Emisija TODAY na Radiju 4 je dana 14. ožujka 1994.
izvijestila o prikazivanju filma »Šindlerova lista«
u Sjedinjenim Američkim Državama, kojom prilikom se
»mlada Amerika publika« smijala kada je SS oficir ustrijelio mladu Židovku.
Donald Thomas
»Pazi što govoriš: Nadzor literature«
Pen International, XLV:1 (1995.), str 6
PRVI DIO
Trgovac
1. poglavlje
Arzachena, Sardinija
5. prosinca
Prva stvar koja je Aryehu Levinu govorila da nešto ne valja bila je tišina. Bilo je to usred noći koja je po svemu nalikovala svakoj drugoj. Tišina mu je, međutim, zasmetala čim se probudio. Poznavao je tišine slične ovoj iz vojničkih dana u Libanonu. One nastupaju samo trenutak prije rasprskavanja kakve granate ili tupog udara eksplozije.. I u ovoj tišini nešto nije bilo u redu, znao je to.
Počeo je razmišljati što ga je moglo probuditi. Neka buka? Obično je čvrsto spavao sve dok ga Yoel, njegov sin, ne bi probudio dozivajući ga, što je bilo rijetko ovih dana. Kraj njega je čvrsto spavala Chaya, njegova žena. Aryeh sjedne i spusti pogled na nju, na njen blagi profil i otkrivena ramena. Uvijek je spavala na trbuhu. To je radila od djetinjstva, bar je tako tvrdila. Mjesečina joj obasja dio lica. Ispružio je ruku ne bi li joj oči oslobodio pramena kose. U
braku su bili jedanaest godina, ali se užitka da s njom provede svaku noć još nije mogao odreći.
Što nije bilo u redu? Što ga je probudilo? Napne uši. Ne začu ništa i shvati što ne valja. Nelagoda je, zapravo, dolazila od pomanjkanja zvuka. Trebalo je ustati, sići i provjeriti. Ali što?
U tom času uvidje o čemu se radi. Alarmni je uređaj prestao raditi.
U njihovoj se sobi nalazila mala kontrolna jedinica toga uređaja koja je svake minute proizvodila skoro nečujan bip zvuk. Tako su bili sigurni da uređaj radi. Okrene se. Sićušno je crveno svjetlo na kontrolnoj ploči bilo ugašeno.
Dvije su se stvari dogodile odmah nakon toga. Kriknuo je Yoel.
Glasno, prestrašeno dozivanje. Najprije na talijanskom, a zatim i hebrejskom:
-Papa,papa, aiuto!Abba, hatzilu!Hatzilul (Tata, tata, upomoć). - A u isto vrijeme - moglo je to biti i koju sekundu prije krika, ili kasnije, tko bi to znao? - vrata sobe se udarcem rastvoriše. Prostoriju preplavi svjetlost. Dva su čovjeka maskirana kapuljačama, s kratkim puškama u rukama, stajala na samom ulazu. Chaya se naglo probudi, ugleda ih i stade vrištati. Viši od dvojice uljeza se brzo stvori kraj kreveta i snažno je udari stražnjom stranom ruke, silinom koja je odbaci do uzglavlja.
- Sta'zitta, puttana! (Šuti kurvo!) - zaurla.
Aryeh ga pokuša zgrabiti, ali u istom trenu na vratu osjeti hladan, teški dodir puščane cijevi.
- Non fa' stupidaggine. (Ne radi gluposti.) - Glas je bio grleni, a Aryeh nije bio u stanju odrediti naglasak. Sardski, najvjerojatnije.
Osjeti da ga napušta snaga. Chaya je uz njega tiho jecala, pritišćući obraze rukama.
- Što hoćete? Nemam novaca u kući. Uzmite sve što želite, ali dalje ruke od moje žene i sina.
Kao odgovor čovjek koji je udario Chayu izvuče dugi smotani konopac iz vreće koju je nosio preko ramena. Tek tada Aryehu postane jasno što se zapravo događa.
- Moj sin! - kriknuo je. - Gdje mi je sin? Što ste mu učinili?
Odgovora nije bilo. Umjesto toga čovjek s konopcem dohvati Chayu, koja je glasno jecala, i izvuče je golu iz kreveta. Aryeh ponovno pokuša pomoći ali mu čovjek, onaj koji je stajao uz njega, ponovno pritisne pušku na vrat. Ovaj će, ako bude morao, upotrijebiti pušku.
Aryeh je to znao. Poznavao je on ovakve ljude otprije: raznih nacionalnosti, raznih religijskih uvjerenja - ako bi se uopće i moglo reći da netko od njih u nešto vjeruje osim u nasilje - ali iste čvrstine u pridržavanju pravila po kojima su živjeli.
- Yoel! - zaviče koliko je jače mogao. - Ne brini se, Yoel. Izvući ću te.. Naći ću te, ja ću..
Dobio je udarac straga, po lubanji. Nesvjestica je bila trenutačna, mračna i nezasitna. Progutala gaje pohlepno i odjednom.
Kada je došao k sebi, sunce je rasipalo svoje zrake po spavaćoj sobi. Glavu je osjećao poput nečeg izvađenog ključem za matice i vraćenog na mjesto udarcima čekića. Bol se samo pojačavala njegovim pokušajima da otvori oči. Želudac je bio ishodište mučnine koja se uspinjala u valovima. Usta su mu bila začepljena i povraćanje bi ga sigurno ugušilo, znao je to. Stoga se borio s mučninom, potiskujući je, ne bi li što bezbolnije došao do zraka.
Pritisnut očajanjem i ne želeći vidjeti što se dogodilo u sobi, prisiljavao se ne otvarati oči.
Razarajuća se bol u glavi smirivala i pretvarala u tupo, uporno udaranje. Sjedio je gol u stolici. Pokušavao se pomaknuti ali nije uspijevao. Nešto ga je čvrsto držalo u tom položaju. Učini napor i otvori oči. Vezali su ga za stolicu dugim uzetom. Pored njega, u drugoj stolici, širom otvorenih očiju punih straha, isto tako začepljenih usta, sjedila je Chaya, dobro vezana konopcem. I ona je bila gola. Zakleo se da će ih goniti na kraj svijeta i osvetiti se, ako su je povrijedili. Ali, sjetio se Yoela i shvatio da će ih progoniti u svakom slučaju.
Učiniti nije mogao ništa. Sjedio je i tješio Chayu pogledima.
Zasigurno je slutila o čemu se radi. Znala je za rizik življenja u ovom gradu. U Sardiniju, na Costa Smeraldu, stigli su prije osam godina, nedugo nakon Yoelovog rođenja. Aryeh je želio da njegov sin raste daleko od Izraela, što dalje od nasilja i rasizma koji su trovali njegovu zemlju i pretvarali cionistički san njegovih roditelja u noćnu moru.
Postojalo je nešto zbog čega je Sardinija oduvijek bila na zlu glasu.
Radilo se o otmicama i ucjenjivanju. Bila je pravi centar toga zla.
Međutim, Aryeh je, nakon vojnog roka provedenog u Libanonu, o tome razmišljao kao o dječjoj igri.
Do sada. A sada Yoela više nema. Otet i odveden u planine kod pastira, koji su znali sve o tome kako držati usta zatvorenima dok se ne plati otkupnina. Ili.. Aryeh je nastojao ne misliti. I dok je vezan sjedio, bolestan od smrada bljuvotine, mokar od suza, ošamućen, zakleo se na osvetu, ma što se dogodilo.
Našla ih je Maria Deiana, domaćica, nešto iza 8 sati ujutro. Bilo je bogatih stanovnika Costa Smeralde koji su držali brojnu poslugu -
na otoku je radna snaga oduvijek bila jeftina. Siromaštvo je ovdje zadržalo svoj endemski karakter. Ono malo novaca što je na Sardiniju pritjecalo iz Cassa per il Mezzogiorno kanaliziralo se, bez kriterija, u džepove baš svakoga za koga se vjerovalo da će poboljšati situaciju. U Cagliariju i Porto Torresu izgradile su se velebne tvornice, ali proizvodile su više dima nego zarade. Bogati su, kao što to uvijek biva, sebi mogli lako priuštiti usluge siromašnih.
Levinovi su, naprotiv, imali malo kućanstvo. Maria je bila domaćica, kuharica i dadilja, a Aryeh je dobro plaćao. Vrtlar je dolazio dva do tri puta tjedno. Međutim, ni Maria ni vrtlar nisu živjeli s njima u kući. To je bilo sve. Vozeći se na posao u Porto Cervo, Aryeh je usput, svako jutro, ostavljao Yoela u školi Abbiadori u Arzacheni.
Čuo je kako Maria ulazi u kuću, zovući ih po imenu. Njezin je glas bio pun pitanja i pomalo zabrinut. To je bilo doba dana kada bi cijela obitelj obično bila na nogama spremajući se, a Yoel bi je uvijek pozdravljao sažetim planom svojih aktivnosti za dan koji je upravo počinjao. Dječak je tečno govorio sardski dijalekt. U tome mu nitko nije bio ravan, ni Aryeh, ni Chaya. Yoel i Maria bili su veliki prijatelji. Imala je šestero djece, a Yoel je često odlazio k njima igrati se. Nekolicina njegovih prijatelja nije odobravala ovako bliski odnos sa »seljacima« ali Aryeh tome nije pridavao veliku pažnju.
Uostalom, nije to činio ni u Tel Avivu kada su ga neki od prijatelja odvraćali od druženja s muslimanima ili kršćanima.
Prvo što je Maria ugledala, ulazeći u sobu, bijaše Aryeh, gol u stolici. Uslijedio je, najprije krik, a zatim ubrzani pokreti ruku -
Maria se križala od zaprepaštenja. Pregačom zaklonivši lice, uspjela je doći do Aryeha i osloboditi mu usta. Šokirana njegovom golotinjom, nije ni primijetila Chayu koja se nalazila malo dalje, po strani.
- La signora! - upita Maria. - Dov'e la signora? (Gdje je gospođa?)
- U redu je Maria, Chaya je u redu. Eno je tamo, na drugom kraju sobe. Molim vas, spustite tu smiješnu pregaču i oslobodite me!
Ali Maria nije bila spremna preuzeti rizik da po golom muškom torzu raspetljava uzlove. Žmirkajući ispod pregače spazi Chayu i približi joj se, prelazeći sobu. Ni ovo s golom ženom nije bilo dolično, ali je za Marijinu čast predstavljalo znatno manju opasnost. Maria oslobodi Chayina usta i zabavi se odvezivanjem konopca kojim je Chaya bila privezana za stolicu. Sve to vrijeme mrmljala je nešto sama sebi, na sardskom. Ruke su joj drhtale, a suze nekontrolirano tekle niz obraze. Nije čak ni pitala za Yoela: znala je što se dogodilo istog trena čim je ušla u sobu. »Anonima«
je bila tu i otela dijete. Za par dana stići će i zahtjev za otkupninu.
