nije me briga ako se smijete jer mogu i sama naći ime rijeke. - Izvadi autokartu iz pretinca za rukavice.
- Nalazimo se na Autocesti 89 - reče David.
- Znam! - razdraţeno će Nikki. - Ne ţelim vašu pomoć. - Oprosti - reče David i nasmiješi se.
- Evo je - pobjedničkim će glasom Nikki. Presavije autokartu kako bi mogla pročitati ime. - To je rijeka Connecticut. Baš kao i drţava.
- Imaš pravo - reče David. - I čini granicu između čega?
Nikki se na trenutak ponovno zagleda u zemljovid. - Dijeli Vermont od New Hampshirea.
- Opet imaš pravo - reče David. Tada pokaţe prema naprijed i doda: - I evo je.
Svi su šutjeli dok je njihov plavi, jedanaest godina stari volvo karavan vozio preko mosta. Ispod njih je mutna voda tekla prema jugu. - Pretpostavljam da se snijeg još uvijek topi u planinama - reče David.
- Hoćemo li vidjeti planine? - upita Nikki.
- Svakako - odgovori David. - Green Mountains.
Stigli su do druge strane mosta gdje je autocesta postupno skretala prema sjeverozapadu.
- Jesmo li sada u Vermontu? - upita Angela. - Da, mama! - nestrpljivo će Nikki.
- Koliko još ima do Bartleta? - upita Angela.
- Nisam sasvim siguran - reče David. - Moţda jedan sat.
Sat i petnaest minuta kasnije volvo obitelji Wilson prošao je kraj znaka s natpisom: Dobro došli u Bartlet, dom Fakulteta Bartlet. David digne nogu s gasa i automobil uspori. Nalazili su se na širokoj aveniji prikladno nazvanoj Main Street. Duţ ulice rasli su veliki hrastovi. Iza stabala nalazile su se kuće pokrivene bijelo oličenim daskama. Arhitektura je bila mješavina kolonijalne i viktorijanske.
- Zasad izgleda kao iz bajke - primijeti Angela.
- Neki od ovih gradića New Englanda izgledaju kao da im je mjesto u Disney Worldu - reče David.
Angela se nasmije. - Ponekad mislim da je za tebe replika bolja od originala.
Nakon kratke voţnje obiteljske su kuće ustupile mjesto poslovnim i stambenim zgradama, uglavnom od cigle s viktorijanskim ukrasima. U
središtu gradića bilo je nizova dvokatnica i trokatnica, također od cigle. Na kamenim pločama bile su uklesane godine njihove izgradnje. Većina datuma bila je s kraja devetnaestog ili početka dvadesetog stoljeća.
- Gledajte! - reče Nikki. - Tamo je kino. - Pokazala je otrcanu reklamu koja je velikim slovima najavljivala film što se trenutno prikazuje. Kraj kina se nalazila pošta iznad koje je na povjetarcu vijorio pohabani američki stijeg.
- Doista imamo sreće s vremenom - primijeti Angela. Nebo je bilo svijetloplavo s nekoliko malenih bijelih oblaka. Temperatura zraka kretala se oko šesnaest, sedamnaest Celzijevih stupnjeva.
- Što je ono? - upita Nikki. - Izgleda poput tramvaja bez kotača. David se nasmije. - To je vagon restoran - reče. - Bili su omiljeni pedesetih godina.
Nikki se uzbuđeno nagnula naprijed i virila kroz vjetrobran.
Kad su se pribliţili srcu gradića, ugledali su nekoliko zgrada od sivog granita, daleko impozantnijih od građevina od cigle, pogotovo Drţavna banka Green Mountain s konzolama i kruništem na tornju sa satom.
- Zgrada doista podsjeća na nešto iz Disney Worlda - reče Nikki. - Kakav otac, takva kći - primijeti Angela.
Stigli su do gradskog zelenila gdje je trava već dobila bogatu, ljetnju boju.
Šafrani, sunovrati i zumbuli ukrašavali su park, pogotovo oko ljupkog paviljona u sredini. David skrene u stranu i zaustavi automobil.
- U usporedbi s dijelom Bostona oko Gradske bolnice Boston reče David - ovo izgleda boţanstveno.
Na sjevernom kraju parka kočila se velika bijela crkva čija je vanjština bila prilično jednostavna, ako se izuzme golemi toranj. Izgrađen je u neogotskom stilu s obiljem ornamentike i šiljaka. Zvonik je bio okruţen stupovima što su podupirali šiljaste lukove.
- Imamo nekoliko sati vremena prije razgovora. Što ćemo raditi za to vrijeme?
- upita David.
- Zašto se ne bismo još malo vozili naokolo, a zatim pošli na ručak? - predloţi Angela.
- Meni to dobro zvuči. - David ubaci u brzinu i nastavi voţnju duţ Main Streeta. Sa zapadne strane gradskoga parka prošli su kraj knjiţnice koja je, poput banke, izgrađena od sivoga granita. No više je podsjećala na talijansku vilu nego na dvorac.
Odmah iza knjiţnice nalazila se osnovna škola. David je zaustavio automobil uz pločnik kako bi Nikki mogla dobro promotriti školu. Bila je to privlačna dvokatnica od cigle, izgrađena početkom stoljeća, spojena s bezličnim krilom novijeg datuma.
- Što misliš? - David upita Nikki.
- Hoću li ovdje pohađati nastavu ako dođemo ovamo ţivjeti? upita Nikki.
- Vjerojatno - reče David. - Pretpostavljam da u ovakvom gradiću imaju samo jednu osnovnu školu.
- Lijepa je - neodređeno će Nikki.
Nastavivši voţnju, brzo su prošli poslovni dio gradića. Zatim su se našli usred prostora Fakulteta Bartlet. Zgrade su uglavnom bile od istog sivog granita što su ga vidjeli u središtu gradića, ukrašene istim bijelim rubovima. Mnoge je pokrivao bršljan.
- Uvelike se razlikuje od Sveučilišta Brown - reče Angela. - Ali je očaravajuće.
- Često se pitam kako bi to izgledalo da sam studirao na ovako malenom fakultetu - reče David.
- Ne bi upoznao mamu - reče Nikki. - A tada ni ja ne bih bila ovdje.
David se nasmije. - Posve si u pravu, a ja sam tako sretan što sam studirao na Brownu.
Napravili su krug kroz fakultetski prostor i zaputili se natrag prema središtu gradića. Prešli su preko rijeke i otkrili dva stara mlina. David je objasnio Nikki kako se nekad iskorištavala snaga vode. U jednom od mlinova sad se smjestila kompanija kompjutorskog softwarea, ali se njegovo kolo još uvijek polako okretalo. Jedan je natpis objavljivao da se u drugom mlinu sada nalazi Kompanija za proizvodnju vješalica New England.
Kad su se vratili u gradić, David je parkirao kraj parka. Ovoga su puta izišli i zaputili se duţ Main Streeta.
- Čudesno je, zar ne: nema smeća, nema grafita, i nema beskućnika - primijeti Angela. - Kao da smo u nekoj drugoj zemlji.
- Što misliš o ljudima? - upita David. Prolazili su kraj pješaka otkako su izišli iz automobila.
- Rekla bih da djeluju rezervirano - reče Angela. - Ali ne neprijateljski.
David stane ispred Staleyjeve ţeljezarije. - Skoknut ću unutra i pitati gdje bismo mogli jesti..
Angela kimne. Ona i Nikki promatrale su izlog susjedne prodavaonice cipela.
David se začas vratio. - Čovjek kaţe da je vagon restoran najbolji za brzi ručak, ali gostionica Iron House ima najbolju hranu. Glasam za vagon restoran.
- I ja - reče Nikki.
- Dakle, to je riješeno - reče Angela.
Sve troje jeli su hamburgere na staromodni način: prepečena peciva, sirovi luk i puno kečapa. Kad su pojeli, Angela se ispričala. - Ni slučajno ne idem na razgovor dok ne operem zube - rekla je. David je pojeo nekoliko bombona od metvice nakon što je platio ručak.
Na povratku do automobila prišli su ţeni koja im je dolazila u susret vodeći na uzici psića zlatnog retrivera.
- O, kako je sladak! - usklikne Nikki.
Ţena se ljubazno zaustavila kako bi Nikki mogla pomilovati psa. - Koliko je star? - upita Angela.
- Dvanaest tjedana - odgovori ţena.
- Moţete li nam reći kako ćemo stići do Opće bolnice Bartlet? upita David.
- Svakako - reče ţena. - Pođite do gradskog parka. Cesta s desne strane je Front Street. Pođite tom ulicom i stići ćete točno do bolničkog glavnog ulaza.
Zahvalili su ţeni i pošli dalje. Nikki je hodala postrance kako bi mogla promatrati psića. - Predivan je - reče. - Ako dođemo ovamo ţivjeti, smijem li imati psa?
David i Angela razmijene poglede. Oboje su se raznjeţili. Nikkin skroman zahtjev nakon svih zdravstvenih problema što ih je imala dirnuo ih je u srca.
- Jasno da moţeš imati psa - reče Angela. - Moţeš ga sama izabrati - doda David.
- Pa, u tom slučaju ţelim doći ovamo - sa sigurnošću će Nikki.
- Hoćemo li?
Angela je pogledala Davida u nadi da će on odgovoriti, ali je on to prepustio njoj. Angela je s mukom pokušala naći pravi odgovor. Nije znala što bi rekla. -
Hoćemo li doći ţivjeti ovamo ili nećemo teško je reći - na koncu reče. -
Moramo uzeti u obzir mnogo stvari.
- Kao što? - upita Nikki.
- Hoće li oni htjeti mene i tvog oca - reče Angela odahnuvši od olakšanja jer je našla jednostavno objašnjenje. Vratili su se u automobil.
Opća bolnica Bartlet bila je veća i impozantnija od onoga što su David ili Angela očekivali, iako su znali da stanovnici velikog dijela zemlje gravitiraju ovamo.
Unatoč znaku na kojem je jasno pisalo Parkiralište je na straţnjoj strani, David se zaustavio točno ispred glavnog ulaza. Ostavio je upaljen motor.
- Ovo je doista prekrasno - reče. - Nikad nisam pomislio da ću tako nešto reći za bolnicu.
- Kakav pogled - reče Angela.
Bolnica se smjestffa na pola puta do vrha brda, sjeverno od gradića. Gleda prema jugu pa joj je pročelje okupano sunčanom svjetlošću. Točno dolje, u podnoţju brda, vidjeli su cijeli gradić kao na dlanu. Zvonik metodističke crkve posebno se isticao. U daljini su Green Mountains stvarale valovitu obzorovu crtu.
Angela potapša Davida po ruci. - Bilo bi bolje da uđemo - reče. - Moj razgovor počinje za deset minuta.
David ubaci u brzinu i pođe parkirati iza zgrade. Ondje su bila dva parkirališta na različitim razinama, a odvajao ih je drvored. Našli su mjesta za posjetitelje blizu bolničkog straţnjeg ulaza na donjem parkiralištu.
Lako su našli urede uprave zahvaljujući dobro postavljenim znakovima, a ljubazna ih je tajnica uputila do ureda Michaela Caldwella. Michael Caldwell bio je šef liječničkog osoblja.
Angela pokuca na dovratak otvorenih vrata. Unutra Michael Caldwell podigne pogled sa stola, a potom ustane kako bi je pozdravio. Odmah je Angelu podsjetio na Davida zbog maslinaste puti i vitka, atletski građena tijela. Bio je također Davidovih godina, oko tridesete, kao i podjednake visine, otprilike sto osamdeset centimetara. Kao i u Davida, kosa mu se sama po sebi dijelila na sredini. No tu je bio kraj sličnostima. Caldwellove crte lica bile su tvrđe od Davidovih; imao je uzak, orlovski nos.
- Uđite! - oduševljeno će Caldwell. - Molim vas! Svi. - Hitro donese još stolica.
David upitno pogleda Angelu. Ona slegne ramenima. Ako Caldwell ţeli razgovarati s cijelom obitelji, ona nema ništa protiv.
Nakon kratkog upoznavanja, Caldwell se vratio za svoj stol i otvorio Angelin dosje. - Proučio sam vašu molbu za posao i moram priznati da sam impresioniran - reče.
- Hvala vam - reče Angela.
- Iskreno rečeno, nisam očekivao ţenu patologa - reče Caldwell. Ujedno sam otkrio da to područje rada sve više privlači ţene.
- Radno vrijeme moţe se lakše predvidjeti - reče Angela. - Moţe se lakše uskladiti bavljenje medicinom i obiteljski ţivot. - Proučavala je čovjeka.
Primjedba je u njoj izazvala nelagodan osjećaj, ali je odlučila pričekati s donošenjem prosudbe.
- Prema vašim preporukama zaključio sam da vas patološki odjel u Gradskoj bolnici Boston drţi jednim od svojih najboljih staţista. Angela se nasmiješi. -
Trudila sam se.
- A prijepis vaše svjedodţbe s Medicinskog fakulteta u Columbiji jednako je impresivan - nastavi Caldwell. - Slijedom toga, voljeli bismo da dođete raditi u Opću bolnicu Bartlet. Stvar je tako jednostavna. No moţda vi imate neka pitanja za mene.
- David je također podnio molbu za posao u Bartletu - reče Angela. - Riječ je o jednoj od najvećih zdravstvenih ustanova u ovom području: Comprehensive Medical Vermont*.
- Mi je zovemo CMV - reče Caldwell. - I to je jedina zdravstvena organizacija u cijelom području.
- U svom sam pismu navela da moje prihvaćanje posla ovisi tome hoće li i on tu dobiti radno mjesto - reče Angela. - I obrnuto.
- Svjestan sam toga - reče Caldwell. - Zapravo, bio sam toliko slobodan i uspostavio vezu s CMV-om te o Davidovoj molbi razgovarao s tamošnjim upraviteljem, Charlesom Kelleyjem. CMV-ov regionalni ured nalazi se baš
ovdje, u poliklinici. Naravno, ne mogu sluţbeno govoriti u njihovo ime, ali koliko sam shvatio, neće biti nikakvog problema.
_________________________________
* Comprehensive Medical Vermont - Opća medicina Vermonta
- Trebao bih se sastati s gospodinom Kelleyjem čim ovdje završimo - reče David.
- Savršeno - reče Caldwell. - Dakle, dr. Wilson, bolnica vam nudi mjesto pomoćnog patologa. Radit ćete s druga dva patologa koji ovdje imaju puno radno vrijeme. Vaša plaća za prvu godinu bit će osamdeset dvije tisuće dolara.
Kad, je Caldwell pogledao u dosje na stolu, Angela se okrene prema Davidu.
Osamdeset dvije tisuće dolara zvučile su kao pravo bogatstvo nakon mnogih godina dugova i bijednih plaća. David joj se na brzinu zavjerenički osmjehne, očito dijeleći njezine misli.
- Isto tako, imam neke odgovore na vaša pitanja iz pisma - reče Caldwell.
Oklijevao je, a zatim doda: - Moţda bismo o tome trebali razgovarati u četiri oka.
- Nije potrebno - reče Angela. - Pretpostavljam da mislite na Nikkinu cističnu fibrozu. Ona aktivno sudjeluje u svom liječenju, pa nema nikakvih tajni.
- Vrlo dobro - reče Caldwell. Ovlaš se osmjehnuo Nikki prije no što je nastavio. - Saznao sam da u Bartletu postoji još jedna pacijentica koja boluje od te bolesti. Zove se Caroline Helmsford. Ima devet godina. Dogovorio sam vam sastanak s njezinim liječnikom, dr. Bertrandom Pilsnerom. On je jedan od CMV-ovih pedijatara.
- Hvala vam na uloţenom trudu - reče Angela.
- Nema na čemu - reče Caldwell. - Očito ţelimo da dođete ţivjeti u naš
prelijepi gradić. No moram priznati da nisam ništa pročitao o toj bolesti kad sam se raspitivao. Moţda postoji nešto što bih trebao znati kako bih vam mogao više pomoći.
Angela pogleda Nikki. - Zašto ti ne objasniš gospodinu Caldwellu što je cistična fibroza?
- Cistična fibroza je naslijeđena bolest - ozbiljnim i uvjeţbanim tonom reče Nikki. - Kad su oba roditelja nositelji, postoji dvadeset pet posto izgleda da će dijete naslijediti to stanje. Zahvaćeno je jedno od otprilike dvije tisuće novorođenčadi.
Caldwell kimne i pokuša zadrţati smiješak. Nije se osjećao naročito ugodno dok mu je dijete od osam godina drţalo predavanje.
- Glavni je problem u dišnom sustavu - nastavi Nikki. - Sluz u plućima je gušća nego u plućima zdravih osoba. Pluća imaju poteškoća pri raščišćavanju gušće sluzi, a to dovodi do kongestije i infekcije. Najviše zabrinjava mogućnost kroničnog bronhitisa i upale pluća. Stanje moţe prilično varirati: neki ljudi imaju velikih poteškoća; drugi, poput mene, samo rnoraju paziti da se ne prehlade i redovito obavljati respiratornu terapiju.
- Vrlo zanimljivo - reče Caldwell. - Zvučiš jako profesionalno. Moţda bi trebala biti liječnica kad odrasteš.
- To i namjeravam - reče Nikki. - Studirat ću respiratornu medicinu. Caldwell ustane i pokaţe prema vratima. - Kako bi bilo da vi sadašnji i budući liječnici pođete do poliklinike gdje ćete upoznati dr. Pilsnera?
Poliklinika je bila samo kratku šetnju udaljena od bolničkih administrativnih prostorija u staroj središnjoj zgradi. Za samo nekoliko minuta prošli su poţarna vrata, a na podu hodnika više nisu bile vinilske pločice nego otmjeni sag.
Dr. Pilsner je bio usred poslijepodnevnog primanja pacijenata, ali je ljubazno odvojio nekoliko trenutaka kako bi upoznao obitelj Wilson. Zbog guste bijele brade pomalo je podsjećao na Djeda Mraza. Odmah je osvojio Nikki kad se sagnuo i pruţio joj ruku, ophodeći se prema njoj kao prema odrasloj osobi, a ne djetetu.
- U bolnici imamo sjajnog terapeuta za respiratorne probleme dr. Pilsner je rekao Wilsonima. - Bolnica je dobro opremljena za liječenje respiratornih problema. Povrh toga, specijalizirao sam respiratornu medicinu u Dječjoj bolnici u Bostonu. Stoga vjerujem da moţemo uspješno liječiti Nikki.
- Opa! - reče Angela, očito impresionirana i ispunjena olakšanjem. - To je svakako ohrabrujuće. Otkako smo saznali Nikkinu dijagnozu, uvijek vodimo računa o njezinim posebnim potrebama pri donošenju odluka.
- Doista, tako i treba - reče dr. Pilsner. - Bartlet bi bio dobar izbor zahvaljujući niskom postotku zagađenja i čistom, svjeţem zraku. Pod uvjetom da nema nikakvu alergiju na stabla ili travu, mislim da bi to bio zdrav okoliš za vašu kćerku.
Caldwell je otpratio Wilsone do upravnih ureda CMV-a. Prije nego je otišao, morali su mu obećati da će se vratiti u njegov ured nakon Davidova razgovora.
Tajnica je povela Wilsone u malenu čekaonicu. Tek što su uzeli u ruke časopise, Charles Kelley je izišao iz. svog ureda.
Kelley je bio krupan čovjek te je nadvisivao Davida za dvadesetak centimetara dok su se rukovali. Imao je preplanulo lice, a kosa boje pijeska bila mu je prošarana plavim pramenovima. Bio je odjeven u odijelo krojeno po mjeri. Ponašao se srdačno i gorljivo, više poput uspješnog trgovačkog putnika nego upravitelja zdravstvene njege.
Kelley je također, kao i Caldwell, pozvao u ured cijelu obitelj Wilson. I on je bio pun hvale.
- Otvoreno rečeno, ţelimo vas, Davide - reče Kelley lupkajući šakom po pisaćem stolu. - Potrebni ste nam kao dio ekipe. Drago nam je što ste staţirali na internoj medicini, pogotovo kad je riječ o Gradskoj bolnici Boston. Kako sve više grada odlazi na selo, sve nam više treba vaša vrsta stručnosti. Bit ćete jako korisni u našoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti, nema sumnje.
- Drago mi je da ste zadovoljni - reče David i srameţljivo slegne ramenima.
- CMV se naglo širi u ovom dijelu Vermonta, pogotovo u samom Bartletu -
hvalio se Kelley. - Potpisali smo ugovore s tvornicom vješalica za odijela, fakultetom i kompanijom kompjutorskog softwarea, kao i sa svim drţavnim i gradskim sluţbenicima.
- Zvuči kao monopol - našali se David.
- Mi radije mislimo da to ima veze s našom predanošću kvalitetnoj njezi i kontroliranju cijena - reče Kelley.
- Naravno - sloţi se David.
- Vaša naknada iznosit će četrdeset jednu tisuću za prvu godinu reče Kelley.
David kimne. Znao je da ga očekuje Angelino zadirkivanje iako su cijelo vrijeme znali da će ona zarađivati znatno više nego on. S druge strane, nisu očekivali da će njezina plaća biti dvostruko veća.
- Najbolje da vam pokaţem vašu buduću ordinaciju - ljubazno će Kelley. -
Tako ćete steći bolju sliku o našem radu i kako će vam biti ovdje.
David pogleda Angelu. Kelleyjev pristup bio je svakako napadniji nego Caldwellov.
Davidu se činilo da je ušao u ured iz snova. Pogled što se pruţao na jug prema Green Mountains bio je tako savršen da je izgledao poput umjetničke slike.
David je opazio četiri pacijenta koji su sjedili u čekaonici i čitali časopise.
Upitno je pogledao Kelleyja.
- Dijelit ćete ove prostorije s dr. Randallom Portlandom - objasni Kelley. - On je kirurg ortoped. Dobar momak, mogao bih dodati. Shvatili smo da je dijeljenje tajnica i medicinskih sestara financijski isplativo. Pogledat ću ima li vremena da vas pozdravi.
Kelley prijeđe preko prostorije i pokuca na ono što se Davidu učinilo običnim zrcalom. Zrcalo klizne u stranu. Iza njega nalazila se tajnica. Kelley načas porazgovara s njom, a potom se vrata sa zrcalom zatvore.
- Odmah će izaći - reče Kelley kad se vratio k Wilsonima. Tada im je objasnio od čega se sastoje uredske prostorije. Otvorio je vrata na zapadnoj strani čekaonice i poveo ih kroz prazne, tek preuređene ordinacije za preglede.
Također ih je poveo u prostoriju koja će biti Davidov osobni ured. Imala je isti veličanstveni pogled na jug kao i čekaonica.
- Zdravo svima - dovikne nečiji glas. Wilsoni se okrenu od prozora i ugledaju čovjeka mladenačkog izgleda, ali s tragovima napetosti na licu, kako ulazi u prostoriju. To je bio dr. Randall Portland. Kelley ih je sve predstavio, čak i Nikki, koja se rukovala s liječnikom kao i ranije s dr. Pilsnerom.
- Zovite me Randy - reče dr. Portland dok se rukovao s Davidom. David je osjetio da ga čovjek procjenjuje.
- Igrate li košarku? - upita Randy.
- Povremeno - odgovori David. - U posljednje vrijeme nisam imao puno vremena.
- Nadam se da ćete doći u Bartlet - reče Randy. - Ovdje nam je potrebno još
igrača. Barem netko tko će zauzeti moje mjesto.
David se nasmiješi.
- Pa, drago mi je da sam vas upoznao. Bojim se da se moram vratiti na posao.
- On je jako zaposlen čovjek - objasni Kelley nakon što je dr. Portland otišao. -
Trenutno imamo samo dva ortopeda. Potrebna su nam tri.
David se ponovno okrene prema hipnotizirajućem vidiku. - Dakle, što kaţete?
- upita Kelley.
- Rekao bih da smo prilično impresionirani - reče David. Pogleda Angelu.
- Morat ćemo o svemu dobro razmisliti - reče Angela.
Nakon što su se rastali s Charlesom Kelleyjem, Wilsoni su se vratili u Caldwellov ured. Insistirao je na tome da Davida i Angelu povede u hitri obilazak bolnice. Nikki je ostala u bolničkom vrtiću u kojem su radile volonterke u ruţičastim haljinama.
Najprije su se zaustavili u laboratoriju. Angela se nije iznenadila kad je vidjela da je laboratorij najsuvremenije opremljen. Caldwell joj je pokazao odsjek patologije gdje bi trebala obavljati najveći dio svog posla, a potom ju je upoznao sa šefom odjela, dr. Benjaminom Wadleyjem.
Dr. Wadley je bio sjedokosi gospodin pedesetih godina dostojanstvena izgleda. Angela je odmah otkrila da je jako podsjeća na njezina oca.
Nakon upoznavanja, dr. Wadley je rekao kako je shvatio da David i Angela imaju malenu kćerku. Prije nego su uspjeli odgovoriti, počeo je pričati o lokalnom školskom sustavu. - Moja su djeca doista napredovala. Jedan je sada na Wesleyanu u Connecticutu. Drugi je maturant u srednjoj školi i već je primljen na Fakultet Smith.
Nekoliko minuta kasnije, nakon što su se pozdravili s dr. Wadleyjem, Angela je povukla Davida u stranu dok su slijedili Caldwella.
- Jesi li opazio sličnost između dr. Wadleyja i mog oca? - šapne Angela.
- Sad kad si to spomenula, da - reče David. - Ima isto drţanje i samopouzdanje.
- Meni se to činilo vrlo neobičnim - reče Angela.
- Nećemo valjda povjerovati u nadnaravne sile - našali se David. Zatim su obišli hitni trakt, a nakon toga radiološki centar. Davida se posebno dojmio novi MRI* aparat.
- Ovo je bolji aparat od onoga u Gradskoj bolnici Boston - primijeti David. -
Odakle novac za ovo?
- Radiološki centar nastao je zajedničkim ulaganjem bolnice i dr. Cantora, jednog od ovdašnjih liječnika - objasni Caldwell. - Stalno kupuju suvremenu opremu.
Nakon radiološkog centra David i Angela su obišli novu zgradu radioterapije koja se ponosila jednim od najnovijih linearnih akceleratora. Odatle su se vratili u glavnu bolničku zgradu i novi odjel za neonatalnu medicinu.
__________________________
* MRI - rendgensko snimanje magnetskom rezonancijom
- Ne znam što bih rekao - prizna David kad su završili obilazak. - Čuli smo da je bolnica dobro opremljena - reče Angela - ali ovo
je daleko bolje od onoga što smo zamišljali.
- Razumljivo je da smo ponosni na sve to - reče Caldwell i povede ih natrag u svoj ured. - Morali smo nabaviti suvremenu opremu kako bismo dobili ugovor s CMV-om. Morali smo se boriti za opstanak s bolnicom Valley i s bolnicom Mary Sackler. Srećom, mi smo pobijedili.
- Ali sva ta oprema i modernizacija zacijelo je koštala cijelo bogatstvo - reče David.
- To je blago rečeno - sloţi se Caldwell. - U današnje vrijeme nije lako upravljati bolnicom, pogotovo u eri natjecanja s ustanovama pod pokroviteljstvom drţave. Ukupni su prihodi slabiji, a troškovi rastu. Teško je opstati. - Caldwell pruţi Davidu ţutu kuvertu. - Ovdje su saţeti podaci o bolnici. Moţda će vas to uvjeriti da dođete ovamo i prihvatite posao.
- Što je sa stanovanjem? - upita Angela.
- Drago mi je da ste pitali - reče Caldwell. - Trebao sam vas uputiti da pođete do Drţavne banke Green Mountain i potraţite Bartona Sherwooda. Gospodin Sherwood je potpredsjednik bolničkog upravnog odbora. On je također predsjednik banke. Nakon razgovora s njim shvatit ćete koliko grad podrţava bolnicu.
Pošli su po Nikki, koja se dobro zabavljala u vrtiću i nije se obradovala odlasku, a potom su se odvezli natrag do gradskog parka i odatle pješice zaputili prema banci. Barton Sherwood ih je, kao i ostali, odmah primio.
- O vašim se molbama povoljno govorilo na posljednjem sastanku izvršnog odbora - rekao im je Barton Sherwood nakon što se nagnuo u stolici i zavukao palčeve u dţepove prsluka. Bio je slabašan čovjek blizu šezdesete godine, prorijeđene kose i tankih brkova. - Iskreno se nadamo da ćete nam se pridruţiti u Bartletu. Kako bih vas potaknuo da to učinite, ~ ţelim vam staviti do znanja kako vam je Drţavna banka Green Mountain spremna ponuditi prvu i drugu hipoteku te biste mogli kupiti kuću.
David i Angela ostali su bez riječi pa su istodobno zinuli od zaprepaštenja. Ni u najluđim snovima nisu vjerovali da će u prvoj godini nakon staţiranja moći kupiti kuću. Imali su jako malo gotovine i brdo duga za školarinu; više od sto pedeset tisuća dolara.
Sherwood je nastavio razglabati o pojedinostima, ali ni David ni Angela nisu se mogli koncentrirati. Tek kad su se vratili u automobil, usudili su se progovoriti.
- Ne mogu vjerovati - reče David.
- Gotovo je previše dobro da bi bilo istinito - sloţi se Angela. - Znači li to da ćemo doći ţivjeti u Bartlet? - upita Nikki.
- Vidjet ćemo - reče Angela.
Budući da je David vozio od Bostona do Bartleta, Angela se ponudila da će ona voziti na povratku. Dok je ona vozila, David je proučavao saţete informacije koje im je dao Caldwell.
- Ovo je zanimljivo - reče David. - Postoji izrezak iz lokalnih novina o potpisivanju ugovora između Opće bolnice Bartlet i CMVa. Kaţe da je ugovor proveden u djelo kad je bolnički upravni odbor, pod vodstvom Harolda Traynora, konačno prihvatio CMV-ov zahtjev da im osigura hospitalizaciju za neodređenu mjesečnu dotaciju po osobi, što je metoda kontrole troškova koju ohrabruje drţava i odobrava HMO*.
- To je dobar primjer kako financijeri vole bolnice, a liječnici su prisiljeni na ustupke - reče Angela.
- Imaš pravo - sloţi se David. - Prihvaćanjem mjesečnih dotacija bolnica je prisiljena da se ponaša kao osiguravajuća organizacija. Preuzeli su na sebe dio rizika što ga snose potpisnici CMV-a.
- Što je dotacija? - upita Nikki.
David se okrene. - Dotacija je plaćanje nekoj organizaciji određene svote novca po osobi - objasni. - U zdravstvu je to obično mjesečno.
Nikki je još uvijek djelovala zbunjeno.
David pokuša iznova. - Budimo konkretniji. Recimo da CMV plaća bolnici Bartlet mjesečno tisuću dolara za svaku osobu obuhvaćenu sustavom. U tom slučaju, ako bilo tko iz bilo kojeg razloga mora biti hospitaliziran tijekom mjeseca, CMV više ništa ne mora platiti. Dakle, ako se u tom mjesecu nitko ne razboli, bolnica izvrsno zarađuje. No što ako se svi razbole i moraju poći u bolnicu? Što misliš, što bi se tada dogodilo?
- Mislim da je to još uvijek preteško za nju - reče Angela.
________________________
* HMO - health maintenance organization (zdravstvene organizacije)
- Razumjela sam - reče Nikki. - Kad bi se svi razboljeli, bolnica bi bankrotirala.
David se zadovoljno nasmiješi i gurne Angelu u rebra. - Čuješ li? - pobjednički će on. - To je moja kći.
Nekoliko sati kasnije stigli su kući, blizu stana u Southendu. Angela je imala sreće jer je našla mjesto za parkiranje samo pola bloka dalje od njihova ulaza.
David je njeţno probudio Nikki koja je u međuvremenu usnula. Pošli su prema svojoj zgradi i stubištem se uspeli do svog stana na trećem katu.
- O, jao! - reče Angela. Ona je prva stigla do stana.
- Što je bilo? - upita David. Pogleda preko njezina ramena. Angela pokaţe vrata. Rub je bio raskoljen na mjestu gdje je netko postavio ţeljeznu šipku.
David ispruţi ruku i gurne vrata. Odmah su se otvorila. Netko je razbio sve tri brave.
; r David pruţi ruku unutra i upali svjetlo. Stan je bio temeljito pretraţen: namještaj preokrenut, a sadrţaj ormarića i ladica razbacan po podu.
- O, ne! - uzvikne Angela, a u očima joj se pojave suze.
- Polako! - reče David. - Što je, tu je. Nećemo postati histerični. - Kako to misliš, nećemo postati histerični? - oštro će Angela.
- Naš je dom uništen. Nestao je televizor.
- Moţemo nabaviti novi televizor - mirno će David.
Nikki se vratila iz svoje sobe i rekla da ondje ništa nisu dirali. - Barem na tome moţemo biti zahvalni - reče David.
Angela je nestala u spavaćoj sobi, a David je pregledavao kuhinju. i Uz izuzetak poluprazne posude rastopljenog sladoleda na pultu, drugo je sve bilo u redu.
David podigne telefonsku slušalicu i okrene 911. Dok je čekao na vezu, pojavila se Angela oblivena suzama, a u ruci je drţala malenu, praznu kutiju za nakit.
David je dao pojedinosti telefonistici na 911, a potom se okrenuo C Angeli.
Ona se s mukom uspijevala kontrolirati.
- Samo nemoj reći nešto super razumno - Angela izusti kroz suze.
- Nemoj reći da moţemo nabaviti drugi nakit.
- Dobro, dobro - pomirljivo će David.
Angela rukavom obriše lice. - Povratak kući u ovako opustošen stan čini Bartlet još privlačnijim - reče Angela. - U ovom sam trenutku više nego spremna ostaviti za sobom urbane neugodnosti.
- Nemam ništa osobno protiv njega - dr. Randall Portland je govorio svojoj ţeni dok su ustajali od stola nakon večere. Ona je dala znak dvojici sinova, Marku i Allenu, neka počiste stol. - Samo ne ţelim dijeliti ured s internistom.
- Zašto ne? - upita Arlene, uzme posudu iz sinovljevih ruku i ostatke hrane baci u smeće.
- Jer ne ţelim da moji pacijenti, koji dolaze na kontrolu poslije operacije, dijele čekaonicu s gomilom bolesnih ljudi - prasne Randy. Začepi bocu bijelog vina i stavi je u hladnjak.
- Dobro - reče Arlene. - To mogu razumjeti. Bojala sam se da je riječ o nekakvoj nezreloj prepirci između kirurga i internista.
- Nemoj biti smiješna - reče Randy.
- Pa, sjećaš se svih onih šala na račun internista dok si staţirao podsjeti ga Arlene.
- To su bile samo bitke riječima - reče Randy. - Ali ovo je drukčije. Ne ţelim da se zarazni ljudi motaju oko mojih pacijenata. Nazovi to praznovjerjem, nije me briga. No imao sam više nego dovoljno komplikacija s mojim pacijentima, a to me deprimira.
- Smijemo li gledati televiziju? - upita Mark. Iza njega je stajao Allen sa svojim anđeoski golemim očima. Mark je imao sedam, a Allen šest godina.
- Već smo se sloţili... - počne Arlene, ali se prekine. Bilo je teško odoljeti molećivim izrazima na licima dječaka. Osim toga, ţeljela je malo biti sama s Randyjem. - Dobro, pola sata.
- Hura! - usklikne Mark. Allen ponovi usklik poput jeke, a zatim odjure u prostoriju gdje se nalazio televizor.
Arlene uhvati Randyja za ruku i povede ga u dnevni boravak. Natjerala ga je da sjedne na kauč, a ona mu sjedne sučelice. - Ne sviđa mi se kako to zvuči -
reče. - Jesi li još uvijek uzrujan zbog Sama Flemminga?
- Jasno da sam još uvijek uzrujan zbog Sama Flemminga - razdraţeno će Randy. - Za cijelo vrijeme staţiranja nisam izgubio niti jednog pacijenta. Sad sam izgubio tri.
- Postoje neke stvari koje ne moţeš kontrolirati - reče Arlene.
- Nitko od njih nije smio umrijeti - reče Randy. - Pogotovo ne dok sam ih ja liječio. Ja sam samo liječnik za kosti koji se bavi njihovim ekstremitetima.
- Mislila sam da si svladao depresiju - reče Arlene.
- Opet imam problema sa spavanjem - prizna Randy.
- Moţda bi trebao nazvati dr. Fletchera - predloţi Arlene.
Prije nego je Randy uspio odgovoriti, zazvonio je telefon. Arlene poskoči.
Naučila je mrziti taj zvuk, pogotovo kad su se Randyjevi pacijenti nalazili u bolnici. Javila se nakon druge zvonjave, nadajući se da je riječ o osobnom pozivu. Naţalost, nije bilo tako. Zvala je odjelna medicinska sestra iz Opće bolnice Bartlet, a ţeljela je razgovarati s dr. Portlandom.
Arlene pruţi muţu slušalicu. Nevoljko je uzme i primakne uhu. Nakon što je trenutak slušao, lice mu je problijedjelo. Polako je vratio slušalicu na aparat i podigao pogled do Arlenina.
- Riječ je o koljenu što sam ga jutros operirao - reče Randy.
- William Shapiro. Nije mu dobro. Ne mogu vjerovati. Zvuči jednako. Porasla mu je temperatura i dezorijentiran je. Vjerojatno pneumonija. Arlene priđe muţu, zagrli ga i stisne. - Ţao mi je - reče jer nije znala što bi drugo mogla.
Randy nije odgovorio. Niti se pokušao pomaknuti u idućih nekoliko minuta.
Kad se pomaknuo, bez riječi se oslobodio Arleneinih ruku i izišao na straţnja vrata. Arlene je s kuhinjskog prozora gledala kako se njegov automobil spušta kolnim prilazom i skreće na ulicu. Uspravila se i odmahnula glavom. Osjećala je zabrinutost za muţa, ali nije znala što bi mogla učiniti.
PONEDJELJAK, 3. SVIBNJA
Harold Traynor je opipavao čekić od mahagonija s pozlatom što ga je za sebe kupio u Shreve Crump & Low u Bostonu. Stajao je na čelu stola u knjiţnici u Općoj bolnici Bartlet. Pred njim se nalazio stalak za papire što ga je dao izraditi za bolničku dvoranu za sastanke. Na stalku su bili razbacani papiri s opširnim natuknicama što mu ih je tog jutra natipkala njegova tajnica. Od stalka se prema sredini stola širila uobičajena zbirka medicinske opreme na različitim stupnjevima procjenjivanja. Zbrkom je dominirala maketa garaţe za parkiranje.
Traynor pogleda na sat. Bilo je točno osamnaest sati. Uzme čekić u ruku i oštro udari po postolju. Vođenje računa o pojedinostima i točnosti bile su dvije osobine što ih je Traynor posebno cijenio.
- Ovime bih ţelio označiti početak sastanka Izvršnog odbora Opće bolnice Bartlet - objavi Traynor što je pompoznije mogao. Odjenuo je svoje najbolje prugasto odijelo. Na nogama je imao ulaštene cipele s povišenim petama. Bio je visok samo sto šezdeset osam centimetara te je osjećao da ga je priroda oštetila kad je riječ o visini. Njegova tamna, prorijeđena kosa bila je uredno podšišana i pomno začešljana preko ćelavog mjesta na tjemenu.
Traynor je ulagao puno vremena i truda u pripreme za sastanke bolničkog upravnog odbora, po pitanju sadrţaja i vlastita izgleda. Tog je dana pošao ravno kući kako bi se istuširao i preodjenuo nakon poludnevnog putovanja u Montpelier. Nije imao dovoljno vremena, pa nije svratio u svoj ured. Harold Traynor bio je odvjetnik u Bartletu, a specijalizirao je planiranje ostavština i poreza. Bio je također poslovni čovjek čiji su interesi leţali u brojnim komercijalnim pothvatima gradića.
Pred njim su sjedili Barton Sherwood, potpredsjednik; Helen Beaton, predsjednica i izvršna upraviteljica bolnice; Michael Caldwell, potpredsjednik i šef liječničkog osoblja u bolnici; Richard Arnsworth, blagajnik; Clyde Robeson, tajnik; i dr. Delbert Cantor, trenutni šef osoblja.
Strogo se pridrţavajući parlamentarne procedure koja je navedena u priručniku Robertov poslovnik, koji je kupio nakon što su ga izabrali za predsjedavajućeg, Traynor je pozvao Clydea Robesona da pročita zapisnik s prošlog sastanka.
Čim je zapisnik pročitan i prihvaćen, Traynor je pročistio grlo kako bi podnio mjesečni izvještaj predsjedavajućeg. Pogledao je svakog člana Izvršnog odbora provjeravajući slušaju li ga svi pozorno. Svi su s iščekivanjem gledali u njega, osim dr. Cantora koji se, tipično za njega, dosađivao i marljivo čistio nokte.
- Suočeni smo s velikim izazovima ovdje u Općoj bolnici Bartlet počne Traynor. - Kao centar u koji se upućuju pacijenti iz mnogih dijelova zemlje, pošteđeni smo nekih financijskih problema manjih bolnica, ali ne svih. Morat ćemo u rad uloţiti još više truda nego do sada, ako ţelimo da bolnica preţivi ova teška vremena.
- Međutim, čak i u ovim mračnim vremenima pojavi se poneko svjetlo. Kao što su neki od vas nesumnjivo čuli, jedan moj ugledni klijent, William Shapiro, umro je prošli tjedan od pneumonije što ju je dobio nakon operacije koljena. Jako mi je ţao zbog prijevremene smrti gospodina Shapira, ali mi je drago da mogu sluţbeno objaviti kako je gospodin Shapiro velikodušno bolnicu odredio za jedinog primatelja svote od tri milijuna dolara od ţivotnog osiguranja.
Ţamor odobravanja začuo se među nazočnima.
Traynor podigne ruku kako bi ih ušutkao. - Taj dobrostivi postupak nije mogao doći u pogodnijem trenutku. Izvući će nas iz crvenog i gurnuti u crno, ali ne zadugo. Loša vijest ovog mjeseca je nedavno otkriće da našem amortizacijskom fondu za izdavanje obveznica uvelike nedostaju sredstva za ostvarivanje zacrtanih ciljeva.
Traynor pogleda ravno u Sherwooda čiji su se brkovi nervozno trzali.
- Fond će trebati poduprijeti - reče Traynor. - Dobar dio ostavštine od tri milijuna dolara morat će se onamo usmjeriti.
- Nisam ja za sve kriv - izlane Sherwood. - Bio sam pod pritiskom da ostvarim maksimalan povrat sredstava u fond. To je zahtijevalo upuštanje u rizik.
- Barton Sherwood nije dobio riječ - prasne Traynor.
Na trenutak je izgledalo da će Sherwood odgovoriti, ali ipak je zašutio.
Traynor je proučavao bilješke nastojeći se sabrati nakon Sherwoodove upadice. Traynor je mrzio nered.
- Zahvaljujući ostavštini gospodina Shapira - nastavi Traynor neuspjeh amortizacijskog fonda neće biti smrtonosan. Problem je u tome kako spriječiti da vijesti o deficitu dopru do bilo koje vanjske kontrole. Ne moţemo dopustiti da se promijeni nominalna vrijednost naših dionica. Slijedom toga, morat ćemo odgoditi izdavanje dionica za parkirališnu garaţu dok se amortizacijski fond ne oporavi.
- Kao privremenu mjeru za sprečavanje napada na naše medicinske sestre dao sam upute izvršnoj upraviteljici, Helen Beaton, da se pobrine za postavljanje rasvjete na parkiralište.
Traynor preleti pogledom prostoriju. Prema Poslovniku, stvar je trebalo prikazati kao prijedlog, razgovarati o njemu i glasovati, ali nitko nije zatraţio riječ.
- Posljednja točka dnevnog reda tiče se dr. Dennisa Hodgesa reče Traynor. -
Kao što svi znate, dr. Hodges je nestao prošlog oţujka. Tijekom proteklog tjedna sastao sam se sa šefom policije, Wayneom Robertsonom, i razgovarao o slučaju. Nisu se pojavili nikakvi tragovi koji bi ukazivali na to gdje bi dr.
Hodges mogao biti. Ako je riječ o zločinu, o tome nema nikakvih dokaza, iako šef Robertson smatra kako je malo vjerojatno da je dr. Hodges još uvijek ţiv.
- Ja bih rekao da je još uvijek među ţivima - reče dr. Cantor.
- Poznavajući tu gnjidu, vjerojatno je negdje na Floridi i umire od smijeha kad god se sjeti kako se mi mučimo s ovim birokratskim sranjima. Traynor upotrijebi čekić. - Molim vas! - dovikne. - Zadrţimo ovdje malo reda.
Cantorov izraz dosade promijeni se u prezir, ali je zašutio. Traynor bijesno pogleda dr. Cantora, a potom nastavi: - Bez obzira kakvi su naši osobni osjećaji prema dr. Hodgesu, ostaje činjenica da je odigrao presudnu ulogu u povijesti ove bolnice. Da nije bilo njega, ova bi ustanova ostala samo još jedna malena, seoska bolnica. Njegova dobrobit zavređuje našu brigu.
- Ţelio bih obavijestiti izvršni odbor da je ţena dr. Hodgesa, gospođa Hodges, odlučila prodati kuću. Preselila je u rodni Boston prije nekoliko godina.
Pomalo se nadala da će se njezin muţ pojaviti, ali na temelju razgovora sa šefom Robertsonom, odlučila je raskinuti svoje veze s Bartletom. Pokrenuo sam sada ovo pitanje jer mislim da će odbor u bliskoj budućnosti moţda ţeljeti podići spomenik dr. Hodgesu zbog njegovog velikog doprinosa Općoj bolnici Bartlet.
Traynor je završio, skupio svoje papire i formalno dao riječ Helen Beaton kako bi ona podnijela mjesečni izvještaj predsjednika bolnice. Beaton je ustala i odgurnula stolicu od stola. Mogla je imati oko trideset pet godina. Imala je crvenkastosmeđu kratko ošišanu kosu. Njezino je lice bilo prilično široko, slično Traynorovu. Odjenula je poslovni ; plavi kostim i naglasila ga svilenim šalom.
- Proteklog sam mjeseca razgovarala s nekoliko građanskih udruga - reče. - U
svim je prigodama tema bila financijski poloţaj bolnice. Utvrdila sam da većina ljudi nije svjesna naših problema, iako se o pitanjima zdravstvene njege neprestano govori u vijestima. U svojim sam razgovorima uvijek naglašavala ekonomsku vaţnost bolnice za grad i okolno područje. Svima sam jasno stavila do znanja da će stradati svaki posao i svaki trgovac ukoliko dođe do zatvaranja bolnice. Na kraju krajeva, bolnica je najveći poslodavac u ovom dijelu drţave. Također sam svakoga podsjetila da se bolnica ne financira iz poreznih dohodaka te da prikupljanje sredstava jest i ostat će ključ za naš
opstanak.
Beaton zastane i okrene prvu stranicu svojih zabilješki. - A sad loše vijesti -
reče misleći na nekoliko velikih grafikona što su ilustrirali ; informacije o kojima kani govoriti. Podigla je grafikone u visinu prsiju i dok je govorila. - U
travnju je u bolnicu primljeno dvanaest posto više i pacijenata no što smo predvidjeli. Naš dnevni popis bio je u oţujku i veći za osam posto, a prosječni boravak u bolnici bio je veći za šest
posto. To su očito ozbiljni problemi, a sigurna sam da će nas o tome izvijestiti naš blagajnik, Richard Arnsworth.
Beaton podigne posljednji grafikon. - I na koncu moram izvijestiti da je opalo korištenje našeg hitnog trakta koji, kao što znate, nije dio ; ugovora o dotacijama s CMV-om. Da bi stvari bite još gore, CMV ne ţeli platiti mnogo naših potraţivanja s hitnog trakta tvrdeći da su potpisnici prekršili CMV
pravila.
- Dovraga, za to nije bolnica kriva - reče dr. Cantor.
- CMV nije briga za takve formalnosti - reče Beaton. - Stoga smo bili prisiljeni naplaćivati izravno od pacijenata, što ih je uzrujalo, razumljivo. Većina je odbila platiti rekavši nam neka se obratimo CMV-u.
- Zdravstvena njega postaje prava noćna mora - reče Sherwood. - Recite to svom zastupniku u Washingtonu - reče Beaton.
- Nemojmo skretati s teme - upozori Traynor.
Beaton pogleda u svoje bilješke i nastavi: - Pokazatelji kvalitete za travanj bili su u okviru normalnih očekivanja. Izvještaja o incidentima zapravo je bilo manje nego u oţujku, a nije podnijeta niti jedna tuţba zbog pogrešnog liječenja.
- Čuda nikad neće prestati - prokomentira dr. Cantor.
- Druge uznemirujuće vijesti za travanj uključuju uznemirenost sindikata -
nastavi Beaton. - Javljeno nam je da je na meti bilo osoblje prehrane i odrţavanja. Ne treba ni reći da bi pristupanje sindikatima uvelike pogoršalo naše financijske probleme.
- Jedna kriza za drugom - primijeti Sherwood.
- Dva su područja nedovoljne iskorištenosti - nastavi Beaton neonatalni odjel intenzivne njege i linearni akcelerator. Tijekom travnja o tome sam razgovarala s CMV-om jer da su naši troškovi odrţavanja tih odjela vrlo visoki. Naglasila sam da su oni zahtijevali te usluge. CMV mi je obećao da će nastojati slati pacijente iz područja gdje ti odjeli ne postoje, a time i povećati naknadu.
- To me podsjetilo - reče Traynor. Drţao je da kao predsjedavajući ima pravo upadati u riječ. - Kakav je status staroga kobalt-60 aparata što smo ga zamijenili linearnim akceleratorom? Je li bilo kakvih upita od strane drţavnog odsjeka za izdavanje dozvola ili komisije za uporabu nuklearnih aparata?
- Ni riječi - odgovori Helen Beaton. - Obavijestili smo ih da je u tijeku prodaja aparata drţavnoj bolnici u Paraguayu, te da čekamo na uplatu.
- Ne ţelim se upletati ni u kakvu birokratsku zbrku s tim aparatom - upozori je Traynor.
Beaton kimne i okrene na posljednju stranicu svojih bilješki. - I na koncu, bojim se da imam još loših vijesti. Sinoć malo prije ponoći došlo je do još
jednog napada na parkiralištu.
- Što? - vikne Traynor. - Zašto nisam obaviješten o tome?
- Tek sam jutros saznala za to - objasni Beaton. - Pokušala sam vas nazvati čim sam čula, ali nije vas bilo. Ostavila sam vam poruku da me nazovete, ali to niste učinili.
- Bio sam cijeli dan u Montpelieru - objasni Traynor. Ojađeno odmahne glavom. - Dovraga, to mora prestati. To je prava noćna mora kad je riječ o slici što je javnost ima o nama. Ne ţelim ni zamisliti što misle u CMV-u.
- Potrebna nam je ta garaţa - reče Beaton.
- Garaţa mora čekati dok ne budemo mogli staviti u optjecaj dionice - reče Traynor. - Ţelim da se što prije postavi rasvjeta, jasno? - Već sam razgovarala s Wernerom Van Slykeom - reče Beaton.
- A on mi je već javio da je stupio u vezu s električarem. Vodit ću računa da se to učini što je prije moguće.
Traynor se skljoka na stolicu i puhne kroz napućene usne. - Od onoga što danas podrazumijeva upravljanje bolnicom čovjeku se moţe zavrtjeti u glavi.
Zašto sam se uvalio u ovo? - Podigne dnevni red sastanka, pogleda ga i pozove Richarda Arnswortha, blagajnika, da podnese izvještaj.
Arnsworth ustane. Čak je i izgledom podsjećao na računovođu, s naočalama, precizan, tako tiha glasa da su se svi morali naprezati kako bi ga čuli. Počeo je upućujući nazočne na zaključni račun što su ga tog jutra primili s materijalima za sjednicu.
- Odmah se vidi - reče Arnsworth - da mjesečni troškovi još uvijek znatno premašuju mjesečne dotacije CMV-a. Zapravo, razlika se povećala kao posljedica većeg broja hospitalizacija i duţine boravka pacijenata u bolnici.
Također gubimo novac na svim Medicareovim* pacijentima koji nisu obuhvaćeni CMV-om, kao i na svim siromašnim ljudima koji nemaju nikakvog osiguranja. Postotak pacijenata koji plaćaju ili onih sa standardnim osiguranjem protiv štete tako je malen da prebacivanjem troškova ne moţemo pokriti gubitke.
- Posljedica stalnih gubitaka je pogoršanje bolničke financijske situacije. Stoga, preporučujem da se oročavanje promijeni sa sto osamdeset na trideset dana.
- To je već sređeno - objavi Sherwood.
_________________________________
* Medicare - zdravstveno osiguranje za starije osobe i invalide u Sjedinjenim Američkim Drţavama Kad je Arnsworth sjeo, Traynor predloţi da se prihvati blagajnikov izvještaj.
Prijedlog je odmah dobio podršku te je jednoglasno usvojen. Traynor se tada okrene dr. Cantoru i zatraţi izvještaj o liječničkom osoblju.
Dr. Cantor polako ustane i osloni se šakama na stol. Bio je visok, krupan čovjek, nezdrave boje lica. Za razliku od ostalih podnositelja izvještaja, nije se pomagao bilješkama.
- Samo nekoliko stvari ovoga mjeseca - leţerno reče. Traynor se načas okrene prema Beaton i uhvati njezin pogled, a potom s gnušanjem odmahne glavom.
Mrzio je Cantorovo iznureno ponašanje na njihovim sastancima.
- Anesteziolozi su na ratnoj stazi - reče dr. Cantor. - No jasno, to se sada i očekuje kad su sluţbeno obaviješteni da bolnica preuzima njihov odjel te će primati točno određenu plaću. Znam kako se osjećaju jer sam bio u istoj situaciji tijekom Hodgesove vladavine.
- Misliš li da će tuţiti? - upita Beaton. - Jasno da će tuţiti - reče dr. Cantor.
- Neka tuţe - reče Traynor. - Imamo dobre presedane s patologijom i radiologijom. Ne mogu vjerovati da misle kako mogu nastaviti s privatnim naplaćivanjem dok smo pod ugovorom o dotacijama. To nema smisla.
- Izabran je novi upravitelj za usklađivanje - reče dr. Cantor promijenivši temu. - Zove se dr. Peter Chou.
- Hoće li nam dr. Chou stvarati probleme? - upita Traynor.
- Ne vjerujem - reče dr. Cantor. - On čak nije ni ţelio taj poloţaj. - Sastat ću se s njim - reče Beaton.
Traynor kimne.
- I posljednja točka u vezi s liječničkim osobljem - reče dr. Cantor - govori o M.D. 91. Rečeno mi je da cijeli mjesec nije bio pijan.
- Ipak će još ostati suspendiran - reče Traynor. - Nećemo riskirati. I ranije se vraćao alkoholu.
Dr. Cantor sjedne.
Traynor upita ima li nečeg novog. Nitko se nije javio za riječ pa je predloţio da zaključe sjednicu. Dr. Cantor ga zdušno podrţi. Nakon što je prostorijom odjeknulo svačije odobravanje, Traynor udari čekićem i zaključi sastanak.
Traynor i Beaton su polako skupljali svoje papire. Svi su ostali izišli iz dvorane za sastanke i zaputili se prema gostionici Iron Horse.
Kad se začuo zvuk zatvaranja vanjskih vrata, njihovi se pogledi sretnu.
Ostavivši svoju aktovku, Traynor zaobiđe stol i strastveno zagrli Helen Beaton.
Drţeći se za ruke ţurno su izišli iz dvorane za sastanke i prešli na drugu stranu hodnika u njezin ured, na kauč, kao i mnogo puta do tada. Ondje su u polumraku mahnito vodili ljubav, baš kao i nakon svakog sastanka izvršnog odbora za proteklih godinu dana. Scenarij im je bio poznat, i nije dugo trajao.
Nisu se čak ni razodjenuli.
- Mislim da je ovo bio dobar sastanak - reče Traynor dok su popravljali odjeću po obavljenom činu.
- Slaţem se - reče Beaton. Upalila je svjetlo i prišla zidnom zrcalu. - Sviđa mi se način na koji si prešao preko pitanja rasvjete na parkiralištu. Izbjegli smo nepotrebnu raspravu.
- Hvala ti - reče Traynor zadovoljan sobom.
- No zabrinjava me financijska situacija - prizna Beaton popravljajući šminku.
- Bolnica mora u najmanju ruku biti na nuli.
- Imaš pravo - prizna Traynor i uzdahne. - I ja sam zabrinut. Rado bih nekolicini iz CMV-a zakrenuo vratom. Ironično je da nas ta »kontrolirana konkurencija« moţe dovesti do stečaja. Cijela ta godina pregovora s CMV-om mogla nam je donijeti samo gubitak. Da nismo pristali na dotacije, ne bismo dobili ugovor pa bismo morali zatvoriti vrata kao bolnica Valley. Sada, nakon što smo pristali na takvu suradnju, moţda ćemo ipak morati zatvoriti.
- Sve bolnice imaju problema - reče Beaton. - Trebali bismo to imati na umu, iako nije baš neka utjeha.
- Što misliš, ima li izgleda da promijenimo ugovor s CMV-om? upita Traynor.
Beaton se prezirno nasmije. - Ni slučajno - reče.
- Ne znam što bismo drugo mogli učiniti - reče Traynor. - Gubimo novac unatoč DUM* planu što ga je predloţio dr. Cantor. Beaton se veselo nasmije. -
Morat ćemo promijeniti tu kraticu.
Kako bi bilo da Drastic Utilization Measures promijenimo u Drastic Utilization Control'`. DUC zvuči puno bolje nego DUM.
_______________________________
* DUM - Drastic Utilization Measures (Drastične mjere utlizacije); igra riječi: DUMB - glup, tup
* Drastic Utilization Control - Drastična kontrola utilizacije (DUC)
- Meni se nekako sviđa DUM - reče Traynor. - Podsjeća me kako je bilo glupo pristati na onako niske dotacije.
- Caldwell i ja imamo jednu ideju koja bi nam uvelike mogla pomoći - reče Helen Beaton. Privuče stolicu i sjedne ispred Traynora. - Zar ne bismo trebali poći u Iron Horse? - reče Traynor. - Ne
ţelimo da netko počne sumnjati. Ovo je maleno mjesto.
- Ovo će potrajati samo trenutak - obeća Beaton. - Caldwell i ja smo pokušali dokučiti kako su savjetnici došli do tako niskih iznosa dotacija. Shvatili smo da smo im dali statistiku hospitalizacije što ih je CMV dao nama. Nikome nije palo na pamet da se ti statistički podaci temelje na iskustvu što ga je CMV
imao sa svojom bolnicom u Rutlandu.
- Misliš da nam je CMV dao laţne podatke? - upita Traynor.
- Ne - reče Beaton. - Ali kao i sve zdravstvene organizacije kad rade s vlastitim bolnicama, CMV ekonomski stimulira svoje liječnike da ograničavaju hospitalizaciju, nešto o čemu javnost nema pojma.
- Misliš da plaćaju liječnicima? - upita Traynor.
- Tako je - reče Beaton. - To je bonus mito. Što liječnik više smanji postotak hospitalizacije, dobiva veći bonus. Vrlo je djelotvorno. Caldwell i ja vjerujemo da u Općoj bolnici Bartlet moţemo uvesti slični ekonomski poticaj. Jedini je problem u tome što ćemo morati prikupiti malo početnog kapitala. Kad to krene, samo će se isplaćivati smanjivanjem hospitalizacije.
- Zvuči sjajno - oduševljeno će Traynor. - Pokušajmo. Moţda će nas takav program, u kombinaciji s DUM-om, izvući iz crvenog polja. - Dogovorit ću sastanak s Charlesom Kelleyjem da o tome raspravimo - reče Beaton i uzme kaput.
- Dok smo na temi utilizacije - rekla je Beaton dok su prolazili hodnikom prema izlazu - svim se srcem nadam da nećemo dobiti odobrenje za obavljanje operacija na srcu. Jako je vaţno da to ne dobijemo. Moramo nastojati da CMV svoje pacijente s bypassom i dalje šalje u Boston.
- Posve se-slaţem - reče Traynor dok je pridrţavao vrata da Helen Beaton moţe izaći. - Pošli su na donje parkiralište. - To je jedan od razloga za moj današnji odlazak u Montpelier. Počeo sam s negativnim lobiranjem iza kulisa.
- Dobijemo li te operacije, očekuje nas još više deficita - upozori Beaton.
Stigli su do svojih automobila. Prije nego je sjeo za volan, Traynor se osvrnuo po mračnom parkiralištu, a posebno prema stablima koja su ga dijelila od gornjeg parkirališnog prostora.
- Ovdje je mračnije no što sam mislio - dovikne gospođi Beaton. - To je kao da traţimo nevolje. Potrebna su nam ta svjetla.
- Odmah ću se pobrinuti za to - obeća Beaton.
- Kakva gnjavaţa! - reče Traynor. - Uza sve ostale glavobolje, još moramo imati posla i s prokletim silovateljem. Kakve su pojedinosti sinoćnjeg događaja?
- Dogodilo se oko ponoći - reče Beaton. - Ovoga puta nije se radilo o medicinskoj sestri. Napadnuta je jedna od volonterki, Marjorie Kleber.
- Učiteljica? - upita Traynor.
- Tako je - reče Beaton. - Otkako se i sama razboljela, često volontira tijekom vikenda.
- Što se zna o silovatelju? - upita Traynor.
- Isti opis: oko sto osamdeset centimetara, skijaška maska. Gospođa Kleber kaţe da je imao lisičine.
- Zgodno - primijeti Traynor. - Kako se spasila?
- Imala je sreće - reče Beaton. - Slučajno je naišao noćni čuvar koji je obavljao ophodnju.
- Moţda bismo trebali pojačati osiguranje - predloţi Traynor. - To zahtijeva novac koji nemamo - podsjeti ga Beaton.
- Moţda bih trebao razgovarati s Wayneom Robertsonom i vidjeti moţe li policija još nešto učiniti - reče Traynor.
- To sam već učinila - reče Beaton. - No Robertson nema toliko ljudi da bi svake noći nekoga slao ovamo.
- Pitam se je li Hodges doista znao tko je silovatelj?
- Misliš li da njegov nestanak ima veze sa sumnjama što ih je izrazio? - upita Beaton.
Traynor slegne ramenima. - Nisam o tome razmišljao. Pretpostavljam da je moguće. On nije bio od onih koji zadrţavaju za sebe svoje mišljenje.
- To je zastrašujuća pomisao - reče Beaton.
- Doista - sloţi se Traynor. - Bez obzira na sve, ţelim biti odmah obaviješten o takvim napadima. Mogu imati katastrofalne posljedice za bolnicu. Pogotovo ne ţelim nikakva iznenađenja na sjednicama izvršnog odbora. To stvara lošu sliku o meni.
- Ispričavam se - reče Beaton Odsad ću paziti da budeš informiran.
- Vidimo se u Iron Horseu - reče upali motor.
ČETVRTAK, 20. SVIBNJA
- Moram poći u školu po dijete - Angela reče svom kolegi, Marku Danforthu.
- Što ćeš učiniti s ovim preparatima? - upita Mark.
- Što mogu učiniti? - obrecne se Angela. - Moram po svoju kćer. - Dobro - reče Mark. - Ne moraš mi skakati za vrat. Samo sam pitao. Mislio sam da bih ti mogao pomoći.
- Oprosti - reče Angela. - Samo sam napeta. Kad bi mogao pogledati samo ovih nekoliko, bila bih ti vječni duţnik. - Uzme pet preparata sa svog stalka.
- Nema problema - reče Mark. Stavi Angeline preparate na svoju hrpu.
Angela pokrije svoj mikroskop, pograbi stvari i izjuri iz bolnice. Tek što se izvukla s parkirališta, našla se u najvećoj bostonskoj prometnoj guţvi.
Kad se Angela konačno zaustavila ispred škole, Nikki je nesretno sjedila na stubama. Okolina nije bila ugodna. Školski zidovi bili su puni grafita, a svuda naokolo mogao se vidjeti samo beton. Osim grupe učenika šestog i sedmog razreda koji su gađali u koš iza visoke ograde od ţičane mreţe, na vidiku nije bilo osnovnoškolaca. Skupina bezvoljnih tinejdţera u smiješno prevelikoj odjeći motala se oko školske zgrade. Točno prekoputa nalazila se kartonska straćara beskućnika.
- Ţao mi je što kasnim - rekla je Angela kad je Nikki ušla u automobil i pričvrstila pojas.
- U redu je - reče Nikki - ali malo sam se bojala. Danas je bilo velikih problema u školi. Policija je bila ovdje i tako.
- Što se dogodilo?
- Jedan učenik šestog razreda imao je pištolj na igralištu - mirno će Nikki. -
Pucao je pa su ga uhitili.
- Je li netko povrijeđen?
- Nije - reče Nikki i odmahne glavom. - Zašto je imao pištolj? - upita Angela. -
Prodavao je drogu - odgovori Nikki.
- Shvaćam - reče Angela nastojeći zadrţati pribranost onako kako je to činila njezina kćerka. - Kako si čula o tome? Od druge djece? - Ne, bila sam tamo -
reče Nikki potiskujući zijevanje.
Angela nesvjesno čvršće stegne volan. Javna škola bila je Davidova zamisao.
Njih su dvoje nastojali pomno izabrati školu što će je Nikki pohađati. Dosad je Angela bila uglavnom zadovoljna. No sad se zaprepastila, dijelom zato što je Nikki mogla tako leţerno o tome pričati. Bila je zastrašujuća spoznaja da Nikki na to gleda kao na običan događaj.
- Danas smo opet imali zamjenu - reče Nikki. - I nije mi dopustila da poslije ručka obavim plućnu drenaţu.
- Ţao mi je, dušo - reče Angela. - Osjećaš li kongestiju?
- Malo - reče Nikki. - Pomalo sam soptala nakon što smo bili vani, ali je to prestalo.
- Obavit ćemo to čim stignemo kući - reče Angela. - I ponovno ću nazvati školu. Ne znam koji je njihov problem.
Angela je znala u čemu je problem: previše djece i premalo osoblja, a postojeće osoblje se neprestano mijenja. Angela je morala nazivati školu svakih nekoliko mjeseci i reći im za Nikkinu respiratornu terapiju.
Dok je Nikki čekala u automobilu, Angela se nepropisno parkirala i jurnula u lokalnu prodavaonicu ţiveţnih namirnica kako bi kupila štogod za večeru.
Kad je izišla, ispod brisača se nalazila kazna za parkiranje.
- Rekla sam gospođi da ćeš odmah izaći - objasni Nikki - ali ona je rekla Baš
mi je ţao i ipak napisala kaznu.
Angela ispod glasa opsuje.
Idućih pola sata kruţile su po svom susjedstvu u potrazi za parkiralištem. Baš
kad je Angela htjela odustati, našle su jedno mjesto.
Nakon što je stavila namirnice u hladnjak, Angela je s Nikki počela respiratornu fizikalnu terapiju. Obično su to činile samo ujutro. No ponekad su to morale raditi češće, obično u danima kad je zagađenje bilo veće.
Počele su na uobičajeni način, tako da je Angela stetoskopom slušala kako bi vidjela treba li Nikki bronhodilatanciju. Zatim se Nikki ispruţila na velikoj vrećastoj stolici ispunjenoj komadima spuţve, tako da je mogla mijenjati oblik. Nikki je zauzimala devet različitih poloţaja u kojima je gravitacija doprinosila drenaţi određenih područja u plućima. Dok se Nikki nalazila u pojedinom poloţaju, Angela je savijenom šakom lupkala po određenim mjestima. Za svaki su poloţaj trebale dvije do tri minute. Završile su za dvadeset minuta.
Obavivši respiratornu terapiju, Nikki se okrenula domaćoj zadaći, a Angela je pošla u sićušnu kuhinju i počela pripremati večeru. David je stigao kući pola sata kasnije. Bio je iscrpljen jer je cijelu proteklu noć skrbio za bolesne pacijente.
- Kakva noć! - reče. Pokušao je poljubiti Nikki u obraz, ali se ona odmaknula i usredotočila na knjigu. Sjedila je za stolom u blagovaonici. Njezina je spavaća soba bila premalena da bi se u nju smjestio pisaći stol.
David je ušao u kuhinju, a Angela mu je priredila sličan doček jer je imala pune ruke posla s pripravljanjem večere. Budući da su ga dvaput odbile, David se okrenuo hladnjaku. S mukom je otvorio vrata hladnjaka, jer su se on i Angela gurali u malenom prostoru, te uzeo pivo.
- S hitnog trakta došla su dva pacijenta oboljela od side, a imali su otprilike sve bolesti poznate čovjeku - reče. - Povrh toga, bila su dva srčana udara.
Nisam čak ni vidio unutrašnjost sobe za deţurnog liječnika, a kamoli spavao.
- Ako traţiš suosjećanje, razgovaraš s pogrešnom osobom - reče Angela i stavi kuhati tjesteninu. - Isto tako, smetaš mi.
- Sjajno si raspoloţena - reče David. Izišao je iz sićušne kuhinje i sjeo na stolac za pultom što je dijelio kuhinju od dnevne sobe i blagovaonice.
- I ja sam imala naporan dan - reče Angela. - Morala sam ostaviti nedovršeni posao kako bih pošla u školu po Nikki. Nije pošteno da ja to moram činiti svakoga dana.
- Znači zbog toga si histerična? - reče David. - Jer moraš ići po Nikki? Mislio sam da smo o tome raspravili i donijeli odluku. Dovraga, sama si se ponudila.
Rekla si da je tvoj raspored rada daleko predvidljiviji nego moj.
- Zar ne moţete vas dvoje biti malo tiši? - reče Nikki. - Pokušavam čitati.
- Nisam histerična! - ispod glasa prasne Angela. - Samo sam pod stresom. Ne volim se oslanjati na druge da će obaviti moj posao. Povrh toga, Nikki je danas došla s uznemirujućim vijestima.
- Kao na primjer? - upita David. - Pitaj nju - reče Angela.
David klizne s barskog stolca i sjedne na stolicu u blagovaonici. Nikki mu je ispričala što se tog dana dogodilo. Angela je došla u sobu i počela postavljati stol oko Nikkinih knjiga.
- Jesi li još uvijek pristalica javne škole kad čuješ o pištoljima i drogi u šestom razredu? - upita Angela.
- Javne škole treba podrţavati - reče David. - Ja sam pohađao jednu takvu školu.
- Vremena su se promijenila - reče Angela.
- Ako ljudi poput nas pobjegnu - reče David - škole nemaju nikakvih izgleda.
- Ne ţelim biti idealist kad je riječ o sigurnosti moje kćeri obrecne se Angela.
Kad je večera bila gotova, u napetoj su tišini pojeli špagete marinara i salatu.
Nikki je nastavila čitati, ignorirajući roditelje. Angela je nekoliko puta glasno uzdahnula i prošla prstima kroz kosu. Bila je na rubu suza. David je bio bijesan. Nakon što je tako naporno radio za proteklih trideset šest sati, mislio je da ne zasluţuje takvo ophođenje.
Angela odjednom odgurne stolicu, uzme svoj tanjur i baci ga u sudoper.
Razbio se, a David i Nikki su poskočili.
- Angela - reče David s mukom kontrolirajući glas. - Ponašaš se pretjerano emotivno. Razgovarat ćemo o tome tko će odlaziti po Nikki. Mora postojati drugo rješenje.
Angela obriše nekoliko suza iz kutova očiju. Suzbila je poriv da se izdere na Davida i kaţe mu kako je njegovo poimanje sebe kao razumnog, pomirljivog partnera daleko od stvarnosti.
Angela se okrene od sudopera. - Znaš - reče - pravi je problem u tome što smo izbjegavali donošenje odluke o tome što ćemo učiniti prvog srpnja.
- Ne čini mi se da je ovo pravi trenutak za razgovor o budućnosti - reče David. - Iscrpljeni smo.
- O, gluposti - reče Angela. Vrati se do stola i sjedne. - Tebi se nikad ne čini da je pravi trenutak. Problem je u tome što vrijeme prolazi, a nedonošenje odluke je ipak nekakva odluka. Prvi srpnja je za manje od mjesec i pol.
- Dobro - rezignirano će David. - Idem po popis. - Počne ustajati. Angela ga zadrţi.
- Ne treba nam tvoj popis - reče Angela. - Imamo tri mogućnosti. Čekali smo odgovor iz New Yorka i dobili smo ga prije tri dana. Evo ukratko naših mogućnosti: moţemo poći u New York gdje ću ja početi specijalizaciju forenzične medicine, a ti respiratorne; moţemo ostati ovdje u Bostonu gdje ću se ja baviti forenzičnom medicinom, a ti ćeš poći na Harvard i specijalizirati opću medicinu; ili moţemo poći u Bartlet i početi raditi.
David jezikom ovlaţi suha usta. Pokuša razmišljati. Otupio je od umora. Ţelio je svoj popis, ali ga je Angela još uvijek drţala za ruku. - Malo je zastrašujuće otići s fakulteta - konačno će David.
- Svim se srcem slaţem - reče Angela. - Toliko smo dugo studenti da je teško zamisliti drugačiji ţivot.
- Istina je da smo tijekom posljednje četiri godine imali malo vremena za osobni ţivot - reče David.
- Kvaliteta ţivota mora se jednom uzeti u obzir - sloţi se Angela. - Činjenica je da ćemo vjerojatno morati ţivjeti u ovom stanu ako ostanemo u Bostonu.
Imamo previše dugova da bismo bilo kamo selili.
- Bilo bi otprilike isto kad bismo pošli u New York - reče David. - Osim ako ne prihvatimo pomoć mojih roditelja - reče Angela. - Dosad smo to izbjegli -
podsjeti je David. - Uz njihovu pomoć uvijek je bilo vezano mnogo obveza.
- Slaţem se - reče Angela. - Moramo misliti i na Nikkino stanje. - Ţelim psa -
reče Nikki.
- Nikki je sasvim dobro - reče David.
- Ali ovdje i u New Yorku je zrak jako zagađen - reče Angela. - To će prije ili kasnije imati posljedica. I postajem umorna od kriminala u ovom gradu.
- Pokušavaš li mi reći da ţeliš poći u Bartlet? - upita David.
- Ne - reče Angela - samo pokušavam misliti na sve. No moram priznati, kad čujem o pištoljima i drogi u šestom razredu, Bartlet mi zvuči sve bolje i bolje.
- Pitam se je li onako divno kako nam je ostalo u sjećanju - zamišljeno će David. - Budući da se praktički nikamo ne mičemo, moţda smo ga previše idealizirali.
- Postoji samo jedan način da to saznamo - reče Angela. - Pođimo natrag!
uzvikne Nikki.
- Dobro - reče David. - Danas je četvrtak. Što mislite o suboti? - Meni dobro zvuči - reče Angela.
- Huraa! - reče Nikki.
PETAK, 21 . SVIBNJA
Traynor je potpisao sva pisma što ih je tog jutra izdiktirao i uredno ih sloţio u kutu stola. Ţeljno je ustao i navukao ogrtač. Prolazio je kroz vanjski ured na svom putu u Iron Horse na ručak kad ga je pozvala njegova tajnica, Collette, kako bi se javio na telefon Tomu Baringeru.
Gunđajući ispod glasa, Traynor se vratio do svog stola. Tom je bio previše vaţan klijent da bi se njegov poziv ignorirao.
- Nikad nećeš pogoditi gdje sam - reče Tom. - Nalazim se na hitnom traktu i čekam da dođe dr. Portland kako bi me pokrpao.
- Moj Boţe, što se dogodilo? - upita Traynor.
- Nešto glupo - prizna Tom. - Čistio sam lišće iz oluka kad su se ljestve na kojima sam stajao srušile. Slomio sam kuk. Tako mi barem kaţe liječnik na hitnom traktu.
- Ţao mi je - reče Traynor.
- O, moglo je biti i gore - reče Tom. - No očito je da neću uspjeti doći na sastanak što smo ga zakazali za danas poslijepodne.
- Jasno - reče Traynor. - Jesi li ţelio razgovarati o nečemu vaţnom?
- To moţe čekati - reče Tom. - No slušaj, kad sam te već uhvatio, kako bi bilo da nazoveš moćnike u bolnici? Mislim da zasluţujem malo posebne pozornosti.
- Vrijedi - reče Traynor. - Osobno ću se za to pobrinuti. Upravo sam na odlasku. Idem na ručak s izvršnom upraviteljicom bolnice.
- U pravi trenutak - reče Tom. - Reci koju riječ za mene. Nakon što je spustio slušalicu, Traynor je rekao tajnici neka otkaţe
sastanak s Tomom i ostavi slobodno mjesto. Za to će vrijeme obaviti zaostale poslove.
Traynor je prvi stigao u gostionicu. Naručio je suhi martini i pogledom prešao preko prostorije s gredama na stropu. U posljednje se vrijeme uobičajilo da dobiva najbolji stol u kući, u ugodnom separeu s dramatičnim pogledom na rijeku koja je tekla iza gostionice. Traynor je osjetio još veće zadovoljstvo kad je vidio Jeba Wigginsa, svog starog suparnika i potomka jedne od rijetkih od davnina bogatih obitelji u Bartletu, kako sjedi za daleko slabijim stolom. Jeb se uvijek prezirno odnosio prema Traynoru. Traynorov je otac radio u tvornici vješalica koja je tada bila u vlasništvu Wigginove obitelji. Traynor je uţivao u izmijenjenim ulogama: sad on upravlja najvećim poslom u gradiću.
Helen Beaton i Barton Sherwood su zajedno stigli. - Oprosti što kasnimo - reče Sherwood pridrţavajući stolicu za Helen Beaton. Beaton i Sherwood dobili su svoja uobičajena pića te su svi naručili jelo. Čim se konobar udaljio, Beaton progovori: - Imam dobre vijesti. Jutros sam se sastala s Charlesom Kelleyjem, a on nema ništa protiv naše zamisli o programu bonusa za CMV liječnike.
Njegova je jedina briga hoće li za to CMV izdvajati veća sredstva, što neće.
Obećao je prenijeti zamisao svojim šefovima, ali ne očekujem nikakve probleme. - Izvrsno - reče Traynor.
- Ponovno ćemo se sastati u ponedjeljak - doda Beaton. - Voljela bih da i ti dođeš, ako imaš vremena.
- Svakako - reče Traynor.
- Sad nam samo treba početni kapital - reče Beaton. - Zato sam porazgovarala s Bartonom te mislim da smo i to riješili. - Beaton stisne Sherwoodovu ruku.
Sherwood se nagne naprijed i prigušenim glasom progovori: - Sjećaš se one malene svote novca za podmićivanje što smo ga izdvojili od onoga što nam je ostalo nakon izgradnje zgrade za radioterapiju? Uloţili smo ga na Bahamima.
Podizat ću male iznose, već prema potrebi. Dio tog novca moţemo također iskoristiti za odmore na Bahamima. To je najlakše. Na Bahamima time čak moţemo plaćati avionske karte.
Stiglo je jelo pa su svi šutjeli dok se konobarica nije udaljila.
- Mislili smo da bi odmor na Bahamima mogao biti prva nagrada - objasni Beaton. - Mogla bi se dodijeliti liječniku koji tijekom određene godine ima najmanji postotak hospitalizacija.
- To je savršeno - reče Traynor. - Cijela zamisao zvuči sve bolje i bolje.
- Bolje da je što prije provedemo u djelo - reče Beaton. - Zasad su svibanjske brojke lošije nego travanjske. Više se pacijenata prima u bolnicu, a time se povećava novčani gubitak.
- Ja imam malo dobrih vijesti - reče Sherwood. - Bolnički amortizacijski fond se oporavio zahvaljujući prelijevanju gotovine iz ostavštine od osiguranja. To je učinjeno tako da kontrolori dionica neće ni opaziti.
- Imamo jednu krizu za drugom - poţali se Traynor. Nije kanio Sherwoodu odati priznanje zato što je popravio ono što je sam pokvario.
- Ţeliš li da počnem izdavati dionice za parkirališnu garaţu? upita Sherwood.
- Ne - odgovori Traynor. - Naţalost, ne moţemo. Moramo se ponovno obratiti Gradskom vijeću. Njihovo odobrenje bilo je uvjetovano vremenom izgradnje.
- S prezirnim izrazom lica Traynor je glavom pokazao prema susjednom stolu. - Predsjedavajući u Gradskom vijeću, Jeb Wiggins, drţi da ćemo upropastiti turističku sezonu ako budemo gradili tijekom ljeta.
- Kako nezgodno - reče Sherwood.
- I ja imam dobre vijesti - doda Traynor. - Baš sam jutros saznao da smo i ove godine izbjegli operacije na otvorenom srcu. Nije li to strašno?
- O, kakva tragedija - nasmije se Beaton. - Hvala Bogu!
Nakon što im je posluţena kava, Traynor se sjetio poziva Toma Baringera.
Prenio je informaciju gospođi Beaton.
- Već znam za prijem gospodina Baringera u bolnicu - reče Beaton. - Nedavno sam u kompjutor unijela program koji me upozorava kad takav pacijent dođe u bolnicu. Već sam razgovarala s Caldwellom, a on će se pobrinuti da gospodin Baringer dobije odgovarajući tretman. Kolika je vrijednost fonda?
- Milijun dolara - reče Traynor. - Nije golem, ali ni zanemariv. Završivši s ručkom, izišli su na blistavu sunčanu svjetlost kasnog proljeća.
- Što je s rasvjetom na parkiralištima? - upita Traynor.
- To je već gotovo - reče Beaton. - Obavljeno je prije više od tjedan dana. No odlučili smo rasvijetliti samo donje parkiralište. Gornje se koristi samo tijekom dana, a tako smo uštedjeli znatna novčana sredstva.
- Zvuči razumno - reče Traynor.
Blizu Drţavne banke Green Mountain naletjeli su na Waynea Robertsona.
Šešir široka oboda spustio je nisko na čelo kako bi zaštitio oči od sunca. Kao dodatnu zaštitu nosio je naočale za sunce.
- Dobar dan - srdačno će Traynor.
Robertsori u znak pozdrava dotakne obod šešira.
- Ima li kakvih zapanjujućih otkrića u Hodgesovu slučaju? - upita Traynor.
- Teško - reče Robertson. - Zapravo, razmišljamo o prekidanju istrage.
- Ne treba previše ţuriti - upozori ga Traynor. - Sjeti se, taj starkelja se običava pojaviti kad ga se najmanje očekuje.
- I najmanje ţeli - doda Beaton.
- Dr. Cantor misli da je na Floridi - reče Robertson. - I sam počinjem u to vjerovati. Mislim da ga je ona mala sablazan o tome da bolnica vodi brigu o njegovoj kući prilično uzdrmala pa je otišao iz gradića.
- Meni se čini da nije bio tako osjetljiv - primijeti Traynor. - Ali kako bih ja to mogao znati?
Nakon pozdrava i dobrih ţelja za vikend, vratio se svatko na svoj posao.
Dok se Helen Beaton vozila uzbrdicom prema bolnici, razmišljala je o Traynoru i svom odnosu s njim. Nije bila zadovoljna; ţeljela je više. Sastanci jednom ili dvaput mjesečno nisu ono što je očekivala.
Beaton je upoznala Traynora prije nekoliko godina kad je došao u Boston na seminar o poreznim zakonima. Radila je u gradu kao pomoćnik administratora u jednoj od harvardskih bolnica. Oboje je odmah osjetilo uzajamnu privlačnost. Proveli su zajedno strastveni tjedan, a potom se povremeno sastajali dok joj on nije ponudio posao izvršne upraviteljice bolnice u Bartletu. Naveo ju je da povjeruje kako će s vremenom zajedno ţivjeti, ali to se zasad nije dogodilo. Traynor nije dobio razvod za koji joj je tvrdio da je neizbjeţan. Helen Beaton je osjećala da mora nešto učiniti kako bi popravila situaciju, ali nije znala što.
Vrativši se u bolnicu, Beaton pođe ravno u sobu 204 gdje je očekivala da će naći Toma Baringera. Kanila je provjeriti je li mu udobno. Nije bio tamo.
Umjesto njega Beaton je na svoje iznenađenje našla drugog pacijenta: ţenu po imenu Alice Nottingham. Beaton se naljuti, siđe u prizemlje i ţustrim korakom uđe u Caldwellov ured.
- Gdje je Baringer? - kratko upita. - U sobi 204 - reče Caldwell.
- Osim ako gospodin Baringer nije promijenio spol i sad se zove Alice, on nije u sobi 204.
Caldwell brzo ustane. - Nešto nije u redu. - Progura se kraj Helen Beaton i poţuri u prijamni ured. Ondje potraţi Janice Sperling i upita je što se dogodilo s Tomom Baringerom.
- Smjestila sam ga u 209 - reče Janice.
- Rekao sam vam da ga smjestite u 204 - reče Caldwell.
- Znam - prizna Janice. - No nakon našeg razgovora, oslobodila se soba 209.
To je veća soba. Rekli ste da je gospodin Baringer poseban pacijent. Mislila sam da će se ugodnije osjećati u 209.
- 204 ima bolji pogled, a ima i novi ortopedski krevet - reče Caldwell. - Čovjek ima slomljen kuk. Ili promijenite sobe, ili zamijenite krevete.
- Dobro - reče Janice i zakoluta očima. Neki ljudi nikad nisu zadovoljni.
Caldwell pođe do Beatonina ureda i promoli glavu kroz vrata. Ţao mi je što nisam pratio razvoj događaja - reče. - No to će se popraviti u roku od jednog sata. Obećavam.
Beaton kimne i vrati se svom poslu.
SUBOTA, 22. SVIBNJA
David je namjestio budilicu na pet i četrdeset pet kao da je normalan radni dan. U šest i petnaest već je bio na putu u bolnicu. Temperatura zraka već se popela do dvadeset stupnjeva, a nebo je bilo sasvim vedro, Završio je obilazak svojih pacijenata prije devet i odmah pošao kući.
- Dobro, vas dvije - doviknuo je čim je ušao u stan. - Ne ţelim cijeli dan provesti u čekanju. Krenimo već jednom.
Nikki se pojavi na vratima svoje sobe. - To nije pošteno, tata. Mi smo tebe čekale.
- Samo se šalim - nasmije se David i razigrano poškaklja Nikki. Uskoro su krenuli. Nedugo zatim urbana sredina ustupila je mjesto stablima posutom predgrađu, a potom su slijedila duga šumovita područja. Što su dalje odlazili na sjever, okoliš je postajao ljepši, pogotovo sada kad je drveće prolistalo.
Kad su stigli u Bartlet, David je znatno usporio. Upijali su prizore poput ţeljnih turista.
- Ovo je još slikovitije no što mi je ostalo u sjećanju - reče Angela. - Eno onog istog psića! - vikne Nikki. Pokaţe na drugu stranu ulice. - Moţemo li stati?
David skrene na prazno mjesto za parkiranje. - Imaš pravo - reče. - Prepoznao sam gospođu.
- Ja sam prepoznala psa - reče Nikki. Otvori vrata automobila i izađe.
- Samo trenutak! - vikne Angela. Iskoči iz automobila, uhvati Nikki za ruku te je povede preko ulice. David pođe za njima.
- Zdravo još jednom - reče ţena kad joj je Nikki prišla. Psić je ugledao Nikki i počeo potezati uzicu. Kad se Nikki sagnula, psić joj je polizao lice. Nikki se iznenađeno nasmijala.
- Ne znam jeste li zainteresirani, ali gospodin Staley je prije nekoliko tjedana dobio mladunčad retrivera - reče ţena. - Nalaze se u ţeljezariji na suprotnoj strani ulice.
- Moţemo li ih poći vidjeti? - molećivo će Nikki. - Zašto ne? - reče David.
Zahvalio je ţeni.
Vrativši se preko ulice, obitelj Wilson uđe u ţeljezariju. U prednjem dijelu prodavaonice, u improviziranoj ogradici, nalazila se kuja gospodina Staleyja, Molly, i hranila pet nejakih psića.
- Krasni su! - usklikne Nikki. - Smijem li ih pomilovati?
- Ne znam - reče David. Okrenuo se u potrazi za nekim tko ondje radi, i praktički udario u gospodina Staleyja koji je stajao točno iza njih.
- Svakako, smije ih pomilovati - reče gospodin Staley nakon što se predstavio.
- Zapravo, prodajem ih. Sigurno mi ne treba šest zlatnih retrivera.
Nikki se spusti na koljena, pruţi ruku u ogradicu i pomiluje jednog psića.
Reagirao je tako da se prilijepio za Nikkin prst kao da će sisati. Nikki oduševljeno cikne.
- Podigni ga ako ţeliš - reče gospodin Staley. - On je najţešći u leglu.
Nikki podigne psića u naručje. Sićušni se psić priljubio uz njezin obraz i pohzao joj nos.
- Oboţavam ga - reče Nikki. Voljela bih da ga moţemo kupiti. Moţemo li? Ja ću skrbiti o njemu.
David osjeti neočekivani nalet suza što ih je silom morao potisnuti. Skrene pogled s Nikki i okrene se Angeli. Ona je papirnatim rupčićem brisala kutke očiju i pogledala muţa. Pogledi su im se sreli u trenutku potpunog razumijevanja. Nikkina skromna molba dirnula ih je više nego tijekom prvog posjeta Bartletu. S obzirom na sve što je prošla sa svojom cističnom fibrozom, doista nije mnogo traţila.
- Misliš li isto što i ja? - upita David.
- Čini mi se - reče Angela. Njezine suze zamijeni smiješak. - To bi značilo da bismo mogli kupiti kuću.
- Zbogom kriminalu i zagađenju - reče David. Pogleda Nikki. - Dobro - reče. -
Moţeš dobiti psa. Selimo u Bartlet!
Nikkino se lice razvedri. Priljubi psića uza se, a on joj poliţe lice. David se okrene gospodinu Staleyju i dogovori cijenu.
- Pretpostavljam da će se za četiri do pet tjedana moći odvojiti od majke - reče gospodin Staley.
- To, će biti savršeno - reče David. - Doći ćemo ovamo krajem mjeseca.
Uz malo muke odvojili su Nikki od psića, a potom su izišli. - Što ćemo.sada? -
uzbuđeno upita Angela.
- Moţemo proslaviti - predloţi David. - Pođi.mo na ručak u gostionicu.
Nekoliko minuta kasnije sjedili su za stolom pokrivenim platnenim stolnjakom i uţivali u prelijepom pogledu na rijeku. David i Angela naručili su po čašu bijelog vina. Nikki je dobila sok od brusnica. Kucnuli su se čašama.
- Ţelio bih nazdraviti našem dolasku u Rajski vrt - reče David. - A ja bih ţeljela nazdraviti početku otplaćivanja dugova - reče Angela.
- Čujmo i počujmo! - vedro će David.
- Moţeš li vjerovati? - upita Angela. - Naš zajednički dohodak bit će više od sto dvadeset tisuća dolara.
David je otpjevao nekoliko stihova pjesme We're in the Money. - Mislim da ću psa nazvati Rusty - odluči Nikki.
- To je krasno ime - reče David.
- Što misliš o činjenici da ću ja zarađivati dvostruko više od tebe? - bocne ga Angela.
David je znao da će jednom početi zadirkivanje pa se pripremio. - Ti ćeš to zarađivati u mračnom, turobnom laboratoriju - odgovori istom mjerom. - Ja ću barem raditi sa stvarnim, ţivim, zahvalnim ljudima.
- Neće li to smetati tvojoj osjetljivoj muţevnosti? - nastavi Angela. - Ni najmanje - reče David. - Također je dobro znati da ću ja dobivati alimentaciju ako se ikad razvedemo.
Angela se nagne preko stola kako bi bocnula Davida u rebra. David joj je uspješno parirao. - Osim toga - reče - takva razlika neće dugo postojati. To je ostavština iz prošle ere. Patolozi, kao i kirurzi, te ostali preplaćeni specijalisti uskoro će se spustiti na zemlju.
- Tko kaţe? - upita Angela. - Ja kaţem - odgovori David.
Nakon ručka odlučili su poći ravno u bolnicu i obavijestiti Caldwella o svojoj odluci. Kad su se predstavili njegovoj tajnici, odmah ih je uvela k njemu.
- To je fantastično! - obradovao se Caldwell kad su ga upoznali sa svojom odlukom. - Zna li CMV? - upita.
- Još ne - reče David.
- Hajde - reče Caldwell. - Pođimo ih upoznati s dobrim vijestima. Charles Kelley bio je podjednako zadovoljan vijestima. Nakon čestitanja i rukovanja pitao je Davida kad očekuje da će biti spreman primati pacijente.
- Otprilike odmah - bez oklijevanja će David. - Prvog srpnja.
- Vaše staţiranje završava tek tridesetoga - podsjeti ga Kelley. - Zar ne ţelite malo vremena da se smjestite?
- S obzirom na naš dug - reče David - što prije počnemo raditi, bolje ćemo se osjećati.
- Isto vrijedi i za vas? - Caldwell upita Angelu. - Svakako - odgovori Angela.
David upita mogu li ponovno poći do ureda u kojima će raditi. Kelley mu je rado udovoljio.
David zastane pred vratima čekaonice zamišljajući kako će njegovo ime izgledati u praznom prostoru ispod imena dr. Randalla Portlanda. To je bio dug, naporan put, a počeo je u osmom razredu kad je odlučio postati liječnik, ali je konačno uspio.
David otvori vrata i prijeđe preko praga. Njegovo je sanjarenje prekinuo lik u kirurškoj odjeći koji je naglo skočio s kauča u čekaonici. - Što ovo znači? -
ljutito upita čovjek.
Potrajalo je trenutak dok David nije prepoznao dr. Portlanda. Dijelom je tome bio razlog neočekivanost susreta, ali i činjenica da se dr. Portland promijenio u mjesec dana otkako ga je David upoznao. Prilično je izgubio na teţini; oči su mu djelovale upalo, čak progonjeno, a obrazi ispijeni.
Kelley se progura naprijed, iznova upozna Davida i Randalla, a potom Randallu objasni zašto su ondje. Ljutnja dr. Portlanda splasne. Poput balona koji ostaje bez zraka, skljokao se natrag na kauč. David opazi da Randall nije samo smršavio, već je djelovao vrlo blijedo.
- Ţao mi je što smo vas uznemirili - reče David.
- Samo sam pokušavao malo odspavati - objasni dr. Portland. Glas mu je bio bezizraţajan. Zvučio je jednako iscrpljeno kako je i izgledao. - Jutros sam obavio jednu operaciju pa sam se osjećao umornim.
- Tom Baringer? - upita Caldwell. Dr. Portland kimne.
- Nadam se da je sve dobro prošlo - reče Caldwell.
- Operacija je dobro prošla - reče dr. Portland. - Sad moramo drţati palčeve za poslijeoperativni oporavak.
David se još jednom ispriča, a zatim ih sve izvede iz prostorije. - Ţao mi je zbog toga - reče Kelley.
- Što mu se dogodilo? - upita David.
- Ništa, koliko ja znam - odgovori Kelley. - Ne izgleda dobro - primijeti David.
- Meni se učinilo da djeluje deprimirano - reče Angela.
- Ima puno posla - prizna Kelley. - Siguran sam da je samo premoren.
Grupica se zaustavi ispred Kelleyjeva ureda. - Sad kad znamo da dolazite -
reče Kelley - moţemo li učiniti štogod kako bismo vam pomogli?
- Morat ćemo pogledati nekoliko kuća - reče Angela. - Koga bismo mogli nazvati?
- Dorothy Weymouth - reče Caldwell. - Ima pravo - sloţi se Kelley.
- Ona je daleko najbolji posrednik za prodaju nekretnina u gradiću - doda Caldwell. - Pođimo natrag u moj ured pa ćete odande nazvati.
Pola sata kasnije cijela se obitelj nalazila u uredu Dorothy Weymouth na prvom katu zgrade nasuprot vagon restoranu. Bila je krupna, ljubazna ţena u bezobličnoj haljini sličnoj šatoru.
- Moram priznati da sam impresionirana - reče Dorothy. Imala je iznenađujuće visok glas za tako krupnu ţenu. - Dok ste vi bili na putu iz bolnice ovamo, nazvao je Barton Sherwood i rekao mi kako vam je banka spremna pomoći. Dakle, ne događa se često da nazove predsjednik banke prije nego upoznam klijenta.
- Nisam sigurna kakav je vaš ukus - reče Dorothy i počne po stolu slagati fotografije posjeda za prodaju. - Morat ćete mi pomoći. Ţelite li bijelu drvenu kuću u gradiću ili izoliranu kamenu kuću na selu? Što je s veličinom? Je li to vaţno? Planirate li imati još djece?
David i Angela su se ukočili na pitanje hoće li imati još djece. Dok se Nikki nije rodila, nisu imali pojma da su nositelji gena cistične fibroze. Nisu mogli ignorirati tu činjenicu.
Dorothy nije bila svjesna da ih je pogodila u slabu točku, te je nastavila svoj monolog i istodobno slagala fotografije kuća.
- Ctvdje je posebno lijep posjed koji je upravo došao na trţište. Krasan je.
Angela zadrţi dah. Podigne fotografiju. Nikki pokuša pogledati preko njezina ramena.
- Ovo mi se doista sviđa - reče Angela. Pruţi fotografiju Davidu. Radilo se o kući od cigle u georgijanskom stilu s izbočenim okruglim prozorima s obje strane ulaznih vrata. Bijeli stupovi drţali su trijem sa zabatom iznad vrata.
Iznad zabata nalazio se veliki prozor.
- To je jedna od najstarijih kuća od cigle u području - reče Dorothy. -
Izgrađena je oko 1820. godine.
- Što je ovo sa straţnje strane? - upita David i pokaţe mjesto na fotografiji.
Dorothy pogleda. - To je stari silos - reče. - Iza kuće je štagalj povezan s kućom. Na fotografiji ga ne moţete vidjeti jer je snimljena točno ispred kuće, s nizbrdice. Imanje je nekad bilo stočno gospodarstvo s mljekarstvom, prilično uspješno, koliko sam shvatila.
- Fantastična je - čeznutljivo će Angela. - No sigurna sam da si to ne bismo mogli priuštiti.
- Mogli biste, sudeći prema onome što mi je Barton Sherwood rekao - reče Dorothy. - Osim toga, znam da vlasnica, Clara Hodges, jedva čeka da to proda. Sigurno bismo mogli sklopiti povoljan dogovor. U svakom slučaju, vrijedi pogledati. Izaberite još četiri ili pet drugih pa idemo u obilazak.
Dorothy je mudro organizirala obilazak pa je Hodgesovu kuću ostavila posljednju. Nalazila se oko četiri kilometra juţno od središta gradića, na vrhu malenog breţuljka. Najbliţa kuća bila je udaljena dvjesto metara. Kad su skrenuli na kolni prilaz, Nikki je opazila ribnjak i odmah se zaljubila u mjesto.
- Ribnjak nije samo slikovit - reče Dorothy. - Izvrstan je za klizanje zimi.
Dorothy je zaustavila automobil između kuće i ribnjaka, te malo po strani.
Odatle su imali pogled na kuću i štagalj. Ni Angela ni David nisu izustili ni riječi. Otmjeni i impozantni karakter kuće izazivao je strahopoštovanje. Sad su shvatili da kuća ima dva kata, a ne samo jedan. Vidjeli su četiri tavanska prozora na obje strane strmog krova od škriljevca.
- Jeste li sigurni da gospodin Sherwood misli da si ovo moţemo priuštiti? -
upita David.
- Svakako - reče Dorothy. - Dođite, pogledat ćemo unutrašnjost. U stanju bliskom hipnozi, David i Angela slijedili su Dorothy kroz kuću. Dorothy je nastavila svoj uvjeţbani govor posrednika za prodaju, a govorila je stvari kao Ova soba tako puno obećava i Uz samo malo kreativnosti i truda, ova bi prostorija bila jako ugodna. Umanjivala je bilo kakav problem, kao što je truli prozorski okvir ili odlijepljene zidne tapete. Dobre je strane, kao što je veličina mnogih kamina i prelijepa izrada vijenaca iznad prozora, obasipala nizom superlativa.
David je ţelio baš sve vidjeti. Čak su se spustili stubama od sivoga granita u podrum koji se činio posebno vlaţnim i pljesnivim.
- Ovdje se osjeća neki neobičan smrad - reče David. - Postoji li neki problem s vodom?
- Koliko ja znam, ne postoji - reče Dorothy. - Ali ovo je lijepi veliki podrum.
Ima dovoljno mjesta za radionicu ako volite raditi rukama.
Angela potisne smijeh i podrugljivu primjedbu. Baš je htjela reći kako David ima problema i s mijenjanjem ţarulje, ali se suzdrţala.
- Nema poda - primijeti David. Sagnuo se i noktom zagrebao po blatu.
- To je pod od nabijene zemlje - objasni Dorothy. - Uobičajen je u starijim kućama kakva je ova. Ovaj podrum ima i druge karakteristike tipične za kuće iz devetnaestog stoljeća. - Otvorila je teška drvena vrata. - Ovdje je staro spremište za krumpir i druge namirnice.
Unutra je bilo polica za staklenke i sanduka za krumpir i jabuke. Prostorija je bila slabo osvijetljena samo jednom malenom ţaruljom. - Zastrašujuće je - reče Nikki. - Poput podzemne tamnice.
- Ovo će nam dobro doći ako, nam tvoji roditelji dođu u goste reče David. -
Moţemo ih ovdje smjestiti.
Angela zakoluta očima.
Nakon što im je pokazala spremište, Dorothy ih povede do drugog kuta podruma i ponosno pokaţe veliku škrinju za zamrzavanje. - Ova kuća ima i stari i novi način čuvanja hrane - reče.
Prije nego su otišli iz podruma, Dorothy otvori druga vrata. Iza njih su se nalazile druge granitne stube što su vodile do vratašca u podu. - Ove stube vode u straţnje dvorište - objasni Dorothy. - Zato je ovdje drvo za ogrjev. -
Pokaţe nekoliko hvati drva za ogrjev uredno sloţenih uza zid.
Posljednja stvar vrijedna spomena u podrumu bila je golema peć. Izgledala je gotovo kao staromodna parna lokomotiva. - U ovome je nekad gorio ugljen -
objasni Dorothy - ali su je prebacili na naftu. - Pokaţe veliki spremnik za gorivo postavljen na blokovima od troske u kutu nasuprot škrinji za zamrzavanje.
David kimne iako nije puno znao o pećima, bez obzira što u njima gori.
Dok su se vraćali stubama u kuhinju, David je ponovno osjetio neugodni miris pa je pitao za septični sustav.
- Septični je sustav dobar - reče Dorothy. - Dali smo ga pregledati. Nalazi se na zapadnoj strani kuće. Mogu vam pokazati polje u kojemu se gubi ako ţelite.
- Ako ste ga pregledali, siguran sam da je u redu - reče David. Nije imao pojma kako bi takvo polje trebalo izgledati.
Dorothy je odvezla Davida i Angelu do Drţavne banke Green Mountain.
Istodobno su osjećali nervozu i uzbuđenje. Barton Sherwood ih je gotovo odmah primio.
- Našli smo kuću koja nam se sviđa - reče David.
- To me ne čudi - reče Sherwood. - U Bartletu ima mnogo prekrasnih kuća.
- Riječ je o kući u vlasništvu Clare Hodges - nastavi David. - Pruţio mu je papir s podacima o posjedu. - Gospođa traţi dvjesto pedeset tisuća dolara. Što banka misli o imanju i o cijeni?
- To je krasna stara kuća - reče Sherwood. - Dobro mi je poznata. - Preletio je pogledom papir. - Ima izvrstan poloţaj. Zapravo, graniči s mojim imanjem.
Što se tiče cijene, mislim da je povoljna.
- Znači, banka bi nam odobrila zajam za tu cijenu? - upita Angela. Ţeljela je biti sigurna. Sve se činilo previše dobrim da bi bilo istinito.
- Naravno, vi ćete ponuditi manje - reče Sherwood. - Predloţio bih početnu ponudu od sto devedeset tisuća. No banka bi vam odobrila zajam i do iznosa traţene svote.
Petnaest minuta kasnije David, Angela i Nikki izišli su na toplo vermontsko sunce. Nikad ranije nisu kupili kuću. To je bila monumentalna odluka. Ipak, nakon što su odlučili doći u Bartlet, postali su spremni za donošenje drugih odluka.
- Dakle? - upita David.
- Ne mogu zamisliti da bismo mogli naći nešto što bi nam se više svidjelo -
reče Angela.
- Čak ću moći staviti pisaći stol u svoju sobu - reče Nikki. David ispruţi ruku i razbaruši Nikkinu kosu. - S obzirom na to koliko prostorija ima ona kuća, moţeš imati vlastitu radnu sobu.
- Učinimo to - reče Angela.
Vrativši se u Dorothyn ured, iznijeli su zadovoljnoj posrednici za prodaju nekretnina svoju odluku. Dorothy je za nekoliko minuta dobila Claru Hodges na telefon te je, pomalo nekonvencionalno, sklopljen usmeni dogovor o cijeni od dvjesto deset tisuća dolara.
Dok je Dorothy sastavljala formalni ugovor, David i Angela razmijeniše poglede. Nikako im nije bilo jasno da su postali novi vlasnici prelijepog doma kakvome se ni u snu nisu mogli nadati. Ipak, pomalo su osjećali i tjeskobu.
Njihov se dug više nego udvostručio, te su sad dugovali preko tristo pedeset tisuća dolara.
Do kraja dana, nakon šetkanja između Dorothyna ureda i banke, ispunjeni su svi potrebni papiri i određen je konačni datum preuzimanja.
- Imam za vas nekoliko imena - rekla je Dorothy kad su završili s papirologijom. - Pete Bergan obavlja raznovrsne poslove u gradiću. Nije najpametniji na svijetu, ali dobro radi. A za ličenje ja se uvijek koristim uslugama Johna Murraya.
David zapiše imena i telefonske brojeve.
- Ako vam treba netko pričuvati Nikki, moja starija sestra, Alice Doherty, rado će vam pomoći. Izgubila je muţa prije nekoliko godina. Osim toga, ţivi u vašoj blizini.
- To je izvrstan savjet - reče Angela. - Budući da ćemo oboje raditi, gotovo svakodnevno će nam netko trebati.
Kasnije istoga poslijepodneva David i Angela su se sastali s radnikom i ličiocem u svom novom domu. Dogovorili su se za generalno čišćenje, minimalno ličenje i popravke kako bi kuća bila otporna na vremenske nepogode.
Još su jednom posjetili ţeljezariju kako bi Nikki mogla pomilovati Rustyja i oprostiti se od njega, a potom je obitelj Wilson krenula put Bostona. Angela je vozila. Ni David ni Nikki nisu zadrijemali. Svi su bili jako uzbuđeni i puni snova o novom ţivotu koji će uskoro započeti.
- Što si mislila o dr. Portlandu? - upita David nakon razdoblja tišine.
- Kako to misliš? - začudi se Angela.
- Ne bi se moglo reći da je bio prijateljski raspoloţen - reče David.
- Mislim da smo ga probudili.
- Ipak, većina ljudi ne bi se ponašala tako razdraţljivo. Usto, izgledao je kao podgrijana smrt. Tako se drastično promijenio za samo mjesec dana.
- Činilo mi se da zvuči i izgleda deprimirano.
David slegne ramenima. - Nije bio naročito prijateljski raspoloţen ni kad smo ga prvi put upoznali, kad već razmišljam o tome. Samo ga je zanimalo znam li igrati košarku. U njemu ima nečega što u meni izaziva nelagodu. Nadam se da neće biti naporno dijeliti s njim iste prostorije.
Već se posve smračilo kad su se vratili u Boston; usput su stali na večeri. Kad su se vratili u svoj stan, u čudu su se osvrtali oko sebe, ne shvaćajući da su četiri godine mogli ţivjeti u tako skučenom, klaustrofobičnom prostoru.
- Cijeli bi ovaj stan stao u knjiţnicu nove kuće - prokomentira Angela.
David i Angela odlučili su nazvati roditelje kako bi s njima podijelili uzbuđenje. Davidovi su bili oduševljeni. Nakon umirovljenja preselili su u Amherst, New Hampshire, pa su osjećali da im je Bartlet u susjedstvu. - Sad ćemo vas češće viđati - rekli su.
Angelini su roditelji drugačije reagirali.
- Lako je izaći iz akademskih krugova - rekao je dr. Walter Christopher. - Ali je teško ponovno ući. Mislim da ste mogli zatraţiti moje mišljenje prije tako glupog poteza. Evo ti majke.
Angelina majka je preuzela slušalicu i izrazila svoje razočaranje zbog njihove odluke da ne dođu u New York. - Tvoj je otac proveo mnogo vremena razgovarajući sa svim mogućim ljudima kako bi vam ovdje osigurao dobra radna mjesta - rekla je. - Mislim da je nerazumno što niste iskoristili njegov trud.
Angela je spustila slušalicu i okrenula se Davidu. - Nikad nam nisu pruţali naročitu podršku - reče. - Pretpostavljam da nisam trebala očekivati da će se sada promijeniti.
PONEDJELJAK, 24. SVIBNJA
Traynor je stigao u bolnicu neko vrijeme prije sastanka zakazanog za to poslijepodne. Umjesto da pođe ravno u ured Helen Beaton, zaputio se na bolesnički odjel prvoga kata i pošao do sobe 209. Duboko je udahnuo kako bi se pribrao i otvorio vrata. Činjenica da je predsjedavajući bolničkog upravnog odbora, nije promijenila Traynorovu averziju prema medicinskim situacijama, pogotovo lošim medicinskim situacijama.
Svjestan da u nazočnosti teško bolesnih osoba treba površno disati, Traynor prijeđe preko zamračene sobe i priđe velikom ortopedskom krevetu. Sagnuo se pomno pazeći da ništa ne dotakne i pogledao svog klijenta, Toma Baringera. Tom nije dobro izgledao, a Traynor mu se nije ţelio previše pribliţavati kako se ne bi zarazio nekom uţasnom bolešću. Tomovo je lice posivjelo i teško je disao. Plastična cjevčica vijugala je iza njegove glave i dovodila mu kisik u nos. Oči su mu bile sklopljene, a ispod kapaka cijedila je mast.
- Tome - tiho će Traynor. Kad nije bilo odgovora, pozvao ga je glasnije. No Tom se nije pomaknuo.
- On više ne moţe odgovoriti.
Traynor poskoči, a sva mu se krv povukla iz lica. Mislio je da je u sobi sam s Tomom.
- Njegova pneumonija ne reagira na liječenje - ljutito će stranac. Sjedio je u kutu sobe. Bio je obavijen sjenkama; Traynor mu nije mogao vidjeti lice.
- Umire kao i ostali - reče čovjek.
- Tko ste vi? - upita Traynor. Obriše čelo na kojem su trenutno izbile kapljice znoja.
Čovjek ustane. Tek je tada Traynor vidio da je odjeven u kiruršku odjeću pokrivenu bijelim ogrtačem.
- Ja sam liječnik gospodina Baringera, Randy Portland. - Priđe suprotnoj strani kreveta i zagleda se u svog komatoznog pacijenta. - Operacija je uspjela, ali pacijent će uskoro umrijeti. Pretpostavljam da ste već ranije čuli varijaciju te dosjetke.
- Pretpostavljam da jesam - nervozno će Traynor. Šok zbog nazočnosti dr.
Portlanda pretvarao se u tjeskobnu zabrinutost. U čovjekovu ponašanju bilo je nečeg vrlo neobičnog. Traynor nije bio siguran što će dalje učiniti.
- Kuk je popravljen - reče dr. Portland. Podigne rub plahte kako bi Traynor mogao vidjeti čvrsto sašivenu ranu. - Bez ikakvih problema. No naţalost to je bilo fatalno liječenje. Gospodin Baringer sigurno neće na vlastitim nogama izaći odavde. - Portland spusti plahtu i prkosno se zagleda u Traynorove oči. -
S ovom bolnicom nešto nije u redu - reče. - Ne kanim na sebe preuzeti krivnju.
- Dr. Portlande - s oklijevanjem će Traynor. - Meni ne izgledate dobro. Moţda biste i sami trebali posjetiti liječnika.
Dr. Portland zabaci glavu i nasmije se. No to je bio prazni, neveseli smijeh, a prekinuo se jednako naglo kako je i počeo. - Moţda imate pravo - reče. -
Moţda ću baš to učiniti. - Tada se okrene i izađe iz sobe.
Traynor je zabezeknuto gledao za njim. Pogledao je Toma kao da očekuje da će se probuditi i objasniti mu ponašanje dr. Portlanda. Traynor je mogao razumjeti kako se liječnici emotivno veţu za stanje svojih pacijenata, ali dr.
Portland je djelovao rastrojeno.
Traynor je još jednom pokušao komunicirati s Tomom. Shvativši uzaludnost svojih nastojanja, udaljio se od kreveta i tiho izišao iz sobe. Oprezno se osvrnuo u potrazi za dr. Portlandom. Nije ga vidio pa je ţurno pošao u Beatonin ured. Caldwell i Kelley su već bili ondje.
- Poznajete li dr. Portlanda? - upita Traynor i sjedne.
Svi kimnu glavama. Kelley progovori: - On je jedan od naših. Kirurg ortoped.
- Upravo sam s njim imao vrlo čudan i neugodan susret - reče Traynor. - Na putu ovamo pošao sam posjetiti svoga klijenta, Toma Baringera, koji je jako bolestan. Dr. Portland je sjedio u kutu Tomove zamračene sobe. Nisam ga čak ni opazio kad sam ušao. Kad je progovorio, ponašao se čudno, čak ratoborno.
Pretpostavljam da je uznemiren zbog Tomova stanja, ali rekao je nešto o tome kako ne kani na sebe preuzeti svu krivnju i da nešto nije u redu s bolnicom.
- Mislim da je napet zbog premorenosti - reče Kelley. - Nedostaje nam barem jedan ortopedski kirurg. Naţalost, naša nastojanja da nekoga nađemo zasad su neuspješna.
- Meni je djelovao bolesno - reče Traynor. - Savjetovao sam mu da pođe liječniku, ali on se samo nasmijao.
- Porazgovarat ću s njim - obeća Kelley. - Moţda mu treba odmor. Uvijek moţemo dobiti zamjenu za nekoliko tjedana.
- Pa, toliko o tome - reče Traynor nastojeći uskladiti svoje drţanje s ulogom predsjedavajućeg odbora. - Počnimo sa sastankom.
- Prije nego to učinimo - reče Kelley i uputi im svoj očaravajući smiješak -
ţelim nešto reći. Moji su pretpostavljeni jako uznemireni jer opet nismo dobili operacije na otvorenom srcu.
- I mi smo se zbog toga razočarali - nervozno će Traynor. Nije volio počinjati u negativnom tonu. - Naţalost, to nije u našim rukama. Montpelier nas je odbio iako smo mislili da smo dobro prikazali situaciju.
- CMV je očekivao da će se program operacija na otvorenom srcu već normalno odvijati - reče Kelley. - To je bio dio ugovora.
- To je bio dio ugovora pod uvjetom da dobijemo odobrenje ispravi ga Traynor. - No nismo ga dobili. Dakle, pogledajmo što je učinjeno.
Osuvremenili smo MRI, izgradili odjel za neonatalnu intenzivnu njegu i stari kobalt-60 aparat zamijenili novi~, modernim linearnim akceleratorom. Drţim da smo pokazali iznimnu dobru volju, a sve to dok je bolnica gubila novac.
- Gubi li bolnica novac ili ne, to nije CMV-ova briga - reče Kelley. - Pogotovo jer je tome najvjerojatnije razlog neučinkovitost uprave.
- Mislim da griješiš - reče Traynor progutavši ljutnju zbog Kelleyjeve uvredljive insinuacije. Mrzio je kad ga je netko prisilio da se brani, pogotovo ovaj mladi, drski birokrat. - Mislim da CMV mora biti zabrinut ako mi gubimo novac. Ukoliko se situacija pogorša, moţda ćemo morati zatvoriti vrata. To bi bilo loše za svakoga. Moramo raditi zajedno. Nema drugog izbora.
- Ako Opća bolnica Bartlet propadne, CMV će naći drugog suradnika.
- To više nije tako lako - reče Traynor. - Druge dvije bolnice u ovom području više ne funkcioniraju kao zdravstvene ustanove za akutne slučajeve.
- Nema problema - leţerno će Kelley. - Ukoliko se ukaţe potreba, slat ćemo naše pacijente u CMV-ovu bolnicu u Rutlandu. Traynoru zastane srce.
Mogućnost da CMV šalje svoje pacijente
drugamo nikad mu nije pala na pamet. Nadao se da će mu nedostatak bolnica na tom području osigurati moć cjenkanja. Očito nije tako.
- Ne ţelim reći da nisam spreman s vama surađivati - reče Kelley. - Ovo bi trebao biti dinamičan odnos. Na kraju krajeva, imamo isti cilj: zdravlje zajednice. - Ponovno se nasmiješio kao da ţeli pokazati svoje savršene bijele zube.
- Problem je u tome što je niska trenutna dotacija po osobi - bez uvijanja će Traynor. - CMV-ovi liječnici imaju deset posto više hospitalizacija nego smo predvidjeli. Ne moţemo dugo izdrţati takvo prekoračenje. Moramo ponovno pregovarati o dotacijama. O tome je riječ.
- O dotacijama se ne moţe ponovno pregovarati dok ne istekne ugovor -
ljubazno će Kelley. - Za što nas smatraš? Vi ste ponudili sadašnju svotu na natječaju. I potpisali ste ugovor. Dakle, to ostaje. Jedino što mogu učiniti je početi pregovore o dotacijama za usluge hitnog trakta, što je izostavljeno iz početnog ugovora.
- Takav način rada u hitnom traktu zasad ne dolazi u obzir - reče Traynor osjećajući kako mu znoj cijedi ispod pazuha. - Najprije se moramo izvući iz krize.
- Što je razlog našeg današnjeg sastanka - prvi put progovori Helen Beaton.
Potom prikaţe konačnu verziju predloţenog bonus programa za CMV-ove liječnike.
- Svakom CMV liječniku bit će isplaćen bonus pod uvjetom da broj dana u bolnici po potpisniku ostaje na zacrtanoj razini određenoj za jedan mjesec.
Kako se razina spušta, bonus raste, i obrnuto.
Kelley se nasmije. - Meni to zvuči poput lukavog mita. S obzirom na to koliko su liječnici osjetljivi na ekonomske poticaje, to bi svakako trebalo smanjiti hospitalizacije i kirurške zahvate.
- To je zapravo isti plan što ga CMV provodi u svojoj bolnici u Rutlandu.
- Ako djeluje ondje, trebalo bi djelovati i ovdje - reče Kelley. - Nemam ništa protiv toga, pod uvjetom da CMV nema nikakvih dodatnih troškova.
- To će u potpunosti financirati bolnica - reče Beaton.
- Prenijet ću to svojim pretpostavljenima - reče Kelley. - Je li to sve na ovom sastanku?
- To je sve - reče Beaton.
Kelley ustane.
- Bili bismo ti zahvalni ako bi to mogao što više ubrzati - reče Traynor. - Bojim se da smo u velikom minusu s našim proračunom. - Obavit ću to danas -
obeća Kelley. - Nastojat ću do sutra dobiti konačan odgovor. - Zatim se sa svima rukovao i izišao iz prostorije. - Rekla bih da je to prošlo onoliko dobro koliko se moglo očekivati - reče Beaton nakon što je otišao.
- Ohrabrujuće je - reče Caldwell.
- Nije mi se svidjela njegova bezobrazna primjedba o neučinkovitoj upravi -
reče Traynor. - Ne sviđa mi se njegovo drsko ponašanje. Šteta je što moramo s njim imati posla.
- Meni se nije svidjela prijetnja da će pacijente slati u Rutland reče Beaton. - To me zabrinjava. Znači da je naš poloţaj još slabiji no što sam mislila.
- Nešto mi je upravo palo na pamet - reče Traynor. - Maločas smo odrţali sastanak na visokoj razini koji moţda moţe odlučiti o sudbini bolnice, a nije bio nazoČan niti jedan liječnik.
- To su nova vremena - reče Beaton. - Teret rješavanja krize u zdravstvu pada na nas administratore.
- Mislim da je to medicinski ekvivalent za izraz Rat je previše vaţan da bi se prepustio generalima - reče Traynor.
Svi su se nasmijali. To je malo razbilo napetost sastanka.
- Što ćemo s dr. Portlandom? - upita Caldwell. - Hoću li štogod poduzeti?
- Mislim da nemamo što učiniti - reče Beaton. - O njegovim sam kirurškim sposobnostima čula samo najbolje. Sigurno nije prekršio nikakva pravila ili zakone. Drţim da ćemo morati čekati i vidjeti što će poduzeti CMV.
- Nije dobro izgledao - ponovi Traynor. - Nisam psihijatar i ne znam kako izgleda osoba koja će uskoro doţivjeti ţivčani slom, ali ako bih morao pogađati, rekao bih da bi izgledala poput njega.
Zujanje interkoma sve ih je iznenadilo, pogotovo Helen Beaton koja je izričito naredila da ih ne smiju ometati.
- Loše vijesti - rekla je kad je spustila slušalicu. - Umro je Tom Baringer.
Ušutjeli su. Traynor je prvi progovorio: - Smrt nas najuspješnije podsjeća da je bolnica posve drugačija vrsta posla, bez obzira na minuse i deficite.
- Istina - reče Beaton. - Najteţe je u tom poslu što cijeli grad, čak i cijela regija, postaje poput velike obitelji. A kao u svakoj velikoj obitelji, netko uvijek umire.
- Kakva je smrtnost ovdje u Općoj bolnici Bartlet? - upita Traynor. - Nikad mi nije palo na pamet to pitanje.
- Mi smo otprilike na sredini - reče Beaton. - Plus ili minus određenog postotka. Zapravo, bolje stojimo od većine gradskih bolnica pri fakultetima.
- To je olakšanje - reče Traynor. - Na trenutak sam se pobojao da ću imati još
jedan razlog za brigu.
- Dosta je ovog morbidnog razgovora - reče Caldwell. - Imam i neke dobre vijesti. Muţ i ţena koje smo mi i CMV nastojali privući ovamo odlučili su doći u Bartlet. Tako ćemo dobiti vrhunski školovanog patologa.
- To mi je drago čuti - reče Traynor. - Poboljšat će se patologija. - Čak su kupili staru Hodgesovu kuću - doda Caldwell.
- Nije valjda! - usklikne Traynor. - To mi se sviđa. U tome ima neke prekrasne ironije.
Charles Kelley klizne u svoj ferrari coupe, upali motor i doda malo gasa.
Reagirao je onako kako se očekuje od takvog čuda tehnike i pritisnuo ga uz naslon sjedala dok je odlazio s bolničkog parkirališta. Oboţavao je voziti taj automobil, pogotovo u planinskom području. Način na koji je drţao cestu i svladavao zavoje činio mu je istinsko zadovoljstvo.
Nakon sastanka s ljudima iz bolnice Bartlet, Kelley je nazvao izravno Duncana Mitchella, smatrajući to dobrom prilikom da čovjeka na vrhu moći upozna sa svojom nazočnošću. Duncan Mitchell bio je izvršni upravitelj CMV-a, kao i još nekoliko zdravstvenih organizacija i kompanija koje su upravljale bolnicama na Jugu. Glavni je ured bio prikladno smješten u Vermontu gdje je gospodin Mitchell imao farmu.
Kelley nije znao što moţe očekivati te je bio nervozan kad je zvao, ali izvršni se upravitelj pokazao vrlo ljubaznim. Iako ga je Kelley uhvatio u trenutku dok se pripremao za odlazak u Washington, čovjek je velikodušno pristao na sastanak s Kelleyjem ispred glavnog terminala Zračne luke Burlington.
Upravo se dovršavalo punjenje CMV-ova mlaţnjaka gorivom, a Mitchell je pozvao Kelleyja u straţnji dio svoje limuzine. Ponudio mu je piće iz bara.
Kelley je pristojno odbio.
Duncan Mitchell bio je impresivan čovjek. Nije bio visok poput Kelleyja, ali je iz njega zračio osjećaj moći. Bio je elegantno odjeven u konzervativno poslovno odijelo uz svilenu kravatu i zlatne gumbe za manšete. Njegove talijanske cipele bile su od tamnosmeđe krokodilske koţe.
Kelley se predstavio i iznio kratku povijest svoga rada za CMV, spomenuvši da je regionalni upravitelj za područje Opće bolnice Bartlet, za slučaj da to Mitchell ne zna. No činilo se da je Mitchellu poznat Kelleyjev poloţaj.
- S vremenom ţelimo kupiti tu ustanovu - rekao je.
- To sam pretpostavljao - reče Kelley. - Zato sam ţelio s vama osobno razgovarati.
Gospodin Mitchell izvadi zlatnu tabakeru iz dţepa na prsluku i uzme cigaretu. Zamišljeno je njome tapkao po ravnoj površini tabakere. - Iz tih seoskih bolnica moţe se iscijediti puno dobiti - reče Mitchell. - Ali je za to potrebno oprezno planiranje.
- Posve se slaţem s vama - reče Kelley.
- O čemu ste ţeljeli razgovarati? - upita gospodin Mitchell.
- Dvije stvari - reče Kelley. - Prva je bonus program što ga bolnica ţeli uvesti, a sličan je programu što se provodi u našim vlastitim bolnicama. Ţele smanjiti hospitaliziranje.
- Koja je druga? - upita Mitchell. Otpuhne dim prema stropu automobila.
- Jedan od naših CMV liječnika počeo se čudno ponašati nakon poslijeoperacijskih komplikacija u njegovih pacijenata - reče Kelley. - Govori da nije on kriv, te kako nešto nije u redu s bolnicom.
- Je li kada imao psihičkih problema? - upita gospodin Mitchell. - Koliko mi znamo, nije - odgovori Kelley.
- Što se tiče prve stvari, neka uvedu bonus program. U ovom trenutku neće utjecati na završni račun.
- Što ćemo s liječnikom? - upita Kelley.
- Jasno je da ćete morati nešto učiniti - reče Mitchell. - Ne moţemo dopustiti da se takvo ponašanje nastavi.
- Imate li neki prijedlog? - upita Kelley.
- Učinite što budete morali - reče Mitchell. - Pojedinosti prepuštam vama. Dio je umijeća upravljanja velikom organizacijom kakva je naša znati kad nekome povjeriti odgovornost. Ovo je jedan od takvih trenutaka.
- Hvala vam, gospodine Mitchell - reče Kelley. Bio je zadovoljan. Shvatio je da mu je ukazano povjerenje.
Presretni je Kelley izišao iz limuzine i vratio se u ferrari. Dok je odlazio s parkirališta, opazio je kako Mitchell hoda prema CMV-ovu mlaţnjaku.
- Jednoga dana - zarekne se Kelley - ja ću se koristiti tim avionom.
SRIJEDA, 30. LIPNJA
Odjeli interne medicine i patologije priredili su neformalne ceremonije za grupe diplomanata te godine i tako označili kraj njihova staţiranja. Nakon što su uzeli svoje diplome, David i Angela nisu se zadrţavali na zabavama predviđenim za to poslijepodne, već su poţurili kući. Toga će dana otići iz Bostona i poći u susret novom domu i karijerama u Bartletu, Vermont.
- Jesi h uzbuđena? - David upita Nikki.
- Uzbuđena sam jer ću vidjeti Rustyja - izjavi Nikki.
Unajmili su kamionet za selidbe kako bi lakše prenijeli stvari. Morali su se mnogo puta penjati i silaziti stubama kako bi svu svoju imovinu ukrcali u dva vozila. Kad su konačno sve prenijeli, Angela je sjela za volan njihova karavana, a David se ukrcao u kamionet. Nikki je odlučila da će se prvi dio puta voziti s tatom.
David je vrijeme iskoristio za razgovor o prijelazu u novu školu. Pitao ju je hoće li joj nedostajati prijatelji.
- Neki hoće - reče Nikki - ali drugi neće. U svakom slučaju, mislim da ću se snaći.
David se nasmiješi i obeća sebi da će se sjetiti Angeli reći o zrelosti Nikkine primjedbe.
Odmah juţno od granice New Hampshirea zaustavili su se radi ručka. Jedva čekajući da stignu u svoj novi dom, brzo su jeli.
- Presretna sam da smo za sobom ostavili mahniti, kriminalom krcati grad -
rekla je Angela kad su izišli iz restorana i pošli prema vozilima. - U ovom trenutku nije me briga hoćemo li se ikad onamo vratiti.
- Ne znam baš - našali se David. - Nedostajat će mi sirene, pucnjevi, lomljava stakla i povici u pomoć. Ţivot na selu bit će tako dosadan.
Nikki i Angela su u šali počele udarati po njemu. Ostatak puta Nikki je putovala s Angelom u karavanu.
Što su više odlazili na sjever, vrijeme je postajalo ljepše. U Bostonu je bilo sparno, zagušljivo i magličasto. Kad su stigli u Vermont, još uvijek je bilo toplo, ali vedro i s mnogo manje vlage.
Bartlet je djelovao veselo u toplini ranog ljeta. Gotovo na svakom prozoru nalazilo se cvijeće u vazama. Wilsoni su usporili i polako prolazili mirnim gradićem. Malo se ljudi nalazilo na ulicama. Kao da su svi otišli malo zadrijemati nakon ručka.
- Moţemo li stati i uzeti Rustyja? - pitala je Nikki kad su se pribliţili Staleyjevoj ţeljezariji.
- Bolje da se najprije smjestimo - reče Angela. - Morat ćemo mu napraviti nekakvu kućicu u kojoj će boraviti dok ga ne naučimo na kućni red.
David i Angela skrenu na svoj kolni prilaz i parkiraju jedno do drugoga. Sad kad je kuća i sluţbeno postala njihova, osjećali su još veće strahopoštovanje nego tijekom prvoga posjeta.
David izađe iz kamioneta pogleda prikovana za kuću. - Ovo je krasno mjesto -
reče. - Ali čini se da će trebati uloţiti više rada no što sam mislio.
Angela pri$e Davidu i pođe za njegovim pogledom. Dio ukrasa je pao s vijenca iznad prozora. - To me uopće ne zabrinjava - reče Angela. - Zato sam se udala za nekoga tko zna obavljati sitne popravke po kući.
David se nasmije. - Vidim da ću se morati potruditi kako bih stekao tvoje povjerenje.
- Nastojat ću suzbiti predrasude - zadirkivala ga je.
Ključem što su ga dobili poštom otvore ulazna vrata i koraknu unutra. Sve je izgledalo drukčije bez namještaja. Kad su prvi put vidjeli kuću, bila je puna stvari Hodgesovih.
- Ima ugođaj plesne dvorane - reče David.
- Postoji čak i jeka - reče Nikki. Viknula je Zdravo, a riječ je odjekivala kućom.
- To je trenutak kad znaš da si stigao do svog mjesta u ţivotu reče David oponašajući govor Engleza. - Kad ti kuća ima jeku.
Wilsoni su polako prošli kroz predsoblje. Budući da više nije bilo sagova, njihove su pete tapkale po širokom drvenom podu. Zaboravili su kako je prostran njihov novi dom, pogotovo u usporedbi sa stanom u Bostonu. Osim nekoliko komada namještaja za koje su se dogovorili s Clarom da će ih ostaviti; stolica, kuhinjski stol; sve je bilo prazno.
U predvorju baš ispred prostranog stubišta visio je impozantni luster. S lijeve strane nalazila se knjiţnica i blagovaonica, a s desne golemi dnevni boravak.
Središnji je hodnik vodio do prostrane seoske kuhinje koja se protezala straţnjim dijelom kuće. Iza kuhinje nalazila se jednokatna nadogradnja od dasaka koja je spajala kuću sa štagljem. Sadrţavala je prostoriju za presvlačenje, nekoliko spremišta i straţnje stubište za prvi kat.
Vrativši se do glavnog stubišta, Wilsoni se popnu na kat. Sa svake strane nalazile su se dvije spavaće sobe sa zajedničkim kupaonicama, te glavni apartman iznad kuhinje.
Otvorili su vrata sa središnjeg hodnika kraj apartmana i popeli se uskim stubištem na drugi kat gdje su se nalazile četiri sobe bez grijanja.
- Obilje prostora - primijeti David.
- Koja će soba biti moja? - upita Nikki. - Ona koju ţeliš - reče Angela.
- Ţelim sobu koja gleda na ribnjak.
Vratili su se na prvi kat i ušli u sobu koju je Nikki ţeljela. Razgovarali su o tome kako će sloţiti njezin namještaj, uključujući i pisaći stol koji još nije imala.
- Dobro, vas dvoje - naredi Angela. - Dosta je zabušavanja. Vrijeme je za istovar.
David joj vojnički salutira.
Vrativši se do vozila, počeli su unositi svoje stvari i odlagati ih u odgovarajuće prostorije. Prilično su se pomučili s kaučem, posteljinom i teškim kutijama. Kad su završili, David i Angela su stali u nadsvođeni prolaz što je vodio u dnevni boravak.
- Bilo bi smiješno da nije tako patetično - reče Angela. Njihov sag, koji je u stanu dopirao gotovo od jednog do drugog zida, izgledao je malo bolje od otirača za noge usred velike prostorije. Otrcani kauč, dva naslonjača i stolić za kavu izgledali su kao da su ih dovukli s garaţne rasprodaje.
- Umjerena elegancija - reče David. Minimalistički dekor. Da se pojavi u časopisu Architectural Digest, svi bi ga pokušali oponašati.
- Što je s Rustyjem? - upita Nikki.
- Idemo po njega - predloţi David. - Bila si dobra i mnogo si nam pomogla.
Ţeliš li i ti s nama, Angela?
- Ne, hvala - reče Angela. - Ostat ću ovdje i malo se organizirati, pogotovo u kuhinji.
- Pretpostavljao sam da ćemo večeras jesti u gostionici - reče David.
- Ne, ţelim večerati u našem novom domu - odgovori Angela. Kad su David i Nikki otišli u gradić, Angela je raspakirala nekoliko kutija u kuhinji te izvadila lonce, tave, zdjele i pribor za jelo. Također je otkrila kako radi štednjak i uključila hladnjak.
Nikki se vratila noseći slatkog psića nabrana lica i klempavih ušiju. Stisnula je psa u naručju. Prilično je narastao otkako su ga zadnji put vidjeli. Šape su mu bile gotovo poput Nikkinih šaka.
- Bit će to veliki pas - primijeti David.
Dok su Nikki i David u prostoriji za presvlačenje izrađivali kućicu za Rustyja, Angela je pripremila večeru za Nikki. Ona nije bila naročito zadovoljna što jede prije roditelja, ali joj umor nije dopuštao da se buni. Nakon što je pojela i obavila malo posturalne drenaţe, ona i Rusty, oboje iscrpljeni, pošli su na spavanje.
- Sad imam malo iznenađenje za tebe - rekla je Angela dok su ona i David silazili u prizemlje. Uzela ga je za ruku i povela u kuhinju. Otvorila je hladnjak i izvadila bocu Chardonnaya.
- Opa! - usklikne David pregledavajući etiketu. - Ovo nije naše uobičajeno jeftino vino.
- Teško - reče Angela. Ponovno posegne u hladnjak i izvadi zdjelu pokrivenu papirnatim ubrusom. Podigne ubrus i razotkrije dva debela teleća odreska.
- Imam osjećaj da nas očekuje gozba - reče David.
- Moţeš biti siguran - nasmiješi se Angela. - Salata, artičoke, smeđa riţa i teleći odresci. Plus najbolji Chardonnay što sam ga mogla kupiti.
David je ispekao meso na roštilju ugrađenom na jednoj strani terase ispred knjiţnice. Kad se vratio unutra, Angela je već iznijela ostatak hrane na stol u blagovaonici.
Noć se polako spustila i ispunila kuću sjenkama. U tmini je sjaj dviju svijeća na sredini stola obasjavao samo mali prostor oko njih. Nered u ostalom dijelu kuće ostao je skriven.
Sjedili su na suprotnim stranama stola. Nisu govorili. Samo su se gledali dok su jeli. Oboje je dirnuo romantični ugođaj te su shvatili da je romantika nedostajala u njihovim ţivotima tijekom posljednjih godina; prednost su imali zahtjevi njihova staţiranja i Nikkini zdravstveni problemi.
Još dugo nakon što su pojeli nastavili su sjediti i zuriti jedno u drugo, a simfonija zvukova vermontske ljetne večeri dopirala je kroz otvorene prozore.
Plamen svijeća senzualno je treperio na čistom, svjeţem zraku što je prodirao u sobu i milovao im lica. To je bio čaroban trenutak u kojem su oboje ţeljeli uţivati.
Zajednička ţudnja odvela ih je iz blagovaonice u zamračenu dnevnu sobu.
Srušili su se na kauč, a usne su im se spojile kad su se našli u toplom zagrljaju.
Razodjenuli su se, nestrpljivo pomaţući jedno drugome. Uz pjesmu zbora cvrčaka u pozadini vodili su ljubav u novom domu.
Jutro je donijelo golemu pomutnju. Pas je lajao zahtijevajući hranu, Nikki se ţalila da ne moţe naći svoje omiljene traperice, a Angela je osjećala da je izdaje strpljenje. David nije bio ni od kakve pomoći. Nije mogao naći popis što ga je napravio o stvarima što se nalaze u desecima kutija koje je tek trebalo raspakirati.
- U redu, sad je dosta - vikne Angela. - Ne ţelim čuti više nikakve ţalbe ili lajanje.
Na trenutak je čak i Rusty utihnuo.
- Smiri se, draga - reče David. - Uzrujavanje ništa neće riješiti. - I nemoj mi govoriti neka se ne uzrujavam - obrecne se Angela. - Dobro - mirno će David.
- Idem po gospođu koja će čuvati dijete.
- Ja nisam dijete - zacvili Nikki.
- O, spasi me - reče Angela i uzdigne lice prema stropu.
Kad je David otišao po Alice Doherty, stariju sestru Dorothy Weymouth, Angela je uspjela uspostaviti kontrolu nad sobom. Shvatila je da su pogriješili kad su svojim poslodavcima rekli kako će biti spremni za rad već prvog srpnja. Trebali su uzeti nekoliko slobodnih dana kako bi se smjestili.
Alice se pokazala kao od Boga poslanom. Podsjećala je na baku sa svojim toplim briţnim licem, sjajem u očima i snjeţnobijelom kosom. Bila je vrlo prijazna i začuđujuće energična za ţenu od sedamdeset devet godina.
Također je posjedovala suosjećanje i strpljenje kakvo je potrebno kronično bolesnom djetetu kao što je Nikki. Najbolje od svega, zavoljela je Rustyja, a zbog toga ju je Nikki odmah prihvatila.
Angela joj je najprije pokazala kako će obavljati Nikkinu respiratornu terapiju.
Bilo je vaţno da Alice nauči postupak, a pokazalo se da brzo uči.
- Vas dvoje ne morate se ni za što brinuti - Alice je doviknula Davidu i Angeli kad su izišli na straţnja vrata. Nikki je drţala Rustyja u naručju, te je mahala psićevom šapom u znak pozdrava.
- Ţelim poći biciklom - izjavio je David kad su se on i Angela našli vani.
- Šališ se? - upita Angela. - Ni slučajno - reče David.
- Kako hoćeš - reče Angela, sjedne u volvo i upali motor. Domahnula je Davidu dok se spuštala dugačkim kolnim prilazom i skrenula desno prema gradiću.
Iako je Angela vjerovala u svoje profesionalne sposobnosti, ipak je osjećala nervozu prije stupanja na prvi pravi posao.
Prikupivši hrabrost i podsjetivši se da je prirodno osjećati nervozu prvoga dana, javila se u ured Michaela Caldwella. Caldwell ju je odmah poveo do ureda predsjednice bolnice i upoznao je s Helen Beaton. Gospođa Beaton je u tom trenutku imala sastanak s dr. Delbertom Cantorom, šefom liječničkog osoblja, ali je prekinula razgovor i Angeli zaţeljela dobrodošlicu. Pozvala ju je u svoj ured i upoznala je s dr. Cantorom.
Dok su se rukovali, dr. Cantor je drsko odmjerio Angelu od glave do pete. Za prvi dan na poslu izabrala je jednu od svojih najboljih svilenih haljina. - Moj Boţe - rekao je dr. Cantor. - Vi sigurno ne izgledate poput mojih kolegica s medicinskog fakulteta. One su sve bile ruţne. - Bučno se nasmijao.
Angela se osmjehne. Poţeljela je reći upravo suprotno, da su svi njezini kolege s fakulteta bili ruţni, ali se suzdrţala. Dr. Cantor joj je od prve postao odbojan. Očito je pripadao starinskoj manjini koja se još uvijek nije navikla na ţene u medicinskom zvanju.
- Svi se jako radujemo što ste se odlučili pridruţiti obitelji Opće bolnice Bartlet
- govorila je Beaton dok je pratila Angelu do vrata. - Uvjerena sam da će vam posao predstavljati izazov i zadovoljstvo.
Otišli su iz upravnih prostorija, pa je Caldwell poveo Angelu u klinički laboratorij. Čim ju je dr. Wadley ugledao, skočio je od svog stola i čak ju je zagrlio kao da su stari prijatelji.
- Dobro došla u ekipu - reče dr. Wadley i toplo se nasmiješi, još uvijek steţući Angeline ruke. - Već se tjednima radujem ovom danu. - Ja ću sad poći -
Caldwell reče Angeli. - Vidim da ste ovdje u dobrim rukama.
- Dobro ste učinili kad ste doveli ovako darovitog patologa Wadley reče Caldwellu. - Treba vam čestitati.
Caldwell se ozari.
- Dobar čovjek - reče Wadley gledajući za njim.
Angela kimne, ali je razmišljala o Wadleyju. Iako je ponovno postala svjesna koliko je podsjeća na njezina oca, sad je uočila i mnoge razlike među njima.
Wadleyjev oduševljeni ţar bio je dobrodošla promjena u odnosu na hladnu rezerviranost njezina oca. Angelu je čak očarao i Wadleyjeva prostodušna dobrodošlica. Ohrabrivalo ju je što je toliko ţeljena već prvoga dana.
- Idemo redom - reče Wadley i protrlja ruke. Njegove su zelene oči blistale dječjim oduševljenjem. - Dopustite da vam pokaţem vaš ured.
Otvorio je vrata što su iz njegova ureda vodila u susjedni koji je izgledao kao da je nedavno preuređen. Prostorija je bila posve bijela: zidovi, pisaći stol, sve.
- Sviđa li vam se? - upita Wadley. - Prekrasno je - reče Angela.
Wadley pokaţe prema vratima. - To će uvijek biti otvoreno - reče. - Doslovno i u prenesenom smislu.
- Prekrasno - ponovi Angela.
- Sad ćemo ponovno obići laboratorij - reče Wadley. - Znam da ste ga već jednom vidjeli, ali ţelim vas upoznati s osobljem. - Uzeo je dugi, kruti, bijeli ogrtač s vješalice i navukao ga.
U idućih petnaest minuta Angela je upoznala toliko ljudi da ih nikako nije mogla sve upamtiti. Nakon što su obišli laboratorij, zaustavili su se u uredu bez prozora kraj mikrobiološkog odjela. Ured je pripadao dr. Paulu Darnellu, Angelinu kolegi patologu.
Za razliku od Wadleyja, Darnell je bio nizak muškarac u zguţvanoj odjeći, a njegov je bijeli ogrtač bio prepun mrlja nastalih tijekom pripremanja preparata za patološku analizu. Djelovao je ljubazno, ali obično i povučeno, gotovo antiteza srdačnom i ţivahnom Wadleyju.
Po završetku obilaska, Wadley je poveo Angelu natrag u svoj ured gdje joj je objasnio koje će biti njezine duţnosti i odgovornosti. - Pokušat ću od vas napraviti jednog od najboljih patologa u zemlji rekao je s istinskim entuzijazmom mentora.
David je neizmjerno uţivao u pet i pol kilometara voţnje biciklom. Čisti, oštri jutarnji zrak bio je predivan, a ptičji svijet još bogatiji no što je zamišljao.
Usput je opazio nekoliko kolibrića. Povrh toga, načas je vidio nekoliko jelena na drugoj strani rosom pokrivenog polja, baš nakon što je prešao rijeku.
Stigavši u polikliniku, David je shvatio da je uranio. Charles Kelley pojavio se tek malo prije devet.
- Moj Boţe, doista ste vrijedni! - rekao je Kelley kad je ugledao Davida kako prelistava časopise u čekaonici CMV-a. - Uđite.
David pođe za Kelleyjem u njegov ured i ondje ispuni nekoliko uobičajenih obrazaca. - Pridruţujete se sjajnoj ekipi - govorio je Kelley dok je David pisao.
- Sviđat će vam se ovdje: izvrsne ordinacije i oprema, nadasve sposobni kolege. Što biste još mogli poţeljeti?
- Ništa mi ne pada na pamet - prizna David.
Kad je završio s papirologijom i nakon što mu je Kelley objasnio neka osnovna pravila, poveo je Davida u novi ured. Kelley je otvorio vrata niza prostorija i ušao, a David je zastao kako bi se divio pločici sa svojim imenom što su je već stavili na vanjsku stranu vrata. Iznenadio se kad je vidio da se iznad njegova imena nalazi pločica na kojoj piše Dr. Kevin Yansen.
- Jesu li ovo iste prostorije? - tiho upita David kad je sustigao Kelleyja. U
čekaonici je sjedilo šest pacijenata.
- Iste - odgovori Kelley. Pokucao je na zrcalo koje je kliznulo u stranu.
Upoznao je Davida s tajnicom koju će dijeliti s dr. Yansenom. - Drago mi je da smo se upoznali - rekla je Anne Withington, a u
glasu joj se osjećao jaki bostonski naglasak. Pucnula je ţvakaćom gumom, a David se trgnuo.
- Dođite pogledati svoj privatni ured - pozove ga Kelley. Preko ramena je rekao Anne neka pošalje dr. Yansena kako bi se upoznao s dr. Wilsonom kad se pojavi između dva pacijenta.
David se zbunio. Slijedio je Kelleyja u prostoriju koja je ranije bila ured dr.
Portlanda. Zidovi su oličeni u svijetlosivo i postavljen je novi sivo-zeleni sag.
- Što mislite? - ozarena lica upita Kelley.
- Mislim da je u redu - reče David. - Kamo je otišao dr. Portland?
Prije nego je Kelley dospio odgovoriti, na vratima se pojavio dr. Yansen i s ispruţenom rukom poţurio prema Davidu. Ignorirajući Kelleyja, sam se predstavio i rekao Davidu neka ga zove Kevin. Potom je lupio Davida po leđima. - Dobro nam došao! Dobro je što si se pridruţio ekipi - reče. - Igraš li košarku ili tenis?
- I jedno i drugo pomalo - odgovori David - ali ništa u posljednje vrijeme.
- Morat ćemo te brzo vratiti u formu - reče Kevin.
- Jesi li ti ortoped? - upita David i zagleda se u novog sustanara. Bio je plećati čovjek agresivna lica. Na pomalo orlovskom nosu stajale su debele naočale.
Bio je desetak centimetara niţi od Davida, a dok je stajao kraj Kelleyja, djelovao je minijaturno.
- Ortoped? - Kevin se prezirno nasmije. - Teško! Ja sam na suprotnom kraju operativnog spektra. Ja sam oftalmolog.
- Gdje je dr. Portland? - ponovno upita David. Kevin pogleda Kelleyja. - Još
mu niste rekli?
- Nisam imao prilike - reče Kelley i raširi ruke uzdignutih dlanova. - Tek je stigao.
- Bojim se da dr. Portland više nije s nama - reče Kevin. - Napustio je grupu? -
upita David.
- Na neki način - reče Kevin i kiselo se nasmiješi.
- Bojim se da je dr. Portland u svibnju počinio samoubojstvo reče Kelley.
- Baš ovdje, u ovoj sobi - reče Kevin. - Dok je sjedio za tim stolom. - Pokaţe pisaći stol. Potom Kevin savije ruku u obliku pištolja i kaţiprstom pokaţe na čelo. - Bum! - reče. - Pucao je ravno u čelo, a metak je izišao sa straţnje strane.
Zato su se zidovi morali oličiti i sag promijeniti.
Davidu su se usta posve osušila. Zagledao se u prazni zid iza pisaćeg stola i nastojao ne zamišljati kako je izgledao nakon događaja. - Kako uţasno - reče David. - Je li bio oţenjen?
- Naţalost - dr. Yansen kimne glavom. - Imao je ţenu i dva dječaka. Prava tragedija. Znao sam da nešto nije u redu. Odjednom je prestao igrati košarku subotom ujutro.
- Nije dobro izgledao kad sam ga zadnji put vidio - reče David. - Je li bio bolestan? Činilo mi se da je jako smršavio.
- Depresija - reče Kelley.
David uzdahne. Boţe, čovjek nikad ne zna!
- Prijeđimo na vedrije teme - reče Kelley nakon što je pročistio grlo. - Uhvatio sam vas za riječ, dr. Wilsone. Naručili smo vam pacijente za danas. Jeste li spremni za rad?
- Svakako - reče David.
Kevin poţeli Davidu sreću i zaputi se natrag prema jednoj od ordinacija.
Kelley je upoznao Davida sa Susan Beardslee, medicinskom sestrom s kojom će raditi. Susan je bila privlačna ţena tamne, kratke kose što joj je uokvirivala lice, a mogla je imati oko dvadeset pet godina. Davidu se odmah svidjela njezina ţivahna, vedra narav.
- Vaša prva pacijentica već se nalazi u ordinaciji - vedro će Susan. Pruţila mu je karton. - Kad me zatrebate, samo pozvonite. Ja ću pripremiti sljedećeg pacijenta. - Nestala je u drugoj ordinaciji.
- Mislim da bih ja sada trebao otići - reče Kelley. - Sretno, Davide. Ako imate bilo kakvih pitanja ili problema, samo viknite. David otvori karton i pročita ime: Marjorie Kleber, trideset devet godina. Ţalila se na bolove u prsima. Baš
je kanio pokucati na vratima ordinacije kad je pročitao saţetak dijagnoze: rak dojke liječen kirurškim zahvatom, kemoterapijom i zračenjem. Rak je dijagnosticiran prije četiri godine, u dobi od trideset pet godina. Kad je otkriven, rak se već raširio na limfne čvorove.
David brzo preleti pogledom ostatak kartona. Bio je pomalo obeshrabren pa mu je trebao trenutak da se pribere. Pacijentica s rakom dojke koji je metastazirao, ili se raširio s dojke na druge dijelove tijela, teţak je slučaj za početak liječničke karijere. Srećom, Marjorie se dobro oporavljala.
David pokuca na vrata i uđe. Marjorie Kleber je strpljivo sjedila na stolu za preglede, odjevena u ogrtač za preglede. Pogledala je Davida velikim, tuţnim, inteligentnim očima. Od njezina smiješka čovjeku je bilo toplo oko srca.
David se predstavio i zaustio da je pita što je trenutno muči, ali je ona posegnula za njegovom rukom i čvrsto je uhvatila. Stisnula ju je i prinijela do svog vrata.
- Hvala vam što ste došli u Bartlet - reče. - Nikad nećete znati koliko sam se molila da netko poput vas dođe ovamo. Doista sam presretna.
- Drago mi je da sam ovdje - promuca David.
- Prije vašeg dolaska morala sam čekati četiri tjedna na liječnički pregled - reče i konačno pusti Davidovu ruku. - Situacija je bila takva otkako je školska zdravstvena njega prebačena u domenu CMV-a. I svaki put sam došla k drugom liječniku. Sad su mi rekli da ćete vi biti moj liječnik. To je tako ohrabrujuće.
- Čast mi je biti vašim liječnikom - reče David.
- Bilo je zastrašujuće čekati četiri tjedna na pregled - nastavi Marjorie. - Prošle sam zime imala tako jaku gripu da sam mislila kako je riječ o upali pluća.
Srećom, kad sam došla na red za pregled, najgore je već prošlo.
- Moţda ste trebali poći na hitni trakt - predloţi David.
- Voljela bih da sam mogla - reče Marjorie. - Ali to nam nije dopušteno. Bila sam jednom pretprošle zime, ali CMV nije ţelio platiti jer se pokazalo da se radilo o gripi. Osim ako mi ţivot nije ugroţen, moram doći ovamo. Ne mogu poći na hitni trakt bez odobrenja nekog CMV liječnika. Ako to učinim, neće platiti.
- Ali to je apsurdno - reče David. - Kako moţete unaprijed znati je li vam ţivot u opasnosti?
Marjorie slegne ramenima. - Isto pitanje sam i ja postavila, ali mi nisu znali odgovoriti. Samo su ponovili pravilo. U svakom slučaju, drago mi je da ste ovdje. Ako budem imala neki problem, nazvat ću vas.
- Molim vas, učinite tako - reče David. - Sad počnimo razgovarati o vašem zdravlju. Tko prati vaše stanje kad je riječ o raku?
- Vi - reče Marjorie.
- Nemate onkologa? - upita David.
- CMV nema onkologa - reče Marjorie. - K vama moram dolaziti na redovite preglede, a samo kad vi drţite potrebnim poći ću k dr. Mieslichu, onkologu.
Dr. Mieslich nije CMV liječnik. Ne mogu poći k njemu osim ako vi tako ne odredite.
David kimne shvativši da će mu trebati vremena dok ne nauči sve činjenice o svojoj novoj praksi. Također je znao da će morati utrošiti mnogo vremena i podrobno pregledati Marjorien karton.
U idućih petnaest minuta David se posvetio Marjorienim bolovima u prsima.
Pomno je slušao njezina prsa dok je ona duboko disala, a potom ju je pitao što radi u školi.
- Ja sam učiteljica - reče Marjorie.
- Koji razred imate? - upita David. Izvadio je slušalice stetoskopa iz ušiju i počeo pripremati sve za EKG.
- Treći razred - ponosno će ona. - Dugi niz godina imala sam drugi razred, ali daleko više volim raditi u trećem. Djeca tada doista procvatu.
- Moja bi kćerka na jesen trebala krenuti u treći razred - reče David.
- Kako lijepo - reče Marjorie. - Znači da će biti u mojem razredu. - Imate li obitelj? - upita David.
- Zaboga, da! - reče Marjorie. - Moj muţ, Lloyd, radi u kompaniji kompjutorskog softwarea. On je programer. Imamo dvoje djece: dječaka u srednjoj školi i djevojčicu u šestom razredu.
Pola sata kasnije David je zaključio da moţe umiriti Marjorie i reći joj da bolovi u prsima nisu uopće opasni i nemaju nikakve veze s njezinim srcem ili rakom, čega se Marjorie najviše bojala. Prije nego je izišao iz ordinacije, još mu je jednom od srca zahvalila što je došao u Bartlet.
David je osjećao nešto slično ushićenju kad se vratio u svoj ured. Ako svi njegovi pacijenti budu srdačni i zahvalni poput Marjorie, moţe računati na uspješnu karijeru u Bartletu. Stavio je njezin karton na stol kako bi ga kasnije proučio.
David je uzeo karton iz drţača na vratima druge ordinacije i pogledao povijest bolesti sljedećeg pacijenta. Saţetak dijagnoze je glasio: leukemija liječena masivnom kemoterapijom. David u sebi zastenje; još jedan teţak slučaj koji će zahtijevati »domaći rad«. Pacijent se zvao John Tarlow. Imao je četrdeset osam godina, a liječio se već tri i pol godine.
Ušavši u sobu, David se predstavio. John Tarlow bio je privlačan i srdačan čovjek, a njegovo je lice odraţavalo inteligenciju i toplinu jednaku Marjorienoj. Unatoč kompliciranoj povijesti bolesti, John se ţalio na nesanicu, a to je David mogao lakše i brţe riješiti nego Marjoriene bolove u prsima.
Nakon kratkog razgovora, Davidu je postalo jasno da je problem razumljiva psihička reakcija na smrt u obitelji. David mu je dao recept za sredstva za spavanje za koja je bio siguran da će pomoći Johnu pri vraćanju u uobičajenu rutinu.
Kad je završio s Johnom, David je njegov karton stavio uz Marjorien. Tada je potraţio Susan. Našao ju je u sićušnom laboratoriju što su ga koristili za jednostavne, rutinske testove.
- Ima li mnogo onkoloških pacijenata u praksi? - s oklijevanjem upita.
David se jako divio ljudima koji su za svoj poziv birali onkologiju. Dovoljno je dobro poznavao sebe da bi znao kako mu ta specijalizacija ne odgovara. Zato je sa strepnjom otkrio da njegovo dvoje prvih pacijenata ima karcinom.
Susan ga je uvjeravala da ima samo nekoliko takvih pacijenata. David joj je ţelio vjerovati. Kad se vratio kako bi uzeo karton iz pregratka na ordinaciji broj jedan, malo se ohrabrio. Nije se radilo o onkološkom problemu; pacijent je imao dijabetes.
Davidovo je jutro prošlo brzo i radosno. Pacijenti su ga oduševili. Svi su bili prijazni, pomno su slušali sve što im je David govorio i, za razliku od nepokomih pacijenata s kojima je imao posla tijekom staţiranja, bili su spremni poslušati njegove preporuke. Svi su također izrazili zadovoljstvo zbog Davidova dolaska, ne onako vatreno kao Marjorie, ali tako da se David izvrsno osjećao zbog prijema na koji je naišao.
Za ručak David se našao s Angelom u kavani što su je vodili volonteri. Dok su jeli sendviče, razgovarali su o tome kako su proveli jutro.
- Dr. Wadley je fantastičan - reče Angela. - Spreman je pomoći i ţeli me mnogočemu naučiti. Što ga više viđam, manje me podsjeća na oca. Daleko je otvoreniji od mog oca, radi s više oduševljenja i ljubavi. Cak me je zagrlio kad sam jutros stigla. Moj bi otca prije umro nego tako nešto učinio.
David je pričao Angeli o pacijentima koje je pregledao. Posebno ju je dirnulo kad je čula kako je Marjorie Kleber reagirala na Davidov dolazak.
- Ona je učiteljica - doda David. - Zapravo, ima treći razred pa će biti Nikkina učiteljica.
- Kakva slučajnost - primijeti Angela. - Kakva je?
- Djeluje toplo, velikodušno i inteligentno - reče David. - Rekao bih da je izvrsna učiteljica. Problem je u tome što je imala metastazirani karcinom dojke.
- O, Boţe - reče Angela.
- Ali dobro joj je - reče David. - Ne vjerujem da je zasad imala recidiv, ali nisam još podrobno pregledao njezin karton.
- To je teška bolest - primijeti Angela sjetivši se koliko je puta i sama o tome razmišljala.
- Jedino što mi se zasad u praksi ne sviđa previše je činjenica da sam pregledao previše onkoloških pacijenata - reče David.
- Znam da to nije tvoje područje - reče Angela.
- Medicinska sestra kaţe da je samo slučajnost što sam počeo s dvoje takvih pacijenata - reče David. - Morat ću drţati palčeve.
- Nemoj odmah postati deprimiran - reče Angela. - Sigurna sam da je tvoja medicinska sestra u pravu. - Angela se previše dobro sjećala kako je David reagirao na smrt nekoliko onkoloških pacijenata dok je još bio mlađi staţist.
- Kad si već spomenula depresiju - reče David. Nagne se bliţe i šapne: - Jesi li čula za dr. Portlanda?
Angela odmahne glavom.
- Počinio je samoubojstvo - reče David. - Ubio se u uredu što ga ja sada koristim.
- To je strašno - reče Angela. - Moraš li ostati tamo? Moţda bi se mogao preseliti u druge prostorije.
- Nemoj biti smiješna - reče David. - Što bih mogao reći Kelleyju?
Praznovjeran sam kad je riječ o smrti i samoubojstvu? Ne mogu to učiniti.
Osim toga, oličili su zidove i promijenili sag. - David slegne ramenima. - Bit će u redu.
- Zašto je to učinio? - upita Angela. - Depresija - reče David.
- Znala sam - reče Angela. - Znala sam da je u depresiji. Čak sam to i rekla.
Sjećaš se?
- Nisam rekao da nije bio deprimiran - reče David. - Rekao sam da je izgledao bolesno. U svakom slučaju, zacijelo se ubio uskoro nakon što smo ga vidjeli jer je Charles Kelley rekao da je to učinio u svibnju.
- Siroti čovjek - reče Angela. - Je li imao obitelj?
- Ţenu i dva dječaka.
Angela odmahne glavom. Samoubojstva liječnika bio je problem kojeg je itekako svjesna. Jedna od njezinih kolegica na staţiranju također se ubila.
- Prijeđimo na vedrije teme - reče David - Charles Kelley mi je rekao da postoji bonus program.za one koji što manje šalju pacijente u bolnicu. Što je postotak hospitalizacije niţi, više zarađujem. Čak mogu osvojiti putovanje na Bahame.
Moţeš li to vjerovati?
- Čula sam za takve stimulacije - reče Angela. - To je trik kojim zdravstvene organizacije smanjuju troškove.
David u nevjerici odmahne glavom. - Čovjeku se zavrti u glavi od nekih činjenica s kojima se susreće u toj »dirigiranoj njezi« i »dirigiranoj konkurenciji«. Mene osobno to vrijeđa.
- Pa, da i ja prijeđem na vedrije teme. Dr. Wadley nas je pozvao da danas dođemo k njemu na večeru. Rekla sam da moram tebe pitati. Što misliš?
- Ţeliš li poći? - upita David.
- Znam da kod kuće imamo brda posla, ali mislim da bismo trebali poći. Bio je tako susretljiv i velikodušan. Ne ţelim ispasti nezahvalna.
- Što ćemo s Nikki? - upita David.
- To je još dobrih vijesti - reče Angela. Jedna mi je laborantica rekla da Barton Sherwood ima kćerku u srednjoj školi, a ona često čuva djecu. Oni su nam najbliţi susjedi. Nazvala sam i ona je spremno prihvatila.
- Misliš li da će se Nikki ljutiti? - upita David.
- Već sam je pitala - reče Angela. - Rekla je da joj ne smeta te jedva čeka da upozna Karen Sherwood. Ona je jedna od vođa navijača. - Onda ćemo ići -
reče David.
Karen Sherwood je stigla malo prije sedam. David joj je otvorio vrata. Nikad ne bi pogodio da je vođa navijača. Bila je mršava, tiha djevojka koja je naţalost uvelike sličila ocu. Ipak, bila je ugodna i intuitivna. Kad su je upoznali s Nikki, bila je dovoljno mudra da kaţe kako voli pse, pogotovo psiće.
Dok je David vozio, Angela je dovršila nanošenje šminke. David je vidio da je napeta, te ju je pokušao uvjeriti da će sve biti u redu i da sjajno izgleda. Kad su stigli do Wadleyjeve kuće, oboje su bili impresionirani. Kuća nije bila veličanstvena poput njihove, ali u daleko boljem stanju, a okoliš je bio besprijekorno njegovan.
- Dobro došli - rekao je Wadley kad je širom otvorio vrata kako bi pozdravio Wilsone.
Unutrašnjost kuće djelovala je još impresivnije nego ono što su vidjeli izvana.
Netko je vodio računa o svakoj pojedinosti. Antikni je namještaj stajao na debelim orijentalnim sagovima. Pastoralne slike iz devetnaestog stoljeća ukrašavale su zidove.
Gertrude Wadley i njezin srdačni muţ uvelike su se razlikovali, što je potvrđivalo izreku da se suprotnosti privlače. Ona je bila povučena ţena mišjeg izgleda koja je rijetko govorila. Kao da ju je preplavila osobnost njezina muţa.
Njihova kćerka, tinejdţerka Cassandra, u početku se činila sličnijom majci, ali kako je večer napredovala, počela je sve više podsjećati na srdačnog oca.
No Wadley je dominirao cijele večeri. Autoritativno je govorio 0 brojnim temama. Bilo je očito da vjeruje u Angelu. U jednom je trenutku pogledao prema nebu i zahvalio sudbini što ga je nagradila tako sposobnom ekipom sad kad je Angela stigla.
- Jedno je sigurno - rekao je David dok su se vozili kući - dr. Wadley je oduševljen tobom. Naravno, to mu ne mogu zamjeriti. Angela se priljubi uz muţa.
Po povratku David je otpratio Karen preko polja kući, iako je ona tvrdila da to nije potrebno. Kad se David vratio, Angela ga je dočekala na vratima u rublju što ga nije nosila još od njihova bračnog putovanja.
- Sad izgleda bolje jer nisam trudna - reče Angela. - Zar se ne slaţeš?
- Tada je sjajno izgledalo, a i sada sjajno izgleda.
Pošli su u polumračni dnevni boravak i spustili se na kauč. Ponovno su polako i njeţno vodili ljubav. Bez mahnitosti od prethodne večeri, to im je pruţilo još veće zadovoljstvo i ispunjenje.
Kasnije su zagrlili jedno drugo i slušali simfoniju cvrkutavih cvrčaka i kriještanje ţaba.
- Ovdje smo više puta vodili ljubav u posljednja dva dana nego u protekla dva mjeseca u Bostonu - uzdahne Angela.
- Bili smo pod velikim pritiskom.
- To me navodi na razmišljanje o još jednom djetetu - reče Angela.
David se pomaknuo tako da je u tmini mogao razabrati Angelin profil. -
Doista? - upita.
- Uz ovako veliku kuću mogli bismo imati cijeli čopor djece - reče Angela i nasmije se.
- Ţeljet ćemo znati ima li dijete cističnu fibrozu. Pretpostavljam da se uvijek moţemo osloniti na amniocentezu.
- Pretpostavljam - sloţi se Angela bez oduševljenja. - No što bismo učinili ako bi nalaz bio pozitivan?
- Ne znam - reče David. - To je zastrašujuće. Teško je znati što je najbolje učiniti.
- Pa, kao što je rekla Scarlett O'Hara, o tome ćemo razmišljati sutra.
LJETO U VERMONTU
Dani su se pretvorili u tjedne, a tjedni u mjesece kako je ljeto napredovalo.
Kukuruz je narastao do visine prsa prekoputa kuće obitelji Wilson, te ga se s trijema moglo čuti kako šušti na večernjem povjetarcu. Debele zrele rajčice dobile su tamnocrvenu boju u vrtu kraj terase. Divlje jabuke veličine loptica za golf počele su padati sa stabla kraj štaglja. Cvrčci su neumorno zujili na jutarnjoj vrućini kolovoza.
Davidov i Angelin posao i dalje im je pruţao zadovoljstvo i poticaj, te je polako prelazio u rutinu. Svaki je dan donosio neko novo iskustvo što bi ga oduševljeno dijelili jedno s drugim tijekom tihih večera.
Rustyjev se tek nije smanjivao, a svi su se čudili kojom brzinom raste tako da je uskoro dostigao veličinu svojih šapa. Ipak je, unatoč veličini, ostao jednako simpatičan kakav je bio kao psić. Nitko nije mogao proći kraj njega bez da ga potapša po glavi ili počeše iza zlatnog uha.
Nikki je cvjetala u novoj sredini. Stanje njezinih dišnih organa ostalo je normalno i pluća čista. Našla je i nove prijatelje. Najviše se zbliţila s Caroline Helmsford; Caroline je bila sitno dijete godinu dana starije od Nikki, a također je bolovala od cistične fibroze. Budući da su imale mnogo zajedničkih iskustava, djevojčice su se posebno zbliţile.
Upoznale su se posve slučajno. Iako su Wilsoni čuli za Caroline kad su prvi put došli u Bartlet, nisu pokušali uspostaviti vezu s njom. Dvije su se djevojčice upoznale u lokalnoj prodavaonici mješovitom robom koja je pripadala Carolinim roditeljima.
Nikki se također sprijateljila s Yansenovim sinom, Arnijem, koji je bio točno Nikkinih godina. Samo je tjedan dana dijelio njihove rođendane. Arni je sličio svom ocu: nizak, plećat i agresivan. On i Nikki su odmah našli zajednički jezik te su sate i sate provodili u štaglju i oko njega, nikad se ne dosađujući.
Iako su svim srcem voljeli svoj posao, Wilsoni su uţivali u vikendima. David je subotom ujutro ustajao sa suncem kako bi obavio vizite u bolnici, a zatim bi igrao košarku u dvorani srednje škole s još nekolicinom liječnika.
Subotnja i nedjeljna poslijepodneva David i Angela posvetili su radovima na kući. Dok je Angela radila u unutrašnjosti, sređujući zavjese i stari namještaj, David se uhvatio ukoštac s vanjskim poslovima, kao što je popravak trijema ili mijenjanje odvodnih cijevi. David se pokazao još manje spretnim no što se Angela bojala. Neprestano je jurio u Staleyjevu ţeljezariju po savjete. Srećom, gospodin Staley se saţalio nad Davidom te mu je odrţao mnoga predavanja o popravljanju razbijenih zaslona, slavina koje puštaju i pregorjelih utičnica.
U subotu, dvadeset prvog kolovoza, David je ustao rano kao i obično, skuhao kavu i otišao u bolnicu. Brzo je bio gotov s poslom jer je morao obići samo jednog pacijenta, Johna Tarlowa, oboljelog od leukemije. Kao i drugi Davidovi onkološki pacijenti, John je morao često boraviti u bolnici zbog raznovrsnih problema. Do ove posljednje hospitalizacije došlo je zbog apscesa na vratu. Srećom, dobro se oporavljao. David je pretpostavljao da će ga za nekoliko dana moći poslati kući.
Nakon što je završio u bolnici, David je biciklom pošao do srednje škole na košarku. Ušavši u dvoranu, otkrio je da na igru čeka više ljudi nego obično.
Kad je David konačno ušao u igru, opazio je da se igra ţešće nego inače.
Razlog tome bio je taj da nitko nije ţelio izgubiti jer su gubitnici morali na klupu.
David je na pojačanu konkurenciju reagirao tako da je i sam igrao vatrenije.
Tijekom jednog skoka laktom je tresnuo u nos Kevina Yansena.
David se naglo zaustavio i okrenuo na vrijeme da vidi kako Kevin objema rukama pokriva nos. Krv mu je kapala između prstiju. - Kevine! - prestrašeno vikne David. - Jesi li dobro? , - Zaboga - izdere se Kevin kroz stisnute ruke. -
Budalo jedna! - Ţao mi je - reče David. Posramio se vlastite agresivnosti. - Daj da vidim. - David ispruţi ruke i pokuša ukloniti Kevinove šake s njegova lica.
- Ne diraj me - obrecne se Kevin.
- Hajde, gospodine Agresivni - dovikne Trent Yarborough s druge strane.
Trent je bio kirurg i jedan od boljih igrača. Igrao je na Yaleu. - Da vidimo tu tvoju nosinu. Iskreno rečeno, drago mi je da si dobio malo onoga što ti svima daješ.
- Jebi se, Yarborough - reče Kevin. Spustio je ruke. Iz desne nosruce kapala mu je krv. Hrbat nosa savio se malo udesno.
Trent mu priđe kako bi izbliza pogledao. - Izgleda da ti je kljun slomljen.
- Sranje! - reče Kevin.
- Hoćeš li da ti ga izravnam? - upita Trent. - Neću ti previše naplatiti.
- Samo se nadam da si platio osiguranje za slučaj nesavjesnog liječenja - reče Kevin. Zabacio je glavu i sklopio oči.
Trent uhvati Kevinov nos između palca i zgloba na kaţiprstu te ga trgne natrag u pravilan poloţaj. Svi su se trgnuli na pucketavi zvuk što ga je to izazvalo, čak i kirurg.
Trent je koraknuo unatrag kako bi se divio svom djelu. - Izgleda bolje nego prije - reče.
David je pitao Kevina hoće li ga odvesti kući, ali mu je Kevin odbrusio da će sam voziti, još uvijek vrlo ljutitim glasom.
U igru je umjesto Kevina ušao sljedeći po redu. David je na trenutak stajao i zurio u vrata kroz koja je Kevin izišao. Zatim se trgnuo kad ga je netko lupio po leđima. David se okrenuo i ugledao Trenta.
- Nemoj dopustiti da te Kevin uzruja - reče Trent. - On je ovdje već dvojici slomio nosove, koliko ja znam. Kevin nije naročito dobar sportaš, ali je inače u redu.
David je nevoljko nastavio igru.
Kad se David vratio kući, Nikki i Angela bile su spremne za odlazak na izlet.
Te subote nisu predvidjeli nikakve radove oko kuće jer su pozvani na obliţnje jezero gdje bi trebali ostati do nedjelje. Nakon poslijepodnevnog plivanja trebao je uslijediti roštilj uz jezero. Obitelji Yansen, Yarborough i Young, »tri Y« kako su se zvali, unajmile su kolibu na jezeru za razdoblje od mjesec dana.
Steve Young je bio opstetričar/ginekolog, kao i jedan od redovitih na košarci.
- Hajde, tata - nestrpljivo će Nikki. - Već kasnimo.
David pogleda koliko je sati. Igrao je košarku duţe nego inače. Potrčao je na kat i na brzinu se istuširao. Pola sata kasnije već su sjedili u automobilu na putu za jezero.
Jezero je bilo smaragdno zeleni dragulj što se ugnijezdio u bogato pošumljenoj dolini između dvije planine. Na jednoj se planini nalazilo poznato skijalište za koje su David i Angela čuli da je najbolje u tom području.
Koliba je bila draţesna. Nepravilna građevina s nekoliko spavaonica izgradenih oko masivnog kamenog kamina. Prostrani zatvoreni trijem protezao se cijelom širinom kuće i gledao prema jezeru. Od trijema se širila velika terasa. Drveno je stubište spajalo terasu s molom u obliku slova T što se protezalo petnaest metara u vodu.
Nikki se odmah udruţila s Arnijem Yansenom te su odjurili u šumu gdje joj je Arni ţelio pokazati kućicu na stablu. Angela je pošla u kuhinju gdje su Nancy Yansen, Claire Young i Gayle Yarborough u vedrom raspoloţenju pripremale jelo. David se pridruţio muškarcima koji su pili pivo i opušteno gledali utakmicu Red Soza na prijenosnom televizoru.
Poslijepodne je lijeno prolazilo, a mir su prekidale manje nezgode povezane sa sedmero aktivne djece sklone spoticanju preko kamenja, guljenju koljena i vrijeđanju jedno drugoga. Yanseni su imali dvoje djece, Youngovi jedno, a Yarboroughovi troje.
Jedina mrlja na inače savršenom danu bilo je Kevinovo raspoloţenje.
Slomljeni nos izazvao je lagane modrice ispod očiju. Nekoliko je puta vikao na Davida da je bio nespretan i stalno nad njim vršio prekršaje. David ga je na koncu poveo u stranu, čudeći se da Kevin od toga stvara takav problem.
- Ispričao sam se - reče David. - I ponovno ću se ispričati. Ţao mi je. To je bio nesretan slučaj. Sigurno to nisam namjerno učinio.
Kevin ga je razdraţeno pogledavao, pa je David stekao dojam da mu neće oprostiti. Ali tada Kevin uzdahne. - U redu - reče. Popijmo još jedno pivo.
Poslije večere odrasli su sjedili oko golema stola, a djeca su pošla na mol loviti ribe. Nebo se na zapadu još uvijek crvenjelo, a boja se odraţavala u vodi.
Ţabe, zrikavci i drugi kukci odavno su počeli sa svojim neprestanim večernjim koncertom. Krijesnice su poput točkica promicale sjenkama ispod drveća.
U početku su razgovarali o ljepoti okoliša i o blagodatima ţivljenja u Vermontu kamo je većina ljudi dolazila samo na kratke odmore. No tada se razgovor prebacio na medicinu, na ţalost preostalih triju ţena.
- Gotovo bih radije slušala o sportu - poţali se Gayle Yarborough. Nancy Yansen i Claire Young zdušno se sloţe s njom.
- Teško je ne razgovarati o medicini uza sve ove takozvane »reforme« - reče Trent. Ni Trent ni Steve nisu bili CMV-ovi liječnici. Iako su pokušavali osnovati organizaciju za pruţanje zdravstvenih usluga zajedno s velikom osiguravajućom kompanijom i Blue Shieldom, nisu imali puno sreće. Malo su zakasnili. Većinu pacijenata pokupio je CMV zahvaljujući agresivnom marketingu.
- Sve me to deprimira - reče Steve. - Kad bih se mogao domisliti nekom načinu za izdrţavanje obitelji, napustio bih medicinu dok trepneš.
- To bi bila uţasna šteta s obzirom na tvoju osposobljenost reče Angela.
- Pretpostavljam - reče Steve. - Ali je daleko bolje nego sam sebi prosvirati mozak kao znaš tko.
Pri spominjanju dr. Portlanda svi su nekoliko trenutaka utonuli u nelagodnu tišinu. Angela je prekinula šutnju. - Nikad nismo čuli priču o dr. Portlandu -
reče. - Moram priznati, mučila me radoznalost. Vidjela sam njegovu sirotu ţenu. Očito je jako teško podnijela njegovu smrt.
- Okrivljuje sebe - reče Gayle Yarborough.
- Mi smo samo čuli da je bio deprimiran - reče David. - Je li se radilo o nečem određenom?
- Kad je posljednji put igrao košarku, bio je jako uzrujan zbog smrti jednog pacijenta kojemu je operirao slomljeni kuk - reče Trent. - To je bio Sam Flemming, umjetnik. Mislim da je nakon toga izgubio još dvojicu.
David osjeti ţmarce po leđima. Sjećanje na njegovu reakciju na smrt nekoliko pacijenata dok je staţirao prostrujilo je kroz njega poput zimice.
- Ja čak nisam siguran da se sam ubio - iznenada reče Kevin i zaprepasti sve za stolom. Osim što se ţalio na Davidovu nespretnost, Kevin je cijeloga dana vrlo malo govorio. Cak ga je i njegova ţena, Nancy, pogledala kao da je izgovorio svetogrđe.
- Mislim da bi trebao objasniti svoje riječi - reče Trent.
- Nema se što objašnjavati, osim da Randy nije imao pištolja reče Kevin. - To je jedna od onih mučnih pojedinosti koju nitko nije mogao objasniti. Gdje ga je nabavio? Nitko se nije javio i rekao da mu ga je pozajmio. Nije odlazio iz gradića. Što je učinio, našao ga uz cestu? - Kevin se neveselo nasmije. -
Razmislite o tome.
- Ma daj - reče Steve. - Zasigurno ga je imao, ali to nitko nije znao.
- Arlene je rekla da ništa o tome ne zna - uporno će Kevin. - Osim toga, metak je prošao točno kroz čelo i skrenuo prema dolje. Zato mu je mali mozak poprskao zid. Nikad nisam čuo da je netko na taj način pucao u sebe. Ljudi obično stave cijev u usta kako bi bili sigurni da neće zaribati stvar. Drugi si pucaju u glavu sa strane. Teško je pucati sebi u čelo, pogotovo ako je riječ o magnumu s dugačkom cijevi. - Kevin je savio šaku u pištolj kao što je učinio kad je David prvoga dana došao na posao. Ovoga je puta uperio kaţiprst ravno u čelo, a kretnja je djelovala vrlo nespretno.
Gayle je zadrhtala jer je na trenutak osjetila mučninu. Iako se udala za liječnika, razgovori o krvi i utrobi tjerali su je na povraćanje. - Zar pokušavaš
reći da je ubijen? - upita Steve.
- Samo kaţem kako ja osobno nisam baš uvjeren da je počinio samoubojstvo -
ponovi Kevin. - Dalje od toga neka svatko izvlači vlastite zaključke.
Zvukovi zrikavaca i ţaba dominirali su svuda naokolo dok su svi razmišljali o Kevinovim uznemirujućim primjedbama. - Pa, ja mislim da su sve to besmislice - na koncu će Gayle Yarborough. – Mislim da je to bilo kukavičko samoubojstvo i svim srcem suosjećam s Arlene i njezina dva dječaka.
- Slaţem se - reče Claire Young.
Uslijedila je još jedna neugodna tišina koju je prekinuo Steve. - Što je s vas dvoje? - upita i pogleda preko stola Davida i Angelu. - Kako vam se sviđa Bartlet? Uţivate li ovdje?
David i Angela razmijene poglede. David prvi progovori: - Ja doista uţivam.
Sviđa mi se gradić, a budući da sam već dio CMVa, ne moram se zabrinjavati oko zdravstvene politike. Ušao sam u veliku praksu, moţda malo preveliku.
Imam više onkoloških pacijenata nego sam očekivao, i više no što mi se sviđa.
- Što je onkologija? - upita Nancy Yansen.
Kevin dobaci ţeni razdraţeni pogled nevjerice. - Rak - prezrivo reče. - Isuse, Nance, znaš to.
- Oprosti - jednako razdraţljivo reče Nancy.
- Koliko onkoloških pacijenata imaš? - upita Steve.
David zatvori oči i na trenutak razmisli. - Da vidimo reče. - Imam Johna Tarlowa s leukemijom. On je sada u bolnici. Imam Mary Ann Schiller s rakom na jajniku. Imam Jonathana Eakinsa s rakom prostate. Imam Donalda Andersona za kojeg se mislilo da ima rak gušterače, ali se na kraju pokazalo da ima benigru adenom.
- Prepoznajem to ime - reče Trent. - Taj je pacijent podvrgnut Whippleovu postupku.
- Hvala što si nam rekao - sarkastično će Gayle. - To su samo četiri pacijenta -
reče Steve.
- Ima ih još - reče David. - Sandra Hascher s melanomom i Marjorie Kleber s rakom dojke.
- Impresionira me što si ih sve tako dobro zapamtio - reče Claire Young.
- To je lako - reče David. - Zapamtio sam ih jer sam se sa svima sprijateljio.
Redovito ih viđam jer imaju puno zdravstvenih problema, što uopće nije čudno s obzirom na mnoge terapije kojima su podvrgnuti.
- Pa, u čemu je problem? - upita Claire.
- Problem je u tome što sam se s njima sprijateljio i prihvatio odgovornost za njihovo liječenje, te se sađ bojim da če umrijeti od svojih bolesti, a ja ću se osječati odgovornim.
- Točno znam što ţeli reći - reče Steve. - Ne razumijem kako se netko moţe baviti onkologijom. Bog ih blagoslovio. Polovica razloga što sam izabrao porodništvo je u tome što je to uglavnom vesela specijalnost.
- Isto vrijedi za oftalmologiju - reče Kevin.
- Ne slaţem se - reče Angela. - Ja mogu jako dobro razumjeti zašto ljudi specijaliziraju onkologiju. To je nadasve vrijedan poziv jer ljudi s potencijalno smrtonosnim bolestima imaju velike potrebe. U mnogo drugih specijalnosti nikad se doista ne zna je li liječnik pomogao svojim pacijentima ili nije. U
onkologiji to nikad nije upitno.
- Prilično dobro poznajem Marjorie Kleber - reče Gayle Yarborough. - Bila je TJ-ova i Chandlerina učiteljica. Ona je divna ţena. Imala je kreativan način za motiviranje djece pri učenju pravopisa. Sićušni plastični aviončići što su se kretali po zidnoj karti.
- Uţivam u susretu s njom kad god dođe na pregled - prizna David.
- Kako je na tvom poslu? - Nancy Yansen upita Angelu.
- Ne moţe biti bolje - reče Angela. - Dr. Wadley, šef odjela, postao je pravi mentor. Oprema je vrhunska. Imamo dosca posla, ali nismo zatrpani.
C>bavljamo između petsto i tisuću biopsija mjesečno, što je pohvalno. Imamo prilike vidjeti zanimljive patološke probleme jer je bolnica Bartlet tercijarna zdravstvena ustanova. Čak imamo virološki laboratorij, a to nisam očekivala.
Dakle, sve u svemu, prilično je poticajno.
- Jesi li već imao koji sukob s Charlesom Kelleyjem? - Kevin upita Davida.
- Ni slučajno - iznenađeno će David. - Dobro se slaţemo. Zapravo, baš sam se ovoga tjedna sastao s Kelleyjem i direktorom CMV-ova odjela za kvalitetu iz Burlingtona. Obojica su bila puna hvale u odnosu na odgovore što su ih pacijenti dali na obrascima s upitima o njezi i udovoljavanju potreba.
- Ha! - prezirno će Kevin. - Odjel za kvalitetu je sitnica. Čekaj dok ne stigne tvoja procjena utilizacije. Za to obično trebaju dva do tri mjeseca. Tada mi javi što misliš o Charlesu Kelleyju.
- To me ne zabrinjava - reče David. - Radim dobro i oprezno. Nije me briga za bonus program u vezi s hospitalizacijom, i sigurno se ne kanim natjecati za jedno od putovanja na Bahame.
- Meni ne bi smetalo - reče Kevin. - Mislim da je to dobar program. Zašto ne bih dvaput razmislio prije nego nekoga pošaljem u bolnicu? Ovdje se pacijenti pridrţavaju liječnikovih savjeta. Ljudima je bolje kod kuće nego u bolnici.
Ako bolnica ţeli mene i Nance poslati na Bahame, neću se buniti.
- Oftalmologija je malo drugačija od interne medicine - reče David.
- Dosta je tih medicinskih razgovora - reče Gayle Yarborough. Baš sam pomislila da smo trebali donijeti film Velika jeza. To je sjajan film za gledanje u ovakvom društvu.
- Dakle, to bi potaknulo raspravu - reče Nancy Yansen. - I bilo bi puno zanimljivije od ovog medicinskog trabunjanja.
- Ne treba mi film da bih znala hoću li muţu dopustiti vođenje ljubavi s jednom od mojih prijateljica kako bi mogla dobiti dijete reče Claire Young. -
Ni slučajno!
- O, ma daj - reče Steve i uspravi se. - Ja ne bih imao ništa protiv, pogotovo ako je riječ o Gayle. - Ispruţi ruku i zagrli Gayle. Ona je sjedila kraj njega.
Nasmijala se i pretvarala se da se vrpolji u njegovu zagrljaju.
Trent izlije malo piva na Steveovu glavu. Steve ju je jezikom pokušao uhvatiti.
- To bi morala biti očajnička situacija - reče Nancy Yansen. - Osim toga, uvijek postoji puran.
Idućih nekoliko minuta svi su se previjali od smijeha, osim Davida i Angele.
Zatim je uslijedilo nekoliko masnih viceva i seksualnih aluzija. David i Angela su se smiješili, a pri poantama bi kimnuli glavama, ali nisu sudjelovali.
- Čekajte malo, ljudi - Nancy Yansen prekine sveopći smijeh nakon izrazito pohotne šale o liječnicima. S naporom je suzdrţavala smijeh. - Mislim da bismo trebali poslati djecu na spavanje pa se
onda moţemo nagi kupati. Što kaţete?
- Ja se slaţem - reče Trent i kucne se bocama sa Steveom.
David i Angela su se pogledavali, pitajući se je li prijedlog još jedna šala. Svi ostali su ustali i počeli dozivati djecu koja su se još uvijek nalazila na molu i u mraku lovila ribe.
Kad je Angela kasnije umivala lice u umivaoniku u njihovoj sobi, poţalila se Davidu da joj se čini kako je grupa odjednom podjetinjila. Dok je govorila, oboje su čuli kako ostatak odraslih skače s mola, smije se i viče.
- Ovo doista podsjeća na ponašanje bratstva na fakultetu - sloţi se David. - Ali ne mislim da u tome ima zla. Ne bismo ih trebali osuđivati.
- Nisam baš tako sigurna - reče Angela. - Mene muči osjećaj da smo se našli u romanu o predgrađu Johna Updikea. Sav onaj slobodni govor o seksu, a sad i ovo ponašanje izaziva u meni nelagodu. To bi mogao biti odraz dosade.
Moţda Bartlet nije baš takav raj kakvim ga mi drţimo.
- O, molim te! - zapanjeno će David. - Mislim da si previše kritički raspoloţena i cinična. Meni se čini da samo imaju veseo, zabavan, mladenački stav prema ţivotu. Moţda smo mi previše sputani.
Angela se okrene i pogleda Davida. Na licu joj se pojavio iznenađeni izraz, kao da je David neznanac. - Što se mene tiče, moţeš slobodno onamo izaći nag i pridruţiti se ludovanju ako tako ţeliš - reče. - Nemoj se obazirati na mene!
- Nemoj se odmah uzrujavati - reče David. - Ne ţelim u tome sudjelovati. No istodobno ne gledam to onako bijelo i cmo kao što ti očito činiš. Moţda je to dio tvoga katoličkog tereta.
- Neću se dati provocirati - reče Angela i opet se okrene prema umivaoniku. -
A izričito odbijam biti uvučena u jednu od naših besmislenih rasprava o religiji.
- Ja se slaţem - ljubazno će David.
Kad su kasnije pošli u krevet i ugasili svjetlo, zvukove veselja s mola zamijenilo je glasanje ţaba i zujanje insekata. Bilo je tako tiho da su čuli zapljuskivanje vode o obalu.
- Misliš li da su još uvijek ondje vani? - šapne Angela. - Nemam pojma - reče David. - Štoviše, nije me briga.
- Što misliš o Kevinovim primjedbama o dr. Portlandu? - upita Angela.
- Ne znam što bih mislio - reče David. - Iskreno rečeno, Kevin mi je postao nekako zagonetan. On je čudan stvor. Nikad nisam doţivio da netko toliko gunđa zato što je dobio udarac u nos tijekom košarkaške utakmice.
- Mene su njegove primjedbe u najmanju ruku uznemirile - reče Angela. -
Razmišljanje o umorstvu u Bartletu, makar samo na sekundu, ledi mi krv u ţilama. Počinje me obuzimati nelagodan osjećaj da će se dogoditi nešto ruţno.
Moţda zato jer smo tako sretni.
- To je ona tvoja histerična crta - reče David poluozbiljno. Uvijek traţiš nešto dramatično. To te čini pesimističnom. Mislim da smo sretni jer smo donijeli pravu odluku.
- Nadam se da imaš pravo - reče Angela i stisne se u Davidov zagrljaj.
PONEDJELJAK, 6. RUJNA
Traynor je skrenuo mercedesom s ceste i poskakivao preko polja prema nizu automobila parkiranom blizu ograde. Tijekom ljetnjih mjeseci prostor iza ograde najčešće se upotrebljavao za sajmove, ali danas su Traynor i njegova ţena, Jacqueline, bili na putu za piknik priređen za osmu godišnjicu Opće bolnice Bartlet. Druţenje je počelo utrkama za djecu.
- Kakav način za uništavanje izvrsnog dana - Traynor reče ţeni. - Mrzim ove piknike.
- Koješta! - Jacqueline otpuhne kroz nos. - Mene ne moţeš prevariti. - Bila je niska ţena, pomalo debeljuškasta, a odijevala se pretjerano konzervativno.
Imala je na sebi bijeli šešir, bijele rukavice i cipele s visokim petama iako je izlet predviđao kuhanje kukuruza, školjki i jastoga na otvorenom.
- O čemu to govoriš? - upita Traynor, zaustavi automobil i ugasi motor.
- Znam koliko voliš ove bolničke događaje, pa nemoj meni glumiti ţrtvu.
Uţivaš na svjetlosti reflektora. Tijelom i dušom uţivaš u ulozi Gospodina Predsjedavajućeg Upravnog odbora.
Traynor ozlojeđeno pogleda svoju ţenu. Njihov je brak bio pun antagonizma, a on je obično uzvraćao istom mjerom, ali se ovoga puta suzdrţao. Jacqueline je imala pravo kad je govorila o pikniku, a njega je iritiralo što ga je tijekom dvadeset jedne godine braka tako dobro upoznala.
- Dakle, što ćemo? - upita Jacqueline. - Idemo li na piknik ili ne? Traynor nešto progunđa i izađe iz automobila.
Dok su hodali duţ niza parkiranih automobila, Traynor je ugledao Helen Beaton koja je mahnula i pošla prema njima. Bila je u društvu Waynea Robertsona, šefa policije, a Traynor je odmh pretpostavio da nešto nije u redu.
- Kako zgodno - reče Jacqueline opazivši Helen Beaton. - Evo jedne od tvojih najvećih ulizica.
- Umukni, Jacqueline! - ispod glasa prasne Traynor. - Imam loše vijesti - bez uvoda reče Beaton.
- Zašto ti ne pođeš do šatora po neko piće - Traynor predloţi Jacqueline.
Lagano ju je gurnuo. Otišla je nakon što je gospodi Beaton dobacila preziran pogled.
- Ne čini se da je previše sretna što se jutros ovdje nalazi - prokomentira Beaton.
Traynor se kratko nasmije. - Koje su loše vijesti?
- Bojim se da je sinoć izvršen još jedan napad na medicinsku sestru - reče Beaton. - Ili bolje rečeno, jutros. Ţena je silovana.
- Dovraga sve! - izdere se Traynor. - Je li riječ o istom tipu?
- Vjerujemo da jest - reče Robertson. - Isti opis. Ista skijaška maska, također.
Ovoga je puta oruţje bio pištolj, a ne noţ, ali je imao i lisičine. Također ju je natjerao da pođe u šumicu, što je činio i ranije.
- Nadao sam se da će rasvjeta to spriječiti - reče Traynor. - Moţda je mogla - s oklijevanjem će Beaton.
- Kako to misliš? - upita Traynor.
- Napad je izvršen na gornjem parkiralištu gdje nema rasvjete. Kao što se sjećaš, rasvijetlili smo samo donje parkiralište kako bismo uštedjeli novac.
- Tko zna za to silovanje? - upita Traynor.
- Samo nekolicina ljudi - reče Beaton. - Stupila sam u kontakt s Georgeom O'Donaldom iz Bartlet Suna, a on se sloţio da to neće objaviti. Znači da moţda imamo izgleda. Znam da ţrtva to neće mnogima ispričati.
- Ţelio bih to zatajiti CMV-u, ako je ikako moguće - reče Traynor.
- Mislim da je sad svima jasno koliko nam je potrebna nova garaţa - reče Beaton.
- Potrebna nam je, ali moţda je nećemo dobiti - reče Traynor. - To su moje loše vijesti za večerašnji sastanak izvršnih upravitelja. Moj se stari neprijatelj, Jeb Wiggins, predomislio. Još gore, uvjerio je Gradsko vijeće da je nova garaţa loša ideja. Sve ih je uvjerio da će to biti trn u oku.
- Znači li to kraj projekta? - upita Beaton.
- Ne znači kraj, ali je teţak udarac - prizna Traynor. - Uspjet ću to ponovno staviti na glasovanje, ali kad se ovakav projekt odbije, teško ga je ponovno uskrsnuti. Moţda će ovo silovanje, bez obzira koliko je to loše, biti katalizator koji će nam pomoći do cilja.
Traynor se okrene Robertsonu. Vidio je dvije iskrivljene slike sebe u Robertsonovim sunčanim naočalama sa zrcalima. - Zar policija ništa ne moţe učiniti? - upita.
- Osim da onamo svake noći postavimo zamjenika na straţu - reče Robertson -
ne moţemo puno učiniti. Moji ljudi već i sada svjetlima pretraţuju parkirališta kad god se nalaze u tom području.
- Gdje je .šef bolničke sigurnosti, Patrick Swegler? - upita Traynor.
- Idem po njega - reče Robertson. Potrčao je prema jezeru.
- Jesi li spremna za večeras? - upita Traynor kad se Robertson dovoljno odmaknuo.
- Misliš za sastanak? - upita Beaton.
- Za sastanak i poslije sastanka - reče Traynor i pohotno se nasmiješi.
- Nisam sigurna za poslije - reče Beaton. - Moramo razgovarati. - O čemu razgovarati? - upita Traynor. To nije ţelio čuti.
- Sad nije pravi trenutak - reče Beaton. Vidjela je da im se Patrick Swegler i Wayne Robertson već pribliţavaju.
Traynor se nasloni na ogradu. Osjetio je laganu slabost. Jedino na što je računao bila je Beatonina naklonost. Pitao se vara li ga, viđa li se s nekim kao što je onaj magarac Charles Kelley. Traynor uzdahne; uvijek nešto ide naopako.
Patrick Swegler priđe Traynoru i pogleda ga ravno u oči. Traynor ga je smatrao čvrstim momkom. Igrao je ragbi za srednju školu Bartlet tijekom kratkog razdoblja kad je Bartlet dominirao srednjoškolskom ligom.
- Nismo mogli puno učiniti - reče Swegler ne ţeleći na sebe preuzeti krivnju. -
Medicinska je sestra radila dvostruku smjenu, a nije nikoga iz sigurnosti obavijestila o svom odlasku, što često ponavljamo neka učine ako kasno odlaze iz bolnice. Da bi stvari bile još gore, parkirala je na gornjem parkiralištu kad je došla raditi u dnevnu smjenu. Kao što znate, gornje parkiralište nije osvijetljeno.
- Isuse Kriste! - promrmlja Traynor. - Trebao bih nadgledati upravljanje multimilijunerskom operacijom, a moram voditi brigu o najsitnijim pojedinostima. Zašto nije zvala osiguranje?
- Nisu mi rekli, gospodine - reče Swegler.
- Ako dobijemo novu garaţu, taj će problem biti riješen - reče Beaton.
- Gdje je Werner Van Slyke iz odrţavanja? - upita Traynor. - Dovedite ga ovamo.
- Barem ti znaš da gospodin Van Slyke nikad ne dolazi na bolničke društvene događaje - reče Beaton.
- Dovraga, imaš pravo! - reče Traynor. - Ali recite mu da sam mu poručio neka gornje parkiralište rasvijetli jednako kao i donje. Zapravo, recite mu neka ga rasvijetli poput nogometnog igrališta.
Traynor se tada ponovno okrene Robertsonu. - I zašto vi niste uspjeli otkriti tko je taj prokleti silovatelj? S obzirom na veličinu gradića i na broj silovanja, a sve ih je vjerojatno počinio isti čovjek, očekivao bih da imate barem jednog osumnjičenog.
- Radimo na tome - reče Robertson.
- Ţeliš li poći do šatora? - upita Beaton.
- Zašto ne? - Traynor je bjesnio. - Barem bih ţelio pojesti koju školjku. -
Traynor uzme Helen Beaton za ruku i pođe po hranu. Baš je kanio ponovno potaknuti razgovor o njihovom sastanku kad
su ih opazili Caldwell i Cantor i prišli im. Caldwell je bio posebno dobro raspoloţen.
- Pretpostavljam da si već čuo kako dobro napreduje bonus program - reče Traynoru. - Ohrabruju brojke za kolovoz.
- Ne, nisam čuo - reče Traynor okrenuvši se prema Helen Beaton. - Istina je -
reče Beaton. - Večeras ću iznijeti statističke podatke. Zaključni račun je povoljan. Tijekom kolovoza CMV liječnici su u bolnicu slali četiri posto manje pacijenata. To nije puno, ali vodi u pravom smjeru.
- Čovjek se raduje kad s vremena na vrijeme čuje neku dobru vijest - reče Traynor. - Ali ne moţemo se opustiti. U petak sam razgovarao s Arnsworthom, a on me upozorio da će se deficit opet naglo pojaviti kad odu turisti. U srpnju i kolovozu mnogo bolničkih pacijenata je samo plaćalo račune jer to nisu bili potpisnici CMV-a. Sad kad je prošao blagdan rada, turisti će se vratiti kućama. Znači, ne moţemo se opustiti.
- Mislim da bismo trebali ponovno aktivirati strogu kontrolu utilizacije - reče Beaton. - To nam je jedina nada za preţivljavanje do isteka sadašnjeg ugovora o dotacijama.
- Jasno da moramo početi ponovno - reče Traynor. - Nemamo drugog izbora.
Usput rečeno, da biste svi bili upućeni, sluţbeno smo promijenili ime DUM u DUC. Sad se zove Drastic Utilization Control. - Svi su se nasmijali.
- Moram reći da sam razočaran - reče Cantor i dalje se smijuljeći. - Kao predlagatelj plana liio sam sklon nazivu DUM. - Unatoč dugotrajnom, sunčanom ljetu, njegovo se bljedilo jako malo promijenilo. Koţa njegovih neočekivano vitkih nogu bila je još svjetlija. Nosio je bermude i crne čarape. _
- Imam pitanje u vezi s tim - reče Caldwell. - Kakav je status kronične bolesti kakva je cistična fibroza kad je riječ o DUC-u?
- Ne pitaj mene - reče Traynor. - Ja nisam liječnik. Što je, dovraga, cistična fibroza? Ţelim reći, čuo sam taj izraz, ali to je otprilike sve.
- To je kronična nasljedna bolest - objasni Cantor. - Uzrokuje mnoge respiratorne i GI probleme.
- GI znači gastro-intestinalne - objasni Caldwell. - Probavni sustav.
- Hvala ti - sarkastično će Traynor. - Znam što znači GI. Što je s bolešću; je li smrtonosna?
- Obično jest - reče Cantor. - No uz intenzivnu njegu respiratornog sustava, neki pacijenti mogu kvalitetno ţivjeti do pedesete ili šezdesete.
- Koji su prosječni godišnji troškovi? - upita Traynor.
- Kad počnu kronični respiratorni problemi, mogu se popeti do dvadeset tisuća i više - reče Cantor.
- Dobri Boţe! - reče Traynor. - Uz takve troškove, to se mora uključiti u plan utilizacije. Je li to česta bolest?
- U jednom od svake dvije tisuće rođenja - reče Cantor.
- O, dovraga! - reče Traynor i odmahne rukom. - Onda je previše rijetka da bismo se uzbuđivali.
Nakon što su obećali da će na vrijeme stići na sastanak Izvršnog odbora, Caldwell i Cantor pošli su svaki na svoju stranu. Caldwell je pošao prema sićušnoj plaţi uz rub jezera gdje se pripremala odbojkaška utakmica. Cantor je pošao ravno prema bačvi ledenog piva.
- Pođimo nešto pojesti - reče Traynor.
Još su se jednom zaputili prema šatoru u kojem se nalazio niz roštilja. Svatko kraj koga je Traynor prolazio ili je kimnuo glavom ili doviknuo pozdrav.
Traynorova je ţena imala pravo: doista je volio ovakve javne skupove.
Osjećao se poput kralja. Odjenuo se leţerno, ali pomno; hlače šivane po mjeri, mokasinke bez čarapa i polo majicu kratkih rukava. Nikad ne bi odjenuo kratke hlače u takvoj prilici, te se čudio kako Cantor vodi malo računa o svom izgledu.
Vedro raspoloţenje pokvario mu je dolazak njegove ţene. - Zabavljaš li se, dragi? - sarkastično upita Jacqueline. - Tako sigurno izgleda. - Što bih trebao raditi? - retorički upita Traynor. - Namrgođeno hodati naokolo?
- Ne vidim zašto ne - reče Jacqueline. - Takav si gotovo uvijek kod kuće.
- Moţda bih trebala otići - reče Beaton i korakne u stranu. Traynor je zgrabi za ruku i zaustavi. - Ne, ţelim čuti još pojedinosti o statističkim podacima za kolovoz o kojima će biti riječi na večerašnjem sastanku.
- U tom slučaju, ja ću otići - reče Jacqueline. - Zapravo, mislim da idem kući, Harolde, dragi. Nešto sam prigrizla i razgovarala s dvoje ljudi do kojih mi je stalo. Sigurna sam da će te jedan od tvojih mnogih suradnika rado ctdbaciti do kuće.
Traynor i Beaton gledali su kako se Jacqueline udaljava kroz gustu travu na svojim visokim petama.
- Odjednom više nisam gladan - reče Traynor nakon što se Jacqueline izgubila iz vida. - Prošetajmo još malo.
Zaputili su se do obale jezera i neko vrijeme promatrali odbojkašku utakmicu.
Zatim su pošli do igrališta za bejzbol.
- O čemu ţeliš razgovarati? - upita Traynor prikupivši hrabrost. - O nama, našoj vezi, o meni - reče Beaton. - Moj je posao u redu. Volim ga. Poticajan je.
No kad si me pozvao ovamo, nagovijestio si da će se naša veza razviti u nešto drugo. Rekao si mi da ćeš se razvesti. To se nije dogodilo. Ne ţelim ostatak ţivota provesti u skrivanju. Ovi tajni sastanci nisu dovoljni. Potrebno mi je nešto više.
Traynor osjeti kako mu na čelu izbija hladan znoj. Uza sve ostalo što se događa u bolnici, ne moţe se još i s ovim nositi. Nije ţelio prekinuti svoju vezu s Helen, ali nikako se ne moţe suočiti s Jacqueline.
- Razmisli o tome - reče Beaton. - No dok se nešto ne promijeni, naši mali susreti u mom uredu morat će prestati.
Traynor kimne. Zasad je to bilo najbolje čemu se mogao nadati. Stigli su do bejzbolskog igrališta i odsutno gledali. Utakmica se tek organizirala.
- Eno dr. Wadleyja - reče Beaton. Mahnula je, a on je uzvratio na isti način.
Kraj njega je stajala mlada, privlačna ţena tamnosmeđe kose, odjevena u kratke hlače. Nosila je bejzbolsku kapu, nestašno nakrivljenu.
- Tko je ona ţena s njim? - upita Traynor jedva čekajući da promijeni temu.
- Ona je naš novi patolog - reče Beaton. - Angela Wilson. Ţeliš li je upoznati?
- Mislim da bi to bilo prikladno - reče Traynor.
Pošli su onamo i Wadley ih je upoznao. Tijekom dugačkog predstavljanja, istaknuo je Traynora kao najboljeg predsjedavajućeg Izvršnog odbora što ga je bolnica ikad imala, a Angelu kao sjajnog patologa.
- Jako mi je drago da sam vas upoznala - reče Angela.
Povik drugih igrača vratio je Wadleyja i Angelu u igru koja je upravo trebala početi.
Beaton je gledao dok je Wadley vodio Angelu do njezina mjesta kraj druge baze. Njegov je poloţaj bio između druge i treće baze.
- Stari dr. Wadley se uvelike promijenio - primijeti Beaton. Angela Wilson je u njemu probudila učitelja. Dala mu je novi smisao. Nalazi se na devetom nebu otkako je ona stigla.
Traynor je gledao kako Angela Wilson vješto hvata loptice što su pale na zemlju i baca ih prema prvoj bazi. Mogao je sasvim dobro razumjeti Wadleyjevo zanimanje, ali ga, za razliku od Helen, nije pripisivao samo entuzijazmu mentora. Angela Wilson nije izgledala poput liječnice, barem ne onakve kakve je Traynor dosad upoznao.
JESEN U VERMONTU
Iako su David i Angela tijekom staţiranja proveli četiri godine u Bostonu, zapravo nisu doţivjeli istinsku veličanstvenost jeseni New Englanda. U
Bartletu je od ljepote prirode čovjeku zastajao dah. Iz dana u dan predivne boje lišća postajale su intenzivnije, kao da su nastojale nadmašiti one od prethodnoga dana.
Osim vizualnih doţivljaja, jesen je donijela suptilnija zadovoljstva povezana s osjećajem ugode. Zrak je postao oštar i kristalno čist, te ugodniji za disanje. U
atmosferi se osjećalo osvjeţenje zbog kojeg je jutarnje buđenje postajalo zadovoljstvo. Svaki je dan bio ispunjen energijom i uzbuđenjem; svaka je večer nudila ugodni uţitak uz pucketavu vatru koja je suzbijala noćnu hladnoću.
Nikki je oboţavala školu. Marjorie Kleber postala je njezina učiteljica i, kao što je David pretpostavio, bila je izvrsna. Nikki je oduvijek bila dobra učenica, ali je sad postala izvrsna. Radovala se ponedjeljcima kad bi počinjao novi školski tjedan. Navečer je bila puna priča o svemu što je toga dana naučila u školi.
Nikkino je prijateljstvo s Caroline Helinsford cvalo, a njih su dvije postale nerazdvojne tijekom izvanškolskih aktivnosti. Nikkino prijateljstvo s Arnijem se također razvijalo. Nakon puno razgovora o razlozima za i protiv, Nikki je dobila dopuštenje da u školu odlazi biciklom pod uvjetom da se kloni glavnih prometnica. To je za Nikki bila posve nova vrsta slobode, a ona ju je oboţavala. Put ju je vodio kraj kuće obitelji Yansen, a ondje ju je Arni svakog jutra čekao. Posljednjih kilometar i pol vozili su se zajedno.
Nikkino zdravlje i dalje je bilo dobro. Činilo se da svjeţi, suhi, čisti zrak terapeutski djeluje na njezin dišni sustav. Uz izuzetak svakodnevne jutarnje terapije u vrećastoj stolici, gotovo se činilo da ne boluje od kronične bolesti.
Činjenica da je njezino zdravlje tako dobro bila je izvor velike utjehe za Davida i Angelu.
Jedan od velikih događaja jeseni bio je dolazak Angelinih roditelja u drugom dijelu rujna. Angela se uvelike dvoumila hoće li ih uopće pozvati. Prevagnula je Davidova podrška.
Dr. Walter Christopher, Angelin otac, suzdrţano je pohvalio kuću i gradić, ali se snishodljivo izrazio o »seoskoj medicini«. Tvrdoglavo je odbio posjetiti Angelin laboratorij uz ispriku da previše vremena provodi u bolnicama.
Bernice Christopher, Angelina majka, nija našla baš ništa što bi mogla pohvaliti. Kuću je drţala prevelikom i punom propuha, što nije dobro za Nikki. Također je mislila da je boja lišća jednako lijepa u Central Parku kao i Bartletu, te da nitko ne mora voziti šest sati kako bi gledao stabla.
Jedini istinski neugodan dogadaj zbio se u subotu za večerom. Bernice je popila previše vina te joj je, kao i obično, alkohol udario u glavu. Tada je optuţila Davida i njegow obitelj da su krivi za Nikkinu bolest.
- Na našoj strani nikad nije bilo cistične fibroze - rekla je.
- Bernice! - oštro je rekao dr. Christopher. - Neumjesno je pokazati takvo neznanje.
Uslijedila je napeta tišina dok Angela nije uspjela potisnuti svoj bijes. Tada je promijenila temu i počela govoriti o tome kako ona i David traţe namještaj u okolnim prodavaonicama antikviteta i namještaja.
Svi su odahnuli od olakšanja kad je stigao trenutak odlaska Angelinih roditelja u nedjelju u podne. David, Angela i Nikki poslušno su stajali ispred kuće i mahali dok njihov automobil nije nestao niz cestu. - Šutni me kad idući put spomenem njihov dolazak ovamo - rekla je Angela. David se nasmijao i uvjeravao je da ipak nije bilo tako loše.
Prekrasno jesensko vrijeme potrajalo je do druge polovice listopada. Iako je krajem rujna bilo nekoliko prohladnih dana, stiglo je bablje ljeto i donijelo dane tople kao usred pravog ljeta. Povoljna kombinacija temperature i vlage sačuvala je krošnje stabala dugo nakon razdoblja za koje su starosjedioci Bartleta tvrdili da je uobičajeno za padanje lišća.
Sredinom listopada, tijekom subotnje košarke, Steve, Kevin i Trent stjerali su Davida u kut.
- Kako bi bilo da ti i tvoja obitelj ovog vikenda pođete s nama? predloţi Trent.
- Svi idemo u Waterville Valley u New Hampshireu. Voljeli bismo da pođete s nama.
- Reci mu pravi razlog iz kojeg ţelimo da pođu s nama - reče Kevin.
- Umukni! - reče Trent i u šali udari Kevina po glavi.
- Pravi je razlog taj što smo unajmili kolibu s četiri spavaće sobe uporno će Kevin maknuvši se od Trenta. - Ove škrtice će učiniti sve kako bi smanjili troškove.
- Glupost - reče Steve. - Što više ljudi, to zabavnije. - Zašto idete u New Hampshire? - upita David.
- Sigurno će to biti posljednji vikend s krošnjama - reče Trent. - U New Hampshireu je drukčije. Ondje je još veća divljina. Neki ljudi misle da su boje tamo još spektakularnije.
- Ne mogu zamisliti da je ljepše nego ovdje, u Bartletu - reče David.
- Waterville je zabavan - reče Kevin. - Većina ljudi poznaje ga samo kao skijalište. No ima tenis, golf, puno mjesta za šetnje, čak i košarkaško igralište.
Djeca ondje uţivaju.
- Ma hajde, Davide - reče Steve. - Zima će dovoljno brzo stići. Čovjek mora izaći i što je duţe moguće iskorištavati prednosti jeseni. Vjeruj nam.
- Meni to zvuči u redu - reče David. - Večeras ću pitati Angelu pa ću nazvati nekoga od vas.
Kad su se tako dogovorili, pridruţili su se ostalima i završili košarkašku utakmicu.
Te večeri Angela nije bila oduševljena kad je David spomenuo poziv. Nakon iskustva za vikenda na jezeru u kombinaciji s mnogo posla oko kuće, David i Angela nisu često izlazili. Angela nije ţeljela sudjelovati u još jednom vikendu masnih viceva i seksualnih aluzija. Unatoč Davidovu suprotnu mišljenju, Angela se i dalje pitala nije li njihovim prijateljima dosadno, pogotovo ţenama, a pomisao o zajedničkom boravku u tako skučenom prostoru zvučila joj je previše klaustrofobičnom.
- Ma daj - reče David. - Bit će zabavno. Trebali bismo vidjeti malo više New Englanda. Kao što je Steve rekao, zima će jako brzo stići, a tada ćemo uglavnom biti zatvoreni u kućama.
- Bit će skupo - reče Angela nastojeći smisliti razloge protiv odlaska.
- Hajde, mama - reče Nikki. - Arni mi je rekao da je lijepo u Watervilleu.
- Kako moţe biti skupo? - upita David. - Troškove ćemo podijeliti na četiri dijela. Osim toga, uzmi u obzir naš dohodak.
- Uzmi u obzir naš dug - reče Angela. - Imamo dvije hipoteke na kuću, a jedna je golema, i počeli smo otplaćivati studentske kredite. I ne znam hoće li automobil izdrţati zimu u Vermontu.
- Pretjeruješ - reče David. - Pomno pratim našu financijsku situaciju i ide nam jako dobro. Nije to neko ekstravagantno krstarenje. S četiri obitelji u kolibi neće biti skuplje od običnog logorovanja.
- Ma daj, mama! - uzvikne Nikki.
- Dobro - na koncu će Angela. - Vidim kad sam u manjini. Kako je tjedan prolazio, raslo je uzbuđenje zbog putovanja. David je zamolio jednog od ostalih CMV liječnika, Dudleyja Markhama, da preuzme njegove pacijente.
Spakirali su se u četvrtak uvečer kako bi mogli krenuti iduće poslijepodne.
Namjeravali su krenuti u tri poslijepodne, ali bilo je jako teško odvući pet liječnika iz bolnice usred poslijepodneva. Tako se dogodilo da su krenuli tek iza šest.
Uzeli su tri automobila. Obitelj Yarborough pošla je vlastitim kombijem kako bi njihovo troje djece imalo dovoljno mjesta; obitelji Yansen i Young pošli su zajedno u Yansenovu kombiju; David, Angela i Nikki uzeli su volvo. Mogli su se stisnuti s obitelji Yarborough, ali Angela je voljela neovisnost vlastitog vozila.
Koliba je bila golema. Osim četiri spavaće sobe, postojalo je potkrovlje gdje su djeca mogla spavati u vrećama za spavanje. Svi su bili umorni od puta. Pošli su ravno na spavanje.
Idućeg jutra Gayle Yarborough je svih rano probudila. Marširala je kroz kuću i lupala drvenom kuhačom po limenoj posudi, vičući da za pola sata moraju krenuti na doručak.
Pola sata pokazalo se optimističnom procjenom. Iako je kuća imala četiri spavaće sobe i potkrovlje, postojale su samo tri kupaonice. Tuširanje, sušenje kose i brijanje bilo je prava noćna mora. Povrh toga, Nikki je morala obaviti posturalnu drenaţu. Prošao je gotovo sat i pol prije no što su svi bili spremni za polazak.
Sjeli su u vozila u istom rasporedu kao i prethodne večeri, te krenuli iz doline okruţene planinama i zaputili se Autocestom 93. Dok su se vozili kroz Franconia Notch, Davida i Angelu očarala je raskošna ljepota jesenskih krošnji što su se ocrtavale na golim, strmim stijenama sivoga granita.
- Umirem od gladi - reče Nikki nakon pola sata voţnje. - I ja - reCe Angela. -
Kamo idemo?
- U neko mjesto pod nazivom Polly's Pancake Parlor - reče David. - Trent mi je rekao da je to prava institucija ovdje u sjevernom New Hampshireu.
Kad su stigli u restoran, obavijestili su ih da će četrdeset minuta čekati stol.
Srećom, čim su konačno počeli jesti; svi su rekli da se isplatilo čekati.
Palačinke prelivene javorovim sirupom bile su izvrsne, kao i dimljena slanina i kobasice.
Nakon doručka vozili su se kroz New Hampshire promatrajući lišće i planinski krajolik. Raspravljali su o tome je li jesenski sag ljepši u Vermontu ili New Hampshireu. Nisu odredili pobjednika. Kao što je Angela rekla, to je bilo kao uspoređivanje superlativa.
Dok su se vozili natrag prema Waterville Valleyju, dijelom ceste pod imenom Autoput Kancamagus s posebno lijepim pogledom, David je opazio kako golemom nebeskom kupolom plove visoki cirusi. Kad su stigli natrag. u Waterville, oblaci su već bili gušći i uspješno su zastrli sunce, a to je izazvalo pad temperature na oko trinaest Celzijevih stupnjeva.
Čim su se vratili u kolibu, Kevin je ţelio igrati tenis. Nitko nije bio zainteresiran, ali je uspio nagovoriti Đavida. Nakon što je veći dio dana proveo za volanom, David je mislio da će mu koristiti malo kretanja.
Kevin je bio dobar igrač i obično je relativno lako pobjeđivao Davida. No tom prilikom nije igrao kao inače. Na Kevinovo ogorčenje, David je počeo dobivati.
Tjeran svojim natjecateljskim duhom, Kevin se počeo više truditi, ali je zbog ţestine samo još više griješio. Počeo se ljutiti na sebe, a potom na Davida. Kad je David viknuo da je lopta otišla u aut, Kevin je bacio reket i odglumio nevjericu.
- To nije bio aut - vikne Kevin.
- Bio je - odgovori David. Reketom je zaokruţio trag na tlu. Kevin je zaobišao mreţu i došao pogledati.
- Loptica nije tu udarila - ljutito će Kevin.
David pogleda čovjeka s kojim je dijelio urede. Vidio je da je bijesan. - U redu
- reče David nadajući se da će smanjiti napetost. - Zašto ne bismo još jednom odigrali za ovaj poen?
Kad su ponovno odigrali, David je opet pobijedio te je pokušao razvedriti ugođaj doviknuvši: - Varanje se ne isplati.
- Jebi se - odgovori mu Kevin. - Serviraj!
Svaki uţitak što ga je David izvlačio iz igre uništilo je Kevinovo drţanje.
Kevin se sve više ljutio i opovrgavao većinu Davidovih izjava. David je predloţio da prekinu igru. Kevin je insistirao da odigraju do gorkoga kraja.
To su i učinili, a David je pobijedio.
Na povratku u kolibu Kevin nije ţelio razgovarati, a David je odustao od pokušaja. Ubrzali su kad je počela padati kiša. Kad su stigli, Kevin je pošao u kupaonicu i zalupio vratima za sobom. Svi su pogledali Davida. On je slegnuo ramenima. - Pobijedio sam - rekao je i osjetio se na neobičan način krivim.
Unatoč radosnom pucketanju vatre, obilju dobre hrane, piva i vina, večer je zasjenilo Kevinovo tmurno raspoloţenje. Čak mu je i njegova ţena, Nancy, rekla da se ponaša djetinjasto. Primjedba je izazvala ruţnu razmjenu riječi između muţa i ţene nakon koje su se svi neugodno osjećali.
Na koncu se Kevinovo neraspoloţenje proširilo na ostale. Trent i Steve počeli su se ţaliti da se njihova praksa toliko smanjila te moraju ozbiljno razmišljati o odlasku iz Bartleta. CMV je već zaposlio ljude njihovih specijalnosti.
- Mnogo mojih bivših pacijenata mi je reklo da bi se rado vratili k meni - reče Steve - ali ne mogu. Njihovi su poslodavci sklopili ugovore s CMV-om. Ako ti pacijenti ţele doći k meni, moraju plaćati iz vlastita dţepa. Vrlo teška situacija.
- Moţda bi vam bilo bolje da se pokupite dok još moţete - reče Kevin progovorivši prvi put bez da mu se itko izravno obratio.
- Dakle, to je zagonetna primjedba koja zahtijeva objašnjenje reče Trent. - Ima li dr. Mrzovoljni neke povlaštene informacije za koje mi obični smrtnici ne znamo?
- Ne biste mi vjerovali ni kad bih vam rekao - reče Kevin zagledavši se u vatru. Sjaj ţeravice odraţavao se s njegovih debelih naočala i davao mu sablastan izgled čovjeka bez očiju.
'' - Iskušaj nas - ohrabri ga Steve. David pogleda Angelu da bi vidio ! kako se ona snalazi u ovoj deprimirajućoj večeri. Davida je ovo iskustvo daleko više uznemiravalo od onoga na jezeru u kolovozu. Mogao i je podnijeti seksualne aluzije i grube šale, ali su mu jako smetali neprijateljstvo i malodušnost, pogotovo ako bi ih netko otvoreno izraţavao.
- Saznao sam još ponešto o Randyju Portlandu - reče Kevin ne skidajući pogleda s vatre. - Ali vi mi ne biste ni riječi vjerovali. Ne nakon načina na koji ste reagirali kad sam nagovijestio da njegova smrt moţda nije bila samoubojstvo.
- Ma daj, Kevine - reče Trent. - Prestani raditi takvu predstavu od toga. Reci nam što si čuo.
- Ručao sam s Michaelom Caldwellom - reče Kevin. - Ţeli da budem u jednom od njegovih brojnih odbora. Rekao mi je kako je predsjedavajući bolničkog odbora, Harold Traynor, imao neobičan razgovor s Portlandom onoga dana kad je umro. A Traynor je Charlesu
Kelleyju prenio ono što je rečeno.
- Yansen, prijeđi na stvar - reče Trent.
- Portland je rekao da nešto s bolnicom nije u redu.
Trent otvori usta glumeći uţasnutost. - Nešto nije u redu s bolnicom? Šokiran sam, jednostavno šokiran. - Trent odmahne glavom. - Zaboga, čovječe, mnogo toga nije u redu s bolnicom. Ako je to bit ove priče, nisam naročito impresioniran.
- Ima toga još - reče Kevin. - Portland je Traynoru rekao da ne kani na sebe preuzeti krivnju.
Trent pogleda Stevea. - Moţda ja nešto ne razumijem?
- Je li Portland mislio na nekog pacijenta kad je to govorio? upita Steve.
- Očito - reče Kevin. - No to je previše profinjeno da bi kirurg kakav je Trent shvatio. Meni je jasno da je Portland bio uvjeren kako se nešto čudno događa s jednim od njegovih pacijenata. Mislim da je trebao drţati jezik za zubima.
Da jest, vjerojatno bi još uvijek bio među ţivima.
- Meni se čini kao da je Portland postao paranoičan - reče Trent. - Već je bio deprimiran. Ne vjerujem u to. Pokušavaš ni iz čega stvoriti zavjeru. Od čega je zapravo umro Portlandov pacijent?
- Od pneumonije i endotoksičnog šoka - reče Steve. - Tako je rečeno na sastanku.
- Eto vidiš - reče Trent. - Nema mnogo zagonetki oko smrti kad postoji hrpa gram-negativnih bakterija koje jurcaju krvotokom preminulog. Ţalim, Kevine, nisi me uvjerio.
Kevin naglo ustane. - Zašto se uopće trudim? - reče i digne ruke u zrak. - Svi ste poput slijepih miševa. Ali znate što? Do toga mi je stalo kao do lanjskoga snijega.
Prekoračivši Gayle, koja se ispruţila na podu ispred vatre, Kevin ljutito potrči uza stube do spavaće sobe što su je zauzimali on i Nancy. Tako je snaţno tresnuo vratima da se zatreslo sve što se nalazilo na drvenoj polici.
Svi su zurili u vatru. Nitko nije govorio. Čuli su kako kiša udara o tavanske prozore kao da netko baca riţu. Na koncu je Nancy ustala i rekla da ide na spavanje.
- Ţao mi je zbog Kevina - reče Trent. - Nisam ga ţelio provocirati.
- Nisi ti kriv - reče Nancy. - U posljednje je vrijeme nemoguć. Nije vam sve rekao. Nedavno je i sam izgubio pacijenta, a to se oftalmolozima baš ne događa često.
Idućeg dana probudili su se uz olujni vjetar, gustu maglu i hladnu kišu. Kad je Angela pogledala kroz prozor, glasno je pozvala Davida. Bojeći se neke katastrofe, David je skočio s kreveta. Jedva drţeći oči otvorene pogledao je kroz prozor. Vidio je automobil. Vidio je kišu.
- Što bih trebao vidjeti? - pospano upita.
- Stabla - reče Angela. - Gola su. Više nema lišća. Cijela je krošnja nestala tijekom jedne noći!
- Zacijelo je to zbog vjetra - reče David. - Cijele je noći tresao prozore. - Srušio se na krevet i ponovno zavukao pod pokrivače. Angela je ostala kraj prozora i zurila u stabla slična kosturima.