Ova je žena cijeli život bila okružena takvim stvarima. Neki su članovi njene vlastite obitelji bili uhićivani kao rapitori (otmičari).
Chaya nije mogla odmah progovoriti; grčevito se borila za zrak, poput utopljenika. Njeno dahtanje i soptanje podsjeti Mariju da njena gospodarica pati od astme.
- Dov'e il vostro inalatore? - upita. (Gdje vam je inhalator?) Chaya je teško mogla bilo što reći: - Ne.. nel.. cassetto. .
Nella. . toi.. toilette. (U ladici, na toaletnom stoliću.) Ponovno dignuvši pregaču, Maria Deiana je, pipajući po toaletnom stoliću, otvorila ladicu. Sivoplavi inhalator nalazio se odmah na vrhu.
Odnese ga Chayi. Držala joj je ruku dok je ubrizgavala u pluća dozu za dozom ventolina. Dahtanje se postupno smirivalo i Chaya poène lakše disati. Maria odveže i preostale uzlove, a konopci skliznu na pod. Rukom obriše suze s Chayinih obraza, a zatim joj donese odjeću koja je bila prebačena preko donjeg dijela kreveta.
Neprestano se tresući, Chaya se obuče. Bila je potpuno otupjela, nesposobna za bilo što.
Maria se zatim polako izvuče iz sobe, lica pokrivenog pregačom, ostavljajući Chayu da odveže svog muža. U drugim bi im okolnostima njeno ponašanje izgledalo komično, ali sada im nije bilo do smijeha. Chaya se s mukom izvuče iz stolice. Svaki joj je mišića na tijelu, uslijed nepomičnog sjedenja satima, bio prenapet.
Svaki je učinjeni korak bio prava agonija.
Nisu govorili. Chaya se nagne i položi glavu na muževo rame. Bez riječi, kao okamenjena, dugo je tako ostala. Zatim, vraćajući se polako u život, počela ga je oslobađati, odvezujući uzlove. Uzlovi su mogli poslužiti kao dokaz svakome tko se razumije u te stvari. Onaj tko ih je vezao, ma o kome da se radi, mogao je biti samo pomorac, ali nikako ribar sa Sardinije. Polomljenih noktiju i drhtavih prstiju, Chaya ih konačno odveže.
Aryeh je bio slobodan. Chaya se naglo okrene.
- Yoel - rekla je. - Moram k njemu. Sigurno se pita što se događa.
Moram ga spremiti za školu.
On je laganim, pomalo nespretnim pokretom, uzme za ruku i privuče k sebi.
- Yoel je otišao - reče joj. - Odveli su ga. Kidnapirali. Gledala ga je kao da mu ne vjeruje, kao da nikada nije vjerovala ni jednoj njegovoj riječi.
Zatim je vrisnula i nastavila vrištati sve dok je nije privukao sebi, pogladio po kosi i ušutkao. Njena gaje mirnoća još više uznemiravala.
osjećao je da se radi o onoj vrsti smirenosti koja je možda više neće napustiti, čak ni onda kad joj se vrati sin.
Odveo ju je u kupaonicu gdje je najprije njoj oprao i obrisao lice.
Promatrao ju je dok se tuširao, ne znajući što reći ili učiniti. Voda nije donijela nikakvo olakšanje. Sva su nakupljena gorčina i tuga ostale. Osušio se ručnikom. Chaya ga je promatrala nepomično sjedeći na rubu kade.
- Želiš li se tuširati? - upita je. - Pomoći će ti da se bolje osjećaš.
Pred nama je težak dan.
A koliko još ovakvih teških dana moraju prebroditi prije no što im se Yoel vrati? Znao je da je to dugi put. Može trajati tjednima pa i mjesecima. Ponekad ljudi ne mogu platiti. Kad se to dogodi.. Ipak, otmičari su poslovni ljudi, a ne kockari. Dugoročno gledajući mrtav im svjedok vrijedi koliko i onaj živi,
jer će kod sljedeće otmice pogođena obitelj učiniti sve da plati što brže. Aryeh osjeti oštru bol, duboko u srcu. Znao je koliko ima novaca, a znao je i da zločinci ne znaju koliko je to malo. Zahtijevat će više nego što bude mogao dati i njegov će sin umrijeti.
Vratili su se u spavaću sobu i presvuku se. Gledao je Chayu dok se presvlačila, i zaprepašteno pomislio koliko se promijenila - a radilo se o satima. Još jučer visoka, uspravna žena puna života; a sada pogrbljena, opuštenih grudi, obješene kose, zaobljenih ramena. Čak joj je i koža poprimila sivu boju. Sebe nije ni pokušavao pogledati u ogledalu.
Netko pokuca na vrata. Pojavila se Maria Deiana s poslužavnikom, velikim loncem crne kave i tri velike čaše aquavite, lokalne aromatične verzije grappe (rakije).
- Zvala sam dr. Talanasa - rekla je. - Doći će čim bude mogao. I otac Cavia. Nadam se da nećete zamjeriti. Znam da niste katolici, ali on zna kako pomoći u ovakvim slučajevima, a zna i šutjeti.
Ništa nisu rekli. uopće nije bilo važno tko će doći. Aryeh u jednom gutljaju ispije svoju aquavitu i prijeđe na caffe ristretto (jaka crna kava). Nakon druge šalice ustane i krene do telefona, na drugi kraj sobe. Najbolje je s ovim završiti. Podigne slušalicu i okrene broj.
- Cento tredici. Desidera? (Sto trinaest. Izvolite?-La polizia, perjavore. (Policiju, molim vas.)
- Si. Che numero ha? (Da, koji je vaš broj?) U tom trenutku netko spusti ruku na telefon i prekine vezu. Bila je to Maria.
- Scusi, signore, scusi. (Izvinite, gospodine.) Bila bi velika greška telefonirati policiji. Niste valjda zaboravili?
Stvarno. Kako je mogao biti tako glup? Policija je bila zadnja koju bi želio angažirati. Talijanski parlament je 1991. godine izglasao novi antisequestro zakon s namjerom da stavi pod kontrolu pravu epidemiju otmica koja se širila Italijom. Glavna odredba tog zakona, ujedno i ona koja je izazivala najviše proturječja, bila je ona kojom se državi davala mogućnost da, nakon prijavljivanja otmice, zamrzne sredstva pogođene obitelji. Cijela se zamisao temeljila na pretpostavci da će otmičari, znajući da nitko neće moći platiti, biti prisiljeni smisliti drugi način zarade. Ali, praksa je bila drugačija.
Očajni su se ljudi snalazili i zaobilazili zakon, novac je prelazio iz ruke u ruku, iza leda policije. Ucjene su se nastavljale.
Aryeh spusti slušalicu. - Žao mi je - promrmlja. - Imate pravo.
Nisam razmišljao.
Sjeo je na rub kreveta. Sinulo mu je da se nema kome obratiti za pomoć. Bio je stranac, bez veza i poznanstava. Bio je bez ikakvog utjecaja, bez ikakve moći da nešto pokrene, bez kuma kojega bi mogao nazvati. Mogao je jedino sjediti i čekati da telefon zazvoni.
2. poglavlje
Poziv je uslijedio odmah iza ponoći. Proveli su dan koji se nije dao ni sa čim usporediti. Kao da su odjednom bili odvojeni od čitavog svijeta i od sebe samih, potpuno lišeni svih emocija, osim osjećaja duboke nesreće. Cijelog su dana bili pokraj telefona koji je tvrdoglavo šutio. Aryeh je telefonirao u svoj ured, hineći bolest.
Maria je prenijela Chayinu ispriku zbog otkazivanja partije bridža u Porto Cervu. Dan se otegnuo ispunjen užasom tišine i mučnim osjećajem odsutnosti.
Liječnik je Chayi dao tablete. To je bilo sve što je mogao učiniti.
Ovo mu nije bio prvi ovakav slučaj, a niti posljednji. Ništa nije rekao i pretvarao se da vjeruje u priču o lošim vijestima iz Izraela.
Otišao je nakon dvosmislenog ohrabrenja. Nema sumnje, svoje će sumnje povjeriti svojoj ženi, a ona svom malom krugu prijateljica.
One će reći svojim muževima, a oni će o tome tračati u barovima.
Za nekoliko dana glas o otmici Levinovog sina obići će Costa Smeraldu.
Otac Cayia, mjesni župnik, stigao je odmah nakon odlaska doktora Talanasa. Onizak, domaći čovjek iz Orgosola, bio je dobro upućen u sve poslove barbagianskih razbojnika, bolje nego u potrebe i osjećaje njihovih žrtava. Pokušao je ohrabriti Yoelove roditelje ispraznim frazama predlažući im da dođu na misu u njegovu crkvu, sljedeće nedjelje. Inzistirao je na tome, iako je znao da nisu vjernici. Crkva je univerzalna, a Isus u svom srcu ima mjesta za sve.
Pitali su ima li u Isusovom srcu mjesta za njihovog sina. Naravno, rekao je, Isus ima u svom srcu mjesta za svakoga, čak i za dječakove otmičare. Aryeh ga zamoli da ode.
Maria Deiana je promatrala župnikov odlazak s olakšanjem i tjeskobom. Htjela ga je uključiti, ne toliko radi duhovne utjehe, koliko radi toga da im bude od koristi, kao mogući posrednik.
*****
Otac Cayia je Aryeha podsjećao na djeda Zalmana. Starac je bio litvanski rabin, imao je crnu bradu, nosio crni ogrtač, bio je duboko uronjen u tradiciju. Mitnagid, intelektualac iznad svih emocija. Kao dijete, Aryeh ga se uvijek plašio; sada, promatrajući starog rabina i njegovu borbu da se pomiri sa svijetom koji nikad nije razumijevao, njegov je strah prelazio u sažaljenje.
Aryehov se otac rodio i odrastao u Izraelu. Borio se u ratu 1967.
godine, a kratko nakon toga otvorio je francuski restoran u Tel Avivu. Hrana je bila kosher1 u onoj mjeri u kojoj je Aryehova majka Francuskinja bila Židovka. Što se starca tiče, to je bilo nevažno.
Htio je da njegov sin studira Toru i Talmud i da slijedi Shulhan Arukh poput njega. Umjesto toga vidio je svijet oko sebe kako se mijenja i postaje neprepoznatljiv, ali ne i bolji.