- Sva izgledaju mrtvo - reče. - Ne mogu vjerovati kako to sve mijenja. Teško je u tome ne vidjeti zloslutni znak. To uvećava moj osjećaj da će se dogoditi nešto loše.
- To je melankolija nakon sinoćnjeg opijela - reče David. - Nemoj postati morbidno dramatična. Još je prerano. Vrati se u krevet na nekoliko minuta.
Sljedeći šok bila je temperatura zraka. Čak i u devet ujutro još uvijek je bila blizu nule. Zima se počela naglo pribliţavati.
Tmurno vrijeme nije popravilo sveopće neraspoloţenje odraslih koji su se probudili s jednakom mrzovoljom kakvu su ponijeli u krevet. Djeca su u početku bila radosna, iako je čak i na njih počela- djelovati zlovolja roditelja.
David i Angela jedva su dočekali odlazak. Dok su se vozili niz planinu, David je zamolio Angelu neka ga podsjeti da više nikad ne smije igrati tenis s Kevinom.
- Vi muškarci znate se tako djetinjasto ponašati kad je riječ o sportu - reče Angela.
- Hej! - prasne David. - Nisam ja stvarao probleme. On ih je stvarao. Silom ţeli pobijediti. Ja čak nisam ni ţelio igrati.
- Nemoj se tako uzrujavati - reče Angela.
- Mrzim kad sugeriraš da sam ja bio kriv - reče David.
- Nisam sugerirala ništa slično - reče Angela. - Samo sam iznijela primjedbu o muškarcima i njihovim sportovima.
- U redu, ispričavam se - reče David. - Pretpostavljam da sam pomalo iznerviran. Izluđuje me kad se nalazim u društvu mrzovoljnih ljudi. Ovo nije bio naročito zabavan vikend.
- Oni su neobična grupa ljudi - reče Angela. - Izvana djeluju normalno, ali nisam posve sigurna što se krije ispod površine. No barem nisu počeli govoriti o seksu ili se ponašali kao na jezeru. S druge strane, uspjeli su ponovno na svjetlo dana izvući Portlandovu tragediju. Kevin kao da je opsjednut time.
- Kevin je čudan - reče David. - To sam ti pokušavao reći. Ne volim razmišljati o Portlandovu samoubojstvu. To čini pravom mukom odlazak u ured. Kad god počne o tome govoriti, pred očima mi se neminovno pojavi slika zida iza mog pisaćeg stola, poprskanog krvlju i mozgom.
- Davide - oštro će Angela. - Molim te! Ako ne vodiš računa o mojim osjećajima, misli barem na Nikki.
David pogleda Nikki u retrovizoru. Zurila je naprijed i nije se micala.
- Je li ti dobro, Nikki? - upita David.
- Boli me grlo - reče Nikki. - Ne osjećam se dobro.
- O, ne! - reče Angela. Okrene se i pogleda kćerku. Ispruţi ruku i opipa joj čelo.
- A ti si insistirao da pođemo na ovaj glupi izlet - promrmlja Angela.
David zausti kako bi se obranio, ali se predomisli. Nije se ţelio upuštati u prepirku. Već se osjećao dovoljno razdraţenim.
PONEDJELJAK, 1 8. LISTOPADA
Nikki nije provela laganu noć, kao ni njezini roditelji. Angela je bila posebno nesretna. Do sitnih jutarnjih sati postalo je jasno da Nikki pati od sve jače kongestije. Puno prije zore Angela je pokušala uobičajenu posturalnu drenaţu kombiniranu s perkusijom. Kad su završile, poslušala je stetoskopom Nikkina prsa. Čula je zvukove koji su značili da sluz začepljuje Nikkine dišne cijevi.
David i Angela su prije osam sati nazvali svatko svoj ured i objasnili da će zakasniti. Umotali su Nikki u nekoliko slojeva odjeće i odveli je dr. Pilsneru.
U početku nisu naišli na ohrabrujući prijem. Tajnica ih je obavijestila da dr.
Pilsner ima pun raspored. Nikki će se morati vratiti idućega dana.
Angela se nije tek tako predala. Rekla je tajnici da je ona dr. Wilson s patologije te ţeli razgovarati s dr. Pilsnerom. Tajnica je nestala u unutrašnjosti ureda. Trenutak kasnije pojavio se osobno dr. Pilsner i ispričao se.
- Moja djevojka je mislila da ste vi samo uobičajeni potpisnici CMV-a - objasni dr. Pilsner. - U čemu je problem?
Angela je liječniku ispričala kako je grlobolja preko noći dovela do kongestije koja nije reagirala na uobičajenu posturalnu drenaţu. Dr. Pilsner je poveo Nikki u ordinaciju i poslušao joj pluća.
- Jasno je da su začepljena - reče i ukloni slušalice stetoskopa iz ušiju. Tada lagano uštipne Nikki za obraz i upita je kako se osjeća. - Ne osjećam se dobro -
reče Nikki. Teško je disala.
- Bilo joj je tako dobro - reče Angela.
- Začas ćemo je vratiti u normalno stanje - reče dr. Pilsner gladeći svoju bijelu bradu. - No mislim da bi trebala ostati u bolnici. Ţelim početi s intravenoznim davanjem antibiotika i intenzivnom respiratornom terapijom.
- Sve što treba - reče David. Milovao je Nikkinu kosu. Osjećao se krivim jer je insistirao na vikendu u New Fiampshireu.
Janice Sperling koja je radila u prijamnom uredu prepoznala je Davida i Angelu. Izrazila je ţaljenje zbog bolesti njihove kćerke.
- Imamo lijepu sobu za tebe - obrati se Nikki. - Ima krasan pogled na planine.
Nikki kimne i dopusti da joj Janice stavi plastičnu narukvicu za identifikaciju.
David je pogleda. Dobila je sobu 204, a ta je soba doista imala prelijep pogled.
Zahvaljujući Janice postupak oko prijama u bolnicu je glatko prošao. Za samo nekoliko minuta već su pošli na kat. Janice ih je povela do sobe 204 i otvorila vrata.
- Oprostite - zbunjeno reče Janice. Soba 204 je već bila zauzeta; u krevetu je leţala pacijentica.
- Gospođa Kleber - iznenađeno će Nikki.
- Marjorie? - upitno će David. - Što vi radite ovdje, za ime svijeta?
- Takve sam ja sreće - rečle Marjorie. - Jedini vikend kad vas nema, ja imam tegoba. No dr. Markham je bio vrlo ljubazan.
- Jako mi je ţao što vam smetamo - Janice reče Marjorie. - Ne mogu razumjeti zašto mi je kompjutor dao sobu 204 kad je već zauzeta.
- Nema problema - reče Marjorie. - Volim društvo.
David je rekao Marjorie da će se brzo vratiti. Wilsoni su pošli za Janice u prostoriju za medicinske sestre odakle je ona nazvala prijemni ured.
- Ţelim se ispričati zbog zbrke - rekla je Janice nakon razgovora. - Nikki ćemo smjestiti u sobu 212.
Nekoliko minuta nakon što su stigli u sobu 212, pojavila se ekipa medicinskih sestara i tehničara i pobrinula se za Nikki. Počela je primati antibiotike, a pozvan je i terapeut za respiratornu terapiju.
Kad je sve sređeno, David je rekao Nikki da će je tijekom dana obilaziti.
Također joj je rekao neka učini sve što od nje zatraţe medicinske sestre i tehničari. Poljubio je Angelu u obraz i Nikki u čelo te otišao.
David se vratio ravno u Marjorienu sobu i zagledao u svoju pacijenticu.
Tijekom proteklih mjeseci prirasla mu je srcu. Djelovala je sićušno u velikom ortopedskom krevetu. David pomisli da bi Nikki izgledala poput patuljka.
- Dobro - reče David glumeći ljutnju - što se ovdje događa?
- Počelo je u petak poslijepodne - reče Marjorie. - Problemi uvijek počinju petkom kad se čovjek nećka pozvati liječnika. Uopće se nisam dobro osjećala.
Do subote ujutro počela me boljeti desna noga. Kad sam nazvala vaš ured, prebacili su me dr. Markhamu. Odmah me je primio. Rekao je da imam flebitis te da moram poći u bolnicu kako bih primala antibiotike.
David je pregledao Marjorie i potvrdio dijagnozu.
- Mislite li da je bilo nuţno doći u bolnicu? - upita Marjorie.
- Svakako - odgovori David. - Ne ţelimo riskirati kad je riječ o flebitisu. Upala vena ide rukom pod ruku s krvnim ugrušcima. No dobro izgleda. Rekao bih da se stanje već popravilo.
- Nema sumnje da se popravilo - reče Marjorie. - Osjećam se dvadeset puta bolje nego u subotu kad sam došla ovamo.
Iako je već kasnio u svoj ured, David je proveo još deset minuta s Marjorie i razgovarao s njom o flebitisu kako bi bio siguran da ona razumije problem.
Potom je otišao u prostoriju medicinskih sestara i pročitao njezin karton. Sve je bilo u redu.
Tada je nazvao Dudleyja Markhama i zahvalio mu što ga je tijekom vikenda zamjenjivao i primio Marjorie.
- Nema na čemu - rekao je Dudley. - Uţivao sam u susretu s Marjorie.
Razgovarali smo o prošlim vremenima. Imala je moje najstarije dijete u drugom razredu.
Prije odlaska David je glavnu sestru, Janet Colburn, pitao zašto Marjorie leţi u ortopedskom krevetu.
- Nema posebnog razloga - reče Janet. - Slučajno je bio ondje. Trenutno nigdje nije potreban. Bolje joj je u tom krevetu, vjerujte mi. Elektronske kontrole za podizanje i spuštanje glave i nogu nikad se ne kvare, što se ne moţe reći za druge naše krevete.
David je u Marjorien karton unio kratku opasku kako bi sluţbeno naglasio da preuzima odgovornost za njezino liječenje; potom je posjetio Nikki. Već se mnogo bolje osjećala, iako još nije stigao terapeut. Za poboljšanje njezina stanja zacijelo je bila zasluţna hidracija što ju je dobivala s antibioticima.
Na koncu je David pošao u polikliniku kako bi počeo primati pacijente.
Kasnio je gotovo sat vremena.
Susan je bila uzrujana kad je David stigao. Pokušala je promijeniti dogovorene termine i otkazati one koje je mogla, ali ipak su mnogi još čekali.
David ju je smirio i otišao u ured po bijeli ogrtač. Slijedila ga je poput lovačkog psa nabrajajući telefonske poruke i zahtjeve za konzultacijama.
Napola navukavši bijeli ogrtač, David se naglo prestao micati. Susan se prekinula usred rečenice jer je vidjela kako je David odjednom problijedio.
- Što se dogodilo? - prestrašeno upita Susan.
David se nije pomaknuo ni progovorio. Zurio je u zid iza svog stola. Njegove umorne oči vidjele su zid prekriven krvlju.
- Dr. Wilson! - uzvikne Susan. - Što je bilo?
David je trepnuo i mučna je slika nestala. Prišao je zidu i rukom prešao preko glatke površine kako bi se uvjerilo da se radilo samo 0 trenutnoj vizualnoj halucinaciji.
David uzdahne čudeći se kako je postao podloţan uplivima. Okrene se od zida i ispriča Susan. - Mislim da sam u djetinjstvu moţda gledao previše horora - reče. - Moja mašta radi prekovremeno.
- Mislim da bismo trebali početi s pacijentima - reče Susan. - Slaţem se.
David se ţustro dao na posao i nadoknadio izgubljeno vrijeme. Do sredine jutra obavio je sve zakazano. Načas je prekinuo s primanjem pacijenata kako bi uzvratio nekoliko telefonskih poziva. Najprije je nazvao Charlesa Kelleyja.
- Baš sam se pitao kad ćete nazvati - reče Kelley. Njegov je glas djelovao neobično sluţbeno. - U uredu imam jednog posjetitelja. Zove se Neal Harper.
On je iz CMV-ove utilizacije u Burlingtonu. Bojim se da o nečemu moramo s vama razgovarati.
- Usred mog radnog vremena?
- Ovo neće dugo potrajati - reče Kelley. - Bojim se da moram insistirati.
Moţete li, molim vas, doći ovamo?
David polako spusti slušalicu. Iako nije znao zašto, odmah se osjetio tjeskobno, kao da je tinejdţer kojeg su pozvali u ravnateljev ured.
David je rekao Susan kamo ide i otišao. Kad je stigao u urede CMV-a, tajnica mu je rekla neka odmah uđe.
Kelley je ustao od stola, visok i preplanuo kao uvijek. No drugačije se drţao.
Bio je ozbiljan, gotovo natmuren, daleko od uobičajenog gorljivog ponašanja.
Upoznao je Davida s Nealom Harperom, mršavim, urednim čovjekom blijede koţe posute aknama. Davidu se učinio oličenjem birokrata koji je uvijek zaključan u svom uredu gdje ispunjava raznorazne obrasce.
Svi su sjeli. Kelley je uzeo olovku i njome se poigravao.
- Stigli su statistički podaci o vašem prvom kvartalu - ozbiljnim će glasom Kelley. - I nisu dobri.
David je pogledavao jednog pa drugog čovjeka, a obuzimala ga je sve veća tjeskoba.
- Vaša produktivnost ne zadovoljava - nastavi Kelley. - Imate najniţi postotak po broju pacijenata u jednom satu. Očito sa svakim pacijentom provodite previše vremena. Da bi stvari bile još gore, imate najveći postotak kad je riječ
o traţenju laboratorijskih nalaza po pacijentu iz CMV-ova laboratorija. Što se tiče traţenja konzultacija izvan CMVove zajednice, izletjeli ste s grafikona.
- Nisam znao da se prikupljaju ti statistički podaci - pokunjeno će David.
- I to nije sve - reče Kelley. - Previše se vaših pacijenata pojavilo na hitnom traktu Opće bolnice Bartlet umjesto u vašoj ordinaciji.
- To je razumljivo - reče David. - Svi su moji termini zauzeti za dva tjedna unaprijed. Kad nazove netko s očitim akutnim problemom koji zahtijeva trenutnu pozornost, šaljem ga na hitni trakt.
- Pogrešno! - prasne Kelley. - Pacijente ne treba slati na hitni trakt. Morate ih primiti u svojoj ordinaciji ako nisu u ţivotnoj opasnosti.
- Ali takvi prekidi napravit će cijelu zbrku u mom rasporedu reče David. -
Ako izdvajam vrijeme za bavljenje hitnim slučajevima, ne mogu primati pacijente koji imaju zakazani pregled.
- Onda neka bude tako - reče Kelley. - Ili neka takozvani hitni slučajevi čekaju dok ne obavite ljude koji imaju zakazano. Na vama je da odlučite, ah bez obzira što ćete učiniti, nemojte koristiti hitni trakt.
- Onda čemu sluţi hitni trakt? - upita David.
- Nemojte se preda mnom praviti pametni, dr. Wilson - reče Kelley. - Vraški dobro znate čemu sluţi hitni trakt. To je za hitne slučajeve u kojima se radi o pitanju ţivota ili smrti. To me podsjetilo. Nemojte svojim pacijentima predlagati neka zovu kola hitne pomoći. CMV neće plaćati kola osim ako nema prethodnog odobrenja, a to se daje samo u slučajevima kad je ţivot doista ugroţen.
- Neki moji pacijenti ţive sami - reče David. - Ako su bolesni... - Nemojmo ovo oteţavati više nego je potrebno - prekine ga Kelley. - CMV ne upravlja autobusnom linijom. Sve je to vrlo jednostavno. Reći ću vam jasno i glasno.
Morate ozbiljno uvećati svoju produktivnost, morate drastično smanjiti obavljanje laboratorijskih ispitivanja, morate smanjiti, ili još bolje, prestati s konzultacijama izvan CMV-ove obitelji i morate svoje pacijente drţati podalje od hitnog trakta. To je sve. Razumijete?
David je nesigurnim koracima izišao iz CMV-ova ureda. Bio je zaprepašten.
Nikad se nije smatrao ekstravagantnim u korištenju medicinskih pomagala.
Uvijek se ponosio činjenicom da u prvi plan stavlja potrebe pacijenata.
Kelleyjeva prodika ga je najblaţe rečeno uzrujala.
Stigavši do svojih prostorija, David je teturavo ušao. Opazio je kako Kevin s pacijentom nestaje iza vrata i sjetio se njegova proročanstva o procjeni utilizacije. Kevin je točno pogodio; bila je porazna. Davida je također mučilo što Kelley niti jednom riječju nije spomenuo kvalitetu ili zadovoljstvo pacijenata.
- Bit će bolje da počnete skakati - rekla je Susan čim ga je ugledala. - Opet ste u zaostatku.
Angela je sredinom jutra kliznula iz laboratorija i pošla pogledati Nikki. Bila je zadovoljna kad je vidjela kako se dobro osjeća. Činjenica da nije imala povišenu temperaturu posebno je ohrabrivala. Uvelike se smanjio i Nikkin osjećaj kongestije nakon dugotrajnog posjeta respiratornog terapeuta. Angela je stetoskopom medicinske sestre poslušala Nikkina pluća. Još uvijek su se čuli zvukovi viška sluzi, ali ni izdaleka onako kao toga jutra.
- Kad mogu poći kući? - upita Nikki.
- Tek si stigla ovamo - reče Angela i razbaruši Nikkinu kosu. - No ako ti se stanje bude i dalje ovako popravljalo, sigurna sam da te dr. Pilsner neće htjeti dugo zadrţati.
Vrativši se u laboratorij, Angela je pošla u mikrobiološki odsjek kako bi provjerila Nikkin bris grla; ţeljela je biti sigurna jesu li ga pregledali. Jako je vaţno odrediti mješavinu bakterija u Nikkinu dišnom sustavu. Laborantica ju je uvjeravala da je to već učinjeno.
Angela se vratila u ured i skinula bijeli ogrtač pripremajući se za očitavanje niza hematoloških preparata. Trenutak prije nego je sjela, opazila je da su vrata između njezina i Wadleyjeva ureda odškrinuta.
Angela priđe vratima i virne unutra. Wadley je sjedio za učiteljskim mikroskopom s dvije glave. Ugledao ju je i kretnjom je pozvao neka uđe.
- Ţelio bih da ovo vidiš - reče Wadley.
Angela priđe mikroskopu i sjedne nasuprot svome mentoru. Njihova koljena su se ispod stola gotovo doticala. Primaknula je oči okularu i virnula unutra.
Odmah je prepoznala uzorak kao dio tkiva dojke.
- Ovo je teţak slučaj - reče Wadley. - Pacijentica ima samo dvadeset dvije godine. Moramo postaviti dijagnozu i ne smijemo pogriješiti. Dakle, nemoj ţuriti. - Kako bi naglasio svoje riječi, posegnuo je ispod stola i uhvatio Angelino bedro odmah iznad koljena. - Nemoj dopustiti da te zavara prvi dojam. Pomno pogledaj sve kanaliće.
Angelino uvjeţbano oko počne redom pregledavati preparat, ali se nije uspijevala sasvim koncentrirati. Wadleyjeva ruka ostala je na njezinu bedru.
Nastavio je govoriti objašnjavajući koje su po njegovu mišljenju ključne točke za uspostavljanje dijagnoze. Angela se nije mogla usredotočiti na njegove riječi. Teţina njegove ruke izazivala je u njoj veliku nelagodu.
Wadley ju je i ranije često doticao, a i ona je imala prilike dotaknuti njega. No to je uvijek bilo u okviru prihvatljivih društvenih granica, kao što je dodir ruke, ili tapšanje po leđima, ili radosni zagrljaj. Čak su se nekoliko puta sportski pljesnuli rukama tijekom bejzbolske utakmice na pikniku. Dosad nikad nije bilo nikakvih nagovještaja intimnosti, a sad je njegova ruka zalijepljena za njezinu nogu s palcem na unutrašnjoj strani Angelina bedra.
Angela se ţeljela maknuti ili ukloniti njegovu ruku, ali nije učinila ni jedno ni drugo. Stalno se nadala da će Wadley odjednom shvatiti kako se ona nelagodno osjeća i povući ruku. No to se nije dogodilo. Njegova je ruka ostala ne njezinn bedru tijekom dugačka objašnjenja o tome zašto bi se biopsiju trebalo smatrati pozitivnom za rak.
Angela je na koncu ustala. Znala je da drhti. Ugrizla se za jezik i okrenula se prema svom uredu.
- Pregledat ću hematološke preparate čim budeš gotova s njima Wadley dovikne za njom.
Zatvorivši vrata između dva ureda, Angela pođe do svog stola i spusti se na stolicu. Na rubu suza, pokrije lice rukama, a glavom joj prostruji bujica misli.
Razmišljajući o tijeku događaja iz proteklih mjeseci, sjetila se koliko je puta Wadley ponudio da će ostati prekovremeno kako bi zajedno pogledali preparate, i koliko se često pojavljivao kad je ona imala nekoliko slobodnih trenutaka. Kad god bi pošla u kantinu, on bi se pojavio i sjeo kraj nje. Što se tiče dodirivanja, kad već o tome razmišlja, nikad nije propustio priliku.
Odjednom je trud mentora i očita naklonost što ju je Wadley pokazivao poprimila drugačije, manje velikodušno, a više neugodno značenje. Čak su je obuzeli neugodni osjećaji zbog nedavnih razgovora o odlasku na seminar patologije u Miamiju tijekom idućeg mjeseca.
Angela spusti ruke i zagleda se preda se. Pomisli da moţda pretjeruje. Moţda od muhe pravi slona i uzrujava se bez potrebe. Na kraju krajeva, David je uvijek optuţuje da je previše sklona dramatiziranju. Moţda Wadley uopće nije svjestan onoga što radi. Moţda ga je toliko zaokupila didaktička uloga da nije shvaćao kako se ponaša.
Angela ljutito odmahne glavom. Duboko u sebi znala je da ne pretjeruje. I dalje je osjećala zahvalnost prema Wadleyju zbog truda i vremena što joj ga je posvećivao, ali nije mogla zaboraviti kako se osjećala dok joj je njegova ruka počivala na bedru. To je bilo tako neprikladno. Morao je znati. Moralo je biti namjerno. Pitanje je što bi mogla učiniti kako bi stala na kraj neţeljenim intimnostima. Na kraju krajeva, on je njezin šef.
Po završetku rada u ordinaciji, David je pošao u glavnu bolničku zgradu kako bi pogledao Marjorie Kleber i još nekolicinu svojih pacijenata. Kad se uvjerio da je sa svima sve u redu, pošao je do Nikki.
Njegova se kći dobro osjećala zahvaljujući mudroj kombinaciji antibiotika, mukolitičnih agensa, bronhodilatacija, hidracije i fizikalne terapije. Oslanjala se na hrpu jastuka, a u ruci je drţala daljinski upravljač za televizor.
Promatrala je emisiju igara, na što se kod kuće nije blagonaklono gledalo.
- Dakle, dakle - reče David. - Nije li ovo pravo uţivanje u dokolici?
- Ma daj, tata - reče Nikki. - Nisam puno gledala televiziju. Gospođa Kleber je došla u moju sobu, a čak sam morala napraviti i školski rad.
- To je strašno - reče David glumeći ogorčenje. - Kako je disanje? Nakon toliko boravaka u bolnici, Nikki je doista znala procijeniti svoje stanje. Pedijatri su naučili slušati njezino mišljenje.
- Dobro - reče Nikki. - Još uvijek pomalo steţe, ali je sigurno bolje.
Na vratima se pojavi Angela. - Izgleda da sam stigla na vrijeme za obiteljsko okupljanje - reče. Uđe te poljubi Nikki pa Davida. Angela je sjela s jedne strane kreveta, a David s druge, te su pola sata proveli u razgovoru s Nikki.
- Ţelim poći kući - cvilila je Nikki kad su David i Angela ustali. - Sigurna sam da ţeliš - reče Angela. - I mi ţelimo da pođeš kući, ali moramo slušati dr.
Pilsnera. Ujutro ćemo s njim razgovarati.
Nakon što im je domahnula na pozdrav i gledala kako njezini roditelji nestaju niz hodnik, Nikki je obrisala suzu iz kutka oka i posegnula za daljinskim. Već je navikla na boravke u bolnici, ali joj se to ipak nije sviđalo. Jedino dobro u tome bila je činjenica da do mile volje moţe gledati televiziju, koji god program ţeli; što sigurno nije mogla kod kuće.
David i Angela nisu govorili sve dok se nisu našli vani, ispod tende što je natkrivala straţnji ulaz u bolnicu. Čak su i tada vrlo malo razgovarali. David je samo rekao kako bi bilo glupo da se oboje smoče, a potom je potrčao po automobil.
Na putu do kuće uopće nisu razgovarali. Jedino se čuo jednoličan i turoban zvuk brisača. David i Angela su mislili da onaj drugi tako reagira na kombinaciju Nikkine hospitalizacije, razočaravajućeg vikenda i dosadne kiše.
Kao da je ţeljela potvrditi Davidove sumnje, Angela je prekinula tišinu kad su skrenuli na svoj kolni prilaz rekavši da je preliminarni pregled Nikkina brisa grla ukazao na pseudomonas aeruginosa. - To nije dobar znak - nastavi Angela. - Kad se takva vrsta bakterije uvuče u nekoga s cističnom fibrozom, obično tamo i ostaje.
- Kao da ne znam - reče David.
Večera je protekla u prigušenom ugođaju bez Nikkine nazočnosti. Jeli su u kuhinji, a kiša je udarala po prozorima. Kad su pojeli, Angela je konačno našla emotivnu snagu i riječi za opisivanje onoga što se dogodilo između nje i Wadleyja.
Davidova su se usta polako otvarala dok je ona govorila. Kad je Angela završila, on je otvorenim ustima zaprepašteno zurio u nju. - Taj gad! - izusti David. Tresne dlanom po stolu i odmahne glavom. - Nekoliko mi je puta palo na pamet da se ponaša previše očarano, kao onoga dana na bolničkom pikniku. No tada sam zaključio da sam smiješno ljubomoran. No čini se da me intuicija nije prevarila.
- Nisam posve sigurna - reče Angela. - Zato sam oklijevala prije nego sam ti ispričala. Ne bih ţeljela da naprečac donosimo zaključke. To me istodobno zbunjuje i ljuti. Tako je nepošteno da se mi ţene moramo suočavati s takvim problemima.
- To je stari problem - reče David. - Seksualno uznemiravanje oduvijek je problem, pogotovo otkako su ţene počele raditi. To je već dugo problem u bolnicama, naročito u ono vrijeme kad su svi liječnici bili muškarci, a sve medicinske sestre ţene.
- I još uvijek je tu, unatoč naglom povećanju broja ţena liječnika reče Angela. -
Sjećaš se kakvih sam poteškoća imala s nekim od profesora na fakultetu.
David kimne. - Ţao mi je da se to dogodilo - reče. - Znam kako ti se u početku sviđao dr. Wadley. Ako ţeliš, sjest ću u auto, odvesti se do njegove kuće i razbiti mu nos.
Angela se nasmiješi. - Hvala na podršci.
- Mislio sam da si večeras tiha jer si zabrinuta za Nikki - reče David. - Ili to ili se ljutiš zbog proteklog vikenda.
- Vikend je prošlost - reče Angela. - A Nikki se dobro oporavlja. - I ja sam imao loš dan - David konačno prizna. Uzeo je pivo iz hladnjaka, otpio nekoliko gutljaja, a zatim ispričao Angeli o svom susretu s Kelleyjem i CMV-ovim čovjekom iz Burlingtona.
- To je sramotno! - - usklikne Angela kad je, David završio. - Kakve li drskosti, tako s tobom razgovarati. Pogotovo s obzirom na pozitivna reagiranja sa strane tvojih pacijenata.
- To očito nije vaţno - malodušno će David.
- Valjda se šališ? Svi znaju da su odnosi između liječnika i pacijenata kamen temeljac za dobru zdravstvenu njegu.
- Moţda je to stvar prošlosti - reče David. - Trenutnu stvarnost određuju ljudi kakav je Charles Kelley. On je dio nove vojske zdravstvenih birokrata što ju je stvorilo uplitanje drţave. Odjednom su ekonomija i politika stekle prednost u medicinskoj areni. Bojim se da je najveća briga završni račun, a ne njega pacijenata.
Angela odmahne glavom.
- Problem je Washington - reče David. - Kad god se vlast upliće u zdravstvenu njegu, čini se da sve uprskaju. Pokušavaju svima udovoljiti, a na kraju ne udovolje nikome. Pogledaj što su učinili sa zdravstvenim osiguranjima za starije osobe i za one s vrlo niskim prihodima; i jedno i drugo je prava zbrka, a općenito su imali katastrofalni učinak na zdravstvo uopće.
- Sto ćeš učiniti? - upita Angela.
- Ne znam - reče David. - Pokušat ću naći neki kompromis. Mislim da ću ići dan po dan i vidjeti što će se dogoditi. Što ćeš ti? - Ni ja ne znam - reče Angela.
- Stalno se nadam da griješim, da pretjerujem.
- Valjda je i to moguće - blago će David. - Na kraju krajeva, ovo je prvi put da se tako osjećaš. A Wadley je cijelo vrijeme bio od onih koji vole dodirivati i osjećati. Budući da dosad nikad ništa nisi rekla, moţda misli da ti ne smeta ako te dira.
- Što zapravo ţeliš reći? - oštro će Angela.
- Ništa, doista - brzo će David. - Samo sam odgovarao na ono što si ti rekla.
- Ţeliš li reći da sam za ovo sama kriva?
David posegne preko stola i uhvati Angelinu ruku. - Stani malo! reče. - Smiri se! Ja sam na tvojoj strani. Ni na trenutak nisam pomislio da si ti kriva.
Angelin iznenadni bijes nestane. Shvatila je da previše burno reagira, a time zapravo izraţava vlastitu nesigurnost. Postoji mogućnost da je nesvjesno ohrabrivala Wadleyja. Na kraju krajeva, ţeljela mu je udovoljiti kao bilo koji student,~ pogotovo jer mu se osjećala duţnom zbog vremena i napora što ih je trošio na nju.
- Ţao mi je - reče Angela. - Samo sam previše napeta. - I ja - reče David. -
Idemo u krevet.
UTORAK, 19. LISTOPADA
Na Davidovo i Angelino razočaranje, ujutro je još uvijek kišilo. Međutim, suprotno tmurnom vremenu, Nikki je bila izvrsno raspoloţena i divno se oporavljala. Čak joj se i boja vratila u obraze. Grlobolja, što bi bio nagovještaj dugotrajne bolesti, nestala je s antibioticima, a to je značilo da je bila bakterijskog, a ne virusnog porijekla. Srećom, Nikkina temperatura i dalje je bila normalna.
- Ţelim se vratiti kući - ponovi Nikki.
- Još nismo razgovarali s dr. Pilsnerom - podsjeti je David. - Ali hoćemo, u neko doba jutra. Strpi se.
Nakon što su obišli Nikki, Angela je otišla u laboratorij, a David u prostoriju medicinskih sestara po Marjorien karton. Razmišljao je o tome da je pošalje kući dok nije ušao u njezinu sobu. Njezin odgovor na njegov pozdrav rekao mu je da nešto nije u redu.
- Marjorie, što se dogodilo? - upita David i osjeti kako se otkucaji njegova vlastita bila ubrzavaju. Bila je apatična. Nadlanicom joj je opipao čelo i ruke.
Koţa joj je bila topla. Pretpostavio je da ima vrućicu.
Na Davidovo uporno ispitivanje Marjorie je odgovorila jedva razumljivim mrmljanjem. Doimala se drogiranom iako se nije činilo da ima bolove.
David je opazio da Marjorie oteţano diše pa joj je pomno poslušao pluća. Čuo je slabašne zvukove kongestije. Potom je pregledao područje flebitisa i otkrio da je gotovo izliječeno. Obuzet sve većom tjeskobom, David je nastavio pregledavati pacijenticu. Ništa nije našao te je poţurio do medicinske sestre i odredio niz hitnih laboratorijskih pretraga.
Iz laboratorija je najprije stigla njezina krvna slika, ali to je samo uvećalo Davidovu zbunjenost. Broj bijelih krvnih stanica opadao je u skladu s liječenjem flebitisa, a sad se nalazio blizu donje granice normale.
David se počeše po glavi. Niski broj bijelih krvnih stanica bio je u suprotnosti s njezinim kliničkim stanjem koje je ukazivalo na razvoj pneumonije. David ustane od stola i vrati se u Marjorienu sobu gdje joj je ponovno poslušao pluća. Doista se čula početna kongestija.
Vrativši se do prostorije medicinskih sestara, David se dvoumio što će poduzeti. Stiglo je još laboratorijskih nalaza, ali su svi bili u granicama normale, čak i prijenosni rendgen, te mu stoga nije bio ni od kakve pomoći.
David je pomislio da bi mogao pozvati nekoga za konzultacije, ali se nećkao nakon jučerašnje procjene utilizacije. Problem je bio u tome što liječnici s kojima se ţelio konzultirati nisu radili za CMV.
Umjesto traţenja konzultacija, David je s police uzeo priručnik. Najviše se bojao da se pojavila infekcija gram-negativnom bakterijom, te je potraţio antibiotik pogodan za takav slučaj. Kad ga je našao, bio je siguran da će time riješiti problem.
Napisao je odgovarajuće naredbe, uključujući i zahtjev da ga se odmah pozove ukoliko dođe do promjene Marjoriena stanja, a zatim se zaputio u svoj ured.
Angela je bila na redu za rad na zaleđenim kirurškim preparatima toga dana.
Taj joj je zadatak uvijek uništavao ţivce jer je znala da je pacijent, dok ona radi, pod anestezijom i čeka njezinu presudu o tome je li biopsija zloćudna ili dobroćudna.
Na zaleđenim preparatima radilo se u malenom laboratoriju u sklopu operacijske dvorane. Prostorija se nalazila sa strane, a ponekad bi onamo zalazilo osoblje iz operacijske dvorane. Angela je radila u stanju intenzivne koncentracije; pomno je proučavala uzorke stanica pod mikroskopom.
Nije čula kad su se iza nje tiho otvorila vrata. Nije znala da je netko u prostoriji dok nije progovorio.
- Pa, dušo, kako ide?
Angela se trgne i naglo podigne glavu, a adrenalin joj prostruji tijelom. U
sljepoočnicama joj je tuklo bilo dok je gledala u nasmiješeno Wadleyjevo lice.
Mrzila je kad bi je netko zvao dušo, osim moţda David. I nije voljela da joj se netko tako prikrada.
- Ima li problema? - upita Wadley. - Nema - oštro će Angela.
- Dopusti da pogledam - reče Wadley pokazujući prema mikroskopu. - O
kojem je slučaju riječ?
Angela ustupi Wadleyju svoje mjesto. Saţeto mu je iznijela povijest bolesti.
On je pogledao preparat i brzo ustao.
Na trenutak su patološkim jezikom razgovarali o preparatu. Očito su se slagali da je izraslina dobroćudna, sretne vijesti za pacijenta pod anestezijom.
- Ţelim te kasnije vidjeti u svom uredu - reče Wadley. Namignuo je.
Angela kimne, ignorirajući njegovo namigivanje. Okrenula se i htjela ponovno sjesti kad je osjetila kako ju je Wadleyjeva ruka okrznula po straţnjici.
- Nemoj previše naporno raditi, dušo! - dovikne joj i izađe.
Sve se tako brzo dogodilo da Angela nije stigla reagirati. No znala je da to nije bilo nehotično, a sad je postala sigurna da jučerašnja epizoda nije bila neduţni previd.
Angela je nekoliko minuta sjedila u sićušnom laboratoriju podrhtavajući od ogorčenja i smućenosti. Pitala se što ga je poticalo na takvu smionost. Ona sigurno nije promijenila svoje ponašanje tijekom proteklih nekoliko dana. I što bi trebala učiniti? Ne moţe samo sjediti i dopustiti da se to nastavi. To bi bio otvoreni poziv.
Angela je zaključila da ima dvije mogućnosti. Moţe se sukobiti izravno s Wadleyjem, ili se moţe obratiti medicinskom upravitelju, Michaelu Caldwellu. No tada je pomislila na dr. Cantora, trenutnog šefa osoblja. Moţda bi se trebala njemu obratiti.
Angela uzdahne. Ni Caldwell ni Cantor nisu joj se činili idealnim autoritetima za slučaj seksualnog uznemiravanja. Obojica su bila macho tipovi, a Angela se sjećala njihovih reakcija kad ih je upoznala. Caldwella je izgleda šokirala činjenica da doista postoje ţene patolozi, a Cantor je iznio onu primitivnu primjedbu o ruţnoći nekolicine ţena na njegovom fakultetu.
Ponovno je razmislila o suočavanju s Wadleyjem, ali ni ta joj se alternativa nije naročito sviđala.
Bučno zujanje interkoma vratilo je Angelu u stvarnost. Potom se začuo glas glavne sestre. - Dr. Wilson - rekla je. - U operacijskoj sali broj tri čekaju na rezultate biopsije.
David je otkrio da se tog jutra moţe teţe usredotočiti na probleme svojih pacijenata nego prethodnog poslijepodneva. Još uvijek je bio uzrujan zbog razgovora s Kelleyjem, a sad ga je još zabrinjavalo i sve lošije stanje Marjorie Kleber.
Sredinom jutra David je primio još jednog od svojih čestih posjetitelja, Johna Tarlowa, pacijenta koji boluje od leukemije. John nije imao zakazan pregled; nakon što je tog jutra nazvao, David je rekao Susan neka ga ubaci u raspored kao hitan slučaj. Samo dan ranije David bi ga uputio na hitni trakt, ali nakon Kelleyjeve prodike, osjećao se obveznim osobno primiti čovjeka.
John se loše osjećao. Nakon obroka sirovih školjki prethodne večeri, dobio je teške probavne smetnje s povraćanjem i proljevom. Dehidrirao je i patio od grčevitih bolova u trbuhu.
Shvativši kako se John loše osjeća i pomislivši na njegovu leukemiju, David ga je odmah poslao u bolnicu. Odredio je brojne pretrage kako bi pokušao otkriti uzrok Johnovih simptoma. Također je započeo davanje infuzije zbog dehidracije. Zasad nije odredio antibiotike jer je odlučio pričekati dok ne stekne neku ideju o tome s čim ima posla. Moglo se raditi o bakterijskoj infekciji, ali je to mogla biti i samo reakcija na toksine: trovanje hranom, endemično.
Malo prije jedanaest ujutro Traynoru je njegova tajnica, Collette, rekla lošu vijest. Upravo je primila telefonsku obavijest da je Jeb Wiggins ponovno povukao za sobom Gradsko vijeće. Konaaro glasovanje za bolničku garaţu, što je Traynor ponovno uspio ugurati u dnevni red, bilo je nepovoljno. Sad vjerojatno više nema načina da se to prije proljeća ponovno stavi na glasovanje.
- Prokletstvo - bijesnio je Traynor. Objema je rukama udarao po svom pisaćem stolu. Collette nije ni trepnula. Već je navikla na Traynorove ispade. -
Volio bih Wigginsa zgrabiti za onaj njegov debeli vrat i daviti ga dok ne poplavi.
Collette je diskretno izišla iz prostorije. Traynor je koračao prostorom ispred pisaćeg stola. Mučio ga je nedostatak podrške s kojim se suočavao kad je riječ
o vođenju bolnice. Nije mogao shvatiti kako Gradsko vijeće moţe biti tako kratkovidno. Očito je da je bolnica najvaţnije poduzeće u cijelom gradu.
Jednako je tako očito da je bolnici potrebna garaţa za parkiranje.
Traynor se više nije mogao usredotočiti na posao, pa je pograbio kišni ogrtač, šešir i kišobran te izjurio iz ureda. Sjeo je u automobil i odvezao se do bolnice.
Ako neće biti garaţe, barem će osobno pregledati rasvjetu. Nije ţelio riskirati još neko silovanje na bolničkim parkiralištima.
Traynor je našao Wernera Van Slykea u njegovoj sobici bez prozora koja je sluţila kao ured sluţbe za odrţavanje bolnice. Traynor se nikad nije posebno ugodno osjećao u blizini Van Slykea. Van Slyke je bio previše tih, previše samotan i pomalo neuredan. Traynoru se Van Slyke također činio fizički zastrašujućim; bio je desetak centimetara viši od Traynora i daleko krupniji, a njegovi nabrekli mišići dali su naslutiti da mu je dizanje tereta hobi.
- Ţelim vidjeti rasvjetu na parkiralištima - reče Traynor.
- Sada? - upita Van Slyke, bez uobičajenog upitnog prizvuka u glasu što ga normalni ljudi imaju kad nešto pitaju. Svaku je riječ izgovarao ravnomjernim glasom, a to je uvijek vrijeđalo Traynorove uši.
- Imao sam nešto slobodnog vremena - objasni Traynor. - Ţelim provjeriti je li adekvatna.
Van Slyke navuče ţutu nepromočivu jaknu i izađe iz ureda. Kad su izišli iz bolnice, pokazao je Traynoru svako svjetlo na donjem parkiralištu, a od jednog do drugog hodao je bez komentara.
Traynor je sa svojim kišobranom pošao za njim i kimao glavom kraj svakog stupa. Dok je slijedio Van Slykea kroz zimzeleno grmlje i penjao se drvenim stubama što su dijelile dva parkirališta, Traynor se pitao čime se Van Slyke bavi kad nije na poslu. Shvatio je da nikad nije vidio Van Slykea kako šeta gradom ili kupuje u dućanima. A čovjek je bio poznat po tome da se nikad ne pojavljuje na bolničkim druţenjima.
Osjećajući se nelagodno zbog dugotrajne tišine, Traynor pročisti grlo. - Je li sve u redu kod kuće? - upita.
- Da - reče Van Slyke.
- Kuća je u redu, nema problema?
- Ne - reče Van Slyke.
Traynor poţeli natjerati Van Slykea da odgovara normalnim rečenicama, a ne jednosloţnim riječima. - Sviđa li ti se civilni ţivot više nego mornarica?
Van Slyke slegne ramenima i počne pokazivati svjetla na gornjem parkiralištu. Traynor je nastavio kimati glavom kraj svakog rasvjetnog tijela.
Činilo se da ih ima mnogo. Traynor odluči da će jedne večeri doći ovamo automobilom da vidi kako je osvijetljeno kad se spusti noć.
- Dobro izgleda - reče Traynor. Pođu natrag prema bolnici.
- Postupaš li oprezno s novcem? - upita Traynor. - Da - reče Van Slyke.
- Mislim da odlično obavljaš svoj posao u bolnici - reče Traynor. - Ponosim se tobom.
Van Slyke ne odgovori. Traynor pogleda njegov mokri profil i kratku oštru bradu. Pitao se kako Van Slyke moţe biti tako ravnodušan, ali tada se sjetio da ga nije shvaćao ni kad je bio dječak. Ponekad je Traynoru bilo teško vjerovati da su u rodu, a bili su. Van Slyke je bio Traynorov jedini nećak, sin njegove preminule sestre.
Kad su stigli do šumarka što je dijelio dva parkirališta, Traynor je stao.
Zagledao se u granje. - Kako to da na ovoj stazi nema svjetla? - Nitko nije spomenuo da duţ staze treba postaviti svjetla - reče Van Slyke. To je bila prva rečenica što ju je izgovorio. Traynor se gotovo obradovao.
- Drţim da bi trebalo postaviti jedno ili dva - reče Traynor. Van Slyke samo kimne.
- Hvala na obilasku - reče Traynor na rastanku. Osjetio je olakšanje kad se udaljio. Uvijek ga je mučila krivnja što se osjeća tako dalekim od vlastitog roda, ali Van Slyke je oduvijek bio velika zagonetka. Traynor je morao priznati da ni njegova sestra nije bila uzor normalnosti. Zvala se Sunny*, ali je njezina osobnost bila u suprotnosti s imenom. Uvijek je bila tiha, povučena i veći dio ţivota patila je od depresije.
Traynor još uvijek nije mogao shvatiti zašto se Sunny udala za dr. Wernera Van Slykea jer je znala da je čovjek pijanac.
____________________________
* Sunny - Sunčana
Njezino samoubojstvo bio je konačni udarac. Da se barem obratila njemu, pokušao bi joj pomoći.
U svakom slučaju; ako se ima u vidu od koga je Werner Van Slyke potekao, uopće nije neobično što je takav kakav jest. Ipak, zahvaljujući strojarskoj obuci u mornarici, bio je koristan i pouzdan. Traynor nije poţalio što je predloţio da ga bolnica zaposli.
Traynor se otrese razmišljanja o nećaku i pođe u Beatonin ured. - Imam loše vijesti - reče Traynor čim ga je Beatonina tajnica uvela u ured. Rekao joj je kako je Gradsko vijeće glasovalo o garaţi.
- Nadam se da više neće biti napada - reče Beaton, Bila je očito razočarana.
- I ja - reče Traynor. - Nadam se da će svjetla pomoći. Baš sam prošetao parkiralištima i pogledao ih. Čine se adekvatnima, osim na stazi između dva parkirališta. Rekao sam Van Slykeu da ih i onamo stavi.
- Ţao mi je što se nisam odmah pobrinula za rasvjetu oba parkirališta - reče Beaton.
- Kako stojimo financijski za ovaj mjesec? - upita Traynor.
- Bojala sam se da ćeš to pitati - reče Beaton. - Arnsworth mi je jučer dao podatke za pola mjeseca, i nisu povoljni. Listopad će sigurno biti lošiji od rujna ako i druga polovica mjeseca bude slična prvoj. Bonus program pomaţe, ali CMV-ovi liječnici još uvijek šalju u bolnicu više pacijenata no što je predviđeno. Da bi stvari bile još gore, čini se da dobivamo bolesnije pacijente.
- Pretpostavljam da to znači kako moramo pojačati pritisak na utilizaciju -
reče Traynor. - DUC mora spasiti situaciju. Uz izuzetak bonus programa, prepušteni smo sami sebi. U bliskoj budućnosti ne očekujem ostavštine iz osiguranja.
- Ima još nekoliko nevolja za koje bi trebao znati - reče Beaton. - M. D. 91 se vratio na staro. Robertson ga je pokupio zbog voţnje u pijanom stanju. Vozio je pločnikom.
- Ukini mu privilegije - bez oklijevanja reče Traynor. - Liječnici alkoholičari već su mi uzrokovali dosta muke u ţivotu. - Opet se sjeti muţa svoje sestre.
- Drugi je problem - reče Beaton - u tome što je Sophie Stephangelos, glavna sestra u operacijskoj sali, otkrila da je tijekom protekle godine ukradeno mnogo kirurških instrumenata. Ona misli da ih uzima jedan od kirurga.
- Što još? - uzdahne Traynor. - Ponekad mi se čini da je upravljanje bolnicom nemoguć zadatak.
- Ima plan za hvatanje krivca - reče Beaton. - Ţeli dopuštenje da ga provede u djelo.
- Svakako - reče Traynor. - Ako ga uspije uhvatiti, posluţit će nam kao primjer ostalima.
* * *
David je izišao iz ordinacije i začudio se kad je vidio da je košarica na drugim vratima prazna.
- Nema kartona? - upita.
- Nadmašili ste samoga sebe - objasni Susan. - Odmorite se malo. David je iskoristio priliku za odlazak u bolnicu. Najprije je svratio u Nikkinu sobu.
Kad je ušao, iznenadio se što na Nikkinu krevetu sjede Caroline i Arni. Djeca su nekako uspjela ući u bolnicu bez da ih itko pita što ondje rade. Trebali su biti u pratnji odrasle osobe.
- Nećete nas uvaliti u nevolje, zar ne, dr. Wilson? - upita Caroline. Činila se mlađom od devet godina. Bolest joj je usporila rast više nego u Nikkinu slučaju. Više je podsjećala na dijete od sedam ili osam godina.
- Ne, neću vas uvaliti u nevolje - obeća David. - Ali kako ste se tako rano izvukli iz škole?
- Meni je bilo lako - ponosno će Arni. - Učiteljica koja je došla na zamjenu nema pojma što se događa. Sva je smotana.
David se okrene kćerki. - Razgovarao sam s dr. Pilsnerom, a on je rekao da danas poslije podne moţeš ići kući. .
- Fino - uzbuđeno će Nikki. - Mogu li sutra poći u školu?
- Nisam baš siguran - reče David. - O tome ćemo morati razgovarati s tvojom majkom.
Nakon što je izišao iz Nikkine sobe, David je posjetio Johna Tarlowa kako bi se uvjerio da su ga dobro smjestili, počeli s infuzijom i da su u tijeku ispitivanja što ih je David odredio. John je rekao da se uopće ne osjeća bolje.
David mu je rekao neka bude strpljiv i uvjeravao ga da će se bolje osjećati nakon primanja tekućine.
Na koncu je David svratio do Marjorie. Nadao se da je dodatni antibiotik već popravio njezino stanje, ali nije. Zapravo, David se šokirao kad je vidio koliko se njezino stanje pogoršalo; postalo je praktički komatozno.
Obuzet panikom, David je poslušao Marjoriena pluća. Čuo je više kongestije nego ranije, ali ne toliko da bi objasnilo njezino kliničko stanje. David je poţurio do medicinske sestre i zahtijevao objašnjenje zašto ga nisu pozvali.
- Zašto smo vas trebali pozvati? - upita Janet Colburn. Ona je bila glavna sestra.
- Marjorie Kleber! - viknuo je David i usput pisao zahtjeve za nove krvne pretrage i još jedno rendgensko snimanje pluća.
Janet se konzultirala s još nekoliko odjelnih sestara, a potom rekla Davidu da nitko nije opazio promjene. Čak je rekla da je jedna medicinska sestra prije pola sata bila u Marjorienoj sobi i nije prijavila nikakve promjene.
- To je nemoguće - obrecne se David, pograbi telefon i počne nazivati. Ranije se dvoumio hoće li pozvati specijaliste. Sad ih je panično nastojao što prije dovući u bolnicu. Nazvao je Marjoriena onkologa, dr. Clarka Mielischa, i specijalista za infektivne bolesti, dr. Martina Hesselbauma. Nijedan nije radio za CMV. David je također nazvao neurologa po imenu Alan Prichard koji je radio za CMV organizaciju.
Sva su tri specijalista primila Davidov poziv. Kad su čuli Davidovu paničnu molbu i njegov opis slučaja, svi su rekli da će odmah doći. David je potom nazvao Susan i obavijestio je o događajima. Rekao joj je neka pacijente koji dođu na pregled upozori da će ga duţe čekati.
Najprije je stigao onkolog, a ubrzo potom pojavili su se specijalist za infektivne bolesti i neurolog. Proučili su karton i razgovarali s Davidom o situaciji, a zatim su svi zajedno pošli k Marjorie. Nakon što su je pomno pregledali, povukli su se u prostoriju medicinskih sestara kako bi raspravili o slučaju. No tek što su počeli razgovarati o Marjorienu stanju, došlo je do katastrofe.
- Prestala je disati - viknula je medicinska sestra iz Marjoriene sobe. Ostala je ondje kako bi počistila nakon specijalističkih pregleda. Dok su David i specijalisti jurili natrag, Janet Colburn je pozvala ekipu za reanimaciju. Stigli su za nekoliko minuta i skupili se u sobi 204.
Uz toliko odmah raspoloţivih ljudi, Marjorie je odmah intubirana i disanje je uspostavljeno. To je učinjeno tako vješto da se otkucaji njezina srca nisu promijenili. Svi su bili uvjereni da je samo načas smanjen dovod kisika.
Problem je bio u tome što nisu znali zašto je prestala disati.
Počeli su raspravljati o mogućim uzrocima, a tada je njezino srce iznenada usporilo i potom stalo. Monitor je pokazivao sablasnu ravnu crtu. Ekipa za reanimaciju je primijenila šok u nadi da će ponovno pokrenuti srce, ali nije bilo reakcije. Brzo su joj ponovno dali šok. Kad to nije dalo rezultata, počeli su masaţu srca.
Mahnito su radili trideset minuta primjenjujući sve čega su se mogli domisliti, ali ništa im nije uspijevalo. Srce ni na što nije reagiralo. Postupno je sve obuzela obeshrabrenost te je na koncu Marjorie Kleber proglašena mrtvom.
Dok je ekipa za reanimaciju pospremala svoju opremu, David se sa specijalistima zaputio prema prostoriji medicinskih sestara. Bio je očajan. Nije mogao zamisliti goru situaciju. Marjorie je došla u bolnicu s relativno lakšim problemom dok se on zabavljao. Sad je mrtva.
- To je velika šteta - reče dr. Mielisch. - Bila je tako divna osoba. - Rekao bih da se prilično dobro drţala s obzirom na povijest bolesti - primijeti dr. Prichard. -
No bilo je sigurno da će bolest prije ili kasnije doći po svoje.
- Čekajte malo - reče David. - Mislite li da je umrla od raka? - Očito - reče dr.
Mielisch. - Imala je rasprostranjeni rak kad sam je prvi put pregledao. Iako se drţala bolje no što sam očekivao, ona je bila teško bolesna ţena.
- Ali nije bilo nikakvih kliničkih pokazatelja za tumor - reče David. - Njezine tegobe koje su dovele do fatalnog kraja ukazivale su na neku vrstu zakazivanja imunološkog sustava. Kako to moţete povezati s rakom?
- Imunološki sustav ne kontrolira disanje ili srce - reče dr. Prichard.
- Ali opadao je broj bijelih krvnih stanica - reče David.
- Njezin se tumor nije vidio, to je točno - reče dr. Mielisch. - No ako bismo je otvorili, pretpostavljam da bismo svugdje našli rak, pa i u njezinu mozgu.
Sjetite se, imala je metastaze još kad je postavljena dijagnoza.
David kimne. Ostali učine isto. Dr. Prichard lupne Davida po leđima. - Ne moţemo uvijek pobijediti - reče.
David zahvali specijalistima što su došli. Svi su mu ljubazno zahvalili što ih je pozvao, a potom je svatko otišao na svoju stranu. David je sjeo za stol za kojim su radile medicinske sestre. Osjećao se neutješnim i slabim. Njegova ţalost i osjećaj krivnje zbog Marjoriene smrti bili su još gori no što se bojao.
Previše ju je dobro upoznao. Da bi stvari bile još gore, ona je bila Nikkina oboţavana učiteljica. Kako će njoj to objasniti?
- Oprostite - tiho reče Janet Colburn. - Došao je Lloyd Kleber, Marjorien muţ.
Ţelio bi s vama razgovarati.
David ustane. Osjećao se obamrlim. Nije znao koliko je dugo sjedio za stolom.
Janet ga je uputila prema čekaonici.
Lloyd Kleber je kroz prozor zurio u kišu. David je pretpostavio da moţe imati oko četrdeset pet godina. Oči su mu bile crvene od plača. Davida preplavi suosjećanje. Ne samo da je izgubio ţenu, već mu je ostalo na brizi dvoje djece.
- Ţao mi je - tiho izusti David.
- Hvala vam - reče Lloyd potiskujući suze. - I hvala vam što ste skrbili o Marjorie. Doista vam je bila zahvalna za brigu.
David kimne. Pokušao je riječima izraziti svoje suosjećanje. U ovakvim se trenucima nikad nije osjećao doraslim, ali davao je sve od sebe.
Konačno se David ohrabrio pitati dopuštenje za obavljanje obdukcije. Znao je da puno traţi, ali jako ga je mučilo naglo pogoršanje Marjoriena stanja.
Očajnički je ţelio shvatiti što je tome uzrok.
- Ako to moţe na neki način pomoći drugima - reče gospodin Kleber - siguran sam da bi se Marjorie sloţila.
David se zadrţao u razgovoru s Lloydom Kleberom dok nisu stigli drugi članovi obitelji. Tada ih je David prepustio njihovoj boli i pošao u laboratorij.
Našao je Angelu za stolom u njezinu uredu. Bilo joj je drago što ga vidi, a to mu je i rekla. Tada je opazila njegov izraz lica.
- Što se dogodilo? - zabrinuto je pitala. Ustala je i uhvatila ga za ruku.
David joj je rekao. Nekoliko se puta morao prekidati kako bi se pribrao.
- Tako mi je ţao - reče Angela. Zagrlila ga je i nastojala umiriti.
- Baš sam ja neki liječnik! - prekori se David boreći se protiv suza. - Čovjek bi pomislio da sam se dosad već bolje pripremio za ovakve situacije.
- Tvoja osjećajnost dio je tvog šarma - reče mu Angela. - To te također čini dobrim liječnikom.
- Gospodin Kleber je pristao na obdukciju - reče David. - To mi je drago jer nemam pojma zašto je umrla, pogotovo tako naglo. Prestala je disati, a zatim je i njezino srce stalo. Svi specijalisti misle da je umrla od raka. Zacijelo jest.
Ali ţelio bih dobiti potvrdu. Moţeš li se pobrinuti da se to obavi?
- Svakako - reče Angela. - Ali, molim te, nemoj dopustiti da te ovo previše deprimira. Nisi ti kriv.
- Vidjet ćemo što će obdukcija pokazati - reče David. - A što ću reći Nikki?
- To će biti teško - prizna Angela.
David se vratio u svoj ured i nastojao što brţe obaviti preglede pacijenata.
Zbog njih je mrzio što je u takvom zaostatku, ali se to nije moglo izbjeći. Uspio je obaviti samo četiri pregleda kad ga je Susan dočekala između ordinacija.
- Ţao mi je što vam smetam - reče - ali Charles Kelley je u vašem uredu i ţeli vas odmah vidjeti.
Bojeći se da Kelleyjev dolazak ima neke veze s Marjorienom smrću, David prijeđe preko hodnika i uđe u svoj ured. Kelley je nestrpljivo koračao prostorijom. Stao je kad je David ušao. David je za sobom zatvorio vrata.
Kelleyjevo je lice bilo tvrdo i ljutito. - Vaše me ponašanje posebno iritira - reče i svisoka pogleda Davida.
- O čemu to govorite? - upita David.
- Baš sam jučer s vama razgovarao o utilizaciji - reče Kelley. - Mislio sam da vam je sve prilično jasno i da ste me razumjeli. A danas ste neodgovorno pozvali dva specijalista koji ne rade za CMV da pregledaju smrtno bolesnu pacijenticu. Takvo ponašanje pokazuje da uopće ne shvaćate glavni problem s kojim se danas zdravstvo suočava: nepotrebne i rasipne troškove.
David je još uvijek bio preplavljen emocijama te je s naporom zadrţao kontrolu nad sobom. - Samo trenutak. Ţelio bih da mi kaţete kako znate da specijalisti nisu bili potrebni.
- O, zaboga! - reče Kelley i prezirno odmahne glavom. - Očito je. Tijek bolesti nije se promijenio. Umirala je i nastavila je umirati. Prije ili kasnije svatko mora umrijeti. Novac i druga dobra ne smiju se bacati radi beznadnog zanosa.
David je zurio u Kelleyjeve plave oči. Nije znao što bi rekao. Bio je zaprepašten.
Nadajući se da će izbjeći Wadleyja, Angela je potraţila dr. Paula Darnella u njegovom sićušnom uredu bez prozora na drugoj strani laboratorija. Njegov je stol bio pretrpan posudama s bakterijskim kulturama. Mikrobiologija ga je posebno zanimala.
- Mogu li na trenutak razgovarati s tobom? - dovikne Angela s Paulovih vrata.
Kretnjom ju je pozvao neka uđe i nagnuo se u stolici na okretanje. - Kakav je ovdje postupak za obdukciju? - upita Angela. - Nisam još nijednu vidjela otkako sam stigla ovamo.
- To je pitanje o kojem moraš razgovarati s Wadleyjem - reče Paul. - To je stvar uprave. Ţalim.
Angela nevoljko pođe u Wadleyjev ured.
- Što mogu učiniti za tebe, dušo? - reče Wadley. Nasmiješio se na način što ga je Angela ranije drţala očinskim, ali sad joj se činio pohotnim.
Trgnuvši se na ponovno obraćanje s dušo, Angela proguta svoj ponos i upita kakav je postupak za obdukciju.
- Mi ne radimo obdukcije - reče Wadley. - Ako je riječ o slučaju medicinskog istraţitelja, tijelo ide u Burlington. Obdukcije su previše skupe, a ugovor s CMV-om ih ne uključuje.
- Što ako obitelj zahtijeva obdukciju? - upita Angela svjesna da to nije posve točno u slučaju Kleber.
- Ako ţele platiti tisuću osamsto devedeset dolara, onda ćemo im udovoljiti -
reče Wadley. Inače to ne radimo.
Angela kimne i izađe. Umjesto da se vrati svom poslu, pošla je do poliklinike i ušla u Davidove prostorije. Zaprepastio ju je broj pacijenata koji su čekali na pregled. Sve su stolice u čekaonici bile zauzete; nekoliko je ljudi čak stajalo u hodniku. Uhvatila je Davida dok se selio iz jedne ordinacije u drugu. Bilo je očito da je iscrpljen.
- Ne mogu obaviti obdukciju Marjorie Kleber. - Zašto ne? - upita David.
Angela mu je ispričala što je Wadley rekao.
David je frustrirano odmahnuo glavom i puhnuo kroz skupljene usne. - Moje mišljenje o ovome mjestu jako se brzo kvari - reče. Potom ispriča Angeli što Kelley misli o njegovom vođenju slučaja Kleber.
- To je smiješno - reče Angela. Razbjesnjela se. - Ţeliš reći da je rekao kako specijalisti nisu bili potrebni jer je pacijentica umrla. To je šašavo.
- Što bih ti mogao reći? - reče David i odmahne glavom. Angela nije znala što bi rekla. Kelley je počeo izgledati poput opasno neupućenog čovjeka. Angela bi rado još razgovarala, ali je znala da David nema vremena. Pokazala je preko ramena. - Imaš punu čekaonicu pacijenata - reče. - Što misliš, kad ćeš
biti gotov s poslom?
- Nemam pojma.
- Kako bi bilo da ja odvedem Nikki kući, a ti me nazovi kad budeš spreman za odlazak. Vratit ću se po tebe.
- Dobro zvuči - reče David.
- Drţi se, dragi - reče Angela. - Kasnije ćemo razgovarati. Angela se vratila u laboratorij, dovršila svoje poslove, pošla po Nikki i odvezla se kući. Nikki je bila presretna što je izišla iz bolnice. Ona i Rusty ushićeno su se radovali jedno drugome.
David je nazvao u sedam i petnaest. Nikki se udobno smjestila ispred televizora, a Angela se vratila u bolnicu. Vozila je polako. Padao je takav pljusak da su brisači bili od male koristi.
- Kakva večer - reče David i sjedne kraj nje.
- Kakav dan - reče Angela i pođe nizbrdo prema gradiću. - Pogotovo za tebe.
Kako se osjećaš?
- Ide nekako - reče David. - Pomoglo mi je što sam imao onako puno posla.
Mogao sam misliti na nešto drugo. No sada se moram suočiti sa stvarnošću; što ću reći Nilcki?
- Jednostavno ćeš joj morati reći istinu - reče Angela.
- To je lakše reći nego učiniti - reče David. - Što ako me pita zašto je umrla?
Problem je u tome što ne znam, ni fiziološki ni metafizički.
- Još sam razmišljala o onome što je Kelley rekao - reče Angela. - Čini mi se da mu nedostaje temeljno razumijevanje zdravstvene njege.
- To je blago rečeno - reče David uz kratki, sarkastični smijeh. - Zastrašujući dio je činjenica da on zauzima nadzornički poloţaj. Birokrati poput Kelleyja uvlače se u zdravstvo pod krinkom zdravstvene reforme. Naţalost, javnost nema pojma o tome.
- Danas sam ponovno imala manjih neugodnosti s Wadleyjem reče Angela.
- Ta gnjida! - reče David. - Što je sad učinio?
- Nekoliko mi se puta obratio s dušo - reče Angela. - I rukom mi je okrznuo straţnjicu.
- Boţe! Kakav ljigavi kreten - reče David.
- Doista moram nešto poduzeti. Samo bih ţeljela znati što.
- Mislim da bi trebala porazgovarati s Cantorom - reče David. - Malo sam razmišljao o tome. Cantor je barem liječnik, a ne neki zdravstveni birokrat.
- Njegova primjedba o djevojkama, kako ih je nazvao, na fakultetu nije bila naročito poticajna - reče Angela.
Skrenuli su na svoj kolni prilaz. Angela je stala što je bliţe mogla ulazu u predsoblje. Oboje su se pripremili za trčanje do zaklona.
- Kad će prestati ova kiša? - poţali se David. - Već pada tri dana bez prestanka.
Kad su ušli, David je odlučio naloţiti vatru kako bi stvorio vedriji ugodaj, a Angela je pošla podgrijati jelo što ga je ranije skuhala za sebe i Nikki. Sišavši u podrum, David je opazio da vlaga probija kroz ţbuku između granitnih blokova u temeljima. Uz vlagu osjetio je i pljesnivi zadah što ga je i ranije povremeno primijetio. Dok je skupljao ogrjev, tješio se mišlju o zemljanom tlu. Ako u podrum prodre veća količina vode, pod će ju jednostavno upiti te će s vremenom nestati.
Nakon jela, David se pridruţio Nikki ispred televizora. Kad god je bila bolesna, bili su popustljivi po pitanju gledanja televizijskog programa. David je glumio zanimanje za emisiju što se prikazivala, a istodobno je prikupljao hrabrost da Nikki ispriča o Marjorie. Na koncu je, tijekom prekida s reklamama, David zagrlio kćerku.
- Moram ti nešto reći - blago će on.
- Što? - upita Nikki. Zadovoljno je mazila Rustyja koji se sklupčao na kauču kraj nje.
- Tvoja učiteljica, Marjorie Kleber, danas je umrla - blago će David.
Nikki nekoliko trenutaka nije ništa rekla. Zagledala se u Rustyja, pretvarajući se da je zaokupljena gropom iza njegova uha.
- Mene je to jako rastuţilo - nastavi David - pogotovo zato jer sam ja bio njezin liječnik. Siguran sam da je to i tebe raţalostilo.
- Ne, nije - brzo reče Nikki odmahujući glavom. Ukloni pramen kose iz očiju.
Zatim se zagleda u televizor kao da je zanima reklama. - Posve je u redu biti ţalostan - reče David. Počeo je govoriti o
tome kako čovjeku nedostaju ljudi do kojih mu je stalo, a tada se Nikki naglo bacila na njega, oblivena suzama. Zagrlila ga je čvršće nego ikad.
David ju je tapšao po leđima i nastavio je tješiti.
Angela se pojavila na vratima. Vidjela je kako David drţi njihovo rasplakano dijete i prišla im. Blago je gurnula Rustyja u stranu, sjela i obujmila rukama Davida i Nikki. Drţali su jedno drugo i lagano se njihali dok je kiša udarala o prozore.
SRIJEDA, 20. LISTOPADA
Unatoč Nikkinim molbama, David i Angela odlučili su da će još jedan dan izostati iz škole. Uzimajući u obzir vrijeme i činjenicu da je još uvijek pod antibioticima, nije imalo smisla riskirati.
Iako Nikki nije surađivala spremno kao inače, vrlo su pomno obavili jutarnju respiratornu terapiju. Kasnije su joj i David i Angela poslušali pluća. Oboje su bili zadovoljni.
Alice Doherty stigla je točno kad je obećala. David i Angela bili su sretni što su našli tako pouzdanu osobu na koju su se uvijek mogli osloniti.
Kad su sjeli u svoj plavi volvo, David se poţalio da već cijeli tjedan nije imao prilike voziti bicikl. Nije padala onako jaka kiša, ali teški su se oblaci nisko spustili, a gusta magla dizala se iz zasićena tla.
Stigli su u bolnicu u sedam i trideset. Angela se zaputila u laboratorij, a David prema sobama pacijenata. Kad je ušao u sobu Johna Tarlowa, iznenadio ga je pogled na prljave krpe, ljestve i prazan krevet. Pošao je do medicinskih sestara i raspitao se o svom pacijentu.
- Preselili smo gospodina Tarlowa u 206 - reče Janet Colburn. - Zašto? - upita David.
- Ţeljeli su oličiti sobu - reče Janet. - Došli su ljudi iz odrţavanja i obavijestili nas. Mi smo javili prijamnom uredu, a oni su nam rekli neka pacijenta prebacimo u 206.
- Drţim da je to neobzirno - pobuni se David.
- Pa, nemojte nas okrivljavati - reče Janet. - Obratite se odrţavanju. Razdraţen zbog takvog postupka prema pacijentu, David je poslušao Janetin prijedlog i ljutito pošao u prostorije odrţavanja. Pokucao je na dovratak ureda odrţavanja. Unutra je nad stolom bio sagnut čovjek otprilike Davidovih godina. Bio je odjeven u zguţvanu, zelenu pamučnu radnu košulju i hlače. Na licu mu se vidio trag dvodnevne brade.
- Što je? - upita Van Slyke podigavši pogled sa svog rasporeda rada. Glas mu je bio bezizraţajan, a izraz lica ravnodušan.
- Jednoga od mojih pacijenata preselili su iz njegove sobe - reče David. - Ţelim znati zašto je to učinjeno.
- Ako govorite o sobi 216, tamo ličimo - monotonim će glasom Van Slyke.
- Očito je da se soba liči - reče David. - Nije očito zašto se liči. - Imamo raspored rada - reče Van Slyke.
- S rasporedom ili bez njega - reče David - pacijente ne treba uznemiravati, pogotovo bolesne pacijente, a bolnički pacijenti to neminovno jesu.
- Obratite se Beaton ako vas nešto muči - reče Van Slyke. Tada se opet okrene svom rasporedu.
Iznenađen Van Slykeovom drskošću, David je na trenutak bez riječi stajao na vratima. Van Slyke ga je s lakoćom ignorirao. David je odmahnuo glavom, okrenuo se i otišao. Na putu do odjela za pacijente ozbiljno je razmišljao o prihvaćanju Van Slykeova prijedloga da o situaciji razgovara s bolničkom administratoricom. No tada je ušao u sobu Johna Tarlowa. Odjednom se David našao pred hitnijim problemom: stanje Johna Tarlowa se pogoršalo.
Johnov proljev i povraćanje, koje je ranije stavljeno pod kontrolu, ţestoko se vratilo. Povrh toga, John je djelovao umrtvljeno, a kad ga je razbudio, bio je apatičan. David nije mogao razumjeti te simptome jer je John otkako je stigao u bolnicu primao infuziju i očito nije dehidrirao.
David je pomno pregledao pacijenta, ali nije našao objašnjenje za izrazitu promjenu njegova kliničkog stanja, pogotovo za depresivno mentalno stanje.
Jedino što je Davidu padalo na pamet bila je mogućnost da je John prekomjerno osjetljiv na lijekove za spavanje što ih je David propisao u slučaju potrebe, a to je značilo da ih treba dati ako pacijent zatraţi.
Poţurivši natrag do medicinskih sestara, David je izvadio Johnov karton s police. Očajnički je proučavao podatke što su preko noći stigli iz laboratorija.
Pokušavao je shvatiti što je pošlo po zlu i odlučiti što će dalje učiniti. Zbog sukoba s Kelleyjem prethodnoga dana, nije se mogao odlučiti na pozivanje specijalista jer nijedan od onih koje je ţelio, onkolog i specijalist za infektivne bolesti, nije radio za CMV.
David je sklopio oči i protrljao sljepoočnice. Nije mu se činilo da posebno napreduje. Naţalost, nedostajala je ključna informacija: rezultati kultura stolice što su prethodnoga dana pripravljeni još nisu stigli. Stoga David još
uvijek nije znao ima li posla s bakterijom ili nema, a ako ima, kakva je to bakterija. Pozitivna je strana bila u tome što John nije imao povišenu temperaturu.
Ponovno se okrenuvši kartonu, David se uvjerio da su Johnu dali lijek za spavanje. Pomislivši da je to doprinijelo Johnovoj letargiji, David ga je otkazao. Također je odredio još jednu kulturu stolice i krvnu sliku. Konačno je zatraţio da se Johnu svakih sat vremena mjeri temperatura, te da ga smjesta pozovu ako se podigne iznad normalne.
* * *
Nakon što je dovršila posljednju biopsiju, Angela je počistila maleni patološki laboratorij u sklopu operacijske dvorane i zaputila se u svoj ured. Imala je produktivno i ugodno jutro; uspjela je posve izbjeći Wadleyja. Naţalost, znala je da će ga jednom ipak morati vidjeti, a strepjela je od njegova ponašanja.
Iako se smatrala optimističnom osobom, bojala se da se problem s Wadleyjem neće spontano razriješiti.
Ušavši u ured, Angela je odmah opazila da su vrata između njezina i Wadleyjeva ureda odškrinuta. Što je tiše mogla, prišla je vratima i počela ih zatvarati.
- Angela! - dovikne Wadley, a Angela se trgne. Nije znala da je toliko napeta. -
Dođi ovamo. Ţelim ti pokazati nešto fascinantno. Angela uzdahne i nevoljko otvori vrata. Wadley je sjedio za svojim
stolom ispred običnog mikroskopa, a ne učiteljskog.
- Hajde - ponovno je pozove Wadley. Domahnuo joj je neka zaobiđe stol i kucnuo po mikroskopu. - Baci pogled na ovaj preparat.
Angela je oprezno pošla unutra. Oklijevajući je zastala na nekoliko koraka od stola. Kao da je osjetio njezino nećkanje, Wadley se odgurnuo te se njegova stolica udaljila od stola. Angela je prišla mikroskopu i sagnula se kako bi namjestila okular.
Prije nego je dospjela pogledati u mikroskop, Wadley se zaletio naprijed i uhvatio je oko struka. Povukao ju je na krilo i čvrsto obujmio rukama.
- Imam te! - vikne Wadley.
Angela vrisne i pokuša se istrgnuti. Zaprepastila ju je neočekivana silina kontakta. Bojala se njegovih suptilnijih dodira, a ne ovakve grubosti.
- Pustite me! - ljutito je zahtijevala Angela pokušavajući se osloboditi njegova stiska.
- Neću dok mi ne dopustiš da ti nešto kaţem - reče Wadley. Tiho se smijuljio.
Angela se prestane otimati. Sklopila je oči. Istodobno je osjećala bijes i poniţenje.
- To je već bolje - reče Wadley. - Imam dobre vijesti. Sve je sređeno za putovanje. Čak sam već nabavio karte. U studenom idemo u Miami na seminar o patologiji.
Angela otvori oči. - Krasno - sarkastično reče. - Sad me pustite! Wadley je pusti, a Angela naglo skoči s njegova krila. Međutim, Wadley ju je uspio zgrabiti za zglavak. - Bit će fantastično - reče. - Vrijeme će biti savršeno. To je najbolje doba godine u Miamiju. Odsjest ćemo na plaţi. Rezervirao sam sobe u Fontainbleau.
- Pustite me! - oštro izusti Angela kroza stisnute zube.
- Hej - reče Wadley. Nagne se naprijed i pomno se zagleda u nju. - Jesi li ljuta ili tako nešto? Ţao mi je ako sam te prestrašio. Samo sam te ţelio iznenaditi. -
Tada joj pusti ruku.
Angela je bila izvan sebe od bijesa. Ugrizla se za jezik kako ne bi eksplodirala i odjurila u vlastiti ured. Povrijeđena i poniţena, tresnula je vratima.
Ţestoko je objema rukama protrljala lice pokušavajući se donekle smiriti.
Tresla se zbog adrenalina što joj je jurio tijelom. Potrajalo je nekoliko minuta dok joj se disanje nije vratilo u normalu. Čim se dovoljno smirila, pograbila je kaput i ljutito izišla iz ureda. Barem su je Wadleyjevi neotesani postupci konačno natjerali u akciju.
Izbjegavajući maglovitu kišicu, potrčala je iz glavne bolničke zgrade u Radiološki centar. Kad se našla pod izbočenim strehama, usporila je na brzi hod. Ušavši u zgradu, zaputila se ravno u Cantorov ured.
Budući da se nije unaprijed najavila, Angela je morala čekati gotovo pola sata prije nego ju je dr. Delbert Cantor mogao primiti. Dok je čekala, uvelike se smirila i čak se počela pitati nije li i sama dijelom kriva za Wadleyjevo ponašanje. Pitala se nije li to trebala predvidjeti, a ne biti tako naivna.
- Uđite, uđite - ljubazno je rekao Cantor kad ju je konačno mogao primiti.
Ustao je od svog pretrpanog stola kako bi Angelu uveo u prostoriju. Morao je maknuti hrpu neotvorenih radioloških časopisa sa stolice kako bi Angela mogla sjesti. Ponudio joj je nešto za piće. Ona je pristojno odbila. Sjeo je, prekriţio ruke i noge i pitao što bi mogao za nju učiniti.
Sad kad se našla licem u lice sa šefom liječničkog osoblja, Angela je izgubila hrabrost. Sve njezine sumnje o tom čovjeku i njegovom stavu prema ţenama odjednom su je naglo preplavile. Glupavo se smješkao kao da je već zaključio kako je ono što je njezin ţenski um smislio malo vaţno.
- Ovo mi nije lako - počne Angela. - Zato, molim vas, imajte strpljenja. Teško sam se odlučila doći ovamo, ali ne znam što bih drugo mogla učiniti.
Cantor ju je potaknuo neka nastavi.
- Došla sam ovamo jer me dr. Wadley seksualno uznemirava.
Cantor je skinuo nogu s noge i nagnuo se naprijed. Angela se ohrabrila pomislivši da ga to barem zanima, ali je tada opazila da je glupavi smiješak ostao na njegovu licu.
- Otkad se to događa? - upita Cantor.
- Vjerojatno od trenutka kad sam stigla ovamo - reče Angela s namjerom da objasni, ali je Cantor prekine.
- Vjerojatno? - upita uzdignutih obrva. - Ţelite reći da niste sigurni?
- U početku nije bilo tako očito - objasni Angela. - Najprije sam mislila da se samo ponaša poput posebno revnog mentora, gotovo očinski. - Tada je nastavila opisivati što se događalo; kako je počelo kao problem blizine. -
Uvijek je iskorištavao prilike da mi bude što bliţe i naoko neduţno me dodiruje - objasni Angela. - Također je insistirao na tome da mi priča o osobnim obiteljskim pitanjima, a to sam drţala neprikladnim.
- Ponašanje što ga opisujete moţe biti u okviru prijateljstva i uloge mentora -
primijeti Cantor.
- Slaţem se - reče Angela. - Zato sam dopustila da se nastavi. Problem je što nije ostalo na tome.
- Ţelite reći da se njegovo ponašanje promijenilo? - upita Cantor. - Svakako -
reče Angela. - Od nedavno. - Tada je opisala slučaj s rukom na bedru, a dok je to činila, osjećala se neobično nelagodno. Spomenula je kako joj je Wadley rukom prešao preko straţnjice i odjednom joj se počeo obraćati s dušo.
- Osobno ne vidim ništa loše u riječi dušo - reče Cantor. - Cijelo se vrijeme tako obraćam svojim curama u Radiološkom centru. Angela je mogla samo zuriti u čovjeka, a u mislima se pitala što ţene u Centru misle o Cantorovu ponašanju. Očito je došla na pogrešno mjesto. Nije mogla očekivati pošteni stav od liječnika koji je vjerojatno o ţenama razmišljao još arhaičnije nego dr.
Wadley. Bez obzira na to, osjećala je da mora dovršiti ono što je započela, te je opisala i najnoviji incident; kad ju je Wadley povukao u krilo i najavio njihovo putovanje u Miami.
- Ne znam što bih rekao o svemu tome - rekao je Cantor kad je Angela završila. - Je li dr. Wadley ikad nagovijestio da vaš posao ovisi o seksualnim uslugama?
Angela u sebi zastenje strahujući da Cantor seksualno uznemiravanje shvaća samo u najočitijem smislu. - Nije - reče. - Dr. Wadley nikad nije spomenuo ništa slično. No mene jako uznemirava njegova neţeljena prisnost. Ide puno dalje od okvira prijateljstva ili profesionalnog odnosa, ili čak uzajamnog poštovanja. Sve mi to uvelike oteţava rad.
- Moţda pretjerujete. Wadley je samo izraţajan čovjek. I sami ste rekli da je entuzijast. - Kad je Cantor vidio izraz Angelina lica, dodao je: - Pa, i to je moguće.
Angela ustane. Prisilila se da mu zahvali na vremenu što ga je za nju odvojio.
- Nema na čemu - reče Cantor i ustane. - Obavještavajte me o razvoju događaja, mlada damo. U međuvremenu, obećavam da ću razgovarati s dr.
Wadleyjem čim mi se za to ukaţe prilika.
Angela kimne na ovo posljednje obećanje i izade iz prostorije. Dok se vraćala u svoj ured, nije mogla potisnuti osjećaj da obraćanje Cantoru uopće neće popraviti situaciju. Zapravo, vjerojatno će je još i pogoršati.
Tijekom poslijepodneva David je u svakoj prilici ţurio u bolnicu kako bi pogledao Johna Tarlowa. Naţalost, Johnovo se stanje nije popravilo.
Istodobno se nije ni pogoršalo otkako je David provjerio da mu je infuzija nadoknadila gubitak vode izazvan povraćanjem i proljevom. Kad je David kasno poslije podne došao u posljednji posjet za taj dan, nadao se da se barem Johnovo mentalno stanje popravilo. No nije' bilo tako. John je bio jednako bezvoljan kao i toga jutra, moţda čak i više. Pod pritiskom John je još uvijek mogao izgovoriti svoje ime, i znao je da se nalazi u bolnici, ali nije imao pojma koji je mjesec ili godina.
Vrativši se u prostoriju medicinskih sestara, David je pregledao sve dijagnostičke i laboratorijske nalaze koji su mu stajali na raspolaganju, a većina je bila normalna. Krvna slika obavljena toga dana pokazivala je smanjivanje bijelih krvnih stanica, no s obzirom na Johnovu leukemiju, David nije imao pojma kako bi protumačio taj pad. Preliminarna kultura stolice čije je rezultate dobio bila je negativna na patološke bakterije.
- Molim vas, pozovite me ako poraste temperatura gospodina Tarlowa ili ako se pogoršaju njegovi probavni simptomi - rekao je sestrama prije odlaska.
David i Angela našli su se u bolničkom predvorju. Zajedno su potrčali do automobila. Vremenske su se prilike pogoršale. Ne samo što je još uvijek padala kiša, već je postalo puno hladnije.
Na putu do kuće Angela je ispričala Davidu o najnovijem incidentu s Wadleyjem i o Cantorovoj reakciji na njezinu ţalbu.
David odmahne glavom. - Od Wadleyja odustajem. On je budala. No od Cantora sam više očekivao, pogotovo s obzirom na to da zauzima poloţaj šefa liječničkog osoblja. Čak i da je neosjetljiv, čovjek bi mislio da poznaje zakon, i obveze bolnice. Misliš li da je prespavao posljednje desetljeće zakonskih odluka po pitanju seksualnog uznemiravanja?
Angela slegne ramenima. - Više ne ţelim o tome razmišljati. Kako si ti proveo dan? Jesi li razmišljao o Marjorienoj smrti?
- Nisam imao vremena razmišljati o tome - reče David. - Sad je John Tarlow u bolnici, a jako me plaši.
- Što nije u redu?
- Baš o tome se radi: ne znam -~ reče David. - To me plaši. Postao je apatičan, slično kao Marjorie. Ima mnogo smetnji probavnog sustava. To ga .je dovelo u bolnicu, a stanje mu se pogoršalo. Ne znam što se događa, ali moje šesto čulo zvoni na uzbunu. Nevolja je u tome što ne znam što mi je činiti. U ovom trenutku samo liječim njegove simptome.
- Kad čujem takve priče, drago mi je da sam izabrala patologiju reče Angela.
David je tada ispričao Angeli o svom susretu s Wernerom Van Slykeom. -
Čovjek je bio više nego nepristojan - poţali se David. - Jedva da me je pogledao. To ti pruţa sliku o tome u kakvom je liječnik poloţaju u današnjem bolničkom okruţenju. Sad je liječnik samo još jedan djelatnik, samo što radi u drugom odjelu.
- Teško je zagovarati potrebe pacijenata kad čak ni odjel odrţavanja ne reagira.
- Točno tako i ja mislim - sloţi se David.
Nikki se obradovala kad su se David i Angela vratili kući. Veći se dio dana dosađivala, sve dok nije svratio Arni i pričao joj o zamjeni za Marjorie Kleber.
- Muškarac je - Arni je rekao Davidu. - I jako je strog.
- Nadam se da je dobar učitelj - reče David. Ponovno je osjetio ubod krivnje zbog Marjoriene smrti.
Angela je pošla pripraviti večeru, a David je Arnija odvezao kući. Kad se David vratio, Nikki ga je dočekala na vratima i poţalila se: - U obiteljskoj je sobi hladno.
David je pošao u sobu i opipao radijator. Bio je vruć. Potom je prišao francuskim vratima što su vodila na terasu i provjerio jesu li dobro zatvorena.
- Gdje si osjetila hladnoću? - upita David.
- Dok sam sjedila na kauču - odgovori Nikki. - Dođi ovamo pa ćeš vidjeti.
David pođe za kćerkom i sjedne kraj nje na kauč. Odmah je na potiljku osjetio hladan zrak. - Imaš pravo - reče. Provjerio je prozore iza kauča. - Mislim da sam postavio dijagnozu. - Moramo postaviti
prozore za nevrijeme.
- Kakvi su to prozori? - upita Nikki.
David počne objašnjavati o gubitku topline, prenošenju strujanja, izolaciji i termopan staklima.
- Zbunjuješ je - dovikne mu Angela ,iz kuhinje. Čula je dio razgovora. - Samo je pitala kakav je prozor za nevrijeme. Zašto joj ga ne pokaţeš?
- Dobra ideja - reče David. - Dođi. Usput ćemo uzeti drva za ogrjev.
- Ne sviđa mi se ovdje dolje - rekla je Nikki dok su silazili stubama u podrum.
- Zašto ne? - upita David.
- Zastrašujuće je - reče Nikki.
- Ma daj, nemoj biti poput tvoje majke - našali se David. - Dovoljna je jedna histerična ţena u kući.
Iza granitnih stuba nalazila se hrpa prozora za nevrijeme. David je odmaknuo jedan kako bi ga Nikki mogla vidjeti.
- Izgleda kao običan prozor - primijeti Nikki.
- Ali se ne moţe otvoriti - reče David. - Zaustavlja hladan zrak između ovoga stakla i postojećeg prozora. To sluţi kao izolacija. Dok je Nikki proučavala prozor, David je nešto opazio.
- Što je bilo, tata? - upita Nikki, svjesna da je njezina oca nešto zaokupilo. -
Nešto što ranije nisam opazio - reče David. Ispruţio je ruku preko hrpe prozora i dotaknuo zid što se nalazio iza stuba. - Ovo su blokovi od troske.
- Što su blokovi od troske? - upita Nikki.
Zaokupljen svojim otkrićem, David je ignorirao Nikkino pitanje. -
Pomaknimo ove prozore - reče David. Podigne prozor što ga je drţao i odnese ga do drugog zida. Nikki uspravi sljedeći prozor.
- Ovaj je zid drugačiji od ostalih u podrumu - rekao je David nakon što je uklonio i posljednji prozor. - I ne čini se da je tako star. Pitam se zašto je ovdje.
- O čemu to govoriš? - upita Nikki.
David joj pokaţe da je stubište napravljeno od granita. Zatim je povede natrag ispod stuba i pokaţe joj blokove od troske. Objasni joj da oni pokrivaju neku vrstu trokutastog skladišnog prostora.
- Što je unutra? - upita Nikki.
David slegne ramenima. - Pitam se. - Potom doda: - Zašto ne bismo virnuli?
Moţda je nekakvo blago.
- Doista? - uzbuđeno će Nikki.
David pođe po bat što ga je koristio zajedno s klinom za cijepanje drva i donese ga do podnoţja stubišta.
Baš kad je David podigao bat, Angela se pojavila na vrhu stubišta i pitala kakvu nepodopštinu spremaju. David je spustio bat i stavio prst na usne.
Potom je doviknuo Angeli da će začas doći gore s drvima za ogrjev.
- Idem se gore istuširati - dovikne mu Angela. - Zatim ćemo jesti. - Dobro -
uzvrati David. Potom se obrati Nikki: - Moţda ne bi blagonaklono gledala na naše razbijanje dijela kuće.
Nikki se tiho nasmije.
David je pričekao dok nije bio siguran da je Angela otišla na kat, a potom je ponovno podigao bat. Rekao je Nikki neka pogleda na drugu stranu i izbio dio bloka od troske s gornjeg dijela zida. Tako je napravio malenu rupu.
- Potrči gore i donesi baterijsku svjetiljku - reče David. Pljesnivi zadah širio se iz zazidanog prostora.
Dok je Nikki bila gore, David je batom proširio rupu. Nakon još jednog udarca, oslobodio se cijeli jedan blok troske pa ga je David skinuo sa zida.
Dotad se Nikki već vratila s baterijskom svjetiljkom. David ju je uzeo i virnuo unutra.
Davidu je srce poskočilo u prsima. Tako je naglo povukao glavu iz rupe da je ogrebao vrat na oštar rub bloka od troske.
- Što si vidio? - upita Nikki. Nije joj se sviđao očev izraz lica. - Nije riječ o blagu - reče David. - Mislim da bi trebala poći po majku.
Kad je Nikki otišla, David je još malo povećao otvor. Dok je Angela u ogrtaču od frotira sišla niza stube, David je već skinuo cijeli niz blokova od troske.
- Što se događa? - upita Angela. - Uzrujao si Nikki.
- Pogledaj - reče David. Pruţio je Angeli baterijsku svjetiljku i kretnjom je pozvao neka dođe vidjeti.
- Bit će bolje da ovo nije neka šala - reče Angela. - Nije šala - uvjeravao ju je David.
- Moj Boţe! - reče Angela. Njezin je glas odjeknuo u skučenom prostoru.
- Što je bilo? - upita Nikki. - I ja ţelim vidjeti.
Angela izvuče glavu iz otvora i pogleda Davida. - Unutra je neko tijelo - reče.
- I očito je već duţe vremena ondje.
- Neka osoba? - s nevjericom upita Nikki. - Smijem li vidjeti? Angela i David istodobno viknu: - Ne!
Nikki se počne buniti, ali glas joj nije bio naročito uvjerljiv.
- Pođimo gore naloţiti vatru - predloţi David. Povede Nikki do hrpe drva za ogrjev i pruţi joj cjepanicu. Potom i sam uzme naramak drva.
Dok je Angela telefonirala policiji, David i Nikki su zapalili vatru. Nikki je bila puna pitanja na koja David nije znao odgovore. Pola sata kasnije na njihov su kolni prilaz skrenula policijska kola i zaustavila se pred kućom.
Dva su policajca odgovorila na Angelin poziv.
- Zovem se Wayne Robertson - rekao je niţi od dvojice. Bio je u civilu, a imao je prošiveni pamučni prsluk iznad karirane košulje od flanela. Na glavi je nosio bejzbolsku kapu bostonskih Red Soza. - Ja sam šef policije, a ovo je jedan od mojih zamjenika, Sherwin Morris.
Sherwin dotakne obod svog šešira. Visok i mršav, odjeven u odoru. Nosio je dugačku baterijsku svjetiljku; od onih u koju stanu četiri baterije.
- Policajac Morris svratio je po mene nakon što ste vi nazvali objasni Robertson. - Nisam bio na duţnosti, ali to je zvučilo vaţno. Angela kimne. -
Hvala vam što ste došli - reče.
Angela i David povedu ih dolje. Samo je Nikki ostala u prizemlju. Robertson je Morrisu uzeo baterijsku svjetiljku i zavukao glavu u otvor.
- Nek' sam proklet! - reče. - To je nadriliječnik.
Robertson se okrene Wilsonima. - Ţao mi je što vas je ovo snašlo - reče. - No prepoznajem ţrtvu unatoč činjenici da je vrijeme učinilo svoje. Zove se dr.
Dennis Hodges. Zapravo, ovo je bila njegova kuća, čega ste vjerojatno svjesni.
Angela susretne Davidov pogled i pokuša potisnuti drhtanje. Na potiljku joj se koţa najeţila.
- Sad moramo srušiti ostatak zida kako bismo mogli ukloniti tijelo - nastavi Robertson. - Imate li vi nešto protiv toga?
David reče da nemaju.
- Kako bi bilo da pozovete medicinskog istraţitelja? - upita Angela.
Zahvaljujući svom zanimanju za forenziku, znala je da postupak zahtijeva pozivanje medicinskog istraţitelja ako je riječ o sumnjivoj smrti. Ova svakako spada u tu kategoriju.
Robertson se na nekoliko trenutaka zagleda u Angelu pokušavajući smisliti što bi rekao. Nije mu se sviđalo da mu netko govori kako će obavljati svoj posao, pogotovo ne ţena. Jedini je problem bio u tome što Angela ima pravo.
Budući da ga je podsjetila što mu je duţnost, nije ju mogao ignorirati.
- Gdje je telefon? - upita Robertson. - U kuhinji - reče Angela.
Jedva su maknuli Nikki s telefona. Stalno je nazivala Caroline i Arnija prenoseći im uzbudljive vijesti o otkrivanju tijela u podrumu. Nakon što su pozvali medicinskog istraţitelja, Robertson i Morris dali su se na rušenje zida od blokova troske.
David je dolje dovukao produţni kabel i stajaću lampu kako bi im osigurao više svjetla. Dodatna rasvjeta svima je također omogućila da bolje vide tijelo.
Iako je uglavnom bilo dobro očuvano, na donjem dijelu lica vidjele su se kosti.
Dio čeljusnih kostiju i većina zuba bili su napadno razotkriveni. Gornji dio lica ostao je iznenađujuće netaknut. Oči su bile odvratno buljave. Posred čela, uz rub kose, nalazilo se udubljenje pokriveno zelenom plijesni.
- Ona hrpa u kutu izgleda kao prazne vreće za cement - reče Robertson.
Pokazivao je snopom svjetlosti. - A tamo je i lopatica. Dovraga, sve je unutra s njim. Moţda je riječ o samoubojstvu.
David i Angela razmijene poglede s istom mišlju na pameti: Robertson je ili najgori detektiv na svijetu, ili voli crni humor.
- Pitam se kakvi su ono papiri? - reče Robertson i uperi snop svjetlosti u razbacane listove papira u dubini improvizirane grobnice. - Izgleda kao fotokopirni papir - reče David.
- Dakle, pogledajte ono - reče Robertson i snopom svjetlosti rasvijetli oruđe djelomično skriveno ispod tijela. Sličilo je pljosnatoj ţeljeznoj poluzi.
- Što je to? - upita David.
- To je poluga za provaljivanje - reče Robertson. - Ima mnoge namjene, a uglavnom se koristi za demoliranje.
Nikki je s vrha stubišta doviknula da je stigao medicinski istraţitelj. Angela je pošla gore kako bi ga pozdravila.
Dr. Tracy Cornish bio je mršav muškarac srednje visine s naočalama u metalnom okviru. Nosio je veliku, staromodnu liječničku torbu od crne koţe.
Angela se predstavila i objasnila da radi kao patolog u Općoj bolnici Bartlet.
Pitala je dr. Cornisha je li se školovao za forenzičara. Priznao je da nije, te objasnio da obavlja posao okruţnog medicinskog istraţitelja kako bi nadopunio svoju praksu. - No to radim već priličan niz godina - dodao je dr.
Cornish.
- Samo sam pitala jer i mene zanima forenzika - reče Angela. Nije kanila čovjeka dovesti u neugodnu situaciju.
Angela je povela dr. Cornisha dolje do grobnice. Nekoliko je minuta stajao i zurio u prizor. - Zanimljivo - konačno izusti. - Tijelo je iznimno dobro očuvano. Koliko je već prošlo otkako je nestao?
- Oko osam mjeseci - reče Robertson.
- Ovo pokazuje što moţe učiniti hladno, suho mjesto - primijeti dr. Cornish. -
Ova je grobnica bila poput spremišta za zimnicu. Suho je čak i nakon ovako obilnih kiša.
- Zašto se u području čeljusti vide kosti? - upita David.
- Glodavci, vjerojatno - odgovori dr. Cornish, sagne se i otvori svoju torbu.
David zadrhti. Usta su mu se osušila pri pomisli na glodavce koji grizu tijelo.
Pogledavši Angelu, vidio je da nju nije tako potresla ta informacija te je fascinirana postupkom.
Dr. Cornish je najprije snimio brojne fotografije, uključujući i nekoliko snimaka izbliza. Zatim je navukao gumene rukavice te počeo vaditi predmete iz grobnice i stavljati ih u plastične vrećice za dokazni materijal. Kad je stigao do papira, svi su se nagurali oko njega kako bi ih vidjeli. Dr. Cornish je pomno pazio da ih nitko ne dodiruje.
- To je dio medicinskih podataka iz Opće bolnice Bartlet - reče David.
- Kladim se da su sve ove mrlje od krvi - reče dr. Cornish pokazujući velika smeđa područja na papirima. Sve je papire stavio u plastičnu vrećicu koju je potom zatvorio i obiljeţio.
Kad je uklonio sve predmete, dr. Cornish skrene svoju pozornost na tijelo.
Najprije je pretraţio dţepove. Odmah je našao lisnicu u kojoj je bilo nekoliko novčanica. Bilo je također kreditnih kartica na ime Dennis Hodges.
- Pa, nije se radilo o pljački - reče Robertson.
Dr. Cornish je tada skinuo Hodgesov ručni sat, koji je još uvijek radio.
Pokazivao je točno vrijeme.
- Proizvođači baterija bi ovo trebali iskoristiti za jednu od svojih smiješnih reklama - reče Robertson. Morris se počeo smijati, ali je prestao kad je shvatio da se nitko drugi ne smije.
Dr. Comish je potom izvadio vreću za tijelo i zamolio Morrisa da mu pomogne unutra strpati Hodgesa.
- Kako bi bilo da mu pokrijete ruke? - predloţi Angela.
Dr. Cornish se načas zamisli, a potom kimne. - Dobra ideja reče. Izvadi iz torbe papirnate vrećice i pričvrsti ih na Hodgesove ruke. Kad je to obavio, on i Morris su stavili tijelo u vreću i zatvorili patentni zatvarač.
Petnaest minuta kasnije Wilsoni su gledali kako se policijska kola i kombi medicinskog istraţitelja okreću, spuštaju kolnim prilazom i nestaju u noći.
- Je li tkogod gladan? - upita Angela. Nikki i David zastenju.
- Nisam ni ja - prizna Angela. - Kakva večer.
Pošli su u dnevni boravak gdje je David raspirio vatru i dodao još drva. Nikki je uključila televizor. Angela je sjela s knjigom u ruci. Oko osam je sve troje zaključilo da bi ipak mogli nešto pojesti.
Angela je podgrijala večeru što ju je ranije pripremila, a David i Nikki su postavili stol.
- Svaka obitelj ima kostur u ormaru - reče David usred večere. - Naš se slučajno nalazio u podrumu.
- Mislim da to uopće nije smiješno - primijeti Angela.
Nikki je rekla da ne razumije, pa joj je Angela morala objasniti preneseno značenje izraza. Kad je Nikki shvatila, izjavila je da ni njoj nije smiješno.
Davida je mučilo neugodno otkriće u podrumu. Posebno ga je zabrinjavalo kako će to djelovati na Nikki. Nadao se da će unošenje malo humora u situaciju smanjiti napetost. No čak je i on morao priznati da mu šala nije naročito uspjela.
Nakon Nikkine respiratorne terapije svi su pošli u krevet. Iako to nije bio protuotrov, san se činio najboljim rješenjem. Nikki i David su bili pospani, ali Angela nije. Dok je leţala u krevetu, postala je naglašeno svjesna svih zvukova što ih je kuća stvarala. Ranije nije opazila koliko je bučna, pogotovo za vjetrovite i kišovite noći. Iz dubine podruma čula je lupkanje peći na naftu.
Čak se povremeno čulo zavijanje vjetra kroz dimnjak glavne spavaće sobe.
Iznenadni niz udaraca natjerao je Angelu da poskoči te se uspravila na krevetu.
- Što je to? - nervozno šapne Angela. Gurne Davida.
- Što je što? - upita David, samo napola budan.
Angela mu je rekla neka sluša. Ponovno se začulo lupanje. - Evo - uzvikne Angela. - To lupanje.
- To škure udaraju o zid kuće - reče David. - Za Boga miloga, smiri se!
Angela je ponovno legla na jastuke, ali su joj oči ostale širom otvorene. Još joj se manje spavalo nego kad su pošli u krevet.
- Ne sviđa mi se ovo što se ovdje događa - reče Angela. David glasno zastenje.
- Doista - reče Angela. - Ne mogu vjerovati da se u samo nekoliko dana toliko toga promijenilo. Bojala sam se da će se to dogoditi. - Govoriš li baš o pronalaţenju Hodgesova tijela? - upita David. - Govorim o svemu - reče Angela. - Promjeni vremena, Wadleyjevu ponašanju, Marjorienoj smrti, Kelleyjevu drţanju prema tebi, a sad još i tijelo u našem podrumu.
- Samo smo jako učinkoviti - reče David. - Istodobno ćemo s puta ukloniti sve što je loše.
- Ozbiljno govorim, i... - Angela je počela govoriti, ali ju je prekinuo Nikkin vrisak.
David i Angela su u trenu skočili s kreveta i potrčali središnjim hodnikom.
Uletjeli su u Nikkinu sobu. Sjedila je na krevetu omamljena izraza lica. Rusty je bio kraj nje, podjednako smućen.
Nikki je imala noćnu moru o demonu u podrumu. Angela je sjela na jednu stranu Nikkina kreveta, a David na drugu. Zajedno su smirivali kćer.
Međutim, nisu bili sigurni što bi trebali reći. Problem je bio u tome što je Nikkina noćna mora bila mješavina sna i stvarnosti.
David i Angela dali su sve od sebe kako bi smirili Nikki. Na kraju su je pozvali neka dođe spavati u njihov krevet. Nikki je pristala, te su svi pošli natrag u glavnu spavaću sobu. Smjestili su se u krevetu i konačno smirili.
Naţalost, David je spavao na samom rubu kreveta jer je pozivanje Nikki podrazumijevalo i pozivanje Rustyja.
ČETVRTAK, 21. LISTOPADA
Idućeg jutra vremenske se prilike nisu naročito popravile. Kiša je prestala, ali je magla bila tako gusta pa je zapravo bilo svejedno. Gusta naoblaka nigdje se nije cijepala, a činilo se još hladnije nego prethodnoga dana.
Dok je Nikki obavljala posturalnu drenaţu, oglasio se telefon. David je zgrabio slušalicu. S obzirom da je bilo rano jutro, bojao se da je poziv u vezi s Johnom Tarlowom. No nije bio. Zvao je ured drţavnog javnog tuţitelja.
Traţili su dopuštenje da pošalju čovjeka koji će pregledati mjesto zločina.
- Kad biste ţeljeli doći? - upita David.
- Hoće li biti problem ako to bude sada? - upita glas s druge strane. - Imamo nekoga u vašoj neposrednoj blizini.
- Bit ćemo kod kuće još otprilike sat vremena - reče David. - Nema problema -
reče čovjek.
Točno kako su rekli, u roku od petnaest minuta pojavila se pomoćnica iz ureda javnog tuţitelja. Bila je ljubazna ţena plameno crvene kose. Imala je na sebi konzervativni tamnoplavi kostim.
- Oprostite što vam tako rano smetamo - rekla je ţena. Predstavila se kao Elaine Sullivan.
- Uopće nije problem - reče David i pozove je unutra.
David ju je poveo niza stube u podrum i upalio svjetlo kako bi rasvijetlio sada praznu grobnicu. Ţena je izvadila fotoaparat i snimila nekoliko fotografija.
Potom se sagnula i noktom zagrebla po blatu na podu grobnice. Angela je sišla u podrum i pogledala preko Davidova ramena.
- Koliko sam shvatila, sinoć je ovdje bila gradska policija - reče Elaine.
- Gradska policija i okruţni medicinski istraţitelj - reče David. - Preporučit ću da se pozovu drţavni kriminalistički inspektori reče Elaine Sullivan. - Nadam se da vam to neće smetati.
- Ja pozdravljam tu zamisao - reče Angela. - Ne vjerujem da gradska policija ima iskustva u istragama umorstava.
Elaine kimne diplomatski izbjegavajući komentar.
- Moramo li biti ovdje kad stignu istraţitelji? - upita David.
- To ovisi o vama - reče Elaine. - Istraţitelj će moţda poţeljeti razgovarati s vama. No što se tiče forenzičara, oni mogu bez vas obaviti svoj posao.
- Hoće li danas doći? - upita Angela.
- Doći će što je prije moguće - reče Elaine. - Vjerojatno tijekom jutra.
- Pobrinut ću se da Alice bude ovdje - reče Angela. David kimne. Uskoro po odlasku pomoćnice drţavnog tuţitelja otišli su i Wilsoni. To je trebao biti Nikkin prvi dan u školi nakon izlaska iz bolnice. Bila je izvan sebe od uzbuđenja i dvaput je mijenjala odjeću.
Dok su je vozili u školu, Nikki je mogla govoriti samo o tijelu. Kad su je iskrcali, Angela joj je predloţila neka se suzdrţi pričanja o incidentu, ali je znala da govori u prazno; Nikki je već ispričala Caroline i Arniju, a oni su nesumnjivo prenijeli dalje.
David je ubacio u brzinu te su pošli prema bolnici.
- Bojim se kakav će jutros biti moj pacijent - reče David. - Iako me nitko nije zvao, ipak sam zabrinut.
- A ja se bojim susreta s Wadleyjem - reče Angela. - Ne znam je li Cantor razgovarao s njim ili nije, ali u svakom slučaju ne moţe biti ugodno.
Poljubivši se za sreću, David i Angela pođu svatko svojim putem. David je pošao ravno do Johna Tarlowa. Čim je ušao u sobu, opazio je da John s naporom diše. To nije bio dobar znak. David je izvadio stetoskop i protresao Johnovo rame. David je ţelio da John ustane. Čovjek je jedva reagirao.
Davida je zahvatila panika. Učinilo mu se da se obistinjuju njegovi najveći strahovi. Ţurno je pregledao pacijenta i odmah ustanovio da John ima pneumoniju.
Izišavši iz sobe, David je potrčao do prostorije medicinskih sestara i naredio da se John smjesta prebaci na odjel intenzivne njege. Medicinske sestre bile su usred izvještaja; dnevna smjena preuzimala je posao od noćne smjene.
- Moţe li to čekati dok ne dovršimo izvještaj? - upita Janet Colburn.
- Dovraga, ne! - prasne David. - Ţelim da ga odmah prebacite. I ţelio bih znati zašto me niste pozvali. Gospodin Tarlow je dobio obostranu pneumoniju.
- Mirno je spavao kad smo mu zadnji put mjerile temperaturu rekla je medicinska sestra iz noćne smjene. - Trebale smo vas nazvati ako mu se povisi temperatura ili se pogoršaju simptomi. Nije se dogodilo ni jedno ni drugo.
David pograbi karton i otvori ga na temperaturni grafikon. Temperatura je malo porasla, ali ne onako kako je David očekivao nakon što mu je poslušao pluća.
- Samo ga prebacite na intenzivnu njegu - reče David. - Usto ţelim krvnu sliku i snimanje pluća.
Pohvalnom učinkovitošću Johna Tarlowa su premjestili na odjel intenzivne njege. Dok su to činili, David je nazvao onkologa, dr. Clarka Mieslicha, te specijalista za infektivne bolesti, dr. Martina Hasselbauma, i zamolio ih da odmah dođu.
Laboratorij je brzo reagirao na zahtjeve s intenzivne njege, pa je David uskoro gledao rezultate Johnovih pretraga. Broj bijelih krvnih stanica, koji je bio nizak, još je više pao, a to je pokazivalo da je Johnov tjelesni sustav pod velikim uplivom nastupajuće pneumonije. Takvo pomanjkanje reakcije čovjek bi mogao očekivati u pacijenta koji se liječi kemoterapijom, ali David je znao da John već mjesecima nije bio na kemoterapiji. Najporaznija je bila rendgenska snimka pluća: potvrdila je tešku, obostranu pneumoniju.
Uskoro su stigli specijalisti, pregledali pacijenta i proučili karton. Kad su dovršili svoj posao, odmaknuli su se od kreveta. Dr. Mieslich je potvrdio da John nije podvrgnut kemoterapiji i već dugo nije bio.
- Što mislite o malom broju bijelih krvnih stanica? - upita David.
- Ne bih mogao reći - prizna dr. Mieslich. - Pretpostavljam da je to povezano s njegovom leukemijom. Morali bismo uzeti uzorak koštane srţi kako bismo to otkrili, ali to sad ne bih preporučio. Ne uz ovu infekciju što se razvija. Osim toga, to je beskorisno. Bojim se da mu nema spasa.
To je bilo posljednje što je David ţelio čuti, iako je tako nešto očekivao. Nije mogao vjerovati da će uskoro izgubiti i drugog pacijenta u svojoj kratkotrajnoj. karijeri u Bartletu.
David se okrenuo dr. Hasselbaumu.
Dr. Hasselbaum je bio jednako otvoren i pesimističan. Drţao je da se u Johnu razvija masivna pneumonija s posebno smrtonosnom vrstom bakterije te da je pacijent u šoku. Ukazao je na činjenicu da je Johnov krvni tlak nizak, a njegovi bubrezi zakazuju. - Ne izgleda dobro. Čini se da gospodin Tarlow ima vrlo oslabljene fiziološke obrane, čemu je neosporno kriva leukemija. Ako ćemo ga liječiti, to će morati biti svim sredstvima. Mogu nabaviti neke eksperimentalne lijekove ~namijenjene borbi protiv ovakve vrste endotoksičnog šoka. Što mislite?
- Pokušajmo - reče David.
- To su skupi lijekovi - reče dr. Hasselbaum. - U pitanju je čovjekov ţivot -
reče David.
Jedan sat i petnaest minuta kasnije, kad je otpočelo liječenje i više se nije imalo što učiniti, David je poţurio do svog ureda. Opet su sve stolice u čekaonici bile zauzete. Nekoliko je pacijenata stajalo u hodniku. Svi su bili uzrujani, čak i njegova tajnica.
David je duboko udahnuo i počeo sa zakazanim pregledima. Između pregleda je često zvao odjel intenzivne njege i raspitivao se za Johnovo stanje.
Svaki su mu put rekli da nema promjene.
Kao dodatak dogovorenim pregledima u raspored se moralo ugurati nekoliko poluhitnih slučajeva, a to je samo uvećalo zbrku. David bi te slučajeve poslao na hitni trakt da nije bilo Kelleyjeve prodike. Dvoje od tih pacijenata činilo mu se poput starih prijatelja: Mary Ann Schiller i Jonathan Eakins.
Iako ga je prestrašio način na koji su se razvijali slučajevi Marjorie Kleber i Johna Tarlowa, David se osjećao obveznim hospitalizirati Mary Ann i Jonathana. Jednostavno nije drţao dostatnim liječiti ih kao vanjske pacijente.
Mary Ann je imala iznimno teški sinusitis, a Jonathan zabrinjavajuću srčanu aritmiju. Opskrbio ih je uputnicama i poslao u bolnicu.
Druge dvije pacijentice koje su došle kao poluhitni slučajevi bile su medicinske sestre iz noćne smjene na prvom katu. David ih je nekoliko puta sreo kad su ga zvali u bolnicu zbog hitnih slučajeva. Obje su imale iste tegobe: sindrome slične gripi, opća slabost, lagano povišena temperatura i niski broj bijelih krvnih stanica, a uz to i probavne smetnje uključujući grčeve, mučninu, povraćanje i proljev. David ih je pregledao te poslao kući na odmor i liječenje.
Tijekom minute predaha pitao je svoju medicinsku sestru, Susan, je li se u bolnici pojavila gripa.
- Koliko ja znam, nije - reče Susan.
* * *
Angelin je dan prolazio bolje no što je očekivala. Nije imala nikakvih sukoba s Wadleyjem. Zapravo, uopće ga nije vidjela.
Sredinom jutra nazvala je glavnog medicinskog istraţitelja, dr. Waltera Dunsmorea, a njegov je broj našla u telefonskom imeniku Burlingtona. Angela mu je objasnila da je ona patolog u Općoj bolnici Bartlet. Potom je objasnila zašto je zanima Hodgesov slučaj. Dodala je kako je nekoć razmišljala o karijeri u forenzičnoj patologiji.
Dr. Dunsmore ju je odmah pozvao neka jednom dođe u Burlington pogledati njihove prostorije. - Zapravo, zašto ne biste došli ovamo i asistirali pri Hodgesovoj obdukciji? - predloţio je. - Bilo bi mi jako drago da dođete, ali moram vas upozoriti, poput većine forenzičnih patologa, ja sam frustrirani učitelj.
- Kad je planirate obaviti? - upita Angela. Pomislila je da bi mogla poći ako se obdukcija moţe odgoditi do subote.
- Na rasporedu je kasno jutros - reče dr. Dunsmore. - No moţe se malo odgoditi. Nemam ništa protiv da je prebacim za poslije podne. - To je vrlo velikodušno - reče Angela. - Naţalost, nisam sigurna što bi moj šef rekao kad bih za to odvojila vrijeme.
- Već godinama poznajem Bena Wadleyja - reče dr. Dunsmore. - Nazvat ću ga i to srediti.
- Nisam sigurna da je to dobra zamisao - reče Angela.
- Besmislice! - reče dr. Dunsmore. - Prepustite sve meni. Radujem se što ću vas upoznati.
Angela je zaustila da će se pobuniti, ali je tada shvatila da je dr. Dunsmore prekinuo vezu. Spustila je slušalicu. Nije imala pojma kako će Wadley reagirati na poziv dr. Dunsmorea, ali je pretpostavila da će to uskoro saznati.
Angela je saznala prije no što je očekivala. Tek što je spustila slušalicu, telefon je zazvonio.
- Zatrpan sam poslom u operacijskoj dvorani - ljubazno će Wadley. - Upravo me nazvao glavni medicinski istraţitelj. Rekao mi je kako ţeli da mu asistiraš
pri obdukciji.
- Maločas sam s njim razgovarala. Nisam bila sigurna što ćete vi misliti o tome. - Po Wadleyjevoj vedrini Angela je shvatila da Cantor još nije s njim razgovarao.
- Mislim da je to sjajna zamisao - reče Wadley. - Drţim da medicinskom istraţitelju moramo udovoljiti kad god zatraţi neku uslugu. Ne moţe škoditi ostati u dobrim odnosima. Nikad se ne zna kad će nam zatrebati protuusluga.
Slobodno pođi onamo.
- Hvala vam - reče Angela. - Hoću. - Prekinula je vezu i potom nazvala Davida kako bi ga obavijestila o svojim nakanama. Kad joj se javio na telefon, glas mu je zvučio napeto i umorno.
- Uţasno zvučiš - reče Angela. - Što se dogodilo?
- Ne pitaj - reče David. - Morat ću ti kasnije ispričati. Sad sam ponovno u zaostatku, a domoroci su nemirni.
Angela mu je brzo ispričala o pozivu medicinskog istraţitelja i o dobivenom dopuštenju. David joj je rekao neka uţiva u iskustvu i prekinuo vezu.
Angela pograbi svoj kaput i ode iz bolnice. Prije odlaska u Burlington, pošla je kući kako bi se preodjenula. Kad se pribliţila kući, iznenadila se ugledavši kombi drţavne policije parkiran ispred kuće. Očito su kriminalistički istraţitelji još uvijek ovdje.
Alice Doherty ju je dočekala na vratima, zabrinuta da se nešto loše dogodilo.
Angela ju je odmah umirila. Potom je pitala za ljude iz drţavne policije.
- Još uvijek su dolje - reče Alice. - Već su satima ondje.
Angela je sišla u podrum kako bi ih upoznala. Bila su trojica. Cijeli prostor oko straţnjeg dijela stuba odvojili su trakama i jarko ga osvijetlili reffektorima. Jedan je čovjek naprednom tehnikom pokušavao izvući otiske prstiju s kamena. Drugi je pomno pregledavao blato na podu grobnice. Treći je pomoću ručnog aparata, pod nazivom luma-svjetlo, traţio vlakna i otiske.
Jedini čovjek koji se predstavio bio je muškarac koji je radio na otiscima prstiju. Zvao se Quillan Reilly.
- Ţao mi je što nam treba toliko vremena - reče Quillan. - Nije vaţno -
ljubazno će Angela.
Angela je gledala kako rade. Nisu puno govorili jer je svatko bio zaokupljen svojim poslom. Baš je kanila otići kad ju je Quillan pitao je li unutrašnjost kuće oličena tijekom proteklih osam mjeseci.
- Ne vjerujem - reče Angela. - Mi to sigurno nismo učinili.
- Dobro - reče Quillan. - Imate li nešto protiv da se večeras vratimo i upotrijebimo luminol na zidovima u prizemlju?
- Što je luminol? - upita Angela.
- To je kemikalija koja se upotrebljava za traţenje krvavih mrlja objasni Quillan.
- Očistili smo kuću - reče Angela. Pomalo ju je uvrijedio njihov nagovještaj da bi se negdje još uvijek mogla naći krv.
- Ipak vrijedi pokušati - reče Quillan.
- Pa, ako mislite da će vam to pomoći - reče Angela. - Ţelimo surađivati.
- Hvala vam, gospođo - reče Quillan.
- Što se dogodilo s dokaznim materijalom što ga je uzeo medicinski istraţitelj?
- upita Angela. - Je li ga uzela lokalna policija?
- Ne, gospođo - reče Quillan. - Mi ga imamo. - Dobro - reče Angela.
Deset minuta kasnije Angela je bila na putu za Burlington. Ondje je bez problema našla ured medicinskog istraţitelja.
- Čekamo vas - reče dr. Dunsmore kad su Angelu uveli u njegov moderni i oskudno namješteni ured. Odmah se ugodno osjetila u njegovoj blizini. Čak joj je rekao neka ga zove Walt.
Za nekoliko je minuta Angela bila odjevena u kirurško odijelo. Obuzelo ju je uzbuđenje dok je stavljala masku, kapuljaču i zaštitne naočale. Dvorana za obdukcije uvijek je za nju bila arena za otkrića.
- Vjerujem da ćete zaključiti kako se ovdje ponašamo sasvim profesionalno -
rekao je Walt kad su se našli ispred obdukcijske dvorane. - Nekad je forenzična patologija bila predmet šala ako su se njome bavili daleko od velikih gradova. Više nije tako.
Dennis Hodges bio je izloţen na stolu za obdukcije. Ranije su obavljena rendgenska snimanja, a snimke su se već nalazile na osvijetljenoj kutiji. Walt joj je predstavio svog pomoćnika i objasnio da će im Peter pomagati tijekom postupka.
Najprije su proučili rendgenske snimke. Rana na vrhu čela sigurno je bila smrtonosna. Također se vidjela fraktura na straţnjem dijelu glave. Usto su postojale frakture lijeve ključne kosti, lijeve lakatne kosti i lijeve palčane kosti.
- Nema nikakve sutnnje da je riječ o umorstvu - reče Walt. - Izgleda da se siroti starac prilično ţestoko borio.
- Šef lokalne policije spomenuo je samoubojstvo - reče Angela. - Šalio se, nadam se - reče Walt.
- Doista ne znam - reče Angela. - Ni na mene ni na mog muţa nisu ostavile naročiti dojam njegove istraţiteljske sposobnosti. Moguće je da nikad nije istraţivao umorstvo.
- Vjerojatno nije - reče Walt. - Drugi je problem u tome što neki od starijih policajaca nisu prošli formalnu obuku.
Angela je opisala polugu što su je našli uz tijelo. Pomoću ravnala odiedili su veličinu frakture na čelu, a potom su pregledali samu ranu te zaključili da je poluga mogla biti oruţje kojim je počinjeno umorstvo.
Potom su se okrenuli rukama zaštićenim vrećicama.
- Oduševio sam se kad sam vidio papirnate vrećice - reče Walt. - Već dugo pokušavam navesti okruţne medicinske istraţitelje da ih upotrebljavaju u ovakvim slučajevima.
Angela je kimnula glavom, a u sebi je osjetila zadovoljstvo pri pomisli da je ona to prethodne večeri predloţila dr. Cornishu.
Walt je oprezno uklonio vrećice s ruku i potom povećalom pregledao nokte i ispod njih.
- Ispod nekoliko noktiju vidim stranu tvar - reče Walt. Pomaknuo se kako bi Angela mogla pogledati.
- Imate li neku ideju što bi to moglo biti? - upita Angela.
- Morat ćemo čekati na mikroskopski pregled - reče Walt, oprezno ukloni tvar i spusti je u posude za uzorke. Na svakoj je pisalo s kojeg je prsta skinuto.
Sama je obdukcija brzo obavljena; kao da su Angela i Walt već uhodani tim.
Obilje patologije činilo je stvari zanimljivima, a Walt je uţivao u ulozi učitelja.
Hodges je imao znatnu aterosklerozu, maleni rak pluća i uznapredovalu cirozu jetra.
- Rekao bih da je volio čašicu - primijeti Walt.
Kad su završili obdukciju, Angela je zahvalila Waltu na gostoprimstvu i zamolila ga da je obavještava o slučaju. Walt joj je rekao neka nazove kad god poţeli.
Tijekom voţnje natrag do bolnice Angela je bila bolje raspoloţena nego danima prije toga. Obavljanje obdukcije bila je korisna diverzija. Bilo joj je drago što joj je Wadley dopustio odlazak u Burlington.
Skrenula je na bolničko parkiralište, ali nije mogla naći mjesto u rezerviranom području blizu straţnjeg ulaza. Morala je parkirati u dnu gornjeg parkirališta.
Nije imala kišobrana pa se sasvim smočila dok je stigla do ulaza.
Angela je pošla ravno u svoj ured. Čim je objesila kaput na vješalicu, tresnula su vrata Wadleyjeva ureda. Angela je poskočila. Wadley je stajao na vratima.
Čeljust mu se ukočila, oči stisnule, a inače pomno počešljana srebrna kosa bila je razbarušena. Djelovao je bijesno. Angela je instinktivno koraknula unatrag i pogledavala prema vratima što su vodila u hodnik pomišljajući na bijeg.
Wadley ljutito uđe u prostoriju, priđe Angeli i stisne je uza stol. - Ţelim objašnjenje - izdere se. - Zašto si se obratila baš Cantoru s tom besmislenom pričom, s tim divljim, smiješnim, neutemeljenim optuţbama? Seksualno uznemiravanje! Moj Boţe, to je apsurdno.
Wadley zastane i bijesno se zagleda u Angelu. Ona ustukne, nesigurna treba li štogod reći. Nije ţeljela provocirati čovjeka. Bojala se da bi je mogao udariti.
- Zašto meni nisi ništa rekla? - vrisne Wadley.
Tada ponovno zastane, iznenada svjestan da su Angelina vrata prema hodniku odškrinuta. Vani su utihnule tipkovnice tajnica. Wadley ţustrim koracima priđe vratima i zalupi ih.
- Nakon onoliko vremena i truda što sam ti ih posvetio, ovo mi je nagrada -
vikne. - Mislim da te ne moram podsjećati da si ovdje na probnom roku. Bit će bolje da poareš paziti što radiš jer ćeš inače traţiti novi posao bez mojih preporuka.
Angela kimne jer nije znala što bi drugo učinila.
- Pa, zar ništa nećeš reći? - Wadleyjevo se lice nalazilo na nekoliko centimetara od Angelina. - Zar ćeš samo tu stajati i kimati glavom?
- Ţao mi je što je došlo do ovoga - reče Angela.
- To je sve? - vikne Wadley. - Okaljala si moj ugled neutemeljenim optuţbama i samo to moţeš reći? Ovo je kleveta, ţeno, i kaţem ti, mogao bih te tuţiti.
Nakon tih riječi Wadley se okrene na peti, dugim koracima pođe u svoj ured i tresne vratima.
Angela drhtavo uzdahne boreći se protiv suza. Spusti se na stolicu i odmahne glavom. To je tako nepošteno.
Susan je virnula u jednu od ordinacija i rekla Davidu da ga zovu iz odjela intenzivne njege. Bojeći se najgoreg, David je podigao slušalicu. Medicinska sestra s intenzivne njege obavijestila ga je da je gospodinu Tarlowu zakazalo srce i već na njemu radi ekipa za reanimaciju.
David je tresnuo slušalicom na aparat. Osjetio je kako mu srce lupa u prsima i trenutno ga je oblio hladan znoj. Ostavivši za sobom uzrujanu medicinsku sestru i tajnicu, odjurio je na odjel intenzivne njege, ali je stigao prekasno. Kad je on stigao, već je sve bilo gotovo. Lijearik s hitnog trakta koji je vodio ekipu za reanimaciju već je Johna Tarlowa proglasio mrtvim.
- Hej, nije imalo nikakva smisla - reče liječnik. - Čovjekova su pluća bila puna, bubrezi mu nisu radili, a uopće nije imao krvnoga tlaka.
David je odsutno kimnuo glavom. Zurio je u svog pacijenta dok su medicinske sestre uklanjale svu opremu i cjevčice za infuziju. Dok su one raščišćavale prostoriju, David je pošao do glavnog pulta i sjeo. Počeo se pitati ima li sposobnosti za obavljanje liječničkog poziva. Imao je problema s ovim dijelom posla, a ponavljanje sličnih situacija samo je oteţavalo stvari, nikako olakšavalo.
Stigla je Tarlowova obitelj i, poput obitelji Kleber, bili su puni razumijevanja i zahvalnosti. David je prihvatio njihove ljubazne riječi osjećajući se poput uljeza. Ništa nije učinio za Johna. Čak nije znao ni zašto je umro. Njegova leukemija nije bila pravo objašnjenje.
Iako je sad znao kakav je stav bolnice prema obdukcijama, ipak je pitao obitelj hoće li je dopustiti. Prema Davidovu mišljenju, nema zla u pokušaju. Rekli su da će razmisliti o tome.
Odlazeći s odjela za intenzivnu njegu, David je bio toliko priseban da se sjetio pogledati Mary Ann Schiller i Jonathana Eakinsa. Ţelio je biti siguran da su dobro smješteni i da se počelo s liječenjem. Posebno je ţelio provjeriti je li CMV-ov kardiolog obišao Eakinsa.
Naţalost, David je otkrio nešto što ga je zabrinulo. Mary Ann su smjestili u sobu 206; onu iz koje je nedavno premješten John Tarlow. David je pomislio da bi mogao zahtijevati preseljenje Mary Ann, ali je shvatio da je nerazumno praznovjeran. Što bi mogao reći prijamnom uredu: kako ne ţeli da se bilo koji od njegovih pacijenata smjesti u sobu 206? To bi doista bilo smiješno.
David je pogledao što su joj stavili u infuziju. Već je počela dobivati antibiotik.
Obećao joj je da će svratiti kasnije i pošao u Jonathanovu sobu. On je također bio udobno smješten i opušten. Monitor za snimanje srca nalazio se kraj kreveta. Jonathan je rekao da bi kardiolog trebao stići u svakom trenutku.
Kad se vratio u svoj ured, Susan ga je dočekala riječima da je nazvao Charles Kelley. - Ţeli vas odmah vidjeti - rekla je. - Naglasio je odmah.
- Koliko pacijenata zaostajemo? - upita David.
- Mnogo - reče Susan. - Dakle, nastojte biti kratki.
Osjećajući se kao da na ramenima nosi teret cijeloga svijeta, David se dovukao do CMV-ova ureda. Nije bio sasvim siguran zašto ga Charles Kelley ţeli vidjeti, ali je mogao pretpostaviti.
- Ne znam što bih mogao učiniti, Davide - reče Charles Kelley kad se David našao u njegovom uredu. Kelley odmahne glavom. David se divio njegovim glumačkim sposobnostima. Sad je glumio povrijeđenog prijatelja.
- Pokušao sam vam objasniti kako stoje stvari, ali vi ste ili jako tvrdoglavi, ili vas jednostavno nije briga za CMV. Samo dan nakon što sam vam govorio o izbjegavanju nepotrebnih specijalista izvan CMV-ove zajednice, vi to opet učinite s još jednim smrtno bolesnim pacijentom. Što ću s vama? Shvaćate li da treba uzimati u obzir troškove zdravstvene njege? Znate li da u ovoj zemlji vlada kriza?
David kimne. To je ipak istina.
- Onda zašto vam je to tako teško? - upita Kelley. U glasu mu se počeo osjećati prizvuk ljutnje. - Ovoga puta niste uzrujali samo CMV. Sad je tu i bolnica.
Maločas me nazvala Helen Beaton i poţalila se da ste za tog ţalosnog, umirućeg pacijenta odredili strahovito skupe biotehnološke lijekove. Kad govorimo o pompoznim pothvatima! Taj je čovjek umirao, čak su i specijalisti to rekli. Godinama boluje od leukemije. Zar to ne razumijete? Ovo je bacanje novca i sredstava.
Kelley je polako dostigao vrhunac. Lice mu je pocrvenjelo. No tada je zastao i uzdahnuo. Ponovno je odmahnuo glavom kao da ne zna što mu je činiti. -
Helen Beaton se također poţalila na vaše traţenje obdukcije - reče umornim glasom. - Obdukcije nisu dio ugovora s CMV-om, a vi ste nedavno obaviješteni o toj činjenici. Davide, morate biti razumni. Morate mi pomoći ili... - Kelley zastane dopuštajući da neizgovorena rečenica visi u zraku.
- Ili što? - reče David. Znao je što Kelley misli, ali je ţelio da to glasno izgovori.
- Sviđate mi se, Davide - reče Kelley. - No morate mi pomoći. Odgovoran sam ljudima iznad sebe. Nadam se da to moţete shvatiti. Dok se vraćao prema svom uredu, David se osjećao potištenijim
nego ikad ranije. Kelleyjevo uplitanje ga je iritiralo, ali je čovjek ipak na neki način imao pravo. Novac i sredstva ne bi se smjeli trošiti na smrtno bolesne pacijente kad ih se drugdje moţe bolje iskoristiti. No je li ovdje riječ o tome?
Osjećajući se smućenim i potištenim, David je otvorio vrata svojih prostorija.
Našao se pred čekaonicom punom nezadovoljnih pacijenata koji su ljutito pogledavali na svoje satove i prelistavali časopise.
Večera u domu obitelji Wilson protekla je u napetom ugođaju. Nitko nije govorio. Svi su bili razdraţeni. Kao da je njihov Shangrila postao poput vremenskih prilika.
Čak je i Nikki imala loš dan. Nije joj se sviđao njezin novi učitelj, gospodin Hart. Djeca su mu već dala nadimak gospodin Mrţnja. Kad su te večeri David i Angela stigli kući, izjavila je da je on strogi stari prdac. Kad ju je Angela prekorila zbog načina izraţavanja, Nikki je priznala da ga je tako opisao Arni.
Najveći problem s novim učiteljem bio je taj što nije dopustio da Nikki sama odredi odgovarajuće vjeţbe za sebe na satu tjelesnog odgoja i nije joj dopustio obavljanje posturalne drenaţe. Nedostatak komunikacije doveo je do sukoba zbog kojeg se Nikki neugodno osjećala.
Nakon večere David je rekao kako je vrijeme da se svi razvedre. Nastojeći popraviti raspoloţenje, rekao je da će zapaliti vatru u kaminu. No kad je sišao u podrum, zaprepastio se pri pogledu na ţutu policijsku traku oko vlastitih podrumskih stuba. To mu je dozvalo u sjećanje odvratni prizor Hodgesova tijela.
David je brzo uzeo naramak drva za ogrjev i ţurno se vratio gore. Inače nije bio praznovjeran ili plašljiv, ali nakon nedavnih događaja postajao je i jedno i drugo.
Zapalio je vatru i počeo oduševljeno pričati o predstojećoj zimi i sportovima u kojima će uskoro uţivati: skijanje, klizanje i sanjkanje. Baš kad su se Angela i Nikki malo oraspoloţile, preko zida su preletjeli snopovi automobilskih farova. David je pošao do prozora.
- Stigao je kombi drţavne policije - reče. - Što bi oni mogli traţiti ovdje, za ime svijeta?
- Sasvim sam zaboravila - reče Angela i ustane. - Kad su danas bili ovdje kriminalistički istraţitelji, pitali su smiju li doći ovamo navečer kako bi potraţili mrlje od. krvi.
- Mrlje od krvi? Hodges je ubijen prije osam mjeseci. - Rekli su da vrijedi pokušati - objasni Angela.
Došla su ista tri muškarca koja su tu bila i tog jutra. Angelu je impresionirala duţina njihova radnog dana.
- Mnogo putujemo po cijeloj drţavi - reče Quillan.
Angela je upoznala Quillana s Davidom. Izgledalo je da je on šef. - Kako djeluje ovaj test? - upita David.
- Luminol reagira s ostacima ţeljeza iz krvi - reče Quillan. - Kad se to dogodi, postane fluorescentan.
- Zanimljivo - reče David, ali je ostao skeptičan.
Tehničari su jedva čekali da obave ispitivanja i odu, pa su im se David i Angela maknuli s puta. Počeli su u predsoblju postavivši kameru na tronoţac.
Potom su ugasili sva svjetla.
Poprskali su luminol po zidovima koristeći se raspršivačem pod pritiskom sličnim onome koji sadrţi tekućinu za čišćenje prozora.
- Ovdje ima malo - reče Quillan iz mraka. David i Angela virnu u prostoriju.
Duţ zida su ugledali jedva vidljive, sablasne svijetleće točkice.
- Nije dovoljno za snimak - reče drugi tehničar.
Obišli su cijelu prostoriju, ali više nisu našli tragova krvi. Potom se opremu premjestili u kuhinju. Quillan upita mogu li se ugasiti svjetla u blagovaonici i hodniku. Wilsoni mu spremno udovolje.
Tehničari nastave sa svojim poslom. David, Angela i Nikki stajali su na vratima.
Odjednom su počeli svijetliti dijelovi zida u blizini predsoblja.
- Slabo se vidi, ali ovdje imamo puno tragova - reče Quillan. - Ja ću nastaviti s prskanjem, a ti pripremi aparat.
- Moj Boţe! - šapne Angela. - Pronalaze krvave mrlje po cijeloj kuhinji.
Wilsoni su vidjeli neodređene obrise muškaraca i čuli ih kako se kreću kuhinjom. Prišli su stolu što ga je Clara Hodges ostavila za sobom, a Wilsoni su ga upotrebljavali kad su jeli u kuhinji. Odjednom su noge stola počele sablasno svijetliti.
- Rekao bih da je ovo mjesto zločina - reče jedan od tehničara. - Odmah tu, kraj stola.
Wilsoni su čuli kako premještaju kameru, a potom glasni škljocaj i siktanje raspršivača. Quillan je objasnio da su mrlje jako slabe pa zahtijevaju stalno prskanje luminolom.
Nakon što su kriminalistički istraţitelji otišli, Wilsoni su se vratili u dnevnu sobu još potišteniji nego ranije. Više nisu razgovarali o skijanju ili sanjkanju na breţuljku iza štaglja.
Angela je sjela na rub kamina, leđima okrenuta vatri, i zagledala se u Davida i Nikki koji su se skljokali na kauč. Dok je tako gledala svoju obitelj, Angelu je proţeo snaţan zaštitnički poriv. Nije joj se sviđalo ono što je upravo saznala: u njezinoj se kuhinji nalaze krvavi tragovi brutalnog umorstva. Tu je prostoriju na mnoge načine drţala srcem njihova doma, a mislila je da ju je očistila. Sad je znala da ju je oskvrnulo nasilje. U Angelinu umu to je bila izravna prijetnja njezinoj obitelji.
Odjednom je Angela prekinula mrzovoljnu tišinu. - Moţda bismo se trebali preseliti - reče.
- Čekaj malo - reče David. - Znam da si uzrujana; svi smo uzrujani. Ali nećemo dopustiti da nas obuzme histerija.
- Ne bih rekla da sam histerična - odbrusi mu Angela.
- Prijedlog da bismo se trebali preseliti zbog ţalosnog događaja koji nije imao nikakve veze s nama i dogodio se prije gotovo godinu dana ne bi se mogao nazvati razumnim - reče David.
- Dogodilo se u ovoj kući - reče Angela.
- Ova je kuća slučajno pod hipotekom do krova. Imamo prw i drugu hipoteku. Ne moţemo jednostavno otići zbog uzburkanih emocija.
- Onda ţelim da se promijene brave - reče Angela. - Ovdje je bio ubojica.
- Nismo čak ni zaključavali vrata - reče David.
- Odsad ćemo ih zaključavati, i ţelim nove brave. - Dobro - reče David. -
Promijenit ćemo brave.
Traynor je bio loše raspoloţen kad se zaustavio ispred gostionice Iron Horse.
Vrijeme je odgovaralo njegovom raspoloţenju: kiša je jačinom podsjećala na tropske krajeve. Čak ni njegov kišobran nije bio spreman na suradnju. Nije ga mogao otvoriti pa je opsovao i bacio ga natrag u automobil. Zaključio je da će jednostavno morati potrčati do vrata gostionice.
Beaton, Caldwell i Sherwood već su sjedili u separeu kad je on stigao. Cantor je stigao odmah iza njega. Kad su dva muškarca sjela, došao je barmen, Carleton Harris, i uzeo njihovu narudţbu.
- Zahvaljujem svima što ste došli po ovako odvratnom vremenu reče Traynor.
- No bojim se da nedavni događaji zahtijevaju hitan sastanak.
- Ovo nije sluţbeni sastanak Izvršnog odbora - pobuni se Cantor. - Ne treba biti tako formalan.
Traynor se namršti. Cantor ga je čak i u krizi uporno iritirao.
- Ako smijem nastaviti - reče Traynor oštro se zagledavši u Cantora.
- Za Boga miloga, Harolde - reče Cantor - prijeđi na stvar.
- Kao što vi već zacijelo znate, Hodgesovo se tijelo pojavilo pod prilično neugodnim okolnostima.
- Priča je privukla pozornost medija - reče Beaton. - Našla se na naslovnoj stranici Boston Globea.
- Zabrinut sam potencijalno negativnim učinkom tog publiciteta na bolnicu -
reče Traynor. - Jezoviti aspekti Hodgesove smrti mogli bi privući još veću pozornost medija. Posljednje što ţelimo je gomila stranih izvjestitelja koji ovuda njuškaju. Uvelike zahvaljujući Helen Beaton, uspjeli smo vijesti o našem maskiranom silovatelju drţati podalje od novinskih naslova. No izvjestitelji iz velikih gradova sigurno bi naletjeli na taj prikriveni skandal ako dođu ovamo. S tim i Hodgesovim umorstvom mogli bismo se naći u nebranom groţđu.
- Iz Burlingtona sam dobio vijest da se Hodgesova smrt definitivno proglašava umorstvom - reče Cantor.
- Jasno da će se proglasiti umorstvom - prasne Traynor. - Što bi drugo moglo biti? Čovjekovo je tijelo zazidano blokovima od troske. Naš problem nije u tome je li riječ o umorstvu ili ne. Mi moramo razmisliti kako ćemo ublaţiti udarac na ugled bolnice. Posebno me zabrinjava kako će to utjecati na naš
odnos s CMV-om.
- Ne vidim zašto bi Hodgesova smrt bila problem bolnice - reče Sherwood. -
Nismo ga mi ubili.
- Hodges je upravljao bolnicom više od dvadeset godina - reče Traynor. -
Njegovo je ime tijesno povezano s Bartletom. Mnogo ljudi zna da nije bio zadovoljan načinom na koji mi vodimo bolnicu.
- Mislim da će biti bolje ako bolnica daje što manje izjava - reče Sherwood.
- Ne slaţem se - reče Beaton. - Drţim da bi bolnica trebala dati izjavu za tisak u kojoj izraţava ţaljenje zbog njegove smrti i naglašava svoju zahvalnost za sve njegove zasluge. Izjava bi trebala sadrţavati izraze sućuti obitelji.
- Slaţem se - reče Cantor. - Činilo bi se čudnim kad bismo ignorirali njegovu smrt.
- I ja se slaţem - reče Caldwell.
Sherwood slegne ramenima. - Ako svi mislite tako, i ja ću se sloţiti.
- Je li tkogod razgovarao s Robertsonom? - upita Traynor.
- Ja jesam - reče Beaton. - Nema osumnjičenih. Budući da je onakav hvalisavac, sigurno bi rekao da ih ima.
- Dovraga, s obzirom na to koliko je volio Hodgesa, i sam bi mogao biti osumnjičeni - reče Sherwood i nasmije se.
- Kao i ti - Cantor reče Sherwoodu.
- A mogao bi i ti, Cantore - reče Sherwood. - Ovo nije natjecanje - reče Traynor.
- Da jest, ti bi bio na čelu - Cantor reče Traynoru. - Svi znaju što si mislio o Hodgesu nakon što je tvoja sestra počinila samoubojstvo. - Stani malo - reče Caldwell. - Stvar je u tome da nikoga nije briga tko je to učinio.
- To moţda nije posve točno - reče Traynor. - CMV je moţda briga. Na kraju krajeva, ovaj prljavi događaj ipak se loše odraţava na bolnicu i grad.
- Zato mislim da bismo trebali dati izjavu za tisak - reče Beaton. - Ţeli li netko predloţiti glasovanje? - upita Traynor.
- Isuse, Harolde - reče Cantor. - Cwdje nas je samo petero. Ne moramo se pridrţavati parlamentarnog postupka. Dovraga, svi se slaţemo.
- U redu - reče Traynor. - Slaţu li se svi da bismo trebali dati sluţbenu izjavu za tisak u smislu kako je Beaton rekla?
Svi kimnu glavama.
Traynor pogleda Helen Beaton. - Drţim da bi to trebalo izaći iz tvog ureda -
reče.
- Rado ću to učiniti - reče Beaton.
PETAK, 22. LISTOPADA
Obitelj Wilson provela je burnu noć. Odmah iza dva ujutro Nikki je ponovno počela vriskati pa su je morali probuditi iz još jedne noćne more. Događaj ih je sve uzrujao i drţao budnima više od sat vremena. David i Angela su poţalili što su dopustili da Nikki gleda kako rade kriminalistički istraţitelji, zaključivši da je to doprinijelo njezinom strahu.
Barem je svanuo blistav i vedar dan. Nakon pet dana neprestane kiše nebo je bilo plavo i bez oblačka. Umjesto kiše nastupila je velika hladnoća.
Temperatura je pala ispod nule, a debeli sloj mraza pokrivao je tlo.
Wilsoni su malo razgovarali dok su se odijevali i doručkovali. Svi su izbjegavali spominjanje luminol ispitivanja, iako Angela nije htjela sjediti za kuhinjskim stolom. Pojela je ţitarice stojeći kraj sudopera.
Prije no što su Angela i Nikki otišle, David je pitao Angelu hoće li zajedno ručati. Rekla mu je da će se naći u predvorju u dvanaest i trideset.
Putem do škole Angela je pokušavala uvjeriti Nikki kako bi gospodinu Hartu morala pruţiti još jednu priliku. - Učitelju je teško preuzeti tuđi razred.
Pogotovo ako je riječ o nekome tako posebnom kakva je bila Marjorie.
- Zašto je tata nije mogao spasiti? - upita Nikki.
- Pokušao je - reče Angela. - Ali to jednostavno nije bilo suđeno. Liječnici ne mogu stvarati čuda.
Kad su se zaustavile ispred škole, Nikki je iskočila i kanila potrčati prema ulazu, ali ju je Angela pozvala natrag.
- Zaboravila si pismo - reče Angela. Pruţila je Nikki pismo što ga je Angela napisala objašnjavajući Nikkine zdravstvene probleme i potrebe. - Zapamti, ako gospodin Hart ima pitanja, neka nazove mene ili dr. Pilsnera.
Kad je stigla u laboratorij, Angela je s olakšanjem utvrdila da Wadleyja nema u blizini. Brzo se dala na posao, ali tek što je počela, jedna od tajnica ju je obavijestila da je na telefonu glavni medicinski istraţitelj.
- Imam zanimljive vijesti - reče Walt. - Tvar što smo je izvukli ispod noktiju dr. Hodgesa doista je koţa.
- Čestitam - reče Angela.
- Već sam obavio pregled DNA - reče Walt. - Nije riječ o Hodgesovoj koţi.
Kladio bih se u tisuću dolara da pripada njegovom ubojici. To bi se moglo pokazati kritičnim dokazom ako se nekoga optuţi.
- Jeste li i ranije našli takve dokaze? - upita Angela.
- Da, jesam - reče Walt. - U borbama na ţivot i smrt nije rijetkost pronaći ostatke napadačeve koţe pod ţrtvinim noktima. No moram priznati da u ovom slučaju imamo najduţe razdoblje od vremena zločina do otkrića tijela.
Uspijemo li nekoga identificirati, vrijedilo bi napisati članak za jedan od časopisa.
Angela mu je zahvalila što ju je obavijestio o razvoju događaja. - Zamalo sam zaboravio - doda Walt. - U uzorcima koţe našao sam djeliće crnog ugljika. To mi se čini čudnim. Kao da se ubojica tijekom borbe očešao po ognjištu ili štednjaku na drva. U svakom slučaju, to mi se učinilo neobičnim te drţim da bi moglo pomoći istraţiteljima.
- Bojim se da bi ih to samo moglo zbuniti - reče Angela. Ispričala mu je o ispitivanju luminolom prethodne večeri. - Tragova krvi nije bilo u blizini kamina ili štednjaka. Moţda je ubojica ranije pokupio ugljik, negdje drugdje?
- Sumnjam - reče Walt. - Nije bilo nikakve upale, samo nekoliko crvenih krvnih stanica. Napadač je morao pokupiti ugljik tijekom borbe.
- Moţda je Hodges imao ugljika pod noktima - predloţi Angela. - To je dobra ideja - reče Walt. - Jedini je problem što je ugljik ravnomjerno raspoređen u uzorcima koţe.
- To je zagonetka - reče Angela. - Pogotovo zato jer se ne slaţe s onim što su istraţitelji otkrili na mjestu zločina.
- Isto je u svakoj zagonetki - reče Walt. - Ako je ţelimo riješiti, moramo prikupiti sve činjenice. Očito nam nedostaje bitni dio informacija.
David cijelog tjedna nije mogao voziti bicikl pa je beskrajno uţivao u voţnji od kuće do bolnice. Odvojio je malo više vremena i pošao duţim putem, ali kroz ljepši krajolik.
Vedrina hladnog, oštrog zraka i prizori mrazom ispunjenih livada razbistrili su Davidov um. Na nekoliko je minuta zaboravio na svoju muku zbog nedavnih medicinskih neuspjeha. Kad je ušao u bolnicu, osjećao se bolje nego danima ranije. Najprije je obišao Mary Ann Schiller.
Naţalost, Mary Ann nije bila vedra i vesela. David ju je morao probuditi, a dok ju je pregledavao, ona je ponovno usnula. Davida je počela obuzimati zabrinutost te ju je opet probudio. Pitao ju je kakav osjećaj ima kad joj lupka po sinusima. Pospanim je glasom rekla da joj se čini kako su bolovi manji, ali nije bila sigurna.
David je tada stetoskopom poslušao njezina pluća, a dok se on koncentrirao na njezino disanje, Mary Ann je ponovno zaspala. David ju je pustio da se spusti na jastuke. Zagledao se u njezino smireno lice; bilo je u potpunoj suprotnosti s njegovim razmišljanjem. Njezina ga je pospanost plašila.
David je pošao do prostorije medicinskih sestara kako bi pregledao Mary Annin karton. U početku se osjetio malo bolje jer je vidio da se lagano povišena temperatura od jučer nije mijenjala. No zabrinutost je porasla kad je pročitao sestrine napomene i saznao da su se tijekom noći pojavile probavne smetnje. Patila je od mučnine, povraćanja i proljeva.
David nije znao objasniti te simptome. Nije bio siguran što mu je dalje činiti.
Činilo se da se stanje sa sinusitisom malo popravilo pa nije promijenio dozu antibiotika, iako je postojala neznatna mogućnost da antibiotici uzrokuju probavne probleme. No što je s pospanošću? Kao mjeru predostroţnosti zabranio je davanje sredstava za spavanje, kao i u slučaju Johna Tarlowa.
David je pošao u sobu Jonathana Eakinsa, a ondje mu se vratilo dobro raspoloţenje. Jonathan je bio izvrsno raspoloţen. Osjećao se ţivahno, a Davida je izvijestio da monitor radi poput metronoma bez ikakva nagovještaja nepravilnosti.
David je izvadio stetoskop i poslušao Jonathanova prsa. Sa zadovoljstvom je utvrdio da su Jonathanova pluća savršeno čista. Davida nije iznenadio Jonathanov brzi oporavak. Prethodnog je poslijepodneva proveo nekoliko sati u razgovoru s kardiologom. Specijalist je bio siguran da sa srcem neće biti nikakvih problema.
Ostali Davidovi bolnički pacijenti oporavljali su se jednako uspješno kao i Jonathan. Uspio ih je sve brzo obići, a nekolicinu je poslao kući. Završivši obilazak, David se zaputio u svoj ured, zadovoljan što ne kasni. Nakon iskustva iz proteklih nekoliko dana, zarekao se da će dati sve od sebe kako više ne bi zaostajao s poslom.
Kako je jutro prolazilo, David je postajao svjestan koliko vremena provodi sa svakim pacijentom. Znao je da se prati njegova produktivnost pa je nastojao skratiti preglede. Iako mu je to smetalo, nije imao drugog izbora. Kelleyjeva prikrivena prijetnja otkazom dobro ga je potresla. S obzirom na njihov dug, ne bi se izvukli ako bi on ostao bez posla.
Budući da je rano počeo s radom, David je cijelo jutro bio ispred svog rasporeda. Kad su nazvale dvije odjelne sestre s prvoga kata i pitale moţe li ih primiti kao poluhitne slučajeve, David ih je mogao odmah ubaciti u raspored.
Obje su imale simptome slične gripi, isto kao i dvije sestre prethodnoga dana.
David ih je liječio na isti način: preporučio im je leţanje i terapiju za probavne tegobe.
Imao je dovoljno vremena pa je čak uhvatio priliku skoknuti do ureda dr.
Pilsnera. Rekao je pedijatru da je već vidio nekoliko slučajeva gripe i pitao za Nikkino cijepljenje protiv gripe.
- Već je cijepljena - reče dr. Pilsner. - Ja još nisam imao slučajeva gripe, ali ni ne ţelim ih prije nego svi budu cijepljeni, pogotovo moji pacijenti s cističnom fibrozom.
David je također pitao dr. Pilsnera što misli o preventivnoj upotrebi antibiotika za Nikki. Dr. Pilsner je rekao da on nije za to. Drţao je najboljim pričekati dok Nikkino stanje ne bude zahtijevalo uzimanje antibiotika.
David je obavio sve svoje jutarnje pacijente prije podneva, te je čak imao vremena izdiktirati nekoliko pisama prije sastanka s Angelom u bolničkom predvorju.
- Budući da je vrijeme ovako lijepo, mogli bismo poći u grad i jesti u vagon restoranu - predloţi David. Drţao je da bi im svjeţi zrak oboma koristio.
- Ja sam kanila predloţiti nešto slično - reče Angela. - Ali uzmimo jelo za van.
Ţeljela bih svratiti u policijsku postaju i saznati kako namjeravaju nastaviti istragu o Hodgesu.
- Mislim da to nije dobra ideja - reče David. - Zašto? - upita Angela.
- Nisam sasvim siguran - prizna David. - Intuicija, pretpostavljam. A ova gradska policija ne ulijeva naročito povjerenje. Iskreno rečeno, nisam stekao dojam da su posebno zainteresirani za rješavanje slučaja.
- Baš zato ţelim poći onamo - reče Angela. - Ţelim biti sigurna da znaju kako smo mi zainteresirani. Hajde, udovolji mi.
- Ako -baš insistiraš - protiv volje reče David.
Uzeli su sendviče od tune i pojeli ih na stubama sjenice. Iako je tog jutra temperatura bila ispod nule, jarko je sunce zagrijalo zrak do ugodnih petnaestak stupnjeva.
Nakon što su pojeli, zaputili su se u policijsku postaju. To je bila obična jednokatnica od cigle, smještena u gradskom parku točno nasuprot knjiţnici.
Policajac na prijamnom pultu je bio vrlo ljubazan. Nakon kratkog poziva, uputio je Davida i Angelu niz škripavi drveni hodnik do ureda Waynea Robertsona. Robertson ih je pozvao unutra i ţurno uklonio novine i vrećice od uštipaka s dviju metalnih stolica. Kad su David i Angela sjeli, on se svojom krupnom straţnjicom oslonio na odgovarajući metalni pisaći stol. Prekriţio je ruke i nasmiješio se. Iako u prostoriju nije dopirala izravna sunčana svjetlost, nosio je naočale za sunce sa zrcalima.
- Drago mi je da ste vas dvoje svratili - rekao je kad su se David i Angela smjestili. Imao je lagani naglasak koji je neodređeno podsjećao na juţnjačko otezanje. - Ţao mi je što smo vam neku večer morali smetati. Ţelio bih se ispričati zbog uznemiravanja.
- Bilo nam je drago da ste došli - reče David. - Što mogu učiniti za vas? - upita Robertson.
- Došli smo vam ponuditi našu suradnju - reče Angela.
- Pa dakle, to cijenimo - reče Robertson. Široko se nasmiješi otkrivajući široke zube. - Ovisimo o zajednici. Bez podrške ljudi ne bismo mogli obavljati svoj posao.
- Ţelimo da se riješi slučaj Hodgesova umorstva - reče Angela. - Ţelimo ubojicu vidjeti iza rešetaka.
- Pa, sigurno niste sami - reče Robertson s osmijehom zalijepljenim na licu. - I mi ga ţelimo riješiti.
- Ţivjeti u kući gdje je počinjeno umorstvo vrlo je mučno - reče Angela. -
Pogotovo ako se ubojica još uvijek nalazi na slobodi. Sigurna sam da me razumijete.
- Svakako - reče Robertson.
- Zato bismo ţeljeli znati kako vam moţemo pomoći - reče Angela.
- Pa, da vidimo - reče Robertson pokazujući znakove nelagode. Tada promuca: - Zapravo, nitko ne moţe baš mnogo učiniti.
- Što točno radi policija? - upita Angela.
Smiješak nestane s Robertsonova lica. - Radimo na tome - neodređeno reče.
- A to znači? - uporno će Angela.
David počne ustajati, zabrinut pravcem i tonom razgovora, ali se Angela ne pomakne.
- Pa, uobičajeno - reče Robertson. - Što je uobičajeno? - upita Angela.
Robertson se očito neugodno osjećao. - Pa, iskreno rečeno, trenutno ne radimo puno. No u vrijeme kad je Hodges nestao, radili smo danju i noću.
- Pomalo me čudi da se zanimanje nije iznova razbudilo nakon što je pronađeno tijelo - kiselo će Angela. - A medicinski je istraţitelj slučaj proglasio umorstvom. Ovim gradom šeće ubojica, a ja ţelim da se nešto poduzme.
- Pa, sigurno vas ne ţelimo razočarati - pomalo sarkastično reče Robertson. -
Što točno ţelite da učinimo, kako bismo unaprijed znali da ćete biti zadovoljni?
David zausti da će nešto reći, ali ga Angela utiša. - Ţelimo da učinite ono što se inače radi u slučajevima umorstva - reče. - Imate oruţje kojim je počinjeno umorstvo, moţete potraţiti otiske prstiju, otkriti gdje je kupljeno, takve stvari.
Ne moramo vam mi govoriti kako se provodi istraga.
- Trag se malo ohladio nakon osam mjeseci - reče Robertson. - I otvoreno rečeno, ne sviđa mi se što ste došli ovamo i govorite mi kako bih trebao obavljati svoj posao. Ja ne idem u bolnicu i ne govorim vam kako ćete vi obavljati svoj. Usto, Hodges nije bio naročito omiljen u gradu, a mi moramo odrediti što ima prednost s obzirom na ograničeni broj ljudi. Ako vas baš
zanima, sad imamo vaţnijih i hitnijih problema, uključujući niz silovanja.
- Moje je mišljenje da u ovom slučaju treba obaviti temeljna ispitivanja - reče Angela.
- Obavljena su - reče Robertson. - Prije osam mjeseci. - I što ste saznali? - upita Angela.
- Mnoge stvari - prasne Robertson. Saznali smo da nije bilo provale ili pljačke, što je sada potvrđeno. Otkrili smo da je bilo malo borbe...
- Malo borbe? - ponovi Angela. - Sinoć su drţavni policijski istraţitelji na mjestu zločina dokazali da je ubojica jurio za liječnikom kroz našu kuću i udarao ga ţeljeznom polugom tako da su svi zidovi puni krvavih tragova. Dr.
Hodges je imao brojne rane na glavi, slomljenu ključnu kost i slomljenu ruku.
- Angela se okrene Davidu i podigne ruke. - Ne mogu vjerovati!
- Dobro, dobro - reče David nastojeći je smiriti. Bojao se da će prirediti ovakvu scenu. Nije mogla podnijeti nesposobnost.
- Slučaj treba obnoviti - reče Angela ignorirajući Davida. - Danas me je nazvao medicinski istraţitelj i potvrdio da je ţrtva pod noktima imala djeliće napadačeve koţe. Takva je to borba bila. Sad nam samo treba osumnjičeni.
Forenzičari će obaviti ostalo.
- Hvala na pravovremenom savjetu - reče Robertson. - I hvala vam što ste tako svjesni građani. Sad ćete me morati ispričati jer imam posla.
Robertson priđe vratima i otvori ih. Daviđ je morao doslovno izvući Angelu iz ureda. Jedva ju je spriječio da još nešto kaţe dok je izlazila.
- Jesi li čuo nešto od toga? - upita Robertson kad se pojavio jedan od njegovih zamjenika.
- Nešto malo - reče zamjenik.
- Mrzim te umišljene ljude iz velikih gradova - reče Robertson. - Samo zato što su se školovali na Harvardu, ili na nekom sličnom mjestu, misle da svima mogu soliti pamet.
Robertson se vrati u svoj ured i zatvori vrata. Podigne slušalicu i pritisne tipku za memorirani broj.
- Oprosti što te gnjavim - smjerno će Robertson - ali mislim da bismo mogli imati jedan problem.
* * *
- Da se nisi usudio prikazati me kao histeričnu ţenu - rekla je Angela kad je sjela u automobil.
- Takvo izazivanje mjesnog šefa policije sigurno nije razumno reče David. -
Sjeti se, ovo je maleni grad. Ne bismo trebali stvarati neprijatelje.
- Jedna je osoba okrutno ubijena, tijelo bačeno u naš podrum, a policija izgleda ne ţeli otkriti tko je to učinio. Ţeliš dopustiti da sve ostane na tome?
- Iako je Hodgesova smrt tragičan događaj - reče David - to nema veze s nama. Taj bi problem trebalo prepustiti vlastima.
- Što? - uzvikne Angela. - Čovjeka su na smrt prebili u našoj kući, u našoj kuhinji. Upleteni smo bez obzira ţeliš li ti to priznati ili ne, a ja ţelim saznati tko je to učinio. Ne sviđa mi se pomisao da se gradom šeće ubojica, i kanim nešto poduzeti u vezi s tim. Najprije bismo trebali više saznati o Dennisu Hodgesu.
- Mislim da si prekomjerno dramatična i nerazumna - reče David. - To si mi već jasno stavio do znanja - reče Angela. - Samo što se ja ne slaţem s tobom.
Angelu je obuzeo bijes, najviše na Robertsona, ali i na Davida. Ţeljela mu je reći da ni on nije uzor racionalnosti i miroljubivosti kakvim se smatra. No suzdrţala se.
Stigli su do bolničkog parkirališta. Jedino raspoloţivo mjesto nalazilo se daleko od ulaza. Izišli su iz automobila i pošli prema bolnici. - Već imamo dovoljno briga - reče David. - I bez toga trenutno imamo obilje problema.
- Onda bismo moţda trebali nekoga unajmiti da umjesto nas istraţuje - reče Angela.
- Valjda ne misliš ozbiljno - reče David i naglo stane. - Nemamo novca za bacanje na takve besmislice.
- Za slučaj da me nisi slušao - reče Angela - ja to ne drţim besmislicama.
Ponavljam: gradom slobodno šeće ubojica. Osoba koja je bila u našoj kući.
Moţda smo ga već upoznali. Jeţim se od toga.
- Molim te, Angela - reče David i nastavi hodati. - Nije riječ o serijskom ubojici. Mislim da nije toliko čudno što ubojica nije pronađen. Nisi li čitala članke o umorstvima u malenim mjestima gdje nitko nije ţelio ukazati na ubojicu iako su svi znali tko je taj? To je neka vrsta domaće pravde kad ljudi misle da je ţrtva dobila ono što je zasluţila. Očito Hodgesa nisu naročito voljeli.
Stigli su do bolnice i ušli. Zastali su odmah onkraj ulaza.
- Nisam spremna to otpisati kao domaću pravdu - reče Angela. - Mislim da je ovdje riječ o temeljima društvene odgovornosti. Ovo je društvo koje se osniva na zakonima.
- S tobom je nemoguće izaći na kraj - reče David. Nasmiješi se unatoč
razdraţenosti. - Sad si spremna odrţati predavanje o društvenoj odgovornosti. Ponekad si takav idealist da me to uništava. No ipak te volim. -
Sagne se i poljubi je u obraz. - Kasnije ćemo još razgovarati. Zasad se smiri!
Imaš dovoljno problema s Wadleyjem, pa se ne moraš još i ovime opterećivati.
David pođe prema poliklinici i još joj jednom domahne. Angela je gledala za njim dok nije zašao za ugao i nestao. Dirnulo ju je njegovo iznenadno pokazivanje osjećaja. Ta ju je neočekivanost na trenutak smirila.
No nekoliko minuta kasnije, dok je sjedila za svojim stolom i pokušavala se koncentrirati, u glavi je odvrtjela razgovor s Robertsonom i ponovno se razbjesnjela. Otišla je iz ureda u potragu za Paulom Darnellom. Našla ga je ondje gdje je uvijek bio: zgrbljenog nad petrijevim zdjelicama punim bakterija.
- Jesi li cijeli ţivot proţivio u Bartletu? - upita Angela.
- Osim četiri godine u medicinskoj školi, četiri na fakultetu, četiri na specijalizaciji i dvije u mornarici.
- Rekla bih da te to čini mještaninom - reče Angela.
- Ono što me čini mještaninom je činjenica da sam ja četvrta generacija Darnella koja ovdje ţivi.
Angela korakne u Paulov ured i osloni se na stol. - Pretpostavljam da si čuo glasine o tijelu pronađenom u mom domu - reče.
Paul kimne.
- To me doista muči - reče Angela. - Hoće li ti smetati ako ti postavim nekoliko pitanja?
- Ni najmanje - reče Paul.
- Jesi li poznavao Dennisa Hodgesa? - Naravno.
- Kakav je bio?
- Bio je borbeni stari čudak za kojim malo tko ţali. Imao je sposobnost stvaranja neprijatelja.
- Kako je postao bolnički administrator? - upita Angela.
- Iz ogluhe - reče Paul. - Preuzeo je upravljanje bolnicom kad nijedan drugi liječnik nije ţelio takvu odgovornost. Svi su drţali da je upravljanje bolnicom ispod njihova liječničkog poloţaja. Tako je Hodges imao slobodne ruke te je izgradio bolnicu poput feudalnog imanja, povezao se s medicinskim fakultetom radi prestiţa i proglasio bolnicu regionalnim zdravstvenim centrom. Čak je uloţio i vlastiti novac u bolnicu kad je zapala u krizu. No Hodges je bio najgori diplomat na svijetu i uopće nije vodio računa o interesima drugih ljudi kad su se sukobljavali s interesima bolnice.
- Kao kad je bolnica preuzela patologiju i radiologiju? - upita Angela.
- Tako je - reče Paul. - To je za bolnicu bio dobar potez, ali je stvorio mnogo zlovolje. Ja sam morao pristati na golemo smanjenje dohotka. No moja je obitelj ţeljela ostati u Barrletu pa sam se prilagodio. Drugi su se ljudi borili protiv toga te su na koncu morali otići. Očito je Hodges stvorio mnogo neprijatelja.
- Dr. Cantor je također ostao - primijeti Angela.
- Da, ali zato što je nagovorio Hodgesa na zajedničko ulaganje, njegovo i bolničko, kako bi se stvorio radiološki centar svjetske klase. Cantor je na kraju financijski dobro prošao, ali on je iznimka.
- Upravo sam razgovarala s Wayneom Robertsonom - reče Angela. - Stekla sam izraziti dojam da se uopće ne trudi otkriti tko je ubio Hodgesa.
- To me ne čudi - reče Paul. - Nema posebnog pritiska za rješavanje slučaja.
Hodgesova se ţena vratila u Boston, a ona i Hodges se ionako nisu slagali u vrijeme njegove smrti. Zapravo su posljednjih nekoliko godina ţivjeli odvojeno. Povrh toga, Robertson je to i sam mogao učiniti. Uvijek je mrzio Hodgesa. Čak su se svađali one večeri kad je Hodges nestao.
- Zašto je među njima postojalo neprijateljstvo? - upita Angela. - Robertson je Hodgesa okrivljavao za smrt svoje ţene - reče Paul. - Je li Hodges bio liječnik Robertsonove ţene? - upita Angela. - Nije, Hodges je tada imao jako malo pacijenata. Većinu je vremena posvetio upravljanju bolnicom. No kao upravitelj dopustio je rad Werneru Van Slykeu, iako su gotovo svi znali da je Van Slyke alkoholičar. Zapravo je Hodges pitanje Van Slykea prepustio medicinskom osoblju. Van Slyke je uprskao operaciju slijepog crijeva na Robertsonovoj ţeni dok je bio pod utjecajem alkohola. Kasnije je Robertson za to okrivio Hodgesa. To nije bilo razumno, ali mrţnja je rijetko kada razumna.
- Imam osjećaj da uopće neće biti lako otkriti tko je ubio Hodgesa - reče Angela.
- Nemaš pojma koliko je to točno - reče Paul. - Postoji i drugo poglavlje priče o Hodgesu i Van Slykeu. Hodges je bio prijatelj Traynoru koji je trenutno na čelu bolničkog odbora. Traynorova je sestra bila udana za Van Slykea, a kad je Hodges konačno Van Slykeu uskratio pravo na rad...
- U redu - reče Angela i podigne ruku - počinjem shvaćati. Zasuo si me podacima. Nisam imala pojma da je gradić tako bizantinski.
- Ovo je maleni gradić - reče Paul. - Mnoge obitelji već dugo ovdje ţive.
Praktički je incestuozan. No činjenica je da ima mnogo ljudi koji nisu voljeli Hodgesa. Kad je nestao, malo se tko zbog toga uzrujavao.
- No to znači da se Hodgesov ubojica slobodno šeće naokolo reče Angela. -
Vjerojatno je riječ o čovjeku koji je sposoban za krajnje nasilje.
- Što se toga tiče, zacijelo imaš pravo.
Angela se strese. - To mi se ne sviđa - reče. - Taj je čovjek bio u mojemu domu, moţda mnogo puta. Vjerojatno dobro poznaje moju kuću.
Paul slegne ramenima. - Razumijem kako se osjećaš - reče. - Moţda bih se ja isto osjećao. Ali ne znam što bi mogla učiniti. Ţeliš li više saznati o Hodgesu, razgovaraj s Bartonom Sherwoodom. Kao predsjednik banke, on svakoga poznaje. Posebno dobro je poznavao Hodgesa jer je oduvijek bio član bolničkog odbora, a to je bio i njegov otac prije njega.
Angela se vratila u svoj ured i ponovno pokušala raditi, ali se još uvijek nije uspijevala koncentrirati. Nije mogla iz misli izbaciti Hodgesa. Posegnula je za telefonom i nazvala Bartona Sherwooda. Sjetila se kako je bio prijateljski raspoloţen kad su kupovali kuću.
- Dr. Wilson - rekao je Sherwood kad je došao na telefon. - Kako lijepo od vas što mi se javljate. Kako se snalazite u onoj vašoj prelijepoj kući?
- Uglavnom dobro - reče Angela - ali baš bih o tome ţeljela s vama porazgovarati. Ako skoknem do banke, hoćete li mi moći posvetiti nekoliko trenutaka?
- Svakako - reče Sherwood. - Kad god ţelite. - Odmah ću doći - reče Angela.
Angela je tajnicama rekla da će se brzo vratiti, pograbila kaput i potrčala do automobila. Deset minuta kasnije već je sjedila u Sherwoodovu uredu. Činilo joj se da su tek jučer ona, David i Nikki ovdje sjedili i dogovarali kupnju svoje prve kuće.
Angela je odmah prešla na stvar. Objasnila je kako se nelagodno osjeća zato što je Hodges ubijen u njezinoj kući, a ubojica je još uvijek na slobodi. Rekla je Sherwoodu kako se nada da će on biti spreman pomoći.
- Pomoći? - začudi se Sherwood. Udobno se naslonio u koţnatom naslonjaču, a oba je palca zavukao u dţepove prsluka.
- Izgleda da mjesnu policiju nije briga hoće li riješiti slučaj - reče Angela. - S
obzirom na vaš poloţaj u gradu, vaša bi riječ imala veliki utjecaj i potaknula ih da nešto učine.
Sherwood se nagnuo naprijed. Očito je bio polaskan. - Zahvaljujem na povjerenju - reče - ali doista mislim da nemate razloga za brigu. Hodges nije bio ţrtva besmislenog, nasumce počinjenog nasilja, ili serijskog ubojice.
- Kako znate? - upita Angela. - Zar znate tko ga je ubio?
- Zaboga, ne - nervozno će Sherwood. - Nisam ţelio to reći. Mislio sam... pa, htio sam reći... nema razloga da se vi i vaša obitelj osjećate ugroţenima.
- Zna li mnogo ljudi tko je ubio Hodgesa? - upita Angela sjetivši se Davidove teorije o domaćoj pravdi.
- O, ne. Barem, ja tako mislim - reče Sherwood. - Radi se samo o tome da dr.
Hodges nije bio omiljen čovjek, a povrijedio je mnoge ljude. Čak se ni ja nisam uspijevao sloţiti s njim. - Sherwood se nervozno nasmijao, a potom je ispričao Angeli o komadu zemlje u Hodgesovu vlasništvu što ga je ogradio i iz inata odbijao prodati, a tako Sherwood nije mogao koristiti svoje dvije parcele.
- Vi mi zapravo pokušavate reći da nikoga nije briga tko je ubio Hodgesa jer ga nitko nije volio.
- Zapravo, da - prizna Sherwood.
- Drugim riječima, ovdje imamo zavjeru šutnje.
- Ne bih to tako rekao - reče Sherwood. - To je situacija u kojoj ljudi osjećaju da je pravda zadovoljena. Stoga nikoga ruje previše briga hoće li tkogod biti uhićen ili neće.
- Mene je briga - reče Angela. - Umorstvo se dogodilo u mojoj kući. Osim toga, u današnje vrijeme nema mjesta za građansku pravdu. - Inače bih se prvi sloţio s vama - reče Sherwood. - Ne pokuša
vam opravdati taj događaj na osnovama morala ili zakona. No Hodges je bio drugačiji. Mislim da biste trebali porazgovarati s dr. Cantorom. On će vam moći objasniti kakvo je neprijateljstvo i zbrku uspijevao izazvati Hodges.
Moţda ćete tada shvatiti i manje suditi.
Tijekom voţnje do bolnice Angela je zbunjeno razmišljala o tome što bi trebala učiniti. Ni na trenutak se nije sloţila sa Sherwoodom, a što je više saznavala o Hodgesu, više je htjela znati. Ipak, nije ţeljela razgovarati s Cantorom, ne nakon razgovora što ga je s njim vodila prethodnoga dana.
Ušavši u bolnicu, Angela je pošla ravno u odjel patološkog laboratorija gdje su se bojili i pripremali preparati. Savršeno je procijenila vrijeme: upravo su dovršeni preparati što ih je očekivala tog jutra. Uzela je pladanj i poţurila natrag u svoj ured kako bi se dala na posao.
Čim je ušla u ured, na vratima se pojavio Wadley. Kao i prethodnoga dana, bio je vidno uzrujan. - Upravo sam te zvao - razdraţeno će on. - Gdje si, dovraga, bila?
- Morala sam na brzinu skoknuti do banke - nervozno reče Angela. Odjednom je osjetila slabost u nogama. Bojala se da će Wadley izgubiti kontrolu nad sobom kao i prethodnoga dana.
- Ograniči svoje odlaske u banku na pauzu za ručak - reče Wadley. Trenutak je oklijevao, a potom se vratio u svoj ured i tresnuo vratima.
Angela odahne od olakšanja.
Sherwood se nije maknuo od stola nakon Angelina odlaska. Pokušavao je odlučiti što mu je činiti. Nije mogao vjerovati da ta ţena diţe toliko buke zbog Hodgesa. Nadao se da nije rekao nešto što bi kasnije mogao poţaliti.
Nakon dugotrajnog premišljanja Sherwood je podigao slušalicu. Zaključio je kako je za njega najbolje samo prenijeti informaciju dalje. - Nešto se upravo dogodilo, a drţim da bi ti to trebao znati
rekao je Sherwood kad je dobio vezu. - Upravo me posjetila najnovija članica bolničkog liječničkog osoblja, a zabrinuta je zbog dr. Hodgesa...
David je završio pregled posljednjeg vanjskog pacijenta za taj dan, izdiktirao nekoliko pisama, a potom poţurio u bolnicu u poslijepodnevnu vizitu. Bojeći se onoga što će naći, ostavio je Mary Ann Schiller za posljednju. Kao što je intuitivno pretpostavio, njezino se stanje pogoršalo.
Lagano povišena temperatura postupno se penjala tijekom poslijepodneva.
Sad se zaustavila malo iznad trideset osam stupnjeva. Temperatura je mučila Davida, pogotovo zato što je porasla dok je Mary Ann primala antibiotike, ali nešto ga je još više mučilo: njezino mentalno stanje.
Tog je jutra Mary Ann bila pospana, ali dok je sad David pokušavao s njom razgovarati, djelovala je i pospano i apatično. To je bila izrazita promjena. Ne samo da ju je bilo teško probuditi i odrţati budnom, već je čak i u budnom stanju obraćala slabu pozornost na njegova pitanja i ni do čega joj nije bilo stalo. Također je bila dezorijentirana u odnosu na vrijeme i mjesto, iako je još
uvijek znala kako se zove.
David ju je okrenuo na bok i poslušao joj pluća. Tada ga je obuzela panika.
Čuo je brojne škripave zvukove. U njoj se razvijala masivna pneumonija. Kao da se ponavljao slučaj Johna Tarlowa.
David je odjurio natrag do prostorije medicinskih sestara i odredio pretrage krvi i snimanje pluća. Pregledao je Mary Annin karton, ali nije našao ništa nenormalno. Natuknice dnevnih sestara ukazivale su na to da je sve bilo u redu.
Uskoro je stigla krvna slika, a pokazivala je vrlo slabu reakciju krvnih stanica na razvoj pneumonije, što ga je podsjetilo na slučajeve Tarlow i Kleber.
Snimak pluća potvrdio je njegovu najveću bojazan: pneumonija u oba plućna krila.
David nije znao što bi učinio, pa je nazvao dr. Mieslicha, onkologa, i telefonom se s njim savjetovao. Nakon svih nevolja što mu ih je Kelley priredio, David se bojao pozvati specijalista k pacijentici, iako bi to bilo neusporedivo bolje.
Dr. Mieslich nije pregledao pacijenticu pa mu je malo mogao pomoći.
Potvrdio je da nije bilo nikakvih tragova raka na jajniku kad je zadnji put Mary Ann bila kod njega na pregledu. Istodobno je rekao Davidu da se njezin rak uvelike proširio prije liječenja te je očekivao recidiv.
Dok je David telefonom razgovarao s onkologom, pojavila se sestra i viknula da Mary Ann ima konvulzije.
David je tresnuo slušalicom i potrčao natrag k njoj. Mary Ann je doista bila usred epileptičnog napadaja. Leđa su joj se izvila, a ruke i noge su ritmički udarale po krevetu. Srećom, njezina infuzija nije se pomaknula pa je David intravenoznim lijekovima mogao brzo smiriti napadaj. Međutim, nakon napadaja Mary Ann je ostala u komatoznom stanju.
Vrativši se u prostoriju medicinskih sestara, David je hitno pozvao CMV-ova neurologa, dr. Alana Pricharda. Budući da se nalazio u bolnici i obilazio vlastite pacijente, odmah se javio. Nakon što mu je David ispričao o napadaju i saţeto mu iznio povijest bolesti, dr. Prichard mu je rekao neka zatraţi CT ili MRI, ovisno o tome koji je aparat slobodan. Rekao je da će doći pregledati pacijenticu čim bude mogao.
David je Mary Ann poslao u Radiološki centar na MRI. S njom je pošla medicinska sestra za slučaj da ponovno dobije napadaj. Zatim je ponovno nazvao onkologa, objasnio mu što se dogodilo i zatraţio formalne konzultacije. Kao što je učinio u slučajevima Kleber i Tarlow, također je pozvao dr. Hasselbauma, specijalista za infektivne bolesti.
Davida je zabrinjavala Kelleyjeva reakcija na pozivanje specijalista izvan CMV-ova kruga, ali je osjećao da nema drugog izbora. Nije mogao dopustiti da mu strah od Kelleyja utječe na odluku kad je riječ o epileptičnom napadaju.
Jasno je koliko je ozbiljno stanje Mary Ann.
Čim su Davidu javili da je gotov nalaz MRI-a, poţurio je u Radiološki centar.
Sreo je neurologa u prostoriji za promatranje kad su se pojavile prve slike.
Zajedno s dr. Cantorom u tišini su promatrali kako se pojavljuju prvi presjeci.
Kad je nalaz kompletiran, David je sa zaprepaštenjem utvrdio da nema metastaza tumora. Bio bi prisegnuo da je tumor odgovoran za napadaj.
- U ovom trenutku ne mogu utvrditi zašto je imala napadaj - reče dr. Prichard.
- Moglo se raditi o laganoj emboliji, ali samo nagađam. Onkologa je rezultat MRI-a jednako zaprepastio. - Moţda je oštećenje premaleno da ga MRI snimi -
reče.
- Ovaj aparat ima fantastičnu rezoluciju - reče dr. Cantor. - Ako je tumor previše malen da ga aparat snimi, onda je još nevjerojatnije da je izazvao epileptični napadaj.
Specijalist za infektivne bolesti jedini je imao nešto konkretno dodati, ali njegove riječi nisu bile povoljne. Potvrdio je Davidovu dijagnozu pneumonije.
Također je ukazao na činjenicu da je bakterija gram-negativa, slična ali ne identična bakteriji koja je uzrokovala pneumoniju u slučajevima Kleber i Tarlow. Još gore, rekao je kako mu se čini da je Mary Ann već u septičnom šoku.
David je Mary Ann poslao na odjel intenzivne njege gdje je zahtijevao najagresivniju raspoloţivu terapiju. Specijalistu za infektivne bolesti prepustio je određivanje antibiotika. Anesteziologu je stavio na brigu respiratornu terapiju. Mary Annino disanje se dotad toliko pogoršalo da joj je trebao respirator.
Kad je učinjeno sve što se moglo učiniti za Mary Ann i nakon što su specijalisti otišli, David se osjećao omamljenim. Njegova grupa onkoloških pacijenata pokazala se daleko većim emocionalnim opterećenjem no što se u početku bojao. Na koncu je otišao s odjela intenzivne njege i još jednom obišao Jonathana, samo da bude siguran. Srećom, Jonathan se izvrsno osjećao.
- Imam samo jednu prituţbu - reče Jonathan. - Ovaj krevet je vrlo svojeglav.
Ponekad pritisnem gumb, ali se ništa ne događa. Ne miče se ni uzglavlje ni donji dio kreveta. '
- Pobrinut ću se za to - obeća David.
Sretan što ima lako rješiv problem, David se vratio do sestara i spomenuo ga glavnoj sestri večernje smjene, Dori Mazfield.
- Nije valjda i njegov - reče Dora. - Neki od tih starih kreveta previše se često kvare. Ali hvala što ste nam rekli. Odmah ću poslati nekoga iz odrţavanja da to sredi.
David izađe iz bolnice i popne se na bicikl. Temperatura zraka je pala čim je sunce zašlo na obzoru, ali je osjećao da hladnoća djeluje nekako ~terapeutski.
Stigavši kući, David je našao opći cirkus. Nikki je dovela Caroline i Arnija, te su jurili prizemljem, a Rusty im je bio za petama. David se pridruţio strci uţivajući u igri s troje ţivahne djece koja su se bacala po njemu. Smijeh mu je uvelike pomogao. Na nekoliko je minuta zaboravio bolnicu.
Malo prije sedam sati Angela je zamolila Davida da odveze Caroline i Arnija kućama. David joj je rado udovoljio, a Nikki je pošla s njim. Nakon što su iskrcali dvoje djece, David je uţivao u društvu svoje kćerke. Najprije su razgovarali o školi i novom učitelju. Potom ju je pitao razmišlja li često o tijelu otkrivenom u podrumu.
- Prilično - reče Nikki.
- Kako se tada osjećaš? - upita David.
- Kao da više nikada ne ţelim ići u podrum.
- To mogu razumjeti - reče David. - Kad sam sinoć pošao po drva za ogrjev, i ja sam se pomalo bojao.
- Doista?
- Da - reče David. - No imam mali plan koji bi mogao biti zabavan, a moţda će i pomoći. Zanima li te?
- Da! - oduševljeno će Nikki. - Što? - Ne smiješ nikome reći - reče David. -
Dobro - obeća Nikki.
David joj je na putu do kuće ispričao svoju zamisao. - Što ti se čini? - upita kad je završio.
- Mislim da je super - reče Nikki.
- Nemoj zaboraviti, to je tajna - upozori je David. - Časna riječ.
Čim je David ušao u kuću, nazvao je odjel za intenzivnu njegu i raspitao se za Mary Ann. Mučilo ga je da odjelne sestre nisu opazile kad se pogoršalo stanje dvoje pacijenata koji su umrli. Istodobno je morao priznati da su se vitalni znakovi njegovih pacijenata jako malo mijenjali dok se njihovo kliničko stanje znatno pogoršavalo.
- Nema nikakve promjene u stanju gospođe Schiller - rekla mu je sestra s intenzivne njege. Tada mu je opširno opisala vitalne znakove, laboratorijske vrijednosti, čak i rad respiratora gospođe Schiller.
Sestrin profesionalizam uvjerio je Davida da Mary Ann dobiva najbolju moguću njegu.
Namjerno izbjegavajući kuhinjski stol nakon otkrića od prethodne večeri, Angela je posluţila večeru u blagovaonici. Djelovala je golemo dok se unutra nalazilo samo njih troje i uz onako oskudan namještaj. No Angela ju je pokušala učiniti ugodnom zapalivši vatru u kaminu i svijeće na stolu. Nikki se ţalila da je previše mračno pa ne moţe vidjeti ni hranu na tanjuru.
Kad su završili s večerom, Nikki se ispričala i pošla gledati pola sata dopuštenog televizijskog programa. David i Angela zadrţali su se za stolom.
- Zar me ne ţeliš pitati kako sam provela poslijepodne? - upita Angela.
- Svakako - reče David. - Kako je bilo?
- Zanimljivo - reče Angela. Prepričala mu je svoje razgovore s Paulom Darnellom i Bartonom Sherwoodom o Dennisu Hodgesu. Priznala je da je David moţda imao pravo kad je rekao kako neki ljudi iz gradića moţda znaju tko je ubojica.
- Hvala što mi to priznaješ - reče David - ali ne sviđa mi se što se raspituješ o Hodgesu.
- Zašto? - upita Angela.
- Iz nekoliko razloga - reče David. - Uglavnom zato što oboje imamo prečih briga. No osim toga, je li ti palo na pamet da bi se takvim pitanjima mogla obratiti i samom ubojici?
Angela je priznala da nije razmišljala o tome, ali je David nije slušao. Zurio je u vatru.
- Djeluješ rastreseno - reče Angela. - Što se dogodilo?
- Još je jedna moja pacijentica na intenzivnoj njezi i bori se za ţivot.
- Ţao mi je - reče Angela.
- To je još jedna katastrofa - reče David. Glas mu je zadrhtao dok se borio s emocijama. - Pokušavam se suočiti s tim, ali jako je teško. Vrlo joj je loše.
Iskreno rečeno, bojim se da će umrijeti baš kao Marjorie Kleber i John Tarlow.
Moţda ne znam što radim. Moţda uopće ne bih trebao biti liječnik.
Angela zaobiđe stol i zagrli Davida. - Ti si izvrstan liječnik šapne. - Imaš
istinski dar za to. Pacijenti te oboţavaju.
- Ne oboţavaju me kad umru - reče David. - Kad sjedim u uredu na istome mjestu gdje se dr. Portland ubio, pomislim da znam zašto je to učinio.
Angela potrese Davidova ramena. - Ne ţelim slušati takve riječi reče. - Jesi li opet razgovarao s Kevinom Yansenom?
- Ne o Portlandu - reče David. - Čini se da je izgubio zanimanje za tu temu.
- Jesi li deprimiran?
- Pomalo - prizna David. - No još uvijek je sve pod kontrolom. - Obećaj mi da ćeš mi reći ako izmakne kontroli - reče Angela. - Obećavam - reče David.
- U čemu je problem kod te pacijentice? - upita Angela. Sjela je na stolicu kraj njegove.
- U tome je zapravo bit onoga što me muči - reče David. - Ne znam. Došla je u bolnicu sa sinusitisom koji su antibiotici uspješno počeli liječiti. No tada je iz nepoznatog razloga dobila pneumoniju. Zapravo, najprije je postala pospana.
Potom je postala apatična i na koncu je dobila napadaj. Pozvao sam da je pregledaju onkolog, neurolog i specijalist za infektivne bolesti. Nitko nema nikakvih sjajnih zamisli.
- U tom slučaju ne bi smio biti tako strog prema sebi - reče Angela.
- Samo što sam ja odgovoran - reče David. - Ja sam njezin liječnik.
- Voljela bih da ti mogu pomoći - reče Angela.
- Hvala ti - reče David. Ispruţi ruku i stisne Angelino rame. - Cijenim tvoju brigu jer znam da je iskrena. Naţalost, ništa ne moţeš učiniti, osim shvatiti zašto me Hodgesova smrt toliko ne uzbuđuje.
- Ne mogu to jednostavno zaboraviti - reče Angela.
- Ali moglo bi biti opasno - reče David. - Ne znaš protiv koga se boriš. Onaj tko je ubio Hodgesa neće biti oduševljen tvojim njuškanjem. Tko zna što bi takva osoba mogla učiniti? Pogledaj što je učinio Hodgesu.
Angela se zagleda u vatru, na trenutak opčinjena uţarenim ugljevljem što je prijeteći treperilo u intenzivnoj vrelini. Potencijalna opasnost za njezinu obitelj motivirala je njezinu ţelju da se riješi slučaj Hodgesova umorstva. Nije razmišljala o tome da bi ih sama njezina istraga mogla izloţiti još većoj
opasnosti. Ipak, samo je morala sklopiti oči i vidjeti kako luminol blista u njezinoj kuhinji, ili se sjetiti uţasnih lomova na rendgenskim snimkama u dvorani za obdukcije kako bi znala da je David u pravu: osobu sposobnu za takvo nasilje ne bi trebalo provocirati.
SUBOTA, 23. LISTOPADA
David je bio zabrinut za Mary Ann pa je ustao prije zore. Iskrao se iz kuće ne probudivši Angelu i Nikki te sjeo na bicikl. Baš kad se sunce promolilo na istočnom obzoru, prešao je preko rijeke. Bilo je jednako hladno kao i prethodnog jutra. Ponovno je gusti sloj mraza prekrivao polja, a golim granama stabala davao staklenasti sjaj.
Davidov rani dolazak iznenadio je sestre na intenzivnoj njezi. Mary Annino stanje nije se dramatično promijenilo, iako je dobila umjereni proljev. David se čudio kako su sestre takav razvoj događaja prihvaćale kao nešto uobičajeno.
To je govorilo o njihovom suosjećanju i predanosti.
David je ponovno od početka proučio Mary Annin slučaj, ali ništa mu novo nije palo na pamet. Čak je nazvao jednoga od svojih nekadašnjih profesora u Bostonu za kojeg je znao da uvijek rano ustaje. Nakon što mu je David ispričao o slučaju, profesor mu je ponudio da će odmah doći. David je osjetio beskrajnu zahvalnost zbog čovjekove predanosti i velikodušnosti.
Dok je čekao da njegov profesor stigne, David je obišao preostale hospitalizirane pacijente. Svi su se dobro oporavljali. Pomislio je da bi Jonathana Eakinsa mogao poslati kući, ali ga je ipak odlučio zadrţati još jedan dan kako bi bio siguran da je njegovo stanje doista stabilno.
Kad je nekoliko sati kasnije stigao njegov profesor, David mu je objasnio slučaj Mary Ann kao da se opet nalazi na obuci. Profesor ga je pozorno slušao, pomno je pregledao Mary Ann, a zatim potanko proučio njezin karton. No čak ni on nije imao novih ideja. David ga je otpratio do automobila i srdačno mu zahvalio što je došao.
Više nije imao što raditi u bolnici pa se zaputio kući. Izbjegavao je subotnje košarkaške utakmice jer još uvijek nije posve zaboravio neugodni sukob s Kevinom zbog teniskog meča. Budući da se nalazio u nesigurnom emotivnom stanju, David je zaključio kako je najpametnije još barem tjedan dana izbjegavati Kevina.
Kad je stigao kući, Angela i Nikki su baš završavale s doručkom. David ih je zadirkivao da su propustile pola dana. Dok je Angela skrbila o Nikkinoj respirativnoj terapiji, David je sišao u podrum i uklonio policijsku traku.
Potom je nekoliko prozora za nevrijeme iznio u dvorište.
Namjestio je sve prozore u prizemlju prije no što mu se Nikki pridruţila.
- Kad ćemo... - počne Nikki pitanje.
David je stavio prst na usne i pokazao prema obliţnjem kuhinjskom prozoru gdje se moglo vidjeti Angelu. - Čim počistimo - reče. David je dopustio da mu Nikki pomogne u podrum nositi mreţe
što ih je skinuo s prozora. Lakše bi to učinio sam, ali Nikki je voljela misliti da pomaţe. Naslonili su ih na podnoţje stuba gdje su se ranije nalazili prozori za nevrijeme.
Kad su to obavili, David i Nikki su Angeli rekli da idu u grad u kupovinu.
Potom su se odvezli biciklima. Angela ih je voljela gledati dok se tako zabavljaju, iako se osjećala pomalo isključenom.
Ostavši sama, Angela počne osjećati laganu nervozu. Cula je svako škripanje prazne kuće. Pokušala se posvetiti čitanju, ali je uskoro odustala i pošla zaključati sva vrata i prozore. Završila je u kuhinji, a tamo je njezina mašta obojila zidove krvlju.
- Ne mogu ovako ţivjeti - glasno izusti Angela shvativši kako postaje paranoična. - No što . bih mogla učiniti?
Prišla je kuhinjskom stolu čije je noge oribala najjačim sredstvom za dezinfekciju što ga je gospodin Staley imao u svojoj prodavaonici. Prstima je prešla preko površine stola. Pitala se bi li luminol i sada svjetlucao, nakon što je sve onako temeljito očistila. Još uvijek ju je mučila pomisao da Hodgesov ubojica slobodno šeće naokolo. No ozbiljno je shvatila Davidovo upozorenje kako je opasno raspitivati se o umorstvu.
Prišla je telefonskom imeniku i potraţila »privatne istraţitelje«, ali nije našla niti jednoga. Potom je potraţila »detektive« i našla cijeli niz. Većinom se radilo o usluţnim djelatnostima na osiguranju osoba i imovine, ali je našla i nekolicinu pojedinaca. Jedan, neki Phil Calhoun, bio je u Rutlandu, mjestu udaljenom samo kratku voţnju.
Prije nego je imala vremena predomisliti se, Angela je okrenula broj. Javio se čovjek promuklog, sporog i opreznoga glasa.
Angela nije puno razmišljala o tome što će reći. Konačno je promucala da ţeli istraţiti umorstvo.
- Zvuči zanimljivo - reče Calhoun.
Angela je pokušala zamisliti čovjeka s druge strane ţice. Sudeći po glasu zamislila je snaţno građenog muškarca širokih ramena, tamne kose, moţda čak i s brkovima.
- Moţda bismo se mogli naći - predloţi Angela.
- Ţelite li da ja dođem onamo, ili ćete vi doći ovamo? - upita Calhoun.
Angela načas promisli. Nije ţeljela da David otkrije što je smislila, još ne.
- Ja ću doći k vama - reče.
- Čekat ću vas - reče Calhoun nakon što joj je dao upute. Angela je potrčala na kat, preodjenula se, a potom je Davidu i Nikki ostavila poruku da je otišla u kupovinu.
Calhounov ured bio je također i njegov dom. Našla ga je bez problema. Na kolnom prilazu opazila je da njegov ford kamionet ima policu za puške u straţnjem dijelu kabine i naljepnicu na straţnjem blatobranu na kojoj je pisalo: Ovo se vozilo popelo na Mount Washington.
Phil Calhoun ju je pozvao u dnevni boravak i ponudio joj da sjedne na izlizani kauč. Bio je daleko od njezine romantične slike privatnog istraţitelja. Iako je bio visok, bio je debeo i znatno stariji no što je zaključila po njegovom glasu.
Zaključila je da mu je oko šezdeset godina. Lice mu je djelovalo pomalo gnjecavo, ali je imao bistre sive oči. Nosio je vunenu crno-bijelu kariranu lovačku košulju. Pamučne radne hlače pridrţavale su crne naramenice. Na glavi je imao kapu s riječima Roscoe Electric iznad štitnika.
- Hoće li vam smetati ako zapalim? - upita Calhoun i podigne kutiju cigara Antonio y Cleopatra.
- Ovo je vaša kuća - reče Angela.
- Kakva je to priča o umorstvu? - upita Calhoun i udobno se smjesti u naslonjaču.
Angela mu je ukratko ispričala o slučaju.
- Zvuči zanimljivo - reče Calhoun. - Rado ću preuzeti slučaj, a radim na sat.
Sad o meni: ja sam umirovljeni drţavni policajac i udovac. To je otprilike sve.
Imate li pitanja?
Angela je proučavala Calhouna koji je leţerno pušio. Izraţavao se jezgrovito poput većine stanovnika New Englanda. Činio se iskrenim, a tu je vrlinu cijenila. Osim toga, nije nikako mogla procijeniti koliko je čovjek sposoban, iako je činjenica da je bio drţavni policajac davala nade.
- Zašto ste otišli iz policije? - upita Angela. - Prinudno umirovljenje - reče Calhoun.
- Jeste li ikad radili na slučaju umorstva? - upita Angela. - Ne kao civil - reče Calhoun.
- Na kakvim slučajevima obično radite? - upita Angela.
- Bračni problemi, krađe po dućanima, pronevjere barmena, takve stvari.
- Mislite li da biste mogli preuzeti ovaj slučaj? - upita Angela. - Svakako - reče Calhoun. - Odrastao sam u malenom vermontskom gradiću sličnom Bartletu.
Poznata mi je takva sredina; dovraga, čak poznajem neke ljude koji ondje ţive. Znam kakve razmirice godinama tinjaju i kako razmišljaju ljudi umiješani u to. Ja sam pravi čovjek za posao jer mogu postavljati pitanja bez da upadam u oči.
Angela se tijekom voţnje do Bartleta pitala je li dobro postupila kad je unajmila Phila Calhouna. Također se pitala kako će i kada reći Davidu.
Stigavši kući, Angela se uzrujala kad je vidjela da je Nikki sama. David je otišao u bolnicu provjeriti stanje svoje pacijentice. Pitala je Nikki je li David pokušao pozvati Alice da dođe dok njega nema.
- Nije - bezbriţno će Nikki. - Tata je rekao da će se brzo vratiti, a ti ćeš se vjerojatno pojaviti prije njega.
Angela je odlučila porazgovarati s Davidom. U danim okolnostima nije joj se sviđalo da Nikki ostaje sama u kući. Jedva je mogla povjerovati da bi David mogao ostaviti Nikki samu, a činjenica da je to učinio uklonila je sve nedoumice što ih je Angela imala glede unajmljivanja Phila Calhouna.
Angela je rekla Nikki kako ţeli da vrata uvijek budu zaključana, te su obišle kuću kako bi ih sva provjerile. Jedino straţnja vrata nisu bila zaključana. Dok je pripremala marendu za Nikki, pitala je što su ona i njezin otac toga jutra radili, ali Nikki nije htjela reći.
Kad se David vratio, Angela ga je povela u stranu i rekla mu što misli o tome da ostavlja Nikki samu. David se u početku branio, ali se sloţio da će to ubuduće izbjegavati.
Uskoro su David i Nikki opet nešto zavjerenički šaptali, ali ih je Angela ignorirala. Subotnja poslijepodneva bila su za nju najdraţi trenuci. Tijekom vikenda je imala malo prilike kuhati, pa je voljela dobar dio dana provoditi nad knjigama s receptima i pripremati gurmanski obrok. To je za nju bio terapeutski doţivljaj.
Do sredine poslijepodneva izabrala je jelovnik. Izišla je iz kuhinje, otvorila podrumska vrata i pošla dolje. Zaputila se prema zamrzivaču po teleće kosti za juhu, a tada joj je palo na pamet da u podrum nije silazila otkako su istraţitelji bili ondje..Angela je usporila. Osjetila je laganu nervozu ovako sama u podrumu, pa je pomislila kako bi mogla pozvati Davida da pođe s njom. No shvatila je da se ponaša djetinjasto. Osim toga, nije ţeljela još više prestrašiti Nikki.
Angela je nastavila silaziti stubama i zaputila se prema zamrzivaču smještenom uz udaljeni zid. Dok je hodala, pogledala je prema bivšoj Hodgesovoj grobnici i s olakšanjem ustanovila da je David zatvorio otvor mreţastim prozorskim zaslonima.
Angela je baš posegnula u zamrzivač kad je iza sebe čula nekakvo struganje.
Ukočila se. Mogla se zakleti da je zvuk dopirao s prostora ispod stubišta.
Angela je pustila da se zamrzivač polako zatvori, a potom se polako okrenula i zagledala u slabo osvijetljeni podrum.
Obuzeta posvemašnjim uţasom, Angela je vidjela kako su se prozorski zasloni počeli micati. Trepnula je i ponovno pogledala nadajući se da je to samo njezina bujna mašta. No tada su zasloni uz bučni tresak pali na pod.
Angela je pokušala vrisnuti, ali nikakav zvuk nije izlazio iz njezinih usta.
Pokušala se pomaknuti, ali nije mogla. Ulaţući veliki napor, konačno je koraknula, a potom još jednom. No bila je tek na pola puta do stuba kad se iz grobnice pojavilo Hodgesovo sablasno lice. Zatim je i sam Hodges teturavo izišao. Činio se dezorijentiranim dok nije ugledao Angelu. Tada je ispruţenih ruku pošao prema njoj.
Uţas je pokrenuo Angelu. Potrčala je prema stubama, ali je zakasnila. Hodges joj je presjekao put i zgrabio je za ruku.
Angeli se vratio glas kad je osjetila ruku stvorenja na svom zglavku. Vrisnula je boreći se kako bi se oslobodila. Zatim je vidjela kako iz grobnice izlazi još
jedna sablast, manja ali jednako odvratna s posve jednakim licem. Odjednom je Angela shvatila da se Hodges smije.
Mogla je samo nijemo zuriti dok je David skidao gumenu masku. Nikki, manja sablast, također je skinula s lica identičnu masku. Oboje se histerično smijalo.
U početku se Angela posramila, ali se to brzo pretvorilo u bijes. U toj šali nije vidjela ništa smiješno. Odgurnula je Davida i ljutito potrčala uza stube.
David i Nikki su se nastavili smijati, ali je njihov smijeh uskoro postao nesiguran jer su shvatili koliko su prestrašili Angelu.
- Misliš li da se stvarno ljuti? - upita Nikki.
- Bojim se da se ljuti - reče David. - Mislim da bismo trebali poći gore i razgovarati s njom.
Angela ih nije htjela ni pogledati dok je radila po kuhinji. - Ali nama je ţao -
ponovi David po treći put.
- I meni je ţao, mama - ustvrdi Nikki. Međutim, Nikki i David su jedva suzdrţavali smijeh.
- Ni na trenutak nismo vjerovali da ćemo te uspjeti prevariti reče David pokušavajući se kontrolirati. - Doista! Mislili smo da ćeš odmah pogoditi; to je bilo tako otrcano.
- Da, mama - reče Nikki. - Mislili smo da ćeš pogoditi jer je iduće nedjelje Noć vještica. To će biti naši kostimi. Čak smo i za tebe kupili istu masku.
- Pa, moţete je odmah baciti - reče Angela. Nikkino se lice snuţdi. Oči joj se ispune suzama.
Angela je pogleda i njezina se ljutnja ublaţi. - Hajde, nemoj se raţalostiti -
reče. Privuče Nikki u zagrljaj. - Znam da pretjerujem doda - ali doista sam se prestrašila. I još uvijek ne rnislim da je bilo smiješno.
Jedva čekajući da počne raditi na vjerojatno najzanimljivijem slučaju što ga je dobio otkako se počeo baviti dodatnim poslom kako bi dopunio svoju mirovinu, Phil Calhoun je stigao u Bartlet sredinom poslijepodneva. Parkirao je kamionet u sjeni knjiţnice i zaputio se u policijsku postaju.
- Je li Wayne u blizini? - upita deţurnog policajca. Policajac je samo pokazao niz hodnik. Čitao je Bartlet Sun. Calhoun je pošao hodnikom i pokucao na otvorena Robertsonova
vrata. Robertson je podigao glavu, nasmiješio se i pozvao Phila neka sjedne.
Robertson se nagnuo u svojoj stolici i prihvatio cigaru Antonio i Cleopatra što mu je Calhoun ponudio.
- Subota je, a ti još radiš - reče Calhoun. - Zacijelo se u Bartletu svašta događa.
- Prokleta papirologija - reče Robertson. - Odvratno je. A iz godine u godinu postaje sve gore.
Calhoun kimne. - Pročitao sam u novinama da se pojavio stari dr. Hodges -
reče.
- Da - reče Robertson. - To je izazvalo malo pomutnje, ali sve se već smirilo.
Dobro da smo ga se riješili. Čovjek je bio pravi gnjavator. - Kako to? - upita Calhoun.
Robertsonovo se lice zajapurilo dok je ponavljao svoju litaniju protiv dr.
Dennisa Hodgesa. Priznao je da se i sam često sukobljavao s čovjekom.
- Pretpostavljam da Hodges nije bio omiljen među svojim sugrađanima -
primijeti Calhoun. Robertson se kratko, sarkastično nasmije. - Jeste li puno radili na slučaju? - leţerno upita Calhoun i otpuhne dim prema stropu.
- Ne - reče Robertson. - U vrijeme Hodgesova nestanka radili smo malo više, ali je sve uglavnom bio rutinski postupak. Nikome nije bilo previše stalo, čak ni njegovoj ţeni. Praktički bivšoj ţeni. Baš se nekako u to vrijeme preselila natrag u Boston, čak i prije Hodgesova nestanka.
- A sada? - upita Calhoun. - Boston Globe kaţe da drţavna policija provodi istragu.
- I oni su samo proveli rutinski postupak - reče Robertson. - Medicinski istraţitelj je pozvao drţavnog tuţitelja. Oni su poslali nekog mlađeg pomoćnika da provjeri. Pomoćnik je pozvao drţavnu policiju koja je na mjesto događaja poslala kriminalističke istraţitelje. No nakon toga me nazvao poručnik drţavne policije. Rekao sam mu da im se ne isplati gubiti vrijeme i da ćemo se mi za to pobrinuti.
Kao što ti znaš bolje nego većina ljudi, drţavna policija takve slučajeve prepušta nama, osim ako se iz ureda drţavnog tuţitelja ne vrši pritisak, ili ako se ne umiješa neki političar. Dovraga, drţavna policija ima vaţnijih i hitnijih slučajeva. Kao i mi. Osim toga, prošlo je osam mjeseci. Trag se posve ohladio.
- Na čemu radite ovih dana? - upita Calhoun.
- Imali smo niz silovanja i napada na bolničkom parkiralištu - reče Robertson.
- Jeste li ušli u trag počinitelju? - upita Calhoun. - Još nismo - prizna Robertson.
Po odlasku iz policijske postaje Calhoun je prošetao Main Streetom i svratio u lokalnu knjiţaru. Vlasnica, Jane Weincoop, bila je prijateljica Calhounove ţene. Njegova je ţena mnogo čitala, pogotovo tijekom posljednje godine ţivota kad je bila vezana za krevet.
Jane je povela Calhouna u svoj ured, zapravo maleni pisaći stol u kutu skladišta. Calhoun je rekao da je samo u prolazu. Nakon kratkog čavrljanja i obnavljanja uspomena uspio je skrenuti razgovor na Dennisa Hodgesa.
- Otkrivanje njegova tijela doista je bila vijest dana u Bartletu prizna Jane.
- Koliko sam shvatio, nije bio naročito omiljen - reče Calhoun. - Tko su mu bili neprijatelji?
Jane pogleda Calhouna. - Je li ovo sluţbeni ili osobni posjet? upita uz iskrivljeni smiješak.
- Samo sam znatiţeljan - reče Calhoun i namigne. - Ali ipak bih ti bio zahvalan da nikome ne pričaš o našem razgovoru.
Pola sata kasnije Calhoun se polako vratio na poslijepodnevno sunce, a u ruci je drţao popis s više od dvadeset ljudi koji su imali nešto protiv Hodgesa. Na popisu su se nalazili predsjednik banke, vlasnik benzinske crpke kraj međudrţavne autoceste, gradski retardirani majstor za sve, šef policije za kojeg je Calhoun već znao, skupina trgovaca i vlasnika prodavaonica, te pola tuceta liječnika.
Calhouna je iznenadila duţina popisa, ali je bio zadovoljan. Na kraju krajeva, što je popis duţi to će imati više sati za naplatu. Calhoun je nastavio svoju šetnju Main Streetom i zaustavio se u
Harrisonovoj ljekarni. Ljekarnik, Barley Strombell, bio je brat jednog Calhounova kolege, Wendella Strombella.
Jednako kao i Jane, Harley je odmah pogodio zašto se Calhoun raspituje, ali je obećao da će biti diskretan. Čak je uvećao Calhounov popis ponudivši vlastito ime, te imena Neda Banksa, vlasnika Kompanije za proizvodnju vješalica New England, Harolda Traynora i Helen Beaton, nove upraviteljice u bolnici.
- Zašto se čovjek nije tebi sviđao? - upita Calhoun.
- Riječ je o osobnoj stvari - odgovori Harley. - Hodges nije imao pojma o društveno prihvatljivom ponašanju. - Harley je objasnio da je u bolnici imao maleni ogranak ljekarne dok ga jednog dana Hodges nije jednostavno izbacio, bez objašnjenja ili upozorenja.
- Posve je prirodno da tako velika bolnica ţeli imati vlastitu ljekarnu - reče Harley. To mi je bilo jasno. No to je obavljeno na vrlo ruţan način, zahvaljujući Dennisu Hodgesu.
Calhoun je izišao iz ljekarne pitajući se koliko će dugačak biti njegov popis prije nego bude mogao izdvojiti ozbiljne sumnjivce. Imao je blizu dvadeset pet imena, a u Bartletu je imao još nekoliko znanaca kojima se mogao obratiti prije nego zaključi listu.
Budući da se većina prodavaonica zatvarala, Calhoun je prešao ulicu i zaputio se prema gostionici Iron Horse. To mu je mjesto budilo mnoge ugodne uspomene. U tu je gostionicu njegova ţena najradije odlazila u posebnim prilikama kao što su bile proslave godišnjica i rođendana.
Carleton Harris, barmen, prepoznao je Calhouna čim je ušao. Kad je Calhoun stigao do šanka, ondje ga je već čekala čaša Wild Turkeyja. Carleton je čak i za sebe natočio pola vrča piva kako bi se mogli kucnuti i nazdraviti.
- Radiš li ovih dana na nečemu zanimljivom? - upita Carleton nakon što je ispio svoje pivo.
- Čini mi se - reče Calhoun. Nagnuo se preko šanka, a Carleton je instinktivno učinio isto.
* * *
Angela nije Davidu rekla ni riječi, a izbjegavala je i njegov pogled dok su se spremali na spavanje. David je pretpostavio da se ona još uvijek ljuti zbog šale s maskama za Noć vještica u podrumu. Mrzio je natmurenost pa je ţelio raščistiti situaciju.
- Shvaćam da si još uvijek ljuta na mene i Nikki zato što smo te prestrašili -
reče. - Zar ne moţemo porazgovarati o tome?
- Zašto misliš da se ljutim? - neduţnim će glasom Angela.
- Ma daj, Angela - reče David. - Mučiš me šutnjom otkako je Nikki pošla u krevet.
- Pretpostavljam da sam razočarana jer si mogao tako nešto učiniti kad znaš
koliko sam uzrujana zbog toga tijela. Očekivala sam da ćeš imati više razumijevanja.
- Rekao sam da mi je ţao - reče David. - Još uvijek ne mogu vjerovati da se nisi jednostavno nasmijala kad si nas vidjela. Nikad mi nije palo na pamet da ćeš
se onako prestrašiti. Osim toga, to nije bila samo obijesna šala. Učinio sam to kako bih pomogao Nikki.
- Kako to misliš? - sumnjičavo će Angela.
- S obzirom na noćne more što su je mučile, mislio sam da će pomoći ako se sve ublaţi humorom. Tako sam je naveo da bez straha siđe u podrum. I upalilo je: bila je toliko zaokupljena iznenađenjem što smo ti ga priredili da se nije ni sjetila svojih strahova.
- Mogao si me bar upozoriti.
- Nisam to drţao potrebnim. Kao što sam rekao, uopće mi nije palo na pamet da ćeš nasjesti. Zavjerenički način pripremanja iznenađenja tako je zaokupio Nikki.
Angela je pogledavala muţa. Vidjela je da se kaje i da je iskren. Odjednom se osjetila posramljenom što je tako nasjela. Odloţila je četkicu za zube, prišla Davidu i zagrlila ga. - Ţao mi je što sam se toliko razbjesnjela - reče. -
Pretpostavljam da sam previše napeta. Volim te.
- I ja tebe volim - reče David. - Trebao sam ti reći što spremamo. Mogla si se pretvarati da ne znaš. Jednostavno nisam mislio. U posljednje sam vrijeme tako odsutan duhom. I ja sam previše napet. Mary Ann Schiller uopće nije bolje. Umrijet će. Jednostavno znam.
- Ma daj - umirujućim će glasom Angela. - Ne moţeš biti siguran. - Ne znam -
reče David. - Hajde, idemo u krevet. - Dok su još bili u kupaonici, David joj je ispričao o svom profesoru koji se dovezao čak iz Bostona, ali ni on nije imao što dodati.
- Jesi li još više deprimiran? - upita Angela.
- Otprilike kao i ranije - reče David. - Jutros sam se probudio u četiri i petnaest i više nisam mogao zaspati. Stalno mislim da nešto propuštam kad je riječ o tim pacijentima; moţda su pokupili neku nepoznatu virusnu bolest. No osjećam se kao da su mi ruke vezane. Tako me frustrira što moram misliti na Kelleyja i CMV kad god zatraţim obavljanje pretraga ili konzultacije sa specijalistima. Postalo je tako loše te čak osjećam da moram ţuriti s redovitim pregledima u ordinaciji.
- Misliš, da moraš primati više pacijenata? - upita Angela. Prešli su iz kupaonice u spavaću sobu.
David kimne. - To je još jedna vrsta pritiska sa strane CMV-a preko Kelleyja -
reče. - Ne sviđa mi se, ali to zapravo znači da moram izbjegavati razgovore s pacijentima i odgovaranje na njihova pitanja. To nije teško jer je lako zastrašiti pacijente, ali meni se ne sviđa. Pitam se je li pacijentima jasno da izvlače kraći kraj. Mnogo kritičnih pokazatelja za određivanje prave dijagnoze dobiva se iz spontanih primjedbi pacijenata ako se s njima provede malo vremena.
- Moram ti nešto priznati - odjednom će Angela.
- O čemu to govoriš? - upita David koji se već zavukao ispod pokrivača.
- I ja sam danas učinila nešto o čemu sam najprije trebala razgovarati s tobom
- reče Angela.
- Što? - upita David.
Angela se zavukla ispod plahti i ispričala Davidu kako je otišla u Rutland gdje je unajmila Phila Calhouna da istraţi Hodgesovo umorstvo.
David se zagledao u nju, a potom se okrenuo na drugu stranu. Ništa nije rekao. Angela .je znala da se ljuti.
- Barem sam poslušala tvoje upozorenje kako je opasno da sama istraţujem -
reče Angela. - Sad to čini profesionalac.
- Što tog čovjeka čini profesionalcem? - upita David i ponovno pogleda Angelu.
- On je umirovljeni drţavni policajac.
- Nadao sam se da ćeš biti razumna kad je riječ o Hodgesu - reče David. -
Unajmljivanje privatnog istraţitelja čini mi se malo pretjeranim. To je bacanje novca.
- Nije bacanje novca ako je meni vaţno - reče Angela. - A trebalo bi i tebi biti vaţno ako ţeliš da i dalje ţivim u ovoj kući.
David uzdahne, ugasi noćnu lampicu i okrene Angeli leđa.
Znala je da ga je trebala obavijestiti o unajmljivanju istraţitelja. I ona je uzdahnula kad je ispruţila ruku prema lampici. Moţda nije postupila na
.pravi način, ali je i dalje čvrsto vjerovala da je to bila dobra zamisao.
Tek što su ugasili svjetla, začuli su glasno lupanje i potom Rustyjev laveţ.
Angela ponovno upali svjetlo i siđe s kreveta. David učini isto. Uzmu svoje kućne ogrtače i koraknu na hodnik. David upali svjetlo u hodniku. Rusty je stajao na vrhu stuba i gledao prema zamračenom prizemlju. Prijeteći je reţao.
- Jesi li ranije pogledao ako su zaključana ulazna vrata? - šapne Angela.
- Jesam - odgovori David. Pođe hodnikom i potapša Rustyja po glavi. - Što je bilo, veliki momče?
Rusty se sjuri niza stube i počne lajati na ulazna vrata. David pođe za njim.
Angela ostane na vrhu stubišta.
David otključa ulazna vrata.
- Čuvaj se - upozori ga Angela.
- Zašto ne staviš jednu od onih maski za Noć vještica? - David dovikne Angeli. - Dobro ćemo prestrašiti onoga tko se mota ovuda. - Prestani se šaliti -
reče Angela. - Ovo nije smiješno.
David korakne na trijem drţeći Rustyja za ogrlicu. Tamno se nebo osulo zvijezdama. Mjesečeva četvrt pruţala je dovoljno svjetlosti da se vidi sve do ceste, ali nije se vidjelo ništa neobično.
- Idemo, Rusty - David pozove psa i okrene se. Kad je prišao vratima, ugledao je otipkanu poruku pribijenu čavlićem na okvir vrata. Skinuo ju je. Na papiriću je pisalo: Gledajte svoja posla. Zaboravite Hodgesa.
David zatvori i zaključa vrata, popne se stubama te Angeli pruţi papirić. Ona pođe za njim u spavaću sobu.
- Ovo ću odnijeti na policiju - reče Angela.
- Dovraga, moţda je to policija donijela - obrecne se David. Vratio se u krevet i ugasio svjetlo. Angela je učinila isto. Rusty je pošao natrag hodnikom do Nikkine sobe, a Nikki se očito nije ni pomaknula.
- Sad sam posve budan - poţali se David. - I ja - reče Angela.
Oboje je poskočilo na zvonjavu telefona. David je podigao slušalicu odmall poslije prvog zvuka. Angela je upalila svjetlo i promatrala muţa. Lice mu se snuţdilo dok je slušao. Potom je spustio slušalicu.
- Mary Ann Schiller je dobila još jedan napadaj i umrla - reče. - Rekao sam ti da će se to dogoditi. - Podigao je ruku do lica i pokrio oči. Angela mu se primaknula i zagrlila ga. Vidjela je da tiho plače.
- Pitam se hoće li ovo ikad postati lakše? - reče. Obriše oči, a potom se počne odijevati.
Angela ga je otpratila do straţnjih vrata. Kad je izišao, zaključala je za njim vrata i gledala za svjetlima volva dok je silazio kolnim prilazom i izgubio se iz vida.
Vrativši se iz predsoblja u kuhinju, Angela je u mislima još uvijek vidjela sablasno svjetlucanje luminola. Zadrhtala je. Nije voljela noću biti sama u golemoj kući, bez Davida.
U bolnici je David prvi put sreo Mary Annina muţa, Donalda. On, njegov sin, tinejdţer Matt, i Mary Annini roditelji nalazili su se u predvorju nasuprot odjelu intenzivne njege, tiho razgovarali i tješili jedni druge. Kao i obitelji Kleber i Tarlow, zahvaljivali su Davidu na uloţenim naporima. Nitko mu nije ništa ruţno rekao ili se na nešto poţalio.
- Bila je s nama duţe no što je procijenio dr. Mieslich - rekao je Donald. Oči su mu bile crvene, a kosa razbarušena kao da je spavao. - Čak se mogla vratiti i na posao u knjiţnici.
David je suosjećao s obitelji i rekao im ono što su ţeljeli čuti: nije se mučila. No morao je priznati da je zbunjen kad je riječ o uzroku napadaja.
- Niste očekivali napadaje? - upita Donald.
- Uopće - reče David. - Pogotovo s obzirom na to da je nalaz MRI-a bio normalan.
Svi su kimnuli glavama kao da razumiju. Tada je, tjeran iznenadnim porivom, David zanemario Kelleyjeva naređenja i pitao obitelj hoće li dopustiti obavljanje obdukcije. Objasnio je da bi to moglo odgovoriti na mnoga pitanja.
- Ne znam - reče Donald. Pogledao je Mary Annine roditelje. Oni su bili jednako neodlučni.
- Zašto o tome ne razmislite do sutra? - predloţi David. - Tijelo ćemo zadrţati ovdje.
David je otišao s intenzivne njege obuzet malodušnošću. Nije se odmah vratio kući. Umjesto toga, pošao je do slabo osvijetljenog prostora za medicinske sestre na prvom katu. Bilo je mirno doba noći. Nastojeći razmišljati o drugim stvarima, pogledao je karton Jonathana Eakinsa. Dok ga je proučavao, jedna od noćnih sestara rekla je Davidu da je gospodin Eakins budan i gleda televizijski program. David pođe do njegove sobe i virne unutra.
- Sve u redu? - upita.
- Kakav predani liječnik - reče Jonathan uz osmijeh. - Vi zacijelo ţivite ovdje.
- Radi li vaša pumpica kako treba? - upita David. - Poput urice - reče Jonathan. - Kad ću poći kući?
- Vjerojatno danas - reče David. - Vidim da su vam promijenili krevet.
- Svakako - reče Jonathan. - Izgleda da nisu mogli popraviti onaj stari. Hvala vam što ste ih malo pogurali. Moje su ţalbe padale na gluhe uši.
- Nema na čemu - reče David. - Vidjet ćemo se ujutro.
David je izišao iz bolnice i sjeo u automobil. Upalio je motor, ali nije ubacio u brzinu. Imao je tri neočekivane smrti u jednom tjednu: pacijenti koje su drugi liječnici odrţavali ţivima i zdravima. Nije mogao a da ne posumnja u svoje sposobnosti. Pitao se je li mu bio suđen liječnički poziv. Moţda bi to troje pacijenata još uvijek bilo na ţivotu da su imali drugog liječnika.
Znao je da ne moţe cijelu noć sjediti na bolničkom parkiralištu pa je na koncu ubacio u brzinu i odvezao se kući. Iznenadio se kad je u dnevnđ~,, sobi ugledao svjetlo. Dok je parkirao i izišao iz automobila, Angela je već stajala na vratima. Drţala je medicinski časopis.
- Je li ti dobro? - upitala je kad je zatvorila i zaključala vrata iza Davida.
- Znalo je biti i bolje - reče David. - Zašto si još na nogama? Skinuo je kaput i kretnjom pozvao Angelu u kuhinju.
- Ni slučajno ne mogu ovdje spavati ako tebe nema kod kuće rekla je Angela preko ramena i prošla kroz kuhinju u hodnik. - Ne nakon što su nam onu poruku zabili na vrata. I nešto sam razmišljala. Ako budeš morao izlaziti ovako usred noći, ţelim ovdje imati pištolj.
David ispruţi ruku i zaustavi Angelu. - Nećemo nikakvo oruţje u kući - reče. -
Jednako dobro kao i meni poznati su ti statistički pokazatelji o or~ţju u kućama u kojima ima djece.
- Takvi statistički podaci ne odnose se na liječničke obitelji koje imaju samo jedno, inteligentno dijete - odbrusi Angela. – Osim toga, preuzet ću na sebe zadatak da Nikki dobro upozna oruţje i shvati što ono moţe učiniti.
David pusti ţenu i zaputi se prema stubama. - Nemam energije niti emocionalne snage za prepirku s tobom.
- Dobro - reče Angela kad ga je sustigla.
Stigavši na kat, David se odlučio još jednom istuširati. Kad je ušao u spavaću sobu, Angela je čitala svoj patološki časopis. Bila je sasvim budna, kao i on.
- Sinoć si nakon večere rekla kako mi ţeliš pomoći - reče David. - Sjećaš se?
- Sjećam se, naravno - reče Angela.
- Moţda ćeš mi ipak moći pomoći - reče David. - Prije sat vremena pitao sam obitelj Schiller hoće li dopustiti obavljanje obdukcije. Rekli su da će razmisliti o tome i sutra mi reći što su odlučili.
- Naţalost, to ne ovisi o obitelji - reče Angela. - Bolnica ne obavlja obdukcije na CMV-ovim pacijentima.
- Ali ja imam drugu ideju - reče David. - Mogla bi to obaviti sama.
Angela razmisli o prijedlogu. - Moţda bih mogla - reče. - Sutra je nedjelja i laboratorij je zatvoren, osim za hitne kemijske analize.
- Točno sam na to i ja mislio - reče David.
- Mogla bih sutra poći s tobom u bolnicu i razgovarati s obitelji predloţi Angela zagrijavši se za ideju.
- Bio bih ti zahvalan - reče David. - Kad bi uspjela naći neki određeni uzrok njezine smrti, puno bih se bolje osjećao.
NEDJELJA, 24. LISTOPADA
David i Angela su ujutro bili iscrpljeni, ali se Nikki dobro naspavala. Cijelu je noć prespavala bez noćne more i jedva je čekala da počne dan.
Nedjeljom su Wilsoni rano ustajali kako bi išli u crkvu, a potom na kasni zajutrak u gostionicu Iron Horse.
Odlazak u crkvu bio je Angelina ideja. Njezini motivi nisu bili religiozni, već društveni. Drţala je to dobrim načinom za uključivanje u zajednicu. Odlučila se za metodističku crkvu u gradskom parku. Bila je daleko najpopularnija u gradiću.
- Zar baš moramo ići? - bunio se David tog jutra. Sjedio je na krevetu.
Nespretnim se prstima pokušavao odjenuti. Opet se probudio prije zore iako je kasno zaspao. Nekoliko je sati leţao budan. Baš je ponovno usnuo kad su u sobu uletjeli Nikki i Rusty.
- Nikki će biti razočarana ako ne pođemo - dovikne mu Angela iz kupaonice.
David je rezignirano dovršio odijevanje. Pola sata kasnije obitelj se ukrcala u volvo i odvezla u grad. Iz iskustva su znali da treba parkirati na parkiralištu gostionice i pješice poći do crkve. Parkiranje blizu crkve uvijek se pretvaralo u pravu katastrofu. Nedjeljom je bio tako gust promet da ga je morao regulirati jedan od policajaca.
Tog je jutra promet regulirao Wayne Robertson. Iz ustiju mu je virila zviţdaljka od nehrđajućeg čelika.
- Nije li ovo zgodno? - rekla je Angela čim ga je ugledala. - Vas dvoje me ovdje čekajte.
Angela je odjurila prije nego ju je David uspio zaustaviti i s anonimnom se porukom u ruci zaputila ravno prema šefu policije.
- Oprostite - reče Angela. - Ţeljela bih vam nešto pokazati. Ovo je netko sinoć, dok smo bili u krevetu, čavlićem zabio na naša vrata. Pruţila mu je papirić, podbočila se rukama i čekala njegovu reakciju.
Robertson je dopustio da mu zviţdaljka ispadne iz usta. Visjela je na vrpci oko njegova vrata. Pogledao je papirić, a potom ga pruţio natrag. - Rekao bih da je to dobar prijedlog. Preporučujem vam da poslušate savjet.