Aryeh je podržavao svoje roditelje u njihovoj liberalnoj vjeri i njihovom povjerenju u sekularnu cionističku državu. Međutim, rat u Libanonu i njegovo osobno ratno iskustvo uzdrmali su u njemu temelje njegovih mladenačkih uvjerenja. Nakon odsluženja vojnog roka 1984. godine, otvara luksuzni hotel u Herzliyyi, kao poslovni partner svog oca i svojih dvaju stričeva. Oženio se Chayom sljedeće godine i neko je vrijeme sve bilo u redu. Bili su to sretni dani. Hotel je izvrsno poslovao pa su planirali proširiti obitelj za godinu-dvije.
Međutim, među njihovim porodicama pojavile su se napetosti.
Chayini su bili sefardski Židovi čija se aliya iz Maroka dogodila u kasnim šezdesetim. Bili su jedna od posljednjih židovskih obitelji koja je napustila tu zemlju. Bili su to desno orijentirani ljudi čije ambicije slabašna liberalna država evropskih cionista nije zadovoljavala, a svoju mržnju prema Arapima nisu ni pokušavali sakriti. Chayin je najstariji brat sve donedavno pripadao elitnoj antiterorističkoj jedinici Savaret Matkal. Bio je umiješan u mnogobrojne upade preko libanonske
1 kosher - prikladan, ispravan. Jelo odabrano i priređeno prema židovskim vjerskim propisima.
granice, kako tijekom invazije, tako i nakon nje. Dvije godine nakon sklapanja braka s Chayom činilo se da nijedan susret između njega r njenog brata nije mogao proteći bez oštrih sukoba i prepiranja u vezi s bilo kojim aspektom izraelske politike.
U vrijeme izbijanja intifade2 1988. godine, Aryehova vjera topila se brže nego ikad. Rabin Meir Kahane je posvuda održavao propovijedi pune mržnje, pozivajući na protjerivanje Arapa iz Svete Zemlje. Aryehov djed se osamio, provodeći dane u samoći svoje sobe, moleći i proučavajući Toru. Nije se nikada upuštao u otvoreno kritiziranje Kahanea, ali je dobro znao, poznavajući mržnju ovakve vrste, kuda ona može odvesti ljude. Istog dana kada se rodio sin Aryehu i Chayi, pokraj bolnice je prošla antiarapska povorka. Bilo je to loše znamenje za Aryeha koji u ostanku više nije vidio nikakvu budućnost. Odveo je ženu i dijete na drugi kraj Mediterana, na Sardiniju. Nije se radilo o slučajnom izboru.
Nekoliko godina ranije, jedan od njegovih prijatelja, Palestinac Abbas al-Khalil, nastanio se na otoku i u Olbiji razvio uspješan posao.
U šezdesetim je godinama Aga Khan, s nekoliko svojih poslovnih prijatelja, kupio jeftino zemlju na sjeveroistočnoj obali Sardinije.
Svojim su ulaganjima to područje, Costa Smeraldu ili Smaragdnu obalu, pretvorili u jedno od najluksuznijih svjetskih ljetovališta.
Aryehov je prijatelj saznao da se u Porto Cervu prodaje hotel.
Aryeh je nekako uspio skupiti dovoljno novaca i investirati u posao, a mjesec dana kasnije u obližnjoj je Arzacheni kupio i kuću.
Abbiamo vostro figlio. - Grub i bezosjećajan ženski glas. -Vaš sin je kod nas. Na sigurnom je i neće mu se ništa dogoditi ako budete postupali prema našim uputama. O vama ovisi kada ćete ga opet vidjeti. Smatrajte ovo malom poslovnom transakcijom. Nešto novca za život svog sina
2 intifada - ustanak palestinskog stanovništva na teritoriju Zapadne obale i Gaze protiv izraelske vlasti i za vlastitu državu, započeo 1987. god.
Glas nije zvučao sardski, Aryeh je u to bio potpuno siguran, iako nije mogao preciznije odrediti naglasak. Prije s juga nego sa sjevera. Možda s Kalabrije.
- Koliko? - upita.
- Ništa što vi ne biste mogli platiti. Četiri milijarde lira. Aryeh osjeti da gubi dah. Kao da je dobio snažan udarac u želudac. Zamalo ispusti slušalicu.
- To je nemoguće - prozbori. - Ja takvo što nemam.
Veza se prekine, a on osta zureći u slušalicu. Dok ju je spuštao ruka mu se tresla. Četiri milijarde lira. Kako je to uvijek radio otkad je došao na otok, pretvori iznos u dolare: pet milijuna. Nije bilo načina da nađe toliki iznos. Niti približno. Imao je 20% udjela u kapitalu hotela Giudichessa Eleonora, ali je poslovnim ugovorom bio obvezan najaviti podizanje uloga nekoliko mjeseci unaprijed. Osim ako nekom posebnom srećom ne uspije održati otmicu svog sina u tajnosti, njegovi će se poslovni partneri pobrinuti da se zakon provede i njegova sredstva zamrznu. Tih je 20% u svakom slučaju bilo znatno niže od tražene svote. Kad bi prodao sve što posjeduje još uvijek bi mu nedostajalo najmanje dvije milijarde lira.
Uvijek je mislio da bande otmičara biraju svoje žrtve uzimajući u obzir sve detalje. Kao što tvrde, bili su poslovni ljudi koji su tako zarađivali za život. Stoga mu se činilo besmisleno da troše vrijeme i novac na neki pothvat koji neće donijeti zaradu. Ovo je pogreška.
Sigurno su ga zamijenili s nekim drugim. Uzeli su njegovo dijete umjesto djeteta nekog drugog čovjeka. Znao je da im to mora dokazati, inače svog sina više neće vidjeti.
Te je noći jako malo spavao. Kraj njega, Chaya je spavala snom drogirane osobe, nemirno se bacajući i prevrćući. On je, pak, satima razmišljao i analizirao svoje financijsko stanje, raščlanjujući sve niti. Pokušavao je razmrsiti sve uzlove, odvagnuti sve rizike, sigurnosti i nesigurnosti. Dan ga je zatekao u radnoj sobi, za pisaćim stolom. Bio je iscrpljen, znojan, okružen proračunima koje je doveo do besmisla.
Telefon se ponovno oglasio u 9 sati, dok su on i Chaya doručkovali.
Isti glas, lišen svih emocija. Na neki je način to što se radilo o ženi, bila otežavajuća okolnost.
- Jeste li imali dovoljno vremena za razmišljanje?
- Slušajte! - Glas mu je podrhtavao. - Griješite. Ja nemam toliko novaca. Toliko nikada nisam imao. Sigurno ste me s nekim zamijenili!
- Mi ne griješimo. Znamo koliko vrijediš.
- To je nemoguće. Razgovarajte s mojim računovođom, direktorom banke, s kim god želite. Sve će vam pokazati. Kada bih sve prodao još uvijek ne bih imao dovoljno. Moramo pregovarati.
Iz ženinog glasa nestade staloženosti.
- Gadite mi se - odbrusila je. - Na kocki je život vašeg sina, a vi mislite samo o tome kako spasiti smrdljivi novac. Morali biste se sramiti.
Prekinula je. Aryeh je sjedio slušajući šumove na liniji, nesposoban da se pomakne. Chaya naiđe i oduzme mu slušalicu. Nježno mu je otvorila lijevu šaku.
- Krvariš - rekla je.
Rukom je tako grčevito stisnuo slušalicu da su mu se nokti zabili u dlan i izazvali krvarenje. Privukao ju je k sebi, čvrsto je držeći, kao branu mislima koje su ga opsjedale. Nije ga ni pokušavala utješiti. U
njoj su bile samo tupost i praznina. Ništa više nije bilo važno. Maria ih je tiho promatrala. Nije im mogla pomoći. Nju nitko nije pitao pati li za nestalim dječakom. Bila je samo sluškinja.
Te su noći ponovno zvali. Ovaj put bio je muškarac, stranac.
Naglasak nije dopuštao pobliža određenja. Govorio je talijanski, gramatički korektno, pomalo pompozno - glasom čovjeka u kasnim pedesetim ili starijeg.
- Gospodine Levin - započne čovjek. Glas je bio blag i razborit, ipak hladan, ležeran i jasan. - Zovem se Bianco. Zamolili su me da razgovaram s vama i pomognem vam riješiti dilemu u kojoj ste se našli. Volio bih da me smatrate prijateljem. Želim vam pomoći, vama i vašem sinu.
Nastala je stanka, zviždanje, kao da se vjetar poigrava žicama.
Aryeh se pitao gdje li su, kako daleko su odveli Yoela. Obično su to bile planine, predio zvan Gennargentu. Tamo bi bilo nemoguće pronaći dječaka, među tisućama špilja i podzemnih skrovišta.
Ponovno se začuje glas muškarca.
- Reći ću vam da je Yoelov život u velikoj opasnosti. Mislim da je bolje da to znate. Nigdje nećemo stići budemo li vam skrivali punu istinu. Ljudi koji ga drže nisu na glasu po svojoj blagosti. Ako uskoro ne dobiju ono što traže, ozlijedit će ga. U to možete biti sigurni. Gadno će ga ozlijediti. A zaključe li da ne možete ili nećete platiti, ubit će ga. Ne radi se o igri. Strašna je stvar kada se tako mali dječak suoči s takvom sudbinom. Već je prestrašen, vjerujte mi. Vidio sam ga. Bojim se da će se teško oporaviti od emocionalnog stresa, čak i ako se sve dobro završi.
Aryeh je slušao boreći se s osjećajima. Bol praćena bijesom sve ga je više obuzimala. Znao je da radi Yoela mora paziti što radi. Način strančevog govora, trijezan i činjeničan, bio je sigurno ispunjen s više mržnje nego ženina hladnoća. Kao da je ispod površine bilo nešto još važnije od novca. Aryeh shvati da Yoel neće biti jedini koji će iz ovoga izaći s ožiljcima. Pred svakim od njih bio je život pun opasnosti, bez obzira na ishod.
- Gospodine Levin - glas je nastavio istim namjerno ugodnim i sladunjavim tonom - ovo vam govorim ne zato da vas prestrašim, već da vam pomognem razumjeti u kakvoj ste delikatnoj situaciji i u kakvoj je opasnosti sreća vašeg sina. Kažete da nemate dovoljno sredstava kojima biste platili traženu otkupninu. Što se mene tiče, ja sam sklon povjerovati vam. Nisu svi Židovi bogati, kao što to neki ljudi misle.
- Moram vam, međutim, reći da ljudi koji drže Yoela ne misle tako.
Kažu da su sve ispitali, da vi imate dovoljno novaca i da ih sada samo zavlačite. Mislim da ste u grdnoj nevolji i da će život vašeg sina biti cijena koju ćete platiti jer niste dovoljno bogati.
Stranac je ponovno zastao. Tišina koja je uslijedila okovala je Aryehovo srce. Kamo sve ovo vodi? Kakve li ga još okrutnosti čekaju?
- Dakle - nastavi čovjek - evo mog rješenja vaših problema. Voljan sam platiti traženi iznos u zamjenu za nešto što vi imate, nešto što njima ništa ne znači, a meni znači jako mnogo.
Aryehu se zavrti u glavi. Tko je ovaj čovjek? Sto bi on uopće mogao tražiti od njega u zamjenu za nekoliko milijardi lira. Dionice u hotelu? Dio njegove buduće zarade?
- Govorite besmislice - reče Aryeh. - Ne posjedujem ništa toliko vrijedno.
- Naprotiv, vidjet ćete da ono što vam imam reći i te kako ima smisla. Želite li da nastavim?
Aryeh je još uvijek nastojao pobliže odrediti naglasak. Nešto mu je govorilo da bi to mogao biti ključ rješenja, bez obzira što se nalazilo u pozadini svega. Mogao je, nažalost, samo nagađati jer nije dovoljno poznavao ni talijanske dijalekte niti način kako pojedini stranci govore talijanski. Bez obzira na sve, ipak je uočio izvjesnu sličnost između naglaska ovog čovjeka i jednog od svojih kolega, rođenog u Bolzanu, u pokrajini Alto Adige u sjeveroistočnom dijelu Italije, na granici s Austrijom. Sjetio se, netko mu je jednom rekao da se tamo više govori njemački nego talijanski.
- Nastavite - odvrati Aryeh. - Slušam vas.
- Ono što želim je vrlo jednostavno. Radi se o dvije stvari. Prva je zajamčena šutnja. O našem dogovoru nećete nikome ništa reći. Ni policiji ni karabinjerima. Naročito ne nekima od vaših prijatelja koji bi se mogli umiješati u moje planove. Druga je jednostavno informacija. Možda ste veća pogodili. Želim znati gdje se sada nalazi bottegaio.
Aryeh je osjetio užasnu bol: neka debela ruka mu je upravo istrgnula pola utrobe. Igrali su se s njim. Mučili ga bez razloga.
- Bottegaio - reče. - Vlasnik dućana, trgovac? Ne razumijem.
- Naprotiv, jako me dobro razumijete. Razmislite o tome. Život vašeg sina za tog trgovca. Ili, recimo to ovako, trgovac za četiri milijarde lira i život vašeg sina.
Aryehova je ruka vidno drhtala. Ovo je bilo gore od noćne more.
- Molim vas, stvarno ne razumijem. Tko je taj trgovac? Na liniji se začuje nejasan zvuk. Veza je bila prekinuta. Aryeh je i dalje stajao, s bezglasnom slušalicom u ruci, okovan znojem i strahom.
Ostao je tako neko vrijeme, činilo se cijelu vječnost. Nije znao što napraviti, kome se obratiti. Bio je poput glumca na filmskom platnu koji je, uslijed kvara na projektoru, ostao zaleđen na platnu u pola scene, nesposoban izvesti najjednostavniji pokret i vratiti slušalicu na njeno mjesto.
Chaya se bešumno pojavi iza njega. Oduzme mu slušalicu i postavi je na mjesto.
- Sto su htjeli? - pitala je. Mogla je osjetiti njegov strah. Bio je to i njen strah, kao i dijete koje su zajedno začeli.
Odmahnuo je glavom. - Ne znam - rekao je. - Stvarno ne znam.
Te ga je noći prvi put pohodila noćna mora, nagovještaj onoga što će doći.
3. poglavlje
Sljedećeg je jutra poštar donio paketić. Bio je otpremljen iz Cagliaria, ali to nije značilo ništa. Njihovi ljudi mogu biti posvuda, po cijelom otoku.
U paketu su se nalazile dvije stvari: sićušna kartonska kutijica i slika. Polaroid snimka u boji na kojoj je bio Yoel na nekoj jednostavnoj pozadini. Dječakovo lice napeto i ukočeno, pogled prazan. Aryeh nije odmah shvatio što se nalazi u kutijici. Ono što je izvadio iz male prozirne omotnice nalikovalo je tankom listiću zamućenog stakla ili plastike, pola centimetra široko i centimetar dugo. Podigne ga prema svjetlu i u isti mah raspozna majušan nokat, istrgnut iz korijena. Ispusti ga jecajući. Pao je na stolicu dršćući.
Sakrio je i sliku i nokat prije nego se u sobi pojavila Chaya. Ova je strašna otmica pokazala svu Chayinu krhkost. Znao je da je mora zaštititi i od same pomisli da bi se Yoelu moglo nešto loše dogoditi.
U nekoliko je zadnjih godina izgubila više članova svoje obitelji koji su umrli nasilnom smrću. U roku od mjesec dana ubijeni su joj brat i bratića. Dvije godine prije, tetak i tetka poginuli su kada je na zbor partije Shas bačena bomba. Nešto prije odlaska na Sardiniju, majka koja je željela otputovati s njima, umrla je od srčanog udara.
Za Chayu bi Yoelova smrt ili ranjavanje bili posljednji udarac od kojeg se ne bi oporavila.
Tog je popodneva Aryeh posjetio svog odvjetnika u Olbiji, Michelea Mannuzzua. Rekao mu je sve. Michele ga je slušao mirno, kimajući s vremena na vrijeme, bez požurivanja ili zapitkivanja. Mannuzzu, sin seljaka, svoj je prosperitet dugovao ljudima poput Aryeha Levina.
Aryeh nije njegov prvi klijent kojemu se dogodila otmica. Neće biti ni posljednji.
- Ti znaš moje poslove, Michele. Znaš da toliko novaca nemam. Što da radim?
- Otiđi na policiju. Ako nemaš dovoljno novca, nije ni važno hoće li ti račun biti blokiran.
- To bi bilo nešto poput smrtne presude za Yoela.
- Ne bi, ako ih policija uspije otkriti. Poslat će ekipu iz odjela za kriminal. Dobri momci. To bi upalilo.
- Ja bih radije pregovarao. Radi sigurnosti. Misliš li da ću uspjeti spustiti cijenu?
Mannuzzu je polako kimao glavom. Za ručak je pojeo veliki tanjur svog omiljenog jela i sada plaća cijenu. Pola mu je mozga bilo u želucu. Pomisli da bi mogao dobiti čir.
- Ovisi. Sigurno će spustiti. Uvijek spuste. Ali, hoće li spustiti toliko da možeš platiti, to je već teže reći. Da budem iskren, ne vjerujem.
- čovjek s kojim sam sinoć razgovarao, Bianco. . Rekao je da bi mogao nešto napraviti. On bi, naime, platio otmičarima, ako mu ja pružim neke informacije. Meni to nema nikakvog smisla.
Mannuzzu zatrese glavom. - Ni meni. - Prstima je gladio tanke brčiće. Među noktima su ostajali komadići hrane. - Reci mi što je točno rekao.
Aryeh mu ispriča sve što se dogodilo.
- Rekao si da se čovjek raspitivao gdje bi mogao naći nekoga koga zovu Bottegaio! - upita Mannuzzu.
- Ne znam. Rekao je samo bottegaio, ili tako nekako.
- A ti ne znaš tko bi mogao biti taj trgovac.
Aryeh niječno zatrese glavom. - Neka pogreška - odvrati. -To je neka pogreška. Ja o tome ništa ne znam.
- Razumijem.
Mali notaio (pisarčić) pogladi obraze. Izgledao je zamišljeno kao da mu to ime nije bilo nepoznato.
- Aryeh - obrati mu se. - Mislim da si u velikoj nevolji. Ja ću učiniti što mogu, istina, ako me prihvate kao tvog posrednika. Sastat ću se s tim čovjekom, s tim Biancom i pokušati ga uvjeriti. Trebat će ti preslike svih bankovnih računa, investicija, hipoteka. Učinit ću sve što mogu da ih uvjerim da je to tvoje stvarno stanje.
- Ali trebat će mi više podataka o tom trgovcu. Izgleda mi da bi sve to mogla biti neka strašna zabuna. Ako to uspijem dokazati, tvom se sinu neće ništa dogoditi. U to sam siguran. Postoje pravila igre.
Na odlasku Aryeh se okrene prema odvjetniku. - Michele, što znači onaj nokat?
Mannuzzu proguta slinu koja je imala gorak ukus. Vani se spremala oluja.
- Ništa - reče. - To ne znači ništa. Samo fizički dokaz da je tvoj sin kod njih.
* * *
Mannuzzu se te večeri javio na telefon. Bio je ponovno onaj čovjek, Bianco. Mannuzu se predstavio i objasnio da želi razgovarati o problemima svog klijenta. Bianco ga je saslušao i pristao dogovoriti sastanak.
- Nema puno vremena - rekao je. -To se mora brzo završiti. Inače će mali nastradati.
- Bolje je da mu se ništa ne dogodi - reče Mannuzzu. - Bez nasilja ćete prije dobiti ono što tražite.
Bianco spusti slušalicu.
Mannuzzu se okrene Aryehu: - Nijemac - reče. - Naš prijatelj Bianco je Nijemac.
Drugo je jutro donijelo novi paket. U njemu je bio dječji prst bez nokta. Mannuzzu je stigao pola sata kasnije i našao svog klijenta kako drhti u radnoj sobi, potpuno bijel u licu. Prst je bio na stolu.
Odrezani kraj još je krvario, omotan vatom. Odvjetnik pošalje po Mariu i zamoli je da sićušni prstić odnese u njegov automobil.
- Možda nije pravi - rekao je. - Često se koriste leševima, tijelom nekog djeteta nastradalog u prometnoj nesreći. To te plaši, znam, ali oni na račun toga dobivaju blažu kaznu, ako ih uhvate. Pokušaj se smiriti.
- Ne drže tvog sina. Ne proživljavaš ti sve ovo.
- Shvaćam, ali ne smiješ izgubiti iz vida činjenicu da se radi o razumnim ljudima. Postoje pravila igre i oni ih se pridržavaju. Ako izgubiš glavu i pokušaš prekršiti ta pravila, tada će Yoel stvarno nastradati. Moraš mi dopustiti da te vodim. Potaknut ću to pitanje kad se sastanem s njima.
- Kada će to biti?
- Uskoro. Vjerojatno danas popodne. Ako im je stvarno stalo da se ovo okonča, kao što izgleda, dogovorit će hitan sastanak.