Angela se nasmije. - Ne traţim vaše mišljenje o prijedlogu na papiriću - reče. -
Ţelim da otkrijete tko je to ostavio na našim vratima. - Pa, sad - polako će on počešavši se po zatiljku - nemamo
mnogo tragova, osim činjenice da je poruka očito otipkana na stroju Smith Corona iz tisući devetsto pedeset druge sa spuštenim slovom »o«.
Angela na trenutak pomisli da je pogriješila u procjeni Robertsonovih sposobnosti. No tada shvati da joj se čovjek ruga.
- Sigurna sam da ćete dati sve od sebe - uzvrati Angela jednako sarkastičnim tonom - no s obzirom na vaš stav prema slučaju Hodgesova umorstva, pretpostavljam da ne moţemo očekivati čuda.
Automobilske trube i nekoliko povika frustriranih vozača vratili su Robertsonovu pozornost na promet u kojem je začas nastala zbrka. Dok se trudio raščistiti guţvu, Robertson je rekao: - Vi i vaša malena obitelj ste pridošlice u Bartletu. Moţda biste trebali dvaput razmisliti prije uplitanja u stvari koje vas se ne tiču. Samo ćete se uvaliti u nevolje.
- Zasad ste mi samo vi priredili nevolje - reče Angela. - I koliko sam shvatila, vi ste slučajno jedan od onih koji ne ţale za Hodgesom. Čula sam da neopravdano okrivljujete njega za smrt vaše ţene.
Robertson prestane upravljati prometom i okrene se prema Angeli. Njegovi debeli obrazi postali su jarko crveni. - Što ste rekli? - oštro upita.
U tom trenutku David je stao između Angele i Robertsona te silom odvukao ţenu. Prisluškivao je razgovor s udaljenosti od nekoliko metara i nije mu se sviđalo u kojem se pravcu razvija.
Angela je pokušala ponoviti svoju tvrdnju, ali David ju je snaţno povukao za ruku. Kroza stisnute zube šapnuo joj je neka umukne. Kad ju je odvukao dovoljno daleko; pograbio ju je za ramena. - Što te je, dovraga, spopalo? -
ljutito upita. - Izazivaš čovjeka koji očito ima problema sam sa sobom. Znam da si sklona dramatičnosti, ali ovo je pretjerivanje.
- Ismijavao me je - poţali se Angela.
- Prestani - naredi David. - Zvučiš poput djeteta.
- On bi nas trebao štititi - prasne Angela. - Trebao bi provoditi zakon. No ova prijeteća poruka zanima ga baš kao i otkrivanje Hodgesova ubojice.
- Smiri se! - reče David. - Priređuješ scenu.
Angela skrene pogled s Davida i osvrne se po neposrednoj okolini. Nekoliko je ljudi zastalo na putu prema crkvi. Svi su zurili u njih. Angela je smeteno spremila papirić u torbicu, poravnala haljinu i posegnula za Nikkinom rukom.
- Hajdemo - reče. - Ne smijemo zakasniti na sluţbu.
David i Angela su zamolili Alice Doherty da dođe pripaziti Nikki i Caroline, te su se odvezli u bolnicu. Nikki je srela Caroline nakon crkve, a Caroline je pošla s njima u gostionicu Iron Horse na zajutrak.
U bolnici su David i Angela u predvorju sreli Donalda Schillera i Mary Annine roditelje, Josephsone. Sjeli su na klupe s desne strane ulaza i razgovarali o obdukciji.
- Moj muţ je zatraţio vaše dopuštenje za obavljanje obdukcije reče Angela. -
Došla sam vam reći da bih ja to učinila ako pristanete. Budući da ni bolnica ni CMV neće platiti taj rad, voljna sam to učiniti u svojem slobodnom vremenu.
Ništa vas neće koštati. Moglo bi nam također pruţiti vaţne informacije.
- To je vrlo velikodušno s vaše strane - reče Donald. - Jutros još uvijek nismo bili sigurni što ćemo odlučiti, ali nakon razgovora s vama, mislim da nemam ništa protiv. - Donald pogleda Josephsone. Oni kimnu glavama. - Vjerujem da bi to i Mary Ann ţeljela, ako bi moglo pomoći drugim ljudima.
- Vjerujem da bi moglo - reče Angela.
David i Angela sišli su u suteren kako bi iz mrtvačnice uzeli Mary Annino tijelo. Prenijeli su ga do laboratorija, a potom u dvoranu za obdukcije.
Prostorija se već nekoliko godina nije upotrebljavala za obdukcije pa se pomalo pretvorila u skladište. Morali su micati kutije sa starog obdukcijskog stola od nehrđajućeg čelika.
David je kanio asistirati, ali je Angela brzo shvatila da se teško nosi sa situacijom. Nije navikao na obdukcije, a ovo je bilo tijelo pacijentice koju je dan ranije liječio.
- Zašto ne pođeš pogledati svoje pacijente? - predloţila je Angela kad je sve pripremila za početak.
- Sigurna si da moţeš sama? - upita David.
Angela kimne. - Pozvat ću te kad završim pa ćeš mi pomoći da je vratim dolje.
- Hvala ti - reče David. Na vratima se okrenuo. - Imaj na umu da moraš uzeti u obzir mogućnost nepoznate virusne bolesti. Zato budi oprezna. Isto tako, ţelim potpunu toksikološku obradu.
- Zašto toksikološku? - upita Angela.
- Ţelim baš sve provjeriti - reče David. - Udovolji mi, moţe?
- Vrijedi - pristane Angela. - Sad nestani odavde! - Podigne skalpel i domahne Davidu neka ode.
David je pustio da se za njim zatvore vrata dvorane, a potom je skinuo kapuljaču, halju i masku što ih je stavio za obdukciju. Odahnuo je od olakšanja kad ga je Angela poslala iz dvorane. Izišao je iz laboratorija i popeo se na odjel.
Doista je kanio otpustiti Jonathana Eakinsa, pogotovo nakon što su mu sestre rekle da nije bilo poremećaja u radu srca. No to je bilo prije no što je pošao u Jonathanovu sobu kako bi ga pozdravio. Umjesto uobičajene vedrine David je našao deprimiranog čovjeka. Jonathan je rekao da se uţasno osjeća.
David je bio osjetljiv zbog nedavnih događaja pa su mu se usta trenutno osušila. Osjetio je kako mu tijelom struji nalet adrenalina. Bojeći se odgovora, pitao je Jonathana što nije u redu.
- Sve - reče Jonathan. Lice mu je postalo nekako mlohavo, a oči su izgubile sjaj. Slina mu je cijedila iz kuta usta. - Počeli su mi grčevi, zatim mučnina i proljev. Nemam teka i stalno moram gutati.
- Kako to mislite, stalno morate gutati? - prestrašeno upita David. - Usta mi se stalno pune slinom - reče Jonathan. - Moram gutati ili pljuvati.
David je očajnički pokušavao simptome svrstati u neku poznatu kategoriju.
Prekomjerno stvaranje sline podsjetilo ga je na nešto s medicinskog fakulteta.
Sjetio se da je to jedan od simptoma trovanja ţivom.
- Jeste li sinoć pojeli nešto neobično? - upita David. - Nisam - odgovori Jonathan.
- Što je s infuzijom? - upita David.
- To je prema vašim odredbama jučer uklonjeno - reče Jonathan. Davida je obuzela panika. Uz izuzetak stvaranja sline Jonathanovi su ga simptomi podsjećali na one što su ih imali Marjorie, John i Mary Ann prije naglog pogoršanja i smrti.
- Što mi je? - upita Jonathan osjetivši Davidovu tjeskobu. - Ovo nije nešto ozbiljno, zar ne?
- Nadao sam se da ću vas poslati kući - reče David izbjegavajući izravan odgovor. - No ako se ovako loše osjećate, moţda je bolje da vas zadrţimo još
dan ili dva.
- Kako god vi kaţete - reče Jonathan. - No bilo bi dobro da se ovo presiječe u zametku; ovog vikenda imam godišnjicu braka. David je poţurio natrag do prostorije medicinskih sestara, a u glavi
mu je vladala potpuna zbrka. Stalno je sebi ponavljao da se to ne smije ponovno dogoditi. Nije moguće. Šanse su previše malene.
David se skljokao na stolicu i uzeo Jonathanov karton s police. Pomno ga je pregledao i iznova sve pročitao, uključujući i bilješke sestara. Uočio je da je Jonathanova temperatura tog jutra bila malo iznad trideset sedam. Je li to predstavljalo vrućicu? David nije znao; to je granična temperatura.
Poţurivši natrag u Jonathanovu sobu, David mu je rekao neka sjedne na krevet kako bi mu mogao poslušati prsa. Pluća su mu bila savršeno čista.
Vrativši se iz sobe, David se laktovima oslonio na pult i rukama pokrio lice.
Morao je razmisliti. Nije znao što mu je činiti, ali je znao da nešto mora poduzeti.
David impulzivno posegne za telefonom. Već je znao kakvu reakciju moţe očekivati od Kelleyja i CMV-a, ali ga nije bilo briga. Nazvao je dr. Mieslicha, onkologa, i dr. Hasselbauma, specijalista za infektivne bolesti, te ih obojicu zamolio da odmah dođu. Rekao im je kako vjeruje da ima pacijenta u vrlo ranom stadiju iste bolesti koja se pokazala smrtonosnom tri puta u isto toliko dana.
Dok je David čekao da stignu specijalisti, naredio je niz pretraga. Uvijek je postojala šansa da će se Jonathan idućeg dana probuditi i dobro se osjećati, ali David nije ţelio riskirati da njegov pacijent pođe putem Marjorie, Johna i Mary Ann. Šesto čulo mu je govorilo da se Jonathan već ţestoko bori za ţivot, a u posljednje vrijeme Davidova se intuicija pokazala točnom.
Prvi je stigao specijalist za infektivne bolesti. Nakon kratkog razgovora s Davidom pošao je pregledati pacijenta. Potom je stigao dr. Mieslich. Donio je sa sobom bilješke o Jonathanovu liječenju dok je bio njegov pacijent. Dr.
Mieslich i on pomno su pregledali sve zabilješke. Dotad je dr. Hasselbaum završio s pregledom. Pridruţio se Davidu i dr. Mieslichu.
Tri su muškarca baš počela raspravljati o slučaju kad je David postao svjestan da dva liječnika gledaju preko njegova ramena. David se okrenuo i ugledao Kelleyja koji se nadnio nad njega.
- Dr. Wilsone - reče Kelley - moţemo li razgovarati u prostoriji za dnevni boravak pacijenata?
- Sad imam posla - reče David'.~Okrene se prema specijalistima. - Bojim se da moram insistirati - reče Kelley. Potapšao je Davida po ramenu. David odgurne njegovu ruku. Nije mu se sviđalo da ga Kelley dodiruje.
- Ovo će mi dati priliku za pregled pacijenta - reče dr. Mieslich. Ustao je i zaputio se prema sobi.
- Ja ću iskoristiti vrijeme i zapisati svoja zapaţanja - reče dr. Hasselbaum.
Izvadio je nalivpero iz dţepa i posegnuo za Jonathanovim kartonom.
- U redu - reče David i ustane. - Idemo, dr. Kelley.
Kelley je pošao preko hodnika i ušao u spomenutu prostoriju. Kad je ušao i David, Kelley je zatvorio vrata.
- Pretpostavljam da poznajete gospođu Helen Beaton, predsjednicu bolnice -
reče Kelley - i gospodina Michaela Caldwella, direktora medicinskog osoblja.
- Pokazao je prema dvoje ljudi koji su sjedili na kauču.
- Da, svakako - reče David. Sjećao se Caldwella koji je razgovarao s Angelom kad su došli ovamo zbog posla, a gospođu Beaton je sreo na nekoliko bolničkih sastanaka. David se rukovao s oboje. Ni jedno ni drugo nisu se potrudili ustati.
Kelley sjedne. David učini isto.
David zabrinuto pogleda lica oko sebe. Očekivao je nevolje od Kelleyja, zaključivši da je to u vezi s obdukcijom Mary Ann Schiller.
Pretpostavio je da je to razlog nazočnosti bolničkih šefova. Nadao se da to neće Angelu dovesti u neprilike.
- Pretpostavljam da bih trebao odmah prijeći na stvar - počne Kelley. -
Vjerojatno se pitate kako smo tako brzo reagirali na vaš postupak prema Jonathanu Eakinsu.
David se zaprepastio: kako je ovo troje ljudi moglo doći razgovarati o Jonathanu kad je tek počeo istraţivati čovjekove simptome?
- Pozvala nas je koordinatorica za utilizaciju rada medicinskih sestara -
objasni Kelley. - Nju su upozorile odjelne sestre u skladu s prethodnim uputama. Kontrola utilizacije je od vitalnog značenja. Osjećamo potrebu da se umiješamo. Kao što sam vam već rekao, pozivate previše specijalista, pogotovo izvan CMV-ova kruga.
- I zahtijevate previše laboratorijskih pretraga - doda Beaton. - Previše dijagnostičkih ispitivanja, također - reče Caldwell. David je s nevjericom zurio u troje administratora. Svi su mu uz
vratili hladnim pogledima. Bili su tribunal koji donosi presudu. Sve ga je podsjetilo na Inkviziciju. Sude mu za ekonomsku medicinsku herezu, a niti jedan od inkvizitora nije liječnik.
- Ţelimo vas podsjetiti da su vašeg pacijenta liječili od raka prostate koji je metastazirao - reče Kelley.
- Bojimo se da ste već previše obilno i rastrošno izdavali naređenja - reče Beaton. .
- U proteklom ste razdoblju prekomjerno rabili sredstva za troje pacijenata za koje je bilo opće poznato da boluju od smrtonosnih bolesti - reče Caldwell.
David se borio s emocijama. Budući da je već i sam posumnjao u svoje sposobnosti nakon tri uzastopne smrti, bio je osjetljiv na kritiku administratora. - Ja sam duţan voditi brigu o pacijentu - blago će David. - Ne o nekoj organizaciji ili ustanovi.
- Moţemo razumjeti vašu filozofiju - reče Beaton. - No takva je filozofija dovela do ekonomske krize u zdravstvu. Morate proširiti svoje horizonte. Mi smo duţni voditi brigu o cijeloj zajednici pacijenata. Ne moţe se za svakoga sve činiti. Potrebno je procijeniti kako će se najracionalnije koristiti ograničena sredstva.
- Davide, činjenica je da vi daleko više upotrebljavate pomoćna sredstva nego vaši kolege liječnici - reče mu Kelley.
Uslijedila je stanka. David nije znao što bi rekao. - U ovim slučajevima mene zabrinjava da je riječ o nepoznatoj infektivnoj bolesti. Ako je tako, bit će katastrofalno ako ne uspijemo postaviti dijagnozu.
Troje medicinskih administratora razmijenilo je poglede kako bi vidjeli tko će govoriti. Beaton slegne ramenima i reče: - To nije moje područje rada; prva ću to priznati.
- Ni moje - reče Caldwell.
- No trenutno se ovdje nalazi neovisni specijalist za infektivne bolesti - reče Kelley. - Budući da mu CMV to ionako mora platiti, moţemo ga pitati za mišljenje.
Kelley je izišao i-vratio se u društvu dr. Martina Hasselbauma i dr. Clarka Mieslicha. Svi su se međusobno upoznali. Dr. Hasselbauma su pitali misli li on da su tri Davidova preminula pacijenta i gospodin Eakins oboljeli od nepoznate infektivne bolesti.
- Iskreno sumnjam u to - reče dr. Hasselbaum. - Nema apsolutno nikakvih pokazatelja da su imali infektivnu bolest. Sve je troje imalo pneumoniju, ali drţim da je to uzrokovano općom slabošću. U sva tri slučaja postojao je poznati uzročnik.
Kelley je tada oba specijalista pitao kakvo bi, po njihovu mišljenju, liječenje trebalo odrediti za Jonathana Eakinsa.
- Samo simptomatično - reče dr. Mieslich. Pogleda dr. Hasselbauma.
- To bi bila i moja preporuka - reče dr. Hasselbaum.
- Obojica ste također vidjeli dugi popis dijagnostičkih ispitivanja što ih je odredio dr. Wilson - reče Kelley. - Mislite li da su u ovom trenutku ta ispitivanja od bitne vaţnosti?
Dr. Mieslich i dr. Hasselbaum razmijene poglede. Dr. Hasselbaum je prvi progovorio: - Da je to moj slučaj, pričekao bih da vidim što će se dogoditi. S
pacijentom bi do jutra moglo biti sve u redu.
- Slaţem se - reče dr. Mieslich.
- U tom slučaju - reče Kelley - mislim da se svi slaţemo. Što kaţete, dr.
Wilson?
Sastanak je završen uz osmijeha, rukovanja i očito prijateljskog raspoloţenja.
No David se y ćao zbunjenim i poniţenim, čak deprimiranim. Pošao je natrag do prostorije medicinskih sestara i otkazao većinu ispitivanja što ih je odredio za Jonathana. Potom je pošao posjetiti svoga pacijenta.
- Hvala vam što ste poslali toliko ljudi da me pregleda - reče Jonathan.
- Kako se osjećate? - upita David.
- Ne znam - reče Jonathan. - Moţda malo bolje.
Kad se David vratio u dvoranu za obdukcije, Angela je baš čistila. David je došao točno na vrijeme. Pomogao joj je da vrati Mary Annino tijelo u mrtvačnicu. David je opazio da Angela nije posebno raspoloţena za razgovor o svojim nalazima. Praktički je morao iz nje čupati odgovore. `
- Nisam ništa posebno našla - prizna Angela. - Ništa u mozgu? - upita David.
- Ovako djeluje čisto - reče Angela. - No vidjet ćemo što će pokazati mikroskopske pretrage.
- Ima li znakova tumora? - upita David.
- Mislim da je bilo nešto sićušno u trbuhu - reče Angela. - I tu moramo čekati na mikroskopsku analizu da bismo bili sigurni.
- Znači, ništa ti nije upalo u oči kao uzrok smrti? - upita David. - Imala je pneumoniju - reče Angela.
David kimne. To je već znao.
- Ţao mi je da nisam našla nešto više - reče Angela. - Zahvalan sam ti što si uopće pokušala - reče David.
Dok su se vozili kući, Angela je vidjela da je David deprimiran. Na pitanja je odgovarao samo jednosloţnim riječima.
- Pretpostavljam da si uzrujan jer nisam ništa posebno našla tijekom obdukcije
- reče Angela prije nego je izišla iz automobila. David uzdahne. - To je samo dio problema - reče.
- Davide, ti si izvrstan, darovit liječnik - reče Angela. - Molitn te, nemoj biti tako okrutan prema sebi.
David joj je tada ispričao kako mu je Kelley priredio inkvizitorsko suđenje.
Angela je pobjesnjela. - Kako se usuđuje? - reče. - Bolnički administratori ne bi se smjeli upletati u liječenje.
- Ne znam - uzdahne David. - Na neki način imaju pravo. Troškovi zdravstvene njege veliki su problem. No to je tako zbunjujuće kad je riječ o svakom pojedinom pacijentu. Ali specijalisti su ipak stali na stranu administratora.
David je za večerom shvatio da nije gladan; samo je gurao hranu po tanjuru.
Kako bi stvari bile još gore, Nikki se ţalila da se ne osjeća dobro.
Do osam sati činilo se da Nikki pati od kongestije te ju je Angela povela gore na respiratornu terapiju. Kad su završile, Angela je našla Davida kako sjedi u dnevnoj sobi. Televizor je bio uključen, ali David ga nije gledao; zurio je u vatru.
- Moţda bi bilo bolje da Nikki sutra ne ide u školu - reče Angela. David nije odgovorio. Angela je proučavala njegovo lice. Na trenutak nije znala tko je više zabrinjava: Nikki ili David.
PONEDJELJAK, 25. LISTOPADA
Kad je Angela otvorila oči na zvuk budilice, razočarala se jer David nije bio kraj nje. Ustala je i razmaknula zavjese. Tmurno je nebo obećavalo kišu.
Angela je pošla dolje i potraţila Davida. Našla ga je kako sjedi u dnevnoj sobi.
- Jesi li već dugo na nogama? - upita Angela nastojeći u glas unijeti vedrinu.
- Od četiri - reče David. - Ali nemoj se zabrinjavati. Mislim da se danas osjećam malo bolje. - Ovlaš se osmjehnuo Angeli.
Iako je Angelu još uvijek mučila briga za Davida, bila je zadovoljna Nikkinim stanjem. Nikki se probudila bez kongestije. I ponovno je prospavala noć bez noćnih mora. Čak je i Angela morala priznati da je David moţda bio u pravu kad je izveo onu glupu šalu s maskama za Noć vještica.
Naţalost, Angela je imala noćnu moru. Sanjala je kako se vratila kući iz kupovine, noseći torbe pune namirnica, a našla je kuhinju punu krvi. No to nije bila osušena krv. Radilo se o svjeţoj krvi koja je tekla niza zidove i skupljala se na podu.
Nakon respiratorne terapije Angela je Nikki pomno poslušala pluća. Bila su posve čista. Nikki se oduševila kad joj je Angela rekla da moţe ići u školu.
Unatoč prijetećim oblacima David je insistirao na voţnji biciklom do bolnice.
Angela ga nije pokušavala navesti da se predomisli. Drţala je ohrabrujućim da ima volje za to.
Nakon što je prebacila Nikki do škole, Angela se odvezla do laboratorija, jedva čekajući da počne raditi. Ponedjeljkom je obično bilo mnogo posla jer se tijekom vikenda nakupi dosta laboratorijskih radova. Angela je ţustrim korakom ušla u ured i objesila kaput na vješalicu prije nego je opazila Wadleyja. Nepomično je stajao kraj vrata između njihovih ureda.
- Dobro jutro - reče Angela ponovno nastojeći u glas unijeti prizvuk vedrine.
Objesila je vješalicu s kaputom na kukicu i okrenula se prema šefu. Odmah je vidjela da nije posebno sretan.
- Obavijestili su me da si ovdje obavila jednu obdukciju - ljutito će Wadley.
- To je točno - prizna Angela. - Ali to sam obavila tijekom svog slobodnog vremena.
- Moţda si radila u slobodno vrijeme, ali si je obavila u mojemu laboratoriju -
reče Wadley.
- Istina je da sam se posluţila bolničkim prostorijama - reče Angela. Nije se slagala s tvrdnjom da je to Wadleyjev laboratorij. Nalazi se u sklopu bolnice.
On je samo djelatnik, kao i ona.
- Posebno sam naglasio da mi ne obavljamo obdukcije - reče Wadley.
- Posebno ste naglasili da ih CMV ne plaća - reče Angela. Wadley se hladnim očima zagleda u Angelu. - Onda dopusti da raščistim nesporazum - reče. -
Ovdje se neće obavljati nikakve obdukcije, osim ako ih ja ne odobrim. Ja upravljam odjelom, a ne ti. Nadalje, naredio sam tehničarima neka obustave rad na preparatima, kulturama i toksikološkim uzorcima.
Potom se Wadley vratio u svoj ured i tresnuo vratima između dva ureda.
Kao i obično, nakon jednoga od njihovih sve češćih sukoba, Angela se uzrujala. Čim se dovoljno smirila, uzela je sve uzorke tkiva, kulture i toksikološke uzorke što ih je pripremila tijekom obdukcije Mary Ann. Pomno je spakirala kulture i toksikološki materijal, a potom je sve poslala u odjel gdje je staţirala u Bostonu. Ondje je imala dovoljno prijatelja koji će raditi na njima.
Zadrţala je uzorke tkiva jer je sama kanila raditi na preparatima.
David je obišao svoje pacijente, a Jonathana je namjerno ostavio za kraj.
Šokirao se kad je ušao u njegovu sobu. Krevet je bio prazan.
Pretpostavivši da su ga premjestili u drugu sobu iz nekog smiješnog razloga kao što su premjestili Johna Tarlowa, David je pošao do prostorije medicinskih sestara i raspitao se gdje bi mogao naći Jonathana. Janet Colburn mu je rekla da je liječnik koji je noću deţurao na hitnom traktu prebacio gospodina Eakinsa na odjel intenzivne njege.
David je ostao bez riječi.
- Gospodin Eakins nije mogao disati pa je pao u komu - doda Janet.
- Zašto me nisu zvali? - oštro će David.
- Imali smo izričito naređenje da vas ne zovemo - reče Janet. - Tko ga je dao? -
upita David.
- Michael Caldwell - reče Janet. - Direktor medicinskog osoblja. - To je apsurdno... - vikne David. - Zašto...
- Rekli su nam neka vam kaţemo da se obratite gospođi Beaton ako budete imali pitanja - reče Janet. - Nemojte nas okrivljavati. David je bio izvan sebe od bijesa. Direktor medicinskog osoblja
nije imao pravo dati takvo naređenje. David nikad nije čuo nešto apsurdnije.
Dovoljno je loše što ti administratori dovode u pitanje njegove odluke. Ali takvo izravno uplitanje u njegu pacijenata činilo mu se pravim prekršajem.
No David je shvatio da nema razloga prepirati se s medicinskom sestrom.
Odmah je otišao potraţiti svog pacijenta. Kad je stigao k njemu, otkrio je da je Jonathanovo stanje doista kritično. Bio je u komi i disao pomoću respiratora, baš kao i Mary Ann. David mu je poslušao pluća. Jonathan je također dobio pneumoniju. Okrenuvši bocu infuzije, David je vidio da stalno dobiva antibiotike.
Pošao je do središnjeg pulta i proučio Jonathanov karton. Brzo je shvatio da je Jonathanov tijek bolesti postao isti kao i u tri preminula Davidova pacijenta.
Jonathan je imao tegobe probavnog sustava, središnjeg ţivčanog sustava i krvoţilnog sustava.
David je podigao slušalicu kako bi nazvao Helen Beaton, ali ga je tada koordinator odjela intenzivne njege potapšao po ramenu i pruţio mu drugu slušalicu. Zvao ga je Charles Kelley.
- Sestre su mi javile da ste došli na odjel intenzivne njege - reče Kelley. - Rekao sam im neka me nazovu čim se pojavite. Ţelio sam vas obavijestiti da sam Eakinsov slučaj dodijelio drugom CMV liječniku.
- Ne moţete to učiniti - ljutito će David.
- Stanite malo, dr. Wilson - reče Kelley. - CMV sigurno moţe nekome promijeniti liječnika, a ja sam to učinio. Također sam obavijestio obitelj, i svi se posve slaţu sa mnom.
- Zašto? - upita David. Kad je čuo da se obitelj slaţe s promjenom, glas mu je izgubio oštrinu.
- Drţimo da ste previše emocionalno umiješani - reče Kelley. - Zaključili smo da je najbolje ako vam oduzmemo slučaj. To će vam dati vremena da se smirite. Znam da ste bili pod velikim pritiskom.
David nije znao što bi mislio, a još manje što bi rekao. Pomislio je da bi mogao ukazati na činjenicu da se Jonathanovo stanje naglo pogoršalo baš kako se bojao, ali je odlučio šutjeti. Kelley sigurno neće uzeti u obzir ono što on kaţe.
- Nemojte zaboraviti što smo jučer rekli - nastavi Kelley. - Znam da ćete shvatiti naše gledište ako malo razmislite o tome.
David se osjećao rastrzanim nakon što je spustio slušalicu. S jedne je strane bio bijesan što su ga tako maknuli sa slučaja. S druge strane, bilo je istine u onome što je Kelley rekao. David je samo morao pogledati svoje drhtave ruke i shvatiti da doista jest previše emocionalno umiješan.
David je nesigurnim koracima otišao s odjela intenzivne njege. Nije čak ni pogledao Jonathana kad je onuda prošao. Na hodniku je pogledao na sat. Još
uvijek je bilo prerano za odlazak u polikliniku. Umjesto toga, pošao je u medicinski arhiv.
Izvadio je kartone Marjorie, Johna i Mary Ann. Sjeo je u izoliranu kabinu za diktiranje i pregledao svaki karton, pomno proučavajući tijek bolesti otkako je pacijent primljen u bolnicu. Pročitao je sve svoje primjedbe, sve bilješke medicinskih sestara, te sve laboratorijske vrijednosti i rezultate dijagnostičkih testova.
Još se uvijek poigravao mišlju da je odgovorna nepoznata infekcija, nešto čime su se njegovi pacijenti zarazili za boravka u bolnici. Takva se infekcija zove nosokomijalna infekcija. David je čitao o takvim događajima u drugim bolnicama. Svi su njegovi pacijenti imali pneumoniju, ali je u svakom slučaju uzročnik bila druga vrsta bakterije. Pneumonija je morala biti posljedica neke primarne infekcije.
Jedini zajednički čimbenik u sva tri slučaja bila je povijest bolesti. Svaki je pacijent bolovao od raka koji se liječio različitim kombinacijama kirurgije, kemoterapije i radioterapije. Od ta tri načina liječenja samo je kemoterapija bila jednaka za sva tri pacijenta.
David je bio itekako svjestan činjenice da je jedna od popratnih pojava kemoterapije bilo opće smanjenje otpornosti organizma zbog oslabljenog imunološkog sustava. Pitao se moţe li ta činjenica imati neke veze s naglim razvojem kobne bolesti. Ipak, onkolog, stručnjak za takva pitanja, tom je zajedničkom faktoru pridavao slabu vaţnost jer je u sva tri slučaja kemoterapija okončana davno prije hospitalizacije. Imunološki sustavi troje pacijenata odavna su se vratili na normalu.
Davidova razmišljanja prekinuo je pager na njegovu pojasu. Pogledavši sićušni ekran na aparatu, prepoznao je broj; pripadao je hitnom traktu. David je vratio kartone na njihova mjesta i poţurio dolje.
Pacijent je bio Donald Anderson, još jedan Davidov česti posjetitelj. Bilo je posebno teško regulirati Donaldov dijabetes. To je bio glavni razlog njegovih čestih zdravstvenih tegoba. C,voga puta situacija nije bila drugačija. Kad je David ušao u pregradak za pregledavanje, odmah je vidio da je Donaldov šećer izvan kontrole. Donald je bio u polukomatoznom stanju.
David je naredio hitnu pretragu šećera u krvi i počeo s infuzijom. Dok je čekao nalaz iz laboratorija, razgovarao je sa Shirley Anderson, Donaldovom ţenom.
- Već cijeli tjedan ima problema - poţali se Shirley. - Ali znate kako je tvrdoglav. Nije ţelio doći k vama.
- Mislim da ćemo ga morati primiti u bolnicu - reče David. - Potrajat će nekoliko dana dok ga ne dovedemo u red.
- Nadala sam se da ćete ga zadrţati - reče Shirley. - Teško je kad postane ovakav, s djecom i ostalim.
Kad je David dobio nalaze šećera u krvi, začudio se da Donald nije u još
teţem stanju. Pošao je natrag kako bi razgovarao s Donaldom, koji je sada bio svjestan zahvaljujući infuziji, ali je usput začuđeno stao. Pogledavši u jednu od preostalih pregrada, opazio je poznato lice: Caroline Helmsford, Nikkina prijateljica. Uz nju je bio dr. Pilsner.
David se zavuče unutra i stane kraj Caroline, nasuprot dr. Pilsneru. Pogledala je Davida molećivim očimat. Donji dio lica pokrivala joj je prozirna plastična maska kroz koju je dobivala kisik. Put joj je postala' siva uz neznatno plavkastu nijansu. Teško je disala.
Dr. Pilsner joj je slušao pluća. Nasmiješio se Davidu kad ga je ugledao. Kad je završio s pregledom, poveo je Davida u stranu.
- Jadnica mala, nije joj lako - reče dr. Pilsner. - Što joj je? - upita David.
- Uobičajeno - odgovori dr. Pilsner. - Ima kongestiju i visoku temperaturu.
- Hoćete li je zadrţati u bolnici? - upita David.
- Svakako - reče dr. Pilsner. - Vi znate da u ovakvim situacijama ne smijemo riskirati.
David kimne. Doista je znao. Pogledao je Caroline koja je s mukom disala.
Djelovala je tako sićušno na velikom leţaju, i tako ranjivo. Prizor je u njemu probudio brigu za Nikki. S obzirom na njezinu cističnu fibrozu, to je mogla Nikki leţati ondje, a ne Caroline.
- Treba vas glavni medicinski istraţitelj - jedna od tajnica reče Angeli. Angela podigne slušalicu.
- Nadam se da vam ne smetam - reče Walt. - Ni najmanje - odgovori Angela.
- Imam nekoliko novih podataka s Hodgesove obdukcije - reče Walt. - Zanima li vas još uvijek?
- Svakako - reče Angela.
- Prvo, čovjek je imao veliku količinu alkohola u očnoj tekućini reče Walt.
- Nisam znala da se to moţe odrediti nakon toliko vremena - reče Angela.
- Ako uspijemo izvući očnu tekućinu, onda je lako - reče Walt. - Alkohol je prilično stabilan. Također smo dobili potvrdu da je DNA koţe ispod njegovih noktiju različita od njegove. Dakle, nesumnjivo pripada ubojici.
- Što je s djelićima ugljika u koţi? - upita Angela. - Je li vam još nešto palo na pamet u vezi s tim?
- Iskreno rečeno, nisam previše razmišljao o tome - reče Walt. - No više ne mislim da potječu iz istog razdoblja kad i umorstvo. Shvatio sam da se djelići nalaze u dermi, a ne u epidermi. Zacijelo je riječ o nekoj staroj ozljedi, kao da ga je netko bocnuo olovkom u osnovnoj školi. Ja imam nešto slično na svojoj podlaktici.
- Imam i ja, na dlanu desne ruke - reče Angela.
- Nisam mnogo radio na slučaju jer nije bilo pritiska niti od strane drţavnog tuţitelja niti drţavne policije. Naţalost, imam mnogo drugih slučajeva za koje postoji znatan pritisak.
- Shvaćam - reče Angela. - No i dalje rize zanima. Bude li bilo kakvih novosti, molim vas, obavijestite me.
Angela je spustila slušalicu, ali je i dalje razmišljala o Hodgesu pitajući se što radi Phil Calhoun. Uopće joj se nije javio otkako ga je posjetila i dala mu predujam. A razmišljanje o Hodgesu i Calhounu podsjetilo ju je kako se ranjivom osjećala kad je David usred noći otišao u bolnicu.
Pogledavši na sat, Angela je shvatila da je vrijeme za ručak. Isključila je mikroskop, pograbila kaput i pošla do automobila. Rekla je Davidu da ţeli pištolj, a to je i mislila.
U Bartletu se nije nalazila prodavaonica sportske opreme, ali se u Staleyjevoj ţeljezariji prodavalo i vatreno oruţje. Kad je objasnila što ţeli, gospodin Staley je postao jako susretljiv. Pitao ju je iz kojih razloga ţeli kupiti pištolj.
Kad mu je rekla da ga ţeli radi zaštite doma, nagovorio ju je na kupovinu sačmarice.
Angela je za manje od petnaest minuta izabrala oruţje. Kupila je sačmaricu, a gospodin Staley joj je vrlo rado pokazao kako će je puniti i prazniti. Posebno joj je pomno pokazivao osigurač. Uz vatreno je oruţje dobila i malenu brošuru, a gospodin Staley joj je savjetovao neka je svakako pročita.
Dok se vraćala do automobila, Angela se neugodno osjećala zbog paketa što ga je nosila; iako je insistirala da ga gospodin Staley umota u ţuti papir, predmet se prilično lako mogao prepoznati. Nikad ranije nije nosila pušku. U
drugoj je ruci nosila vrećicu s kutijom metaka.
Osjećajući golemo olakšanje, Angela je spremila pušku u automobilski prtljaţnik: Zaobišla je vozilo do vozačeve strane, pogledala prema policijskoj postaji i s oklijevanjem zastala. Još od sukoba s Robertsonom prethodnoga jutra osjećala se krivom. Također je znala da je David u pravu; bilo je glupo stvoriti neprijatelja od šefa policije, unatoč činjenici da je čovjek takva budala.
Angela se okrene od automobila, pođe preko parka i uđe u policijsku postaju.
Robertson ju je primio nakon deset minuta čekanja.
- Nadam se da vam ne smetam - reče Angela. - Ne smetate - reče Robertson.
Angela sjedne. - Ne ţelim vam oduzimati puno vremena - reče. - Stojim na usluzi - drsko će Robertson.
- Došla sam se ispričati zbog onoga jučer - reče Angela. - O? - izusti Robertson, očito iznenađen.
- Moje je ponašanje bilo neumjesno - reče Angela. - Ţao mi je. Riječ je samo o tome da me doista potreslo otkriće tijela u mojoj kući. - Pa, lijepo od vas što ste došli - pomalo zbunjeno reče Robertson. To nije očekivao. - Ţao mi je zbog Hodgesa. I dalje ćemo raditi na slučaju pa ćemo vam javiti ako bude novih tragova.
- Jutros se pojavio novi trag - reče Angela. Tada je Robertsonu ispričala o mogućnosti da Hodgesov ubojica na ruci ima ostatke ugljika s olovke.
- Olovke? - upita Robertson.
- Da - potvrdi Angela. Ustala je, ispruţila desni dlan i pokazala malenu, tamnu mrlju ispod koţe. - Nešto poput ovoga - reče. - Meni je ovo još iz trećeg razreda osnovne škole.
- O, shvaćam - reče Robertson, a usne mu se izviju u iskrivljeni smiješak. - Pa, hvala vam za taj podatak.
- Samo sam pomislila da bih vam to trebala prenijeti - reče Angela. -
Medicinski je istraţitelj također rekao kako nema nikakve sumnje da koţa ispod Hodgesovih noktiju pripada ubojici. Ima njegov DNA.
- Nevolja je u tome što supermoderne DNA besmislice uopće ne pomaţu ako nema osumnjičenog - primijeti Robertson.
- U jednom malenom gradu u Engleskoj riješili su slučaj silovanja pomoću DNA - reče Angela. Jednostavno su svim ţiteljima gradića testirali DNA.
- Opa - izusti Robertson. - Mogu samo zamisliti što bi borci za građanska prava i slobode rekli kad bih to pokušao izvesti u Bartletu. - Ne kaţem da to pokušate - reče Angela. - Ali sam ţeljela da znate za DNA.
- Hvala vam - reče Robertson. - I hvala što ste svratili. - Ustao je kad se Angela spremila na odlazak.
Gledao je kroz prozor kako Angela ulazi u automobil.
Kad se odvezla, Robertson je podigao telefonsku slušalicu i pritisnuo memorirani broj. - Nećeš vjerovati, ali ona je još u tome. Podsjeća me na psa koji traţi svoju kost.
Angela se osjećala malo bolje nakon što je pokušala raščistiti situaciju s Robertsonom. Istodobno se nije zavaravala mišlju da je bilo što promijenila.
Intuitivno je znala da čovjek ne kani mrdnuti prstom kako bi riješio slučaj Hodgesova umorstva.
Na bolničkom parkiralištu su sva mjesta blizu straţnjeg ulaza, rezervirana za osoblje, bila zauzeta. Angela je morala obići cijelo parkiralište u potrazi za slobodnim mjestom. Ništa nije našla pa se odvezla na gornje parkiralište.
Konačno je našla jedno mjesto u udaljenom kutu. Trebalo joj je pet minuta hoda do bolničkog ulaza.
- Ovo nije moj dan - glasno je rekla kad je ušla u zgradu.
- Ali iz grada se neće ni vidjeti garaţa za parkiranje - govorio je Traynor u slušalicu. Jedva je prikrivao svoju razdraţenost. Razgovarao je s Nedom Banksom koji je prethodne godine postao gradskim vijećnikom.
- Ne, ne, ne - ponavljao je Traynor. - Neće izgledati poput bunkera iz Drugog svjetskog rata. Zašto ne dođeš u bolnicu pa ću ti pokazati maketu. Vjeruj mi, prilično je lijepa. A ako Opća bolnica Bartlet kani primati pacijente iz cijele drţave, potrebna nam je.
Traynorova tajnica, Collette, uđe u prostoriju i stavi sluţbenu posjetnicu na stol ispred Traynora. U tom je trenutku Ned trabunjao o tome kako će Bartlet izgubiti svoj šarm. Traynor podigne posjetnicu. Na njoj je pisalo: Phil Calhoun, privatni istraţitelj, zajamčeno zadovoljstvo.
Traynor pokrije rukom slušalicu i šapne: - Tko je Phil Calhoun, dovraga?
Collette slegne ramenima. - Nikad ga ranije nisam vidjela, ali kaţe da vas poznaje. U svakom slučaju, čeka vani. Moram skoknuti do pošte.
Traynor domahne tajnici, a potom odloţi posjetnicu. U međuvremenu je Ned nastavio svoju tiradu o nedavnim promjenama u Bartletu, pogotovo o izgradnji stambenih zgrada blizu međudrţavne autoceste.
- Čuj, Nede, moram poći - prekine ga Traynor. - Iskreno se nadam da ćeš malo razmisliti o bolničkoj garaţi. Znam da je Wiggins sve to prikazao u lošem svjetlu, ali doista je vaţna za bolnicu. Otvoreno rečeno, potrebni su mi svi glasovi do kojih mogu doći.
Traynor s gnušanjem spusti slušalicu. Nije mogao shvatiti kratkovidnost većine vijećnika. Izgleda da nitko od njih ne shvaća ekonomsku vaţnost bolnice, a to je uvelike oteţavalo njegov posao predsjedavajućeg bolničkog odbora.
Traynor virne u vanjski ured kako bi načas pogledao detektiva kojeg je navodno poznavao. Krupan čovjek u crno-bijeloj kariranoj košulji prelistavao je bolnički kvartalni izvještaj. Traynoru se učinio neodređeno poznatim, ali nije znao kamo bi ga smjestio.
Traynor pozove Calhouna u svoj ured. Dok su se rukovali, Traynor je pretraţivao svoje sjećanje, ali se još uvijek nije mogao domisliti odakle poznaje čovjeka. Pokazao je prema stolici. Dva su muškarca sjela.
Tek kad je Calhoun spomenuo da je bio drţavni policajac, Traynor se sjetio. -
Sjećam se - reče. - Vi ste bili prijatelj Strombellova brata. Calhoun kimne i čestita Traynoru na takvom pamćenju.
- Nikad ne zaboravljam lice - pohvali se Traynor.
- Ţelio sam vam postaviti nekoliko pitanja o dr. Hodgesu - Calhoun prijeđe na stvar.
Traynor se nervozno poigravao čekićem što ga je koristio na sastancima bolničkog odbora. Nije ţelio odgovarati na pitanja o Hodgesu, ali bojao se odbiti suradnju. Nije ţelio od toga praviti pitanje. Ţelio je da cijela ta stvar s Hodgesom jednostavno nestane.
- Je li vaše zanimanje osobno ili profesionalno? - upita Traynor. - Kombinacija
- reče Calhoun.
- Je li vas netko unajmio? - upita Traynor. - Moţemo tako reći - reče Calhoun.
- Tko?
- To ne mogu reći - reče Calhoun. - Kao odvjetnik, siguran sam da razumijete.
- Ako očekujete moju suradnju - reče Traynor - morat ćete i sami biti malo otvoreniji.
Calhoun izvadi svoje cigare Antonio y Cleopatra i upita smije li pušiti.
Traynor kimne. Calhoun i njemu ponudi cigaru, ali Traynor odbije. Calhoun polako pripali. Puhne dim prema stropu, a potom progovori: - Obitelj ţeli saznati tko je odgovoran za okrutno umorstvo liječnika.
- To je razumljivo - reče Traynor. - Hoćete li mi dati riječ da će sve što vam kaţem ostati među nama?
- Svakako - reče Calhoun.
- U redu, što me ţelite pitati?
- Stvaram popis ljudi koji nisu voljeli Hodgesa - reče Calhoun. - Znate li nekoga za taj popis?
- Pola gradića - reče Traynor i kratko se nasmije. - Ali ne bih ţelio davati imena.
- Koliko sam shvatio, vidjeli ste Hodgesa one večeri kad je ubijen - reče Calhoun.
- Hodges je uletio na sastanak što smo ga imali u bolnici - reče Traynor. - To je bila njegova neugodna navika kojoj se previše često prepuštao.
- Čuo sam da se Hodges zbog nečega ljutio - reče Calhoun. - Gdje ste to čuli? -
upita Traynor.
- Razgovarao sam s nekolicinom ljudi u gradiću - reče Calhoun. - Hodges se cijelo vrijeme ljutio - reče Traynor. - Bio je kronično nezadovoljan načinom na koji upravljamo bolnicom. Vidite, dr. Hodges je prema ustanovi gajio posesivne osjećaje. Također je imao zastarjela shvaćanja. Bio je jedan od liječnika stare škole, a upravljao je bolnicom dok je još donosila zaradu. Nije razumio novu situaciju što ju je donijelo dirigirano zdravstvo i konkurencija.
Jednostavno nije shvaćao.
- Mislim da ni ja ne znam puno o tome - prizna Calhoun.
- Bilo bi bolje da naučite - upozori ga Traynor. - Jer to je tu. U kakav ste se zdravstveni sustav uključili?
- CMV - odgovori Calhoun.
- Eto vidite - reče Traynor. - Dirigirano zdravstvo. Već ste dio toga, a čak ne znate da je tako.
- Koliko sam shvatio, dr. Hodges je imao neke bolničke kartone kod sebe kad je upao na vaš sastanak.
- Dijelove kartona - ispravi ga Traynor. - Ali nisam ih vidio. Namjeravao sam sutradan s njim ručati i razgovarati o onome što ga je mučilo. Sigurno je bilo u vezi s nekim od njegovih bivših pacijenata. Uvijek se ţalio da njegovi bivši pacijenti ne dobivaju posebnu njegu. Iskreno rečeno, bio je pravi gnjavator.
- Je li dr. Hodges gnjavio novu bolničku administratoricu, Helen Beaton? -
upita Calhoun.
- O, Boţe, da! - reče Traynor. - Hodges je drţao posve normalnim da u bilo koje doba dana uleti u njezin ured. Helen Beaton je vjerojatno najviše patila zbog Hodgesovih prohtjeva. Na kraju krajeva, ona je zauzela njegov poloţaj.
A tko je bolje od njega znao kako treba raditi taj posao?
- Koliko sam shvatio, te ste večeri još jednom naletjeli na Hodgesa, nakon što vam je upao na sastanak - reče Calhoun.
- Naţalost - reče Traynor. - U gostionici. Nakon većine bolničkih sastanaka, svi odemo u gostionicu. Te je večeri Hodges ondje pio kao i obično, a bio je i ratoboran, što je također bilo uobičajeno.
- I razmijenio je neugodne riječi s Robertsonom? - upita Calhoun. - To svakako
- reče Traynor.
- I sa Sherwoodom?
- S kim ste to razgovarali? - upita Traynor.
- Samo s nekolicinom ţitelja - reče Calhoun. - Koliko sam shvatio, dr. Cantor je također rekao nešto ruţno o Hodgesu.
- Ne sjećam se - reče Traynor. - Ali Cantor je godinama mrzio Hodgesa.
- Kako to? - upita Calhoun.
- Hodges se pobrinuo da bolnica preuzme radiologiju i patologiju - reče Traynor. - Ţelio je da bolnica pokupi obilje profita što su ih ti odjeli dobivali zahvaljujući opremi u vlasništvu bolnice.
- Što je s vama? - upita Calhoun. - Čuo sam da ni vi niste baš voljeli dr.
Hodgesa.
- Već sam vam rekao - reče Traynor. - Bio je pravi gnjavator. I bez njegovog stalnog uplitanja bilo je dovoljno teško upravljati bolnicom..
- Čuo sam da je riječ o nečemu osobnom - reče Calhoun. - Nešto u vezi s vašom sestrom.
- Boţe, imate dobre izvore - primijeti Traynor. - Samo gradsko naklapanje -
reče Traynor.
- Imate pravo - reče Traynor. - To nije nikakva tajna. Moja sestra Sunny počinila je samoubojstvo nakon što je Hodges njezinome muţu zabranio rad u bolnici.
- Za to ste okrivljavali Hodgesa? - upita Calhoun.
- Više tada nego sada - reče Traynor. - Dovraga, Sunnyn je muţ bio pijanac.
Hodges mu je trebao zabraniti rad prije nego je imao prilike počiniti pravu štetu.
- Još samo jedno pitanje - reče Calhoun. - Znate li tko je ubio dr. Hodgesa?
Traynor se nasmije, a potom odmahne glavom. - Nemam pojma i nije me briga. Jedino što me zabrinjava je učinak što bi ga njegova smrt mogla imati na bolnicu.
Calhoun ustane i ugasi cigaru u pepeljari na kutu Traynorova stola.
- Učinite mi uslugu - reče Traynor. - Ja sam vama pomogao. Nisam vam morao ništa reći. Samo vas molim da ne stvarate veliku aferu oko Hodgesova umorstva. Ako otkrijete tko je to učinio i naumite razotkriti tu osobu, obavijestite me tako da bolnica moţe poduzeti određene korake glede javnog informiranja, pogotovo ako ubojica ima bilo kakve veze s bolnicom. Već imamo problema kad je riječ o odnosima s javnošću, po jednom drugom pitanju. Ne treba nam još jedan udarac sa strane.
- Zvuči razumno - reče Calhoun.
Nakon što je Traynor ispratio Calhouna, vratio se do svog stola, potraţio telefonski broj Clare Hodges u Bostonu i nazvao je.
- Ţelio bih te nešto pitati - rekao je nakon uobičajenih ljubaznosti. - Je li ti poznat gospodin po imenu Phil Calhoun?
- Ne, koliko se sjećam - reče Clara. - Zašto pitaš?
- Maločas je bio u mom uredu - objasni Traynor. - On je privatni istraţitelj.
Došao je postavljati pitanja o Dennisu. Dao mi je naslutiti da ga je obitelj unajmila.
- Ja sigurno nisam unajmila nikakvog privatnog istraţitelja - reče Clara. - A ne mogu zamisliti da bi to učinio netko drugi iz obitelji, pogotovo da ja o tome ništa ne znam.
- Bojao sam se toga. Čuješ li još nešto o tom čovjeku, molim te, j avi mi.
- Svakako, javit ću ti - obeća Clara.
Traynor spusti slušalicu i uzdahne. Obuzeo ga je neugodan osjećaj da nailaze nove nevolje. Hodges je prava prijetnja, čak i iz groba.
* * *
- Imate još jednu pacijenticu - rekla je Susan i Davidu pruţila karton. - Rekla sam joj neka odmah uđe. Riječ je o jednoj medicinskoj sestri s prvoga kata.
David je uzeo karton i ušao u ordinaciju. Sestra se zvala Beverly Hopkins.
David ju je površno poznavao; radila je u noćnoj smjeni.
- U čemu je problem? - upita David i nasmiješi se.
Beverly je sjedila na stolu za preglede. Bila je visoka, vitka ţena svijetlosmeđe kose. Drţala je posudu koju joj je Susan dala zbog mučnine. Lice joj je bilo blijedo.
- Ţao mi je što vas gnjavim, dr. Wilson - reče Beverly. - Mislim da je riječ o gripi. Mogla sam jednostavno ostati kod kuće u krevetu, ali kao što znate, traţe da dođemo na pregled ako mislimo izostati s posla.
- Nema problema - reče David. - Zato sam ovdje. Kakve simptome imate?
Simptomi su bili slični onima što su ih imale druge četiri sestre: opća slabost, blage probavne smetnje i lagano povišena temperatura. David se sloţio s Beverlynom procjenom. Poslao ju je kući u krevet, rekao joj neka pije puno tekućine i uzme aspirin prema potrebi.
Nakon što je završio u ordinaciji, David je pošao u bolnicu obići svoje pacijente. Dok je hodao, počeo je razmišljati o činjenici da su jedine osobe koje je dosad vidio s gripom medicinske sestre, a svih pet radi na prvom katu.
David naglo zastane. Pitao se je li samo slučajnost da su sve sestre s istog odjela, s odjela na kojem su se nalazili svi njegovi smrtno bolesni pacijenti.
Naravno, devedeset posto pacijenata boravi na prvom katu. No Davidu se činilo čudnim da niti jedna sestra iz operacijske dvorane ili s hitnog trakta nije dobila tu gripu.
David nastavi hodati, a tada ponovno počne razmišljati o mogućnosti da su njegovi pacijenti umrli od infektivne bolesti što su je dobili u bolnici.
Simptomi slični gripi što su ih imale sestre mogli bi biti s tim u vezi. Koristeći dijalektički pristup, David sam sebi postavi pitanje: što ako inače zdrave sestre dobiju blagu bolest kad su izloţene tajanstvenoj bolesti, ali pacijenti koji su se liječili kemoterapijom, a posljedica toga je oslabljeni imunološki sustav, dobivaju tešku i fatalnu bolest?
David je zaključio da to ima smisla, ali kad se pokušao domisliti neke poznate bolesti koja bi se u to uklopila, ništa mu nije padalo na pamet. Bolest bi morala djelovati na probavni sustav, na središnji ţivčani sustav i na krv, a ipak teška za dijagnosticiranje čak i za stručnjaka na tom polju kakav je dr.
Martin Hasselbaum.
Što je s nekim otrovom iz okoliša, pitao se David. Sjetio se Jonathanova simptoma prekomjernog stvaranja sline. Ta je pojava navela Davida na razmišljanje o ţivi. Unatoč tome, pomisao na neki otrov činila mu se pretjeranom. Kako bi se širio? Ako se širi zrakom, mnogo više ljudi bi imalo simptome, a ne samo četiri pacijenta i pet medicinskih sestara. Ipak, otrov je jedna od mogućnosti. David je odlučio pričekati na rezultate toksikoloških pretraga Mary Ann.
Ubrzavši korak, David se popeo na prvi kat. Nekoliko njegovih pacijenata dobro se osjećalo. Čak ni Donaldu nije trebalo puno paţnje, iako je David ponovno promijenio njegovu dozu inzulina.
Kad je završio obilazak, David je sišao u prizemlje i u laboratoriju potraţio Angelu. Našao ju je u kemijskom dijelu gdje je pokušavala riješiti problem s jednim od višeslojnih analizatora.
- Zar si već gotov? - upita Angela opazivši Davida. - Za promjenu - reče David.
- Kako je Eakins? - upita Angela. - Reći ću ti kasnije - reče David.
Angela ga pozorno pogleda. - Je li sve u redu?
- Teško - reče David. - Ali sad ne ţelim razgovarati o tome. Angela se ispriča laboratorijskom tehničaru s kojim je radila i povede Davida u stranu.
- Kad sam jutros došla ovamo, doţivjela sam maleno iznenađenje - reče. -
Wadley je pobjesnio zbog obdukcije što sam je obavila.
- Ţao mi je - reče David.
- Nisi ti kriv - reče Angela. - Wadley se samo ponaša poput magarca.
Povrijeđen je njegov ponos. No problem je u tome što ne dopušta obradu uzoraka.
- Prokletstvo - reče David. - Doista sam ţelio toksikološke nalaze. - Ne moraš
se zabrinjavati - reče Angela. - Poslala sam u Boston toksikološke uzorke i kulture. Sama ću obraditi preparate. Zapravo, večeras ću ostati duţe i raditi na njima. Hoćeš li pripremiti večeru za sebe i Nikki?
David je rekao da će to rado učiniti.
Odahnuo je kad je izišao iz bolnice. Ushićivala ga je voţnja biciklom kroz oštri zrak New Englanda. Učinilo mu se da je prebrzo stigao kad se našao na svom kolnom prilazu.
Nakon što je Alice poslao kući, David je uţivao u vremenu provedenom s Nikki. Zabavljali su se u dvorištu dok ih mrak nije potjerao u kuću. Dok je Nikki pisala domaću zadaću, David je pripremio jednostavan obrok od odreska i salate.
Nakon večere David joj je rekao za Caroline. - Je li jako bolesna? - upita Nikki.
- Izgledala je prilično slabo kad sam je vidio - reče David. - Ţelim je sutra posjetiti - reče Nikki.
- Siguran sam da ţeliš - reče David. - Ali nemoj zaboraviti da si sinoć i ti imala blagu kongestiju. Mislim da bismo trebali pričekati dok ne budemo sigurni što je s Caroline. U redu?
Nikki kimne, ali vidjelo se da nije zadovoljna.
Sigurnosti radi, David je insistirao da Nikki obavi posturalnu drenaţu iako je to obično radila samo ujutro, osim ako se nije dobro osjećala. Nikki se nije bunila.
Kad je Nikki otišla na spavanje, David je počeo proučavati poglavlje o infektivnim bolestima u jednom od svojih medicinskih priručnika. Nije traţio ništa određeno. Nadao se da će moţda naći nešto što će ga podsjetiti na infekciju kakvu je vidio ranije toga dana, ali mu ništa nije upadalo u oči.
Odjednom se David probudio s teškim medicinskim priručnikom u krilu.
Sjećanja na medicinski fakultet, pomislio je i tiho se nasmijao. Već odavno nije zaspao nad nekom od svojih knjiga. Pogledao je na sat iznad kamina i s iznenađenjem utvrdio da je već prošlo jedanaest. Angela još uvijek nije stigla kući.
Osjećajući laganu zabrinutost, David je nazvao bolnicu. Telefonistica ga je spojila s laboratorijem.
- Što se događa? - pitao je kad je začuo Angelin glas.
- Samo mi treba više vremena no što sam očekivala - odgovori Angela. - Za bojenje treba vremena. Počinjem cijeniti rad tehničara koji to inače obavljaju.
Trebala sam te nazvati, ali uskoro ću završiti. Doći ću u roku od jednog sata.
- Čekat ću te - reče David.
Prošlo je više od jednog sata prije nego je Angela sve dovršila. Uzela je nekoliko preparata i spremila ih u metalnu aktovku. Mislila je da će ih David htjeti pogledati. Angelin se mikroskop nalazio kod kuće pa ih lako moţe pogledati ako bude zainteresiran.
Poţeljela je laku noć tehničarima iz noćne smjene i zaputila se prema parkiralištu.
Nije vidjela volvo na rezerviranom prostoru. Na trenutak je pomislila da je automobil ukraden, a tada se sjetila kako je morala parkirati na udaljenom kraju gornjeg parkirališta.
Angela je krenula ţustrim korakom, ali je brzo usporila. Nosila je tešku aktovku, a usto je bila i posve iscrpljena. Na pola puta preko parkirališta morala je aktovku prebaciti u drugu ruku.
Na parkiralištu se nalazilo nekoliko automobila osoblja iz noćne smjene, ali su vozila uskoro ostala iza nje dok se pribliţavala stazi što je vodila na gornje parkiralište. Angela je opazila da je posve sama. Nije bilo drugih ljudi; večernja smjena je davno otišla kućama.
Što se više pribliţavala stazi, Angela je osjećala sve veću nelagodu. Nije navikla biti vani u to doba, a svakako je očekivala da će nekoga vidjeti. Tada joj se učinilo da nešto čuje iza sebe. Kad se okrenula, ništa nije vidjela.
Nastavivši put, Angela je počela razmišljati o divljim ţivotinjama. Čula je da se u tom području povremeno pojavljuju crni medvjedi. Pitala se što bi učinila kad bi se pred njom odjednom pojavio medvjed.
- Ponašaš se glupavo - reče samoj sebi. Nastavi dalje. Mora poći kući; prošla je ponoć.
Rasvjeta na donjem parkiralištu bila je više nego adekvatna. No kad je Angela stigla na stazu što je vodila do gornjeg parkirališta, morala je na trenutak zastati kako bi joj se oči privikle na tminu. Duţ staze nije bilo svjetla, a gusta zimzelena stabla s obiju strane oblikovala su prirodni svod.
Angela je poskočila kad je u daljini zalajao pas. Nervozno je pošla dalje u zeleni tunel i počela se penjati stubama napravljenim od ţeljezničkih pragova.
Čula je pucketave zvukove u šumici i šum vjetra visoko u krošnjama.
Osjećajući strah, ţivo se sjetila događaja u podrumu kad su je David i Nikki onako prestrašili, a od toga postane još napetija.
Na vrhu stuba staza se izravnala i skrenula lijevo. Ispred sebe Angela je vidjela svjetla gornjeg parkirališta. Trebala je prijeći još samo petnaestak metara.
Angela se baš malo smirila kad je iz sjenki iskočio neki čovjek. Pojavio se tako naglo da nije stigla potrčati. Nad glavom je mahao palicom; lice mu je pokrivala skijaška maska.
Zateturavši unatrag, Angela se spotaknula preko izbočenog korijena i pala.
Čovjek se bacio na nju. Angela je vrisnula i zakotrljala se u stranu. Čula je tupi udarac palice što se zabila u mekano tlo gdje se ona nalazila prije nekoliko sekundi.
Angela se jedva podigla na noge. Čovjek ju je zgrabio rukom u rukavici i ponovno podigao palicu. Angela je svom snagom zamahnula aktovkom i tresnula čovjeka u prepone. Čovjek pusti njezinu ruku i vikne od bola.
Put prema bolnici zakrčio joj je čovjek koji je soptavo disao, pa je Angela potrčala prema gornjem parkiralištu. Ojačana strahom, Angela je trčala kao nikad u ţivotu. Čula je čovjeka iza sebe, ali se nije usuđivala pogledati.
Dotrčala je do volva samo s jednom mišlju na umu: sačmarica.
Angela je bacila aktovku na tlo i mahnito pokušavala uvući ključ u bravu.
Kad je otvorila prtljaţnik, naglo je strgnula papir sa sačmarice. Pograbivši kutiju metaka, ţurno ih je istresla u prtljaţnik. Uzela je jedan metak, gurnula ga u pušku i otpustila osigurač.
Naglo se okrenula drţeći pušku u visini struka, ali iza nje nije bilo nikoga.
Parkiralište je bilo sasvim prazno. Čovjek nije trčao za njom. Ono što je čula bio je odjek njezinih vlastitih koraka.
- Zar ga ne moţete malo bolje opisati? - upita Robertson. - Nekako visok.
Samo toliko? To se ne bi moglo nazvati opisom. Kako bismo trebali naći tog čovjeka ako ga vi ţene ne moţete malo bolje opisati?
- Bilo je mračno - reče Angela. Jedva je obuzdavala svoje emocije. - I sve se dogodilo jako brzo. Osim toga, imao je skijašku masku.
- Što ste, dovraga, radili u šumici iza ponoći? Prokletstvo, upozorili smo sve medicinske sestre.
- Ja nisam medicinska sestra - reče Angela. - Liječnica sam.
- O, Boţe! - nabusito će Robertson. - Mislite li da je ovog silovatelja briga jeste li sestra ili liječnica?
- Htjela sam reći da mene nitko nije upozorio. Moţda su medicinske sestre upozorene, ali nas liječnice nitko nije ni na što upozorio. - Pa, trebali ste biti pametniji - reče Robertson.
- Pokušavate li reći da sam ja nekako kriva za ovaj napad? Robertson je ignorirao pitanje. - Kakvu je palicu imao? - upita. - Nemam pojma - reče Angela. - Rekla sam vam, bilo je mračno. Robertson odmahne glavom i pogleda svog zamjenika. - Rekao si
da je Bill patrolnim kolima onuda maločas prošao?
- Tako je - reče zamjenik. - Ni deset minuta prije događaja rutinski je prešao svjetlima preko oba parkirališta.
- Kriste, ne znam što bih mogao učiniti - reče Robertson. Pogleda Angelu i slegne ramenima. - Kad biste vi ţene bile malo spremnije na suradnju, ne bismo imali taj problem.
- Smijem li se posluţiti telefonom? - zamoli Angela.
Nazvala je Davida. Kad se javio, vidjela je da je spavao. Rekla mu je da će doći kući za deset minuta.
- Koliko je sati? - upita David. Zatim je pogledao na sat i odgovorio na vlastito pitanje. - Isuse Kriste, prošao je jedan. Što radiš?
- Ispričat ću ti kad stignem kući - reče Angela.
Nakon što je spustila slušalicu, Angela se okrenula Robertsonu. - Smijem li sada otići? - razdraţljivo upita.
- Naravno - reče Robertson. - No ako vam još nešto padne na pamet, javite nam. Ţelite li da vas moj zamjenik odveze kući?
- Mislim da ću se i sama snaći - reče Angela.
Deset minuta kasnije Angela je zagrlila Davida na vratima njihove kuće.
David se prestrašio zbog sitnih sati, ali i pri pogledu na ţenu kako izlazi iz automobila s aktovkom u jednoj ruci i sačmaricom u drugoj. No ništa nije pitao o oruţju. Na trenutak je samo zagrlio Angelu. Čvrsto ga je drţala i nije ga htjela pustiti.
Kad ga je konačno pustila iz zagrljaja, Angela je skinula prljavi kaput, a aktovku i sačmaricu odnijela u dnevnu sobu. David je pošao za njom pogledavajući sačmaricu. Angela je sjela na kauč, obujmila rukama koljena i pogledala Davida.
- Ţeljela bih ostati smirena - reče ravnomjernim glasom. - Hoćeš li mi, molim te, donijeti čašu vina?
David joj odmah udovolji. Dok joj je pruţao čašu, pitao je ţeli li štogod pojesti.
Angela je odmahnula glavom i otpila gutljaj vina. Objema je rukama drţala čašu.
Kontroliranim je glasom Angela počela pričati Davidu o napadu. No nije daleko stigla. Njezine su se emocije pretvorile u grčeviti plač. Pet minuta nije mogla govoriti. David ju je zagrlio i govorio da je on za to kriv; nije joj uopće smio , dopustiti da tako kasno ostane u bolnici.
Angela se polako pribrala. Nastavila je priču gutajući suze. Kad je stigla do mjesta o tome kako je Robertson došao s njom razgovarati, obuzeo. ,ju je bijes.
- Ne mogu vjerovati kakav je taj čovjek - promuca Angela. - Tako me je razbjesnio. Ponašao se kao da sam ja kriva.
- On je kreten - sloţi se David.
Angela posegne za aktovkom i pruţi je Davidu. Obriše suze iz očiju. - Toliko truda, a preparati nisu pokazali ništa naročito - reče. - U mozgu nije bilo tumora. Bilo je nešto perivaskularne upale, ali ništa određeno. Nekoliko ţivčanih stanica činilo se oštećeno, ali to se moglo dogoditi i poslije smrti.
- Nikakvih znakova infektivne bolesti? - upita David.
Angela odmahne glavom. - Donijela sam preparate kući za slučaj da ih sam ţeliš pogledati - reče.
- Vidim da si nabavila sačmaricu - primijeti David.
- Napunjena je - upozori ga Angela - zato pazi. I ne brini. Sutra ću s Nikki razgovarati o tome.
Oboje je poskočilo na iznenadni prasak i zvuk razbijenog stakla. Rusty je počeo lajati iz Nikkine sobe, a potom se sjurio niza stube. David je uzeo sačmaricu.
- Osigurač je odmah iznad okidača - reče Angela.
David je pošao naprijed, a Angela ga je slijedila kroz zamračenu dnevnu sobu.
David je upalio svjetlo. Četiri stakalca izbočenog prozora, zajedno s okvirićima, bila su razbijena. Na podu, samo nekoliko koraka od mjesta na kojem su stajali, nalazila se cigla. Za ciglu je bila pričvršćena kopija poruke što su je primili prethodne večeri.
- Zvat ću policiju - reče Angela. - Ovo je previše.
Dok su čekali da policija stigne, David je smjestio Angelu u naslonjač.
- Jesi li danas poduzela nešto u vezi s umorstvom Hodgesa? upita David.
- Nisam - obrambenim će tonom Angela. - Pa, zapravo me nazvao medicinski istraţitelj.
- Jesi li s nekim razgovarala o Hodgesu? - upita David.
- Spomenulo se njegovo ime kad sam razgovarala s Robertsonom - reče Angela.
- Večeras? - iznenađeno upita David.
- Danas poslije podne - reče Angela. - Svratila sam u policijsku postaju nakon što sam kupila sačmaricu. Htjela sam razgovarati s Robertsonom.
- Zašto? - ojađeno će David. - Nakon onoga što se jučer dogodilo ispred crkve, čudi me da si imala petlje posjetiti čovjeka.
- Ţeljela sam se ispričati - reče Angela. - No to je bila pogreška. Robertson ne kani ništa učiniti glede Hodgesova ubojice.
- Angela - molećivo će David - moramo se prestati upletati u tu stvar s Hodgesom. Nije vrijedno truda. Poruka na vratima je jedno; cigla kroz prozor je nešto posve drugo. '
Na zidu su zaigrala svjetla automobilskih farova kad su policijska kola skrenula na kolni prilaz.
- Barem nije došao Robertson - rekla je Angela kad su vidjeli policajca koji im je prilazio.
Policajac se predstavio kao Bill Morrison. Od samog je početka bilo jasno da nije posebno zainteresiran za istraţivanje najnovijeg događaja u domu obitelji Wilson. Postavljao je samo pitanja nuţna za ispunjavanje obrasca.
Kad je bio spreman za odlazak, Angela ga je pitala kani li uzeti ciglu.
- Nisam namjeravao - odgovori Bill.
- Što je s otiscima prstiju? - upita Angela.
Bill prijeđe pogledom s Angele na Davida, a potom opet na Angelu. Na licu mu se pojavio izraz iznenađenja i zbunjenosti. - Otisci prstiju? - upita.
- Što je tako čudno? - upita Angela. - Ponekad je moguće izvući otiske prstiju sa stvari kao što su kamen i cigla.
- Pa, ne znam hoćemo li ovako nešto slati drţavnoj policiji - reče Bill.
- Za svaki slučaj, donijet ću vam vrećicu - reče Angela. Otišla je u kuhinju.
Kad se vratila, nosila je plastičnu vrećicu. Okrenuvši je naopako, sagnula se i podigla ciglu. Pruţila je Billu vrećicu.
- Evo - reče Angela. - Sad ste pripremljeni ako slučajno odlučite pokušati riješiti zločin.
Bill kimne i pođe do svog automobila. Angela i David gledali su kako nestaje niz kolni prilaz.
- Gubim povjerenje u mjesnu policiju - reče David. - Ja ga nisam ni imala - reče Angela.
- Ako je Robertson jedina osoba s kojom si danas razgovarala o Hodgesu, pitam se tko je odgovoran za ovu ciglu što je doletjela kroz prozor.
- Misliš li da je to ~mogla policija učiniti? - upita Angela.
- Ne znam - reče David. - Ne mogu vjerovati da bi pošli tako daleko, ali navodi me na pomisao da znaju više no što ţele reći. Policajac Bill se sigurno nije uzbuđivao zbog događaja.
- Počinjem misliti da ovaj gradić nije baš takva utopija kakvim smo ga smatrali - reče Angela.
David je pošao u štagalj kako bi odrezao komad šperploče i zatvorio rupu na prozoru. Kad se vratio u kuću, Angela je jela hladne ţitarice.
- Nije baš neka večera - primijeti David.
- Čudi me da sam uopće gladna - reče Angela.
Pošla je za njim u dnevnu sobu i gledala ga kako se muči s ljestvama.
- Jesi li siguran da bi trebao ovo raditi? - upita ga. Dobacio joj je ozlojeđeni pogled.
- Nisi mi ispričao kakav je bio tvoj dan - rekla je Angela kad se David popeo na ljestve. - Što je s Jonathanom Eakinsom? Kako mu je?
- Ne znam - reče David. - Više nisam njegov liječnik. - Zašto ne? - upita Angela.
- Kelley mu je odredio drugog liječnika. - Zar to moţe učiniti?
- Učinio je - odgovori David. Pokušao je poravnati komad šperploče, a potom je iz dţepa izvadio čavao. - Najprije sam bio bijesan. Sad sam rezigniran. U
tome je dobro što se više ne moram osjećati odgovornim.
- Ali ti ćeš se ipak osjećati odgovornim - reče Angela. - Poznajem te.
David je zamolio Angelu neka mu pruţi čekić, a zatim je pokušao zabiti šperploču na mjesto. Umjesto da mu to uspije, palo je još jedno staklo s prozora i rastreskalo se na podu. Zbog buke, Rusty je ponovno izjurio iz Nikkine sobe i počeo lajati na vrhu stubišta.
- Neka sve ide dovraga - reče David.
- Moţda bismo trebali razmisliti o odlasku iz Bartleta - reče Angela.
- Ne moţemo se jednostavno spakirati i otići. Imamo hipoteke i ugovore.
Nismo više slobodni kao nekada.
- Ali ništa nije onako kako smo očekivali. Oboje imamo problema na poslu.
Mene su napali. A ova me stvar s Hodgesom izluđuje.
- Moraš zaboraviti na Hodgesa - reče David. - Molim te, Angela. - Ne mogu -
reče Angela, a u očima joj se opet pojave suze. - Sad već imam i noćne more; o krvi u kuhinji. Kad god uđem onamo, razmišljam o tome, a ne mogu izbaciti iz glave činjenicu da se odgovorna osoba slobodno šeće naokolo i moţe doći ovamo kad god se sjeti. To nije nikakav ţivot, kad osjećaš da u kući moraš
imati pušku.
- Ne bismo trebali imati pušku - obrecne se David.
- Neću ovdje ostati noću kad ti odeš u bolnicu - razdraţeno će Angela. - Ne bez puške.
- Moraš biti sigurna da Nikki razumije da je ne smije dirati - reče David.
- Sutra ću s njom razgovarati o sačmarici - obeća Angela.
- Kad smo već kod Nikki - reče David - danas sam slučajno vidio Caroline na hitnom traktu. Ona je u bolnici, a ima visoku temperaturu i probleme s disanjem.
- O, nebesa, ne - reče Angela. - Zna li Nikki? - Večeras sam joj rekao - reče David.
- Boluje li od nečeg zaraznog? - upita Angela. - Ona i Nikki su jučer bile zajedno.
- Još ne znam - reče David. - Rekao sam Nikki da je ne smije posjetiti dok ne budemo znali što joj je.
- Sirota Caroline - reče Aizgela. - Jučer se činila zdravom. Boţe, nadam se da Nikki neće dobiti istu bolest.
- I ja - reče David. - Angela, imamo vaţnijih briga od tih besmislica u vezi s Hodgesovim tijelom. Molim te, zaboravimo na to, radi Nikki, ako ne radi nas.
- U redu - protiv volje će Angela. - Pokušat ću.
- Hvala nebesima - reče David. Zatim se zagleda u razbijeni prozor. - A sad, što ću s ovim?
- Kako bi bilo da staviš ljepljivu traku i plastičnu vrećicu? - predloţi Angela.
David se zagleda u nju. - Zašto se ja nisam toga sjetio? - upita.
UTORAK, 26. LISTOPADA
Ni David ni Angela nisu dobro spavali. Oboje su bili premoreni, ali su drukčije reagirali. Angela nije mogla zaspati, a David se probudio prije zore.
Zaprepastio se kad je vidio da su tek četiri sata. Osjećajući da više neće moći zaspati, David je ustao i na prstima izišao iz spavaće sobe, pazeći da ne uznemiri Angelu.
Na putu do dnevne sobe zastao je na vrhu stubišta. Čuo je neki zvuk iz Nikkitie sobe i iznenadio se kad se njegova kći pojavila na vratima.
- Zašto si budna? - šapne David.
- Sad sam se probudila - reče Nikki. - Razmišljala sam o Caroline. David je pošao u kćerkinu sobu kako bi razgovarali o njezinoj prijateljici. David joj je rekao kako vjeruje da se Caroline već mnogo bolje osjeća. Obećao je da će je pogledati čim stigne u bolnicu. Rekao je da će je nazvati i obavijestiti je o Caroline.
Kad je Nikki zakašljala iz dubine pluća, David je predloţio da obave njezinu posturalnu drenaţu. Trebalo im je gotovo pola sata. Kad su završili, Nikki je rekla da se bolje osjeća.
Zajedno su sišli u kuhinju i pripremili doručak. David je napravio slaninu i jaja, a Nikki je pripremila sitne kekse. Zapalili su vatru u kaminu pa je obrok prošao u vedrom ugođaju što je dobro djelovalo na njihovo psihičko stanje.
David je već u pet i trideset bio na svom biciklu, a u bolnicu je stigao prije šest. Putem se podsjetio da mora pozvati nekoga tko će popraviti prozor.
Nekoliko Davidovih pacijenata je još uvijek spavalo pa ih nije uznemiravao.
Pregledao je njihove kartone i odlučio ih kasnije posjetiti. Kad je virnuo u Donaldovu sobu, otkrio je da je čovjek posve budan.
- Uţasno se osjećam - reče Donald. - Cijelu noć nisam spavao. - U čemu je problem? - upita David osjetivši kako mu se ubrzavaju otkucaji bila.
Na Davidov očaj, simptomi su bili uznemirujuće poznati: grčevita bol u trbuhu uz mučninu i proljev. Usto se, baš kao i Jonathan, ţalio da mora stalno gutati.
David je nastojao ostati miran. Razgovarao je s Donaldom gotovo pola sata, postavljao podrobna pitanja o svakoj tegobi i utvrdio redoslijed pojave simptoma.
Iako su ga Donaldove tegobe podsjetile na druge preminule pacijente, njegova je povijest bolesti bila drugačija; Donald nikad nije liječen kemoterapijom.
Donaldu su u početku dijagnosticirali rak gušterače, ali je kirurški zahvat pokazao da to nije točno. Nad njim je obavljena teška operacija pod nazivom Whippleova operacija pri kojoj se uklanja gušterača, dijelovi ţeluca i crijeva, te dobar dio limfnog tkiva. Kad je tumor patološki pregledan, ustanovljeno je da je bio dobroćudan.
Budući da je imao tako tešku operaciju probavnog sustava, ali nije podvrgnut kemoterapiji koja bi mu oslabila imunološki sustav, David se nadao da su Donaldove tegobe čisto funkcionalne, a ne nagovještaj onoga što je zahvatilo Davidove zlosretne pacijente.
Nakon što je obišao sve svoje pacijente, David je nazvao prijamni ured i raspitao se za broj Carolinine sobe. Morao je proći kroz odjel intenzivne njege.
Pripremivši se na ono što bi mogao saznati, pošao je pogledati kako je Jonathan Eakins.
- Jonathan Eakins je umro jutros oko tri - rekla mu je glavna sestra. - Bolest je naglo napredovala. Činilo se da baš ništa ne pomaţe. Prava šteta. Tako mlad čovjek. To pokazuje da čovjek nikad ne zna kad će morati otići.
David je s naporom progutao slinu. Kimnuo je glavom, okrenuo se i otišao s odjela. Iako je u srcu znao da će Jonathan umrijeti, to je bilo teško prihvatiti.
David se teško mogao pomiriti s poraznom činjenicom da su mu za malo više od jednog tjedna umrla četiri pacijenta.
Malo se razvedrio kad je vidio da je Caroline dobro reagirala na liječenje intravenoznim antibioticima i na intenzivnu respiratornu terapiju.
Tempereatura joj se spustila, imala je ruţičasti ten, a njezine su plave oči sjale.
Široko se nasmiješila čim se David pojavio.
- Nikki te ţeli posjetiti - reče David. - Fino - reče Caroline. - Kada?
- Vjerojatno danas poslijepodne - reče David.
- Hoćete li joj, molim vas, reći neka mi donese čitanku i pravopis? - zamoli Caroline.
David obeća da hoće.
Kad je stigao u svoj ured, David je najprije nazvao kući. Nikki se javila na telefon. David joj je rekao da se Caroline mnogo bolje osjeća pa je Nikki moţe toga dana posjetiti. Također joj je prenio Carolininu molbu za knjige. Potom je David zamolio Nikki da slušalicu preda majci.
- Ona se tušira - reče Nikki. - Da te nazove?
- Ne, nije potrebno - reče David. - Ali ţelim da je na nešto podsjetiš. Jučer je donijela pušku. Riječ je o sačmarici. Nalazi se ispod stuba. Trebala bi ti je pokazati i upozoriti te da je ne smiješ dirati. Hoćeš li je podsjetiti da sve to učini?
- Da, tata - reče Nikki.
David je mogao zamisliti kako njegova kći koluta očima. - Ne šalim se - reče David. - Nemoj zaboraviti.
Spustivši slušalicu, David je razmislio o oruţju. Nije mu se to sviđalo. No zasad nije kanio stvarati problem od toga. Više od svega ţelio je da se Angela okani Hodgesova umorstva. Davidu je bilo sasvim dovoljno upozorenje cigla kroz prozor.
David je mir ranog jutra odlučio iskoristiti za rješavanje beskrajne papirologije što ju je za sobom povlačila njegova praksa. Kad je na stol stavio prvi obrazac, zazvonio je telefon. Zvala je pacijentica po imenu Sandra Hascher. Mlada ţena koja je bolovala od melanoma što se proširio na limfne čvorove.
- Nisam očekivala da ću odmah dobiti vas - reče Sandra. - Trenutno sam samo ja ovdje - objasni David.
Sandra mu je ispričala da je muči apsces zuba. Izvadili su joj zub, ali se infekcija pogoršala. - Ţao mi je što vas time gnjavim – nastavila je - ali temperatura mi se popela preko trideset devet stupnjeva. Pošla bih na hitni trakt, ali kad sam zadnji put onamo odvela sina, morala sam sama platiti.
CMV nije htio podmiriti račun.
- Već sam čuo tu priču - reče David. - Zašto odmah ne dođete ovamo? Smjesta ću vas primiti.
- Hvala, odmah ću doći - reče Sandra.
Apsces je bio impresivan. Cijela se strana Sandrina lica iskrivila od otekline.
Usto su limfni čvorovi ispod čeljusti narasli gotovo do veličine loptice za golf.
David je provjerio njezinu temperaturu. Doista je bila trideset devet sa tri.
- Morate doći u bolnicu - reče David.
- Ne mogu - reče Sandra. - Imam previše posla. I moj desetogodišnjak je kod kuće jer ima vodene kozice.
- Morat ćete nešto srediti - reče David. - Nikako vas ne mogu pustiti da ovakvi hodate naokolo.
David je pomno objasnio Sandri anatomiju tog područja, naglašavajući koliko je infekcija blizu mozga. - Ako infekcija zahvati vaš ţivčani sustav, imat ćemo velikih problema - reče David. - Morate bez prestanka dobivati antibiotike.
Ovo nije bezopasno.
- Dobro - uzdahne Sandra. - Uvjerili ste me.
David je nazvao prijamni ured i upozorio ih da će Sandra doći. Potom joj je dao uputnicu i poslao je kući.
Angela se uţasno osjećala. Bila je iscrpljena. Nije joj pomoglo ni nekoliko šalica kave. Bila su gotovo tri sata kad je usnula, a kad jest, nije dobro spavala.
Opet je imala noćne more u kojima se pojavilo Hodgesovo tijelo, maskirani silovatelj i cigla što je uletjela kroz prozor.
Kad se konačno probudila, s iznenađenjem je ustanovila da je David već otišao na posao.
Dok se odijevala, Angela je poţalila što je Davidu obećala da će pokušati zaboraviti na Hodgesa. Nije znala kako bi mogla jednostavno zaboraviti na njega, kako je David predloţio.
Angela je ponovno pomislila na Phila Calhouna. Još uvijek nije bilo glasa od njega. Zaključila je da se barem trebao javiti. Čak i ako nije ništa vaţno otkrio, barem joj je trebao reći što je dosad postigao.
Angela je odlučila nazvati Phila Calhouna, ali dobila je samo telefonsku sekretaricu. Odlučila je da neće ostaviti poruku pa je spustila slušalicu.
Sišavši u prizemlje, našla je Nikki u dnevnoj sobi kako vrijedno čita jednu od školskih knjiga.
- U redu - reče Angela. - Idemo gore na posturalnu drenaţu. - Već sam je obavila s tatom - reče Nikki.
- Doista? - reče Angela. - Što je s doručkom? - I to smo obavili - odgovori Nikki.
- Kad ste vas dvoje ustali? - upita Angela. - Oko četiri - reče Nikki.
Angeli nije bilo drago da je David tako rano ustao. Problemi sa spavanjem često su bili znak depresije. Nije joj se sviđala ni činjenica da je Nikki tako rano ustala.
- Kakvim ti se tata jutros činio? - upita Angela pridruţivši se Nikki u dnevnoj sobi.
- U redu - reče Nikki. - Nazvao je dok si se ti tuširala. Rekao je da se Caroline dobro osjeća pa je poslije podne mogu posjetiti.
- To su divne vijesti - reče Angela.
- Također mi je rekao neka te podsjetim na pušku - doda Nikki. - Čudno se ponašao, kao da ja ne znam što je puška.
- Zabrinut je - reče Angela. - To nije šala. Vatreno oruţje moţe biti jako opasno kad su djeca u blizini. Svake godine pogine mnogo djece, a tome je razlog vatreno oruţje što ga obitelj ima u svom vlasništvu. No u takvim je slučajevima najčešće riječ o pištoljima.
Angela je pošla u predvorje i vratila se u dnevnu sobu sa sačmaricom u ruci.
Izvadila je naboj iz komore i pokazala Nikki kako će znati da puška nije nabijena.
Angela je idućih pola sata razgovarala s Nikki o sačmarici. Dopustila je Nikki da je napne, povuče okidač, čak i da je puni i prazni. Kad su instrukcije završile, izišle su iza štaglja i svaka je ispalila metak. Nikki je rekla da joj se pucanje ne sviđa jer je od toga boli rame.
Vratile su se u kuću, a Angela je rekla Nikki da ne smije dirati pušku. Nikki joj je rekla neka ne brine jer ne ţeli s tim imati nikakva posla.
Budući da je bilo toplo i sunčano, Nikki je ţeljela biciklom poći u školu.
Angela je gledala za njom kad je krenula prema gradiću. Bila je zadovoljna što se Nikki tako dobro osjeća; barem se za nju Bartlet pokazao dobrim.
Uskoro nakon što je Nikki otišla, krenula je i Angela. Nakon što je parkirala na rezerviranom prostoru, Angela nije mogla odoljeti iskušenju da pogleda mjesto gdje je jučer napadnuta. Vratila se do šumarka koji je dijelio dva parkirališta i našla vlastite otiske stopala u blatu. Uz pomoć tih otisaka našla je mjesto gdje je pala. Potom je otkrila duboki ţlijeb što ga je u tlu ostavila čovjekova palica. Udubina je bila duboka otprilike deset centimetara. Angela ju je dotaknula prstima i stresla se. Još uvijek se ţivo sjećala prizora i zvuka kad je palica zviznula kraj njezina uha. Čak se neodređeno sjećala metalnog bljeska kako prolazi kraj nje.
Odjednom je Angela shvatila nešto o čemu ranije nije razmišljala: čovjek nije oklijevao. Da se nije otkotrljala u stranu, bio bi je udario. Čovjek je nije pokušavao silovati, ţelio ju je povrijediti, moţda čak i ubiti.
Angela se prisjetila ozljeda na Hodgesovoj lubanji što ih je pregledavala tijekom obdukcije. Hodgesa je netko udario metalnom šipkom. Njezina je glava mogla izgledati baš kao i Hodgesova!
Iako je znala da joj to nije previše mudro, Angela je nazvala Robertsona.
- Znam zašto me zovete - razdraţeno će Robertson - ali na to moţete zaboraviti. Neću onu ciglu slati u laboratorij drţavne policije radi otisaka prstiju. Ismijali bi me.
- Ne zovem vas zbog cigle - reče Angela. Objasnila mu je zašto misli da je napad na nju bio pokušaj ubojstva, a ne pokušaj silovanja. Kad je Angela završila, Robertson je bio tako tih da se pobojala da je spustio slušalicu. - Halo? - upitno izusti Angela. - Još sam ovdje - reče Robertson. - Razmišljam. Uslijedila je još jedna stanka.
- Nee, ne vjerujem - konačno će Robertson. - Taj je tip silovatelj, a ne ubojica. I ranije je imao prilike ubiti, ali nije to učinio. Dovraga, nije čak ni ozlijedio one koje je uspio silovati.
Angela se pitala da li i ţrtve silovanja tako misle, ali nije kanila o tome raspravljati s Robertsonom. Samo mu je zahvalila što ju je saslušao i spustila slušalicu.
- Kakav ljigavac! - glasno izusti Angela. Bila je glupa što je mislila da će se Robertson pozabaviti njezinom teorijom. Ipak, što je više razmišljala o napadu, postajala je sigurnija da napadačev cilj nije bio silovanje. A ako je to bio pokušaj ubojstva, morao je imati veze s njezinim zanimanjem za Hodgesov slučaj. Moţda je taj čovjek ubio Hodgesa!
Angela zadrhti. Ako je u pravu, znači da je netko vreba. Pomisao ju je uţasavala. Bez obzira što će učiniti, mora se pobrinuti da to izgleda kao odustajanje od slučaja.
Angela se pitala treba li Davidu spomenuti svoje najnovije sumnje. Bila je neodlučna. S jedne strane, nije ţeljela da među njima postoje bilo kakve tajne.
S druge pak strane, znala je da bi on to iskoristio kao još jači razlog za prestanak istraţivanja Hodgesova umorstva. Angela je zasad odlučila da će svoje sumnje povjeriti samo Philu Calhounu; ako i kad stupi s njom u vezu.
- Ja ću još malo kave - reče Traynor i drškom sudskog čekića pokaţe svoju šalicu. Kao što je bio njihov običaj, Traynor, Sherwood, Beaton i Caldwell sastali su se za doručkom prije mjesečnog sastanka bolničkog izvršnog odbora zakazanog za sljedeći ponedjeljak. Sjedili su za omiljenim Traynorovim stolom u gostionici Iron Horse.
- Situacija se popravlja - reče Beaton. - Preliminarne brojke za drugu polovicu listopada bolje su nego one za prvu polovicu. Nismo se još izvukli iz nevolja, ali je stanje daleko bolje nego u rujnu.
- Jednu krizu stavimo pod kontrolu, a već se moramo suočiti s drugom - reče Traynor. - Tome nema kraja. Kakva je to priča o noćašnjem napadu na neku liječnicu?
- Dogodilo se odmah iza ponoći - reče Caldwell. - Riječ je o novoj ţeni patologu, Angeli Wilson. Radila je do kasna.
- Na kojem dijelu parkirališta se to dogodilo? - upita Traynor. Prepustio se nervoznoj navici lupkanja čekićem po dlanu.
- Na stazi između dva parkirališta - reče Caldwell. - Jesu li onamo postavljena svjetla? - upita Traynor. Caldwell pogleda Helen Beaton.
- Ne znam - prizna Beaton. - No provjerit ćemo čim se vratimo. Naredio si neka se onamo postave svjetla, ali nisam sigurna je li to učinjeno.
- Bilo bi bolje da jest - reče Traynor. Snaţno je udario po dlanu pa je zvuk odjeknuo prostorijom. - Nisam imao sreće u nagovaranju vijećnika kad je riječ
o garaţi. Nema načina da to uopće dođe na glasovanje prije proljeća.
- Provjerila sam u Bartlet Sunu -reče Beaton. - Sloţili su se da neće pisati o pokušaju silovanja.
- Barem su oni na našoj strani - uzdahne Traynor.
- Mislim da njihovu lojalnost moţemo zahvaliti oglasima što ih objavljujemo -
reče Beaton.
- Ima li štogod novo o čemu treba raspravljati na sastanku odbora? - upita Sherwood.
- U kliničkoj se areni priprema nova bitka - reče Beaton. - Radiolozi i neurolozi poklat će se oko toga koja je grupa sluţbeno zaduţena za očitavanje MRI-a lubanje.
- Zacijelo se šališ - reče Traynor.
- Istina je - reče Beaton. - Kad bismo im dali oruţje, to bi bila borba na ţivot i smrt. Podrazumijeva dolare i ponos, teška kombinacija.
- Prokleti liječnici - s gnušanjem će Traynor. - Ni na čemu ne mogu zajednički raditi. To je gomila usamljenih rendţera, ako mene pitate.
- Što me dovodi do M.D. 91 - reče Beaton. - On kani tuţiti bolnicu zbog oduzimanja dozvole.
- Neka tuţi - reče Traynor. - Već mi je čak dosta insistiranja medicinskog osoblja da se te kompromitirane liječnike zove šiframa. Dovraga, kompromitirani liječnik je sam po sebi eufemizam.
- To je jedino što je novo - reče Beaton. Traynor pogleda ostale za stolom. - Još
nešto?
- Jučer poslijepodne imao sam neobičnoga gosta - reče Sherwood. - Posjetio me privatni istraţitelj po imenu Phil Calhoun.
- I mene je posjetio - reče Traynor.
- Čini me nervoznim - reče Sherwood. - Postavio je mnogo pitanja o Hodgesu.
- I meni - reče Traynor.
- Problem je bio u tome što je izgledalo da već prilično toga zna reče Sherwood. - Nisam mu ţelio davati nikakve informacije, ali nisam htio ni da stekne dojam kako nastojim nešto sakriti.
- Točno sam se tako i ja osjećao - reče Traynor. - Mene nije posjetio - reče Beaton.
- Što mislite, tko ga je unajmio? - upita Sherwood.
- Pitao sam ga - reče Traynor. - Nagovijestio je da je to učinila obitelj.
Pretpostavio sam da misli na Claru pa sam je nazvao. Rekla je da ništa ne zna o Philu Calhounu. Potom sam nazvao Waynea Robertsona. Calhoun ga je već ranije posjetio. Wayne drţi da ga je najvjerojatnije unajmila Angela Wilson, naša nova patologinja.
- To ima smisla - reče Sherwood. - Došla je k meni i raspitivala se o Hodgesu.
Jako se uzrujala što je njegovo tijelo otkriveno u njezinoj kući.
- To je neobična podudarnost - reče Beaton. - Ţena doista ima nevolja; najprije je u njezinoj kući pronađeno tijelo, a potom ju je netko pokušao silovati.
- Moţda će pokušaj silovanja smanjiti njezino zanimanje za Hodgesa - reče Traynor. - Bilo bi ironično da nešto pozitivno proiziđe iz nečeg tako potencijalno negativnog.
- Što ako Phil Calhoun otkrije tko je ubio Hodgesa? - upita Caldwell.
- To bi mogao biti problem - reče Traynor. - Ali prošlo je više od osam mjeseci.
Kakvi su izgledi? Trag se dosad već prilično ohladio. Kad je sastanak završio, Traynor je otpratio Helen Beaton do automobila. Ţelio je znati je li se predomislila kad je riječ o njihovu odnosu.
- Nisam - reče Beaton. - A ti?
- Ne mogu se sada razvesti od Jacqueline - reče Traynor. - Ne dok mi je sin na fakultetu. No kad diplomira...
- Dobro - prekine ga Beaton. - Tada ćemo razgovarati.
Dok je Helen Beaton vozila prema bolnici, ojađeno je odmahnula glavom. -
Muškarci! - razdraţeno izusti.
Nakon što je otpratio svog posljednjeg pacijenta za taj dan, David je prešao hodnik i ušao u ured. Nikki je sjedila za stolom i prelistavala jedan od njegovih medicinskih časopisa. Davidu se sviđala činjenica da je zanima medicina. Nadao se da će imati priliku studirati medicinu, ako ne izgubi zanimanje.
- Jesi li spreman? - upita Nikki. - Idemo.
Trebalo im je samo nekoliko minuta do bolnice i uza stube. Kad su ušli u Carolininu sobu, njezino se lice razvedrilo. Bila je posebno zadovoljna što se Nikki sjetila donijeti knjige što ih je zatraţila. Caroline je bila izvrsna učenica, baš kao i Nikki.
- Pogledajte što mogu učiniti - reče Caroline. Ispruţila je ruke, uhvatila se za šipku iznad glave i sasvim se podigla s kreveta tako da je noge ispruţila preda se.
David je zapljeskao. Taj je pothvat zahtijevao veliku snagu, veću no što je David pretpostavio da je imaju njezine mršave ruke. Caroline se nalazila u velikom ortopedskom krevetu s okvirom iznad uzglavlja. David je pretpostavio da su je ondje smjestili zabave radi, jer je dijete očito uţivalo.
- Pogledat ću svoje pacijente - reče David. Priprijetio je prstom. - Neću se dugo zadrţati, a vi nemojte maltretirati sestre, u redu?
- U redu - reče Nikki, a potom se ona i Caroline nasmiju. David je krenuo ravno u sobu Donalda Andersona. Nije ga zabrinjavalo njegovo stanje jer je tijekom dana redovito nazivao i raspitivao se o njemu. Uvijek je dobivao isti odgovor: šećer u krvi se spustio na normalu, a probavne su se smetnje ublaţile.
- Kako ste, Donalde? - pitao je David kad je stigao k njemu. Donald je leţao na leđima. Njegovo je uzglavlje bilo uzdignuto pa je počivao pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. Kad je David progovorio, polako je okrenuo glavu u stranu, ali nije odgovorio.
- Kako se osjećate? - glasnije upita David.
Donald je promrmljao nešto nerazumljivo. David je ponovno pokušao razgovarati s njim, ali je brzo shvatio da je čovjek dezorijentiran.
David ga je pomno pregledao. Pozorno je poslušao njegova pluća, ali nije bilo nikakvih neobičnih zvukova, što je značilo da su mu pluća čista. Pošao je do prostorije medicinskih sestara i naredio hitne pretrage šećera u krvi.
Dok se to obavljalo, David je obišao svoje preostale pacijente. Svi su se dobro osjećali, čak i Sandra. Iako je primala antibiotike manje od dvanaest sati, tvrdila je da se bol u njezinoj čeljusti ublaţila. Kad ju je David pregledao, učinilo mu se da je oteklina ostala jednako velika, ali je poboljšanje općeg stanja ohrabrivalo. Nije promijenio liječenje. Druga dva pacijenta tako su se dobro oporavila da im je rekao kako idućega dana mogu poći kući.
Dok je završavao upisivanje podataka u karton posljednjeg pacijenta, odjelna tajnica mu je pod nos stavila rezultat Donaldove pretrage. Razina šećera u krvi bila je normalna. David je uzeo papirić i proučio ga. Nije ţelio da nalaz bude normalan. Ţelio je da to bude objašnjenje za promjenu Donaldova mentalna stanja.
David se polako zaputio natrag prema Donaldovoj sobi, razmišljajući o njegovom stanju. Jedino objašnjenje kojeg se David mogao sjetiti bilo je to da se Donaldov šećer naglo podigao ili spustio, a potom se vratio na normalu.
Me$utim, u takvim se situacijama pacijentovo mentalno stanje popravljalo istodobno kad i šećer u krvi.
David je još uvijek razmatrao mogućnosti kad se vratio u Donaldovu sobu.
Kad je ugledao Donalda, David je s posvemašnjom nevjericom zurio u čovjeka. Donaldovo je lice postalo zagasito plavo, a glava nenormalno zabačena unatrag. Tamna krv cijedila se iz napola otvorenih usta. Njegovo je tijelo bilo samo dijelom pokriveno; posteljina se sva ispremiješala.
Davidov početni šok brzo se pretvorio u pokret. Upozorio je sestre da je došlo do napadaja i počeo kardiopulmonarnu reanimaciju. Stigla je ekipa za reanimaciju i dala se na posao. Čak je došao i Donaldov kirurg, dr. Albert Hillson. Baš je obilazio svoje pacijente kad je čuo što se događa.
Pokušaj reanimacije je ubrzo obustavljen. Bilo je očito da je Donald dobio napadaj i prestao disati otprilike petnaest do dvadeset minuta prije no što ga je David našao. Budući da je prošlo toliko vremena bez kisika u mozgu, nije bilo nade. David je Donalda proglasio mrtvim u sedamnaest i petnaest.
David je bio očajan jer je izgubio još jednog pacijenta, ali se prisilio da to ne pokaţe. Dr. Hillson je izrazio svoje ţaljenje, ali je pruţio i podršku. Rekao je kako je veliki uspjeh što je Donald i toliko poţivio. Kad je stigla Shirley Anderson sa svoja dva malena sina, rekla je isto.
- Hvala vam što ste bili tako ljubazni prema njemu - Shirley je rekla Davidu dok je brisala oči. - Postali ste njegov najdraţi liječnik. Nakon što je David učinio sve što je mogao, pošao je po Nikki u
Carolininu sobu. Osjećao se obamrlim. Sve se tako brzo dogodilo.
- Barem znaš zašto je taj pacijent umro - rekla je Angela kad je David opisao što se dogodilo Donaldu Andersonu. Sjedili su u dnevnoj sobi. Već su večerali, a Nikki je pošla u svoju sobu pisati zadaću.
- Ali ne znam - poţali se David. - Sve se tako brzo dogodilo. - Hej, čekaj malo -
reče Angela. - Mogu razumjeti tvoju zbunjenost kad je riječ o drugim pacijentima. Ali ne u ovom slučaju. Donaldu Andersonu preuredili su ili uklonili većinu organa u trbušnoj šupljini. Stalno je bio u tvojoj ordinaciji ili u bolnici. Nikako ne moţeš sebe kriviti za njegovu smrt.
- Više ne znam što bih mislio - reče David. - Istina je; neprestano je lebdio na rubu sa svojim čestim infekcijama i dijabetesom. Ali zašto napadaj?
- Njegov šećer se kretao iz krajnosti u krajnost - reče Angela. - Moţda je dobio kap? Ţelim reći, ima bezbroj mogućnosti.
Oboje su se trgnuli kad se oglasio telefon. David je refleksno posegnuo za slušalicom. Bojao se da zove bolnica s novim lošim vijestima. Laknulo mu je kad je čovjek s druge strane zatraţio Angelu.
Angela je odmah prepoznala glas. Zvao je Phil Calhoun.
- Ţao mi je što vam se nisam prije javio - reče Calhoun. - Imao sam mnogo posla, ali sad bih ţelio razgovarati.
- Kada? - upita Angela.
- Pa, sjedim u gostionici Horse Inn - reče Calhoun. - To je blizu. Zašto ne bih došao k vama?
Angela pokrije slušalicu. - To je privatni istraţitelj, Phil Calhoun objasni. - Ţeli doći ovamo.
- Mislio sam da si odustala od Hodgesova umorstva - reče David. - Jesam -
reče Angela. - Ni s kim nisam razgovarala.
- U tom slučaju, što je s Philom Calhounom? - upita David.
- Ni s njim nisam razgovarala - reče Angela. - Ne od subote. Ali već sam mu platila. Mislim da bismo barem trebali čuti što je saznao. David rezignirano uzdahne. - Kako hoćeš - reče.
Petnaest minuta kasnije, kad se Phil Calhoun pojavio na vratima, David se pitao što je obuzelo Angelu kad ga je opisala kao profesionalca. Davidu se činio sve samo ne profesionalcem, s crvenom bejzbolskom kapom postavljenom naopako i košuljom od flanela. Čak nije imao vezica na cipelama.
- Drago mi je - rekao je Calhoun dok se rukovao s Davidom. Sjedili su u dnevnom boravku na otrcanom starom namještaju što su ga donijeli iz Bostona. Golema je prostorija podsjećala na jeftinu plesnu dvoranu s tako oskudnim, jadnim namještajem. Plastična vrećica zalijepljena na prozoru nije popravljala situaciju.
- Zgodna kuća - reče Calhoun osvrnuvši se oko sebe.
- Još uvijek nismo nabavili potreban namještaj - reče Angela. Pitala je Calhouna ţeli li štogod popiti. Rekao je da bi rado popio pivo, ako joj nije teško.
Kad je Angela otišla po pivo, David je nastavio proučavati posjetitelja.
Calhoun je bio stariji no što je David očekivao. Sijeda je kosa stršila ispod crvene kape koju Calhoun nije ni pokušao skinuti.
- Hoće li vam smetati ako pušim? - upita Calhoun i izvadi svoje cigare.
- Ţao mi je, ali smeta nam - reče Angela vrativši se u sobu. Pruţila je Calhounu pivo. - Naša kćerka ima problema s dišnim organima. - Nema problema - spremno će Calhoun. - Ţelio sam vas upoznati s razvojem istrage.
Dobro napreduje, iako je potrebno uloţiti dosta truda. Dr. Dennis Hodges nije bio najpopularniji čovjek u gradiću. Zapravo, čini se da ga je mrzilo pola stanovnika, iz ovog ili onog razloga.
- To već znamo - reče David. - Nadam se da imate određenijih podataka koji bi opravdali ono što naplaćujete po satu.
- Davide, molim te! - reče Angela. Iznenadila ju je Davidova nepristojnost.
- Moje je mišljenje - nastavi Calhoun ignorirajući Davidovu primjedbu - da dr.
Hodgesa nije bilo briga što drugi misle o njemu, ili je bio društveno neprilagođen. Kao pravi stanovnik New Englanda, vjerojatno je riječ o kombinaciji jednog i drugog. - Calhoun se tiho nasmije, a potom otpije gutljaj piva.
- Napravio sam popis potencijalnih sumnjivaca - nastavi Calhoun - ali nisam još sa svima razgovarao. No postaje zanimljivo. Ovdje se događa nešto čudno.
Osjećam u kostima.
- S kim ste razgovarali? - upita David. U njegovu se glasu još uvijek osjećala grubost koja je smetala Angeli, ali ništa nije rekla.
- Samo s nekolicinom, zasad - reče Calhoun. Podrigne se. Nije se ni pokušao ispričati ili pokriti usta. David pogleda Angelu. Ona se pretvarala da ništa nije opazila.
- Razgovarao sam s nekoliko šefova u bolnici - dalje će Calhoun. -
Predsjedavajućim bolničkog odbora, Traynorom, i njegovim zamjenikom, Sherwoodom. Obojica su imala razloga mrziti Hodgesa.
- Nadam se da namjeravate razgovarati s dr. Cantorom - reče Angela. - Čula sam da je on odista mrzio Hodgesa.
- Cantor je na popisu - uvjeravao ju je Calhoun. - No ţelio sam početi na vrhu i poći prema dolje. Sherwood se s njim sukobio zbog komada zemlje.
Traynorov je razlog bio daleko osobniji.
Calhoun je dalje objasnio trokut Traynor-Hodges-Van Slyke, a završio je samoubojstvom Sunny Traynor, Traynorove sestre.
- Kako uţasna priča - primijeti Angela.
- Podsjeća na televizijsku melodramu - sloţi se Calhoun. - No čovjek bi pomislio da bi Traynor nešto poduzeo protiv Hodgesa u ono vrijeme, a ne sada, ako je to smatrao potrebnim. Osim toga, Hodges je osobno izabrao Traynora za upravitelja bolnice, i to godinama nakon samoubojstva. Sumnjam da bi to učinio da je među njima još uvijek postojala zla krv. A Van Slykeovo dijete, Werner, danas radi za bolnicu.
- Werner Van Slyke je u rodu s Traynorom? - začudi se David. - Dakle to miriše na nepotizam.
- Moguće - reče Calhoun. - No Werner Van Slyke, mlađi, dugo je bio u prijateljskim odnosima s Hodgesom. Njegovo mjesto u bolnici vjerojatno je više rezultat Hodgesova upliva nego Traynorova. U svakom slučaju, mislim da Traynor nije ubojica.
- Kako moţete biti tako sigurni? - upita Angela.
- Ni u što ne mogu biti siguran, osim da je Hodges ubijen - reče Calhoun. -
Ostalo su sve nagađanja.
- Sve je ovo jako zanimljivo - reče David - no jeste li otkrili tko bi mogao biti ubojica, ili barem smanjili popis?
- Ne, još nisam - reče Calhoun.
- Koliko smo potrošili da bismo stigli do ovog sumnjivog raskriţja? - upita David.
- Davide! - prasne Angela. - Mislim da nisi pošten. Čini mi se da ~ je gospodin Calhoun u kratkom vremenu mnogo saznao. Drţim da je sad najvaţnije pitanje vjeruje li on da se slučaj moţe riješiti.
- S tim se mogu sloţiti - reče David. - Koja je vaša profesionalna procjena, gospodine Calhoun?
- Mislim da mi je potrebna cigara - reče Calhoun. - Hoće li vam smetati ako sjednemo vani?
Nekoliko minuta kasnije smjestili su se na terasi. Calhoun je bio jako zadovoljan pušenjem i još jednim pivom.
- Mislim da se slučaj svakako moţe riješiti - reče. Njegovo bi široko, debeljuškasto lice svako toliko rasvijetlio ţar cigare. – Morate nešto znati o malenim gradićima New Englanda; imaju više sličnosti nego razlika.
Poznajem te ljude i razumijem njihove motive. Likovi su uglavnom isti u svim gradićima, samo su imena drukčija. Svi zabadaju nos u svačije poslove.
Drugim riječima, siguran sam da neki ljudi znaju tko je ubojica. Problem je navesti nekoga da progovori. Slutim da je bolnica na neki način umiješana, a nitko ne ţeli nauditi toj ustanovi. A postoji mogućnost da joj se naudi jer je bolnica Hodgesovo ţivotno djelo.
- Kako ste dosad došli do informacija? - upita Angela. - Mislila sam da su ovdašnji stanovnici šutljivi, nevoljko se odlučuju na razgovor.
- To je općenito točno - reče Calhoun. - No neki od najboljih poznavatelja gradskih govorkanja slučajno su moji prijatelji: vlasnica knjiţare, ljekarnik, barmen i knjiţničarka. Oni su zasad bili moji izvori. Sad jednostavno moram početi s postupnom eliminacijom. No prije nego počnem, moram vas nešto pitati. Ţelite li da nastavim?
- Ne - reče David.
- Čekaj malo - reče Angela. - Rekli ste nam da se slučaj svakako moţe riješiti.
Što mislite, koliko će vremena trebati za to?
- Ne previše - odgovori Calhoun.
- To je previše neodređeno - reče David.
Calhoun podigne kapu i počeše se po glavi. - Rekao bih, u roku od jednog tjedna - reče.
- To je mnogo novca - primijeti David. - Mislim da se isplati - reče Angela.
- Angela! - preklinjućim će tonom David. - Obećala si mi da ćeš ostaviti na miru tu stvar s Hodgesom.
- Hoću - reče Angela. - Sve ću prepustiti gospodinu Calhounu. Neću razgovarati sa ţivom dušom.
- Dobri Boţe - potišteno će David zakolutavši očima od očajanja. - Ma daj, Davide - reče Angela. - Ako očekuješ da ću ţivjeti u ovoj kući, moraš me podrţati u ovome.
David je oklijevao, a potom se sjetio kompromisa. - U redu - reče. - Ovako ćemo se dogovoriti: jedan tjedan, a zatim je gotovo bez obzira na ishod.
- Dobro - reče Angela. - Dogovoreno. - Zatim se okrene Calhounu. - Budući da sad imamo vremensko ograničenje, koji je sljedeći korak?
- Prvo, nastavit ću razgovore s ljudima na popisu sumnjivih - reče Calhoun. -
Istodobno imam druga dva velika cilja. Jedan je rekonstrukcija posljednjeg dana dr. Hodgesa, pod pretpostavkom da je ubijen onoga dana kad je nestao.
Kako bih to učinio, ţelim razgovarati s Hodgesovom tajnicom - medicinskom sestrom koja je trideset pet godina radila za njega. Drugi je cilj dokopati se kopija medicinskih dokumenata što su nađeni kraj Hodgesa.
- Oni su u rukama drţavne policije - reče Angela. - Budući da ste radili za njih, zar ne moţete lako doći do kopija?
- Naţalost, ne mogu - reče Calhoun. - Drţavna je policija pretjerano oprezna kad je riječ o dokazima što ih oni čuvaju. Znam to jer sam nekoć radio u kriminalističkom odjelu u Burlingtonu. To je neka vrsta »kvake 22«. Drţavna policija koja ima stručne ljude i dokaze nije motivirana za trošenje vremena i truda na takav slučaj jer se ravna po lokalnoj policiji. Ako lokalnu policiju nije briga, drţavna policija dopušta da slučaj padne u zaborav. A jedan od razloga za nebrigu lokalne policije je taj što nemaju dokaza s kojima mogu raditi.
- Drugi je razlog taj da bi na neki način mogli biti umiješani - reče Angela.
Tada je ispričala Calhounu o cigli što je uletjela kroz prozor, o prijetećim porukama i o reakciji policije.
- To me ne čudi - reče Calhoun. - Robertson je na mom popisu. Nije podnosio Hodgesa.
- To sam znala - reče Angela. - Čula sam da je Robertson smatrao Hodgesa krivim za smrt svoje ţene.
- Ne bih rekao da je ta priča naročito vaţna - reče Calhoun. - Robertson nije toliko glup. Mislim da mu je ţalosna sudbina njegove ţene samo posluţila kao izlika. Mislim da je Robertsonovu ljutnju na Hodgesa više izazvalo liječnikovo ponašanje, za koje znamo da nije bilo posebno diplomatsko.
Kladio bih se u posljednji dolar da je Hodges znao kakav je Robertson hvalisavac i nikad ga nije poštovao. Iskreno sumnjam da je Robertson ubio Hodgesa, ali dok sam s njim razgovarao, imao sam čudan osjećaj. Zna nešto što mi nije rekao.
- S obzirom na način kako policija zanemaruje taj slučaj, sigurna sam da su umiješani - reče Angela.