Maria se vratila. - Signora - rekla je. - Uzrujala se. Misli da je dječak mrtav.
- Niste valjda. . ?
Ženica ljutito odmahne glavom. - Ništa ne zna. Ništa joj nisam pokazala. Prestrašila bi se kad bi saznala o kakvim se životinjama radi. Oni nisu odavde, sa Sardinije. Kunem vam se. Naši ljudi takve stvari ne rade. Prije mnogo godina poznavala sam čovjeka imenom Grazianeddu. On takve stvari ne bi nikada napravio. On je bio bandito d'onore kralj Supramontea. Ono što je činio, činio je za svoj narod, nikada za sebe. Nikada nije naudio nevinima. Ali ovi stranci, kod njih nema časti, nema codice, nema hrabrosti. Samo pohlepa.
- Hvala Maria. Recite mojoj supruzi da ću uskoro doći. Zamolio sam dr. Talanasa da je opet posjeti.
Kada je Maria otišla, Aryeh se okrene Mannuzzuu. - Misliš da nešto zna? Izgleda posve sigurna da otmičari nisu sa Sardinije.
Mannuzzu zatrese glavom. - Ona se prisjeća Grazianeddua -
Graziana Mesine. Ti možda nisi čuo za njega. On je bio legenda šezdesetih godina. Junak svoje generacije. Prije nekoliko godina pustili su ga iz zatvora. Oggi je o njemu objavljivao priče u nastavcima. O njemu su se pjevale pjesme, izmišljali novi plesni koraci. Častan razbojnik koji je otimao od bogatih za siromahe. Ako hoćeš cijelu istinu, bio je i ubojica i otmičar.
Ali, vjerojatno je također istina da dijete ne bi povrijedio. Kažu da su latitanti iz Calabrije bili prvi koji su sakatili svoje žrtve. Rezali su im uši. Ali djecu, to je bilo dosta kasnije.
Aryeh se sjeti glasa na telefonu. Ženskog glasa. Kalabrijka, možda?
Mannuzzu je bio na dobrom putu.
U tom trenutku zazvoni telefon. Mannuzzu ga pusti da zazvoni i drugi put i podigne slušalicu.
- Pronto.
Govorio je par minuta. Spuštajući slušalicu reče Aryehu: - Žele da se nađemo večeras.
- Gdje?
Odvjetnik zatrese glavom. - To ti ne mogu reći. Već i ja sam im smetnja.
Ako se još netko umiješa, ako me netko bude slijedio, budu li osjetili i najmanju nesigurnost, ubit će dijete. Razumiješ li me?
Aryeh kimne glavom.
- Spremi mi sve papire do pet sati. Nemoj ništa zatajiti. Ne znamo što su do sada vidjeli.
- Kada ćeš znati?
- Stupit ću s tobom u vezu u pola noći ili kasnije, čim budem mogao.
Ostani ovdje. Pazi na ženu. Ne brini, izvući ću ti sina. Obećavam.
Odvjetnik zastane na vratima: - Siguran si da ništa ne znaš o tom trgovcu? Možda je Židov, netko koga si upoznao u sinagogi?
Aryeh zatrese glavom. - Nikog takvog ne poznajem. Kunem se. Zar misliš da bih riskirao Yoelov život da ga poznajem?
Ponoć je došla i prošla. Mannuzzu se nije javljao. Sjedio je sam u radnoj sobi. Drhtao je, nemoćan da se odvoji od telefona. Chaya je došla po njega u tri sata.
- Pođi u krevet, Aryeh. Sada neće zvati. Odspavaj malo. Doći će on ujutro.
- Ne mogu spavati.
- Pokušaj. Ovakav mi ne možeš pomoći. Moraš ostati jak.
- Bojim se, Chaya.
Uzela ga je za ruku. - Da - šapnula je. - Dođi u krevet.
Toga se jutra Mannuzzu nije pojavio. Aryeh se užasno osjećao.
Čekao je do devet sati. Pošto se notaio ni tada nije pojavio, pozove njegov ured. Sekretarica ga obavijesti da Mannuzzu nije uopće dolazio. Aryeh potraži odvjetnikov kućni broj i nazove tamo. Javila se njegova žena.
- Michelea nema. Izašao je sinoć u sedam sati. Po njega je došao neki auto. Rekao je da se radi o nekom klijentu, poslovno. Još se nije vratio. Sigurno se dogodila neka nesreća.
- Ne brinite. Doći će on. Nije bilo nikakve nesreće. Sve je u redu.
- Znate li vi kamo je otišao?
- Ne, ali sam siguran da je s njim sve u redu. Pametan je on čovjek.
Bit će sve u redu.
S olakšanjem poklopi slušalicu. Želio je izbjeći daljnje ispitivanje.
Trenutak nakon toga zazvoni telefon. Ovoga puta ženski glas.
- Levine? Rekli smo ti da se ne zajebavaš s nama. Mi se ne igramo.
Drugi ćeš nam put reći sve što znaš ili više nećeš vidjeti sina.
Prekinula je vezu. U Aryehu su se miješali osjećaji bijesa i poraza.
Što žele od njega? Što su napravili Micheleu Mannuzzuu?
Začuo je zvuk motocikla: u početku iz velike blizine - prolazio je tik uz kuću, a zatim nešto udaljeniji - odlazio je. Aryeh je u zadnji čas istrčao na vrata. Uspio je vidjeti stražnji dio motocikla koji se udaljavao. Vozač je bio obučen u crno kožno odijelo.
Na pragu je ležao još jedan paket. Aryeh ga podigne drhtavim rukama. Sam bog zna što se u njemu nalazi. Odnio ga je ravno u radnu sobu. Zaključao se.
Bila je to pošiljka bez maraka. Umotana istim papirom kao i one prijašnje. Ispala je fotografija. Još jedan polaroid. Slika Michelea Mannuzzua - njegove glave i ramena. Pozadina je podsjećala na drvo premazano zelenom bojom koja se ljuštila. Grlo mu je bilo prerezano od jednog do drugog kraja. Prsa i ramena dobro natopljena krvlju. Aryeh ispusti sliku i ona padne na pod.
Dosta dugo nakon toga, nije bio siguran je li u međuvremenu spavao ili bio budan, otvorio je i kartonsku kutiju koja je stigla sa slikom.
Ispod sloja vate slijepljene krvlju našao je uho. Nije pripadalo Mannuzzuu. Radilo se o dječjem uhu. I to ne uhu nekog mrtvog djeteta ukradenom iz seoske mrtvačnice. Malena, uska usna resica pripadala je njegovom sinu. Znao je to nepogrešivo.
Toga je popodneva iz bara u Porto Cervu Aryeh Levin nekome telefonirao. Nije imao izbora. Nije bilo nikog drugog kome bi se mogao obratiti.
- Centosettanta. Centralino internazionale. Desidera? (Jedan sedam nula. Međunarodna. Izvolite?)
- Molim vas. Želim privatno razgovarati.
- Da. Molim vas recite mi ime?
- Abuhatseira. Yosef Abuhatseira. Ponovit ću vam, slovo po slovo.
Polako je zapisivala ime i pročitala ga još jedanput.
- Gdje treba zvati, molim vas?
- U Izrael - reče Aryeh. Grad se zove Qiryat Arba, nalazi se u Samariji.
- Žao mi je, ja. .
- Naći ćete ga pod: »Okupirana područja« - reče on.
Kad je spustio slušalicu, ruka mu se tresla. Napusti bar i izađe na ulicu. Nebo iznad grada poprimalo je boju hibiskusa. Kao da se časka nekog golemog cvijeta otvarala u posljednji, tužni trenutak, prije smrkavanja. Aryeh uzdahne. Njegovo je srce i dalje snažno tuklo, a razgovor odzvanjao u ušima.
Da se nije radilo o Yoelu, ništa ga ne bi natjeralo da telefonira.
Abuhatseira je bio Chayin brat, onaj s kojim je Aryeh bio u sukobu od samog početka. Aryeh je bio mirovnjak, pristalica pokreta »Mir sada« i iskreno vjerovao u mogućnost integracije između Židova i Arapa. Yosef je, naprotiv, poput većine orijentalnih Židova bio desno orijentiran, pristalica teorije »Arapi van, Izrael Židovima«.
Borio se u udarnim jedinicama za specijalne zadatke u Libanonu, a i drugdje. Odnedavno živi u Qiryat Arbi - kontroverznom naselju usred Okupiranih područja.
Odnosi medu njima nikad nisu bili laki. Veliki je broj porodičnih okupljanja završavao vikanjem i glasnim zatvaranjem vrata. Aryeh se nije volio ni prisjećati koliko je puta Chaya došla u krevet crvenih očiju i uzrujana, rastrgana između muža i brata kojeg je voljela. Yoel je bio zbunjen netrpeljivošću koja je vladala između njegovog oca i ujaka. Ako je jedan bio nježan, razuman i dobar, drugi je u dječakovim očima bio heroj, stari ratnik pun ožiljaka, šutljiv i hrabar - netko s kime se možeš praviti važan u školi.
Aryeh otiđe do auta i sklizne na sjedalo vozača. Bez obzira na sve svoje principe i osjećaje, shvatio je da im više ne može dopustiti da ovo rade i dalje. I on odjednom poželi da njegov šurjak zaista bude pravi heroj, onakav kakvim ga je Yoel i zamišljao.
4. poglavlje
Alisardin let iz Rima stigao je u zračnu luku Olbia po vjetrovitom vremenu i praćen slabom kišom. Bilo je nešto iza 11 sati prijepodne.
Točno 21 sat nakon telefonskog poziva Aryeha Levina, a jedan i pol dan nakon ubojstva Michelea Mannuzzua.
Aryeh je pratio pogledom slijetanje malog aviona. Njegova su svjetla postala vidljiva čim je rastjerao oblačni pokrov i dodirnuo zemlju, praćen mlazom blatnjave vode. osjećao se istrošenim, poput čovjeka kojeg je napustila svaka nada. Trebalo je samo nekoliko dana pa da postane ništica, brojka, tek umoran čovjek koji čeka avion. Njegova je žena ostala kod kuće, u krevetu, buljeći u zid.
Potraga za Micheleom Mannuzzuom nije prestajala. Karabinjeri su već danima bezuspješno pretraživali planinsko područje. Aryeh je spalio fotografiju mrtvog čovjeka ne govoreći nikome ništa, čak ni njegovoj ženi. osjećao je sažaljenje ali učiniti nije mogao ništa: u pitanju je bio život njegovog sina. Nije želio da policija dovede slučaj Mannuzzu s njim u vezu i da poène istraživati Yoelovu otmicu. To bi tek bila prava nesreća. Sada, kada je odlučio što učiniti, ostat će pri svojoj odluci.