- To me podsjeća na slučaj kad sam bio u drţavnoj policiji - reče Calhoun nakon što je povukao još jedan dugi dim iz cigare. - Također se radilo o umorstvu u malenom gradu. Bili smo sigurni da cijeli gradić, uključujući i lokalnu policiju, zna tko je počinitelj, ali nitko nije ţelio reći. Na kraju smo odustali od slučaja. Ostao je neriješen do današnjega dana.
- Zašto mislite da će Hodgesov slučaj biti drukčiji? - upita David. - Zar se ne bi i ovdje mogla dogoditi ista stvar?
- Ni slučajno - reče Calhoun. - U slučaju što sam vam ga spomenuo, ţrtva je bio ubojica i lopov. Hodges je nešto drugo. Mnogo ga je ljudi mrzilo, ali ima i onih koji misle da je on jedan od gradskih junaka. Dovraga, ovo je jedina velika bolnica u New Englandu koja se ne nalazi u velikom gradu, a Hodges je osobno zasluţan za njezino postojanje. Mnogi ljudi ţive od onoga što je Hodges ovdje stvorio. Ne brinite, ovaj će se slučaj riješiti. U to nema sumnje.
- Kako ćete uspjeti doći do kopija Hodgesovih papira, ako ih sami ne moţete uzeti? - upita Angela.
- Vi to morate obaviti - reče Calhoun. - Ja? - začudi se Angela.
- To nije dio dogovora - reče David. - Ona se ne smije miješati u istragu. Ne ţelim da bilo s kim razgovara. Ne dok nam cigle stiţu kroz prozor.
- Neće biti nikakve opasnosti - ustvrdi Calhoun. - Zašto ja? - upita Angela.
- Jer ste liječnica i zaposleni ste u bolnici - odgovori Calhoun. Ako se pojavite u kriminalističkom odjelu u Burlingtonu, pokaţete odgovarajuće identifikacijske isprave i kaţete da vam kopije dokumenata trebaju radi njege pacijenata, začas će vam udovoljiti. Uvijek se izlazi u susret zahtjevima sudaca i liječnika. Znam to. Kao što sam rekao, nekad sam ondje radio.
- Pretpostavljam da odlazak u upravu drţavne policije ne moţe biti jako opasan - reče Angela. - To nije izravno uplitanje u istragu. - 'Valjda je u redu -
reče David. - Pod uvjetom da ne postoji
nikakva mogućnost uvaljivanja u nevolje s policijom.
- Nikakva - reče Calhoun. - Najgore što se moţe dogoditi je da joj ne daju kopije.
- Kada? - upita Angela.
- Moţete li sutra? - predloţi Calhoun.
- To ću morati obaviti tijekom pauze za ručak - reče Angela.
- Doći ću po vas u podne ispred bolnice - reče Calhoun. Ustane i zahvali za pivo.
Angela se ponudila da će otpratiti Calhouna do kamioneta, a David se vratio u kuću.
- Nadam se da nisam kriv za nesuglasice između vas i vašeg muţa - rekao je Calhoun kad su se pribliţili vozilu. - Čini se da uopće nije zadovoljan mojom istragom.
- To neće biti problem - reče Angela. - No morat ćemo se drţati dogovora.
- Jedan bi tjedan trebao biti sasvim dovoljan - reče Calhoun.
- Htjela sam vam još nešto reći - reče Angela. Objasnila mu je svoju teoriju o napadu na nju.
- Hmmm - izusti Calhoun. - Ovo postaje zanimljivije no što sam očekivao.
Doista morate istraţivanje posve prepustiti meni.
- To i kanim - reče Angela.
- Pazio sam da nitko ne sazna kako ste me vi unajmili - reče Calhoun.
- Zahvalna sam vam zbog diskrecije.
- Moţda bih vas sutra trebao čekati na parkiralištu iza knjiţnice, a ne ispred bolnice - reče Calhoun. - Nema smisla riskirati.
SRIJEDA, 2'7. LISTOPADA
David i Angela su se zabrinuli kad se Nikki probudila s kongestijom i dubokim, vlaţnim kašljem. Oboje su se bojali da bi mogla dobiti istu bolest od koje se razboljela Caroline. David se posebno kajao što je dopustio da Nikki prethodnoga dana posjeti Caroline.
Unatoč posebnoj pozornosti što su je tog jutra posvetili Nikkinoj respiratornoj terapiji, nije joj bilo bolje. Na veliko Nikkino razočaranje, David i Angela su odlučili da neće poći u školu. Nazvali su Alice, a ona je pristala doći na cijeli dan.
Budući da je već bio napet zbog događaja kod kuće, David je bio prilično nervozan kad je počeo s vizitom. Bojao se posjetiti svoje pacijente, a tome su razlog bile mnoge nedavne smrti. No njegovi su strahovi bili neutemeljeni.
Svi su se dobro osjećali. Čak je i Sandri bilo puno bolje.
- Vaša je oteklina splasnula - rekao joj je David dok je njeţno opipavao njezino lice.
- Osjećam da je tako - reče Sandra.
- A temperatura vam se spustila ispod trideset osam stupnjeva nastavi David.
- Drago mi je - reče Sandra. - Hvala vam. Čak vas neću gnjaviti pitanjem kad ćete me pustiti kući.
- Vrlo mudro - nasmije se David. - Indirektan pristup je često učinkovitiji nego direktan. No mislim da vas moramo zadrţati dok ne budemo sto posto sigurni da je infekcija pod kontrolom.
- O, dobro - reče Sandra glumeći razdraţenost. - No ako moram ostati, moţete li mi učiniti uslugu?
- Svakako - reče David.
- Električne kontrole na mom krevetu više ne rade - reče Sandra. - Rekla sam sestrama, ali one tvrde da tu ništa ne mogu učiniti.
- Pokušat ću nešto - obeća David. - Bojim se da je to ovdje uobičajeni problem.
Odmah ću se raspitati. Ţelimo da vam bude što je moguće udobnije.
Vrativši se do prostorije medicinskih sestara, David je našao Janet Colburn i poţalio se zbog kreveta. - Zar se doista baš ništa ne moţe učiniti? - upita David.
- Tako nam je rekla sluţba odrţavanja kad smo im javili - odgovori Janet. -
Nisam se ţeljela prepirati s čovjekom. Dovoljno je teško samo razgovarati s njim. A iskreno rečeno, zasad nemamo drugog kreveta na raspolaganju.
David nije mogao vjerovati da će morati potraţiti Van Slykea zbog još jedne pojedinosti koja spada u nadleţnost sluţbe odrţavanja. No činilo se da moţe poći pitati zašto se krevet ne moţe popraviti, ili se obratiti izravno Helen Beaton. Situacija mu se činila apsurdnom.
David je našao Van Slykea u njegovom uredu bez prozora.
- Gore imam pacijenticu kojoj su rekli da se njezin krevet ne moţe popraviti -
razdraţeno će David nakon kratkog kucanja. - O čemu je riječ?
- Bolnica je kupila loše krevete - reče Van Slyke. - To je prava noćna mora za odrţavanje.
- Ne moţe se popraviti? - upita David.
- Moţe se popraviti, ali će se ponovno pokvariti - reče Van Slyke. - Ţelim da se popravi - reče David.
- Učinit ćemo to kad budemo imali vremena - reče Van Slyke. - Nemojte me gnjaviti. Imam vaţnijeg posla.
- Zašto ste tako neljubazni? - upita David.
- Vidi tko govori - reče Van Slyke. - Vi ste došli ovamo vikati na mene, a ne obrnuto. Ako vas nešto muči, obratite se upravi.
- Hoću - reče David. Okrenuo se i popeo stubama s namjerom da pođe ravno do Helen Beaton. No kad je stigao u predvorje, ugledao je dr. Pilsnera kako ulazi u bolnicu i ide prema glavnom stubištu.
- Berte! - dovikne David. - Moţemo li načas razgovarati? Dr. Pilsner zastane.
David mu priđe, opiše Nikkinu kongestiju i počne ga pitati misli li da bi Nikki trebala početi s oralnim uzimanjem antibiotika. No prekinuo se usred rečenice. Opazio je da je dr. Pilsner uzrujan; jedva je slušao ono što mu David govori.
- Zar nešto nije u redu? - upita David.
- Ţao mi je - reče dr. Pilsner. - Rastresen sam. Stanje Caroline Helmsford se tijekom noći neočekivano pogoršalo. Gotovo sam cijelu noć proveo ovdje.
Samo sam se kući otišao istuširati i preodjenuti.
- Što se dogodilo? - upita David.
- Dođi sam pogledati - reče dr. Pilsner. Pošao je uza stube. David je morao trčkarati kako bi ga sustigao.
- Nalazi se na odjelu intenzivne njege - objasni dr. Pilsner. Počelo je s napadajem, za ime svijeta.
David uspori korake. Tada je morao potrčati kako bi uhvatio pedijatra koji je ţustro hodao. Davidu se nije sviđala pomisao da je Caroline imala napadaj.
To mu je dozvalo u sjećanje mučne situacije s njegovim pacijentima.
- Potom se naglo razvila pneumonija - nastavi dr. Pilsner. - Sve sam pokušao.
Ništa nije pomagalo.
Stigli su na odjel intenzivne njege. Dr. Pilsner je oklijevao oslonivši se na vrata. Uzdahnuo je od umora. - Bojim se da je sada u septičnom šoku.
Moramo umjetno odrţavati njezin krvni tlak. Uopće ne izgleda dobro. Bojim se da ću je izgubiti.
Ušli su u sobu. Caroline je bila u komi. Iz usta joj je izlazila cjevčica spojena s respiratorom. Tijelo su joj pokrivale ţice i cjevčice za infuziju. Monitori su snimali njezino bilo i krvni tlak. David je zadrhtao pri pogledu na bolesno dijete. U mislima je na Carolininu mjestu vidio Nikki, a ta ga je slika uţasavala.
Medicinska sestra zaduţena za Caroline podnijela je saţeti izvještaj. Ništa se nije popravilo tijekom jednog sata koliko je dr. Pilsner bio odsutan. Čim je dr.
Pilsner dobio sve podatke, on i David su pošli do središnjeg pulta. David je iskoristio priliku kako bi s njim razgovarao o Nikkinu stanju. Dr. Pilsner je slušao i potom se sloţio da su potrebni oralni antibiotici. Predloţio je vrstu i doziranje.
Prije odlaska s odjela, David je pokušao ohrabriti dr. Pilsnera. David je itekako dobro znao kako se pedijatar osjeća.
Prije nego je počeo primati pacijente u ordinaciji, David je nazvao Angelu kako bi je obavijestio o Nikkinim antibioticima. Potom joj je rekao za Caroline.
Angela je ostala bez riječi.
- Misliš li da će umrijeti? - upita Angela. - To misli dr. Pilsner - reče David.
- Nikki je jučer bila s njom - reče Angela.
- Ne moraš me podsjećati - reče David. - Ali tada se Caroline mnogo bolje osjećala. Nije imala povišenu temperaturu.
- O, Boţe! - izusti Angela. - Čini se da dolazi jedna nesreća za drugom. Moţeš
li ti poći po antibiotike za Nikki i odnijeti ih kući tijekom pauze za ručak?
- U redu - spremno će David.
- Ja ću poći u Burlington kako smo planirali - reče Angela. - Ipak ideš? - upita David.
- Naravno - reče Angela. - Calhoun me je nazvao kako bismo potvrdili dogovor. Očito je već razgovarao s policajcem koji vodi kriminalistički odjel u Burlingtonu.
- Ţelim ti ugodan put - reče David. Spustio je slušalicu prije nego je dospio reći nešto što bi kasnije poţalio. Mučili su ga Angelini prioriteti. Dok je on bolestan od brige zbog Caroline i Nikki, ona je i dalje opsjednuta slučajem Hodges.
- Zahvalan sam vam što ste me primili - rekao je Calhoun kad se smjestio na stolici ispred Beatonina stola. - Kao što sam rekao vašoj tajnici, imam samo nekoliko pitanja.
- I ja imam jedno pitanje za vas - reče Beaton.
- Tko će prvi? - upita Calhoun. Potom podigne paket cigara. - Smijem li pušiti?
- Ne, ne smijete pušiti - reče Beaton. - U ovoj se bolnici ne puši. I mislim da bih ja prva trebala postaviti pitanje. Odgovor bi mogao utjecati na duţinu ovog razgovora.
- Svakako - reče Calhoun. - Vi pitajte prvi. - Tko vas je unajmio? - upita Beaton.
- To nije pošteno pitanje - reče Calhoun. - Zašto ne?
- Jer moji klijenti imaju pravo na privatnost - reče Calhoun. - Sad je na meni red. Koliko sam shvatio, dr. Hodges je često posjećivao vaš ured.
- Ako vas smijem prekinuti - reče Beaton. - Ako vaši klijenti ţele ostati anonimni, ne vidim zašto bih trebala surađivati s vama.
- To ovisi o vama - reče Calhoun. - Naravno, ima onih koji bi se mogli pitati zašto predsjednica bolnice ne ţeli razgovarati o svom neposrednom prethodniku. Mogli bi čak pomisliti da znate tko je ubio Hodgesa.
- Hvala što ste svratili - reče Beaton. Ustane i nasmiješi se. - Nećete me navesti na razgovor, ne bez da znam tko stoji iza vas. Moja glavna briga je bolnica.
Doviđenja, gospodine Calhoun.
Calhoun ustane. - Imam osjećaj da ćemo se opet vidjeti - reče. Calhoun je izišao iz upravnih prostorija i spustio se u podrum. Sljedeći na njegovu popisu bio je Werner Van Slyke. Calhoun ga je našao u bolničkoj radionici gdje je mijenjao električne motore na nekoliko bolničkih kreveta.
- Werner Van Slyke? - upita Calhoun.
- Je - ravnodušnim će glasom Van Slyke.
- Zovem se Calhoun. Imate li nešto protiv da malo popričamo? - O čemu?
- O dr. Dennisu Hodgesu - reče Calhoun.
- Ako vam ne smeta da radim - reče Van Slyke. Ponovno se okrene motorima.
- Jesu li ovi kreveti česti problem? - upita Calhoun. - Naţalost - reče Van Slyke.
- Budući da ste vi šef odjela, zašto ih sami popravljate? - upita Calhoun.
- Ţelim biti siguran da su dobro popravljeni - odgovori Van Slyke.
Calhoun se primakne radnoj klupi i sjedne na stolac. - Hoće li vam smetati ako pušim? - upita.
- Svejedno mi je - reče Van Slyke.
- Mislio sam da je u bolnici zabranjeno pušenje - reče Calhoun i izvadi cigaru.
Ponudio je jednu Van Slykeu. Van Slyke je zastao kao da o tome duboko razmišlja. Potom je uzme. Calhoun pripali Van Slykeovu cigaru, a zatim svoju.
- Čuo sam da ste prilično dobro poznavali Hodgesa - reče Calhoun.
- Bio mi je poput oca - reče Van Slyke. Zadovoljno je pućkao. Više nego moj vlastiti otac.
- Nije valjda - primijeti Calhoun.
- Da nije bilo Hodgesa, nikad se ne bih upisao na fakultet - reče Van Slyke. -
Dao mi je posao, da radim oko njegove kuće. Često sam ondje spavao pa smo puno razgovarali. Imao sam gomilu nevolja s vlastitim ocem.
- Kako to? - upita Calhoun. Ţelio je da Van Slyke što više priča. - Moj je otac bio opaki kujin sin - reče Van Slyke. Tada se nakašlje. - Gad me je znao prebiti na mrtvo.
- Zašto je to činio? - upita Calhoun.
- Gotovo se svake večeri napio - reče Van Slyke. - Običavao me tući, a moja majka ništa nije mogla učiniti. Zapravo, i nju je tukao. - Jeste li vi i vaša majka razgovarali? - upita Calhoun. - Nekako se urotili protiv oca?
- Dovraga, ne - reče Van Slyke. - Ona ga je uvijek branila, govorila da nije ţelio tako postupati, nakon što bi me prebio. Dovraga, čak me pokušala uvjeriti da me voli i zato me mlati.
- To nema smisla - primijeti Calhoun.
- Vraški je sigurno da nema - kiselo će Van Slyke. - Zašto, dovraga, uopće postavljate sva ta pitanja?
- Zanima me Hodgesova smrt - reče Calhoun. - Nakon toliko vremena? -
začudi se Van Slyke.
- Zašto ne? - reče Calhoun. - Zar ne biste ţeljeli saznati tko ga je ubio?
- Što bih učinio kad bih saznao? - reče Van Slyke. - Ubio gada? Van Slyke se nasmije, a potom opet počne kašljati.
- Ne pušite često, zar ne? - upita Calhoun.
Van Slyke je odmahnuo glavom kad je konačno prestao kašljati. Lice mu se zacrvenjelo. Pošao je do obliţnjeg umivaonika i popio malo vode. Kad se vratio, raspoloţenje mu se promijenilo.
- Mislim da mi je dosta ovog čavrljanja - podrugljivo reče. - Imam vraški mnogo posla. Ne bih se čak trebao zafrkavati s ovim krevetima.
- U tom slučaju, idem - reče Calhoun i klizne sa stolca. - Pridrţavam se jednog pravila: nikad ne ostajem ondje gdje nisam poţeljan. No hoće li vam smetati ako se vratim neki drugi put?
- Razmislit ću o tome - reče Van Slyke.
Po odlasku iz radionice Calhoun je zaobišao bolnicu i zaputio se prema Radiološkom centru. Pruţio je posjetnicu sluţbenici za prijamnim pultom i rekao da ţeli razgovarati s dr. Cantorom.
- Imate li dogovoreno? - upita sluţbenica.
- Ne - reče Calhoun. - Ali slušajte, recite mu da bih ţelio razgovarati o dr.
Hodgesu.
- O dr. Dennisu Hodgesu? - iznenađeno upita sluţbenica.
- Baš o njemu - reče Calhoun. - Sjest ću u čekaonici i pričekati. Calhoun je gledao kako sluţbenica telefonira. Calhoun se baš počeo diviti arhitekturi i raskošno uređenoj unutrašnjosti kad se pojavila ţena dostojanstvena izgleda i pozvala ga da je slijedi.
- Kako to mislite, ţelite razgovarati o Dennisu Hodgesu? - oštro će Cantor čim se Calhoun pojavio na vratima njegova ureda.
- Točno tako - reče Calhoun.
- Zbog čega, dovraga? - upita Cantor. - Smijem li sjesti? - upita Calhoun.
Cantor pokaţe prema stolici ispred pisaćeg stola. Calhoun je hrpu neotvorenih medicinskih časopisa morao premjestiti na pod. Čim se smjestio, ponovio je svoje uobičajeno pitanje o pušenju
- Ako ponudite i mene - reče Cantor. - Prestao sam pušiti, osim ako me netko ne ponudi.
Kad su obojica zapalila, Calhoun je rekao Cantoru da ga je netko unajmio kako bi pronašao Hodgesova ubojicu.
- Mislim da ne ţelim razgovarati o tom gadu - reče Cantor. - Smijem li pitati zašto? - reče Calhoun.
- Zašto bih? - upita Cantor.
- Očito, zato da se njegov ubojica izvede pred lice pravde - reče Calhoun.
- Drţim da je pravda već zadovoljena - reče Cantor. - Trebalo bi odlikovati onoga tko nas je riješio tog napasnika.
- Rekli su mi da niste imali visoko mišljenje o čovjeku - reče Calhoun.
- To je blago rečeno - reče Cantor. - Bio je vrijedan prezira. - Moţete li to objasniti? - upita Calhoun.
- Nije vodio računa o drugim ljudima - reče Cantor.
- Mislite li na ljude općenito, ili na druge liječnike? - upita Calhoun.
- Uglavnom na liječnike, valjda - reče Cantor. - Jednostavno nije vodio računa.
Jedino što mu je bilo vaţno je ova bolnica. No njegovo poiman;e ustanove nije podrazumijevalo liječnike koji u njoj rade. Preuzeo je radiologiju i patologiju, a tako se cijela skupina ljudi našla na ulici. Svi smo ga ţeljeli zadaviti.
- Moţete li mi dati imena? - upita Calhoun.
- Svakako, to nije nikakva tajna - reče Cantor. Tada je na prste nabrojio pet liječnika, uključujući i sebe.
- A vi ste jedini iz te skupine koji se još uvijek nalazi ovdje.
- Ja sam jedini koji još uvijek radi na radiologiji - reče Cantor. - Hvala Bogu da sam bio toliko dalekovidan i osnovao ovaj Radiološki centar. Paul Darnell je također još uvijek ovdje. On je na patologiji.
- Znate li tko je ubio Hodgesa? - upita Calhoun.
Cantor otvori usta, ali se zaustavi. - Znate što - reče - upravo sam shvatio kako sam svašta izbrbljao iako sam na početku razgovora rekao da ne ţelim razgovarati o Hodgesu.
- Isto je i meni palo na pamet - reče Calhoun. - Pretpostavljam da ste se predomislili. Dakle, što mislite; znate li tko je ubio Hodgesa? - Kad bih znao, ne bih vam rekao - reče Cantor.
Calhoun je iznenada izvukao dţepni sat, kratkim lancem pričvršćen za pojas.
- Moj Boţe - reče. Ustane. - Ţao mi je, ali moram prekinuti ovaj razgovor.
Nisam znao koliko je sati. Bojim se da imam drugi sastanak.
Ugasivši cigaru u pepeljari ispred iznenađenog Cantora, Calhoun ţurno izađe iz prostorije. Odmah je pošao do svoga kamioneta, a potom se odvezao do knjiţnice. Sustigao je Angelu koja je šetala pločnikom prema ulazu.
- Ţao mi je što kasnim - rekao je Calhoun nakon što se nagnuo i otvorio joj vrata na suvozačevoj strani. - Tako sam se dobro zabavljao dok sam razgovarao s dr. Cantorom da sam zaboravio na vrijeme.
- I ja sam nekoliko minuta kasnila - reče Angela. Popela se u kabinu.
Zaudarala je po ustajalom dimu cigara.
- Zanima me dr. Cantor - reče Angela. - Je li rekao nešto korisno?
- On nije ubio Hodgesa - reče Calhoun. - No zaintrigirao me. Kao i gospođa Beaton. Ovdje se nešto događa, osjećam u kostima. Calhoun malo spusti staklo na svom prozoru. - Hoće li vam smetati ako pušim?
- Pretpostavila sam da smo iz tog razloga pošli vašim kamionetom - reče Angela.
- Samo sam mislio da bih trebao pitati - reče Calhoun.
- Jeste li sigurni da će ovaj posjet drţavnoj policiji dobro proći? upita Angela. -
Što sam više o tome razmišljala, postajala sam nervoznija. Na kraju krajeva, na određeni ću se način laţno predstaviti. Ţelim reći, radim u bolnici, ali mi ti papiri zapravo ne trebaju radi pacijenata. Ja sam patolog.
- Nemate razloga za brigu - reče Calhoun. - Moţda čak nećete morati ništa reći. Već sam sve objasnio poručniku. Ništa nije komentirao.
- Imam povjerenja u vas - reče Angela.
- Nećete se razočarati - reče Calhoun. - Ali imam jedno pitanje za vas. Još
uvijek me muči sinoćnja reakcija vašeg muţa. Ne ţelim izazvati nikakve probleme između vas i vašeg muţa. Riječ je o tome da uţivam u ovom slučaju više nego u bilo kojem otkako sam otišao iz policije. Kako bi bilo da spustim svoju cijenu? Hoće li to pomoći?
- Hvala vam na brizi - reče Angela - no sigurna sam da će sve biti u redu s Davidom, pod uvjetom da se pridrţavamo vremenskog ograničenja od jednog tjedna.
Unatoč Calhounovu umirivanju, Angela se ipak osjećala nervoznom kad je izišla iz kamioneta ispred policijske postaje u Burlingtonu, ali zabrinjavala se bez potrebe. Calhounova nazočnost uvelike je ubrzala cijeli postupak. Samo je Calhoun govorio. Policajac zaduţen za dokaze nije mogao biti ljubazniji ili usluţniji.
- Kad smo već tu - Calhoun reče policajcu - kako bi bilo da napravite dva kompleta kopija?
- Nema problema - reče policajac. Dok je radio s originalima, na rukama je imao rukavice.
Calhoun namigne Angeli i šapne: - Ovako ćemo oboje imati komplet.
Deset minuta kasnije, Angela i Calhoun opet su sjedili u kamionetu.
- To je bilo lako - s olakšanjem reče Angela. Izvuče kopije iz kuverte u koju ih je policajac spremio i počne ih proučavati.
- Ja nikad ne kaţem rekao sam vam - nasmiješi se Calhoun. - Nikad to ne bih rekao. Nikako. Ja nisam takva osoba.
Angela se nasmije. Počeo joj se sviđati Calhounov smisao za šalu.
- Što je to? - upita Calhoun pogledavši preko Angelina ramena. - Kopije obrazaca.za hospitalizaciju za osam pacijenata - odgovori Angela.
- Ima li nešto posebno u njima? - upita Calhoun.
- Koliko ja vidim, nema - pomalo razočarano će Angela. - Čini se da nema ničega zajedničkog. Različite starosne dobi, različiti spolovi, različite dijagnoze. Jedan prijelom kuka, pneumonija, sinusitis, bolovi u prsima, bolovi u trbuhu, flebitis, kap i bubreţni kamenac. Ne znam što sam očekivala, ali ovo izgleda posve obično.
Calhoun upali motor i uključi se u promet. - Nemojte naprečac donositi zaključke - blago će on.
Angela vrati papire u kuvertu i zagleda se u okoliš. Gotovo je odmah prepoznala mjesto.
- Čekajte malo - reče. - Stanite na trenutak. Calhoun zaustavi vozilo uz pločnik.
- Jako smo blizu ureda glavnog medicinskog istraţitelja - reče Angela. - Kako bi bilo da ga posjetimo? On je obavio obdukciju na Hodgesu, a naš bi ga posjet mogao potaknuti da se malo više zainteresira.
- Nemam ništa protiv - reče Calhoun. - Rado bih upoznao čovjeka.
Calhoun se usred prometne guţve okrenuo natrag. Angela se prestrašila i zatvorila oči kako ne bi vidjela vozila što im se pribliţavaju. Calhoun joj je rekao neka se opusti. Nekoliko minuta kasnije nalazili su se u zgradi medicinskog istraţitelja. Našli su Waltera Dunsmorea u kantini. Angela mu je predstavila Calhouna.
- Ţelite li štogod pojesti? - predloţi Walter.
Angela i Calhoun uzmu sendviče iz automata i pridruţe se Waltu. - Gospodin Calhoun pomaţe u istrazi o Hodgesovu umorstvu objasni Angela. - Došli smo u Burlington po kopije nekih dokaza. Pomislila sam da bismo mogli svratiti i vidjeti ima li štogod novo, kad smo već ovdje.
- Ne, mislim da nema - rekao je Walt dok je pokušavao razmišljati. - Stigli su rezultati toksikoloških ispitivanja, ali su bili negativni, osim razine alkohola za koju sam vam rekao. To je uglavnom sve. Kao što sam rekao, nitko ne misli da je ovaj slučaj posebno vaţan.
- Razumijem - reče Angela. - Jeste li još nešto saznali o onom ugljiku pod koţom?
- Nisam imao prilike čak ni razmišljati o tome - prizna Walt. Nakon što su pojeli svoje sendviče, Angela je rekla da se mora vratiti u Bartlet; rekla je Waltu da je ovo njezina pauza za ručak. Walt ju je pozvao neka ponovno dode kad god bude htjela.
Voţnja natrag do Bartleta činila se kraćom nego voţnja do Burlingtona.
Calhoun je iskrcao Angelu iza knjiţnice kako bi mogla uzeti vlastiti automobil.
- Javit ću vam se - reče Calhoun. - I zapamtite, nemojte se uplitati.
- Ne brinite - reče Angela. Mahnula je kad je sjela za volan. Već je bilo gotovo jedan i trideset.
Vrativši se u ured, Angela je kopije Hodgesovih papira spremila u najgornju ladicu svoga stola. Nije ih ţeljela zaboraviti ponijeti kući te večeri. Dok je navlačila svoj bijeli laboratorijski ogrtač, Wadley je bez kucanja otvorio vrata između dva ureda.
- Traţim te već gotovo dvadeset minuta - razdraţeno reče. - Izišla sam iz bolnice - reče Angela.
- To je očito - sarkastično će Wadley. - Nekoliko sam te puta pokušao dozvati pagerom.
- Ţao mi je - reče Angela. - Nešto sam obavila tijekom pauze za ručak.
- Nije te bilo duţe od jednog sata - reče Wadley.
- Moguće - reče Angela - no kanim ostati duţe na poslu, što ionako redovito činim. Usto, zamolila sam dr. Darnella da me zamijeni u slučaju potrebe.
- Ne sviđa mi se da moji patolozi nestaju usred bijela dana - reče Wadley.
- Nisam dugo izbivala - reče Angela. - Posve sam svjesna svojih odgovornosti i ispunjavam sve obveze. Danas nisam zaduţena za kirurške uzorke, a to bi jedino bilo hitno. Osim toga, bila sam kod glavnog medicinskog istraţitelja.
- Posjetila si Walta Dunsmorea? - upita Wadley.
- Moţete ga nazvati ako meni ne vjerujete - reče Angela. Vidjela je da se Wadley malo primirio. Odjednom joj je bilo drago što je onako nagonski posjetila istraţitelja.
- Imam previše posla da bih provjeravao gdje si ti - reče Wadley. - Riječ je o tome da me zabrinjava tvoje ponašanje u posljednje vrijeme. Trebao bih te podsjetiti da si još uvijek na probnom roku. Uvjeravam te da nećeš dobiti stalni posao ako se pokaţeš nepouzdanom.
S tim se riječima Wadley vratio u svoj ured i tresnuo vratima. Angela je na trenutak zurila u vrata. Mrzila je ovo otvoreno neprijateljstvo između nje i Wadleyja. Ipak, više joj se to sviđalo nego ranije seksualno uznemiravanje.
Pitala se hoće li ikad uspjeti stvoriti normalni poslovni odnos.
Nakon što je pregledao posljednjeg pacijenta u ordinaciji, David se nevoljko zaputio u bolnicu kako bi obavio poslijepodnevnu vizitu. Počeo je strepjeti od tog dijela posla iz straha od onoga što bi mogao vidjeti.
Prije obilaska vlastitih pacijenata David je pošao na odjel intenzivne njege kako bi pogledao Caroline. Dijete je bilo u jako lošem stanju, očito na putu bez povratka. David je našao dr. Pilsnera. kako sjedi za stolom na odjelu intenzivne njege, prepušten beznadnom bdjenju. Čovjek je bio očajan. David ga je mogao jako dobro razumjeti.
Otišavši s odjela intenzivne njege, David je pošao u obilazak svojih pacijenata.
Kad god bi ušao u neku sobu, osjećao se tjeskobno, a kad bi vidio kako se pacijent dobro oporavlja, preplavilo bi ga olakšanje. No kad je ušao u Sandrinu sobu, tjeskoba je ostala. Sandrino se mentalno stanje pogoršalo.
David se zaprepastio. Njemu se promjena činila dramatičnom, iako medicinske sestre nisu tako mislile. Kad ju je David rano toga jutra posjetio, bila je vedra i prisebna. Sad je postala apatična prema okolini, a iz usta joj se cijedila slina. Oči su joj izgubile sjaj. Temperatura se ponovno popela na preko trideset osam stupnjeva.
Kad je David pokušao razgovarati s njom, bila je neodređena. Jedino je uspio shvatiti da je muče grčevi u trbuhu, simptom što ge je podsjetio na druge pacijente koje je nastojao zaboraviti. David je osjetio kako mu se ubrzavaju otkucaji bila. Nije vjerovao da bi mogao podnijeti gubitak još jednog pacijenta.
Vrativši se u prostoriju medicinskih sestara, David je proučio Sandrin karton.
Jedina nova činjenica bio je podatak što ga je unijela sestra o tome da nije pojela ručak, a to je ukazivalo na gubitak apetita. David je provjerio sve što je dobivala infuzijom; sve je bilo u redu. Potom je pregledao sve rezultate laboratorijskih pretraga; svi su bili u granicama normale. Očajnički je traţio neko objašnjenje za promjenu njezina mentalnoga stanja, ali u kartonu nije ništa našao. Jedino što mu je palo na pamet bila je mogućnost ranog meningitisa, ili upale moţdanih ovojnica. Strah od meningitisa ga je i potaknuo na to da je pošalje u bolnicu.
David ju je ponovno pregledao. Iako nije mogao naći znakove meningitisa, ipak je odlučio obaviti pretragu. Napravio je lumbalnu punkciju kako bi uzeo cerebrospinalni likvor. Odmah je vidio da je tekućina normalna jer je bila bistra, ali ju je poslao u laboratorij na hitnu analizu kako bi bio siguran. Nalaz je bio uredan. Kao i nalaz šećera u krvi.
Sandra je reagirala jedino na bol kad je David palpacijom pregledao njezin apsces. Slijedom toga, David je dodao još jedan antibiotik njezinoj terapiji.
Osim toga, ništa mu nije padalo na pamet. Osjećao se izgubljenim. Mogao se samo nadati.
David se popeo na bicikl i pošao kući. Znao je da ga obuzima depresija. Nije uţivao u voţnji. Osjećao je ţalost zbog Caroline i brigu za Sandru. No čim je stigao kući, shvatio je da se ne moţe utapati u samosaţaljenju. Nikki se osjećala malo lošije nego u vrijeme ručka kad joj je donio antibiotik.
Kongestija se pojačala, a temperatura narasla do trideset osam stupnjeva.
David je nazvao odjel intenzivne njege i dobio dr. Pilsnera. David se ispričao što inu smeta, ali je drţao kako mu mora javiti da oralni antibiotik ne djeluje.
- Pojačajmo ga - umornim će glasom dr. Pilsner. - I mislim da bi trebalo koristiti sredstvo za izbacivanje sluzi i bronhodilatanciju uz respiratornu terapiju.
- Ima li kakvih promjena s Caroline? - upita David. - Nikakvih - odgovori dr.
Pilsner.
Angela je stigla kući tek malo prije sedam sati. Nakon što je provjerila kako je Nikki, kojoj je bilo bolje poslije respiratorne terapije što ju je obavila s Davidom, pošla se istuširati. David ju je slijedio u kupaonicu.
- Caroline se uopće ne osjeća bolje - rekao je David kad je Angela stala pod tuš.
- Duboko suosjećam s Helmsfordima - reče Angela. - Sigurno im je uţasno.
Molim Boga da Nikki ne dobije ono od čega se Caroline razboljela.
- Imam još jednu pacijenticu, Sandru Hascher, koja me plaši na isti način kao i ostali.
Angela promoli glavu ispod tuša. - S kojom je dijagnozom primljena u bolnicu?
- Apsces na zubu - reče David. - Lijepo je reagirao na antibiotike. Tada je, danas poslijepodne, odjednom došlo do nagle promjene mentalnog stanja.
- Dezorijentirana?
- Uglavnom samo apatična i neodređena - reče David. - Znam da to ne zvuči strašno, ali za mene je dramatično.
- Meningitis? - upita Angela.
- Meni je samo to palo na pamet - reče David. - Nije imala glavobolje ili naglih povišenja temperature. No obavio sam lumbalnu punkciju, za svaki slučaj, ali nalaz je uredan.
- Što je s apscesom u mozgu? - upita Angela.
- Opet, nema jako povišenu temperaturu - reče David. - No moţda ću sutra obaviti MRI, ako joj ne bude bolje. Problem je u tome što me podsjeća na druge pacijente koji su umrli.
- Pretpostavljam da ne ţeliš zatraţiti pomoć specijalista.
- Jedino ako ţelim da je prebace drugom liječniku - reče David. - Mogao bih čak imati nevolja ako zatraţim MRI.
- To je bijedan način bavljenja medicinom - reče Angela. David nije odgovorio.
- Put u Burlington prošao je bez problema - reče Angela. - Drago mi je -
nezainteresirano odgovori David.
- Imala sam problema tek kad sam se vratila. Wadley se nerazumno ponaša.
Čak je zaprijetio da neću dobiti stalni posao.
- Ne! - izusti David. Zaprepastio se. - To bi bila katastrofa.
- Ne brini - reče Angela. - Samo se pjeni bez veze. Nikako mi ne moţe prekinuti ugovor tako brzo nakon što sam se poţalila na njegovo seksualno uznemiravanje. Zbog toga mi je drago što sam se obratila Cantoru. Razgovor je dao sluţbenu potvrdu mojoj ţalbi.
- To nije neko osiguranje - reče David. - Nikad mi uopće nije pala na pamet mogućnost da ti dobiješ otkaz.
Kasnije, kad su trebali večerati, Nikki je izjavila da nije gladna. Angela ju je ipak natjerala da sjedne za stol, a rekla joj je da moţe jesti što god ţeli. No tijekom večere Angela je nagovarala Nikki neka pojede više. David je rekao Angeli neka je ne prisiljava. Uskoro su se David i Angela zbog toga porječkali, a Nikki se rasplakala i pobjegla od stola.
David i Angela su se srdili i okrivljavali jedno drugo. Neko vrijeme nisu razgovarali, već su uključili televizor i u tišini gledali vijesti. Kad je došlo vrijeme da Nikki pođe na spavanje, Angela je rekla kako će se ona pobrinuti za Nikkinu respiratornu terapiju, a on neka počisti kuhinju.
David je tek odnio prljavo posuđe u kuhinju kad se Angela vratila. - Nikki mi je postavila pitanje na koje nisam znala kako odgovoriti - reče Angela. - Pitala me hoće li se Caroline uskoro vratiti kući. '
- Što si joj rekla? - upita David.
- Rekla sam da ne znam - prizna Angela. - S obzirom na to kako se Nikki loše osjeća, teško mi je reći joj istinu.
- Nemoj mene gledati - reče David. - Ni ja joj ne ţelim reći. Pričekajmo dok ne prođe kongestija.
- U redu - reče Angela. - Vidjet ću što mogu učiniti. - Izišla je iz kuhinje i vratila se gore.
David je oko devet nazvao bolnicu. Dugo je razgovarao s glavnom sestrom koja je uporno tvrdila da se Sandrino stanje nije promijenilo, barem ne dramatično. Priznala je, međutim, da Sandra nije pojela večeru.
Kad je David spustio slušalicu, Angela se pojavila iz kuhinje.
- Ţeliš li pogledati papire što smo ih danas donijeli iz Burlingtona? - upita.
- Ne zanimaju me - reče David.
- Hvala - reče Angela. - Znaš, ovo mi je vaţno.
- Imam previše drugih briga da bih se time bavio - reče David. - Ja imam vremena i snage slušati o tvojim problemima - reče Angela. - Barem bi toliko i ti meni mogao pruţiti.
_- Ne bih rekao da se to moţe uspoređivati - reče David.
- Kako to moţeš reći? Znaš koliko me uzrujava sve ovo u vezi s Hodgesom.
- Ne ţelim te ohrabrivati - reče David. - Mislim da sam ti to vrlo jasno stavio do znanja.
- O, jesi, svakako. Vaţno je ono što je za tebe vaţno, ali ne i ono što je vaţno za mene.
- Uza sve ostalo što se događa, čudi me da si još uvijek opsjednuta Hodgesom.
Mislim da si pobrkala prioritete. Dok ti jurcaš po Burlingtonu, ja donosim antibiotike našoj kćeri, a njezina prijateljica umire u bolnici.
- Ne mogu vjerovati da to govoriš - promuca Angela.
- Povrh toga, neozbiljno shvaćaš Wadleyjevu prijetnju otkazom nastavi David. - A samo zato jer ti je bio tako vaţan odlazak u Burlington. Mogu ti reći ovo: ako dobiješ otkaz, to će biti prava ekonomska katastrofa. Da i ne spominjem u kakvu nas opasnost dovodiš dok se baviš ovom istragom.
- Misliš da si tako razuman! - vikne Angela. - Pa, zavaravaš se. Misliš da se problemi rješavaju nijekanjem. Mislim da si ti pobrkao prioritete jer mi ne pruţaš podršku kad mi je najpotrebnija. Što se tiče Nikki, moţda ne bi bila bolesna da joj ti nisi dopustio posjetiti Caroline prije nego se saznalo od čega siroto dijete boluje.
- To nije pošteno! - vikne i David. Potom se obuzda. Doista je sebe smatrao razumnim, a ponosio se činjenicom da nikad ne gubi ţivce.
Problem je bio u tome što se Angela sve više uzbuđivala kad bi David svoje emocije drţao pod kontrolom. Što se Angela više uzbuđivala, David se bolje kontrolirao. Do jedanaest sati oboje su bili iscrpljeni i jako uzrujani.
Dogovorili su se da će David spavati u gostinjskoj sobi.
ČETVRTAK, 28. LISTOPADA
Kad je David otvorio oči u mraku, u početku nije imao pojma gdje se nalazi.
Opipavao je oko nepoznate noćne svjetiljke i konačno je uspio uključiti.
Omamljeno se osvrnuo naokolo prelazeći pogledom preko nepoznatog namještaja. Trebala mu je gotovo cijela minuta dok nije shvatio da se nalazi u gostinjskoj sobi. Čim je to shvatio, u trenu se sjetio neugodnosti od prethodne večeri.
David je uzeo svoj ručni sat. Bilo je petnaest do pet ujutro. Oslonio se natrag na jastuk i stresao se od vala mučnine. Nakon mučnine pojavili su se grčevi, a potom proljev.
Osjećajući se uţasno, David je teturavim korakom pošao do glavne kupaonice u potrazi za nekim lijekom protiv proljeva. Kad je konačno našao bočicu, uzeo je veliku dozu. Potom je potraţio toplomjer i stavio ga u usta.
Dok je čekao da prođe vrijeme potrebno za očitavanje vrijednosti na toplomjeru, David je potraţio aspirin. U međuvremenu je shvatio da mora neprestano gutati, baš kao i neki od njegovih pokojnih pacijenata.
David se zagledao u svoj odraz u zrcalu i spoznao novu vrstu straha. Što ako se zarazio tajanstvenom bolešću koja je ubijala njegove pacijente? Moj Boţe, pomislio je, imali su iste simptome što ih ja sada imam. Drhtavim je prstima izvadio toplomjer. Očitao je trideset osam stupnjeva. Isplazio je jezik i proučio ga u zrcalu. Bio je blijed kao i njegovo lice.
- Smiri se! - promuklo naredi samome sebi. Uzeo je dva aspirina i popio ih s čašom vode. Gotovo je odmah osjetio novi grč, pa se morao uhvatiti za površinu ormarića dok nije prošao.
Prisilio se da se smiri i razmisli o svojim simptomima. Podsjećali su na gripu, slično onima što ih je imalo pet medicinskih sestara koje je pregledao. Nema nikakva razloga donositi histerične zaključke.
Nakon što je uzeo lijek za proljev i aspirine,. David je odlučio poslušati savjet što ga je dao sestrama: vratio se u krevet. Kad se oglasila budilica u glavnoj spavaćoj sobi, već se bolje osjećao.
On i Angela su se najprije oprezno pogledavali. Potom su se zagrlili. Cijelu su minutu čvrsto drţali jedno drugo, a zatim je David progovorio.
- Primirje? - upita.
Angela kimne u znak pristanka. - Oboje smo previše napeti.
- Povrh toga, mislim da sam se razbolio - reče David. Ispričao joj je o simptomima gripe koji su ga probudili. - Jedino što me još uvijek muči je prekomjerno stvaranje sline - doda.
- Kako to misliš, prekomjerno stvaranje sline? - upita Angela.
- Stalno moram gutati - reče David. - To je nešto poput osjećaja što ga dobiješ
prije povraćanja, ali ne toliko loše. U svakom slučaju, već se bolje osjećam.
- Jesi li vidio Nikki? - upita Angela. - Još nisam - odgovori David.
Nakon što su se umili, pošli su u Nikkinu sobu. Rusty ih je radosno pozdravio. Nikki nije bila tako vesela. Kongestija se pojačala unatoč oralnim antibioticima i pojačanoj respiratornoj terapiji.
Dok je Angela pripremala doručak, David je nazvao dr. Pilsnera i opisao mu Nikkirio stanje.
- Mislim da bih je trebao odmah pregledati - reče dr. Pilsner. - Zašto se ne bismo našli na hitnom traktu za pola sata?
- Doći ćemo - reče David. - I hvala ti. Doista cijenimo tvoju brigu. - Baš je htio spustiti slušalicu kad se sjetio pitati za Caroline. - Umrla je - reče dr. Pilsner. -
Kraj je došao jutros oko tri. Nismo
više mogli odrţavati njezin krvni tlak. Barem nije patila, iako to nije neka utjeha.
Vijesti su duboko potresle Davida, iako ih je očekivao. Teška je srca pošao u kuhinju i Angeli ispričao što se dogodilo.
Angela je izgledala kao da bi svakog trenutka mogla briznuti u plač, ali ga je, umjesto toga, napala. - Ne mogu vjerovati da si dopustio da je Nikki posjeti -
reče.
Iznenađen oštrim prijekorom, David joj nije ostao duţan. - Ja sam barem jučer za ručak došao kući i pobrinuo se da Nikki dobije antibiotik. - Iako je to rekao, ipak se osjećao krivim jer je dopustio da Nikki onoliko vremena provede s Caroline.
David i Angela su se pogledavali, boreći se s razdraţenošću i strahom.
- Ţao mi je - konačno će Angela. - Zaboravila sam na naše primirje. Samo sam uţasno zabrinuta.
- Dr. Pilsner ţeli da Nikki odmah dođe na hitni trakt - reče David. - Mislim da bismo trebali poći.
Dobro su umotali Nikki i pošli do automobila. David i Angela su pomno pazili da ne kaţu ništa što bi se moglo shvatiti kao provokacija. Jako su dobro poznavali slabosti i ranjiva mjesta jedno drugoga. Nikki je također šutjela; gotovo je cijelim putem kašljala.
Dr. Pilsner ih je čekao pa je odmah poveo Nikki u jednu pregradu za preglede. David i Angela su stajali sa strane dok je dr. Pilsner pregledavao Nikki. Kad je završio, poveo ih je u stranu.
- Ţelim da odmah dođe u bolnicu - reče.
- Misliš li da ima pneumoniju? - upita David.
- Nisam siguran - reče dr. Pilsner. - Ali je moguće. Ne ţelim ništa riskirati nakon onoga što se dogodilo... - Nije dovršio rečenicu.
- Ostat ću ovdje s Nikki - Angela reče Davidu. - Ti pođi obaviti svoju vizitu.
- Dobro - reče David. - Pozovi me bude li bilo kakvih problema. - David se i sam još uvijek prilično loše osjećao, a još mu je bilo gore zbog ovoga što se događalo s Nikki. Poljubio je kćerku i obećao joj da će je cijeloga dana posjećivati. Nikki je kimnula glavom. Već je nekoliko puta sve to prošla.
David je od medicinske sestre na hitnom traktu dobio nekoliko aspirina, a potom je pošao gore.
- Kako je gospođa Hascher? - David je pitao Janet Colburn čim ju je ugledao.
Sjeo je za stol i izvadio kartone svojih pacijenata.
- U izvještaju ne piše ništa posebno - reče Janet. - Mislim da jutros još nitko nije bio kod nje. Usredotočile smo se na pacijente koji su u sedam i trideset morali biti u operacijskoj dvorani.
David je s oklijevanjem otvorio Sandrin karton. Najprije je pogledao temperaturnu listu. Nije bilo naglih porasta temperature. Posljednja izmjerena temperatura bila je malo iznad trideset osam stupnjeva. Okrenuvši se sestrinim bilješkama, pročitao je da je Sandra spavala kad god bi sestra ušla u njezinu sobu.
David je odahnuo od olakšanja. Zasad je dobro. Kad je proučio sve kartone, počeo je obilaziti pacijente. Svi su se dobro osjećali, osim Sandre.
Kad je David ušao u njezinu sobu, ona je još uvijek spavala. Prišao je krevetu i pogledao oteklinu na njezinu licu. Činilo mu se da se nije promijenila. Blago joj je protresao rame i tiho je zazvao po imenu. Nije odgovorila, pa ju je jače potresao i glasnije zazvao.
Konačno se pomaknula i drhtavu ruku podigla do lica. Jedva je mogla otvoriti oči. David ju je još jednom prodrmao. Malo je jače otvorila oči i pokušala govoriti, ali je samo nešto nesuvislo promrmljala. Bilo je očito da je dezorijentirana.
Nastojeći ostati miran, David joj je izvadio krv i poslao je u laboratorij na analizu. Potom ju je pomno pregledao, koncentrirajući se na Sandrina pluća i ţivčani sustav.
Kad se David nešto kasnije vratio u prostoriju medicinskih sestara, pruţili su mu rezultate pretrage krvi. Svi su bili uredni, uključujući krvnu sliku. Bijele krvne stanice, koje su bile povišene zbog apscesa na zubu, pale su zahvaljujući antibioticima i još uvijek su bile u granicama normale, što je isključivalo infekciju kao objašnjenje za trenutno kliničko stanje. Međutim, zvukovi u plućima ukazivali su na početak pneumonije. David se ponovno pitao je li došlo do zakazivanja imunološkog sustava.
David se još jednom suočio s ista tri simptoma koji su zahvatili središnji ţivčani sustav. Vidio je cjelinu, ali nije imao pojma što bi mogao biti prikriveni faktor.
David se mučio pitanjem o tome što mu je dalje činiti. U pitanju je ţivot tridesetčetverogodišnje ţene. Bojao se pozvati specijaliste, dijelom zbog Kelleyja, a dijelom zato što mu specijalisti nisu pruţili nikakvu pomoć u tri slična slučaja. A pozivanje specijalista je u Eakinsovu slučaju rezultiralo uklanjanjem Davida sa slučaja. David čak nije znao ima li smisla traţiti daljnje dijagnostičke ili laboratorijske pretrage budući da se ništa nije pokazalo korisnim u prijašnjim slučajevima. Nije znao što će dalje.
- Imamo napadaj u sobi 216 - vikne jedna od medicinskih sestara s dna hodnika. David je potrčao. To je bila Sandrina soba.
Sandra je imala ţestoki epileptični napadaj. Tijelo joj se izvilo u luk, a udovi su se ritmički stezali takvom silinom da je cijeli krevet poskakivao. David je zaurlao da mu daju sredstvo za umirenje. Brzo mu se našlo u ruci. Ubrizgao ga je u Sandrinu infuziju. Grčenje je prestalo u roku od nekoliko minuta, a Sandrino se tijelo opustilo u komatoznom stanju.
David je zurio u sada smireno lice svoje pacijentice. Osjećao se kao da se netko ruga njegovoj intelektualnoj nemoći. Dok je on neodlučno sjedio za stolom i razmišljao što će učiniti, napadaj je dramatično preuzeo Sandrino tijelo.
David se odjednom ţestoko dao u akciju. Ljutnja je zamijenila očaj, te je odlučio zanemariti sve zapreke. Još je jednom sve pokušao: specijaliste, laboratorijske pretrage, rendgenske snimke, čak i MRI lubanje. Čvrsto je odlučio otkriti što se događa Sandri Hascher.
Bojeći se naglog pogoršanja, David je također odmah sredio da se Sandra prebaci na odjel intenzivne njege. Ţelio je stalno praćenje njezinih vitalnih znakova. Nije ţelio više nikakvih iznenađenja.
Premjestili su je u roku od pola sata. David je pomogao pri premještaju Sandre na odjel intenzivne njege. Kad su je prebacili s nosila na krevet, David je pošao prema pultu kako bi napisao nove zahtjeve, ali je naglo stao. Na krevetu točno nasuprot glavnom pultu nalazila se Nikki.
David se zaprepastio. Ni u snu nije očekivao da će Nikki vidjeti na odjelu intenzivne njege. Uţasavala ga je njezina nazočnost na tome mjestu. Što bi to moglo značiti?
David je osjetio ruku na svom ramenu. Okrenuo se i ugledao dr. Pilsnera. -
Vidim da si se uzrujao kad si ovdje vidio svoju kćer - reče. - Smiri se. Samo ne ţelim ništa riskirati. Ovdje ima nekoliko izvrsno uvjeţbanih medicinskih sestara koje su navikle njegovati pacijente s respiratornim problemima.
- Jesi li siguran da je ovo potrebno? - nervozno upita David. Znao je kako ugođaj odjela intenzivne njege moţe djelovati na pacijentovo psihičko stanje.
- To je za njezino dobro - reče dr. Pilsner. - Čisto radi preventive. Preselit ću je odavde čim budem mogao.
- U redu - reče David. No još uvijek je osjećao tjeskobu zbog najnovijeg razvoja događaja.
Prije pisanja novih zahtjeva za Sandru David je pošao razgovarati s Nikki.
Nju je daleko manje zabrinjavala okolina nego Davida. Odahnuo je od olakšanja kad je vidio kako ona to dobro prihvaća.
David je ponovno svoju pozornost okrenuo Sandri Hascher. Sjeo je za stol i počeo pisati naloge. Gotovo je završio, kad ga je sluţbenik potapšao po ruci.
- Gospodin Kelley vas ţeli vidjeti u dnevnom boravku za pacijente - reče.
David osjeti kako ga steţe u ţelucu. Znao je zašto je Kelley došao, ali nije ga baš ţelio vidjeti pa nije odmah pošao. Najprije je dovršio pisanje naloga i dao ih glavnoj sestri. Tek se tada odlučio sresti s Kelleyjem.
- Razočaran sam - reče Kelley kad mu je David prišao. - Koordinator za utilizaciju me nazvao prije nekoliko minuta...
- Samo trenutak! - prasne David prekinuvši Kelleyja. - Na odjelu intenzivne njege imam pacijenticu i ne mogu s vama gubiti vrijeme. Dakle, zasad mi se klonite s puta. Razgovarat ćemo kasnije. Razumijete?
David je na trenutak bijesno zurio u Kelleyjevo lice. Potom se naglo okrenuo i zaputio iz prostorije.
- Samo trenutak, dr. Wilson - doviluie Kelley. - Ne tako brzo. David se okrene i ljutito pođe natrag. Bez upozorenja pograbi Kelleyjevu kravatu i prednji dio košulje, te ga grubo gurne unatrag. Kelley se sruši u naslonjač iza sebe. David stisnutom šakom zamahne ispred Kelleyjeva lica.
- Hoću da nestanete odavde, dovraga - izdere se. - Ako ne odete, neću biti odgovoran za posljedice. Stvar je tako jednostavna.
Kelley proguta slinu, ali se ne pomakne. , David se zavrti na peti i ţustrim koracima pođe iz prostorije. Baš kad je stigao do vrata, Kelley mu dovikne: -
Razgovarat ću sa svojim pretpostavljenima.
David se okrene. - Učinite to - reče. Potom nastavi svoj put . prema odjelu intenzivne njege. Vrativši se do stola, David zastane. Srce mu je divlje tuklo.
Pitao se što bi doista učinio da mu se Kelley usprotivio.
- Dr. Wilson! - pozove ga sluţbenik. - Dr. Mieslich je na telefonu. Javlja se na vaš poziv.
- Moj muţ predaje na fakultetu - objasni Madeline Gannon. - Drţi predavanja iz kazališne umjetnosti i knjiţevnosti.
Calhoun je pogledom mjerkao mnoge police pune knjiga što su ' prekrivale zidove u knjiţnici obitelji Gannon.
-- - Rado bih ga jednom upoznao - reče Calhoun. - Čitam mnogo drama. To mi je hobi otkako sam otišao u mirovinu. Naročito volim Shakespearea.
- O čemu ste ţeljeli razgovarati sa mnom? - upita Madeline diplomatski mijenjajući temu. Sudeći prema Calhounovu izgledu, sumnjala je da bi posebno zanimao Bernarda.
- Istraţujem umorstvo dr. Dennisa Hodgesa - reče Calhoun. - Kao što znate, nedavno je nađeno njegovo tijelo.
- To je bilo uţasno - primijeti Madeline.
- Koliko sam shvatio, dosta ste dugo radili za njega - reče Calhoun.
- Više od trideset godina - reče Madeline. - Jeste li uţivali u poslu? - upita Calhoun.
- Bilo je lijepih i ruţnih trenutaka - prizna Madeline. - Bio je neobičan čovjek koji je u jednom trenutku znao biti tvrdoglav i ćudljiv, a u idućem pun razumijevanja i velikodušan. Istodobno mi se nije sviđao i voljela sam ga. No jako su me pogodile vijesti o tome da su našli njegovo tijelo. Duboko u sebi nadala sam se da su mu svi dojadili, pa je otišao na Floridu. Svake je zime govorio 0 odlasku na Floridu, pogotovo zadnjih nekoliko godina.
- Znate li tko ga je ubio? - upita Calhoun. Osvrnuo se naokolo u potrazi za pepeljarom, ali nije bilo niti jedne.
- Nemam pojma - reče Madeline. - Iskreno rečeno, ne vjerujem da bi bilo koji od onih koje je dr. Hodges redovito uzrujavao doista povrijedio čovjeka. Isto tako, dr. Hodges nikad ne bi proveo u djelo bilo koju od prijetnji što ih je često izgovarao.
- Kome je prijetio? - upita Calhoun.
Madeline se nasmije. - Otprilike svima koji su imali bilo kakve veze s novom bolničkom upravom - reče. - Također šefu policije, predsjedniku lokalne banke, vlasniku servisne radionice. Popis nema kraja.
- Zašto se Hodges toliko ljutio na novu bolničku upravu? - upita Calhoun.
- Uglavnom zbog svojih pacijenata - reče Madeline. - Bolje rečeno, svojih bivših pacijenata. Praksa dr. Hodgesa smanjila se kad je preuzeo upravljanje bolnicom, a potom ponovno kad se CMV pojavio na sceni. Nije se previše uzrujavao zbog toga jer je znao da su bolnici potrebne takve zdravstvene organizacije, pa je bio spreman na smanjivanje svoje prakse. No tada su mu se počeli vraćati njegovi bivši pacijenti. Ţalili su se na zdravstvenu njegu pod reţimom CMV-a. Ţeljeli su da on opet bude njihov liječnik, ali to više nije bilo moguće jer su se morali liječiti preko CMV-a.
- Zvuči kao da se Hodges trebao ljutiti na CMV - primijeti Calhoun. Prije nego je Madeline mogla odgovoriti, Calhoun je pitao smije li pušiti. Madeline je rekla da ne moţe, ali mu je ponudila kavu. Calhoun je prihvatio, pa su se preselili u kuhinju.
- Gdje sam stala? - pitala je Madeline dok je stavljala vodu za kavu.
- Rekao sam da se Hodges trebao ljutiti na CMV - reče Calhoun. - Sjećam se -
reče Madeline. - Ljutio se na CMV, ali i na bolnicu jer je bolnica pristajala na sve što je CMV predlagao. A dr. Hodges je drţao da u bolnici još uvijek treba uvaţavati njegovu riječ.
- Je li se ljutio zbog nečeg određenog? - upita Calhoun.
- Ljutile su ga mnoge stvari - odgovori Madeline. - Ljutio se zbog liječenja, odnosno njegovog pomanjkanja, na hitnom traktu. Ljudi više nisu mogli ići na hitni trakt ako ne bi unaprijed platili gotovinom. Drugi nisu mogli poći u bolnicu kad su drţali da je to nuţno. Onoga dana kad je nestao doista se uzrujao zbog smrti jednog od svojih bivših pacijenata. Zapravo, nekoliko njegovih bivših pacijenata je nedavno umrlo. Točno se toga sjećam jer je dr.
Hodges običavao vikati i ljutiti se da CMV-ovi liječnici ne mogu drţati njegove pacijente na ţivotu. Osjećao je da su nesposobni, a bolnica potpomaţe njihovu nesposobnost.
- Sjećate li se imena pacijenta zbog kojeg se Hodges uzrujao onoga dana kad je nestao? - upita Calhoun.
- Sad očekujete čuda - reče Madeline i natoči kavu. Pruţila je šalicu Calhounu koji je stavio tri vrhom pune čajne ţličice šećera i malo vrhnja.
- Čekajte malo! Ipak se sjećam - iznenada će Madeline. - Riječ je o Clarku Davenportu. Sigurna sam.
Calhoun izvadi kopije što su ih on i Angela dobili u Burlingtonu. Evo ga - reče nakon što ih je prolistao. - Clark Davenport, prijelom kuka.
- Tako je, on je taj - reče Madeline. - Siroti je čovjek pao s ljestava dok je pokušavao skinuti mačića sa stabla.
- Pogledajte ova druga imena - zamoli Calhoun. Pruţi papire Madeline. -
Znače li vam štogod?
Madeline uzme papire i prolista ih. - Sjećam se svih do jednoga reče. -
Zapravo, to su pacijenti koje sam spomenula, oni zbog kojih se uzrujavao dr.
Hodges. Svi su umrli.
- Hmmm - promrmlja Calhoun i uzme papire. - Znao sam da moraju biti nekako povezani.
- Dr. Hodges se također ljutio na bolničku upravu zbog napada na parkiralištu - doda Madeline.
- Kako to? - upita Calhoun.
- Drţao je da bi bolnička administracija morala učiniti mnogo više po tom pitanju - reče Madeline. - Više su se trudili da incidenti ne dospiju u novine nego oko hvatanja silovatelja. Dr. Hodges je bio uvjeren da silovatelj pripada bolničkoj zajednici.
- Je li mislio na neku određenu osobu?
- Nagovijestio mi je to - reče Madeline. - Ali nije rekao na koga misli.
- Mislite li da je to mogao povjeriti svojoj ţeni? - upita Calhoun. - Moguće je -
reče Madeline.
- Mislite li da je štogod rekao osobi na koju je sumnjao? - upita Calhoun.
- Nemam pojma - reče Madeline. - No znam da je o problemu kanio razgovarati s Wayneom Robertsonom, iako se on i Wayne nisu dobro slagali.
Zapravo, planirao je posjetiti Robertsona onoga dana kad je nestao. '
- Je li ga posjetio? - upita Calhoun.
- Nije - odgovori Madeline. - Tog je istog dana dr. Hodges saznao da je Clark Davenport umro. Umjesto da posjeti Robertsona, dr. Hodges mi je rekao neka dogovorim ručak s dr. Barryjem Holsterom, radioterapeutom. Sjetila sam se imena Clarka Davenporta jer se sjećam da sain dogovorila taj ručak.
- Zašto je dr. Hodges tako ţelio vidjeti dr. Holstera? - upita Calhoun.
- Dr. Holster je nedugo prije toga liječio Clarka Davenporta reče Madeline.
Calhoun odloţi svoju šalicu i ustane. - Mnogo ste mi pomogli i bili ste vrlo ljubazni - reče. - Zahvalan sam vam na kavi i izvrsnom pamćenju.
Madeline Gannon porumeni.
Angela je dovršila svoj posao, te je prelistavala laboratorijski časopis prije svoje pauze za ručak kad je nazvao glavni medicinski istraţitelj.
- Drago mi je da sam vas uhvatio - reče Walt. - Zašto? - upita Angela.
- Dogodilo se nešto vrlo neobično - reče Walt. - A vi ste za to odgovorni.
- Recite mi - zamoli Angela.
- To je sve zbog vašeg jučerašnjeg iznenadnog posjeta - reče Walt. - Moţete li sjesti u automobil i doći ovamo?
- Kada?
- Odmah sada - reče Walt.
Angela se zainteresirala. - Moţete li mi dati neku naznaku o čemu se radi? -
upita.
- Radije bih vam pokazao - reče Walt. - Doista je jedinstveno. Morat ću napisati članak o tome, ili barem govoriti o tome na godišnjoj večeri forenzičara. Ţelim da odmah budete u tijeku. Smatrajte to dijelom svog obrazovanja.
- Rado bih došla - reče Angela. - No zabrinjava me dr. Wadley. Nismo baš u najboljim odnosima.
- O, zaboravite Wadleyja - reče Walt. - Nazvat ću ga. Ovo je vaţno.
- Ovako, teško mogu odbiti - reče Angela. - To mi je i bio cilj - reče Walt.
Angela pograbi kaput. Putem do izlaza pogledala je u Wadleyjev ured. Nije bio unutra. Pitala je tajnice znaju li gdje je. Rekle su joj da je otišao na ručak u gostionicu Iron Horse i neće se vratiti do dva.
Zamolila je Paula Darnella da je ponovno zamijeni ako se ukaţe potreba.
Rekla mu je da ju je glavni medicinski istraţitelj hitno pozvao da dođe pogledati nešto vrlo neobično.
Prije odlaska u Burlngton, Angela je jurnula na odjel intenzivne njege i pogledala kako je Nikki. Zadovoljno je ustanovila da se njezina kći mnogo bolje osjeća i dobre je volje.
Angela je u rekordnom vremenu stigla do ureda glavnog medicinskog istraţitelja. - Opa! - začudio se Walt kad se pojavila na vratima njegova ureda.
Pogledao je na sat kad je ustao kako bi je pozdravio. - To je bilo brzo. Kakva sportska kola vozite?
- Moram priznati da je vaš poziv probudio moju radoznalost. Jedva sam čekala da stignem ovamo - reče Angela. - I iskreno rečeno, nemam previše vremena na raspolaganju.
- Neće nam trebati puno vremena - reče Walt. Povede je do mikroskopa postavljenog na radnoj ploči. - Najprije ţelim da pogledate ovo - reče.
Angela namjesti okular i pogleda. Vidjela je uzorak koţe. Tada je opazila crne točkice u dermisu.
- Znate li što je to? - upita Walt.
- Mislim da znam - reče Angela. - Ovo je zacijelo koţa nađena ispod Hodgesovih nokata.
- Točno - reče Walt. - Vidite li ugljik? - Da - reče Angela.
- Dobro. Pogledajte ovo.
Angela podigne glavu s mikroskopa i uzme fotografiju od Walta. - Ovo je fotografija dobivena elektronskim mikroskopom objasni Walt. - Primjećujete li da točke više ne podsjećaju na ugljik?
Angela je proučavala fotografiju. Bilo je točno ono što je Walt govorio.
- Sad pogledajte ovo - reče Walt. Pruţio joj je kompjutorski ispis. - Ovo je rezultat atomskog spektrofotometra. Kiselim otapalom izdvojio sam zrnca, a potom sam ih analizirao. Nije riječ o ugljiku.
- Što je to? - upita Angela.
- Mješavina kroma, kobalta, kadmija i ţive - pobjedničkim će tonom Walt.
- To je izvrsno, Walte - reče Angela. Bila je posve zbunjena. - Ali što to znači?
- Bio sam jednako zbunjen kao i vi - prizna Walt. - Nisam imao pojma što to znači. Čak sam pomislio da je atomski spektrofotometar odjednom poludio, ali mi je odjednom sinulo. To je dio tetovaţe!
- Jeste li sigurni? - upita Angela.
- Posve - reče Walt. - Ti se pigmenti upotrebljavaju za tetoviranje.
Angela je odmah počela dijeliti Waltovo uzbuđenje. Zahvaljujući forenzici otkrili su nešto o ubojici. Imao je tetovaţu. Jedva je čekala da to kaţe Davidu i Calhounu.
Vrativši se u Bartlet, Angela je naletjela na Paula Darnella. Čekao ju je.
- Imam loše vijesti - reče Darnell. - Wadley zna da si otišla iz grada i nije posebno sretan zbog toga.
- Kako bi mogao znati? - upita Angela. Samo je Darnellu rekla kamo ide.
- Mislim da te je špijunirao - reče Darnell. - To je jedino objašnjenje koje mi pada na pamet. Posjetio me petnaest minuta nakon što si otišla.
- Mislila sam da je izišao na ručak - reče Angela.
- To je svima rekao - reče Darnell. - Očito nije izišao. Izravno me pitao jesi li otišla iz Bartleta. Nisam mogao lagati. Morao sam mu reći. - Jesi li mu rekao da sam otišla posjetiti glavnog medicinskog istraţitelja? - upita Angela.
- Jesam - reče Darnell.
- Onda bi sve trebalo biti u redu - reče Angela. - Hvala što si me obavijestio.
- Sretno - reče Darnell.
Tek što se Angela vratila u svoj ured, pojavila se tajnica i rekla joj da je dr.
Wadley ţeli vidjeti u svom uredu. To nije bio dobar znak. Wadley nikad ranije nije koristio posrednike.
Angela je našla Wadleyja kako sjedi za pisaćim stolom. Hladnim se očima zagledao u nju.
- Rekli su mi da me ţelite vidjeti - reče Angela.
- Doista - reče Wadley. - Ţelio sam te obavijestiti da si otpuštena. Bio bih ti zahvalan da spakiraš svoje stvari i odeš. Tvoja je nazočnost loša za moral.
- Ne mogu vjerovati u to - reče Angela. - Ipak, tako je - hladno će Wadley.
- Ako ste ljuti jer me nije bilo tijekom pauze za ručak, trebali biste znati da sam bila u Burlingtonu kod glavnog medicinskog istraţitelja reče Angela. -
Nazvao je i zamolio me da dođem što je prije moguće.
- Dr. Walter Dunsmore nije šef ovog odjela - reče Wadley. - Ja jesam.
- Zar vas nije nazvao? - upita Angela. Počeo ju je obuzimati očaj. - Rekao mi je da će vas nazvati. Bio je uzbuđen zbog nečega što je otkrio u vezi s tijelom nađenim u mojoj kući. - Angela mu je brzo iznijela pojedinosti, ali Wadleyja to nije zanimalo.
- Nije me bilo samo malo više od sat vremena - reče Angela.
- Ne zanimaju me nikakve isprike - reče Wadley. - Jučer sam te upozorio baš
na ovakve stvari. Ti si odlučila ignorirati moja upozorenja. Pokazala si se nepouzdanom, neposlušnom i nezahvalnom.
- Nezahvalnom! - prasne Angela. - Na čemu bih trebala biti zahvalna? Na vašim ljigavim pokušajima zbliţavanja? Smeta vam što nisam htjela poći u Miami na vikend sunca i zabave? Moţete me otpustiti, dr. Wadley, ali reću ću vam što ja mogu učiniti: mogu tuţiti vas i bolnicu zbog seksualnog uznemiravanja.
- Samo pokušaj, mlada damo - obrecne se Wadley. - U sudnici bi te ismijali.
Angela ljutito izađe iz Wadleyjeva ureda. Bila je izvan sebe od bijesa. Dok je prolazila kroz vanjski ured, tajnice su joj se ţurno sklanjale s puta.
Angela je u svom uredu pokupila svoje stvari. Nije imala mnogo stvari. Sva je oprema pripadala bolnici. Pospremila je svoje stvari u platnenu torbu i izišla.
Ni s kim nije razgovarala od straha da ne izgubi prisebnost. Nije ţeljela Wadleyju priuštiti zadovoljstvo i rasplakati se.
Krenula je poći ravno u Davidov ured, ali se predomislila. Nakon nedavne prepirke s njim bojala se kako će reagirati na njezin gubitak posla. Nije vjerovala da bi mogla podnijeti sukob u bolnici. Stoga je pošla ravno do svog automobila i besciljno pošla prema gradiću.
Baš kad je prošla kraj knjiţnice, naglo je zakočila i pošla unatrag. Opazila je Calhounov jedinstveni kamionet na parkiralištu.
Angela je parkirala automobil. Pitala se gdje bi mogao biti Calhoun. Odlučila je pogledati u knjiţnici sjetivši se kako je Calhoun spomenuo da poznaje knjiţničarku.
Angela je našla Calhouna kako čita u mirnom kutku s pogledom na park.
- Gospodine Calhoun? - šapne Angela.
Calhoun podigne pogled. - Kako zgodno - reče i nasmiješi se. - Imam neke vijesti.
- Bojim se da i ja imam vijesti - reče Angela. - Kako bi bilo da se nađemo kod mene?
- Radujem se tome - reče Calhoun.
Čim je Angela stigla kući, stavila je vodu na štednjak. Dok je vadila šalice i tanjuriće, na kolnom se prilazu pojavio Calhounov kamionet. Kad je pokucao, Angela mu je doviknula da su vrata otključana.
- Kavu ili čaj? - pitala je Angela kad je Calhoun ušao u kuhinju. - Ono što ćete i vi - reče Calhoun.
Angela je izvadila čajnik te potraţila čaj i med.
- Nekako ste rano završili s poslom - primijeti Calhoun.
Budući da je obuzdavala emocije još otkako je pobjegla iz Wadleyjeva ureda, Angelina reakcija na Calhounovu neduţnu primjedbu bila je vrlo snaţna.
Pokrila je lice rukama i zaplakala. Ne znajući što je rekao ili što bi mogao učiniti, Calhoun je bespomoćno stajao.
Kad se Angelin plač pretvorio u povremeni jecaj, Calhoun se ispričao. - Ţao mi je - reče. - Ne znam što sam učinio, ali ţao mi je. Angela mu je prišla, zagrlila ga i spustila glavu na njegovo rame.
On joj je uzvratio zagrljaj. Kad je konačno prestala plakati, rekao joj je da bi bilo najbolje kad bi mu ispričala što se dogodilo.
- Mislim da ću uzeti malo vina umjesto čaja - reče Angela. - Ja ću pivo - reče Calhoun.
Dok su sjedili za kuhinjskim stolom, Angela je ispričala Calhounu o tome kako je dobila otkaz. Objasnila mu je kako bi to moglo imati teške posljedice za njezinu obitelj.
Pokazalo se da Calhoun zna slušati, a intuitivno je znao što treba reći.
Postigao je da se Angela bolje osjeća. Čak su razgovarali o njezinoj zabrinutosti za Nikki.
Kad je Angela skinula teret sa svoje duše, Calhoun joj je rekao da je napredovao u istrazi.
- Moţda vas to više ne zanima - reče Calhoun.
- Još uvijek me zanima - uvjeravala ga je Angela. Kuhinjskom je krpom obrisala oči. - Ispričajte mi.
- Kao prvo, otkrio sam na koji je način povezano osam pacijenata čije je papire Hodges nosio naokolo - reče Calhoun. - Svi su bili bivši Hodgesovi pacijenti koji su prebačeni CMV-u, a umrli su tijekom nekoliko mjeseci prije Hodgesova umorstva. Očito je svaka smrt iznenadila Hodgesa. Zato je bio tako bijesan.
- Je li za to okrivljavao bolnicu ili CMV? - upita Angela.
- Dobro pitanje - reče Calhoun. - Koliko sam mogao saznati od njegove tajnice, okrivljavao je i jedne i druge, ali se najviše ljutio na bolnicu. To ima smisla; on je bolnicu i dalje drţao svojim djelom. Zato su ga njezine manjkavosti više razočaravale.
- Pomaţe li nam to pri otkrivanju njegova ubojice? - upita Angela.
- Vjerojatno ne - prizna Calhoun. - No to je još jedan dje.lić slagalice. Pronašao sam još jedan: Hodges je vjerovao da zna tko je silovatelj s parkirališta.
Štoviše, mislio je da je zločinac na neki način povezan s bolnicom.
- Vidim kamo smjerate - reče Angela. - Ako je silovatelj znao da Hodges u njega sumnja, moţda ga je ubio. Drugim riječima, silovatelj i Hodgesov ubojica mogli bi biti ista osoba.
- Točno - reče Calhoun. - Ista osoba koja vas je neku večer pokušala ubiti.
Angela zadrhti. - Nemojte me podsjećati - reče. Potom doda: - Danas sam saznala nešto određeno o toj osobi, a to bi moglo malo olakšati potragu: ima tetovaţu.
- Odakle to znate? - upita Calhoun.
Angela mu objasni zašto je otišla u Burlington. Rekla je Calhounu kako je Walter Dunsmore sasvim uvjeren da je Hodges pod noktima imao dio ubojičine tetovaţe.
- Vidi vraga - reče Calhoun. - To mi se sviđa.
Kad je nazvala još jedna sestra s prvoga kata i rekla da ţeli doći na pregled zbog gripe, David je jedva čekao da je vidi. Ţena se iznenadila da Davidu nije morala opisivati svoje simptome; on ih je opisao umjesto nje. Bili su jednaki njegovima, samo izraţeniji. Njezine probavne smetnje nisu reagirale na uobičajene lijekove. Imala je temperaturu trideset osam sa dva.
- Imate li problema s prekomjernim izlučivanjem sline? - upita David.
- Da - odgovori medicinska sestra - a nikad ranije nisam imala nešto tome slično.
- Ni ja - reče David.
Kad je vidio kako se sestra loše osjeća, David je bio zahvalan što su se njegovi simptomi tijekom dana ublaţili. Poslao je sestru kući u krevet i rekao joj neka pije puno tekućine i uzima lijekove za sniţavanje temperature.
Nakon što je pregledao posljednjeg pacijenta, David je pošao u bolnicu obići svoje pacijente. Nekoliko je puta toga dana već bio u bolnici, provjeravajući Nikkino i Sandrino stanje, pa nije očekivao nikakva iznenađenja.
Nikki ga je vidjela čim je stigao na odjel intenzivne njege, te se odmah ozarila.
Jako se dobro osjećala. Njezin je organizam reagirao na intravenozne antibiotike i respiratornu terapiju. Nije joj čak smetala ni strka i vreva na odjelu intenzivne njege. David se obradovao kad je saznao da bi idućeg jutra trebala otići s odjela.
Sandrino je stanje bilo upravo suprotno i neumoljivo se pogoršavalo. Uopće se nije probudila iz kome. Specijalisti nisu bili ni od kakve pomoći.
Hasselbaum je rekao da nema infektivnu bolest. Onkolog je samo slegnuo ramenima i rekao da ništa ne moţe učiniti. Tvrdio je da je liječenje melanoma bilo uspješno. Prošlo je šest godina otkako je dijagnosticiran na njezinu bedru, a potom uklonjen zajedno s nekoliko oboljelih limfnih čvorova.
David je sjedio za stolom na odjelu intenzivne njege i proučavao Sandrin karton. MRI njezine lubanje bio je normalan: nikakva tumora, i nikakva apscesa u mozgu. David je pogledao laboratorijske pretrage što ih je odredio.
Neke još nisu bile gotove, a neke danima neće dobiti. Zatraţio je da se sve tjelesne tekućine uzmu u obradu, unatoč nalazima specijalista za infektivne bolesti. David je također zatraţio sofisticirane pretrage istih tjelesnih tekućina, uz primjenu najmodernijih biotehnoloških postupaka, ne bi li se našlo ostatke virusa.
David nije imao pojma što bi još mogao učiniti. Jedina preostala mogućnost bila je pokušaj prebacivanja Sandre u jednu od velikih bostonskih bolnica pri medicinskom fakultetu. No znao je da CMV ne bi na to blagonaklono gledao, zbog troškova, a David to nije mogao sam obaviti.
Dok se David mučio razmišljanjem o Sandri, na odjel je stigao Charles Kelley i prišao stolu. David se iznenadio njegovu dolasku; medicinski birokrati obično su se drţali podalje od mjesta kao što je odjel intenzivne njege gdje bi se morali suočiti sa smrtno bolesnim ljudima. Daleko su više voljeli sjediti u svojim urednim uredima i razmišljati o pacijentima kao o nečemu apstraktnom.
- Nadam se da vam ne smetam - reče Kelley. Na njegovo se lice vratio ljigavi smiješak.
- U posljednje ste mi vrijeme smetali kad god sam vas vidio - reče David.
- Ţao mi je - snishodljivo će Kelley. - No imam vijesti za vas. Od ovoga trenutka vaše nam usluge više nisu potrebne.
- Dakle, mislite da mi moţete oduzeti njegu Sandre Hascher? reče David.
- O, da - zadovoljno izusti Kelley. Njegov se smiješak proširi. - Kao i sve ostale pacijente. Otpušteni ste. Više ne radite za CMV. David od čuda otvori usta.
Zaprepastio se. Zbunjeno je gledao kako mu je Kelley domahnuo kao da maše djetetu, potom se okrenuo i otišao s odjela. David je skočio sa stolice i potrčao za Kelleyjem.
- Što je sa svim onim pacijentima s kojima imam dogovoreni pregled? -
dovikne David za njim.
Kelley je već odmaknuo hodnikom. - Oni su CMV-ova briga, a ne vaša -
odgovorio je ne okrenuvši se.
- Je li ovo konačna odluka? - vikne David. - Ili je privremena, do saslušanja?
- Konačna je, prijatelju. - S tim je riječima Kelley nestao s vida. David se osjećao omamljenim. Nije mogao vjerovati da je dobio otkaz. Nesigurnim je koracima ušao u dnevni boravak za pacijente i skljokao se na isti naslonjač u koji je toga jutra gurnuo Kelleyja.
David je s nevjericom odmahnuo glavom. Njegov prvi pravi posao potrajao je samo četiri mjeseca. Počeo je razmišljati o uţasnim posljedicama što će ih njegov otkaz imati za obitelj, i počeo je drhtati. Pitao se kako će reći Angeli.
Bila je uţasna ironija što joj je baš prethodne večeri govorio o ugroţavanju njezina posla. A sad je on dobio otkaz.
S mjesta na kojem je sjedio David je odjednom opazio Angelu kako ulazi na odjel intenzivne njege. Na trenutak se nije pomaknuo. Bojao se suočiti s njom, ali znao je da će to jednom morati. Ustao je iz naslonjača i pošao za Angelom na odjel. Stajala je uz Nikkin krevet. David je ušao i stao s druge strane.
Angela mu je kimnula glavom, ali je nastavila razgovarati s Nikki. David i Angela izbjegavali su se pogledati.
- Hoću li moći vidjeti Caroline kad odem s odjela intenzivne njege? - upita Nikki.
David i Angela se načas pogledaju. Bilo je očito da ni jedno ni drugo ne zna što bi mogli reći.
- Je li otišla? - upita Nikki. - Otišla je - reče Angela.
- Već su je pustili kući - uzvikne Nikki. U očima su joj se pojavile suze.
Radovala se susretu s prijateljicom čim je premjeste u običnu sobu.
- Moţda će te Arni posjetiti - utješi je David.
Nikki se razočarala, pa je bila neraspoloţena i hirovita. David i Angela su znali da je tome razlog i boravak na odjelu intenzivne njege. Bojali su se reći joj istinu o Caroline.
Nakon što su David i Angela učinili što su mogli za Nikkino duševno raspoloţenje, otišli su s odjela intenzivne njege. Bili su sustezljivi jedno prema drugome kad su izišli iz bolnice. Razgovarali su o Nikki i o tome kako su zadovoljni zbog njezina oporavka. Oboje su vjerovali da će se njezino emocionalno stanje popraviti čim je premjeste s odjela.
Putem do kuće Angela je polako vozila kako bi drţala na oku Davida koji je vozio bicikl. Istodobno su stigli kući. Tek kad su sjedili u dnevnom boravku, navodno da bi gledali večernje vijesti, David je nervozno pročistio grlo.
- Bojim se da imam prilično loše vijesti - reče. - Neugodno mi je što ti moram reći da sam danas poslijepodne dobio otkaz. - David je vidio izraz šoka na Angelinu licu. Skrenuo je pogled. - Ţao mi je. Znam da će nam biti teško. Ne znam što bih rekao. Moţda ipak nisam stvoren za liječnika.
- Davide - reče Angela i uhvati ga za ruku. - I ja sam otpuštena. David je pogleda. - Doista? - upita.
- Ona kimne.
Ispruţio je ruku i privukao je k sebi. Kad su se odmaknuli kako bi se opet pogledali, nisu znali hoće li se smijati ili plakati.
- Kakva zbrka - na koncu će David. - Kakva slučajnost - doda Angela.
Ispričali su jedno drugome ţalosne pojedinosti svojih posljednjih postupaka u Bartletu. Usput je Angela također ispričala o najnovijem Waltovu otkriću i svom sastanku s Calhounom.
- On misli da će tetovaţa pomoći pri otkrivanju ubojice - reče Angela.
- Baš lijepo - reče David. Još uvijek nije dijelio Angelino zanimanje za slučaj, pogotovo s obzirom na nove probleme što su ih imali. - Calhoun je također imao zanimljive vijesti - reče Angela. Obja
snila je Calhounovu teoriju da su bolnički silovatelj i Hodgesov ubojica ista osoba.
- Zanimljiva ideja - reče David. No već je mislio na druge stvari. Pitao se kako će on i Angela zarađivati za ţivot u neposrednoj budućnosti.
- I sjećaš li se onih dokumenata kojima je Hodges mahao naokolo? Calhoun je otkrio vezu - reče Angela. - Svi su pacijenti umrli, a sve su smrti očito iznenadile Hodgesa.
- Kako to misliš, iznenadile? - upita David, a njegovo se zanimanje iznenada probudilo.
- Pretpostavljam kako nije očekivao da će ti ljudi umrijeti - reče Angela. - On ih je liječio prije nego su se prebacili CMV-u. Calhoun je saznao da je Hodges za njihove smrti krivio i CMV i bolnicu.
- Imaš li povijesti bolesti tih pacijenata? - upita David.
- Samo dijagnoze s kojima su primljeni u bolnicu - reče Angela. - Zašto?
- Neočekivane smrti pacijenata mogu pobuditi moje zanimanje reče David.
Uslijedila je stanka u razgovoru dok su David i Angela razmišljali o dnevnim događajima.
- Što ćemo učiniti? - na koncu upita Angela.
- Ne znam - reče David. - Siguran sam da ćemo se morati preseliti, ali što će biti s hipotekama? Pitam se hoćemo li morati proglasiti stečaj. Morat ćemo razgovarati s nekim odvjetnikom. Tu je također i pitanje ţelimo li tuţiti naše poslodavce.
- Za mene to nije nikakvo pitanje - reče Angela. - Ja ću tuţiti za seksualno uznemiravanje, ako ne i za neopravdani otkaz. Ni u ludilu neću dopustiti da se onaj ljigavi Wadley nekaţnjeno izvuče.
- Ne znam je li tuţba u našem stilu - reče David. - Moţda bismo jednostavno trebali nastaviti svoj ţivot. Ne ţelim se zakopati u legalne močvare.
- Nećemo sada o tome odlučivati - reče Angela.
Kasnije su nazvali odjel intenzivne njege. Nikki se i dalje dobro osjećala. Nije imala povišenu temperaturu.
- Moţda jesmo izgubili posao - reče David - ali sve dok je Nikki dobro, snaći ćemo se.
PETAK, 29. LISTOPADA
Ni David ni Angela ponovno nisu dobro spavali. David se probudio prije zore, što mu je već prelazilo u naviku. Iako je bio iscrpljen, nije se osjećao iscrpljenim kao prethodnoga jutra.
Ne budeći Angelu, sišao je u dnevnu sobu i razmišljao o njihovoj financijskoj situaciji. Počeo je sastavljati popis stvari što ih treba obaviti i ljudi koje će nazvati, a slagao ih je po prioritetu. Čvrsto je vjerovao da njihove trenutne nevolje zahtijevaju smireno, racionalno razmišljanje.
Angela se pojavila na vratima u kućnoj haljini. U ruci je drţala papirnati rupčić; plakala je. Pitala je Davida što radi. On joj je objasnio, ali to je nije impresioniralo.
- Što ćemo sada? - nesretno će ona. Nove suze navrle su joj na oči. - Od svega smo napravili takvu zbrku.
David ju je pokušao utješiti pokazujući joj svoje popise, ali ih je ona odgurnula i optuţila Davida da je bezosjećajan.
- Tvoje blesave liste neće ništa riješiti - rekla je.
- Pretpostavljam da tvoje histerične suze hoće - odbrusi David. Srećom, nisu dopustili da se njihova prepirka razvije. Oboje su znali da su previše uzrujani.
Također su znali da svatko ima svoj način ponašanja u krizi.
- Dakle, što ćemo učiniti? - ponovno upita Angela.
- Najprije idemo u bolnicu pogledati kako je Nikki - reče David. - Dobro -
sloţi se Angela. - Tako ću imati priliku razgovarati s Helen Beaton.
- Uzalud ćeš se truditi - upozori je David. - Jesi li sigurna da se ţeliš tako uzrujavati?
- Ţelim biti sigurna da zna za moju tuţbu o seksualnom uznemiravanju - reče Angela.
Na brzinu su pojeli doručak i krenuli. Čudno su se osjećali dok su išli u bolnicu, ali ne na posao. Parkirali su automobil i pošli ravno na odjel intenzivne njege.
Nikki se dobro osjećala i jedva je čekala da ode s odjela. Iako joj se strka tijekom dana činila zabavnom, noćna smjena nije bila tako zanimljiva. Jako je malo spavala.
Kad je stigao dr. Pilsner, potvrdio je da Nikki ide u običnu sobu čim nekoga pošalju po nju.
- Što mislite, kad će se moći vratiti kući? - upita Angela.
- S obzirom na to kako se dobro osjeća, moći će kući za samo nekoliko dana -
odgovori dr. Pilsner. - Ţelim biti siguran da se ovo neće ponoviti.
Dok je David ostao s Nikki, Angela se zaputila u ured Helen Beaton.
- Hoćeš li nazvati Caroline i reći joj neka mi donese školske knjige? - Nikki upita Davida.
- Ja ću se za to pobrinuti - obeća David. Namjerno je izbjegavao odgovor. Još
uvijek nije znao kako bi kćerki rekao za Carolininu smrt. David je opazio da Sandrin krevet na odjelu intenzivne njege sada
zauzima neki stariji muškarac. Tek pola sata kasnije David je skupio hrabrost i pošao se raspitati o njoj.
- Sandra Hascher je umrla jutros oko tri - reče sluţbenik. Govorio je kao da podnosi izvještaj o vremenu; već je toliko navikao na smrt pa je postao bezosjećajan.
David nije bio tako bezosjećajan. Sandra mu je bila draga i suosjećao je s njezinom obitelji, posebno s djecom koja više nemaju majke. Sad je već izgubio šest pacijenata u dva tjedna. Pitao se je li to rekord u Općoj bolnici Bartlet. Moţda je CMV mudro postupio kad mu je dao otkaz.
Obećao je Nikki da će je on i Angela posjetiti kasnije, kad je premjeste u drugu sobu, i pošao u prostorije uprave kako bi pričekao Angelu.
Tek što je David sjeo, Angela je bijesno izišla iz ureda predsjednice. Bila je izvan sebe. Njezine su tamne oči sijevale, a usne je čvrsto stisnula. Prošla je kraj Davida bez usporavanja. Morao je potrčati kako bi je sustigao.
- Pretpostavljam da ne bih trebao pitati kako je prošlo - rekao je kad su izišli na parkiralište.
- Bilo je uţasno - reče Angela. - Ona podrţava Wadleyjevu odluku. Kad sam joj objasnila da iza svega stoji seksualno uznemiravanje, zanijekala je da je toga uopće bilo.
- Kako je mogla zanijekati kad si razgovarala s dr. Cantorom? upita David.
- Rekla je da je pitala dr. Wadleyja - reče Angela. - A dr. Wadley je rekao da nije bilo nikakvog seksualnog uznemiravanja. Zapravo, tvrdi da je bilo obrnuto. Rekao je Beaton da sam ja njega pokušavala zavesti!
- Poznata varka čovjeka koji seksualno uznemirava druge - primijeti David. -
Prebacuje krivnju na ţrtvu. - Odmahne glavom. - Kakva gnjida!
- Beaton je rekla da mu vjeruje - reče Angela. - Rekla mi je da je on besprijekorno čestit čovjek. Potom me je optuţila da sam izmislila cijelu priču kako bih mu se pokušala osvetiti jer ga nisam uspjela zavesti.
Kad su stigli kući, srušili su se u naslonjače u dnevnoj sobi. Nisu znali što bi mogli učiniti. Osjećali su se previše deprimiranima i zbunjenima da bi bilo što učinili.
Zvuk automobilskih guma na šljunku kolnog prilaza prekinuo je tešku tišinu.
To je bio Calhounov kamionet. Calhoun se zaustavio kraj straţnjeg ulaza.
Angela mu je otvorila vrata.
- Donio sam vam svjeţe uštipke kako bismo proslavili prvi dan vašeg odmora
- reče Calhoun. Prošao je kraj Angele i spustio vrećicu na kuhinjski stol. - Još
malo kave i moţemo se dati na posao.
Na vratima se pojavio David.
- Uh, uh - izusti Calhoun. Pogledao je Davida pa Angelu. - U redu je - reče David. - I ja sam na »odmoru«.
- Nije valjda! - začudi se Calhoun. - Sreća da sam donio tucet uštipaka.
Calhounova nazočnost djelovala je poput eliksira. Kava je također pomogla.
David i Angela su se čak smijali nekim Calhounovim pričama o danima što ih je proveo u drţavnoj policiji. Bili su dobro raspoloţeni dok Calhoun nije predloţio da prijeđu na posao.
- Dakle - reče i protrlja ruke u iščekivanju. - Problem je sveden na pronalaţenje osobe koja ima tetovaţu i nije voljela Hodgesa. To ne bi smjelo biti tako teško u ovako malenom gradiću.
- Postoji jedan problem - reče David. - Budući da smo nezaposleni, ne vjerujem da vas moţemo plaćati.
- Nemojte to govoriti - pobuni se Calhoun. - Baš kad sve ovo postaje zanimljivo.
- Ţao nam je - reče David. - Ne samo da ćemo uskoro dospjeti na prosjački štap, već je očito da ćemo otići iz Bartleta. Dakle, između ostaloga, cijela će ova zbrka s Hodgesom ostati iza nas.
- Pričekajte trenutak - reče Calhoun. - Ne treba toliko ţuriti. Imam ideju. Radit ću besplatno. Što mislite o tome? Ovo je sad pitanje časti i ugleda. Usto, moţda ćemo usput uhvatiti silovatelja.
- To je vrlo velikodušno s vaše strane... - reče David. Ţelio je još nešto reći, ali ga je Calhoun prekinuo.
- Već sam počeo sa sljedećom fazom istrage - reče. - Carleton, barmen, rekao mi je da nekoliko gradskih policajaca, uključujući i Robertsona, imaju tetovaţe. Zato sam pošao onamo i malo popričao s Robertsonom. Rado mi je pokazao svoju. Prilično se time ponosi. Tetoviran je na prsima; bjeloglavi sup koji drţi stijeg s natpisom U Boga vjerujemo. Naţalost, ili srećom, ovisno o tome s koje strane gledate, tetovaţa je bila netaknuta. No iskoristio sam priliku i pitao Robertsona o Hodgesovu posljednjem danu. Robertson je potvrdio ono što mi je Madeline Gannon rekla o tome da se Hodges kanio s njim sastati, ali je to otkazao. Dakle, mislim da napredujemo. Clara Hodges bi mogla biti ključ. Ţivjeli su odvojeno u vrijeme liječnikove smrti, ali su još
uvijek često razgovarali. Imam osjećaj da je odvojeni ţivot uvelike poboljšao njihov odnos. U svakom slučaju, jutros sam nazvao Claru. Očekuje nas. -
Pogledao je Angelu.
- Mislio sam da se preselila u Boston - reče David.
- Jest - reče Calhoun. - Mislio sam da bismo se Angela i ja, ovaj, sad sve troje, mogli onamo odvesti.
- Još uvijek mislim da bismo sve to trebali zaboraviti, s obzirom na sve što se dogodilo. Ako vi ţelite nastaviti, to je vaša stvar.
- Moţda ne bismo trebali donositi nagle odluke - reče Angela. - Što ako Clara Hodges zna nešto o pacijentima koji su umrli? Sinoć te je zanimao taj dio slučaja.
- Pa, to je istina - prizna David. Zanimalo ga je koliko je sličnosti bilo između njegovih i Hodgesovih pacijenata. No ipak ga nije zanimalo toliko da bi posjetio Claru Hodges. Ne nakon što je dobio otkaz.
- Učinimo to, Davide - reče Angela. - Pođimo. Imam osjećaj da se ovaj gradić urotio protiv nas, a to mi smeta. Borimo se.
- Angela, čini mi se kao da pomalo gubiš kontrolu nad sobom reče David.
Angela odloţi svoju šalicu kave i pograbi Davida za ruku. - Ispričajte nas -
reče Calhounu. Angela povuče Davida iz dnevne sobe. - Ne gubim kontrolu nad sobom - počela je čim su se dovoljno
odmaknuli. - Samo mi se sviđa ideja da ću učiniti nešto pozitivno, da imam neki cilj. Ovaj nas je gradić gurao naokolo na isti način na koji je Hodgesovu smrt gurnuo ispod saga. Ţelim znati što se iza svega toga krije. Tada moţemo otići odavde visoko uzdignutih glava.
- Ovo govori tvoja histerična strana - reče David.
- Moţeš to zvati kako god hoćeš, svejedno mi je - reče Angela. - Pokušajmo još
ovoga puta. Calhoun vjeruje da bi Clara Hodges mogla znati neke odgovore.
Pokušajmo.
David je oklijevao. Njegov je razum bio protiv toga, ali je bilo teško odoljeti Angelinim molbama. Ispod sloja smirenosti i razuma David je bio jednako ogorčen kao i Angela.
- Dobro - reče. - Pođimo. No prije toga ćemo svratiti u bolnicu i posjetiti Nikki.
- Rado - reče Angela. Ispruţila je ruku. David ju je bez oduševljenja pljesnuo.
A kad je ispruţio svoju ruku, Angela ju je neobično snaţno udarila.
David je doţivio novo iznenađenje kad je vidio da moraju poći Calhounovim kamionetom kako bi on mogao pušiti. No budući da je Calhoun vozio, mogli su se dovesti do glavnog ulaza u bolnicu. Calhoun je čekao dok su David i Angela potrčali unutra.
Nikki je bila daleko zadovoljnija otkako je otišla s odjela intenzivne njege.
Jedino se ţalila da su je premjestili na jedan od starih bolničkih kreveta na kojem, kao i obično, kontrole nisu funkcionirale. Donji dio kreveta se mogao podići, ali ne i gornji.
- Jesi li rekla sestrama? - upita David.
- Jesam - reče Nikki. - No nisu mi rekle kad će ga popraviti. Ne mogu gledati televiziju u ovakvom poloţaju.
- Je li to čest problem? - upita Angela.
- Naţalost - reče David. Ispričao joj je što mu je Van Slyke rekao o tome da je bolnica kupila lošu vrstu kreveta. - Vjerojatno su uštedjeli nekoliko dolara kupovinom jeftinih kreveta. No sva se ušteda istopila zbog troškova odrţavanja. To je po onoj staroj: štedljiv kod malih, a rasipan kod velikih svota.
David je ostavio Angelu s Nikki i pošao potraţiti Janet Colburn. Kad ju je našao, pitao je zna li Van Slyke za problem s Nikkinim krevetom.
- Zna, ali znate kakav je Van Slyke - reče Janet.
Vrativši se u Nikkinu sobu, David joj je obećao da će osobno popraviti krevet ako to ne bude sređeno do večeri. Angela ju je već obavijestila da ona i David idu u Boston, ali će se vratiti tijekom poslijepodneva. Posjetit će je čim se vrate.
Angela i David su se vratili pred bolnicu i ušli u Calhounov kamionet. Uskoro su se međudrţavnom cestom vozili prema jugu. David se tijekom putovanja osjećao prilično neudobno, i to ne samo zbog loših amortizera. Iako je Calhoun malo otvorio prozor, dim cigare je ispunio unutrašnjost kabine. Kad su stigli do adrese Clare Hodges, Davidove su oči bile sasvim nadraţene.
Davidu se učinilo da je Clara Hodges bila savršeni par Dennisu Hodgesu. Bila je krupna, čvrsta ţena duboko usađenih očiju i namrgođena lica.
Pozvala ih je u salon uređen teškim viktorijanskim namještajem. Dnevna je svjetlost jedva prodirala kroz debele baršunaste zastore. Iako je bilo oko podneva, prostoriju je osvjetljavao luster i stolne lampe.
Angela je predstavila sebe i Davida kao kupce Clarine kuće u Bartletu.
- Nadam se da se vama sviđa više nego meni - reče Clara. - Prevelika je i puna propuha, pogotovo za samo dvoje ljudi.
Ponudila im je čaj što ga je David sa zahvalnošću prihvatio. Nisu ga samo oči pekle zbog pasivnog pušenja, već mu se i grlo osušilo. - Ne mogu reći da mi je drago što ste došli - reče Clara nakon što
je natočila čaj. - Uzrujava me što su sve te ruţne stvari isplivale na površinu.
Tek sam se donekle navikla na Dennisov nestanak kad sam saznala da je ubijen.
- Siguran sam kako dijelite našu ţelju da se njegov ubojica izvede pred lice pravde - reče Calhoun.
- Sad to više nije jako vaţno - reče Clara. - Osim toga, svi bismo se našli usred nekog odvratnog suđenja. Više sam voljela onako kako je bilo dosad, ništa ne znati.
- Sumnjate li tko je mogao ubiti vašeg muţa? - upita Calhoun. - Bojim se da ima puno kandidata - odgovori Clara. - Morate shvatiti dvije stvari kad je riječ
o Dennisu. Prvo, bio je tvrdoglav, a stoga se bilo teško s njim slagati. Ne kaţem da nije imao i dobrih strana. Drugo, Dennis je bio opsjednut bolnicom.
Stalno je bio u sukobu s odborom i s onom ţenom koju su doveli iz Bostona.
- Pretpostavljam da se bilo tko od njih mogao toliko razbjesnjeti da ga dokrajči. Ipak, jednostavno ne mogu zamisliti da ga je netko doista premlatio.
Sve je to previše prljavo za sve one liječnike i birokrate, zar ne?
- Koliko sam shvatio, dr. Hodges je mislio da zna tko je maskirani silovatelj -
reče Calhoun. - Je li to točno?
- Tako je svakako nagovijestio - reče Clara.
- Je li ikad spomenuo neko ime? - upita Calhoun.
- Jedino je rekao da je silovatelj netko tko ima veze s bolnicom reče Clara.
- Djelatnik u bolnici? - upita Calhoun.
- Nije objašnjavao - reče Clara. - Namjerno je bio neodređen. Taj se čovjek uvijek postavljao iznad drugih. No rekao je kako ţeli sam razgovarati s tom osobom. Mislio je da ga moţe navesti da prestane.
- Postavljati se iznad drugih - reče Calhoun. - To zvuči opasno. Mislite li da je razgovarao s čovjekom?
- Ne znam - reče Clara. - Moţda jest. No tada je odlučio svoje sumnje povjeriti onom odvratnom Wayneu Robertsonu. Strahovito smo se posvađali zbog toga. Nisam ţeljela da pođe jer sam bila sigurna da će se on i Robertson samo posvađati. Robertson je uvijek imao nešto protiv njega. Rekla sam mu neka svoje sumnje povjeri Robertsonu u telefonskom razgovoru ili pismom, ali Dennis nije htio ni čuti. Bio je tako tvrdoglav.
- Je li to bilo onoga dana kad je nestao? - upita Calhoun.
- Tako je - reče Clara. - No na koncu Dennis nije vidio Robertsona, ne zbog mojega savjeta. Jako se uzrujao zbog smrti jednoga od svojih bivših pacijenata. Rekao je da će poći na ručak s dr. Holsterom umjesto da se sastane s Robertsonom.
- Je li taj pacijent Clark Davenport? - upita Calhoun.
- Pa, da - iznenađeno će Clara. - Kako znate?
- Zašto se dr. Hodges tako uzrujao zbog Clarka Davenporta? upita Calhoun ignorirajući Clarino pitanje. - Jesu li bili dobri prijatelji? - Bili su samo poznanici - reče Clara. - Clark je više bio pacijent, a Dennis je dijagnosticirao Clarkov rak koji je dr. Holster uspješno liječio.
Nakon liječenja Dennis je bio uvjeren da su na vrijeme otkrili opaku bolest.
No tada se Clarkov poslodavac prebacio na CMV, a uskoro potom Dennis je saznao da je Clark mrtav.
- Od čega je Clark umro? - odjednom upita David progovorivši prvi put. Glas mu je imao neobičan prizvuk, a Angela je to odmah opazila.
- Sad ste me uhvatili - reče Clara. - Ne sjećam se. Nisam sigurna jesam li to uopće znala. No nije umro od raka. Sjećam se da je Dennis tako rekao.
- Je li vaš muţ imao još medicinski sličnih pacijenata koji su neočekivano umrli? - upita David.
- Kako to mislite, medicinski sličnih? - upita Clara.
- Ljudi oboljeli od raka ili drugih teških bolesti - objasni David. - O, da - reče Clara. - Imao ih je nekoliko. Njihove su ga smrti tako uzrujale. Bio je siguran da CMV zapošljava nesposobne liječnike.
David je od Angele zatraţio kopije dokumenata što su ih ona i Calhoun dobili u Burlingtonu. Dok ih je Angela traţila, Calhoun je izvukao svoj snop iz jednog od ogromnih dţepova.
David je razmotao papire. Pruţio ih je Clari. - Pogledajte ova imena - reče. -
Prepoznajete li koje?
- Morat ću uzeti naočale za čitanje - reče Clara. Ustane i izađe iz sobe.
- Što te je tako potreslo? - Angela šapne Davidu.
- Da, smirite se, momče - dometne Calhoun. - Uzrujat ćete našu svjedokinju pa će početi štošta zaboravljati.
- Nešto mi postaje jasno - reče David. - I nimalo mi se ne sviđa. Prije nego je Angela dospjela pitati objašnjenje, vratila se Clara s naočalima za čitanje.
Uzela je papire i brzo ih prolistala.
- Poznata su mi sva ta imena - reče Clara. - Stotinama sam puta čula njihova imena, a većinu sam upoznala.
- Rekli su mi da su svi oni umrli - reče Calhoun. - Je li to istina?
- Tako je - reče Clara. - Baš kao i Clark Davenport. To su ljudi čije su smrti posebno uzrujale Dennisa. Neko sam vrijeme svakodnevno slušala o njima.
- Jesu li sve njihove smrti bile neočekivane? - upita Calhoun.
- Da i ne - reče Clara. - Ţelim reći, nije se očekivalo da će ti ljudi umrijeti baš u to vrijeme. Kao što vidite iz papira, većina je dospjela u bolnicu zbog tegoba koje obično nisu bile fatalne. Ali svi su se borili sa smrtonosnim bolestima kao što je rak, pa na neki način njihove smrti nisu došle posve neočekivano.
David ispruţi ruku i uzme papire natrag. Brzo ih je pogledao, a potom se opet okrenuo Clari. - Ţelim biti siguran da sam dobro shvatio - reče. - Ovo su prijamni obrasci za hospitalizaciju tijekom koje su ti ljudi umrli.
- Mislim da je tako - reče Clara. - Prošlo je dosta vremena, ali Dennis je stalno o tome govorio. Teško je zaboraviti.
- A svaki od tih pacijenata dugo je bolovao od teške bolesti - reče David. - Kao ova ţena koja je primljena u bolnicu zbog sinusitisa. Clara uzme papir i pogleda ime. - Ona je bolovala od raka dojke
reče Clara. - Bila je članica moje crkvene grupe.
David uzme list papira natrag i zamota ga s ostalima. Potom ustane i pođe do prozora. Razmakne zavjese i zagleda se preko rijeke Charles, ignorirajući ostale. Djelovao je krajnje rastreseno.
Angela se pomalo neugodno osjećala zbog Davidova ponašanja, ali bilo je očito da to Clari ne smeta. Jednostavno je svima natočila još čaja.
- Ţelim vam postaviti još nekoliko pitanja o silovatelju - reče Calhoun. - Je li dr. Hodges ikad spomenuo njegovu starosnu dob, ili visinu, ili neke pojedinosti, primjerice ima li tetovaţu i slično?
- Tetovaţu? - začudi se Clara. Licem joj je preletio smiješak, a potom se opet namrgodila. - Ne, nikad nije spomenuo tetovaţu. Brzinom koja ih je sve iznenadila, David se vratio od prozora.
- Moramo otići - reče. - Moramo smjesta poći. Jurnuo je prema vratima i otvorio ih.
- Davide? - dovikne Angela, zapanjena njegovim ponašanjem. - Što se dogodilo?
- Moramo se odmah vratiti u Bartlet - reče. Ţestina u njegovu glasu pretvorila se gotovo u paniku. - Idemo! - vikne.
Angela i Calhoun se na brzinu oproste od Clare Hodges, a potom poţure za Davidom. Kad su Angela i Calhoun stigli do kamioneta, David je već sjedio za volanom.
- Dajte mi ključeve - naredi David.
Calhoun slegne ramenima i pruţi Davidu ključeve. David upali motor i doda gas. - Upadajte! - vikne.
Angela prva uđe u kamionet, a za njom se uspne Calhoun. Prije nego su za sobom zatvorili vrata, David je naglo krenuo.
Tijekom prvog dijela putovanja nitko nije govorio. David se usredotočio na voţnju. Angela i Calhoun još uvijek se nisu snašli od naglog, čudnog odlaska.
Tako$er ih je plašila brzina kojom su pretjecali druga vozila.
- Mislim da bismo trebali malo usporiti - rekla je Angela kad je David pretekao dugi niz automobila.
- Ovaj kamionet nikad nije tako brzo vozio - doda Calhoun.
- Davide, što te je spopalo? - upita Angela. - Bizarno se ponašaš. - Dok smo razgovarali s Clarom Hodges, odjednom mi je nešto sinulo - reče David. - Tiče se Hodgesovih pacijenata s potencijalno smrtonosnim bolestima koji su neočekivano umrli.
- Dakle? - upita Angela. - Što je s njima?
- Mislim da je neka poremećena osoba u Općoj bolnici Bartlet preuzela na sebe pruţanje neke vrste eutanazije.
- Što je eutanazija? - upita Calhoun.
- Moţe se prevesti kao »dobra smrt« - odgovori Angela. - Znači da se nekoj smrtno bolesnoj osobi pomaţe da brzo umre. To bi trebalo ljude poštedjeti patnje.
- Dok sam slušao o Hodgesovim pacijentima, sinulo mi je da su se svi moji nedavno preminuli pacijenti borili sa smrtonosnim bolestima reče David. -
Kao i njegovi. Ne znam zašto mi to ranije nije palo na pamet. Kako sam mogao biti tako glup? Isto vrijedi i za Caroline.
- Tko je Caroline? - upita Calhoun.
- Ona je bila prijateljica naše kćeri - objasni Angela. - Bolovala je od cistične fibroze, a to je potencijalno smrtonosna bolest. Jučer je umrla. - Angeline se oči rašire. - O, ne! Nikki! - uzvikne.
- Sad znaš zašto me je uhvatila panika - reče David. - Moramo se vratiti onamo što je brţe moguće.
- Što se događa? - upita Calhoun. - Nešto mi je ovdje promaknulo. Zašto ste tako uzbuđeni?
- Nikki je u bolnici - tjeskobno će Angela.
- Znam - reče Calhoun. - Prije odlaska u Boston odvezao sam vas onamo kako biste je posjetili.
- Ima cističnu fibrozu baš kao i Caroline - reče Angela.
- Uh, uh - reče Calhoun. - Počinjem shvaćati. Bojite se da će vaša kći postati ţrtvom tog manijaka.
- Shvatili ste - reče David.
- Je li to nešto slično onom slučaju s »Anđelom milosrđa« na Long Islandu o kojem sam čitao? - upita Calhoun. - To je bilo prije nekoliko godina. Radilo se o medicinskoj sestri koja je ljude ubijala nekakvim lijekom.
- Tako nešto - reče David. - No u tom je slučaju u pitanju bilo sredstvo za opuštanje mišića. Ljudi bi prestajali disati. Prilično otvoreno. Kad je riječ o mojim pacijentima, nemam pojma kako ih ubija. Ne mogu se sjetiti nikakva lijeka, ili otrova, ili infektivnog agensa koji bi izazvao simptome što su ih moji pacijenti imali.
- Mogu razumjeti zašto ste tako zabrinuti za svoju kćer - reče Calhoun. - Ali ne mislite li da ste malo naprečac stvorili tu teoriju?
- Odgovara na mnoga pitanja - reče David. - Čak me navodi na razmišljanje o dr. Portlandu.
- Zašto? - upita Angela. Još uvijek se nelagodno osjećala kad god bi se spomenulo njegovo ime.
- Nije li nam Kevin ispričao kako je dr. Portland rekao da ne kani na sebe preuzeti krivnju zbog smrti svojih pacijenata i da s bolnicom nešto nije u redu?
Angela kimne.
- Zacijelo je nešto sumnjao - nastavi David. - Šteta što se predao depresiji.
- Počinio je samoubojstvo - Angela objasni Calhounu.
- Velika šteta - reče Calhoun. - Nakon toliko školovanja.
- Pitanje je - reče David - ako netko u bolnici primjenjuje eutanaziju, tko bi to mogao biti? Moralo bi se raditi o nekome tko ima pristup pacijentima i dobro poznaje medicinu.
- To bi značilo da je riječ o liječniku ili medicinskoj sestri - reče Angela.
- Ili o laboratorijskom tehničaru - doda David.
- Mislim da vas dvoje trčite pred rudo - reče Calhoun. - Ovako se ne provode istrage. Ne moţete stvoriti neku teoriju i onda se zaletjeti sa sto pedeset kilometara na sat kako mi sad činimo. Većina se teorija raspadne kad se prikupi više činjenica. Drţim da bismo trebali usporiti.
- Ne dok je moja kći u opasnosti - reče David. Još je malo ubrzao.
- Misliš li da je Hodges došao do istog zaključka? - upita Angela. - Vjerujem da jest - reče David. - Ako je tako, moţda su ga zato ubili.
- Ja još uvijek mislim da je to učinio silovatelj - reče Calhoun. - No bez obzira o kome je riječ, ova me istraga fascinira. Pod uvjetom da je s vašom kćerkom sve u redu, već se godinama nisam ovako zabavljao.
Kad su konačno stigli do bolnice, David je stao točno ispred glavnog ulaza.
Skočio je iz kamioneta, a Angela mu je bila za petama. Zajedno su jurnuli glavnim stubištem i potrčali hodnikom.
Na golemo olakšanje našli su Nikki kako zadovoljno gleda televiziju. David ju je naglo zgrabio i tako je čvrsto stisnuo u zagrljaj da se počela buniti.
- Ideš kući - reče David. Odmaknuo ju je od sebe kako bi joj mogao pregledati lice, pogotovo oči.
- Kada? - upita Nikki.
- Odmah sada - reče Angela. Počela je skidati cjevčice za infuziju. U tom je trenutku hodnikom prolazila medicinska sestra. Pomutnja je privukla njezinu pozornost. Kad je vidjela kako Angela skida infuziju, pobunila se.
- Što se ovdje događa? - upita.
- Moja kći ide kući - reče David.
- Nismo dobili nikakve upute o tome - reče sestra. - Ja vam dajem upute ovoga trenutka - reče David.
Sestra je brzo potrčala iz sobe. Angela je počela skupljati Nikkinu odjeću.
David joj je pomagao.
Uskoro se pojavila Janet Colburn, a s njom još nekoliko sestara. - Dr. Wilson -
reče Janet - što radite, za ime svijeta?
- Mislim da je to prilično očito - odgovori David spremajući Nikkine igračke i knjige u torbu.
David i Angela već su gotovo odjenuli Nikki kad je stigao dr. Pilsner. Janet ga je pozvala pagerom. Molio ih je neka prije vremena ne odvode Nikki s intravenoznog antibiotika ili vještog bolničkog respiratornog terapeuta.
- Ţao mi je, dr. Pilsner - reče David. - Morat ću vam kasnije objasniti. Sad bi za to trebalo previše vremena.
U tom je trenutku stigla Helen Beaton. Nju su također pozvale medicinske sestre. Bila je bijesna. - Ako to dijete odvedete odavde bez medicinskog odobrenja, nabavit ću sudski nalog - pjenila se.
- Samo pokušajte - obrecne se Angela.
Kad su odjenuli Nikki, poveli su je hodnikom. Pomutnja je privukla mnoštvo zabezeknutih pacijenata i osoblja.
Čim su izišli iz bolnice, popeli su se u kamionet. Calhoun je vozio, a Nikki i Angela su se smjestile u kabini. David je morao sjediti otraga. Cijelim putem do kuće Nikki je zapitkivala o naglom odlasku iz
bolnice. Bilo joj je drago što ide kući, ali ju je zbunjivalo neobično ponašanje roditelja. No kad su ušli u kuću, previše ju je uzbudio susret s Rustyjem da bi nastavila s ispitivanjem. Nakon što se neko vrijeme igrala s Rustyjem, David i Angela su je smjestili u dnevnoj sobi i ponovno namjestili infuziju. Ţeljeli su nastaviti s antibioticima.
Calhoun je ostao i pomagao kako je najbolje znao. Na Nikkinu je molbu donio drva iz podruma i zapalio vatru. No nije mogao dugo šutjeti. Uskoro su se on i David počeli prepirati o motivu Hodgesova umorstva. Calhoun je još uvijek drţao da je riječ o silovatelju, a David je vjerovao da je to učinio poremećeni
»Anđeo milosrđa«.
- Prokletstvo! - uzvikne Calhoun. - Cijela vaša teorija temelji se na čistim pretpostavkama. Vaša je kćerka dobro, hvala budi Gospodinu, dakle tu nemate nikakvih dokaza. Kad je riječ o mojoj teoriji, barem imamo Hodgesovo trabunjanje o tome da zna tko je silovatelj, i to u prostoriji punoj ljudi na dan kad ga je netko sredio. Kako vam se to čini kao uzrok i posljedica? A Clara misli da je Hodges moţda imao hrabrosti razgovarati s čovjekom. Toliko sam siguran da su silovatelj i ubojica isti čovjek da bih se bio spreman okladiti. U što biste se kladili?
- Ja nisam od onih koji se klade - reče David. - No mislim da sam u pravu.
Hodges je premlaćen na smrt dok je u ruci drţao imena svojih pacijenata. To nije mogla biti slučajnost.
- Što ako je riječ o istoj osobi? - predloţi Angela. - Što ako je silovatelj ista osoba koja stoji iza smrti pacijenata i Hodgesova umorstva?
Ideja je tako iznenadila Davida i Calhouna da su obojica ušutjela. - Moguće je
- na koncu će David. - Zvuči pomalo šašavo, ali u
ovom bih trenutku u sve mogao povjerovati.
- Pretpostavljam - doda Calhoun. - U svakom slučaju, ja ću slijediti trag tetovaţe. To je ključ.
- Ja idem u medicinski arhiv - reče Daviđ. - I moţda ću posjetiti dr. Holstera.
Hodges mu je moţda rekao nešto o svojim sumnjama po pitanju pacijenata.
- U redu - spremno će Calhoun. - Ja ću obaviti svoje, a vi pođite na svoju stranu. Kako bi bilo da se kasnije vratim kako bismo usporedili ono što otkrijemo?
- Zvuči dobro - reče David. Pogleda Angelu.
- Ja se slaţem - reče Angela. - Kako bi bilo da zajedno večeramo? - Nikad ne odbijam poziv na večeru - reče Calhoun.
- Onda budite ovdje do sedam - reče Angela.
Po Calhounovu odlasku, David je uzeo sačmaricu i napunio je. Oslonio ju je ispod stubišta u predvorju.
- Zar si se predomislio po pitanju puške? - upita Angela.
- Recimo samo da mi je drago što je imamo - reče David. - Jesi li o tome razgovarala s Nikki?
- Svakako - odgovori Angela. - Čak je i pucala. Rekla je da je od toga boli rame.
- Nemoj nikoga puštati u kuću dok me nema - reče David. - I neka sva vrata budu zaključana.
- Hej, ja sam ta koja je ţeljela zaključavati vrata - podsjeti ga Angela. - Sjećaš
se?
David je uzeo bicikl. Nije ţelio ostaviti Angelu bez automobila. Brzo je vozio, slijep za prirodne ljepote. Stalno je razmišljao o mogućnosti da je netko poubijao njegove pacijente. To ga je uţasavalo i strahovito ljutilo. No kao što je Calhoun rekao, nije imao nikakvih dokaza.
Kad je David stigao u bolnicu, dnevna je smjena odlazila, a večernja dolazila.
Vladala je prilična guţva. Nitko nije obraćao pozornost na Davida dok je hodao prema medicinskom arhivu.
David je sjeo za kompjutor i izvadio Calhounove kopije dokumenata nađenih uz Hodgesa. Zadrţao ih je nakon posjeta Clari Hodges. Pozvao je ime svakoga pacijenta i pročitao povijest bolesti. Svih osam bolovalo je od teških smrtonosnih bolesti, baš kako je Clara Hodges rekla.
Potom je David pročitao zabilješke o svakom pacijentu, unesene tijekom boravka u bolnici kad su umrli. U svim su slučajevima simptomi bili slični onima što su ih imali Davidovi pacijenti: neurološki simptomi, gastrointestinalni simptomi, te simptomi povezani s krvoţilnim ili imunološkim sustavom.
Zatim je David potraţio konačne uzroke smrti. U svim slučajevima, osim u jednom, smrt je nastupila od kombinacije teške pneumonije, sepse i šoka.
Izuzetak je bila smrt što je uslijedila nakon niza kontinuiranih napadaja.
Spremivši Hodgesove papire, David je na bolničkom kompjutoru izračunao godišnji postotak smrtnih slučajeva u odnosu na hospitalizacije. Rezultati su se odmah pojavili na ekranu. Brzo je otkrio da se situacija promijenila prije dvije godine kad je s prosjeka od 2,8% skočila na 6,7%. Za posljednju su godinu dostupni podaci pokazali da je postotak skočio na 8.1%.
David je tada zatraţio samo podatke o smrtnosti pacijenata kojima je dijagnosticiran rak, bez obzira je li to bio uzrok smrti ili ne. Iako su ti postoci bili viši od općih podatak, ipak su pokazivali naglo povećanje.
Zatim je David na kompjutoru izračunao koliko je godišnji postotak hospitalizacije pacijenata s dijagnosticiranim rakom. U tim statistikama nije uočio nagle promjene. U prosjeku su bili gotovo identični za proteklih deset godina.
Davidu se činilo da povećani postotak smrti podrţava njegovu teoriju o djelovanju anđela smrti. Eutanazija bi objasnila činjenicu da je relativna rasprostranjenost raka ostala nepromijenjena, a istodobno se povećavala smrtnost ljudi oboljelih od te bolesti. Dokazi su posredni, ali ne moţe ih se ignorirati:
David je već kanio otići, ali se sjetio da bi od kompjutora mogao dobiti još
podataka. Utipkao je zahtjev za pretraţivanjem povijesti bolesti svih pacijenata u kojima se spominje riječ »tetovaţa« ili »diskromija«, što je stručni izraz za neobičnu pigmentaciju.
Čekao je dok je kompjutor traţio. David se nagnuo na stolici i promatrao ekran. Potrajalo je gotovo cijelu minutu, ali se na ekranu konačno pojavio popis. David je brzo izbacio slučajeve u kojima je uzrok promjene pigmentacije bio medicinske metabolične prirode. Na kraju je dobio popis od dvadeset ljudi koji su se liječili u bolnici, a u njihovim podacima spominje se tetovaţa.
Ponovno se posluţio kompjutorom kako bi usporedio imena i djelatnosti, te je otkrio da je pet ljudi s popisa radilo u bolnici. To su, abecednim redom: Clyde Devonshire, bolničar koji radi na hitnom traktu; Joe Forbs iz osiguranja; Claudette Maurice iz prehrane; Werner Van Slyke iz odrţavanja; te Peter Ullhof, laboratorijski tehničar.
Davida su zainteresirala još dva imena i zanimanja: Carl Hobson, policajac, i Steve Shegwick, djelatnik osiguranja na fakultetu. Drugi su ljudi radili u raznim radionicama ili građevinarstvu.
David je uzeo kompjutorski ispis tih podataka. Tada je otišao.
David je pretpostavio da nitko nije opazio njegov posjet medicinskom arhivu, ali nije bio u pravu. Hortense Marshall, jedna od sluţbenica koja je radila u zdravstvenom informacijskom sustavu, opazila je što David radi jer ju je na to upozorio sigurnosni program što ga je unijela u bolnički kompjutor.
Od trenutka kad je shvatila što se događa, drţala je Davida na oku. Čim je otišao iz arhiva, Hortense je nazvala Helen Beaton.
- Dr. David Wilson je bio u medicinskom arhivu - reče Hortense. - Sad je otišao. No dok je bio ondje, pregledavao je podatke o postotku smrtnih slučajeva u bolnici.
- Je li razgovarao s vama? - upita Beaton.
- Nije - reče Hortense. - Upotrijebio je jedan od naših kompjutora. Ni s kim nije razgovarao.
- Kako znate da je pretraţivao podatke o postotku smrtnosti? upita Beaton.
- Kompjutor me je upozorio - odgovori Hortense. - Nakon što ste mi rekli neka prijavim ako netko zatraţi takve podatke, programirala sam kompjutor da mi signalizira ako netko na svoju ruku pokuša doći do informacija.
- Izvrsno obavljeno - pohvali je Beaton. - Sviđa mi se takva poduzetnost.
Treba vam čestitati. Takvi podaci nisu za javnost. Znamo da se naša smrtnost povećala otkako smo počeli raditi za CMV. Šalju nam mnogo smrtno bolesnih pacijenata.
- Sigurna sam da takvi statistički podaci ne bi doprinijeli našim odnosima s javnošću - primijeti Hortense.
- Tako je - reče Beaton.
- Jesam li nešto trebala reći dr. Wilsonu? - upita Hortense.
- Ne, dobro ste postupili - reče Beaton. - Je li još nešto traţio?
- Dosta se dugo zadrţao - reče Hortense. - Ali nemam pojma što je još traţio.
- Pitam zato - objasni Beaton - jer je CMV otpustio dr. Wilsona. - To nisam znala - reče Hortense.
- Tek se jučer dogodilo - reče Beaton. - Hoćete li mi javiti ako opet dođe? ,
- Svakako - reče Hortense.
- Oprostite - reče Calhoun. - Je li vaše ime Carl Hobson? - Prišao je jednom od policajaca u odori kad je izišao iz restorana u Main Streetu.
- Jest - odgovori policajac.
- Ja sam Phil Calhoun - predstavi se Calhoun.
- Vidio sam vas u postaji - reče Carl. - Vi ste šefov prijatelj.
- Tako je - reče Calhoun. - Wayne i ja se odavna poznajemo. Bio sam drţavni policajac, ali sam sad u mirovini.
- Dobro za vas - reče Carl. - Sad vam je jedina briga lov i ribolov. - Valjda -
reče Calhoun. - Smijem li vam postaviti osobno pitanje?
- Svakako - radoznalo će Carl.
- Carleton iz Iron Horsea mi je rekao da imate tetovaţu - reče Calhoun. -
Razmišljao sam o tome da se i sam tetoviram, pa se raspitujem naokolo. Imaju li ih mnogi ljudi u gradiću?
- Nekolicina - reče Carl.
- Kad ste se vi tetovirali? - upita Calhoun.
- Vraški davno, još u srednjoj školi ~- reče Carl i s nelagodom se nasmije. -
Nas petorica odvezli smo se u Portsmouth, New Hampshire, jednog petka uvečer, kad smo bili u četvrtom razredu. Ondje postoji nekoliko salona za tetoviranje. Svi smo bili pod gasom.
- Je li boljelo? - upita Calhoun.
- Dovraga, ne sjećam se - odgovori Carl. - Kao što sam rekao, svi smo bili pijani.
- Ţive li sva petorica još uvijek ovdje? - upita Calhoun.
- Samo četvorica - reče Carl. - Ja, Steve Shegwick, Clyde Devonshire i Mort Abrams.
- Jesu li se svi tetovirali na istome mjestu? - upita Calhoun.
- Nisu - odgovori Carl. - Većina ima tetovaţe na nadlakticama, ali neki su izabrali podlaktice. Clyde Devonshire je bio izuzetak. On se tetovirao na prsima, iznad svake bradavice.
- Tko ima tetovaţu na podlaktici? - upita Calhoun.
- Nisam siguran - prizna Carl. - Prošlo je dosta vremena. Moţda Shegwick i Jay Kaufman. Kaufman je onaj koji je odselio. Otišao je na fakultet negdje u New Jerseyju.
- Gdje je vaša? - upita Calhoun.
- Pokazat ću vam - reče Carl. Otkopčao je košulju i podigao rukav. S vanjske strane njegove nadlaktice nalazio se iskešeni vuk, a ispod njega riječ lobo.
Dok se David vratio kući iz medicinskog arhiva, Nikki se počela lošije osjećati. U početku se samo ţalila na grčeve u ţelucu, ali ju je kasnije počela mučiti mučnina i prekomjerno izlučivanje sline; isti simptomi što ih je David imao tijekom noći. Takve su simptome imale i medicinske sestre iz noćne smjene, a još strašnije, i šest preminulih pacijenata.
Do šest i trideset Nikki je postala letargična nakon nekoliko napadaja proljeva, a David je bio bolestan od brige. Uţasavala ga je pomisao da je nisu na vrijeme odveli iz bolnice; ono što je ubilo njegove pacijente, već je zahvatilo Nikki.
David nije Angeli povjerio svoje strahove. Bilo je dovoljno loše što se zabrinjavala zbog Nikkinih vidljivih simptoma bez dodatnog tereta moguće veze sa svim umrlim pacijentima. Stoga je David zadrţao za sebe svoje bojazni, ali ga je mučila mogućnost nekakve infektivne bolesti. Tješila ga je pomisao da je njegova bolest, kao i u slučaju medicinskih sestara, bila kratkotrajna, što je ukazivalo na manju izloţenost uzročniku. David se svim srcem nadao da je i Nikki dobila samo malenu dozu uzročnika, ako se tako nešto moţe okriviti za fatalnu bolest.
Calhoun je stigao točno u sedam. Drţao je list papira i nosio papirnatu vrećicu.
- Imam još devet ljudi s tetovaţama - reče.
- Ja ih imam dvadeset - reče David. Nastojao je zvučiti raspoloţeno, ali nije uspijevao prestati brinuti za Nikki.
- Usporedimo ih - predloţi Calhoun.
Kad su usporedili popise i izbacili duplikate, ostao im je popis od dvadeset pet ljudi.
- Večera je gotova - objavi Angela. Pripremila je pravu gozbu kako 6i popravila raspoloţenje i nečim se bavila. Rekla je Davidu neka postavi stol u blagovaonici.
- Donio sam vino - reče Calhoun. Otvorio je papirnatu vrećicu i izvadio dvije boce Chiantija.
Pet minuta kasnije sjedili su uz ukusan obrok od piletine s kozjim sirom, što je bilo jedno od Angelinih najomiljenijih jela.
- Gdje je Nikki? - upita Calhoun. - Nije gladna - odgovori Angela. - Je li joj dobro? - upita Calhoun.
- Malo joj je uznemiren ţeludac - reče Angela. - No s obzirom na ono što je prošla, to se moglo očekivati. Najvaţnije je da nema povišenu temperaturu, a pluća su joj savršeno čista.
David se trgnuo, ali ništa nije rekao.
- Što ćemo sada kad imamo popis ljudi s tetovaţama? - upita Angela.
- Nastavit ćemo na dva načina - reče Calhoun. - Najprije ćemo kompjutorski provjeriti svaku osobu. To je lakši dio. Drugo, ja ću početi s njima razgovarati.
Postoje neke stvari što ih moramo saznati, primjerice gdje se nalazi tetovaţa određene osobe i hoće li je htjeti pokazati. Tetovaţa što ju je Hodges zagrebao zacijelo loše izgleda, a mora se nalaziti na takvome mjestu do kojeg se tijekom borbe moglo doprijeti noktima. Ako netko ima maleno srce na straţnjici, to nas neće posebno zanimati.
- Što mislite, koje je najpogodnije mjesto? - upita Angela. - Na podlaktici?
- Čini se - reče Calhoun. - Na podlaktici, ili moţda na zglavku. Pretpostavljam da ne bismo smjeli izbaciti nadlanicu, iako to nije uobičajeno mjesto za profesionalno obavljenu tetovaţu. Tetovaţa koja nas zanima mora biti djelo profesionalca. Samo profesionalci koriste pigmente teških metala.
- Kako ćemo obaviti kompjutorsku provjeru? - upita Angela.
- Treba nam samo broj socijalnog osiguranja i datum rođenja reče Calhoun. -
Toga bismo se mogli domoći preko bolnice. - Calhoun pogleda Davida. On kimne. - Kad budemo imali te podatke, drugo će biti lako: Nevjerojatno je što se sve moţe dobiti u stotinama banki podataka koje postoje. Cijele kompanije bave se informativnim poslovima. Začudili biste se što sve moţete saznati za beznačajnu naknadu.
- Ţelite reći da se te kompanije mogu ubaciti u privatne banke podataka? -
upita Angela.
- Svakako - reče Calhoun. - Većina ljudi toga nije svjesna, ali svatko s kompjutorom i modemom moţe saznati nevjerojatno mnogo podataka o bilo kome.
- Kakve bi informacije ljudi mogli traţiti? - upita Angela.
- Sve i svašta - reče Calhoun. - Financijsku povijest, kriminalističke podatke, posao, kupovine, podatke o poštanskim pošiljkama, osobne oglase. To je poput putovanja u ribolov. No čovjek sazna mnoge zanimljive stvari. Uvijek je tako, čak i ako imate skupinu od dvadeset pet ljudi koji su navodno najnormalniji ljudi zajednice. Šokirali biste se. A budući da je riječ o skupini od dvadeset pet ljudi s tetovaţama, bit će jako zanimljivo. Neće biti, pod navodnicima, »normalni«, vjerujte mi.
- Jeste li to radili kad ste bili u drţavnoj policiji? - upita Angela. - Cijelo vrijeme - reče Calhoun. - Kad god smo imali mnogo osumnjičenih, sve bismo ih provjerili pomoću kompjutora, i uvijek smo znali iskopati nešto prljavštine.
A u ovom slučaju, ako je David u pravu i ubojica primjenjuje eutanaziju, ne mogu zamisliti na što ćemo nabasati. On ili ona sigurno je poremećena uma.
Mogli bismo naći druge kriţarske pohode, kao što je spašavanje ţivotinja iz skloništa ili uhićenja zbog drţanja devetsto pasa u kući. Jamčim da ćemo otkriti mnoge zeznute, čudne stvari. Trebat će nam pomoć nekog stručnjaka za kompjutore koji će nam pomoći da se ubacimo u banke podataka.
- Imam starog prijatelja na MIT-u - reče Angela. - Cijela mu je vječnost trebala dok nije diplomirao, ali znam da je genij za kompjutore.
- Tko je to? - upita David. Nikad ranije nije čuo za tog starog prijatelja.
- Zove se Robert Scali - reče Angela. Ponovno se obrati Calhounu: - Mislite li da bi nam on mogao pomoći?
- Dakle, zašto ja nikad nisam čuo za tog momka? - uporno će David.
- Nisam ti ispričala svaku pojedinost svog ţivota - reče Angela. - Izlazila sam s njim kratko vrijeme tijekom prve godine na Brownu.
- Ali si ostala s njim u vezi?
- Sastali smo se nekoliko puta tijekom posljednjih godina - reče Angela.
- Ne mogu vjerovati u ono što čujem - reče David.
- O, molim te, Davide - ozlojeđeno će Angela. - Ponašaš se smiješno.
- Mislim da bi nam gospodin Scali mogao pomoći - reče Calhoun. - Ako to ne uspije, kao što sam rekao, znam neke kompanije koje će za umjerenu cijenu rado pomoći.
- U ovom trenutku bilo bi pametno izbjegavati sve što treba platiti - reče Angela. Rekavši to, počela je pospremati stol.
- Ima li izgleda da se iz medicinskih zapisa dobije opis tetovaţa? upita Calhoun.
- Vjerujem da ima - odgovori David. - Većina bi ih liječnika vjerojatno zabiljeţila tijekom pregleda. Ja bih to svakako opisao tijekom pregleda.
- To bi sigurno pomoglo pri stvaranju prioritetnog popisa - reče Calhoun. -
Volio bih najprije razgovarati s onima koji imaju tetovaţe na podlakticama i zglavcima.
- Što je s ljudima koji rade u bolnici? - upita David.
- Počet ćemo s njima - reče Calhoun. - Svakako. Isto tako, saznao sam da Steve Shegwick ima tetovaţu na podlaktici. Ţelio bih s njim razgovarati.
Angela se vratila i pitala tko ţeli sladoled i kavu. David je rekao da će to preskočiti, ali je Calhoun ţelio i jedno i drugo. David je ustao i pošao pogledati kako je Nikki.
Kasnije, kad su sjedili oko stola nakon večere, Angela je ţeljela znati kakvi su im planovi za sutradan.
- Počet ću razgovorima s tetoviranim djelatnicima bolnice - reče Calhoun. - Još
uvijek mislim kako je najbolje da se samo ja izlaţem. Ne ţelimo da vam još
poneka cigla doleti kroz prozor.
- Ja ću se vratiti u medicinski arhiv - reče David. - Uzet ću brojeve socijalnog osiguranja i datume rođenja, a pogledat ću mogu li dobiti opise tetovaţa.
- Ja ću ostati s Nikki - reče Angela. - Kad se David vrati s brojevima socijalnog osiguranja i datumima rođenja, skoknut ću do Cambridgea.
- Zašto ih ne moţeš poslati faksom? - upita David.
- Traţit ćemo uslugu - reče Angela. - Ne mogu jednostavno faksirati sve to.
David slegne ramenima.
- Što je s onim dr. Holsterom, radioterapeutom - reče Calhoun. - Netko mora s njim razgovarati. Ja bih to obavio, ali mislim da bi jedno od vas to bolje obavilo, budući da se bavite medicinom.
- O, da - reče David. - Zaboravio sam na njega. Potraţit ću ga sutra, kad završim u medicinskom arhivu.
Calhoun odgurne svoju stolicu i ustane. Potapša se po širokom, pomalo izbočenom trbuhu. - Hvala vam na jednoj od najboljih večera što sam ih pojeo u zadnjih nekoliko godina - reče. - Mislim da je vrijeme da se ja i moj trbuh odvezemo kući.
- Kad ćemo se opet čuti? - upita Angela.
- Čim budemo imali o čemu razgovarati - reče Calhoun. - Vas dvoje biste se trebali naspavati. Vidim da vam je san potreban.
SUBOTA, 30. LISTOPADA
Iako je Nikki cijele noći patila od grčeva u trbuhu i proljeva, ujutro se bolje osjećala. Još uvijek se nije posve oporavila, ali joj se stanje očito popravljalo i nije imala povišenu temperaturu. David je osjećao golemo olakšanje. Niti jedan od njegovih bolničkih pacijenata nije pokazivao takve znakove poboljšanja nakon što su se pojavili simptomi. Bio je uvjeren da će Nikkin tijek bolesti sada biti jednak njegovom i o onom što su ga imale medicinske sestre.
Angela se probudila potištena zbog posla. Iznenadila se što je David tako dobro raspoloţen. Budući da se Nikki mnogo bolje osjećala, priznao je Angeli čega se bojao.
- Trebao si mi reći - reče Angela. - To mi ne bi pomoglo.
- Ponekad me znaš tako naljutiti - reče Angela. No ipak je potrčala k Davidu, zagrlila ga i rekla mu koliko ga voli.
Zvonjava telefona prekinula je njihov zagrljaj. Zvao je dr. Pilsner. Ţelio je čuti kako se Nikki osjeća. Također je ţelio naglasiti da treba nastaviti s antibioticima i respiratornom terapijom.
- Činit ćemo to onako često kako nam vi kaţete - reče Angela. Razgovarala je iz spavaće sobe, a David je slušao na drugom aparatu u kupaonici.
- Uskoro ćemo vam objasniti zašto smo je onako naglo odveli iz bolnice - reče David. - No zasad, molim vas, prihvatite našu ispriku. To što smo je odveli iz bolnice nema nikakve veze s vašom njegom.
- Nilski je moja jedina briga - reče dr. Pilsner.
- Bit će nam drago ako svratite do nas - reče Angela. - A ako drţite da je potrebna hospitalizacija, odvest ćemo je u Boston.
- Zasad me samo obavještavajte o razvoju događaja - kratko će dr. Pilsner.
- Ljuti se - reče David nakon što su spustili slušalice.
- Ne mogu mu zamjeriti - reče Angela. - Ljudi zacijelo misle da smo šašavi.
David i Angela pomagali su Nikki pri respiratornoj terapiji, naizmjence je lupkajući po leđima dok je ona leţala u određenim poloţajima. - Mogu li u ponedjeljak poći u školu? - pitala je kad su završili.
- Moţda - reče Angela. - No nemoj se previše nadati.
- Ne bih ţeljela previše zaostati s gradivom - reče Nikki. - Smije li Caroline doći ovamo i donijeti mi školske knjige?
Angela je pogledala Davida koji je češkao Rustyja na Nikkinu krevetu.
Uzvratio joj je pogledom, te su se bez riječi sporazumjeli. Oboje je shvatilo da više ne mogu zavaravati Nikki, bez obzira koliko im je teško reći joj ţalosnu istinu.
- Moramo ti nešto reći o Caroline - blago će Angela. - Svima nam je uţasno ţao, ali Caroline je preminula.
- Ţeliš reći da je umrla? - upita Nikki. - Naţalost, tako je - reče Angela.
- Oh - samo izusti Nikki.
Angela ponovno pogleda Davida. On slegne ramenima. Više mu ništa nije padalo na pamet. Znao je da je Nikkina ravnodušnost zapravo obrana, slično kao i njezina reakcija na Marjorienu smrt. Osjetio je kako ga bijes guši u grlu pri pomisli da su obje smrti mogle biti djelo iste poremećene osobe.
Nikki se slomila u još kraćem vremenu nego kad je čula za Marjorie. Angela i David su dali sve od sebe kako bi je utješili, a bilo im je teško gledati kako pati. Oboje su znali da je to za nju strahovit udarac; ne samo što joj je Caroline bila prijateljica, već se Nikki za cijelog svog kratkog ţivota borila protiv iste bolesti od koje je patila i Caroline.
- Hoću li i ja umrijeti? - jecala je Nikki.
- Ne - reče Angela. - Tebi je jako dobro. Caroline je imala visoku temperaturu.
Ti uopće nemaš povišenu temperaturu.
Kad su smirili Nikki, David je biciklom krenuo u bolnicu. Čim je stigao, pošao je u medicinski arhiv te počeo uspoređivati brojeve socijalnog osiguranja i datume rođenja s popisom imena što su ga on i Calhoun sastavili.
Kad je to obavio, David je pozvao medicinski zapis svake pojedine osobe i potraţio opis tetovaţe. Nije daleko dospio kad ga je netko potapšao po ramenu. Okrenuo se i našao oči u oči s Helen Beaton. Iza nje je stajao Joe Forbs iz osiguranja.
- Hoćete li mi, molim vas, reći što radite? - upita Beaton.
- Samo koristim kompjutor - promuca David. Nije očekivao da će naletjeti na nekoga iz uprave, pogotovo ne u subotu ujutro.
- Koliko je meni poznato, više niste djelatnik CMV-a - reče Beaton.
- To je istina - reče David. - Ali...
- U bolnici dobivate privilegije u skladu s radom za CMV - reče Beaton. -
Budući da više niste njihov djelatnik, vaše privilegije mora razmotriti odbor.
Dotad nemate pravo na uporabu kompjutora.
- Hoćete li, molim vas, ispratiti dr. Wilsona iz bolnice? - Beaton se obrati Joeu.
Joe Forbs korakne naprijed i pokaţe Davidu neka ustane.
David je znao da nema smisla buniti se. Mirno je pokupio svoje papire, nadajući se da mu Helen Beaton neće uzeti te dokumente. Srećom, Forbs ga je samo otpratio do vrata.
Sad David moţe dodati riječi »silom izbačen iz bolnice« svojoj kratkoj i neslavnoj karijeri. Mirno je produţio do odjela radioterapije koji se nalazio u vlastitoj supermodernoj zgradi što ju je projektirao isti arhitekt koji je projektirao i Radiološki centar.
Na tom su se odjelu subotom ujutro pregledavali pacijenti koji su dolazili na kontrole. David je morao čekati pola sata dok ga dr. Holster nije mogao primiti.
Dr. Holster je bio otprilike deset godina stariji od Davida, ali je izgledao još
stariji. Kosa mu je bila posve siva, gotovo bijela. Iako je toga jutra imao mnogo posla, ponašao se gostoljubivo te je Davidu ponudio šalicu kave.
- Dakle, što mogu za vas učiniti, dr. Wilson? - upita dr. Holster. - Za početak, moţete me zvati David - reče David. - Osim toga, nadao sam se da ću vam moći postaviti nekoliko pitanja o dr. Hodgesu.
- To je prilično neobičan zahtjev - reče dr. Holster. Slegne ramenima. - No mislim da mi ne smeta. Zašto vas to zanima?
- To je duga priča - prizna David. - No da skratim, imao sam nekoliko pacijenata čiji je tijek bolesti sličio onome što se događalo s pacijentima dr.
Hodgesa. Nekoliko tih pacijenata liječilo su se i kod vas.
- Slobodno pitajte - reče dr. Holster.
- Prije nego počnem - reče David - također bih vas ţelio zamoliti da ovaj razgovor ostane među nama.
- Sad ste doista pobudili moju radoznalost - reče dr. Holster. Kimne glavom. -
Ostat će među nama.
- Saznao sam da vas je dr. Hodges posjetio onoga dana kad je nestao - reče David.
- Ručali smo zajedno - reče dr. Holster.
- Znam da je dr. Hodges s vama ţelio razgovarati o pacijentu po imenu Clark Davenport.
- Tako je - potvrdi dr. Holster. - Dugo smo razgovarali o slučaju. Naţalost, gospodin Davenport je umro. Ja sam ga liječio od raka prostate, i to vrlo uspješno, mislili smo, samo četiri ili pet mjeseci prije njegove smrti. I dr.
Hodgesa i mene iznenadila je i oţalostila njegova smrt.
- Je li dr. Hodges spomenuo od čega je točno umro gospodin Davenport? -
upita David.
- Nije, koliko se sjećam - reče dr. Holster. - Samo sam pretpostavio da je riječ o recidivu raka prostate. Zašto pitate?
- Gospodin Davenport je umro u septičnom šoku nakon niza epileptičnih napadaja - reče David. - Ne vjerujem da je to imalo bilo kakve veze s njegovim rakom.
- Ne znam moţete li to tvrditi - primijeti dr. Holster. - Zvuči kao da su nastale metastaze u mozgu.
- Njegov je MRI bio normalan - reče David. - Naravno, nije bilo obdukcije pa ne moţemo biti sigurni.
- Moglo je postojati mnoštvo tumora previše sićušnih da bi ih MRI snimio -
reče dr. Holster.
- Je li dr. Hodges spomenuo da se tijekom boravka gospodina Davenporta u bolnici događalo nešto neobično ili neočekivano? upita David.
- Samo njegova smrt - odgovori dr. Holster.
- Jeste li još o čemu razgovarali tijekom ručka?
- Zapravo nismo. Ne koliko se ja sjećam - reče dr. Holster. - Kad smo završili s jelom, pitao sam Dennisa ţeli li se vratiti na odjel radioterapije i pogledati novi aparat što smo ga njegovom zaslugom dobili.
- Koji je to aparat? - upita David.
- Naš linearni akcelerator - reče dr. Holster. Ozario se poput ponosnog roditelja. - Imamo jedan od najboljih raspoloţivih aparata. Dennis ga nikad nije vidio, iako je nebrojeno puta kanio doći. Zato smo svratili onamo pa sam mu ga pokazao. Doista je bio impresioniran. Dođite, pokazat ću vam.
Dr. Holster je bio na vratima prije nego je David uspio reagirati, na ovaj ili onaj način. Sustigao je dr. Holstera na polovici hodnika bez prozora. David nije bio posebno raspoloţen za razgledavanje aparata za radioterapiju, ali je osjećao da nema puno izbora ako ne ţeli ispasti nepristojan. Stigli su do prostorije za liječenje i prišli komadu visokotehnološke opreme.
- Evo ga - ponosno će dr. Holster i s ljubavlju potapša aparat od nehrđajućeg čelika. Akcelerator je izgledao poput rendgenskog s pričvršćenim stolom. - Da nije bilo Hodgesove predanosti bolnici, nikad ne bismo dobili ovu divotu. Još
uvijek bismo se sluţili starim aparatom.
David se zagledao u impresivnu aparaturu. - Što nije bilo u redu sa starim? -
upita.
- Sve je bilo u redu - reče dr. Holster. - Samo se radilo o jučerašnjoj tehnologiji; kobalt-60 aparat. Kobaltna bomba ne moţe se usmjeriti onako točno kao linearni akcelerator. To je problem fizike, a ima veze s veličinom kobaltnog izvora koji ima širinu od otprilike deset centimetara. Slijedom toga, gama zrake izlazile su u svim pravcima te ih je bilo teško namjestiti.
- Shvaćam - reče David, iako nije bio sasvim siguran da je tako. Fizika mu nikad nije bila jača strana.
- Ovaj je linearni akcelerator daleko bolji - reče dr. Holster. - Ima jako maleni otvor iz kojeg izlaze zrake. Moţe se programirati na višu energiju. Isto tako, kobaltni aparat zahtijeva promjenu izvora svakih pet godina budući da je trajnost kobalta 60 oko šest godina.
David je s mukom suspregnuo zijevanje. Ovaj susret s dr. Holsterom počeo ga je podsjećati na medicinski fakultet.
- Još uvijek imamo kobaltni aparat - reče dr. Holster. - Nalazi se u podrumu bolnice. Bolnica ga pokušava prodati Paraguayu ili Uruguayju, ne sjećam se točno kojoj zemlji. To čini većina bolnica kad prijeđe na linearni akcelerator što ga mi sada imamo; proda stari aparat zemlji u razvoju. Aparati su još
uvijek dobri. Zapravo, stari se aparati rijetko kvare jer izvor uvijek izbacuje gama zrake, dvadeset četiri sata dnevno.
- Mislim da sam vas već predugo zadrţao - reče David. Nadao se da će se izvući prije nego se Holster zagrije za svoje predavanje.
- Dr. Hodges je bio jako zainteresiran kad sam ga poveo u obilazak - reče dr.
Holster. - Kad sam spomenuo činjenicu da stari aparati imaju tu prednost nad novima, lice mu se ozarilo. Čak je ţelio vidjeti stari aparat. Što je s vama?
Ţelite li skoknuti onamo?
- Mislim da ne bih, hvala - reče David. Pitao se kako bi Helen Beaton i Joe Forbs reagirali kad bi se vratio u bolnicu tako brzo nakon što su ga izbacili.
Nekoliko minuta kasnije David je vozio bicikl preko rijeke na putu kući.
Njegovo jutro nije bilo onako produktivno kako se nadao da će biti, ali barem je uzeo brojeve socijalnog osiguranja i datume rođenja.
Dok je vrtio pedale, razmišljao je o onome što je saznao o ručku dr. Hodgesa s dr. Holsterom. Volio bi da je Hodges povjerio svoje sumnje radioterapeutu.
Zatim se David sjetio kako je dr. Holster opisao ozareno Hodgesovo lice kad je saznao za vrlinu staroga kobaltnog aparata da se rijetko kvari. David se pitao je li Hodges doista bio zainteresiran ili je to samo dr. Holster na njega projicirao svoje vlastito oduševljenje. David je zaključio da je vjerojatno riječ o ovom drugom. Holster je zacijelo stekao dojam i da je David sasvim opčinjen pričom o linearnom akceleratoru.
Calhoun je duţe spavao, pa je u Bartlet stigao tek sredinom jutra. Tijekom voţnje odlučio je s bolničkim djelatnicima koji imaju tetovaţe razgovarati abecednim redom. Tako je Clyde Devonshire došao na prvo mjesto.
Calhoun se zaustavio kraj restorana u Main Streetu kako bi uzeo kavu i pogledao u telefonski imenik. Naoruţan s pet adresa, pošao je prema Clydeovoj.
Devonshire je ţivio iznad malene prodavaonice. Calhoun se popeo stubama do ulaznih vrata i pozvonio. Nije bilo odgovora, pa je opet pozvonio.
Calhoun je odustao nakon trećeg pokušaja, sišao do prodavaonice i kupio kutiju cigara Antonio y Cleopatra.
- Traţim Clydea Devonshirea - rekao je prodavaču.
- Rano je izišao - reče prodavač. - Vjerojatno je otišao na posao; često radi tijekom vikenda. On je bolničar u bolnici.
- U koje se vrijeme obično vraća? - upita Calhoun.
- Vraća se oko tri i trideset ili četiri, osim ako nije u noćnoj smjeni.
Calhoun je izišao i ponovno se popeo stubama. Još je jednom pozvonio na Devonshireovim vratima. Budući da i dalje nije bilo odgovora, pritisnuo je kvaku. Vrata nisu bila zaključana.
- Ima li koga? - dovikne Calhoun.
Više nije radio u policiji, pa se nije morao opterećivati propisima o zakonitim pretragama i opravdanim razlozima. Bez ikakve griţnje savjesti koraknuo je preko praga i zatvorio vrata za sobom.
Stan je bio jeftino namješten, ali uredan. Calhoun se našao u dnevnom boravku. Na stoliću za kavu našao je hrpu novinskih izrezaka o Jacku Kevorkianu, zloglasnom »liječniku za samoubojstva« iz Michigana. Bilo je još
uvodnika i članaka o pomaganju pri samoubojstvu.
Calhoun se nasmiješio pri pomisli kako je Davidu i Angeli rekao da će saznati neobične stvari o tetoviranoj grupi. Calhoun je mislio da pomoć pri samoubojstvima i eutanazija imaju nekih sličnosti, te da bi David moţda rado razgovarao s Clydeom Devonshireom.
Calhoun je otvorio vrata spavaće sobe. I ta je soba djelovala čisto i uredno.
Prišao je komodi i na njoj potraţio fotografije. Nije ih bilo. Otvorivši vrata ormara, Calhoun se našao pred zbirkom sadomazohističkih rekvizita, uglavnom predmeta od crne koţe sa zakovicama od nehrđajućeg čelika i lancima. Na polici su se nalazili odgovarajući časopisi i videokasete.
Dok je Calhoun zatvarao vrata, pitao se što će kompjutorska potraga otkriti o ovom čudaku.
Krećući se kroz preostali dio stana, Calhoun je nastavio traţiti fotografije.
Nadao se da će naći jednu na kojoj Clyde pokazuje svoju tetovaţu. Na vrata hladnjaka bilo je nekoliko fotografija pričvršćenih sićušnim magnetima, ali nitko na snimkama nije imao vidljivu tetovaţu. Calhoun čak nije znao ni koji od ljudi na fotografijama je Clyde.
Calhoun se baš kanio vratiti u dnevni boravak i pretraţiti pisaći stol što ga je ranije vidio kad je odozdo začuo tresak vrata, a potom korake na stubama.
Calhoun se na trenutak prestrašio. Pomislio je na bijeg, ali je tada, umjesto pokušaja bijega, prišao ulaznim vratima i otvorio ih, iznenadivši osobu koja ih je baš kanila otvoriti s druge strane.
- Clyde Devonshire? - oštro upita Calhoun. - Da - reče Clyde. - Koji se vrag događa?
- Zovem se Phil Calhoun - reče Calhoun. Pruţi posjetnicu Clydeu. - Čekao sam vas. Uđite.
Clyde premjesti paket što ga je nosio kako bi mogao uzeti posjetnicu.
- Vi ste istraţitelj? - upita Clyde.
-. Tako je - reče Calhoun. - Bio sam drţavni policajac dok guverner nije zaključio da sam prestar. I tako sam se prebacio na istraţivanje. Sjedio sam ovdje i čekao da se vratite kući kako bih vam postavio nekoliko pitanja.
- Pa, krasno ste me prestrašili - prizna Clyde. Stavi ruku na prsa i odahne od olakšanja. - Nisam navikao da me netko čeka u stanu kad se vratim kući.
- Ţao mi je - reče Calhoun. - Pretpostavljam da sam trebao čekati na stubama.
- To ne bi bilo udobno - reče Clyde. - Sjednite. Mogu li vam štogod ponuditi?
Clyde baci paket na kauč i zaputi se u kuhinju. - Imam kavu, sok ili...
- Imate li pivo? - upita Calhoun. - Svakako - dovikne Clyde.
Dok je Clyde uzimao pivo iz hladnjaka, Calhoun je virnuo u smeđu torbu što ju je Clyde donio kući. Unutra su se nalazile videokasete po tematici slične onima što ih je Calhoun pronašao u ormaru.
Clyde se vratio u dnevni boravak noseći dva piva. Vidio je da je Calhoun virio u torbu. Odloţivši piva na stolić za kavu, Clyde je uzeo torbu i pomno je zatvorio.
- Zabava - objasni Clyde.
- Primijetio sam - reče Calhoun.
- Vi ste za običan seks? - upita Clyde.
- Više baš nisam ni za kakav seks - reče Calhoun. Pogledom je mjerkao svog domaćina. Clyde je mogao imati tridesetak godina. Bio je srednje visine, a imao je smeđu kosu. Izgledao je kao da je u srednjoj školi bio dobar obrambeni igrač u ragbiju.
- Kakva ste mi pitanja ţeljeli postaviti? - reče Clyde. Pruţi Calhounu pivo.
- Jeste li poznavali dr. Hodgesa? - upita Calhoun.
Clyde se kratko, prezirno nasmije. - Zašto biste, za ime svijeta, istraţivali tu prijezira vrijednu osobu iz davne prošlosti?
- Zvuči kao da ga niste previše cijenili.
- Bio je kruti gad - reče Clyde. - Imao je zastarjela shvaćanja o ulozi bolničara.
Mislio je da smo niţa vrsta koja treba obavljati sve prljave poslove i bez pogovora slušati liječnikova naređenja. Znate, da nas se vidi, ali ne čuje.
Hodges bi djelovao zastarjelo i Clari Barton.
- Tko je Clara Barton? - upita Calhoun.
- Ona je bila bolničarka na bojnom polju tijekom Građanskog rata - reče Clyde. - Ona je također organizirala Crveni kriţ.
- Znate li tko je ubio Hodgesa? - upita Calhoun.
- Nisam ja, ako ste to mislili - reče Clyde. - Ali ako otkrijete ubojicu, javite mi.
Rado bih čovjeka počastio pivom.
- Imate li tetovaţu? - upita Calhoun.
- Svakako - reče Clyde. - Imam ih nekoliko.
- Gdje? - upita Calhoun.
- Ţelite li ih vidjeti? - ponudi Clyde.
- Da - reče Calhoun.
Cereći se od uha do uha, Clyde otkopča rukave i skine košulju. Ustane i zauzme nekoliko poza kao da je bodybuilder. Potom se nasmije. Oko svakog je zglavka imao tetovirani lanac, na nadlaktici desne ruke nalazio se zmaj, a na prsnim mišićima iznad bradavica ukrštene mačeve.
- Ove sam mačeve dobio u New Hampshireu dok sam pohađao srednju školu
- reče. - Ostalo sam napravio u San Diegu.
- Pokaţite mi tetovaţe na zglavcima - reče Calhoun.
- O, ne - reče Clyde i ponovno odjene košulju. - Ne ţelim vam sve prvi put pokazati. Nećete više doći.
- Skijate li? - upita Calhoun.
- Povremeno - odgovori Clyde. Potom doda: - Doista skačete s teme na temu tim vašim pitanjima.
- Imate li skijašku masku? - upita Calhoun.
- Svatko tko skija u New Englandu ima skijašku masku - reče Clyde. - Osim ako nije mazohist.
Calhoun ustane. - Hvala za pivo - reče. - Moram poći dalje. - Šteta - primijeti Clyde. - Baš sam se počeo zabavljati. Calhoun je sišao stubama, izišao iz zgrade i popeo se u svoj kamionet. Odahnuo je kad je izišao iz stana Clydea Devonshirea. Čovjek je svakako neobičan, moţda čak bizaran. Pitanje je, je li mogao ubiti Hodgesa? Calhoun nekako nije vjerovao da jest. Clyde moţda jest čudan, ali se činio iskrenim. Ipak, lanci tetovirani na zglavcima mučili su Calhouna, pogotovo zato jer ih nije imao prilike izbliza pogledati. Razmišljao je i o Clydeovu interesu za Kevorkiana. Je li riječ samo 0 radoznalosti, ili zanimanju na neki način srodne duše? Clyde će zasad ostati na popisu sumnjivih osoba. Calhoun je jedva čekao što će kompjutor o njemu iščeprkati.
Calhoun je pogledao popis. Iduće je ime Joe Forbs. Ţivio je blizu fakulteta, nedaleko obitelji Gannon.
Calhoun je pokucao na vratima Forbsove kuće, a odškrinula ih je mršava, nervozna ţena prosijede kose. Predstavio se i pokazao joj svoju posjetnicu.
Ţenu to nije impresioniralo. Više je podsjećala na zatvorene i negostoljubive ţitelje New Englanda nego Clyde Devonshire.
- Gospođa Forbs? - upita Calhoun. Ţena kimne glavom.
- Je li Joe kod kuće?
- Nije - reče gospođa Forbs. - Morat ćete kasnije doći. - U koje vrijeme?
- Ne znam. Svakoga se dana vraća u drugo vrijeme.
- Jeste li poznavali dr. Dennisa Hodgesa? - upita Calhoun. - Ne - odgovori gospođa Forbs.
- Moţete li mi reći gdje gospodin Forbs ima tetovaţe? - Morat ćete se vratiti drugi put - reče gospođa Forbs. - Skija li? - uporno će Calhoun.
- Ţao mi je - reče gospođa Forbs. Zatvorila je vrata. Calhoun je čuo kako zaključava nekoliko brava. Imao je izraziti dojam da ga je gospođa Forbs smatrala utjerivačem dugova.
Vrativši se u kamionet, Calhoun je uzdahnuo. Našao je samo jednog od dvojice. No nije se obeshrabrio. Vrijeme je za iduće ime na popisu: Claudette Maurice.
- Uh, uh - izusti Calhoun kad se zaustavio nasuprot kući Claudette Maurice.
To je bila sićušna građevina koja je podsjećala na kućicu za lutke. Ono što je zabrinjavalo Calhouna bile su zatvorene škure na prozorima s prednje strane kuće.
Calhoun je prišao ulaznim vratima i nekoliko puta pokucao jer nije bilo zvona. Nitko se nije pojavio. Podigavši poklopac poštanskog sandučića, vidio je da je gotovo pun.
Calhoun se udalji od kuće i pođe do najbliţeg susjeda. Uskoro je dobio odgovor. Claudette Maurice je na odmoru. Otišla je na Havaje. Calhoun se vratio do kamioneta. Sad je imao samo jednog od
troje. Pogledao je sljedeće ime na popisu: Werner Van Slyke. Calhoun se dvoumio hoće li preskočiti Van Slykea budući da je već s njim razgovarao, ali je na koncu ipak odlučio posjetiti čovjeka. Tijekom prvog razgovora nije znao za Van Slykeovu tetovaţu.
Van Slyke je stanovao u jugoistočnom dijelu gradića. Ţivio je u mirnoj ulici gdje su kuće bile smještene daleko od ceste. Calhoun se zaustavio iza niza automobila parkiranih na suprotnoj strani ulice od Van Slykeova doma.
Neobično, ali Van Slykeova je kuća djelovala zapušteno i hitno ju je trebalo oličiti. Uopće nije izgledala kao kuća šefa odjela za odrţavanje. Trošne škure visjele su pod neobičnim kutovima s prozora. Calhouna je obuzeo nelagodan osjećaj.
Calhoun je pripalio cigaru i zagledao se u kuću. Otpio je nekoliko gutljaja sada već hladne kave. U kući i oko nje bilo nikakvih znakova ţivota, niti vozila na kolnom prilazu. Calhoun je sumnjao da će nekoga naći kod kuće.
Zaključivši da bi mogao malo prošvrljati naokolo, kao što je učinio u stanu Clydea Devonshirea, Calhoun izađe iz kamioneta i prijeđe ulicu. Što se više pribliţavao kući, to mu se ona činila zapuštenijom. Ispod strehe se čak vidjelo kako drvo truli.
Zvono na ulaznim vratima nije funkcioniralo. Calhoun ga je nekoliko puta pritisnuo, ali ništa nije čuo. Dvaput je pokucao, ali opet bez odgovora. Tada je Calhoun zaobišao kuću.
Daleko iza kuće nalazio se štagalj što su ga pretvorili u garaţu. Calhoun je ignorirao štagalj i nastavio svoj put oko kuće pokušavajući virnuti kroz prozore. To nije bilo lako zbog prljavštine na staklima. Iza kuće naišao je na vrata u tlu učvršćena starim, zahrđalim lokotom. Calhoun je pretpostavio da pokrivaju stube za podrum.
Vrativši se ispred kuće, Calhoun se ponovno uspne do ulaznih vrata. Zastane na vratima i osvrne se naokolo kako bi bio siguran da ga nitko ne gleda. Tada je pritisnuo kvaku. Vrata nisu bila zaključana.
Kako bi bio sasvim siguran da nikoga nema kod kuće, Calhoun je još jednom glasno pokucao. Potom je još jednom posegnuo za kvakom, uvjeren da je kuća prazna. Ustuknuo je kad su se vrata otvorila bez da ih je taknuo. Calhoun je podigao glavu. Van Slyke ga je sumnjičavo promatrao.
- Što hoćete, za ime svijeta? - obrecne se Van Slyke.
Calhoun je morao maknuti cigaru što ju je stavio među zube. - Ţao mi je što vam smetam - reče. - Slučajno sam se našao u ovom području, pa sam pomislio da bih mogao svratiti. Sjećate se, rekao sam da ću ponovno doći.
Imam još nekoliko pitanja. Što kaţete? Jesam li vas uhvatio u nezgodnom trenutku?
- Pretpostavljam da moţe i sada - reče Van Slyke nakon kratke stanke. - No nemam previše vremena.
- Nikad ne iskorištavam nečiju gostoljubivost - reče Calhoun.
Helen Beaton je morala nekoliko puta pokucati na vratima Traynorova vanjskog ureda prije nego je čula njegove korake.
- Čudi me da si ovdje - reče Beaton.
Traynor je za njom zaključao vrata. - Toliko sam vremena utrošio na bolničke poslove da moram dolaziti noću i vikendima kako bih se pozabavio svojima -
reče.
- Jedva sam te našla - reče Beaton i pođe za njim u njegov privatni ured.
- Kako si uspjela? - upita Traynor.
- Nazvala sam tvoju kuću - reče Beaton. - Pitala sam tvoju ţenu, Jacqueline.
- Je li bila kulturna? - upita Traynor. Polako se spustio na svoju stolicu. Stol je bio pretrpan raznoraznim dokumentima i ugovorima. - Ne naročito - prizna Beaton.
- To me ne čudi - reče Traynor.
- Moram s tobom razgovarati o onom mladom paru koji smo zaposlili prošloga proljeća - počne Beaton. - Pokazali su se pravom katastrofom. Jučer je oboje dobilo otkaz. Muţ je radio za CMV, a ona na patološkom odjelu.
- Sjećam se nje - reče Traynor. - Wadley se-ponašao poput uspaljenog pastuha u njezinoj blizini na pikniku za Dan rada.
- To je dio problema - reče Beaton. - Wadley ju je otpustio, ali je ona jučer došla k meni i ţalila se na seksualno uznemiravanje. Zaprijetila je da će tuţiti bolnicu. Rekla je da se obratila Cantoru kako bi podnijela sluţbenu ţalbu, davno prije otkaza, a Cantor je to potvrdio.
- Je li Wadley imao razloga za davanje otkaza? - upita Traynor. - On kaţe da jest - reče Beaton. - Zabiljeţio je da je u nekoliko navrata otišla iz grada tijekom radnog vremena, čak i nakon što ju je on upozorio neka to ne čini.
- Onda nemamo zbog čega brinuti - reče Traynor. - Ako je imao razloga za davanje otkaza, sve će biti u redu. Poznajem stare suce koji će dobiti taj slučaj.
Na kraju će joj odrţati bukvicu.
- To me čini nervoznom - reče Beaton. - A muţ, dr. David Wilson, nešto kombinira. Baš sam ga jutros dala izbaciti iz medicinskog arhiva. Jučer poslije podne bio je ondje i u kompjutoru traţio podatke o postotku smrtnosti u bolnici.
- Zašto, zaboga? - upita Traynor. - Nemam pojma - reče Beaton.
- Ali rekla si mi da je naša smrtnost u redu - reče Traynor. - Dakle, u čemu je problem?
- Sve bolnice drţe da su ti podaci povjerljive prirode - reče Beaton. - Javnost ne razumije kako se to izračunava. Postotak smrtnosti moţe postati katastrofa kad je riječ o odnosima s javnošću, a to nam sigurno nije potrebno.
- U tome se slaţem s tobom - reče Traynor. - Dakle, drţat ćemo ga podalje od medicinskog arhiva. To ne bi smjelo biti teško ako ga je CMV otpustio. Je li dobio otkaz?
- Stalno je bio na donjem kraju produktivnosti - reče Beaton - a na gornjem kraju utilizacije, pogotovo hospitalizacije.
- Sigurno nam neće nedostajati - reče Traynor. - Čini se da bih Kelleyju trebao poslati bocu viskija jer nam je učinio uslugu.
- Ta me obitelj zabrinjava - reče Beaton. - Jučer su dojurili u bolnicu i odveli svoju kćer, onu koja boluje od cistične fibroze. Odveli su je iz bolnice unatoč
medicinskom savjetu njihova pedijatra.
- To doista zvuči bizarno - reče Traynor. - Kako je dijete? Mislim da je to najvaţnije pitanje.
- Dobro je - reče Beaton. - Razgovarala sam s pedijatrom. Izvrsno se osjeća.
- Onda, čemu zabrinutost? - upita Traynor.
Naoruţana brojevima socijalnog osiguranja i datumima rođenja, Angela je pošla u Boston. Tog je jutra nazvala Roberta Scalija, pa ju je očekivao. Nije objasnila zašto dolazi. Objašnjavanje bi predugo potrajalo, a usto bi zvučilo previše bizarno.
Našla se s Robertom u jednom od mnogih malenih indijanskih restorana na Central Squareu u Cambridgeu. Kad je Angela ušla, Robert je ustao od stola.
Angela ga je poljubila u obraz, a potom odmah prešla na stvar. Rekla mu je što ţeli i pruţila mu popis. Robert je pogledao list papira. - Dakle, ţeliš
podatke o ovim ljudima? - reče. Nagne se preko
stola. - Nadao sam se da postoje osobniji razlozi za tvoj neočekivani poziv.
Mislio sam da me ţeliš vidjeti.
Angela se odmah neugodno osjetila. Kad su se ranije nekoliko puta sastali, Robert nikad nije spominjao obnavljanje. njihove veze. Angela je zaključila da je najbolje nastupiti otvoreno. Uvjerila je Roberta da je sretno udana. Rekla mu je da je došla samo zato jer joj treba njegova pomoć.
Ako se Robert razočarao, nije to pokazao. Posegnuo je preko stola i stisnuo joj ruku. - Drago mi je što te vidim, bez obzira na razlog reče. - Rado ću ti pomoći. Što točno ţeliš?
Angela je objasnila Robertu da je saznala kako se pomoću kompjutora moţe doći do mnogih informacija o nekoj osobi, a za to je potreban samo broj socijalnog osiguranja i datum rođenja.
Robert se nasmijao na svoj duboki, promukli način kojeg se Angela tako ţivo sjećala. - Nemaš pojma koliko ti podataka stoji na raspolaganju - reče. - Mogao bih saznati kakve je transakcije tijekom posljednjeg mjeseca obavljao Bill Clinton svojom Visa karticom, kad bih to doista ţelio.
- Ţelim saznati sve što je moguće o ovim ljudima - reče Angela i kucne po popisu.
- Moţeš li biti malo određenija? - upita Robert.
- Zapravo ne - reče Angela. - Ţelim sve do čega moţeš doći. Jedan moj prijatelj je taj postupak opisao kao odlazak u ribolov.
- Tko ti je taj prijatelj? - upita Robert.
- Pa, zapravo nije prijatelj - reče Angela. - Ali ja sam ga počela tako gledati.
Zove se Phil Calhoun. On je umirovljeni policajac koji je postao privatni istraţitelj. David i ja smo ga unajmili.
Potom je Angela ukratko opisala događaje u Bartletu. Počela je s otkrićem Hodgesova tijela u njihovu podrumu, nastavila opisivanjem zanimljivog traga tetovaţe, i završila teorijom o tome da netko ubija pacijente u nekom obliku eutanazije.
- Moj Boţe! - uzvikne Robert kad je Angela završila. - Uništavaš moju romantičnu sliku mirnog ţivota na selu.
- Bilo je poput noćne more - prizna Angela.
Robert uzme popis. - Dvadeset pet imena dat će mnogo podataka - reče. -
Nadam se da si spremna na to. Jesi li došla kamionom za selidbu?
- Posebno nas zanima ovih pet ljudi - reče Angela. Pokaţe imena ljudi koji rade u bolnici i objasni zašto je tako.
- Ono zvuči zanimljivo - primijeti Robert. - Najbrţe ćemo doći do financijskih informacija jer se s lakoćom moţemo ubaciti u nekoliko banki podataka.
Dakle, uskoro ćemo imati informacije o kreditnim karticama, bankovnim računima, novčanim transakcijama i dugovima. Tada postaje teţe.
- Koji bi bio idući korak? - upita Angela.
- Pretpostavljam da bi najlakši pristup bio preko socijalnog osiguranja - reče Robert. - No ubacivanje u njihove baze podataka malo je kompliciranije. No nije nemoguće, pogotovo s obzirom na to da imam prijatelja na MIT-u koji radi na osiguranju takvih baza podataka za razne drţavne agencije.
- Misliš li da će nam pomoći? - upita Angela.
- Peter Fong? Jasno da će pomoći ako ga zamolim. Kad ţeliš te podatke?
- Jučer - nasmiješi se Angela.
- To je jedna stvar koja mi se kod tebe uvijek sviđala - primijeti Robert. -
Uvijek si puna zanosa. Hajde, idemo posjetiti Petera Fonga. Peterov je ured bio skriven u straţnjem dijelu trećega kata zgrade
krem boje usred sveučilišnog prostora.
Više je podsjećao na elektronički laboratorij nego na ured. Bio je pun kompjutora, katodnih cijevi, zaslona od tekućih kristala, kabela, aparata za snimanje i druge elektroničke opreme što je Angela nije poznavala.
Peter Fong bio je energičan čovjek podrijetlom iz Azije, a imao je još tamnije oči nego Robert. Angeli je odmah postalo jasno da su on i Robert najbolji prijatelji.
Robert je pruţio popis Peteru i objasnio mu što ţele. Peter se počešao po glavi i razmislio o zahtjevu.
- Slaţem se da bi bilo najbolje početi od socijalnog osiguranja reče Peter. - No pretraţivanje baze podataka FBI-a je također dobra ideja.
- Je li to moguće? - upita Angela. Za nju je svijet kompjutorskih informacija bio sasvim nov.
- Nema problema - reče Peter. - Imam kolegicu u Washingtonu. Zove se Gloria Ramirez. Surađivao sam s njom na ovom projektu za osiguranje baza podataka. Ona ima pristup i jednoj i drugoj organizaciji.
Peter je na brzinu natipkao svoj zahtjev. Potom ga je poslao faksom. - Obično kontaktiramo putem faksa, ali za ovo će odgovoriti preko kompjutora. S
obzirom na količinu podataka, tako će biti brţe.
Za nekoliko minuta podaci su se počeli slijevati ravno na Peterov hard disk.
Peter je dio materijala izvukao na ekran.
Angela je gledala preko Peterova ramena i čitala što piše na ekranu. Radilo se o dijelu zapisa socijalnog osiguranja o Joeu Forbsu, o mjestima gdje je radio i o uplatama za socijalno osiguranje. To je impresioniralo Angelu. Također ju je uplašila činjenica da se tako lako moţe dobiti sve te informacije.
Peter je uključio laserski štampač. Počeo je izbacivati stranicu za stranicom podataka. Prišao je Robert i uzeo jednu stranicu. Angela mu se pridruţila. U
ruci je drţao dosje socijalnog osiguranja Wernera Van Slykea.
- Zanimljivo - primijeti Angela. - Bio je u mornarici. Zacijelo se ondje tetovirao.
- Mnogi vojnici misle da je tetovaţa nekakav obred nuţan za prihvaćanje u toj sredini - reče Robert.
Angela se još više iznenadila kad je drugi štampač počeo izbacivati kriminalističke dosjee. Peter je morao uključiti drugi aparat jer je prvi još
uvijek tiskao materijal socijalnog osiguranja.
Angela nije očekivala mnogo kriminalističkih informacija jer je Bartlet tako maleni, mirni gradić. No kao i mnogo toga o Bartletu, i to je pogrešno procijenila. Najvaţniji podatak, barem po njezinu mišljenju, bilo je otkriće da je Clyde Devonshire prije šest godina uhićen i osuđen za silovanje. To se dogodilo u Norfolku, Virginia, a odsluţio je dvije godine u drţavnoj kaznionici.
- Tako maleni gradić, a u njemu tako šarmantna osoba - sarkastično će Robert.
- Radi na hitnom traktu u bolnici - reče Angela. - Pitam se zna li netko za njegovo kaţnjavanje.
Robert je pošao do drugog štampača i potraţio podatke o Clydeu Devonshireu.
- I on je bio u mornarici - Robert dovikne Angeli koja je još uvijek kao opčinjena promatrala koliko kriminalističkog materijala izbacuje štampač. -
Zapravo, po datumima izgleda da je tijekom boravka u mornarici uhićen zbog silovanja.
Angela priđe Robertu i pogleda preko njegova ramena.
- Pogledaj ovo - reče Robert i pokaţe niz datuma. - Ima nekoliko praznina u povijesti socijalnog osiguranja po izlasku gospodina Devonshirea iz zatvora.
Već sam vidio ovakve dosjee. Takve praznine znače ili da je bio još u zatvoru, ili se sluţio drugim imenima.
- Dobri Boţe! - izusti Angela. - Phil Calhoun je rekao da ćemo se iznenaditi podacima što ih dobijemo. Doista je imao pravo.
Angela i Robert su pola sata kasnije izišli iz Peterova ureda, a nosili su nekoliko kutija punih kompjutorskih ispisa. Zaputili su se prema Robertovu uredu.
Robertov je radni prostor uvelike sličio Peterovu, barem što se tiče opreme.
Najveća razlika bila je u tome što je Robert imao prozor s kojeg se pruţao pogled na rijeku Charles.
- Potraţimo sada financijske informacije - reče Robert i sjedne za jedan od svojih kompjutora. Uskoro su se na njegovom ekranu počeli pojavljivati podaci takvom brzinom kao da je netko probušio rupu na brani.
Robert je uključio štampače, a oni su iznenađujućom brzinom izbacivali stranice informacija.
- Ovo je zastrašujuće - prizna Angela. - Nisam ni sanjala da se tako lako moţe doći do toliko osobnih podataka.
- Zabave radi, pogledajmo što moţemo o tebi saznati - predloţi Robert. - Koji je tvoj broj socijalnog osiguranja?
- Ne, hvala - reče Angela. - S obzirom na dugove što ih imam, to bi me previše deprimiralo.
- Večeras ću pokušati dobiti još materijala o ljudima s tvog popisa - reče Robert. - Ponekad je uvečer lakše jer tada ima manje elektronskog prometa.
- Mnogo ti hvala - reče Angela i pokuša podići dvije kutije materijala.
- Mislim da bih ti trebao pomoći s tim - reče Robert.
Kad su spremili materijal u prtljaţnik, Angela čvrsto zagrli Roberta.
- Hvala ti još jednom - reče. Ponovno ga stisne uza se. - Drago mi je što smo se vidjeli.
Robert je mahao kad je Angela krenula. U retrovizoru je gledala kako njegov lik postaje sve manji. Bilo je lijepo vidjeti ga, osim u onom kratkom trenutku nelagode čim je stigla. Sad je jedva čekala da sav taj materijal pokaţe Davidu i Calhounu.
- Stigla sam! - viknula je Angela kad je ušla kroz straţnja vrata. Nije bilo odgovora, pa je sama pošla po drugu kutiju. Kad se vratila u kuću, unutra je još uvijek vladala tišina. Uz rastući osjećaj nelagode, Angela je prošla kroz kuhinju i blagovaonicu prema stubištu. Iznenadila se kad je ugledala Davida kako čita u dnevnoj sobi.
- Zašto mi nisi odgovorio? - upita Angela.
- Rekla si da si stigla - reče David. - Nije mi se činilo da to zahtijeva odgovor.
- Što ti je? - upita Angela.
- Baš ništa - reče David. - Kako si provela dan sa svojim starim momkom?
- O, zar se o tome radi? - reče Angela.
David slegne ramenima. - Čini mi se čudnim da nisi ni spomenula tog čovjeka iz svoje prošlosti tijekom četiri godine koliko smo ţivjeli u Bostonu.
- Davide! - ozlojeđeno će Angela. Prišla je, sjela u Davidovo krilo i obavila mu ruke oko vrata. - Nisam ţeljela od Roberta napraviti tajnu. Da jesam, misliš li da bih ga sada spomenula? Zar ne znaš da samo tebe volim? - Poljubila ga je u nos.
- Časna riječ? - upita David.
- Časna riječ - reče Angela. - Kako je Nikki?
- Dobro - odgovori David. - Drijema. Još uvijek je jako uzrujana zbog Caroline. No fizički je sjajno. Kako si ti prošla?
- Nećeš vjerovati - reče Angela. - Dođi!
Angela je odvukla Davida u kuhinju i pokazala mu kutije. Izvadio je nekoliko stranica i pogledao ih. - Imaš pravo - reče. - Ne vjerujem. Trebat će nam nekoliko sati da sve ovo pregledamo.
- Dobro je da smo nezaposleni - reče Angela. - Barem imamo dovoljno vremena.
- Drago mi je što čujem da ti se vratio smisao za šalu - reče David.
Zajedno su pripremili večeru. Kad se Nikki probudila, i ona im se pridruţila, iako je imala problema s kretanjem zbog infuzije što ju je još uvijek primala.
Prije nego su sjeli za stol, David je nazvao dr. Pilsnera. Zajedno su odlučili da se moţe prekinuti s infuzijom, a Nikki će nastaviti oralno uzimati antibiotike.
Tijekom večere David i Angela su razgovarali o tome da će roditeljima morati reći o gubitku posla u Bartletu. Oboje su strepjeli od toga.
- Ne znam zašto se ti zabrinjavaš - reče David. - Tvoji majka i otac će vjerojatno uţivati. Ionako nisu ţeljeli da dođemo ovamo.
- U tome je problem - reče Angela. - Poludjet ću kad počnu s onim rekao sam ti.
Poslije večere, dok je Nikki gledala televizijski program, David i Angela su počeli pregledavati kompjutorske ispise. David se sve više čudio obilju materijala do kojeg hackeri mogu doći.
- Ovo će potrajati danima - poţali se David.
- Moţda bismo se trebali usredotočiti na one koji imaju veze s bolnicom - reče Angela. - Ima ih samo pet.
- Dobra ideja - sloţi se David.
Davidu su se, kao i Angeli, kriminalistički podaci činili najprovokativnijima.
Posebno se zaprepastio kad je otkrio da Clyde Devonshire nije samo odsluţio kaznu za silovanje, već je također uhićen u Michiganu zbog zadrţavanja ispred kuće Jacka Kevorkiana. Pomoć pri samoubojstvu i eutanazija imali su zajedničkih filozofskih opravdanja. David se pitao moţe li Devonshire biti njihov »anđeo milosrđa«.
David se također zaprepastio kad je otkrio da je Peter Ullhof šest puta uhićen ispred centara za planiranje obitelji i tri puta ispred klinika u kojima su se obavljali pobačaji, jednom zbog napada i premlaćivanja nekog liječnika. .
- Ovo je zanimljivo - reče Angela. Čitala je materijal socijalnog osiguranja. -
Svih pet ljudi bilo je u vojsci, uključujući i Claudette Maurice. To je podudarnost.
- Moţda zato svi imaju tetovaţe - reče David.
Angela kimne. Sjetila se Robertove primjedbe o tome da se tetoviranje smatra nuţnim obredom.
Pomogli su Nikki pri respiratornoj terapiji i stavili je u krevet. Potom su se vratili u prizemlje i kompjutorske ispise odnijeli u dnevnu sobu. Ponovno su počeli raditi na njima stvarajući odvojene hrpe za svakog od petero bolničkih djelatnika.
- Očekivala sam da će se Calhoun već javiti - reče Angela. - Ţeljela sam čuti njegovo mišljenje o nekima od ovih informacija, pogotovo kad je riječ o Clydeu Devonshireu.
- Calhoun je neovisni radnik - reče David. - Rekao je da će nas nazvati kad nam bude imao što reći.
- Pa, ja ću njega nazvati - reče Angela. - Mi njemu imamo štošta reći.
Angela je dobila samo Calhounovu automatsku sekretaricu. Nije ostavila poruku.
- Jedna me stvar prilično iznenađuje - reče David kad je Angela spustila slušalicu. - To je podatak koliko su često ti ljudi mijenjali zaposlenja. - David je pregledavao podatke socijalnog osiguranja.
Angela mu je prišla i pogledala preko njegova ramena. Odjednom je ispruţila ruku i uzela list papira što ga je David kanio staviti na Van Slykeovu hrpu.
- Pogledaj ovo - reče pokazujući zapis. - Van Slyke je u mornarici proveo dvadeset jedan mjesec.
- Pa? - upitno će David.
- Nije li to neobično? - upita Angela. - Mislila sam da je najkraći rok u mornarici tri godine.
- Ne znam - reče David.
- Pogledajmo Devonshireov vojnički dosje - predloţi Angela. Prolistala je Devonshireovu hrpu dok nije našla odgovarajuću stranicu. - On je u mornarici proveo četiri i pol godine.
- Moj Boţe! - usklikne David. - Hoćeš li poslušati ovo? Joe Forbs je tri puta objavio osobni stečaj. Uz takvu prošlost, kako uopće moţe dobiti kreditnu karticu? No dobio ju je. Svaki je put dobio nove kartice u drugoj ustanovi.
Nevjerojatno.
Oko jedanaest sati David je već jedva drţao oči otvorene. -Bojim se da moram poći na spavanje - reče. Baci na stol papire što ih je drţao u ruci.
- Nadala sam se da ćeš to reći - reče Angela. - I meni je dosta. Pošli su iia kat drţeći se za ruke, a osjećali su zadovoljstvo jer su toliko postigli u jednom danu. No moţda ne bi tako mirno spavali da su imali pojma kakvu je oluju započelo njihovo djelo.
NEDJELJA, 31. LISTOPADA
Dan uoči Noći vještica svanuo je vedar i hladan, a mraz je ukrasio bundeve postavljene na trijemovima i prozorskim daskama. Nikki se probudila osjećajući se fizički posve zdravom, a svečani blagdanski ugođaj popravio je i njezino duševno stanje. Angela je ranije u tjednu pripremila slatkiše i voće za slučaj da im maskirana djeca dođu na vrata.
Angelu nije zanimao odlazak u crkvu. Ideja o uklapanju u zajednicu Bartleta više joj se nije činila privlačnom. David je predloţio da pođu na doručak u gostionicu Iron Horse, čak i ako ne idu u crkvu, ali je Angela radije ostala kod kuće.
Nakon doručka Nikki je počela traţiti dopuštenje da i sama maskirana pođe po kućama. No Angeli se nije sviđala ta zamisao. Bojala se pustiti Nikki na hladnoću tako brzo nakon posljednje kongestije. Kao kompromis poslala je Davida u grad kako bi pokušao nabaviti bundevu, a ona je navela Nikki da joj pomogne pripremiti kuću za djecu koja će doći na njihova vrata.
Angela je rekla Nikki neka veliku staklenu zdjelu za salatu do vrha napuni minijaturnim čokoladama. Nikki je zdjelu odnijela u predvorje i stavila je na stol kraj vrata.
Potom je Angela navela Nikki da počne od raznobojnog papira izrađivati ukrase za Noć vještica. Nikki je zadovoljno prionula poslu, a Angela je nazvala Roberta Scalija u Cambridgeu.
- Drago mi je da si nazvala - rekao je Robert čim je čuo Angelin glas. - Imam još financijskih podataka, kao što sam obećao.
- Zahvalna sam ti na uloţenom trudu - reče Angela. - No imam još jednu molbu. Moţeš li mi nabaviti dosjee o vojnoj sluţbi?
- Sad već pretjeruješ - reče Robert. - Daleko je teţe ubaciti se u vojne banke podataka, što vjerojatno moţeš i sama zaključiti. Pretpostavljam da bih mogao doći do općenitih informacija, ali sumnjam da bih mogao dobiti neke povjerljive podatke, osim ako Peterova kolegica nema pristup Pentagonu. No iskreno sumnjam u to.
- Shvaćam - reče Angela. - Rekao si točno ono što sam očekivala. - Nemojmo odmah odustati - reče Robert. - Nazvat ću Petera i pitati. Zvat ću te za nekoliko minuta.
Angela je spustila slušalicu i pošla pogledati kako Nikki napreduje. Izrezala je veliki narančasti mjesec, a sad je izrezivala obris vještice na metli. Angela se osjetila impresioniranom; ni ona ni David nisu imali dara za umjetnost.
David se vratio s golemom bundevom. Nikki se oduševila. Angela im je pomogla raširivši novine po kuhinjskom stolu. David i Nikki su uskoro postali zaokupljeni pretvaranjem bundeve u lampion. Angela im je pomagala dok se nije oglasio telefon. Zvao je Robert.
- Loše vijesti - reče. - Gloria ne moţe pomoći kad je riječ o Pentagonu. No uspio sam se domoći nekih osnovnih podataka. Poslat ću ih zajedno s dodatnim materijalom o financijama. Koji je broj tvog faksa?
- Nemamo faks - reče Angela. Osjetila se krivom, kao da se ona i David nisu pridruţili devedesetima.
- No imaš modem uz kompjutor? - reče Robert.
- Nemamo čak ni kompjutor, osim onaj za Nikkine videoigre prizna Angela. -
No smislit ću neki način na koji ćeš mi dostaviti materijal. U međuvremenu, moţeš li mi reći zašto je Van Slyke bio u mornarici samo dvadeset jedan mjesec?
Uslijedila je stanka. Angela je čula kako Robert prelistava papire. - Evo ga -
konačno reče. - Van Slyke je otpušten iz zdravstvenih razloga.
- Kaţe li koji su to razlozi? - upita Angela.
- Ne, ţalim - reče Robert. - No ovdje ima nekih zanimljivih stvari. Kaţe da je Van Slyke pohađao podmorničku školu u New Londonu, Connecticut, a potom je nastavio školovanje na nuklearnom odjelu. Bio je na podmornici.
- Zašto je to zanimljivo? - upita Angela.
- Ne moţe svatko poći na podmornicu - reče Robert. - Ovdje piše da je smješten na podmornicu Kamehameha s bazom na Guamu. - Kakav je posao Clyde Devonshire imao u mornarici? - upita Angela.
Uslijedilo je još listanja papira. - Bio je bolničar u mornarici - reče Robert.
Potom doda: - Zaboga, nije li ovo koincidencija?
- Što? - upita Angela. Frustriralo ju je što nema papire u rukama. - Devonshire je također otpušten zbog zdravstvenih razloga - reče Robert. - Budući da je odsjedio zbog silovanja, čovjek bi mislio da će razlog biti neki drugi.
- Meni to zvuči još zanimljivije od Van Slykeova poha$anja škole za podmorničare - reče Angela.
Nakon što je još jednom zahvalila Robertu na uloţenom trudu, Angela je spustila slušalicu. Vrativši se u kuhinju gdje su David i Nikki dovršavali groteskni lampion, Angela je rekla Davidu da Robert ima još materijala kojeg se ţeli dokopati. Također mu je ispričala što je maločas saznala o Devonshireu i Van Slykeu.
- Dakle, obojica su otpuštena iz medicinskih razloga - reče David. Bilo je očito da ga nešto muči.
- Što ti se čini? - David upita Nikki kad su se oboje odmaknuli kako bi se divili svom djelu.
- Mislim da je izvrsno - reče Nikki. - Moţemo li unutra staviti svijeću?
- Svakako - reče David.
- Davide, jesi li me čuo? - upita Angela.
- Jesam, naravno - reče David. Pruţio je svijeću Nikki.
- Voljela bih znati koji su to zdravstveni razlozi - reče Angela. - Kladim se da znam kako bismo to mogli saznati - reče David. - Naći nekoga tko radi u upravnom sustavu veterana da nam to izvuče iz njihovih banki podataka.
Sigurno imaju zapise o tome.
- Dobra ideja - reče Angela. - Imaš li neku ideju koga bismo mogli pitati?
- Imam prijatelja liječnika u upravi veterana u Bostonu - reče David.
- Misliš da bi nam on učinio uslugu? - upita Angela.
- Ona, zapravo - reče David. Tada je rekao Nikki neka izreţe malenu udubinu u bundevi kako bi svijeća čvrsto stajala. Nije uspijevala postići da joj svijeća uspravno stoji.
- Dakle, tko je tvoja prijateljica? - upita Angela.
- Ona je oftalmolog - odgovori David i dalje nadzirući Nikkine napore za smještanje svijeće u bundevi.
- Nisam mislila na njezino zvanje - reče Angela. - Odakle je poznaješ?
- Išli smo zajedno u srednju školu - reče David. - Hodali smo u četvrtom razredu.
- I koliko se dugo nalazi na području Bostona? - upita Angela. - I kako se zove? - Igru ljubomore mogu igrati dvoje.
- Zove se Nicole Lungstrom - odgovori David. - Došla je u Boston krajem prošle godine.
- Nikad je ranije nisi spomenuo - reče Angela. - Kako si znao da je došla u grad?
- Nazvala me u bolnicu - reče David. Potapšao je Nikki po leđima kad je konačno stabilizirala svijeću. Nikki je potrčala po šibice. David se okrenuo Angeli.
- Dakle, jesi li je vidio otkako je došla u Boston? - upita Angela. - Jednom smo zajedno ručali - reče David - i to je sve. Rekao sam joj kako je bolje da se ne viđamo jer je gajila romantične nade. Rastali smo se kao prijatelji.
- Doista? - upita Angela. - Doista. - reče David.
- Misliš li da će ti pomoći ako je ovako iznenada nazoveš? - upita Angela.
- Iskreno rečeno, sumnjam - reče David. - Ţelimo li iskoristiti njezin poloţaj, mislim da bih trebao poći onamo. Nikako ne mogu preko telefonom od nje traţiti da prekrši pravila o povjerljivosti. Osim toga, mislim da bih osobno bolje objasnio cijelu ovu odvratnu priču.
- Kad bi pošao? - upita Angela.
- Danas - odgovori David. - Najprije ću je nazvati kako bih bio siguran da će imati vremena za mene. Zatim ću poći. Čak mogu svratiti na MIT i uzeti onaj materijal što ga je pripremio Robert. Što misliš?
Angela se ugrizla za usnicu dok je razmišljala. Iznenadila ju je oštrina ljubomore što ju je osjetila. Sad je znala kako se David osjećao. Odmahnula je glavom i uzdahnula. - Nazovi je - reče.
Dok je Angela čistila nered što su ga napravili dok su sjeckali bundevu, David je pošao u dnevnu sobu i nazvao Nicole Lungstrom. Angela je čula djeliće razgovora iako se trudila da ne sluša. Smetalo joj je što David zvuči tako veselo. Vratio se u kuhinju nekoliko minuta kasnije.
- Sve je sređeno - reče David. - Očekuje me za dva sata. Srećom, deţurna je u bolnici.
- Je li plavokosa? - upita Angela. - Da, jest - reče David.
- Toga sam se i bojala - reče Angela.
Nikki je zapalila svijeću u bundevi, a David je tako dobiveni lampion iznio na trijem ispred kuće. Dopustio je da Nikki odluči kamo će ga staviti.
- Baš je fora - reče Nikki kad su smjestili bundevu.
Vrativši se u kuću, David je rekao Angeli neka nazove Roberta Scalija i kaţe mu da će on doći po papire. Kad je David otišao na kat kako bi se spremio za voţnju do Bostona, Angela je nazvala Roberta.
- To će biti zanimljivo - rekao je Robert nakon što mu je Angela objasnila zašto ga zove.
Angela nije znala kako bi na to odgovorila. Jednostavno mu je ponovno zahvalila na pomoći i spustila slušalicu. Tada je pokušala nazvati Calhouna.
Opet je dobila automatsku sekretaricu.
David je sišao u prizemlje odjeven u plavu jaknu i sive hlače. Izgledao je vrlo privlačno.
- Zar si se morao tako urediti? - upita Angela.
- Idem u bolnicu veterana - reče David. - Ne mogu ići u trapericama i majici.
- Opet sam pokušala nazvati Calhouna - reče Angela. - Još uvijek nema odgovora. Čovjek je zacijelo došao kasno, a izišao rano. Doista se zdušno prihvatio ove istrage.
- Jesi li mu ostavila poruku? - upita Angela. - Nisam - reče Angela.
- Zašto ne?
- Mrzim automatske sekretarice - reče Angela. - Osim toga, sigurno zna da očekujemo njegov poziv.
- Mislim da bi trebala ostaviti poruku - reče David.
- Što ćemo učiniti ako nam se do večeras ne javi? - upita Angela. - Obratiti se policiji?
- Ne znam - prizna David. - Ne privlači me pomisao da bih se zbog bilo čega trebao obratiti Robertsonu.
Angela je gledala kako se David udaljava kolnim prilazom, a potom je svu svoju pozornost okrenula Nikki. Svim je srcem ţeljela da njezina kći uţiva u danu.
Više motiviran radoznalošću nego bilo čime, David je najprije pošao do Roberta Scalija. Nadajući se da će čovjek izgledati poput dosadnog akademika, David se razočarao kad je vidio da je Robert privlačan muškarac preplanula lica i atletska drţanja. Da bi stvari bile još gore, činilo se da je doista simpatičan momak.
Rukovali su se. David je vidio da i Robert njega procjenjuje. - Ţelim vam zahvaliti na pomoći - reče David.
- Prijatelji zato i postoje - reče Robert. Pruţio je Davidu još jednu kutiju punu informacija.
- Mislim da bih trebao spomenuti nešto novo što se pojavilo u financijskim podacima - reče Robert. - Otkrio sam da je Werner Van Slyke tijekom posljednje godine otvorio nekoliko novih bankovnih računa, a očito je putovao u Albany i ovamo u Boston kako bi to učinio. Jučer nisam došao do tih podataka jer su me više zanimale kreditne kartice i dugovi.
- To je neobično - reče David. - Radi li se o mnogo novca?
- Na svakom se računu nalazi manje od deset tisuća, vjerojatno kako bi se izbjeglo pravilo po kojem banke moraju prijaviti novčane transakcije veće od deset tisuća.
- To je ipak mnogo novca za čovjeka koji radi kao šef odjela za odrţavanje u bolnici - primijeti David.
- U današnje vrijeme to vjerojatno znači da se čovjek pomalo bavi preprodajom droge - reče Robert. - No ako je tako, ne bi trebao stavljati novac na banku. Priča se da se zarada te vrste sprema u plastične cijevi.
- Čuo sam od nekolicine svojih pacijenata tinejdţera da se marihuana lako moţe nabaviti u lokalnoj srednjoj školi - reče David.
- Eto vidite - reče Robert. - Moţda povrh onoga što vi i Angela otkrijete, moţete dati svoj doprinos čišćenju Amerike od droge.
David se nasmijao i još jednom zahvalio Robertu na svesrdnoj pomoći.
- Javite mi kad ćete vas dvoje ponovno doći u grad - reče Robert. - Ovdje u Cambridgeu postoji sjajan restoran po imenu Anago Bistro. Ja častim.
- Vrijedi - reče David i mahne u znak pozdrava. Dok je hodao do automobila, David je mislio kako se ne bi ugodno osjećao kad bi se svi zajedno sastali.
Nakon što je kompjutorske podatke spremio u prtljaţnik, David je nastavio svoj put. Trebalo mu je dvadeset minuta do bolnice veterana; nedjeljom poslije podne promet je bio slab.
Ušavši u bolnicu, David je razmišljao kako je ironično što se ţivoti nakon toliko godina ponovno mogu ispreplesti. Izlazio je s Nicole Lungstrom gotovo godinu dana, a to je počelo u zadnjem dijelu trećeg razreda srednje škole. No nakon mature ona je otišla studirati medicinu i staţirati na Zapadnu obalu.
Jednom je David od prijatelja čuo da se udala. Kad je prethodne godine nazvala, saznao je da se razvela.
David je dao pozvati Nicole pagerom, a zatim ju je čekao u predvorju. Kad se pojavila, pozdravili su se, a u početku se oboje osjećalo nelagodno. David je brzo saznao da u Nicoleinu ţivotu postoji novi muškarac. Davida je to obradovalo, te se počeo opuštati.
Kako bi imali mira, Nicole je povela Davida u liječnički dnevni boravak. Kad su se smjestili, ispričao joj je cijelu priču o njegovu i Angelinu katastrofalnu boravku u Bartletu. Potom joj je rekao što ţeli od nje.
- Što misliš? - upita David. - Hoćeš li moći pogledati kakvi su ti podaci na raspolaganju?
- Hoće li to ostati među nama? - upita Nicole.
- Dajem ti riječ - reče David. - Osim Angele, naravno.
- To sam i mislila - reče Nicole. Nekoliko je minuta razmišljala o situaciji, a potom je kimnula glavom. - U redu - reče. - Ako netko ubija pacijente, mislim da cilj opravdava sredstva, barem u ovom slučaju.
David je pruţio Nicole kratak popis ljudi: Devonshire, Van Slyke, Forbs, Ullhof i Maurice.
- Mislila sam da te zanimaju samo dvojica - reče Nicole.
- Znamo da su svi ovi ljudi bili u vojsci - reče David. - I svi imaju tetovaţe.
Bolje da budemo temeljiti.
Uz pomoć brojeva socijalnog osiguranja i datuma rođenja Nicole je pronašla vojnički identifikacijski broj za svaku osobu. Tada je potraţila njihove dosjee.
Odmah su doţivjeli iznenađenje. Forbes i Ullhof su također otpušteni iz zdravstvenih razloga. Samo je Maurice uobičajenim putem izišla iz vojske.
Forbsova i Ullhofova dijagnoza prilikom otpuštanja bile su prozaične; Forbs je otpušten zbog kroničnih problema s leđima, a Ullhof zbog kronične upale prostate.
Van Slykeova i Devonshireova dijagnoza nisu bile tako bezazlene. Van Slykeova je bila najkompliciranija. Nicole je morala pregledavati stranicu za stranicom materijala. Van Slyke je otpušten uz psihijatrijsku dijagnozu
»shizoidni poremećaj s manijom i jakom paranojom pod stresom«.
- Dobri Boţe - izusti David. - Nisam siguran da sve to razumijem. A ti?
- Ja sam oftatmolog - reče Nicole. - No pretpostavljam da je čovjek shizofreničar uz veliku dozu ludila.
David pogleda Nicole i uzdigne obrve. - Čini se da ti više znaš o tim stvarima nego ja - reče. - Impresioniran sam.
- Jedno vrijeme me zanimala psihijatrija - reče Nicole. - Taj Van Slyke zvuči poput osobe koje bih se klonila. No uza sve njegove psihičke probleme, pogledaj kakve je škole završio, čak i onu o nuklearnoj energiji. Čula sam da je to jako teško.
Nicole je nastavila pretraţivati materijal.
- Čekaj - reče David i nagne joj se na rame. Pokaţe odlomak u kojem se govorilo o događaju kad je Van Slyke doţivio psihički slom dok je patrolirao nuklearnom podmornicom. U to je vrijeme radio kao časnik stroja školovan za nuklearni pogon.
David je glasno čitao: - Tijekom prue polovice obilaska pacijentova manija je bila očita i progresivna. Pokazivao je veliko uzbudenje, a to je dovelo do loše prosudbe, te neprijateljskih i ratobornih osjećaja, a na koncu je postao opsjednut mislima o tome da ga ostali članovi posade ismijavaju, te da na njega djeluju kompjutori i radijacija. Njegova je paranoja došla do vrhunca kad je napao kapetana pa su ga morali svladati.
- Zaboga - reče Nicole. - Nadam se da ga neću vidjeti na klinici.
- Nije baš tako šašav kako ga ovdje opisuju - reče David. - Čak sam nekoliko puta s njim razgovarao. Nije naročito društven ili prijateljski raspoloţen, ali obavlja svoj posao.
- Rekla bih da je on tempirana bomba - primijeti Nicole.
- Paranoja zbog radijacije na nuklearnoj podmornici nije baš znak posebnog ludila - reče David. - Kad bih ja morao boraviti na nuklearnoj podmornici, pomahnitao bih pri pomisli da se nalazim tako blizu nuklearnog reaktora.
- Cwdje ima još podataka - reče Nicole. Glasno pročita: - van Slyke je poznat kao samotnik. Odgojio ga je agresivni otac alkoholičar i prestrašena, pokorna majka. Majčino djevojačko prezime bilo je Traynor.
- Već sam čuo taj dio priče - reče David. - Harold Traynor, Van Slykeov ujak, predsjedavajući je bolničkog odbora.
- Ovdje je još nešto zanimljivo - reče Nicole. Ponovno glasno pročita: - Pacijent je pokazao sklonost idealiziranju određenih autoritativnih osoba, ali bi se okrenuo protiv njih na manju provokaciju, stvarnu ili umišljenu. Taj se obrazac ponašanja pojavljivao prije dolaska u vojsku i tijekom boravka u mornarici. - Nicole pogleda Davida. - Doista ne bih voljela biti njegov šef.
Prešli su na Devonshirea. Našli su manje materijala, ali jednako zanimljivog i čak znakovitijeg, barem po Davidovu mišljenju. Clydea Devonshirea su u San Diegu nekoliko puta liječili od spolnih bolesti. Također je prebolio hepatitis B.
Na koncu je bio pozitivan na HIV testu.
- Ovo bi doista moglo biti vaţno - reče David i kucne po ekranu gdje se spominjao virus SaE. - Činjenica da Clyde Devonshire i sam boluje od potencijalno smrtonosne bolesti mogla bi biti ključ.
- Nadam se da sam ti pomogla - reče Nicole.
- Mogu li dobiti kopije tih dosjea? - upita David.
- To bi moglo potrajati - reče Nicole. - Medicinski arhiv je nedjeljom zatvoren.
Morala bih nabaviti ključ ako ţelim pristup štampaču. - Čekat ću - reče David.
- No najprije bih se ţelio posluţiti telefonom.
Nakon mnogo gunđanja i nekoliko suza Nikki je konačno prihvatila činjenicu da za nju nije previše pametno skitati susjedstvom i plašiti susjede. Dan koji je počeo vedar i sunčan postao je siv. Čak je mirisalo na kišu. No Nikki je ipak odjenula svoj zastrašujući kostim i uţivala kad bi otvorila vrata i prestrašila djecu koja bi došla na njihova vrata.
Angela je još uvijek mrzila Nikkin kostim, ali ništa nije rekla. Nije ţeljela kvariti Nikkino veselje.
Dok se Nikki motala oko ulaznih vrata i čekala nove posjetitelje, Angela je još
jednom pokušala nazvati Calhouna. Ponovno je dobila samo automatsku sekretaricu. Kad je nazvala ranije toga poslijepodneva, ostavila je poruku, kako je David predloţio, ali Calhoun nije uzvratio poziv. Angela se počela zabrinjavati. Pogledavši kroz prozor na sve tmurnije vrijeme, počela se zabrinjavati i za Davida. Iako je nazvao prije nekoliko sati i rekao da će se vratiti malo kasnije no što je očekivao, drţala je da se već ipak trebao pojaviti.
Pola sata kasnije Nikki je zaključila da više nitko neće doći. Vani se spuštao mrak pa je već bilo kasno za djecu. Već dugo nitko nije svratio.
Angela je baš kanila početi s pripremanjem večere kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Nikki je već otišla gore kako bi se okupala, pa je Angela pošla otvoriti. Dok je prolazila kraj stola u predvorju, uzela je staklenu zdjelu s čokoladicama. Kroz pokrajnji je prozor opazila čovjeka s glavom gmaza.
Angela je otključala vrata, otvorila i počela govoriti nešto o tome kako je sjajan kostim kad je opazila da je čovjek bez djeteta.
Prije nego je dospjela reagirati, čovjek se zaletio unutra, lijevom rukom zgrabio Angelu za vrat i okrenuo je leđima prema sebi čvrsto je stisnuvši.
Desnom rukom u rukavici pritisnuo joj je usta i tako zaustavio vrisak. Angela je ispustila zdjelu čokoladica na mramorni pod predvorja gdje se rastreskala na stotine komadića.
Angela se uzalud borila s čovjekom i očajnički se pokušavala osloboditi. No čovjek je bio snaţan te ju je čvrsto drţao u ţeljeznom stisku. Mogla je jedino prigušeno mrmljati.
- Umukni ili ću te ubiti - promuklo prošapće čovjek. Snaţno joj je stresao glavu; Angela je u ledima osjetila naglu bol. Prestala se otimati. Čovjek se osvrnuo po sobi. Naprezao se da vidi niz hodnik do kuhinje.
- Gdje ti je muţ? - upita.
Angela mu nije mogla odgovoriti. Počela je osjećati vrtoglavicu, kao da bi mogla izgubiti svijest.
- Sad ću te pustiti - izusti čovjek. - Budeš li vrisnula, ubit ću te. Razumiješ? -
Ponovno je naglo povukao Angelinu glavu, a to je izazvalo suze bola.
Kao što je rekao, čovjek je pustio Angelu. Zateturala je unatrag, ali je uspjela uhvatiti ravnoteţu. Srce joj je mahnito tuklo. Znala je da je Nikki gore u kadi.
Naţalost, Rusty je bio u štaglju. Nije ga se moglo obuzdati dok su dolazila maskirana djeca.
Angela je pogledala napadača. Njegova maska gmaza bila je groteskna.
Ljuske su djelovale gotovo stvarno. Crveni rascijepljeni jezik mlohavo je visio iz usta obrubljenih nizovima oštrih zuba. Angela je pokušala razmišljati. Što bi trebala učiniti? Što bi mogla učiniti? Opazila je da čovjek u ruci drţi pištolj.
- Moj muţ nije kod kuće - konačno uspije izustiti Angela. Glas joj je bio promukao. Zahvat oko vrata stisnuo joj je grlo.
- Što je s tvojom bolesnom malom? - upita čovjek.
- Ona je vani s prijateljima, obilaze susjede - reče Angela. - Kad će ti se vratiti muţ? - upita čovjek.
Angela je oklijevala jer nije znala što je najbolje reći. Čovjek je zgrabi za ruku i snaţno povuče. Nokat njegova palca zabio joj se u meso. - Pitao sam te nešto -
izdere se.
- Uskoro - procijedi Angela.
- Dobro - reče čovjek. - Čekat ćemo. U međuvremenu ćemo pregledati kuću kako bih bio siguran da mi ne laţeš.
- Ne bih lagala - reče Angela i osjeti kako je čovjek gura u dnevnu sobu.
Nikki nije bila u kadi. Već se okupala. Kad se oglasilo zvono na vratima, poţurila je s odijevanjem i stavila masku. Nadala se da će stići u prizemlje prije nego djeca odu. Ţeljela je vidjeti njihove kostime i iznenaditi ih svojim.
Baš je stigla do vrha stubišta kad se razbila staklena zdjela. Naglo se zaustavila. Bespomoćno je odozgo gledala kako se njezina majka bori s čovjekom koji je na glavi imao zmijoliku masku.
Nakon početnog šoka Nikki je potrčala hodnikom do glavne spavaće sobe i podigla telefonsku slušalicu. No nije čula nikakav zvuk. Telefon nije radio.
Jurnula je natrag hodnikom i virnula preko ograde stubišta točno na vrijeme da vidi kako njezina majka i čovjek nestaju u dnevnoj sobi.
Nikki se oprezno primaknula prvim stubama i pogledala dolje. Sačmarica je bila oslonjena na straţnju stranu potpornog stupa.
Nikki je morala skočiti unatrag kad su se njezina majka i čovjek zmija ponovno pojavili iz dnevne sobe. Nikki je čula njihove korake kako drobe razbijeno staklo zdjele za bombone. Potom su se koraci zaustavili. Nikki je čula samo prigušene glasove.
Nikki se prisilila da ponovno virne preko ruba stuba. Vidjela je kako se Angela i čovjek načas pojavljuju na izlazu iz dnevnog boravka, a potom nestaju niz središnji hodnik prema kuhinji.
Nikki se polako pomaknula naprijed i opet virnula prema sačmarici. Još
uvijek je ondje stajala. Počela se spuštati stubama, ali bez obzira kako se oprezno kretala, svaka je stuba škripala pod njezinom teţinom od trideset kilograma.
Nikki je stigla samo do polovice stuba kad je čula kako se Angela i nepoznati čovjek vraćaju hodnikom. U panici je jurnula natrag uza stube i niz dio hodnika. Stala je namjeravajući se vratiti do vrha stubišta, a potom se spustiti u predvorje kad to bude sigurno. No na njezin uţas, njezina su se majka i čovjek počeli penjati stubama.
Nikki je pretrčala ostatak hodnika i jurnula u veliku spavaću sobu. Sakrila se u jedan od ugrađenih ormara. U straţnjem dijelu ormara nalazila su se druga vrata što su vodila u kratki hodnik povezan sa štagljem. Iz hodnika se ulazilo u nekoliko spremišta. Na kraju hodnika bile su uske, spiralne stube što su vodile u predsoblje.
Nikki je jurnula niz te stube, potom kroz kuhinju i duţ hodnika u prizemlju, te je konačno stigla do predvorja. Pograbila je sačmaricu. Provjerila je ima li naboja u magazinu, baš kako ju je majka učila. Bilo je. Otkočila je pušku.
Nikkino ushićenje brzo se pretvorilo u smućenost. Sad kad je imala sačmaricu u rukama, nije znala što će dalje. Majka joj je objasnila da puška baca sačmu u širokom luku. Ne treba previše pomno ciljati; pogodit će gotovo sve u što se uperi. Problem je njezina mama. Nikki nije ţeljela nju pogoditi.
Nikki je imala malo vremena za razmišljanje. Gotovo je odmah čula kako uljez tjera njezinu majku natrag duţ hodnika na katu, a potom niz glavne stube.
Nikki se povukla prema kuhinji. Nije znala hoće li se sakriti ili potrčati do susjeda.
Prije no što je Nikki uspjela odlučiti, u predvorju se pojavila njezina majka, posrćući niz posljednjih nekoliko stuba. Očito ju je čovjek gurnuo. Točno iza nje pojavio se čovjek gmaz. Pred Nikkinim je očima čovjek još jednom grubo gurnuo Angelu, te je ona poletjela kroz nadsvođeni prolaz u dnevni boravak.
U desnoj je ruci drţao pištolj.
Čovjek je pošao za Angelom. Bio je oko šest metara udaljen od Nikki koja je sačmaricu drţala u visini struka. Lijevom je rukom obujmila cijev, a desnom kundak. Prst je prislonila na okidač.
Uljez se načas okrenuo prema Nikki dok je hodao, a potom je ustuknuo.
Počeo je okretati pištolj prema njoj. Nikki je zatvorila oči i pritisnula okidač.
Prasak pucnja u uskom hodniku bio je gromoglasan. Trzaj je odbacio Nikki unatrag, a ipak je tvrdoglavo drţala sačmaricu. Uspostavila je ravnoteţu toliko da je uspjela sjesti i uloţila svu snagu kako bi ponovno napela pušku. U
ušima joj je tako jako zvonilo da nije čula mehanički škljocaj kad je novi naboj sjeo na svoje mjesto, a potrošeni iskočio.
Iz izmaglice se odjednom pojavila Angela, dolazeći iz pravca kuhinje. Odmah nakon praska potrčala je iz dnevnog boravka u kuhinju, a potom natrag glavnim hodnikom. Uzela je sačmaricu iz Nikkinih ruku koja je oruţje vrlo rado prepustila majci.
Iz dnevne sobe su čule zvuk otvaranja vrata, a potom je uslijedila tišina.
- Jesi li dobro? - Angela šaptom upita Nikki. - Mislim da jesam - reče Nikki.
Angela je pomogla Nikki da ustane, a potom ju je kretnjom pozvala neka je slijedi. Polako su pošle prema predvorju. Polako su prošle ispod luka do dnevnog boravka i opazile štetu što ju je izazvao pucanj iz sačmarice. Nešto sačme zabilo se u dio luka. Ostatak naboja raznio je još četiri stakalca na velikom prozoru u dnevnom boravku, istom onom što ga je oštetila cigla.
Potom su zaobišle podnoţje stuba nastojeći izbjegavati djeliće stakla. Kad su se pribliţile luku ispod kojeg se prolazilo u dnevni boravak, osjetile su strujanje hladnog zraka. Angela je drţala sačmaricu uperenu preda se. Polako su se pomicale naprijed, stisnute jedna uz drugu, te su opazile odakle dopire zrak: jedna od francuskih vrata što su vodila na terasu bila su otvorena i lagano se pomicala na večernjem povjetarcu.
Nikki se čvrsto drţala za Angelin pojas, pa su tako napredovale prema otvorenim vratima. Pogledale su prema tamnom drvoredu na rubu svog posjeda. Nekoliko su trenutaka nepomično stajale i osluškivale. Čule su samo udaljeni laveţ psa, a potom Rustyjev odgovor iz štaglja. Nikoga nije bilo na vidiku.
Angela je zatvorila i zaključala vrata. I dalje je jednom rukom čvrsto stezala pušku, ali se sagnula i svom snagom zagrlila Nikki.
- Ti si junakinja - reče. - Čekaj dok ispričamo tati.
- Nisam znala što bih mogla učiniti - reče Nikki. - Nisam ţeljela pogoditi prozor.
- Prozor nije vaţan - reče Angela. - Izvrsno si postupila. - Angela je pošla do telefona. Iznenadila se kad je ustanovila da ne radi.
- Ne radi ni onaj u tvojoj spavaćoj sobi - reče Nikki.
Angela zadrhti. Uljez se najprije potrudio onesposobiti telefon. Da nije bilo Nikki, Angela nije ni ţeljela misliti što se moglo dogoditi.
- Moramo biti sigurne da je otišao - reče Angela. - Hajde, pretraţit ćemo kuću.
Zajedno su pošle kroz blagovaonicu u kuhinju. Provjerile su predsoblje i dva malena spremišta. Vrativši se u kuhinju, zaputile su se središnjim hodnikom do predvorja.
Dok je Angela razmišljala treba li pregledati i kat, zazvonilo je na ulaznim vratima. Obje su poskočile.
Pogledavši kroz uska stakla s obje strane ulaznih vrata, Angela i Nikki su ugledale skupinu djece odjevene u kostime vještica i duhova kako stoji na pragu.
David je skrenuo na kolni prilaz. Iznenađeno je opazio da su sva svjetla u kući upaljena. Tada je vidio skupinu tinejdţera kako skače s trijema, juri preko tratine i nestaje u drvoredu na rubu posjeda.
David je zaustavio automobil. Vidio je da se niz njegova ulazna vrata cijede sirova jaja. Prozori su bili puni sapunice, a lampion razbijen. Palo mu je na pamet da bi mogao potrčati za djecom, ali je zaključio kako nema baš velikih izgleda da ih nađe u mraku. - Prokleti klinci - glasno reče. Tada je opazio da je razbijen i prozor dnevnog boravka.
- Za Boga miloga! - usklikne David. - To je doista previše. - Izišao je iz automobila i prišao ulaznim vratima. Sve je bilo u uţasnom neredu. Po prednjem dijelu kuće nisu bacali samo jaja, već i rajčice.
Tek kad je otkrio razbijeno staklo i slatkiše razbacane po podu, David se istinski zabrinuo. Odjednom je osjetio golem strah za svoju obitelj, pa je glasno pozvao Angelu i Nikki.
One su se gotovo istog trenutka pojavile na vrhu stubišta. Angela je drţala sačmaricu. Nikki je počela plakati i sjurila se niza stube u Davidov zagrljaj.
- Imao je pištolj - Nikki je uspjela procijediti između jecaja.
- Tko je imao pištolj? - upita David obuzet sve jačim strahom. - Što se dogodilo?
Angela je sišla niz dio stuba i sjela. - Imale smo gosta - reče Angela. - Koga? -
upita David.
- Ne znam - odgovori Angela. - Bio je maskiran. Imao je pištolj. - Moj Boţe! -
izusti David. - Nisam vas smio ostaviti same. Ţao mi je.
- Nisi ti kriv - reče Angela. - Ali došao si kasnije no što si rekao da ćeš doći kad si nazvao.
- Potrajalo je duţe od očekivanog dok nisam dobio kopije medicinskih dosjea
- objasni David. - Pokušao sam nazvati s puta, ali je telefon stalno bio zauzet.
Kad sam se raspitao na centrali, rekli su mi da ne radi.
- Mislim da je netko namjerno presjekao ţice - reče Angela. - Vjerojatno uljez.
- Jesi li nazvala policiju? - upita David.
- Kako smo mogle nazvati policiju kad telefon ne radi? - prasne Angela.
- Oprosti - reče David. - Lupetam bez razmišljanja.
- Otkako je čovjek pobjegao, mi smo se sklonile na kat - reče Angela. - Bojale smo se da bi se mogao vratiti.
- Gdje je Rusty? - upita David.
- Ranije sam ga zatvorila u štagalj jer je pomahnitao uza svu onu maskiranu djecu koja su dolazila na vrata.
- Idem po mobitel u automobil, a usput ću poći po Rustyja - reče David. Još je jednom stisnuo Nikkino rame.
Vani je ugledao istu grupu tinejdţera kako opet juri po imanju. - Bit će bolje da se gubite odavde! - David vikne u noć. Angela i Nikki su ga čekale u kuhinji kad se vratio s mobitelom i Rustyjem.
- Vani je cijeli čopor tinejdţera - reče David. - Napravili su uţasni nered na trijemu.
- Mislim da je to zato jer nismo otvarale vrata - reče Angela. - Svi su morali otići praznih ruku. Budući da ih nismo počastile, bojim se da je to kazna.
Vjeruj mi, u usporedbi s onim što smo doţivjele, to je sitnica.
- Nije baš sitnica. Razbili su još nekoliko stakala na velikom prozoru - reče David.
- Nikki je razbila stakla - reče Angela. Ispruţila je ruke i zagrlila kćer. - Ona je naša junakinja. - Tada mu je Angela ispričala što se točno dogodilo.
David je jedva mogao povjerovati u kakvoj se opasnosti našla njegova obitelj.
Kad je pomislio što se moglo dogoditi... Nije mogao podnijeti razmišljanje o strahovitim mogućnostima. Kad su po ulaznim vratima počela udarati nova sirova jaja, David je pobjesnio. Potrčao je u predvorje i naglo otvorio vrata.
Doista je kanio uhvatiti nekoliko napasnika. Angela ga je zaustavila. Nikki je drţala Rustyja.
- Oni nisu vaţni - reče Angela. Oči su joj se ispunile suzama. Shvativši da je njegova ţena blizu sloma, David je zatvorio vrata. Znao je što mu je vaţnije.
Umirivao je Angelu kako je najbolje znao. Znao je da jurnjavom za klincima ništa ne bi postigao; samo bi sebi davao oduška u pokušaju ublaţavanja vlastitog osjećaja krivnje.
Privukao je i Nikki k sebi i zajedno s njima sjeo na kauč u dnevnoj sobi. Čim se Angela malo smirila, David je mobitelom pozvao policiju. Dok su čekali na njih, David se proklinjao jer je Angelu i Nikki ostavio same.
- I ja sam jednako kriva - reče Angela. - Trebala sam znati da nam prijeti opasnost. - Angela je tada rekla da je pokušaj silovanja moţda bio i pokušaj umorstva. Rekla je da je o tome razgovarala s Calhounom, a njemu se to činilo vjerojatnim.
- Zašto to meni nisi ispričala? - upita David. - Trebala sam - prizna Angela. -
Oprosti.
- Ako ništa drugo, sve nas ovo uči da ne smijemo imati tajni jedno pred drugim - reče David. - Što je s Calhounom? Jesi li se čula s njim?
- Ne - odgovori Angela. - Čak sam ostavila poruku kako si mi predloţio. Što ćemo učiniti?
- Ne znam - reče David. Ustane. - U međuvremenu, pogledajmo u kakvom je stanju prozor.
Policiji se nije ţurilo. Trebalo im je gotovo četrdeset pet minuta da stignu. Na Davidovo i Angelino nezadovoljstvo, pojavio se Robertson osobno, u punoj odori. Angela ga je poţeljela pitati je li to njegov kostim za Noć vještica. S
njim je bio zamjenik, Carl Hobson.
Dok je ulazio, Robertson je pogledao nered na trijemu i opazio razbijeni prozor. Nosio je podmetač za pisanje.
- Imate nekih manjih problema? - upita.
- Ne manjih - reče Angela. - Velikih. - Potom je opisala sve što se dogodilo od trenutka kad se pojavio neznanac do Davidova povratka.
Robertson je očito imao malo strpljenja za Angelinu priču. Nestrpljivo se vrpoljio dok je ona objašnjavala sve što se dogodilo, a kolutao je očima kad bi se okrenuo svom zamjeniku.