Avion se polako zaustavio, klizeći po pisti. Ubrzo su dogurali stepenice i postavili ih na vrata letjelice. Aryeh se udaljio od prozora i pridružio grupi koja je dolje čekala rođake i prijatelje.
Sve je proteklo relativno brzo: nije bilo nikakve provjere putovnica.
Bez obzira na sve razlike u običajima i jeziku, Sardinija je ipak bila dio Italije.
Dan prije posjetila su ga dva policajca iz Questure u Olbiji. Proširio se glas da je Aryehov sin otet. Može li im to zaista potvrditi? -
pitali su. Rekao im je da je Yoel u Izraelu, u posjeti svojoj rodbini. Koliko će ostati? Odgovorio je da se u Izraelu održava vjerski festival, Hanuka, blagdan svjetla. Yoel će dane festivala provesti u Haifi. Proslava je tamo znatno bogatija od ove u Sardiniji. Aryeh im je ispričao sve o tome koliko Yoel voli Hanuku.
Smijao se. Bila je to maska koja je skrivala potpuno slomljena čovjeka, zapravo komadiće njegove duše, koja je znala koliko se Yoel zaista veselio ovim proslavama.
Policajci se nisu dugo zadržali. Aryeh je bio siguran da mu ne vjeruju i bojao se da bi se mogli ponovno vratiti, i to vrlo brzo.
čovjek kojega je čekao ude posljednji u prostoriju za prijem putnika. I da se nisu nikada ranije sreli, Aryeh bi ga prepoznao na prvi pogled. Bilo je to zbog nečega u njegovom izgledu. čovjek jednostavno nije mogao pogriješiti. Da su ga pitali, Aryeh ne bi znao reći što je to što je tog čovjeka izdvajalo od ostalih putnika.
Yosef prođe kroz vrata i uputi se ravno k njemu. Drugi putnici bili su zauzeti pozdravljanjem ili su jednostavno čekali svoju prtljagu.
Zagrlili su se bez oklijevanja. Stare su se nesuglasice povukle čekajući pogodnije vrijeme. Grleći ga, Aryeh osjeti onaj poseban, ničim zamjenjiv miris Izraela. Miris koji je nemoguće definirati, miris mora i pustinje.
- Shalom, Aryeh.
- Shalom, Yosef. Drago mi je da si stigao. Odmaknuše se malo da se bolje pogledaju. Posljednji su se
put vidjeli prije četiri ili više godina, a i tada su se, kao i uvijek, prepirali. Ni previše visok, ni previše zgodan, dosta slabo obučen, Yosef Abuhatseira nije bio idealan predstavnik izraelskog muškarca, privlačno opaljenog suncem. Ipak, na ulici njegovo prisustvo nije moglo proći neopaženo. Iznad svega njegove oči, njihova dubina. Velike oči, crne poput zrelog ploda masline, koje su sve upijale u sebe i svega bile svjesne. Zatim usta, čvrsto oblikovana i napeta, svakog trena spremna na smiješak ili provalu smijeha. Kao da je sva energija njegovog lica bila skupljena oko tih usnica.
Da, pomisli Aryeh, učinio sam pravu stvar pozvavši ga da dođe. Sada je prvi put, nakon svih tih proteklih dana, povjerovao da mu sin može biti spašen.
Aryeh krene da mu uzme torbu, ali je Yosef podigne i prebaci preko ramena, bez riječi.
- Zar nemaš kovčeg?
Yosef zatrese glavom: - To je sve što trebam. Za ostalo ću se ovdje pobrinuti.
Uputili su se prema izlazu. Aryeh je nervozno pogledavao, sad lijevo sad desno. Bojao se da ih prate; ili policija ili netko od otmičara.
- Sve je u redu - reče mu Yosef. - Nitko nas ne prati, budi bez brige.
- Kako znaš?
Yosef slegne ramenima. - Vjeruj mi, znam.
Kraj vrata prošli su pokraj triju plakata sa raspisanim tjeralicama.
Postavila ih je Questura. Aryehov pogled zadrža se na jednom od njih.
RICERCATO
BAUDO, PINO, fu Pasquale, nato ad Orgosolo (Nuoro) il 4. 5. 71. ivi residente. Colpito da plurilimi mandati di cattureper sequestro di persona a scopo di estorsione -omicidio aggravato - tentato omicidio aggravato - evasione aggravate da Carceri Giudiziarie ove espiava residua pena di ANNI 42 di reclusione TAGLIA VENTI MILIONI che il Ministero dell'Interno corrispondera a chiunque ne agevolera la CATTURA
(Baudo Pino, pokojnog Pasqualea, rođen u Orgosolu - Nuoro, 4. 5. 71.
Traži se na temelju mnogih naloga za uhićenje, zbog otmica i ucjena, teškog umorstva, pokušaja umorstva i bijega iz zatvora gdje je izdržavao zatvorsku kaznu od 42 godine.
Ministarstvo unutarnjih poslova će svakome tko pomogne njegovo uhićenje dati nagradu od 20 milijuna lira).
Aryeh nije mogao odvojiti pogled od lica na posteru: sitne stisnute oči, debele usnice, neuredna kosa. Uobičajene crte lica ovdašnjih pastira. Mogao je imati oko 25 godina. Teško je bilo zamisliti da je izvršitelj »teškog umorstva«.
Yosef ga uzme za ruku i odvuče od plakata. - To nije taj - reče mu blago.
- Nije on oteo Yoela.
- Kako znaš?
Yosef se osvrne i još jednom pogleda plakat. - Pa, vidiš, ti poznaješ
hotele, a ja ljude poput njega.
Čim su napustili zračnu luku, Yosef se okrene svom šurjaku. - Koliko vremena imamo? Aryeh se žacnu. Bilo je to pravo pitanje. Proteklu je noć skoro jedan i pol sat pokušavao nagovoriti Bianca da mu produži već ugovoreni rok. Da bi dobio na vremenu, pretvarao se da razumije što se misli pod il bottegaio rekavši da nije u mogućnosti odmah pribaviti informaciju koju je Bianco tražio. Konačno je dogovoreno da mu daju rok od 48 sati, nakon čega će Yoel biti ubijen. To je bilo sve. Bez daljnjih odlaganja, bez daljnje igre oko dobivanja na vremenu.
- Znači, imam vremena do sutra navečer - reče Yosef. - To nije mnogo. Moram pronaći mjesto gdje se otmičari skrivaju i procijeniti koliko su jaki. Bez toga ne mogu ni pomisliti da izvučem Yoela.
- Možeš nastupiti kao moj posrednik - predloži mu Aryeh. Yosef zatrese glavom. - Jedino kao posljednje rješenje, ako ništa drugo ne uspije. Time bismo izgubili faktor iznenađenja, jer bi, u tom slučaju, oni dogovorili sastanak i to na mjestu udaljenom od skrovišta gdje drže Yoela. To je preveliki rizik. -Nakon kratke pauze nastavi: - Kažeš da su ubili čovjeka kojeg si poslao, tog odvjetnika.
Aryeh kimne glavom. Slika Mannuzzua s prerezanim grlom nije ga napuštala.
- Znaš li zašto su ga ubili?
- Bianco je izjavio da se Mannuzzu pravio prepametan, da je i on želio svoj dio kolača.
- To i nije nešto neobično u takvim situacijama.
- Slažem se, ali mislim daje Mannuzzu dao naslutiti da zna o čemu se radi. Bianco mi je rekao samo ovo: ako išta kažem nekom drugom, Yoel će ispaštati.
Vozili su na sjever, pored Olbije, cestom prema Arzacheni. S
vremena na vrijeme, Aryeh bi provjeravao preko retrovizora prati li ih netko. Kad su napustili sporednu cestu koja vodi u Pantaleo, Yosef stavi ruku između retrovizora i Aryehovih očiju.
- Uzalud tratiš vrijeme - reče mu. Ako i jesu tamo, neće ti dopustiti da ih vidiš.
- Misliš da nas prate?
Yosef slegne ramenima. - Moramo s time računati. Ako se budu raspitivali o meni, reci im istinu, tj. onoliko istine koliko smiju znati.
Ja sam tvoj šurjak. Ovdje sam na zahtjev moje sestre. Neću se miješati.
Oklijevao je trenutak. Zatim postavi pitanje koje mu je stalno bilo u mislima. Chaya je bila njegova mala sestrica. Uvijek su bili bliski.
- Kako je Chaya?
- Nije baš dobro - odgovori Aryeh. - Ovo je ubija.
- Jesi li joj rekao da dolazim? Aryeh potvrdi. - Očekuje te.
- Zna li zašto sam došao?
- Mislim da ne zna. Rekao sam da želiš biti s nama.
- Dobro je. Bolje da ne zna istinu.
Prošli su kroz Albucciu. Grad je spavao u žaru podnevnog sunca.
Ostavili su ga iza sebe, a pred očima im iskrsnu visoke hridi oko Arzachene. Prometa na cesti skoro i nije bilo. Aryeh spazi svoju vilu kako se pomalja u daljini. Nikada se još, na povratku kući, nije osjećao ovako izgubljen.
Maria je zgotovila ručak. Pripremila je pane carasau - prhke, okrugle kriške kruha, vrlo slične arapskom domaćem kruhu, pečenu janjetinu, rajčice i sir calcagno. Bezvoljno su popili suho Tortoli vino. Yosef je izgledao umorno. Na putu je bio od protekle noći, skoro od samog trenutka kada je primio telefonski poziv. Aryeh ga nije pamtio ovako zamišljenog.
Nakon raspremanja stola, Aryeh pozove Mariu u blagovaonicu.
- Kako je Chaya? - upita je.
- Danas je nešto bolje, čini mi se. Čas plače, čas mirno sjedi i čeka.
Uvijek čeka. Ponekad i zaspe, ali ne bez pilula. Nije to zdravi san.
- Jeste li joj išta rekli?
Maria zatrese glavom. - Ništa, sigiiore. Ona vjeruje da će se otkupnina ubrzo platiti i da će joj se sin uskoro vratiti, netaknut.
Vidio je kako grčevito grize usnicu. Više puta ju je zatekao kako kriomice tiho plače u kuhinji.
- Molim vas Maria, kada se probudi, recite joj da je stigao njezin brat, Yosef. Željet će ga vidjeti. To bi je moglo razveseliti. Osim toga, želio bih da sada kažete Yosefu sve što ste jučer rekli meni.
Nemojte se bojati, molim vas. Ovdje je da nam pomogne.