- Sad, jeste li sigurni da je to bio pravi pištolj? - upita Robertson. - Jasno da je bio pravi pištolj - ozlojeđeno će Angela.
- Moţda se radilo samo o igrački, dijelu kostima. Sigurni ste da taj tip nije samo obilazio kuće uoči Noći vještica? - Robertson namigne Hobsonu.
- Samo trenutak, prokletstvo! - prasne David upadajući u razgovor. - Ne sviđa mi se ono što ovdje čujem. Imam osjećaj da ovo ne shvaćate ozbiljno. Taj je čovjek imao pištolj. Ovdje je bilo nasilja. Dovraga, čak je razbijen i naš prozor.
- Nemojte vi meni govoriti - reče Robertson. - Vaša je dobra ţena već priznala da je vaša draga kći raznijela prozor, a ne navodni uljez. I još ću vam nešto reći: postoji uredba po kojoj se ne smije pucati iz sačmarice na području grada, osim ako se to ne čini na streljani.
- Gubite se iz moje kuće - bijesno će David.
- Vrlo rado - reče Robertson. Kretnjom pokaţe Hobsonu neka pode ispred njega. Robertson zastane na vratima. - Dopustite da vam dam jedan savjet.
Niste baš omiljena obitelj u ovom gradiću, a stvari bi se mogle uvelike pogoršati ako pucate na neko neduţno dijete koje je svratilo po slatkiše. Neka vam Bog pomogne ako ste doista pogodili neko dijete.
David je jurnuo prema vratima i zalupio ih iza Robertsona čim je glupan prekoračio prag.
- Nitkov! - pjenio se David. - Pa, više nemamo nikakvih iluzija kad je riječ o mjesnoj policiji. Od njih ne moţemo očekivati nikakvu pomoć.
Angela je stisnula ruke oko sebe i borila se protiv novih suza. - Kakva zbrka -
reče i odmahne glavom. David joj priđe i pokuša je utješiti. Također je morao smirivati Nikki koju je zaprepastila oštra razmjena riječi između njezina oca i šefa policije.
- Misliš li da bismo noćas trebali ostati ovdje?
- Kamo bismo mogli poći u ovo doba? - upita David. - Mislim da bismo trebali ostati. Moţemo se osigurati protiv nezvanih gostiju.
- Pretpostavljam da si u pravu - uzdahne Angela. - Znam da ne razmišljam suvislo. Nikad se nisam ovako uzrujala.
- Jesi li gladna? - upita David.
Angela slegne ramenima. - Zapravo nisam - reče. - No počela sam pripremati večeru prije nego se sve ovo dogodilo.
- Pa, ja umirem od gladi - reče David. - Nisam ručao.
- Dobro - reče Angela. - Nikki i ja ćemo nešto na brzinu pripremiti.
David je nazvao telefonsku kompaniju i prijavio kvar na svom telefonu. Kad je spomenuo da je liječnik, rekli su da će poslati čovjeka što je prije moguće.
Potom je David pošao u štagalj i našao dodatna rasvjetna tijela za oko kuće.
Kad je završio, cijela je okolica kuće bila blistavo rasvijetljena.
Čovjek iz telefonske kompanije stigao je dok su jeli. Brzo je utvrdio da je problem izvan kuće; telefonski je kabel bio prerezan na mjestu gdje je ulazio u kuću. Dok je čovjek radio, Wilsoni su nastavili večeru.
- Mrzim Noć vještica - izjavio je čovjek kad ih je došao obavijestiti da je telefon popravljen. David mu je zahvalio što je došao u nedjelju uvečer.
Poslije večere David je poduzeo dodatne mjere osiguranja. Najprije je zabio daske preko razbijenog dijela prozora u dnevnom boravku. Potom je obišao cijelu kuću provjeravajući jesu li sva vrata i prozori dobro zatvoreni i zaključani.
Iako ih je posjet policije samo uzrujao, ipak je donio jednu korist. Nakon što se pojavila policija, nesnosni su tinejdţeri odustali od svog teroriziranja. Očito ih je sam pogled na policijska kola dovoljno uplašio. U devet sati Wilsoni su se okupili u Nikkinoj sobi kako bi obavili respiratornu terapiju.
Nikki je pošla na spavanje, a David i Angela su se smjestili u dnevnoj sobi kako bi pregledali materijal što ga je David donio iz Bostona.
Za dodatnu sigurnost, David je naveo Rustyja da izađe iz Nikkine sobe, gdje je obično spavao, i ostane s njima u dnevnoj sobi. David je ţelio iskoristiti osjetljiv sluh psa. Također je zadrţao sačmaricu na dohvat ruke.
- Znaš što ja mislim - reče Angela kad je David otvorio kuvertu u kojoj su se nalazili medicinski dosjei. - Mislim da je večerašnji uljez ista osoba koja stoji iza eutanazije i Hodgesova umorstva. Uvjerena sam u to. Jedino to ima smisla.
- Slaţem se s tobom - reče David. - A vjerujem da je najvjerojatniji kandidat Clyde Devonshire. Pročitaj ovo.
David pruţi Angeli Devonshireov medicinski dosje. Na brzinu ga je pročitala.
- O, Boţe - izusti kad je stigla skoro do kraja. - On je HIV pozitivan.
David kimne. - Znači da i sam ima potencijalno smrtonosnu bolest. Drţim da je on ozbiljan kandidat, pogotovo ako njegov HIV status kombiniraš s drugim činjenicama, primjerice s njegovim uhićenjem ispred kuće Jacka Kevorkiana.
Očito ga jako zanima pomoć pri samoubojstvu. Tko zna? To se zanimanje moglo proširiti na eutanaziju. On je školovani bolničar pa ima stručnog znanja, a radi u bolnici pa ima i pristup, a ako ni to nije dovoljno, kaţnjavan je za silovanje. On bi mogao biti maskirani silovatelj.
Angela kimne, ali nešto ju je mučilo. - Jedini je problem u tome što su sve to dokazi na temelju indicija - reče. Potom upita: - Poznaješ li Clydea Devonshirea po viđenju?
- Ne - prizna David.
- Pitam se bih li ga mogla prepoznati po visini ili glasu - reče Angela. -
Nekako sumnjam u to. Nikad ne bih bila sasvim sigurna. - Pa, idemo dalje -
reče David. - Sljedeći ~mogući kandidat je
Werner Van Slyke. Pogledaj njegov dosje. - David pruţi Angeli Van Slykeov dosje. Bio je znatno deblji od Devonshireova.
- Zaboga - reče Angela kad je stigla do kraja. - Koliko toga ne znamo o ljudima.
- Što misliš o njemu kao o osumnjičenom? - upita David.
- Ovo je zanimljiva povijest psihijatrijske bolesti - sloţi se Angela. - No ne vjerujem da je on taj. Shizoidni poremećaj s manijom i paranojom nije isto što i asocijalni psihopat.
- No čovjek ne mora biti asocijalan da bi imao pogrešne ideje o eutanaziji -
primijeti David.
- To je istina - reče Angela. - No samo zato što je netko mentalno bolestan ne mora biti i zločinac. Bilo bi drukčije da Van Slyke ima podulji kriminalistički dosje ili povijest nasilnog ponašanja. No budući da nema, ne vjerujem da je on mogući krivac. Usto, on moţda zna o nuklearnim podmornicama, ali ne posjeduje potrebno medicinsko znanje. Kako bi mogao ubijati mnoštvo pacijenata primjenjujući metodu kojoj čak ni ti ne moţeš ući u trag, a nije se školovao za medicinu?
- Slaţem se - reče David. - No pogledaj ovaj materijal što sam ga danas dobio od Roberta.
David je Angeli pruţio list papira na kojem su bili navedeni razni Van Slykeovi bankovni računi u Albanyju i Bostonu.
- Odakle mu, za ime svijeta, sav taj novac? - upita Angela. - Vjeruješ li da ima neke veze s našim problemima?
David slegne ramenima. - To je dobro pitanje - reče. - Robert misli da nije.
Spomenuo je da Van Slyke moţda trguje drogom. Znamo da u gradiću ima marihuane, znači, moguće je.
Angela kimne.
- Ako nije riječ o drogi, moglo bi biti zloslutno - primijeti David. - Zašto? -
upita Angela.
- Pretpostavimo da Van Slyke ubija te ljude - reče David. - Ako ne prodaje drogu, moţda mu netko plaća za svaku smrt.
- Kakva uţasna pomisao - reče Angela. - No ako je tako, opet smo na početku.
Opet ne znamo tko stoji iza toga. Tko bi mu mogao plaćati i zašto?
- Ja sam još uvijek sklon ideji da je riječ o poremećenom ubojici iz milosrđa -
reče David. - Sve su ţrtve imale potencijalno smrtonosne bolesti.
- Mislim da počinjemo previše nagađati - primijeti Angela. - Imamo previše podataka i trudimo se sve to ubaciti u jednu teoriju. Vjerojatno većina podataka nema međusobne veze.
- Zacijelo imaš pravo - sloţi se David. - No baš mi je nešto palo na pamet. Ako utvrdimo da je Van Slyke krivac, onda bi njegovi psihijatrijski problemi mogli ići nama u korist.
- Kako to misliš? - upita Angela.
- Van Slyke je imao psihotični slom pod stresom na podmornici. To me baš
previše ne čudi. Moţda bih se i ja tako slomio. U svakom slučaju, kad je doţivio slom, pokazivao je simptome paranoje i okrenuo se protiv autoriteta.
Iz njegovog dosjea vidimo da se to i ranije događalo. Ako se s njim sukobimo, siguran sam da bi to za njega bio stres. Tada bismo njegovu paranoju mogli usmjeriti prema onome tko ga plaća. Samo bismo morali reći da taj »autoritet«
kani krivnju prebaciti na Van Slykea ako nešto pođe po zlu. A budući da mi s njim razgovaramo, očito je da je nešto pošlo po zlu.
Angela pogleda Davida s izrazom nevjerice. - Ponekad me znaš zaprepastiti -
reče. - Pogotovo jer misliš da si tako razuman. To je najnesuvislija i najsmješnija ideja što sam je ikad čula. Van Slykeova povijest govori o maniji s ratobornošću. A ti kaţeš da bi bez opasnosti mogao izazvati shizofreničnu paranoju te osobe? To je apsurdno. Eksplodirao bi u nasilju, a bilo bi upereno prema svima, pogotovo prema tebi.
- Riječ je samo o ideji - branio se David.
- Pa, ne kanim se zbog toga uzrujavati - reče Angela. - Sve je to nagađanje i teorija.
- U redu - umirujućim će glasom David. - Sljedeći je kandidat Peter Ullhof. On očito ima medicinskog znanja. Činjenica da su ga uhitili u vezi s pitanjem pobačaja ukazuje na to da ima snaţne osjećaje kad je riječ o moralnim dvojbama u medicini. No osim toga, nema ničeg vaţnijeg.
- Što je s Joeom Forbsom? - upita Angela.
- Jedino što ga čini sumnjivim jest njegova nesposobnost vođenja osobnih financija - reče David.
- Što je s posljednjom osobom? - Claudette Maurice.
- Ona je čista - reče David. - Jedino što me zanima je mjesto na kojem ima tetovaţu.
- Iscrpljena sam - reče Angela. Baci na stolić za kavu papire što ih je drţala u ruci. - Moţda će nam štogod pasti na pamet nakon što se dobro naspavamo.
PONEDJELJAK, 1. STUDENOG
Nikki se probudila usred noći jer je imala još jednu noćnu moru, te je na kraju zaspala u roditeljskoj spavaćoj sobi. David i Angela su nemirno spavali. Činilo se da čak ni Rusty ne moţe čvrsto zaspati jer je tijekom noći nekoliko puta reţao i lajao. David je svaki put skočio iz kreveta i pograbio sačmaricu. No uvijek se pokazalo da je riječ o laţnoj uzbuni.
Jedina svijetla točka idućeg jutra bilo je Nikkino zdravlje. Pluća su joj blla posve čista. Unatoč tome Wilsoni nisu ni pomišljali na to da je pošalju u školu.
Opet su pokušali nazvati Calhouna, ali su dobili automatsku sekretaricu s istom porukom. Razgovarali su o obraćanju policiji zbog istraţitelja, ali se na to nisu mogli odlučiti. Shvatili su da ipak tako dobro ne poznaju Calhouna, da je njegovo ponašanje ekscentrično, te da zacijelo naprečac donose zaključke.
Isto tako, nije ih privlačila pomisao 0 pozivanju mjesne policije s obzirom na njihovo dotadašnje iskustvo s njima, pogotovo ono od prethodne večeri.
- U jedno sam sigurna - reče Angela - više niti jednu noć ne ţelim provesti u ovoj kući. Moţda bismo se jednostavno trebali spakirati, a ovaj gradić prepustiti njegovim manama i tajnama.
- Ako ćemo tako postupiti, onda bih trebao nazvati Sherwooda reče David.
- Zovi ga - sloţi se Angela. - Ozbiljno mislim kad kaţem da više niti jednu noć ne ţelim ovdje provesti.
David je nazvao banku kako bi dogovorio sastanak s predsjednikom. Prvi raspoloţivi termin bio je tog poslijepodneva u tri sata. Iako bi David više volio ranije, prihvatio je ono što su mu nudili.
- Doista bismo trebali razgovarati s odvjetnikom - reče Angela. - Imaš pravo -
sloţi se David. - Nazvat ćemo Joea Coza.
Joe im je bio dobar prijatelj. Bio je također jedan od najboljih odvjetnika u Bostonu. Kad je Angela nazvala njegov ured, rekli su joj da ne moţe dobiti Joea; nalazi se na sudu i ondje će se zadrţati cijeloga dana. Angela je ostavila poruku da će ponovno nazvati.
- Gdje ćemo provesti noć? - upita Angela spuštajući slušalicu.
- Naši najbliţi prijatelji u gradiću su Yanseni - reče Da·rid. - Ali ništa od toga.
S Kevinom se nisam druţio od onog apsurdnog teniskog meča, a ni sada ga ne ţelim nazvati. - David uzdahne. - Pretpostavljam da bih mogao nazvati svoje roditelje.
- Bojala sam se to predloţiti - reče Angela.
David je nazvao Amherst, New Hampshire, i pitao majku mogu li doći na nekoliko dana. Objasnio je da imaju nekih poteškoća s kućom. Davidova se majka oduševila. Rekla je da neće biti nikakvih problema i da se raduje njihovu dolasku.
Angela je ponovno pokušala nazvati Calhouna, ali nije imala sreće. Potom je predloţila da se odvezu do njegova stana u Rutlandu; nije to bilo tako daleko.
David se sloţio, pa se troje Wilsona ukrcalo u volvo i krenulo.
- Eno ga - reče Angela kad su se pribliţili Calhounovu domu. David je skrenuo na parkiralište. Odmah su se razočarali. Nadali su se da će posjet uroditi plodom, ali nije. Bilo je očito da nikoga nema kod kuće. Pred vratima se nalazila hrpa novina što se nakupila tijekom dva dana.
Tijekom povratka u Bartlet razgovarali su o istraţitelju, a na koncu su shvatili da sad još manje znaju kako postupiti. Angela je spomenula da joj se Calhoun danima nije javljao nakon što ga je unajmila. Na koncu su odlučili pričekati još
jedan dan. Ne uspiju li s njim stupiti u vezu tijekom iduća dvadeset četiri sata, obratit će se policiji.
Kad su stigli kući, Angela je počela pakirati stvari za boravak kod Davidovih roditelja. Nikki joj je pomagala. Dok su one to radile, David je uzeo telefonski imenik i potraţio adrese petero tetoviranih bolničkih djelatnika. Zapisao je sve adrese, pošao na kat i rekao Angeli da ţeli obići njihove domove kako bi pogledao u kakvim uvjetima ţive.
- Ne ţelim da bilo kamo ideš - strogo će Angela.
- Zašto ne? - upita David. Iznenadila ga je njezina reakcija.
- Prvo, ne ţelim ovdje biti sama - reče Angela. - Drugo, sad nam je jasno da je sve ovo opasno. Ne ţelim da se motaš oko kuće potencijalnog ubojice.
- U redu - umirujućim će glasom David. - Sasvim je dovoljan i tvoj prvi razlog.
Nisi morala navoditi dva. Nisam mislio da će ti smetati ako ostaneš sama u kući u ovo doba jutra. A što se tiče opasnosti, ti su ljudi sad vjerojatno na poslu.
- Vjerojatno nije dovoljno dobro - reče Angela. - Zašto nam ne pomogneš
spremiti stvari u automobil?
Tek su malo prije podneva bili spremni za polazak. Provjerili su jesu li sva vrata dobro zaključana i sjeli u volvo. Rusty je skočio na straţnje sjedalo kraj Nikki.
Davidova ih je majka, Jeannie Wilson, toplo dočekala pa su se odmah osjetili kao kod kuće. Davidov otac, Albert, otišao je u cjelodnevni ribolov te će se tek navečer vratiti.
Nakon što su sve unijeli u kuću, Angela se srušila na krevet pokriven poplunom u gostinjskoj sobi. - Iscrpljena sam - reče. - Mogla bih u trenu zaspati.
- Zašto ne odspavaš malo? - predloţi David. - Nema potrebe da se oboje vraćamo radi razgovora sa Sherwoodom.
- Nećeš se ljutiti? - upita Angela.
- Ni najmanje - reče David. Povukao je rub popluna i potaknuo Angelu da se zavuče ispod. Dok je zatvarao vrata, čuo je kako mu govori neka oprezno vozi, ali joj je glas već djelovao pospano.
David je majci i Nikki rekao da je Angela zaspala. Predloţio je Nikki neka učini isto, ali ona je već pomagala baki koja je pekla kolačiće. Objasnivši da ima sastanak u Bartletu, David je pošao do automobila.
Kad je stigao u Bartlet, imao je još četrdeset pet minuta na raspolaganju.
Zaustavio se uz rub ceste kako bi izvadio popis tetoviranih bolničkih djelatnika i njihovih adresa. Najbliţa je pripadala Clydeu Devonshireu.
Osjećajući se pomalo krivim, David je ubacio u brzinu i zaputio se prema Clydeovu domu. Opravdavao je svoju odluku uvjeravajući samoga sebe kako Angela bezrazloţno strahuje. Osim toga, ništa neće učiniti; samo ţeli malo pogledati.
David se iznenadio kad je na Devonshireovoj adresi našao malenu prodavaonicu. Parkirao je ispred zgrade, izišao i ušao u prodavaonicu. Dok je plaćao tetrapak soka od naranče, pitao je jednoga od dvojice prodavača poznaje li Clydea Devonshirea.
- Svakako - reče čovjek. - Ţivi na katu. - Poznajete li ga dobro? - upita David.
- Tako - tako - odgovori čovjek. - Često dolazi ovamo. - Netko mi je rekao da ima tetovaţu - reče David. Čovjek se nasmije. - Clyde ima mnogo tetovaţa -
reče.
- Na kojim dijelovima tijela? - upita David osjećajući se pomalo nelagodno.
- Ima tetovirane konopce oko oba zglavka - javi se drugi prodavač. - Kao da je vezan.
Prvi se prodavač ponovno nasmijao, samo glasnije.
David se nasmiješio. Nije shvatio šalu, ali je ţelio biti pristojan. Barem je saznao da Clyde ima tetovaţe koje su se mogle oštetiti tijekom borbe.
- Ima jednu tetovaţu na nadlaktici - reče prvi prodavač. - I na prsima. .
David je zahvalio prodavačima i izišao iz prodavaonice. Zaobišao je zgradu i opazio vrata što su vodila na stube. Na trenutak je pomislio da bi mogao poći unutra, ali se predomislio. Toliko duguje Angeli.
Vrativši se do automobila, David je sjeo za volan i pogledao na sat. Još uvijek je imao dvadeset minuta vremena prije sastanka sa Sherwoodom; vremena za još jednu adresu. Sljedeća najbliţa bila je Van Slykeova.
Za samo nekoliko minuta David je skrenuo u Van Slykeovu uličieu. Usporio je voţnju kako bi mogao vidjeti brojeve na poštanskim sandučićima. David je odjednom naglo pritisnuo kočnice. Stigao je do zelenog kamioneta što je uvelike sličio Calhounovu.
Vrativši se unatrag, David je parkirao volvo točno iza kamioneta. Na straţnjem je odbojniku imao naljepnicu s natpisom Ovo se vozilo popelo na Mount ~ashington. To bi morao biti Calhounov kamionet.
David je izišao iz automobila i virnuo u kabinu kamioneta. Pljesniva šalica kave nalazila se na otvorenim vratašcima pretinca za rukavice. Pepeljara je bila krcata opušcima cigara. David je prepoznao presvlake i osvjeţivač zraka što je visio s retrovizora. Kamionet je sigurno pripadao Calhounu.
David se uspravio i pogledao preko ceste. Ispred kuće nije bilo poštanskog sandučića, ali je s mjesta na kojem je stajao vidio adresu na ogradi stuba što su vodile na trijem. 66 Apple Tree Lane, Van Slykeova adresa.
David je prešao ulicu kako bi izbliza pogledao. Kući je hitno trebalo ličenje i popravak. Teško se moglo odrediti koje je boje zapravo nekad bila. Djelovala je sivo, ali se vidjela zelenkasta nijansa, a to znači da je nekoć moţda bila maslinasto zelena.
Nisu se vidjeli nikakvi znakovi ţivota. Čovjek bi pomislio da unutra nitko ne ţivi da nije bilo tragova guma na šljunku kolnog prilaza. David se zaputio do garaţe i virnuo unutra. Bila je prazna. Potom se vratio do prednjeg dijela kuće. Osvrnuo se oko sebe
kako bi se uvjerio da ga s ulice nitko ne gleda i pritisnuo kvaku. Vrata su bila otključana i odmah su se otvorila. Polako ih je gurnuo; zahrđale su šarke zastenjale.
Spreman pobjeći na najmanji znak opasnosti, David je virnuo unutra.
Namještaj što ga je vidio pokrivala je prašina i paučina. Duboko udahnuvši, David je viknuo kako bi utvrdio ima li koga u kući.
Ako se netko i nalazio u kući, nije odgovorio. Napeto je osluškivao, ali je u kući vladala tišina.
Boreći se protiv poriva da bjeţi, David se prisilio koraknuti preko praga.
Tišina kuće obavila ga je poput plašta. Srce mu je mahnito tuklo. Nije ţelio ući, ali morao je otkriti što se dogodilo Calhounu.
David je ponovno viknuo, ali nitko nije odgovorio. Baš je htio opet viknuti kad su se iza njega vrata uz tresak zatvorila. David se zamalo onesvijestio od straha. Osjećajući nerazumni strah da su se vrata nekako zaključala, drhtavim ih je rukama ponovno otvorio. Zadrţao ih je prašnjavim stalkom za kišobrane. Nije se ţelio osjećati zatvorenim u nepoznatoj kući.
Kad se donekle smirio, David je obišao prizemlje kuće. Brzo se kretao iz jedne prljave prostorije u drugu dok nije stigao u kuhinju. Tamo je stao. Na stolu se nalazila pepeljara. U njoj je vidio opušak cigare Antonio y Cleopatra. Odmah iza stola ugledao je otvorena vrata što su vodila u podrum.
David je prišao vratima i zagledao se u posvemašnji mrak. Kraj vrata se nalazio prekidač za svjetlo. David ga pritisne. Anemična svjetlost dopirala je odozdo.
David duboko udahne i počne silaziti. Zaustavio se na pola puta i pogledom preletio preko pretrpanog podruma. Bio je krcat starog namještaja, kutija, svakojakog alata i smeća. David je opazio da je pod od blata, baš kao i u njegovoj kući, iako je dio kraj peći bio betoniran.
David se nastavio spuštati stubama, a zatim je pošao do betoniranog dijela.
Sagnuo se i izbliza pogledao. Beton je još uvijek bio taman od vlage.
Dotaknuo ga je rukom kako bi bio siguran. David je zadrhtao. Uspravio se i potrčao prema stubama. Što se njega tiče, vidio je dovoljno za obraćanje policiji. Samo, neće se gnjaviti s mjesnom policijom. Naumio je nazvati izravno drţavnu policiju. Stigavši do vrha stubišta, David je naglo stao. Čuo je zvuk automobilskih guma na šljunku kolnoga prilaza. Automobil se zaustavio sa strane kuće.
David se na trenutak ukočio jer nije znao što mu je činiti. Itnao je malo vremena za donošenje odluke; odmah potom čuo je otvaranje i zatvaranje automobilskih vrata, te korake na šljunku.
Davida je uhvatila panika. Zatvorio je podrumska vrata i ţurno sišao stubama. Bio je uvjeren da će naći drugi izlaz iz podruma, nekakve straţnje stube što vode ravno u dvorište.
U straţnjem dijelu podruma nalazilo se nekoliko vrata. David im je hitro prišao. Prva su imala zasun. Otvorio ih je što je tiše mogao. Iza njih se nalazilo spremište za zimnicu osvijetljeno slabom ţaruljom.
David je iznad sebe čuo korake, pa je ţurno prišao drugim vratima. Potegnuo je za kvaku, ali vrata nisu ni mrdnula. Povukao je snaţnije. Konačno su se uz škripu otvorila. Jedva su se dala pomaknuti, kao da ih godinama nitko nije otvarao.
Iza tih vrata David je ugledao ono što je traţio: betonske stube što su vodile do polegnutih vrata. David je za sobom zatvorio podrumska vrata. Našao se u mraku, a samo je tanka traka svjetla dopirala između dviju gotovo vodoravnih vratnica iznad njega.
David se uspentrao uza stube i čučnuo tik ispod vrata. Stao je i oslušnuo.
Ništa nije čuo. Prislonio je ruke na vrata i gurnuo. Uspio je podići vrata za dva centimetra, ali ne dalje; izvana su bila pričvršćena lokotom.
David je tiho spustio vrata i pokušao ostati miran. U sljepoočnicama mu je nabijalo bilo. Znao je da se našao u klopci. Jedina mu je preostala nada da ga neće otkriti. No potom je čuo bučno otvaranje podrumskih vrata i teške korake na stubama.
David se stisnuo u mraku i zadrţao dah.
Koraci su se pribliţavali, a zatim su se naglo otvorila vrata njegova skrovišta.
David se našao oči u oči s pomahnitalim licem Wernera Van Slykea.
Činilo se da je Van Slyke u većoj panici nego David. Izgledao je i ponašao se kao da je upravo uzeo prekomjernu dozu speeda. Kapci su mu se povukli unazad, a izbočene oči kao da će svakog trenutka iskočiti iz duplji. Zjenice su mu bile tako raširene da se činilo kao da uopće nema šarenica. Kapljice znoja prekrivale su mu čelo. Cijelo mu je tijelo drhtalo, pogotovo ruke. U desnoj je ruci stezao pištolj i uperio ga u Davidovo lice.
Nekoliko se trenutaka nitko nije micao. David je mahnito pokušao smisliti uvjerljivi razlog za svoju nazočnost, ali ništa mu nije padalo na pamet. Mogao je misliti samo na drhtavu cijev pištolja uperenu prema njemu. S obzirom na činjenicu da je Van Slyke sve jače drhtao, David se bojao da bi pištolj mogao slučajno opaliti.
David je shvatio da Van Slyke ima akutni napadaj tjeskobe, a zacijelo ga je izazvalo otkriće da se David skriva u njegovoj kući. Sjetivši se čovjekove psihijatrijske povijesti, David je pomislio kako je vrlo vjerojatno da je Van Slyke u tom trenutku psihotičan.
David je pomislio da bi Calhounov kamionet mogao navesti kao razlog svoje nazočnosti, ali je brzo odbacio tu ideju. Tko zna što se dogodilo između Van Slykea i privatnog istraţitelja? Spominjanje Calhouna moglo bi samo pogoršati Van Slykeovo psihotično stanje.
David je zaključio kako bi bilo najbolje da se pokuša sprijateljiti s čovjekom, priznati da ima problema i nalazi se pod stresom, reći mu kako razumije njegovu patnju, te da je David liječnik koji mu ţeli pomoći.
Naţalost, Van Slyke mu nije pruţio priliku za provođenje plana. Van Slyke je bez riječi ispruţio ruku, zgrabio Davida za jaknu i grubo ga povukao sa stubišta u podrum.
Zaprepašten Van Slykeovom snagom, David je naglavce tresnuo na pod od blata tresnuvši u hrpu kartonskih kutija.
- Ustani! - vrisne Van Slyke. Glas mu je odjeknuo podrumom. David oprezno ustane.
Van Slyke se tako jako tresao te je izgledao kao da se grči.
- Ulazi u spremište! - vikne.
- Smiri se - reče David progovorivši prvi put. Nastojao je zvučiti poput psihoterapeuta, te je Van Slykeu rekao da razumije kako je uzrujan.
Van Slyke je reagirao pucajući nasumce. Meci su fijukali oko Davidove glave i odbijali se kroz podrum dok se nisu zabili u poprečnu gredu na stropu, stube ili neka od drvenih vrata.
David je jurnuo u spremište za zimnicu i stisnuo se uz udaljeni zid, strepeći od onoga što bi Van Slyke mogao dalje učiniti. Sad je bio uvjeren da je Van Slyke akutno psihotičan.
Van Slyke je takvom silinom tresnuo vratima da je ţbuka pala na Davidovu glavu. David se nije micao. Čuo je kako se Van Slyke kreće podrumom. Potom je čuo zvuk zatvaranja zasuna na vratima spremišta i stavljanje lokota. David je čuo škljocaj kad je Van Slyke zatvorio lokot.
Nakon nekoliko minuta tišine David se uspravio. Osvrnuo se po svojoj ćeliji.
Jedini izvor svjetlosti bila je slaba ţarulja što je visjela sa stropa. Zidovi prostorije bili su veliki granitni blokovi. Duţ jednog zida nalazile su se posude pune osušenog voća. Duţ drugih zidova do stropa su se uzdizale police pune staklenki ukuhanog voća.
David je prešao prostoriju i prislonio uho na vrata. Ništa nije čuo. Pozornije je pogledao vrata i opazio tragove svjeţih ogrebotina. Kao da je netko očajnički pokušavao izaći.
David je znao da je to uzaludno, ali morao je pokušati: nagnuo se ramenom na vrata i gurao. Nisu se ni pomaknula. Potom je počeo pregledavati prostoriju, ali se svjetlo odjednom ugasilo ostavivši ga u posvemašnjem mraku.
* * *
Sherwood je pozvonio svojoj tajnici i pitao za koje je vrijeme zakazan sastanak s Davidom Wilsonom.
- Za tri sata - reče Sharon.
- Koliko je sad sati? - upita Sherwood. Gledao je dţepni sat što ga je izvadio iz prsluka.
- Tri i petnaest - odgovori Sharon.
- Tako sam i mislio. Još se nije pojavio? - Ne, gospodine.
- Ako se pojavi, reci mu da će morati zakazati novi sastanak - reče Sherwood.
- I donesi mi dnevni red večerašnjeg sastanka bolničkog odbora.
Sherwood makne prst s gumba interkoma. Iritiralo ga je što David Wilson kasni na sastanak što ga je sam zatraţio. Sherwood je to drţao namjernim iskazivanjem prezira. U njegovu sustavu vrijednosti točnost je zauzimala prvo mjesto.
Sherwood podigne telefonsku slušalicu i nazove Harolda Traynora. Prije nego utroši vrijeme na materijal za sjednicu, Sherwood je ţelio biti siguran da nije otkazana. Jednom se to dogodilo još davne 1981., a Sherwood to još uvijek nije zaboravio.
- U šest poslije podne - reče Traynor. - Točno po planu. Ţeliš da zajedno prošetamo do bolnice? Lijep je dan, a takvih više nećemo mnogo imati do idućeg ljeta.
- Naći ćemo se ispred banke - reče Sherwood. - Čini se da si dobro raspoloţen.
- Ovo mi je dobar dan - reče Traynor. - Maločas mi se javio moj ljuti protivnik, Jeb Wiggins. Popustio je. Ipak će dati podršku za garaţu. Do kraja mjeseca trebali bismo dobiti odobrenje vijećnika.
Sherwood se nasmiješi. To su doista dobre vijesti. - Hoću li pripremiti paket dionica? - upita.
- Svakako - reče Traynor. - Moramo biti hitri po tom pitanju. Sad ću razgovarati s građevinskim poduzetnikom i vidjeti ima li izgleda da se postave temelji prije zime.
Sharon je ušla u Sherwoodov ured i pruţila mu dnevni red sastanka.
- Ima još dobrih vijesti - nastavi Traynor. - Jutros me nazvala Helen Beaton i rekla da zaključni račun izgleda mnogo bolje nego smo se nadali. Listopad nije ni izbliza bio tako loš kako smo očekivali.
- Ovoga mjeseca same dobre vijesti - primijeti Sherwood.
- Pa, ne bih baš tako rekao - reče Traynor. - Helen me također maločas nazvala i rekla da se Van Slyke uopće nije pojavio.
- Nije nazvao? - upita Sherwood.
- Ne - odgovori Traynor. - Jasno, on nema telefon pa me to ne čudi.
Pretpostavljam da ću se nakon sastanka morati odvesti onamo. Nevolja je u tome što mrzim odlaziti u onu kuću. Deprimira me.
Jednako neočekivano kako se ugasilo, tako se svjetlo na stropu iznenada i upalilo. David je u daljini mogao čuti Van Slykeove korake kako se spuštaju niz podrumske stube, a povremeno i udaranje metala o metal. Potom je David čuo zveket stvari bačenih na pod od blata.
Nakon još jednog odlaska iz podruma David je čuo kako Van Slyke na pod spušta nešto izrazito teško. Kad je Van Slyke po treći put pošao gore i vratio se, začuo se isti tupi udarac što ga je David mogao i osjetiti, a ne samo čuti.
Zvučilo je gotovo kao da tijelo pada na utabano blato, a David se stresao.
Iskoristivši prednost što ju je pruţalo svjetlo, David je pretraţio spremište u nadi da će naći neki izlaz, ali nije ga bilo, kao što je i očekivao.
David je odjednom čuo otvaranje lokota na vratima spremišta, a potom pomicanje zasuna. Ukočio se kad su se vrata naglo otvorila. David je naglo udahnuo pri pogledu na Van Slykea. Djelovao je
još nervoznije nego ranije. Njegova tamna, neuredna kosa nije mu više leţala uz glavu; sad je stršila na sve strane kao da je doţivio strujni udar. Zjenice su mu još uvijek bile maksimalno proširene, a lice obliveno znojem. Skinuo je zelenu radnu košulju, a sad je na sebi imao prljavu majicu kratkih rukava što mu je visjela preko hlača.
David je odmah opazio kako je Van Slyke snaţno građen, te je brzo odbacio mogućnost pokušaja svladavanja čovjeka. David je također opazio da Van Slyke na desnoj podlaktici ima tetoviran američki stijeg što ga drţi bjeloglavi sup. Tanki oţiljak dugačak desetak centimetara nagrđivao je sliku. David je shvatio da je Van Slyke vjerojatno Hodgesov ubojica.
- Van! - vikne Van Slyke i to poprati nizom psovki. Divlje je mahao pištoljem, a od toga je David osjetio ţmarce po leđima. David se strahovito bojao da će Van Slyke opet početi nasumce pucati.
Stoga je brzo poslušao Van Slykeovo naređenje i ţurno izišao iz spremišta.
Kretao se postrance, a stalno je drţao na oku Van Slykea. Čovjek mu je ljutitim kretnjama pokazao neka pođe do peći.
- Stani! - naredi Van Slyke kad je David prešao šest ili sedam metara. Pokaţe prema tlu.
David spusti pogled. Kraj njegovih nogu nalazili su se pijuk i lopata. U blizini je bio novi sloj betona.
- Ţelim da kopaš - vikne Van Slyke. - Točno tu gdje stojiš.
David se bojao oklijevati, pa se sagnuo i podigao pijuk. Pomislio je da bi ga mogao iskoristiti kao oruţje, ali je Van Slyke koraknuo izvan domašaja, kao da mu je čitao misli. Drţao je podignuti pištolj. Iako se tresao, ipak je bio uperen prema Davidu. David se nije usudio riskirati napad.
David je opazio vreće cementa i pijeska na podu, te je pretpostavio da je ranije čuo zvuk padanja tih vreća.
Zamahnuo je pijukom. Začudio se kad je vidio da se zabio jedva pet centimetara u gusto zbijeni zemljani pod. Još je nekoliko puta zamahnuo pijukom, ali je uspio iskopati samo malenu količinu tla. Spustio je pijuk i uzeo lopatu kako bi maknuo ono što je iskopao. Točno je znao što je Van Slyke naumio. Prisiljavao ga je da kopa vlastiti grob. Pitao se je li Calhoun prošao istu kušnju.
David je znao da mu je jedina nada ako uspije navesti Van Slykea na razgovor. - Koliko bih trebao iskopati? - pitao je kad je lopatu zamijenio pijukom.
- Ţelim veliku rupu - reče Van Slyke. - Poput rupe na uštipku. Ţelim sve to.
Ţelim da mi majka dade cijeli uštipak.
David proguta slinu. Psihijatrija mu nije bila jača strana na medicinskom fakultetu, a ipak je i on ovo brkanje asocijacija prepoznao kao simptom akutne shizofrenije.
- Je li ti majka davala mnogo uštipaka? - upita David. Nije znao što bi rekao, ali je očajnički ţelio da Van Slyke i dalje govori.
Van Slyke je pogledao Davida kao da se čudi što ga ondje vidi. - Moja je majka počinila samoubojstvo - reče. - Ubila se. - Van Slyke je tada šokirao Davida prasnuvši u divlji smijeh.
David u mislima zabiljeţi još jedan simptom shizofrenije. Sjećao se da se taj simptom blaţe opisivao kao »neprikladno afektiranje«. David se sjetio još
jednog sastavnog dijela Van Slykeove bolesti: paranoja.
- Kopaj brţe! - odjednom vikne Van Slyke kao da se probudio iz laganog transa.
David je počeo brţe kopati, ali nije odustao od nastojanja da Van Slykea navede na razgovor. Pitao je Van Slykea kako se osjeća. Pitao ga je o čemu razmišlja. No nije dobio odgovore. Izgledalo je kao da je Van Slykea nešto sasvim zaokupilo. Čak mu je i lice postalo bezizraţajno.
- Čuješ li glasove? - upita David iskušavajući drugi pristup. Još je nekoliko puta zamahnuo pijukom. Van Slyke i dalje nije odgovarao, pa ga je David pogledao. Njegov se bezizraţajni izraz lica promijenio u iznenađenje. Oči su mu se stisnule, a drhtanje postalo izrazitije.
David je prestao kopati i zagledao se u Van Slykea. Promjena na njegovu licu bila je zaprepašćujuća. - Što govore glasovi? - upita David.
- Ništa! - vikne Van Slyke. .
- Jesu li ti glasovi slični onima što si ih čuo u mornarici? - upita David.
Van Slykeova se ramena spuste. Pogledao je Davida izrazom jačim od iznenađenja. Bio je šokiran.
- Kako znaš za mornaricu? - upita Van Slyke. - I odakle znaš za glasove?
David je u Van Slykeovu glasu opazio prizvuk paranoje, a to ga je ohrabrilo.
Uspijevao je prodrijeti kroz čovjekov oklop.
- Znam mnogo toga o tebi - reče David. - Znam što si radio. No ţelim ti pomoći. Nisam poput ostalih. Zato sam došao. Ja sam liječnik. Zabrinut sam za tebe.
Van Slyke nije govorio. Jednostavno je zurio u Davida, a David je nastavio.
- Djeluješ jako uzrujano - reče. - Jesi li uzrujan zbog pacijenata? Van Slyke ispusti zrak kao da ga je netko tresnuo u trbuh. - Kojih pacijenata? - upita.
David ponovno proguta slinu. Usta su mu se osušila. Znao je da mnogo riskira. U glavi su mu odjekivala Angelina upozorenja. Ali nije imao drugog izbora. Morao je sve staviti na kocku.
- Govorim o pacijentima kojima si pomogao da umru - reče David.
- Ionako bi umrli - vikne Van Slyke.
David osjeti ţmarce po leđima. Dakle ipak je to činio Van Slyke. - Nisam ih ja ubio - izlane Van Slyke. - Oni su ih ubili. Oni su pritisnuli puce, a ne ja.
- Kako to misliš? - upita David.
- Radilo se o radiovalovima - reče Van Slyke.
David kimne i pokuša se suosjećajno osmjehnuti unatoč tjeskobi. Postalo mu je jasno da ima posla s halucinacijama paranoičnog shizofreničara. - Zar ti radiovalovi govore što ti je činiti? - upita David.
Van Slykeov se izraz lica ponovno promijenio. Sad je gledao Davida kao da je on poremećen. - Jasno da ne - prezirno reče. No potom se opet naljutio: -
Odakle si znao za mornaricu?
- Rekao sam ti, mnogo znam o tebi - reče David. - I ţelim ti pomoći. Zato sam ovdje. Ali ne mogu ti pomoći dok sve ne saznam. Ţelim znati tko su oni.
Misliš li na glasove što ih čuješ?
- Mislio sam da si rekao kako mnogo znaš o meni - reče Van Slyke.
- Znam - reče David. - Ali ne znam tko ti govori da ubijaš ljude, niti kako to činiš. Mislim da ti glasovi to govore. Je li to točno?
- Umukni i kopaj - reče Van Slyke. Kad je to rekao, naciljao je pištoljem s Davidove lijeve strane i povukao okidač. Metak se zabio u vrata spremišta koja su potom zaškripala.
David je brzo nastavio kopati. Van Slykeova manija ga je uţasavala. No nakon još nekoliko lopata, David je riskirao ponovno upuštanje u razgovor.
Ţelio je impresionirati Van Slykea obiljem informacija što ih je imao.
- Znam da ti plaćaju za ono što činiš - reče David. - Čak znam i to da si novac ulagao u banke u Albanyju i Bostonu. Samo ne znam tko ti je plaćao. O kome je riječ, Wernere?
Van Slyke je odgovorio stenjanjem. David je podigao glavu na vrijeme da vidi kako je Van Slyke iskrivio lice u grimasu i objema rukama uhvatio glavu.
Pokrio je uši kao da ih štiti od zvukova koji su mu izazivali bol.
- Zar glasovi postaju glasniji? - upita David. Bojeći se da ga Van Slyke neće čuti dok rukama pokriva uši, David je praktički viknuo pitanje.
Van Slyke kimne. Unezvjereno je počeo gledati po prostoriji, kao da traţi kuda bi mogao pobjeći. Dok je Van Slyke bio rastrzan, David je čvrsto stegnuo lopatu i procijenio udaljenost između sebe i Van Slykea, pitajući se bi li ga mogao udariti, te hoće li to ukloniti opasnost pištolja.
No prilika što mu se ukazala dok je Van Slyke bio zaokupljen glasovima brzo je nestala. Van Slykeova se panika smanjila i njegov se pogled usredotočio na Davidu.
- Tko je to, tko ti govori? - upita David nastojeći zadrţati jačinu pritiska.
- To su kompjutori i radijacija, baš kao u mornarici - vikne Van Slyke.
- Ali više nisi u mornarici - reče David. - Nisi na podmornici na Tihom oceanu. Nalaziš se u Bartletu, Vermont, u vlastitom podrumu. Ovdje nema kompjutora ili radijacije.
- Odakle znaš tako mnogo? - ljutito upita Van Slyke. Njegov se strah ponovno počeo pretvarati u bijes.
- Ţelim ti pomoći - reče David. - Vidim da si uzrujan i da patiš. Zasigurno se osjećaš krivim. Znam da si ti ubio dr. Hodgesa.
Van Slyke od čuda otvori usta. David se pitao nije li otišao predaleko. Osjećao je da je u Van Slykeu izazvao snaţnu paranoju. Samo se nadao da Van Slykeov bijes neće biti usmjeren na njega, kako se Angela bojala. David je znao da razgovor mora vratiti na temu onoga tko plaća Van Slykea. Pitanje je kako to učiniti.
- Jesu li ti platili da ubiješ dr. Hodgesa? - upita David.
Van Slyke se prezirno nasmije. - To pokazuje koliko znaš - reče. - Oni nisu imali nikakve veze s Hodgesom. Učinio sam to jer se Hodges okrenuo protiv mene. Govorio je da ja napadam ţene na parkiralištu. Ali nisam to činio.
Rekao je da će svima reći da to činim ako ne odem iz bolnice. No ja sam mu pokazao.
Van Slykeovo lice ponovno postane bezizraţajno. Prije no što ga je David uspio pitati čuje li ponovno glasove, Van Slyke odmahne glavom. Potom se ponašao kao da se budi iz duboka sna. Protrljao je oči, a zatim se zagledao u Davida kao da se čudi što stoji pred njim s lopatom u rukama. No njegova se smućenost brzo pretvorila u ljutnju. Van Slyke podigne pištolj i uperi ga ravno u Davidove oči.
- Rekao sam ti da kopaš - izdere se.
David mu ţurno udovolji. Čak je i očekivao da će u svakom trenutku odjeknuti pucanj. Budući da se to nije dogodilo, David se mučio pitanjem što mu je dalje činiti. Njegov dosadašnji pristup nije postigao ţeljeni učinak. Vršio je pritisak na Van Slykea, ali ne dovoljno, ili moţda ne na pravi način.
- Već sam razgovarao s osobom koja te plaća - reče David nakon nekoliko minuta mahnitog kopanja. - Zato toliko znam. Sve mi je rekao, pa nije vaţno hoćeš li mi ti reći ili nećeš.
- Ne! - vikne Van Slyke.
- O, da - reče David. - Također mi je rekao nešto što bi trebao znati. Rekao mi je da ćeš ti morati svu krivnju preuzeti na sebe ako Phil Calhoun nešto posumnja.
- Kako znaš za Phila Calhouna? - upita Van Slyke. Ponovno je počeo drhtati.
- Rekao sam ti da znam što se događa - reče David. - Cijeloj stvari predstoji uništenje. Čim tvoj sponzor sazna za Phila Calhouna, sve će biti gotovo. A nije ga briga za tebe, Van Slyke. Ti si za njega ništa. No meni je stalo. Znam koliko patiš. Dopusti da ti pomognem. Nemoj dopustiti da te ta osoba iskoristi kao ţrtveno janje. Ti si za njega ništa. Ţeli te povrijediti. Oni ţele da patiš.
- Umukni! - vrisne Van Slyke.
- Osoba koja te iskorištava mnogima je pričala o tebi, Van Slyke. Ne samo meni. I svi su se dobro nasmijali činjenici da će Van Slyke biti za sve okrivljen.
- Umukni! - po drugi put vrisne Van Slyke. Baci se prema Davidu i zabije mu cijev pištolja na čelo.
David se ukočio dok je s ukriţenim očima zurio u pištolj. Pustio je lopatu te je pala na tlo.
- Vrati se u spremište! - vrisne Van Slyke. Drţao je cijev pritisnutu uz Davidovu koţu.
David je strepio da bi pištolj svakog trenutka mogao opaliti. Van Slyke se nalazio u stanju mahnitog uzbuđenja što je graničilo s posvemašnjom panikom.
Van Slyke je gurao Davida natraške u spremište. Tek je tada povukao pištolj.
Prije nego je David dospio ponoviti svoju ţelju da pomogne Van Slykeu, teška su se vrata uz tresak zatvorila i Van Slyke ih je ponovno zaključao.
David je čuo kako Van Slyke trči kroz podrum i usput udara u razne predmete. Čuo je njegove teške korake na podrumskim stubama. Čuo je tresak podrumskih vrata. Potom se ugasilo svjetlo.
David je posve nepomično stajao i naprezao se ne bi li štogod čuo. Jedva je čuo kako se u daljini pali automobilski motor, a potom se zvuk brzo izgubio.
Potom je uslijedila samo tišina i lupanje njegova vlastita srca.
David je nepomično stajao u mrklome mraku i razmišljao o onome što je pustio s lanca. Van Slyke je izjurio iz kuće u stanju akutne manične psihoze.
David nije imao pojma kamo se Van Slyke zaputio ili što mu je na umu, ali bez obzira o čemu se radi, ne moţe biti dobro.
David osjeti kako mu na oči naviru suze. Doista je uspio razbuditi čovjekovu psihotičnu paranoju, ali rezultat nije bilo ono čemu se nadao. Ţelio se sprijateljiti s Van Slykeom i navesti ga da mu povjeri svoje probleme. David se također nadao da će se tako dokopati slobode. Umjesto toga, David je ostao zarobljen, a luđak je pošao u gradić. Davidova jedina utjeha bila je činjenica da se Angela i Nikki nalaze na sigurnom u Amherstu.
Nastojeći kontrolirati svoje emocije, David je pokušao racionalno razmisliti o svojoj situaciji, pitajući se ima li ikakvih izgleda za bijeg. No dok je razmišljao o čvrstim kamenim zidovima što ga okruţuju, obuzeo ga je ţestoki osjećaj klaustrofobije.
Izgubivši kontrolu nad sobom, David je počeo grčevito jecati i uzalud napadati čvrsta drvena vrata. Mnogo se puta ramenom zaletio na vrata i vikao neka ga netko pusti van.
S vremenom je David uspio donekle uspostaviti kontrolu nad sobom. Prestao je s uzaludnim zalijetanjem na vrata. Prestao je plakati. Pomislio je na plavi volvo i na Calhounov kamionet. Oni su bili njegova jedina nada.
Obuzet strahom i rezignacijom, David sjedne na pod od blata čekajući Van Slykeov povratak.
PONEDJELJAK, 1. STUDENOG
KASNIJE ISTOGA DANA
Angela je spavala duţe no što je planirala. Kad se probudila oko četiri i trideset, iznenadila se što se David još nije vratio niti je nazvao. Osjetila je laganu zabrinutost, ali je odlučila da se na to neće obazirati. No kako je vrijeme prolazilo, njezina je zabrinutost rasla sa svakom minutom.
Angela je na koncu podigla telefonsku slušalicu i nazvala banku u Bartletu.
No dobila je samo automatsku sekretaricu sa snimljenom porukom o tome da je radno vrijeme od devet ujutro do četiri i trideset poslije podne. Frustrirano je spustila slušalicu. Pitala se zašto David nije nazvao mobitelom. To mu nije slično. Sigurno je znao da će se ona zabrinuti ako bude kasnio.
Zatim je Angela nazvala Opću bolnicu Bartlet. Zamolila je da je spoje s informacijama na ulazu u bolnicu i raspitala se o Davidu. Rekli su joj da cijeloga dana nitko nije vidio dr. Wilsona.
Na koncu je Angela okrenula njihov kućni broj u Bartletu. Ništa joj drugo nije padalo na pamet. No morala je odustati nakon što je telefon deset puta zazvonio.
Spustivši slušalicu po treći put, Angela se pitala nije li se David ipak odlučio igrati detektiva. Zbog te se mogućnosti samo još više zabrinula.
Angela je pošla u kuhinju i pitala svekrvu smije li posuditi njezin automobil.
- Svakako - odgovori Jeannie. - Kamo ideš?
- Natrag u Bartlet - reče Angela. - Ostavila sam neke stvari u kući.
- I ja ţelim poći - reče Nikki.
- Mislim da bi trebala ostati ovdje - reče Angela. - Ne - reče Nikki. - Idem s tobom.
Angela se silom osmjehnula Jeannie, a potom je prišla Nikki. Uzela je kćer za ruku i povela je u susjednu sobu.
- Nikki, ţelim da ostaneš ovdje - reče Angela.
- Bojim se ovdje ostati sama - reče Nikki. Briznula je u plač. Angela se našla na čudu. Mnogo bi više voljela da Nikki ostane s bakom, ali nije imala vremena za prepirku s djetetom. Niti je svekrvi ţeljela objašnjavati zašto bi bilo bolje da Nikki ostane. Na koncu je popustila.
Bilo je blizu šest sati kad su Angela i Nikki stigle u Bartlet. Vani je još uvijek bio dan, ali noć će se brzo spustiti. Neki su automobili već imali upaljena svjetla.
Angela je imala samo neodređeni plan onoga što će učiniti, a uglavnom se radilo o potrazi za volvom. Najprije je ţeljela potraţiti oko banke, a kad se pribliţila ustanovi, ugledala je Bartona Sherwooda i Harolda Traynora kako hodaju prema gradskom parku. Angela je zaustavila automobil uz pločnik i ţurno izišla. Rekla je Nikki neka čeka u automobilu.
- Oprostite - rekla je Angela kad je sustigla dvojicu muškaraca. Sherwood i Traynor se okrenu.
- Ţao mi je što vam smetam - reče Angela. - Traţim svoga muţa. - Nemam pojma gdje je vaš muţ - razdraţeno će Sherwood. Nije došao na sastanak što smo ga za danas dogovorili. Nije čak ni nazvao.
- Ţao mi je - reče Angela.
Sherwood dotakne obod svoje kape, te on i Traynor krenu dalje. Angela potrči natrag do automobila. Sad je bila posve uvjerena da se nešto loše dogodilo.
- Gdje je tata? - upita Nikki.
- Voljela bih to znati - reče Angela. Brzo se okrenula nasred Main Streeta, a od toga su zaškripale gume.
Nikki je ispruţila ruke i oduprla se o ploču ispred sebe. Osjećala je da je njezina majka uzrujana, a sad je postala sigurna u to.
- Sve će biti u redu - Angela reče Nikki.
Angela je jurila prema njihovoj kući, nadajući se da će ugledati volvo parkiran kraj straţnjeg ulaza. Moţda je David pošao onamo. No čim je skrenula na kolni prilaz, doţivjela je razočaranje. Nigdje ni traga volvu.
Angela se uz trzaj zaustavila kraj kuće. Odmah je vidjela da je sve onako kako su ostavili, ali ţeljela je biti sigurna.
- Ostani u automobilu - reče. - Odmah ću se vratiti.
Angela je ušla u kuću i dozivala Davida, ali nije dobila odgovora. Hitro je potrčala kroz kuću i pogledala je li krevet u njihovoj spavaćoj sobi u neredu.
Nitko ga nije dirao. Kad se vraćala stubama u prizemlje, Angela je opazila sačmaricu. Pograbila ju je i provjerila magazin. Unutra su bila četiri naboja.
S puškom u ruci Angela je ušla u dnevnu sobu i uzela telefonski imenik.
Potraţila je adrese Devonshirea, Forbsa, Maurice, Van Slykea i Ullhofa, te ih zapisala. Ponijela je papirić s adresama i sačmaricu te se vratila do automobila.
- Mama, voziš kao luda - reče Nikki kad je Angela u zavoju ostavila trag guma.
Angela je malo usporila. Rekla je Nikki neka se opusti. Problem je bio u tome što je Angela osjećala veću tjeskobu nego ikad ranije, a Nikki je to mogla osjetiti.
Pokazalo se da se na prvoj adresi nalazi prodavaonica. Angela je skrenula na parkiralište i zaustavila automobil.
Nikki je pogledala prodavaonicu, a potom svoju majku. - Što radimo ovdje? -
upita.
- Nisam sigurna - reče Angela. - Gledaj naokolo; moţda ćeš opaziti volvo.
- Nije ovdje - reče Nikki.
- Vidim i sama, dušo. - Ubacila je u brzinu i zaputila se na iduću adresu. Stigle su do Forbsove kuće. Angela je usporila kad su se pribliţile. Unutra su gorjela svjetla, ali nije bilo volva.
Angela razočarano doda gas i pođe dalje.
- Još uvijek čudno voziš, mama - reče Nikki.
- Oprosti - reče Angela. Usporila je. Dok je to činila, shvatila je da su joj prsti obamrli od grčevitog stezanja volana.
Iduća je kuća pripadala Claudette Maurice. Angela je usporila, ali je odmah vidjela da je kuća zatvorena i bez ikakvih znakova ţivota. Angela odmah ubrza.
Nekoliko minuta kasnije, kad je skrenula u Van Slykeovu ulicu, Angela je odmah opazila volvo. Nikki ga je također vidjela. Pojavio se tračak nade.
Angela se parkirala točno iza automobila, ugasila motor i skočila iz vozila.
Kad je prišla automobilu, ispred njega je ugledala Calhou~aov kamionet.
Virnula je u oba vozila. U Calhounovu kamionetu opazila je pljesnivu šalicu kave. Činilo se da ondje stoji već nekoliko dana.
Angela je pogledala preko ceste prema Van Slykeovoj kući. Nije se vidjelo nikakvo svjetlo, a to je samo raspirilo Angelin rastući strah. Vrativši se do automobila, Angela je uzela sačmaricu. Nikki je
počela izlaziti, ali joj je Angela viknula neka ostane gdje jest. Angelin ton jasno je stavio Nikki do znanja da se nema smisla prepirati. Angela je s puškom u ruci potrčala na drugu stranu ulice. Dok se
uspinjala stubama na trijem, pitala se ne bi li se odmah trebala obratiti policiji.
Nešto se jako loše događa, u to nema sumnje. No kakvu pomoć moţe očekivati od policije? Osim toga, bojala se da bi vrijeme moglo igrati vaţnu ulogu.
Pokušala je pozvoniti na ulaznim vratima, ali se odmah vidjelo da zvono ne radi. Kad to nije uspjelo, počela je lupati na vrata. Nije bilo odgovora, pa je pokušala otvoriti vrata. Nisu bila zaključana. Otvorila ih je i oprezno koraknula unutra.
Tada je, što je glasnije mogla, viknula Davidovo ime.
David je čuo Angelinu viku. Uspravio se. Čučao je oslonjen na posudu punu osušenih jabuka. Zvuk je dopirao iz takve daljine i bio je tako slabašan da se u početku pitao je li ga doista čuo. Pomislio je da moţda halucinira. No tada ga ja ponovno čuo.
Ovoga je puta David znao da je zvuk stvaran, i znao je da je to Angela. Skočio je na noge u mrklom mraku i vrisnuo Angelino ime. No zvuk je zamro u skučenom, izoliranom prostoru. David je naslijepo pošao naprijed dok nije udario u vrata. Tada je ponovno pokušao s vikanjem, ali je znao da je to uzaludno, osim ako Angela ne siđe u podrum.
Pipajući po policama, David je uzeo staklenku ukuhanog voća. Ponio ju je do vrata i njome lupao po drvu. No zvuk nije ni izbliza bio onako glasan kako se nadao.
Zatim je David čuo Angeline korake negdje iznad sebe. Promijenivši taktiku, bacio je staklenku prema stropu. Rukama je pokrio glavu i zatvorio oči kad se staklenka razbila.
David je ponovno našao policu i pokušao se popeti kako bi mogao šakama udarati po stropu. No udario je samo jednom kad se polica na kojoj je stajao počela rušiti. Polica i sve staklenke srušile su se na pod, zajedno s Davidom.
Angela se osjećala obeshrabrenom i činilo joj se da će poludjeti. Brzo je pretraţila prizemlje prljave kuće, a upalila je sva svjetla što ih je našla.
Naţalost, nije našla nikakva traga Davidu ili Calhounu, osim opuška cigare u kuhinji koji je mogao biti Calhounov.
Angela se zaputila prema prvom katu, ali se tada sjetila Nikki. Zabrinuto je jurnula do automobila. Nikki se tjeskobno osjećala, ali joj je inače bilo dobro.
Angela joj je rekla da će se još samo malo zadrţati. Nikki ju je zamolila neka poţuri jer se boji ondje sama sjediti.
Angela je potrčala natrag u kuću i počela se uspinjati stubama. Objema je rukama stezala sačmaricu. Kad je stigla na kat, zastala je i oslušnula. Učinilo joj se da je nešto čula, ali ako i jest, to se nije ponovilo. Pošla je dalje.
Prvi kat kuće bio je još prljaviji nego prizemlje. Imao je neobičan, ustajao zadah, kao da godinama nitko nije bio ondje. Golema paučina visjela je sa stropa. U gornjem je hodniku Angela još nekoliko puta zazvala Davida, ali svaki put joj je odgovorila samo tišina.
Angela se baš htjela vratiti u prizemlje kad je nešto opazila na malenom stolu na vrhu stuba. To je bila gumena maska koja je prikazivala gmaza. Maska što ju je uljez nosio prethodne večeri!
Angela je drhtala od glave do pete kad je počela silaziti stubama. Na pola je puta zastala i oslušnula. Opet joj se učinilo da nešto čuje. Zwčilo je poput udaljenog lupanja.
Angela je čvrsto odlučila otkriti odakle dopire zvuk. U dnu stuba je ponovno zastala. Učinilo joj se da lupa dopire iz pravca kuhinje. Poţurila je onamo.
Zvuk je doista postao glasniji. Sagne se i prisloni uho uz pod. Tada je razgovijetno čula lupanje.
Viknula je Davidovo ime. S uhom prislonjenim uz pod jedva je čula Davidov odgovor, a i on je nju zvao po imenu. Angela je hitro pošla prema podrumskim stubama.
Našla je prekidač za svjetlo i pošla dolje. I dalje je čvrsto stezala sačmaricu.
Sad je već jasnije čula Davidov glas, iako još uvijek prigušeno.
Kad je sišla u podrum, ponovno ga je zazvala. Na oči su joj navrle suze kad je čula njegov odgovor. Vijugajući kroz meteţ, Angela je slijedila zvuk glasa.
Vidjela je dvoja vrata. Sad je već David tako snaţno lupao da je Angela odmah znala iza kojih se nalazi. No postojao je problem: vrata su bila zatvorena lokotom.
Angela je viknula Davidu da mora provaliti. Oslonivši sačmaricu uza zid, pogledom je potraţila odgovarajući alat. Njezin se pogled uskoro zaustavio na pijuku.
Nekoliko je puta zamahnula u kratkom luku i udarila po lokotu, ali bez rezultata. Odlučila je pokušati na drugi način pa je kraj pijuka uvukla ispod zasuna i upotrijebila ga kao polugu.
Gurala je svom snagom i uspjela razbiti zasun koji je zajedno sa svim vijcima pao s vrata. Tada je otvorila vrata.
David je jurnuo van i zagrlio je.
- Hvala Bogu da si došla! - reče. - Van Slyke stoji iza svega. On je ubijao pacijente i on je ubio Hodgesa. U ovom je trenutku zahvaćen psihotičnom panikom, a usto je i naoruţan. Moramo pobjeći odavde.
- Idemo - reče Angela. Pograbila je sačmaricu. Zajedno su poţurili prema stubama.
Prije nego su se počeli uspinjati, David je poloţio ruku na Angelino rame.
Pokazao je prema svjeţe betoniranom mjestu kraj rupe što ju je kopao. - Bojim se da je ondje Calhoun - reče.
Angela zaprepašteno dahne.
- Hajde! - reče David i gurne je. Pošli su uza stube.
- Nisam saznao tko je plaćao Van Slykeu - govorio je David dok su se penjali. -
No jasno je da se baš to događalo. Također nisam otkrio na koji je način Van Slyke ubijao pacijente.
- Van Slyke je također onaj maskirani čovjek koji je sinoć bio u našoj kući -
reče Angela. - Na katu sam našla masku gmaza.
Kad su David i Angela stigli do kuhinje, prostoriju su odjednom ispunila svjetla automobilskih farova i poigravala preko njihovih uţasnutih lica. Van Slyke se vratio.
- O, Boţe, ne! - šapne David. - Vratio se.
- Upalila sam mnoga svjetla - reče Angela. - Znat će da nešto nije u redu.
Angela gurne sačmaricu u Davidove ruke. Stegnuo ju je znojnim šakama. Čuli su zatvaranje automobilskih vrata, a potom teške korake na šljunku kolnog prilaza.
David kretnjom pokaţe Angeli neka se vrati u podrum. On pođe za rijom i samo pritvori vrata. Ostavio ih je odškrinutima kako bi mogao viriti u kuhinju.
Koraci su stigli do straţnjeg ulaza, a zatim su naglo stali. Tijekom nekoliko zastrašujućih minuta nije se čulo baš ništa. David i Angela su zadrţavali dah.
Pretpostavili su da se Van Slyke pita zašto su svjetla upaljena.
Potom su iznenađeno čuli kako se koraci udaljavaju. Osluškivali su sve dok ih više uopće nisu čuli.
- Kamo je otišao? - šapne Angela.
- Volio bih to znati - reče David. - Ne sviđa mi se kad ne znam gdje je. Previše dobro poznaje ovo mjesto. Mogao bi nam se prikrasti s leđa.
Angela se okrene i zagleda niz podrumske stube. Koţa joj se najeţila pri pomisli da bi ih Van Slyke odjednom mogao zaskočiti. Nekoliko se minuta nisu micali napreţući se ne bi li štogod čuli.
Kuća je bila sablasno tiha. Na koncu je David otvorio vrata. Oprezno se vratio u kuhinju i kretnjom pozvao Angelu neka ga slijedi.
- Moţda to nije bio Van Slyke - šapne Angela.
- Morao je biti on - na isti način odgovori David.
- Idemo već jednom odavde, dovraga. Bojim se da će Nikki izići iz automobila ako se ovdje predugo zadrţim.
- Što! - šapne David. - Nikki je ovdje?
- Nisam je mogla ostaviti kod tvoje majke - šapne Angela. Uporno je zahtijevala da pođe sa mnom. Nisam se mogla s njom prepirati. A nisam imala vremena za objašnjavanje situacije tvojoj majci.
- O, moj Boţe! - šapne David. - Što ako ju je Van Slyke vidio? - Misliš li da se to moglo dogoditi?
David kretnjom pokaţe Angeli neka ga slijedi. Pošli su do vrata što su vodila u dvorište i otvorili ih što su tiše mogli. Vani je bio mrkli mrak. Van Slykeov automobil nalazio se nekoliko metara dalje, ali njemu nije bilo ni traga ni glasa.
Sad je David pokazao Angeli neka ostane gdje jest. On je potrčao do Van Slykeova automobila, drţeći spremnu sačmaricu. Pogledao je kroz prozor na suvozačevoj strani za slučaj da se Van Slyke skriva, ali nije bio ondje. David je kretnjom ruke pozvao Angelu k sebi.
- Zaobiđimo šljunak na kolnom prilazu - predloţi David. - Previše je bučan.
Drţat ćemo se trave. Gdje si parkirala?
- Odmah iza tebe - reče Angela.
David je pošao naprijed, a Angela ga je u stopu slijedila. Kad su stigli do ulice, obistinili su se njihovi najgori strahovi. Na svjetlosti ulične lampe kraj Calhounova kamioneta vidjeli su Van Slykeov obris na vozačevu sjedalu automobila Davidove majke. Nikki je sjedila kraj njega.
- O, ne! - dahne Angela i nagonski krene naprijed.
David ju je zadrţao. Uţasnuto su se pogledali. - Moramo nešto učiniti - reče Angela.
- Moramo razmisliti - reče David. Ponovno je pogledao prema majčinu automobilu. Bio je tako napet te mu se učinilo da bi se mogao onesvijestiti.
- Misliš li da ima pištolj? - upita Angela.
- Znam da ima pištolj ! - obrecne se David.
- Moţda bismo trebali potraţiti pomoć - predloţi Angela.
- To bi previše trajalo - reče David. - Osim toga, Robertson i njegova ekipa ne bi se znali ponašati u ovakvoj situaciji, ako bi nas uopće ozbiljno shvatili.
Morat ćemo sami to srediti. Moramo nekako maknuti Nikki tako da moţemo pucati ako se za to ukaţe potreba.
Nekoliko tjeskobnih trenutaka samo su zurili u automobil.
- Daj mi ključeve - reče David. - Bojim se da je moţda zaključao vrata.
- U automobilu su - reče Angela.
- O, ne! - uzvikne David. - Jednostavno bi se mogao odvesti s Nikki.
- O, Boţe - šapne Angela.
- Ovo postaje sve gore i gore - reče David. - No jesi li opazila: otkako stojimo ovdje i gledamo automobil, Van Slyke se nije pomaknuo. Kad sam ga posljednji put vidio, neprestano se nervozno micao, ni trenutka nije mogao mirovati.
- Shvaćam što misliš - reče Angela. - Gotovo izgleda kao da razgovaraju.
- Ako Van Slyke ne gleda, mogli bismo se prikrasti iza automobila - reče David. - Tada bi ti mogla poći s jedne strane, a ja s druge. Istodobno ćemo otvoriti oba vrata. Ti ćeš povući Nikki, a ja ću naciljati Van Slykea.
- Dobri Boţe! - zastenje Angela. - Ne misliš li da tako previše riskiramo?
- Daj neku bolju ideju - reče David. - Moramo je izvući odande prije nego se odveze s njom.
- Dobro - nevoljko će Angela.
Nakon što su prešli ulicu daleko iza automobila, David i Angela su mu prišli sa straţnje strane. Kretali su se u sagnutom poloţaju u nadi da ih Van Slyke neće opaziti. Na koncu su stigli do samog automobila i čučnuli iza prtljaţnika.
- Najprije ću pogledati jesu li vrata zaključana - šapne David. Angela kimne i uzme sačmaricu.
David je puzao duţ vozačeve strane dok nije stigao do straţnjih vrata. Polako se podigao i vidio da nijedna vrata nisu zaključana.
- Barem nam nešto ide u prilog - šapne Angela kad se vratio i prenio joj dobru vijest.
- U redu - šapne David. - Jesi li spremna?
Angela zgrabi Davida za ruku. - Čekaj - reče. - Što više razmišljam o tvom planu, manje mi se sviđa. Mislim da ne bismo trebali poći svatko na svoju stranu. Mislim da bismo oboje morali poći do njezinih vrata. Ti otvori vrata, a ja ću je povući van.
David na trenutak promisli, a potom se sloţi. Najvaţnije je maknuti Nikki što dalje od Van Slykea. Angelin plan pruţa veće izglede za uspjeh. Kad Nikki bude na sigurnom, razmišljat će o tome kako postupiti s Van Slykeom.
- Dobro - šapne David. - Krećemo na moj znak. Angela kimne.
David lijevom rukom uzme sačmaricu. Zaobišao je Angelu tako da se našao s desne strane automobila. Polako je počeo puzati duţ automobila, a pušku je stezao na prsima. Kad je stigao do straţnjih vrata, okrenuo se i provjerio je li Angela iza njega. U stopu ga je slijedila.
David se pripremio na skok. No prije nego je dospio Angeli dati znak, prednja su se vrata otvorila, a Nikki se nagnula van i pogledala unatrag. Trgnula se kad je tako blizu ugledala Davidovo lice.
- Što radite vas dvoje? - upita Nikki.
David skoči naprijed i širom otvori vrata. Nikki je izgubila ravnoteţu i pala iz automobila. Angela je skočila naprijed, zgrabila je i povukla na travu. Nikki je viknula od šoka i bola.
David je uperio pušku u Van Slykea. Bio je posve pripravan povući okidač
bude li potrebno. No Van Slyke nije imao pištolj. Nije pokušao pobjeći. Nije se čak ni pomaknuo. Samo je gledao Davida; lice mu je bilo posve bezizraţajno.
David se oprezno još malo pribliţio. Van Slyke je ostao mirno sjediti, a ruke je drţao u krilu. Nije izgledao poput unezvjerenog psihopata od prije sat vremena.
- Što se događa? - vikne Nikki. - Zašto si me tako jako povukla? Udarila sam se u nogu.
- Ţao mi je - reče Angela. - Bila sam zabrinuta za tebe. Čovjek s kojim si sjedila u automobilu je isti onaj koji je sinoć bio u našoj kući maskiran u gmaza.
- Nije moguće - reče Nikki brišući suze. - Gospodin Van Slyke mi je rekao da mora sa mnom razgovarati dok se ti ne vratiš.
- O čemu ti je pričao? - upita Angela.
- Pričao mi je kako je bilo kad je bio mojih godina - reče Nikki. - Kako je tada bilo divno. ·
- Djetinjstvo gospodina Van Slykea uopće nije bilo divno - reče David. I dalje je pomno motrio na Van Slykea koji se još uvijek nije pomaknuo. Uperio je sačmaricu ravno u Van Slykeova prsa i nagnuo se naprijed kako bi ga izbliza pogledao. Van Slyke je i dalje praznim pogledom zurio u njega.
- Je li ti dobro? - upita David. Nije znao što bi trebao učiniti. - Dobro mi je -
monotonim i mirnim glasom odgovori Van Slyke. - Otac me je stalno vodio u kino. Kad god sam ţelio.
- Ne miči se - naredi David. Zaobišao je automobil s prednje strane, stalno drţeći spremnu pušku, i otvorio vrata na strani vozača. Van Slyke se nije maknuo, ali je pogledom pratio Davida.
- Gdje je pištolj? - upita David.
- Pištolj pišmolj pokolj - reče Van Slyke.
David uhvati Van Slykea za ruku i povuče ga iz automobila. Angela vikne Davidu neka bude oprezan. Čula je što je rekao Van Slyke. Rekla je Davidu da je to nesuvislo brbljanje; očito se još uvijek nalazi u akutnom psihotičnom stanju.
David je gurnuo Van Slykea tako da se okrenuo prema automobilu. Potom ga je na brzinu pretraţio kako bi bio siguran da nije naoruţan. Nije našao pištolj.
- Što si učinio s pištoljem? - upita David. - Više mi ne treba - reče Van Slyke.
David se zagleda u mirno Van Slykeovo lice. Zjenice mu više nisu bile proširene. Preobraţaj je djelovao nevjerojatno.
- Što se događa, Van Slyke? - upita David.
- Događa? - reče Van Slyke. - Na vrhu. Stavi na vrh.
- Van Slyke! - vikne David. - Što ti se dogodilo? Gdje si bio? Što je s glasovima koje čuješ? Čuješ li još uvijek glasove?
- Uzalud gubiš vrijeme - reče Angela. Ona i Nikki su zaobišle automobil i prišle bliţe. - Kaţem ti, čovjek je psihotičan.
- Više nema glasova - reče Van Slyke. - Natjerao sam ih da prestanu.
- Mislim da bismo trebali pozvati policiju - predloţi Angela. - I ne mislim na lokalne idiote. Govorim o drţavnoj policiji. Je li tvoj mobitel u automobilu?
- Kako si utišao glasove? - David upita Van Slykea. - Pobrinuo sam se za njih -
odgovori Van Slyke.
- Kako to misliš, pobrinuo si se za njih? - David se bojao saznati što je Van Slyke time mislio.
- Neće me moći iskoristiti kao ţrtveno janje - reče Van Slyke. - Tko te neće moći iskoristiti? - upita David.
- Odbor - reče Van Slyke. - Cijeli odbor.
- Davide! - nestrpljivo će Angela. - Što je s policijom? Ţelim Nikki odvesti odavde. On govori besmislice.
- Nisam baš siguran - reče David.
- Pa, dakle, što misli kad kaţe odbor? - upita Angela. - Bojim se da misli na bolnički odbor - reče David.
- Odbor odmor obor - reče Van Slyke. Nasmiješio se. Prvi se put njegov izraz lica promijenio otkako su se s njim suočili u automobilu. - Davide, čovjek nema veze sa stvarnošću - reče Angela. - Zašto uporno ţeliš s njim razgovarati?
- Misliš li na bolnički odbor? - upita David.
- Da - reče Van Slyke.
- Dobro, sve će biti u redu - reče David. No najviše je pokušavao smiriti sebe.
- Jesi li pucao u nekoga? - upita David.
Van Slyke se nasmije. - Ne, ni u koga nisam pucao. Samo sam izvor stavio na stol u dvorani za sastanke.
- Što misli kad kaţe izvor? - upita Angela. - Nemam pojma - reče David.
- Izvor javor otvor zatvor - reče Van Slyke još uvijek se smijuljeći. Osjećajući se frustriranim, David pograbi Van Slykea za košulju i prodrma ga, a zatim ponovno upita što je učinio.
- Stavio sam izvor i snagu na stol točno kraj makete garaţe za parkiranje - reče Van Slyke. - I drago mi je da sam to učinio. Neću biti ničije ţrtveno janje.
Jedini je problem u tome što sam siguran da sam se opekao.
- Gdje? - upita David.
- Po rukama - reče Van Slyke. Podigao ih je kako bi ih David mogao pogledati.
- Jesu li opečene? - upita Angela.
- Mislim da nisu - reče David. - Malo su crvene, ali mi inače izgledaju normalno.
- Govori besmislice - reče Angela. - Moţda halucinira.
David odsutno kimne glavom. Odjednom je počeo razmišljati o nečemu.
- Umoran sam - reče Van Slyke. - Ţelim poći kući vidjeti roditelje.
David mu mahne neka ide. Van Slyke prijeđe preko ceste i pođe u svoje dvorište. Angela je zurila u Davida. Nije očekivala da će pustiti Van Slykea. -
Što radiš? - upita. - Zar ne bismo trebali pozvati policiju?
David ponovno kimne. Zurio je za Van Slykeom, a u mislima je slagao djeliće slagalice: pacijenti, simptomi, smrti.
- Van Slyke je lud - reče Angela. - Ponaša se kao da je upravo bio na elektrošokovima.
- Uđite u automobil - reče David.
- Što je bilo? - upita Angela. Nije joj se sviđao prizvuk u Davidovu glasu.
- Samo uđite u automobil! - vikne David. - Poţurite! - On je sjeo za volan majčina automobila.
- Što ćemo s Van Slykeom? - upita Angela.
- Nemamo vremena za Van Slykea - reče David. - Osim toga, on nikamo ne ide. Hajde, poţurite!
Angela je smjestila Nikki na straţnje sjedalo, a ona je sjela kraj Davida. On je već upalio motor. Prije nego je Angela uspjela zatvoriti vrata, David je već vozio unatrag. Potom je brzo okrenuo automobil u suprotnom pravcu i povećao brzinu.
- Što se sada događa? - upita Nikki. - Kamo idemo? - upita Angela.
- U bolnicu - reče David.
- Voziš jednako loše kao i mama - Nikki reče ocu.
- Zašto u bolnicu? - upita Angela. Okrenula se i potapšala Nikki po koljenu kako bi je umirila.
- Odjednom mi sve počinje imati smisla - reče David. - A sad imam taj uţasan predosjećaj.
- O čemu to govoriš? - upita Angela.
- Mislim da moţda znam o čemu je Van Slyke govorio kad je spominjao izvor.
- Mislila sam da je to samo shizofrenično trabunjanje - reče Angela. - Govorio je besmislice. Rekao je izvor, javor, otvor i zatvor. Sve je to bez ikakva smisla.
- Moţda jest govorio besmislice - reče David - ali ne vjerujem da to vrijedi i za izvor. Rekao je da ga je stavio na stol u dvorani za sastanke na kojem se nalazila maketa garaţe. To je previše određeno.
- Pa, što misliš, o čemu je govorio? - upita Angela.
- Mislim da to ima neke veze s radijacijom - reče David. - Mislim da je Van Slyke o tome govorio kad je rekao da je opekao ruke.
- Ma daj. Zvučiš jednako ludo kao i on - reče Angela. - Ne smiješ smetnuti s uma da je Van Slykeova paranoja na nuklearnoj podmornici imala veze s radijacijom. Dakle, bilo kakvo spominjanje sličnih pojava mora biti povezano s obnavljanjem shizofrenije.
- Nadam se da imaš pravo - reče David. - Ali mene to zabrinjava. Van Slyke je tijekom boravka u mornarici učio o nuklearnom pogonu. Riječ je o plovilu koje ima nuklearni reaktor. A nuklearni reaktori podrazumijevaju radijaciju.
Školovao se za nuklearnog tehničara, dakle zna ponešto o nuklearnim tvarima i o tome što mogu učiniti.
- Pa, to što govoriš ima smisla - reče Angela. - No govoriti o izvoru i imati ga na raspolaganju dvije su sasvim različite stvari. Ljudi ne mogu jednostavno izići i nabaviti radioaktivne tvari. To je pod čvrstom drţavnom kontrolom.
Zato postoji Komisija za nuklearne regulative.
- U bolničkom podrumu nalazi se stari aparat za radioterapiju reče David. -
Riječ je kobalt-60 aparatu što bi ga Traynor ţelio prodati nekoj juţnoameričkoj zemlji. Ima izvor.
- Ne sviđa mi se kako to zvuči - prizna Angela.
- Ni meni se ne sviđa - reče David. - Sjeti se simptoma što su ih moji pacijenti imali. Takve je simptome mogla izazvati radijacija, pogotovo ako su pacijenti izlagani pretjeranim dozama. To je uţasna mogućnost, ali uklapa se s činjenicama. Tada mi radijacija nije bila ni na kraj pameti.
- Ni meni nije pala na pamet radijacija kad sam obavljala obdukciju Mary Ann Schiller - prizna Angela. - No sad dok razmišljam o tome, moglo je biti baš to.
Čovjek neće pomisliti na radijaciju ako ne zna za izloţenost radioaktivnim sredstvima. Patološke promjene nisu specifične.
- Točno to i ja ţelim reći - reče David. - Čak su i medicinske sestre koje su imale simptome gripe mogle patiti od radijacije. I čak... - O, ne! - usklikne Angela odmah shvaćajući na što je David pomislio.
David kimne. - Tako je - reče. - Čak i Nikki.
- Što čak i Nikki? - upita Nikki sa straţnjeg sjedala. Nije obraćala pozornost na razgovor dok se nije spomenulo njezino ime.
Angela se okrene. - Samo smo govorili da si imala simptome slične gripi, baš
kao i medicinske sestre - reče.
- I tata ih je imao - reče Nikki. - Tako je - sloţi se David.
Skrenuli su na bolničko parkiralište i parkirali se. - Kakav je plan? - upita Angela.
- Treba nam Geigerov brojač - reče David. - Mora postojati u Radiološkom centru. Naći ću pazikuću da nam otvori. Zašto ti i Nikki ne pođete u predvorje?
David je našao Ronnieja, pazikuću kojeg je donekle poznavao. Ronnie je rado pomogao jednom od liječnika, pogotovo kad je to bio razlog da prestane prati hodnik u podrumu. David je zaboravio spomenuti da je dobio otkaz i više nema nikakvih privilegija u bolnici.
S Ronniejem za petama David je došao u predvorje i našao Angelu. Nikki je pronašla televizor i trenutno je bila zadovoljna. David je rekao Nikki neka se ne miče iz predvorja, a ona je obećala da neće.
Angela i David pođu u Radiološki centar. Trebalo im je samo petnaestak minuta da pronađu Geigerov brojač.
Vrativši se u glavnu bolničku zgradu, našli su se s Ronniejem u podrumu.
Trebalo mu je nekoliko minuta dok nije našao ključ starog odjela za radioterapiju.
- Ovamo rijetko kad netko dolazi - objasnio je kad je Wilsonima otvorio vrata.
Odjel se sastojao od tri prostorije: vanjska prostorija koja je sluţila kao prijamni ured, unutrašnji ured i soba za terapiju.
David je pošao ravno u sobu za terapiju. Bila je prazna, uz izuzetak aparata za radioterapiju. Izgledao je poput rendgenskog aparata s pričvršćenim stolom na kojem je pacijent mogao leţati.
David je stavio Geigerov brojač na stol i uključio ga. Igla se jedva pomaknula.
Nije bilo nikakva očitanja, čak ni na najosjetljivijoj skali. - Gdje bi se u ovome trebao nalaziti izvor? - upita Angela.
- Rekao bih da bi se trebao nalaziti na mjestu gdje se sastaju potporni stup i krak za terapiju - reče David.
David podigne Geigerov brojač i namjesti ga tamo gdje je pretpostavljao da bi se trebao nalaziti izvor. Još uvijek nije bilo pomaka igle. - Činjenica da nema očitanja ništa ne mora značiti - reče Angela.
- Sigurna sam da je ovdje sve dobro zaštićeno.
David kimne. Zaobišao je aparat i ondje iskušao Geigerov brojač. Igla se ni tu nije pomaknula.
- Opa - izusti Angela. - Davide, dođi ovamo i pogledaj ovo. David se pridruţi Angeli kraj kraka za terapiju. Pokazala mu je ploču pričvršćenu s četiri vijka.
Nekoliko je vijaka bilo olabavljeno.
David je donio stolicu iz prijamnog ureda. Stavio ju je točno ispod kraka.
Potom se popeo na stolicu te je uspio dohvatiti ploču. Izvadio je sva četiri vijka, skinuo ploču i sve to pruţio Ronnieju.
Iza ploče otkrio je kruţni metalni pokrov učvršćen s osam zavrtanja. David je rekao Angeli neka mu pruţi Geigerov brojač. Gurnuo ga je u kućište i ponovno provjerio radijaciju. Nije je bilo.
David je maknuo u stranu Geigerov brojač, pruţio ruku unutra i uhvatio jedan zavrtanj. Ustanovio je da je olabavljen. Provjerio je svih osam. Svi su bili olabavljeni. Počeo ih je skidati i jednog po jednog pruţati Angeli.
- Jesi li siguran da je to pametno? - upita Angela. Još uvijek ju je zabrinjavala radijacija, unatoč očitanjima, ali i Davidova upitna spretnost kad je riječ o ovakvim poslovima.
- Moramo biti sigurni - reče David i skine posljednji zavrtanj. Potom je podigao teški metalni poklopac i pruţio ga Ronnieju. David je virnuo u cilindričnu prazninu promjera jedanaest ili dvanaest centimetara. Podsjećala je na cijev goleme puške. Nije imao baterijske svjetiljke, pa nije mogao vidjeti do dna šupljine.
- Siguran sam da se ne bi smjelo ovako gledati u krak za terapiju reče David. -
Mora postojati nekakav zatvarač koji bi imao ulogu kočnice i zaustavio izvor kad se premješta radi terapije.
Samo da bi bio sto posto siguran, David je gurnuo Geigerov brojač u cijev kraka za terapiju. Nije bilo očitanja.
David siđe sa stolice. - Izvor nije unutra - reče. - Nestao je. - Što ćemo učiniti? -
upita Angela.
- Koliko je sati? - upita David.
- Sedam i petnaest - reče Ronnie.
- Idemo na radiologiju po olovne pregače - reče David. - Onda ćemo učiniti što budemo mogli.
Otišli su iz starog odjela za radioterapiju i pošli ravno u Radiološki centar.
Nije im trebao Ronnie da bi im otvorio vrata jer je Radiološki centar bio otvoren za slučaj hitno potrebnih rendgenskih snimaka, ali ga je David zamolio da pođe s njima i pomogne im nositi olovne pregače. Ronnie nije znao što se događa, ali je vidio da je riječ o nečemu ozbiljnom. Ţelio je pomoći što je bolje mogao.
Rendgenski je tehničar bio sumnjičav kad je David zatraţio olovne pregače, ali je zaključio kako nema razloga za brigu budući da će ih David odnijeti samo u susjednu bolnicu. Osim toga, nije navikao proturječiti liječnicima. Dao im je devet olovnih pregača i par olovnih rukavica što su se koristile za fluoroskopiju. David je još imao i Geigerov brojač.
S mukom noseći toliki teret, David, Angela i Ronnie su se vratili u bolnicu.
Osoblje i posjetitelji kraj kojih su prolazili dobacivali su im čudne poglede, ali ih nitko nije pokušao zaustaviti.
- Dobro - rekao je David kad su stigli do vrata dvorane za sastanke. Ostao je bez daha. - Spustite sve ovamo. - Spustio je pregače što ih je nosio na pod kraj zatvorenih vrata dvorane. Angela i Ronnie slijedili su njegov primjer.
David je ponovno uključio Geigerov brojač. Igla je odmah skočila na desnu stranu. - Isuse Kriste! - izusti David. - Ne bismo mogli dobiti uvjerljiviji dokaz.
- David je zahvalio Ronnieju i rekao mu da se moţe vratiti na posao. Potom je Angeli objasnio što bi, po njegovu mišljenju, trebali učiniti. David je navukao olovne rukavice i uzeo tri pregače. Jednu je nosio u rukama, a druge dvije prebacio preko ramena. Angela je uzela četiri pregače.
David je otvorio vrata i ušao u dvoranu za sastanke, a Angela je pošla za njim.
Traynor se bijesno zagledao u Davida jer ga je prekinuo usred rečenice. Svi nazočni, Sherwood, Beaton, Cantor, Caldwell, Arnsworth i Robeson, okrenuli su se i zagledali u nezvane goste. Kad su članovi odbora počeli mrmljati, Traynor je udario čekićem i glasno zatraţio mir.
Preletjevši pogledom preko pretrpanog stola, David je odmah opazio izvor.
Bio je to cilindar dugačak tridesetak centimetara, a njegov je promjer odgovarao veličini šupljine u kraku za terapiju što ju je prije nekoliko minuta pregledao. Nekoliko prstenova od teflona obavijalo je cilindar. Na vrhu se nalazila kukica. Cilindar je stajao uspravno kraj makete garaţe za parkiranje, baš kako je Van Slyke rekao.
David krene prema cilindru, objema rukama steţući olovnu pregaču.
- Stanite! - vikne Traynor.
Prije nego je David stigao do cilindra, Caldwell je skočio na noge i pograbio Davida oko prsa.
- Što, dovraga, radite? - ljutito upita Caldwell.
- Pokušavam vas sve spasiti, ako nije prekasno - prasne David. - Pustite ga! -
vikne Angela.
- O čemu to govorite? - upita Traynor.
David glavom pokaţe cilindar. - Bojim se da ste odrţali sastanak oko izvora kobalta 60.
Cantor skoči na noge; njegova se stolica sruši unatrag. - Vidio sam tu stvar -
vikne. - Pitao sam se što je to. - Više ništa nije rekao, već se okrenuo i pobjegao iz sobe.
Zaprepašteni Caldwell olabavi svoj stisak. David odmah skoči do stola i olovnim rukavicama pograbi mjedeni cilindar. Potom ga zamota u jednu olovnu pregaču. Zatim oko toga ovije još jednu olovnu pregaču, pa još jednu.
Isto je učinio s pregačama što ih je Angela donijela, a ona je izišla iz dvorane po preostale pregače. David je ţurio da što prije pokrije cilindar sa što je više moguće olovnih slojeva.
Dok je David omatao posljednju pregaču oko cilindra, Angela je uzela Geigerov brojač.
- Ne mogu vjerovati - reče Traynor prekidajući zaprepaštenu tišinu. No glas mu nije zvučio uvjerljivo. Obashrabrio ga je Cantorov nagli odlazak.
- Ovo nije trenutak za raspravu - reče David. - Bit će bolje da svi izađete odavde - doda. - Svi ste bili izloţeni velikoj količini radijacije. Savjetujem vam da se obratite svojim liječnicima.
Traynor i ostali razmijene nervozne poglede. Uskoro je zavladala panika te su svi članovi odbora, uključujući i Traynora, potrčali iz prostorije.
David je završio omatanje posljednjom pregačom i uzeo Geigerov brojač.
Uključio ga je i obeshrabreno ustanovio da još uvijek biljeţi veliku količinu radijacije.
- Idemo odavde - reče David. - Više ništa ne moţemo učiniti. Ostavili su na stolu cilindar umotan u pregače, izišli iz dvorane za sastanke i zatvorili vrata za sobom. David je ponovno uključio Geigerov brojač. Kao što je očekivao, radijacija se dramatično smanjila. - Sve dok nitko ne bude ulazio u ovu prostoriju, večeras više neće biti povrijeđenih - reče.
On i Angela pođu prema predvorju po Nikki. Trenutak prije no što su stigli do predvorja, David stane.
- Misliš li da Nikki moţe ovdje ostati još nekoliko minuta? upita.
- Mogla bi tjedan dana sjediti pred televizorom - reče Angela. - Zašto?
- Mislim da znam kako su pacijenti ozračeni - reče David. Poveo je Angelu u bolesničke sobe.
Pola sata kasnije pokupili su Nikki i vratili se na bolničko parkiralište.
Odvezli su se natrag do Van Slykeove kuće kako bi David uzeo volvo.
- Misliš li da bi večeras mogao nekoga povrijediti? - upita David. Pokazao je prema Van Slykeovoj kući.
- Ne - reče Angela.
- I ja tako mislim - sloţi se David. - A uopće se ne ţelim vratiti onamo. Idemo k mojim roditeljima. Iscrpljen sam.
David izađe iz automobila. - Slijedit ću te - reče.
- Nazovi majku - reče Angela. - Sigurna sam da je izvan sebe od brige.
David sjedne u volvo i upali motor. Pogledao je Calhounov kamionet ispred sebe i ţalosno odmahnuo glavom.
Čim su stigli na glavnu cestu, David je uzeo mobitel. Prije nego se javio majci, nazvao je drţavnu policiju. Kad mu se javio deţurni policajac, objasnio je da ţeli prijaviti vrlo teţak zločin koji uključuje umorstva i smrtonosnu radijaciju u Općoj bolnici Bartlet...
ČETIRI MJESECA KASNIJE
David je znao da kasni kad je zaustavio automobil ispred skromne kuće u Aveniji Glenwood u Leoniji, New Jersey. Iskočio je iz automobila i potrčao stubama do ulaza.
- Znaš li koliko je sati? - upita Angela. Slijedila je Davida u spavaću sobu. -
Trebao si doći kući u jedan, a već su dva. Ako ja mogu stići na vrijeme, mislim da moţeš i ti.
- Ţao mi je - rekao je David dok se ţurno preodijevao. - Imao sam pacijenta kojemu je trebalo posvetiti malo više vremena. Uzdahne. - Barem sada mogu slobodno provoditi vrijeme s pacijentom ako to drţim potrebnim.
- Sve je to lijepo i dobro - reče Angela. - Ali imamo dogovoreni sastanak. Čak si ti odredio vrijeme.
- Gdje je Nikki? - upita David.
- Vani na trijemu - reče Angela. - Izišla je prije više od jednog sata kako bi gledala pripreme ekipe za emisiju N60 minuta«.
David navuče svjeţe izglačanu košulju i zakopča gumbe.
- Oprosti - reče Angela. - Pretpostavljam da me muči ovo s televizijom. Misliš
li da to trebamo činiti?
- I ja sam nervozan - reče David i izabere kravatu. - Dakle, ako ţeliš otkazati, ja se slaţem.
- Pa, sve smo raščistili s našim pretpostavljenima - reče Angela. - I svi su nas uvjeravali da nam to neće naškoditi - reče David. - A oboje osjećamo da bi javnost trebala znati.
Angela zastane i razmisli o njegovim riječima. - U redu - na koncu reče. -
Učinimo to.
David veţe kravatu, počešlja se i odjene sako. Angela se pogleda u zrcalu.
Kad su oboje osjetili da su spremni, sišli su stubama i izišli na trijem.
Iako su David i Angela osjećali nervozu, Ed Bradley ih je brzo smirio. Leţerno je počeo intervju i postigao da~ se opuste, svjestan da će mnogo toga izbaciti, kao i obično.
Počeo je pitanjem o tome što trenutno rade.
- Dobila sam stipendiju za forenzičnu patologiju - reče Angela. - Ja radim s velikom grupom zdravstvenih djelatnika u Medicinskom centru Columbia Presbyterian - reče David. - Imamo ugovore s nekoliko zdravstvenih organizacija.
- Jeste li oboje zadovoljni na poslu? - upita Bradley. - Jesmo - reče David.
- Sretni smo što smo uspjeli ponovno dovesti u red svoj ţivot reče Angela. -
Neko je vrijeme bilo jako teško.
- Koliko sam shvatio, imali ste ruţno iskustvo u Bartletu, Vermont - reče Bradley.
David i Angela su se nervozno nasmijali. - To je bila noćna mora - reče Angela. - Kako je sve počelo? - upita Bradley.
David i Angela se pogledaju, pitajući se tko bi trebao početi. - Zašto vi ne počnete, Davide? - predloţi Bradley.
- Moja uloga počela je kad su neki moji pacijenti počeli neočekivano umirati -
reče David. - Riječ je o pacijentima s teškim bolestima kao što je rak.
David pogleda Angelu.
- Za mene je počelo kad me moj neposredni pretpostavljeni počeo seksualno uznemiravati - reče Angela. - Zatim smo ispod naših podrumskih stuba pronašli uzidano tijelo ubijenog čovjeka. Zvao se dr. Dennis Hodges, a dugi je niz godina bio bolnički administrator.
Sa svojim uobičajeno vještim ispitivanjem Ed Bradley je iz njih izvukao cijelu odvratnu priču.
- Jesu li te neočekivane smrti pacijenata bile primjeri eutanazije? upita Davida.
- To smo u početku mislili - reče David. - No te su ljude zapravo ubijali kako bi popravili financijsku situaciju bolnice, a ne zbog nečijeg pogrešnog shvaćanja milosrđa. Pacijenti s potencijalno smrtonosnim bolestima često moraju boraviti u bolnici. To podrazumijeva velike troškove. Dakle, kako bi smanjili troškove, eliminirali su pacijente.
- Drugim riječima, motiv za cijeli taj događaj bio je ekonomske prirode -
primijeti Bradley.
- Tako je - odgovori David. - Bolnica je gubila novac pa su morali nešto učiniti kako bi se izvukli iz dugova. To je bilo njihovo rješenje.
- Zašto je bolnica gubila novac? - upita Bradley.
- Bolnica je bila prisiljena sklopiti ugovor za određeni broj pacijenata - objasni David. - To znači pruţanje bolničkih usluga najvećoj zdravstvenoj organizaciji u tom području za fiksnu cijenu po potpisniku za razdoblje od mjesec dana.
Naţalost, bolnica je previše nisko procijenila utilizaciju. U bolnicu je stizalo daleko manje novca od onoga što se trošilo.
- Zašto je bolnica uopće pristala na takav ugovor? - upita Bradley. - Kao što sam rekao, bila je prisiljena - reče David. - To ima veze s novim natjecanjem u medicini. No to zapravo nije nikakvo natjecanje. U tom je slučaju zdravstvena organizacija diktirala uvjete. Bolnica je morala sklopiti ugovor ako je ţeljela da joj zdravstvena organizacija šalje pacijente. Nije imala drugog izbora.
Bradley kimne i pogleda svoje zabilješke. Potom ponovno pogleda Davida i Angelu. - Novi administrator Opće bolnice Bartlet tvrdi da su vaše optuţbe, citiram, čiste gluposti.
- Čuli smo to - reče David.
- Isti je administrator također rekao ako je neki pacijent ubijen, onda je to djelo poremećenog pojedinca.
- I to smo čuli - reče David. - Ali ne vjerujete u to?
- Ne, ne vjerujemo.
- Kako su pacijenti umrli? - upita Bradley.
- Od radijacije - reče Angela. - Pacijenti su primili prekomjerne doze gama zraka iz izvora kobalta 60.
- Je li to isto sredstvo kojim se tako uspješno liječi neke tumore? upita Bradley.
- Na vrlo pomno ciljanim mjestima i s kontroliranim dozama reče Angela. -
Davidovim pacijentima cijelo je tijelo ozračeno nekontroliranim dozama.
- Kako je radijacija došla do pacijenata? - upita Bradley.
- Na ortopedski je krevet namještena kutija zaštićena olovom reče Angela. -
Montirana je ispod kreveta, a sadrţavala je izvor. Kutija je imala iz daljine kontrolirana vratašca kojima se upravljalo s pomoću daljinskog upravljača s radiovalovima. Kadgod bi se vratašca otvorila, pacijent je ozračen kroz krevet. Ozračene su i neke medicinske sestre koje su njegovale pacijente.
- Oboje ste vidjeli taj krevet? - upita Bradley. David i Angela kimnu.
- Nakon što smo našli izvor i zaštitili ga kako smo najbolje mogli objasni David - pokušao sam dokučiti na koji su način ozračeni moji pacijenti. Sjetio sam se da su mnogi moji pacijenti leţali u bolničkim krevetima kojima kontrole nisu radile kako treba. Na kraju su ih premještali na ortopedski krevet. Zato smo, po odlasku iz dvorane za sastanke, pošli u potragu za specijalnim ortopedskim krevetom. Našli smo ga u radionici odrţavanja.
- A vi sada tvrdite da je taj krevet uništen - reče Bradley.
- Nakon te večeri, više nitko nije vidio taj krevet - reče Angela. - Kako se to moglo dogoditi? - upita Bradley.
- Riješili su ga se ljudi odgovorni za upotrebu kreveta - reče David.
- A vi vjerujete da je odgovoran bolnički izvršni odbor? - reče Bradley.
- Barem neki od članova - reče David. - Sigurno su to bili predsjedavajući odbora, administratorica i šef liječničkog osoblja. Vjerujemo da je cijelu operaciju smislio šef liječničkog osoblja. On je jedini među njima imao dovoljno znanja da smisli tako pakleni, a ipak učinkoviti plan. Da ga nisu tako često koristili, nikad ih nitko ne bi otkrio.
- Naţalost, nitko od tih ljudi ne moţe se braniti - primijeti Ed Bradley. - Koliko mi je poznato, svi su umrli od teške radijacijske bolesti unatoč svim pokušajima spašavanja.
- Naţalost - prizna David.
- Ako su bili tako bolesni, kako su mogli uništiti krevet? - upita Bradley.
- Osim ako doza radijacije nije tako golema da odmah izazove smrt, postoji promjenjivo latentno razdoblje prije pojave simptoma. U tom slučaju, imali su dovoljno vremena za uništavanje kreveta.
- Postoji li neki način da potkrijepite te tvrdnje? - upita Bradley.
- Oboje smo vidjeli krevet - reče David. - još nešto? - upita Bradley.
- Našli smo izvor - reče Angela.
- Našli ste izvor - ponovi Bradley. - To je istina. No nalazio se u dvorani za sastanke, a ne u blizini pacijenata.
- Werner Van Slyke zapravo nam je oboma priznao - reče David. - Werner Van Slyke je čovjek za kojeg vjerujete da je bio pčela radilica u toj operaciji -
reče Bradley.
- Tako je - reče David. - U mornarici se školovao za nuklearnog tehničara, pa je znao ponešto o rukovanju radioaktivnim materijalima. - To je isti Werner Van Slyke koji je shizofreničar i sada se nalazi
u bolnici zbog teške radijacijske bolesti - reče Bradley. - To je također isti Werner Van Slyke koji se nalazi u psihotičnom stanju od one večeri kad je bolnički izvršni odbor ozračen, koji odbija bilo s kim razgovarati, i za kojeg se očekuje da će uskoro umrijeti.
- To je taj - prizna David.
- Ne treba ni reći da bi se on teško mogao smatrati pouzdanim svjedokom -
reče Bradley. - Imate li još nekih dokaza?
- Liječio. sam nekoliko medicinskih sestara koje su patile od blagog oblika radijacijske bolesti - reče David. - Sve su bile u blizini mojih pacijenata.
- No tada ste mislili da boluju od gripe - reče Bradley. - I nikako se ne moţe dokazati da nije bilo tako.
- To je istina - prizna David.
Bradley se okrene Angeli. - Koliko mi je poznato, vi ste obavili obdukciju jedne pacijentice vašeg muţa? - upita.
Angela kimne.
- Jeste li nakon obdukcije posumnjali na radijacijsku bolest? upita Bradley. - I ako niste, zašto niste?
- Nisam posumnjala jer je umrla previše brzo da bi se pojavili simptomi koji bi ukazivali na radijaciju - reče Angela. - Primila je toliko radijacije da je to djelovalo na njezin središnji ţivčani sustav na molekularnoj razini. Da je primila manje radijacije, moţda bi poţivjela toliko da dobije ulkusnu bolest probavnog trakta. U tom bih slučaju moţda spomenula radijaciju u diferencijalnoj dijagnozi.
- Ono što čujem je činjenica da nijedno od vas dvoje nema čvrstih dokaza -
primijeti Bradley.
- Pretpostavljam da je to točno - nevoljko će David.
- Zašto niste pozvani za svjedoke? - upita Bradley.
- Znamo da je bilo nekoliko građanskih parnica - reče Angela. - No u svim je slučajevima brzo došlo do nagodbe izvan sudnice. Nije podignuta niti jedna krivična optuţnica.
- S obzirom na optuţbe što ih vi iznosite, nevjerojatno je da nije bilo niti jedne krivične optuţnice - reče Bradley. - Što mislite, zašto ih nije bilo?
Angela i David se pogledaju. Na koncu David progovori: - Uglavnom mislimo da za to postoje dva razloga. Prvo, mislimo da se svi boje ove afere.
Ako sve izađe na vidjelo, bolnica bi se vjerojatno morala zatvoriti, a to bi bilo katastrofalno za zajednicu. Bolnica donosi mnogo novca gradiću, zapošljava mnoge ljude, i pruţa medicinske usluge. Drugo, tu je i činjenica da su krivci, na neki način, već kaţnjeni. Van Slyke se za to pobrinuo kad je na stol u dvorani za sastanke stavio cilindar s kobaltom 60.
- To bi moglo objasniti zašto nije bilo reakcije na lokalnoj razini reče Bradley. -
No što je s drţavnom razinom? Što je s drţavnim javnim tuţiteljem?
- Ovaj slučaj dira u srţ zdravstvene reforme na saveznoj razini reče Angela. -
Kad bi ova priča izišla u javnost, ljudi bi mogli iznova promisliti o putu kojim smo izgleda krenuli. Dobre poslovne odluke ne moraju nuţno biti i dobre medicinske odluke. Njega pacijenta mora doći u drugi plan kad se oni koji odlučuju previše usredotoče na završni račun. Naše iskustvo u Općoj bolnici Bartlet moţe biti ekstremni primjer onoga što se događa kad medicinski birokrati polude. Ipak, dogodilo se. Moglo bi se ponovno dogoditi.
- Priča se da biste se mogli okoristiti ovim događajem - reče Bradley.
David i Angela se ponovno nervozno pogledaju.
- Ponudili su nam veliku svotu novca za televizijski film - prizna David.
- Hoćete li prihvatiti ponudu? - upita Bradley. - Još nismo odlučili - reče David.
- Je li vas ponuda dovela u iskušenje?
- Jasno da jest - reče Angela. - Imamo brdo duga još od školovanja, a vlasnici smo kuće u Bartletu koju zasad nismo uspjeli prodati. Povrh toga, naša kći ima kroničnu bolest i mogla bi imati posebne potrebe.
Ed Bradley se nasmiješi Nikki, a ona mu odmah uzvrati osmijehom. - Čuo sam da si ti bila junakinja u tom događaju - reče.
- Pucala sam iz sačmarice u čovjeka koji se borio s mojom mamom - reče Nikki. - No pogodila sam prozor.
Bradley se tiho nasmije. - Svakako ću se drţati podalje od tvoje majke - reče.
Svi se nasmiju.
- Siguran sam da vam je poznato - ozbiljnijim tonom nastavi Bradley - kako ima ljudi koji tvrde da ste izmislili cijelu priču kako biste zaradili na televiziji i osvetili se bolnici i zdravstvenoj organizaciji jer ste dobili otkaz.
- Sigurna sam da će oni koji ne ţele da prava istina izađe na vidjelo učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi nas diskreditirali. No doista ne bi smjeli svaljivati krivnju na kurira koji nosi loše vijesti - reče Angela.
- Što je bilo s nizom slučajeva silovanja na bolničkom parkiralištu? - upita Bradley. - Je li i to bio dio iste zavjere?
- Ne, nije - reče Angela. - U jednom smo trenutku mislili da jest. Isto je mislio i privatni istraţitelj koji je poginuo tijekom istrage. No nismo bili u pravu.
Jedina optuţnica koja je podignuta nakon cijelog nesretnog događaja bila je protiv Clydea Devonshirea, bolničara s hitnog trakta. DNA testiranje dokazalo je da je on odgovoran za najmanje dva silovanja.
- Jeste li nešto naučili iz tog doţivljaja? - upita Bradley.
David i Angela istodobno odgovore potvrdno. Angela prva progovori: -
Naučila sam kako je nuţno da liječnici i pacijenti znaju sva pravila što ih donose promjene u zdravstvu, pogotovo kad je riječ o planovima za smanjivanje troškova, tako da mogu donositi odgovarajuće odluke. Pacijenti su previše ranjivi.
- Ja sam naučio - reče David - da je opasno dopustiti financijerima, poslovnim ljudima i njihovim birokratima uplitanje u odnos između liječnika i pacijenta.
- Meni se čini da ste vas dvoje protiv zdravstvene reforme - primijeti Bradley.
- Upravo suprotno - reče Angela. - Mislimo da je zdravstvena reforma očajnički potrebna.
- Mislimo da je nuţna - reče David. - Ali smo zabrinuti. Ne bismo ţeljeli da to bude fatalno liječenje kao u onoj staroj šali o tome da je operacija uspjela, a pacijent umro. Stari je sustav favorizirao prekomjernu utilizaciju kroz ekonomske stimulacije. Primjerice, nagrađivanje kirurga u skladu s tim koliko je često obavljao operacije. Što je više slijepih crijeva i tonzila izvadio, više je zaradio. Ne ţelimo vidjeti da se klatno pomakne na drugu stranu tako da se stimulira one koji imaju nisku utilizaciju. U mnogim zdravstvenim planovima liječnici bivaju nagrađeni bonusima ako n~ šalju pacijente u bolnicu ili ih ne liječe na neki određeni način.
- Razinu i vrstu liječenja trebale bi određivati pacijentove potrebe - reče Angela.
- Točno tako - reče David. - Rez - reče Bradley.
Snimatelj se uspravi i protegne.
- To je bilo sjajno - reče Bradley. - Imamo obilje materijala i savršeni završetak emisije. Odlično obavljeno. Moj bi posao bio daleko lakši kad bi svi koje intervjuiram govorili jasno poput vas dvoje.
- Lijepo od vas da to kaţete - reče Angela.
- Ţelio bih vas pitati vjerujete li da je cijeli izvršni odbor bio upleten - reče Bradley.
- Vjerojatno većina - reče David. - Svi su bili na dobitku ako je bolnica uspješno poslovala, a mnogo bi izgubili da se morala zatvoriti. Upletenost članova odbora nije bila nesebična, kako bi mnogi rado mislili, pogotovo kad je riječ o dr. Cantoru, šefu osoblja. Njegov bi Radiološki centar propao zajedno s bolnicom.
- Dovraga! - rekao je Bradley nakon što je pregledao svoje bilješke. -
Zaboravio sam pitati o Samu Flemmingu i Tomu Baringeru. Doviknuo je snimatelju da ţeli još nešto snimiti.
David i Angela su djelovali zbunjeno. Ta im imena nisu bila poznata.
Čim mu je snimatelj dao znak da se traka vrti, Ed Bradley se okrenuo Davidu i Angeli, te ih pitao za dva spomenuta muškarca. Oboje je odgovorilo da o njima ništa ne zna.
- Ti su ljudi umrli u Općoj bolnici Bartlet, a imali su posve jednake simptome kao i Davidovi pacijenti - reče Bradley. - Oni su bili pacijenti dr. Portlanda.
- Onda ne moţemo o njima ništa znati - reče David. - Oni su zacijelo umrli prije nego smo mi počeli raditi u bolnici; dr. Portland se ubio kratko vrijeme prije našeg dolaska u gradić.
- Ţelio sam vas pitati - reče Bradley - vjerujete li da su i ta dva čovjeka mogla umrijeti od radijacijske bolesti za koju tvrdite da je uzrokovala smrt vaših pacijenata?
- Ako su simptomi bili iste vrste, jačine i u jednakom vremenskom okviru, pretpostavljam da bih potvrdno odgovorio - reče David.
- To je zanimljivo - reče Bradley. - Nijedan od te dvojice nije imao smrtonosnu bolest ili bilo kakav zdravstveni problem, osim akutne bolesti zbog koje su primljeni u bolnicu. No obojica su uzela police osiguranja vrijedne nekoliko milijuna dolara, a bolnica je bila jedini korisnik.
- Nije ni čudo da je dr. Portland bio u depresiji - reče Angela. - Ţeli li netko od vas to prokomentirati? - upita Ed Bradley.
- Ako su oni ozračeni, onda je motiv još izravnije ekonomske prirode nego u drugim slučajevima - reče David. - I sigurno bi naš slučaj učinio još
uvjerljivijim.
- Kad bi se tijela ekshumirala - upita Bradley - da li bi se moglo sa sigurnošću utvrditi jesu li ili nisu umrli od radijacije?
- Ne vjerujem - reče Angela. - Najviše što bi se moglo reći je da su ostaci u skladu s izloţenošću radijaciji.
- Još samo jedno pitanje - reče Bradley. - Jeste li sada sretni?
- Mislim da se ni sami sebi još nismo usudili postaviti to pitanje reče David. -
Sigurno smo sretniji nego prije nekoliko mjeseci, i drago nam je da radimo.
Također smo zahvalni jer se Nikki dobro osjeća.
- Nakon onoga što smo prošli, potrajat će neko vrijeme da sve to ostavimo za nama - reče Angela.
- Mislim da smo sretni - progovori Nikki. - Dobit ću brata. Imat ćemo bebu.
Bradley uzdigne obrve. - Je li to istina? - upita. - Ako bude Boţja volja - reče David.
Angela se samo nasmiješi.
KIKA