Maria pogleda pridošlicu. Često je susretala ljude poput njega. Bila je to ona vrsta muškaraca čije društvo ne bi nikad preporučila nekoj ženi. To su posebno obilježeni ljudi. Svi takvi koje je Maria do sada poznavala umrli su mladi, nasilnom smrću. Međutim, da nekim slučajem postane opet mlada, znala je da nema toga što za njih ne bi učinila.
Govorila je talijanski. Aryeh je prevodio na hebrejski.
- Moj brat ima jednu livadu u Supramonteu, u Olieni. Prije tri dana bila sam kod njega i razgovarala o svemu. On je moj stariji brat, najstariji živući član moje uže porodice. Rekla sam mu što se dogodilo, koliko mi dječak znači i što proživljava njegova majka.
Saslušao me i obećao da će pokušati saznati što više bude mogao.
On je vrlo cijenjen čovjek. Ljudi mu se rado povjeravaju. Zna steći njihovo povjerenje. Nakon dva dana došao je k meni rekavši da zna gdje skrivaju dječaka. Radi se o teško pristupačnom terenu, u blizini Gennargentua, ali moj brat zna gdje je to. Rekao mi je, signore, da vas je spreman odvesti tamo, ali bez policije, bez karabinjera, bez mobile (pokretnih odreda).
- Bi li odveo mog šurjaka?
Ona još jednom pogleda Yosefa. - Da, odvest će ga - kimne Maria.
5. poglavlje
Nakon Marijinog odlaska, Yosef upita može li se poslužiti telefonom. Zvao je nekoliko puta. Bili su to lokalni pozivi, svi na arapskom. U tome, na kraju krajeva, nije bilo ništa čudno. Mnogi su turisti i poslovni ljudi, koji su pristigli na Costa Smeraldu u doba Aga Khanovih početaka, bili Arapi.
Yosef je, što se samo po sebi razumije, naučio marokansko-arapski u obitelji. Kasnije je svladao palestinski i libanonski dijalekt. Iako nikada nije otvoreno govorio o svom radu u Sayaret Matkalu, Aryeh je sumnjao da su to uglavnom bila ispitivanja osumnjičenih Arapa.
Slušajući ga kako govori arapski sada, kada je to bilo u interesu spašavanja njegovog sina, Aryeh se osjećao pomalo zbunjenim. Sve je bilo tako komplicirano. Najednom je uvidio da sve ovisi o čovjeku kojeg je tako dugo prezirao, štoviše, sve je ovisilo upravo o Yosefovim kvalitetama lovca i ubojice.
Samo pola sata nakon posljednjeg telefonskog razgovora, netko je pozvonio na vrata. Dobro obučen čovjek u poslovnom odijelu, s jednom velikom i drugom nešto manjom torbom za spise, upita za Yosefa. Radilo se o Talijanu s izrazitim napuljskim naglaskom.
Yosef zatvori kapke na prozorima u dnevnoj sobi, upali najjače svjetlo, pa tek onda zamoli posjetitelja da otvori veću torbu. U njoj se nalazio pravi arsenal oružja. Sasvim pri vrhu, rastavljena snajperska puška Hechler i Koch PSG1. Ispod nje, 16 inča dug poluautomat Beretta MP12S, jedan automatski Brovvning pištolj i dovoljno streljiva za sve tri vrste oružja.
Druga je torba sadržavala svu silu raznolikih naprava. Od Simrad dalekozora-teleskopa koji se jednako dobro mogao koristiti i danju i noću, do lovačkih samostrela i strelica.
Nalazila se tu i neka neobična naprava, poput sićušnog metalnog žezla koje je na jednom kraju imalo čvrsti platneni remen. Yosef upravo nju izvadi iz torbe i podigne je smijući se.
- Vi Sardinjani ste vrlo snalažljivi ljudi - obrati se on Aryehu. -
Nikad ne bih ni pomislio da bi se itko ovoga mogao domoći. Ali evo je.
- Što je to?
- To je naprava iz II. svjetskog rata. Upotrebljavale su je specijalne britanske jedinice. Zove se peskett, a služi za borbu prsa o prsa. Pogledaj, drška na ovoj strani može poslužiti za udaranje. - Yosef zatim pritisne dugme na drugoj strani, a iskoči dugi metalni šiljak. - To je odličan bodež. - A ovo -podigao je sićušnu metalnu kuglicu na kraju batine, izvlačeći dugu metalnu uzicu - ovo je garota.
Vratio je sve natrag u torbu i zatvorio.
Aryeha uznemiri zadovoljstvo koje je, kako se činilo, Yosef nalazio u oružju. Promatrao ga je kako barata njime, vidio užitak s kojim ga je dodirivao. Pitao se, sa strahom, kakvo li zadovoljstvo osjeća dok ga upotrebljava. Ali, bio je to čovjek koji je došao spasiti njegovog sina i Aryeh ne reče ništa.
Uvjerivši se da je Yosef zadovoljan, čovjek koji je donio oružje odluči otići. Pružio je Aryehu svežanj ključeva i objasnio mu gdje je vozilo parkirano. Sve ostalo što je Yosef tražio, odjeća i druge stvari, nalazi se u bunkeru automobila.
- A ovo - doda čovjek pružajući mu komadić papira - to je adresa gdje tvoj šurjak može naći prevoditeljicu. Radi se o Izraelki koja na Sardiniji živi nekoliko godina. Tečno govori i talijanski i sardski.
Ženi se može vjerovati. Sam je odabrao pa neće biti nikakvih problema. Recite šurjaku da najprije obračuna s ljudima koji skrivaju dječaka. Tim latitantima (odmetnicima) bit će naređeno da dijete ubiju ako se njihovim poslodavcima nešto dogodi. To je važno. Pobrinite se da to shvati.
Više ništa nije rekao, čak mu ni sreću nije poželio. Za njega je ovo, kao i za otmičare, bio tek posao. Samo što se ovaj put, slučajno, našao na Aryehovoj strani.
Kada je otišao, Aryeh objasni sve što mu je stranac rekao. Yosef je slušao kimajući. Aryeh skicira plan Arzachene i označi gdje će biti auto, a gdje može naći prevoditeljicu. Yosef je pomno promatrao crtež nekoliko minuta. Zatim ga zapali i baci u kamin.
- A sada bih malo odspavao. Je li soba spremna? Aryeh ga otprati.
- Ne brini - reče mu Yosef zatvarajući vrata - s Yoelom će biti sve u redu. Imam dosta vremena. Naći ću ih i obračunati se s njima.
Važno je da me ne očekuju. U ovakvim je slučajevima faktor iznenađenja devet desetina uspjeha. Izvući ćemo ga, obećavam.
- Što ćemo s Biancom? On neće tako lako odustati. Ta mu je informacija jako važna.
Yosef kimne. - Slažem se. Međutim, čim Yoel bude na sigurnom, mi smo u prednosti. Važno je da izvučemo tvoga sina. Nakon toga odlučit ćemo što činiti s našim njemačkim prijateljem.
Aryeh zakorakne i zagrli svog šurjaka, nespretno i smeteno. Yosef mu toplo uzvrati privukavši ga sebi kao da ga želi obratiti i odvesti na pravi put. Ili je, možda, sam Yosef, postavši mu tako blizak po prvi put, i sam poželio biti obraćen?
- Hvala ti - reče Aryeh odstupivši. Lice, na kojem se odražavala zbunjenost, oblije rumenilo.
- Žao mi je što. . Žao mi je što smo morali čekati da nas zbliži ovakva nesreća.
Yosef se nasmiješi. Bio je to umoran i nestrpljiv osmijeh. - Ne brini, opet ćemo se mi sukobiti. Ti si još uvijek golub, a ja sam onaj isti jastreb. To nam je u naravi. Ti si se odlučio na odlazak iz Izraela.
Moj je izbor bio ostanak i obrana zemlje koju nam je Bog darovao.
To će uvijek biti razlog našeg sukoba. Ali, Yoel je dijete moje sestre, a ti si njezin muž. U ovom je trenu samo to važno. Lezi i odspavaj malo. Noćas ću trebati tvoju pomoć.
Ostavši sam, Yosef sjedne na krevet i pokuša sabrati misli, dajući tijelu priliku da se opusti. Prije spavanja čeka ga popodnevna molitva. Ustane i oslobodi svoje misli umora. - O, Gospode -
započne - otvori mi usne i moja će te usta slaviti..
Aryeh je, dolje, bez Boga u srcu i lišen svog djeteta, čuvao torbe bezopasnog izgleda. Trudio se da ne razmišlja ni o čemu.
Kada su se otvorila vrata, Yosef je upravo završio molitvu shmoneh esreh. Ugledao je ženu u dugom frotirskom ogrtaču, razbarušene kose. Crvenih očiju i umornog izgleda, odavala je nekoga tko danima nije pošteno spavao.
- Tko si ti? - upitala je. Govorila je talijanski i Yosef je morao nagađati što je rekla.
- Yosef - odgovori. - Došao sam vratiti Yoela kući. Trenutak ga je pomno promatrala, šuteći i sklanjajući pramen kose s očiju.
- Ti nisi Yosef - rekla je. - Yosef je u Eretz Izraelu.
On joj se približi, raširenih ruku, očiju punih suza. Nikada je nije vidio ovako slomljenu.
- To sam ja, Chaya, tvoj brat Yosef. Jučer sam doputovao iz Tel Aviva, potpuno sam. Nitko drugi iz naše obitelji ništa ne zna. Sve će opet biti u redu, vrlo brzo.
Ona ustuknu i dalje zureći u njega, kao da ono što je rekao nema za nju nikakvog smisla.
Na kraju se okrene i ne govoreći više ništa, izađe iz sobe, zatvarajući vrata. Čuo ju je kako s mukom vuče noge po hodniku i vraća se u svoju sobu. Zapljusne ga osjećaj teškog umora 'i vlastite nedoraslosti ovoj situaciji.
Te je večeri izašao kad se smračilo. Ponio je i oružje. Dobro je pazio da njegov odlazak ostane neprimijećen. Sredili su da se s prevoditeljicom sastane u Nuoru, glavnom provincijskom gradiću, na samoj granici oblasti Barbagia. Stigao je na određeno mjesto nešto prije jedanaest sati. U mislima je još uvijek nosio jasnu sliku svoje sestre, nalik zujanju opasnog insekta u nekoj praznoj sobi. Dobro napravljena skica bez problema ga je dovela na pravu adresu. Bio je to privatni
stan, vjerojatno izabran radi neupadljivosti i relativne skrovitosti same zgrade. Pozvoni i počeka.
Vrata se otvore u trenu. Otvorila ih je mala, tamnokosa žena u ranim tridesetim godinama. Bila je odjevena jednostavno, ali s puno pažnje: crni džemper i hlače. Yosef odmah uoči inteligenciju i čvrstinu u njenim očima, kao i simpatično pućenje usnica. Očekivao je nekog potpuno različitog, neku povučenu knjišku osobu s kojom neće biti lako raditi bude li trebalo izravno pregovarati s otmičarima. Ova će žena, odmah je to osjetio, hladno i prisebno vladati svakom situacijom.
- Vi ste sigurno Yosef Abuhatseira - reče mu ona na hebrejskom. -
Ja sam Maryam, Maryam Shumayyil. Drago mi je.
Ispružila je ruku koju on prihvati. Bilo je to vrlo kratko rukovanje.
osjećao se izdanim. Shumayyil je arapsko prezime. Nitko mu nije rekao da se radi o Arapkinji.
Vidjela je izraz njegovog lica i odmah shvatila o čemu se radi.
- Mislili ste da sam Židovka - reče žena.
On kimne u neprilici. Pokušavao je sam sebe uvjeriti da to nije važno, da će ona jednostavno raditi za njega kao prevoditeljica, da nije riječ o ženidbi. Ali nije koristilo. U njemu se tijekom godina, naročito nakon preseljenja u Qiryat Arbu, razvilo nepovjerenje prema Arapima. Istina, prevoditeljica možda neće igrati glavnu ulogu u onome što je imalo doći, ali morao je biti siguran u njenu lojalnost.
- Nije ništa osobno - reče joj Yosef.
- Vjerujem. - Zastala je gledajući ga uporno. S usana joj nestade onaj prijašnji trag zaigranosti i ugode, kao da je pod jezikom odjednom osjetila neki komadić gorčine. Nešto u njenim očima probudi njegov nemir.
- Bolje bi bilo da uđete - prozbori ona.
Smještaj je bio privremen. To se odmah moglo uočiti. Iznajmljeni, spartanski namješten stančić: nekoliko komada jeftinog pokućstva, televizor, električno kuhalo. Ona tu nije pripadala. Smirena i samouvjerena, kao da se rugala svemu oko sebe. On se iznenadi vidjevši je u tom svjetlu. Bila je lijepa.
Više od toga. Ponos i samopouzdanje njenu su ljepotu oplemenili i pretvorili u nešto znatno postojanije.
- Abuhatseira - reče. Sjela je na jednu od dvije stolice koje su se nalazile u sobi. On zauzme drugu.
- Marokanac? Kimnuo je.
Počela je govoriti arapskim jezikom.
- Vidite - reče ona. - Skoro mi ništa nisu rekli o vama. A, ako sve bude u redu, ne moram više ni znati. Međutim, dosta dugo živim ovdje i poznajem ovdašnje prilike. Činjenica je da, ako i postoji neki drugi prevoditelj, više ga nemate vremena tražiti. Kako izgleda, morat ćete me prihvatiti, osim ako ne mislite nepotrebno riskirati.
- Prevoditelj nije najvažniji - reče on. - Mogu se ja i sam snaći.
- Vraga možete. Pa čak i da dobro govorite talijanski, bili biste izgubljeni.
Yosef slegne ramenima. Želio je jedino ispričati se i otići.
- Odakle ste? - upitala ga je.
- Iz Jeruzalema.
- Tamo živite?
On odmahnu glavom. - Ne. Qiryat Arba. Usnama joj preleti lagani osmijeh.
- A tako. Sada mi je jasnije. Možda imate pravo, možda vam ipak prevoditelj i neće trebati.
Ustala je ne skidajući pogled s njega. Izraz njenog lica nije bilo lako odgonetnuti. Nije to bilo neprijateljstvo. Prije nešto između gorčine i rezigniranosti.
- Ništa mi ne dugujete - nastavi ona. Pokupila je s poda vreću za spavanje i krenula prema vratima.
- Recite prijateljima da ću im vratiti predujam. Već su mi platili.
Sretno, nadam se da ćete pronaći svog nećaka.
Yosef se sjeti Yoela, prestrašenog i bespomoćnog. Molio je za spas.
Nikada ne bi sebi oprostio da nešto krene po zlu. Znao je to.
- Žao mi je - odvrati on. I on se prebacio na arapski, skoro mehanički, ne razmišljajući.
- Ne znam ni riječi talijanski, a kamoli.. - oklijevao je.
- Sardski - reče mu ona. - Preživjet ćete. Domaći ljudi su zaista tolerantni prema strancima. Otvorila je vrata. - Ključ je na stolu.
Zaključajte na odlasku.
- Oni će ga sigurno ubiti - iznenada odgovori Yosef. - Ako ih ne zaustavim, ubit će ga. Ima samo deset godina.
Pitao se ima li ona djece. Jedan je dugi trenutak stajala promatrajući ga, kao da se radi o nekome koga treba ocijeniti.
Osjetio je da ga njen pogled odmjerava i procjenjuje na temelju nekih moralnih vrijednosti koje nije bio u stanju razumjeti.
- U redu - rekla je. - Radi djeteta. - Pustila je da joj torba s ramena sklizne na pod. - Učinit ću to radi djeteta. Recite im to kad se vratite u Qiryat Arbu.
6. poglavlje
Krenuli su prije svitanja u pravcu Supramontea, pješice, poput sjena. Marijin brat Matteo Deiana je sigurno i bez oklijevanja vodio Yosefa po mraku: u ovim je brdima proveo cijeli život, svaku je stazu prošao po suncu i nevremenu, poznavao je svaki kutak, poput tijela vlastite žene. Nisu govorili. Maryam je ostala u Olieni. Tamo bi se Yosef trebao vratiti s dječakom. Ovaj pastir i Yosef prošle su noći rekli sve što treba jedan drugome. Matteo će mu pokazati put do pećine u kojoj su čuvali dječaka. Zatim bi ga na nekom skrivenom mjestu čekao i odveo natrag.
Išli su dolinom Locol, prema podnožja brda, iznad Orgosola.
Razdanjivalo se jako brzo. Poput duhova, na nebu iznad njih, iskrsnuše vrhunci Monte Corassija i Monte Ortua. Umjesto jata zvijezda koje su trenutak ranije ispunjavale nebo, ugledaše nebesku poljanu okićenu srebrom i sedefom. Promatrajući planinski krajolik kako se rada pred njegovim očima, Yosef se sjeti svog vlastitog djetinjstva u Maroku, u planinama Srednjeg Atlasa. S bolnom čežnjom pomisli na davna jutra koja je provodio čuvajući očeva stada, na miris rascvalog planinskog cvijeća, na zvuk ovaca i koza.
Ako se ikada smiri, vratit će se na neko slično mjesto, uzgajati ovce i promatrati rađanje sunca. Kratko su otpočinuli da bi Yosef, umivši se u hladnom gorskom potoku, izgovorio jutarnju molitvu, nakon uobičajenih obrednih postupaka s tefillinom3 i molitvenim šalom. Pastir ga je nezainteresirano promatrao.
3 tefilin - uski, crni remen s kutijicom u kojoj se nalaze izreke iz Biblije napisane na pergamentu. Obično se pri molitvi stavlja oko ruke, može i oko glave.
Matteo se kretao poput mladića. Penjao se stepenastim padinama bez napora, lagano i graciozno kao da ima 20 godina. Bilo je teško odrediti starost ovog čovjeka. Njegova je sestra Maria davno prevalila pedesetu. Između Mattea i nje, njena je majka rodila još
troje djece. Htio je da što brže ostave Orgosolo iza sebe i uđu duboko u makiju, prije nego ih itko opazi. Tamo, u makiji, stranca je lako sakriti; vodit će ga starim utabanim stazama, tragovima vepra i muflona.
Iako se nije kajao zbog ovoga što radi, Matteo je bio svjestan da, izdajući svoje mještane strancu, krši nepisani zakon planine. Na ovaj ga je postupak navelo saznanje da ljudi koji stoje iza ove otmice nisu iz Barbagie. Način na koji su postupali s dječakom bio je dovoljan dokaz. Bio je uvjeren da se radi o grupi oportunističkih anarhista iz uže Italije i organiziranih kriminalaca iz Cagliarija. Oni su se poslužili pastirima da bi dječaka sakrili na sigurno mjesto.
Matteo je mogao razumjeti otmicu ili krađu stoke, onako kako se to radilo po nepisanim pravilima njegovog kraja ili prastarim običajima Anonime. Međutim, ovi su stranci bili okrutni i pohlepni, kadri osakatiti dijete, režući mu prste ili uši, samo da bi ubrzali posao.
Matteo za takve ljude ili njihove pomagače nije imao milosti.
Na obje su se strane sjene polako zgušnjavale i pretvarale u teške vapnenačke izdanke. Danje je svijetlo utjecalo i na boju okolnih stijena. Ona je prelazila sve čudesne nijanse, od zelene, preko sivoplave do srebrne. Na padini, s desne strane, ugledaju grupu osamljenih starih koliba, lokalnog naziva su pinettu, izgrađenih od tisovih trupaca s krovovima obraslim mahovinom.
Mučno su se uspeli na jednu uzvisinu. S njenog vrha, Matteo pokaže svom suputniku skriveni puteljak koji se teško probijao kroz splet trnjine, mirte i grmova vrijesa. Bio je to početak makije, ogromne površine niskog raslinja koja je skrivala generacije bandita i mnogih drugih koji su se morali skrivati pred pravdom. Oba su čovjeka imala oružje skriveno u naprtnjačama. Yosef je bio obučen u staru odjeću koja je pripadala Matteovom sinu Allesandru, a nosio je i lovačku pušku.
Zašli su u šumoviti predio u kojem su snažna i visoka stabla crnike upila većinu svjetlosti. Među srušenim stablima, u skupinama poput malih šumaraka, bljeskala se žutika. Povremeno su nailazili na nagorjele ostatke drveća nastradalog u nekom davnom požaru. Sada su stajali poput spomenika svojim nestalim drugovima.
Dok su prolazili, ptice bi načas utihnule, a zatim bi ohrabrene njihovim odlaskom, ubrzo započele novi poj. Napuštajući ovo šumovito područje, primjete da su dospjeli veoma visoko i da su im lica obasjana suncem.
Znao je da sam ovamo nikada ne bi uspio doći. Djelomice zato što nijedan autsajder ne može sam, bez ičije pomoći, pronaći put do pećine gdje su skrivali dječaka, ali uglavnom radi toga jer u ovoj planini postoji veliki broj pećina, špilja i dubokih provalija na potpuno neočekivanim mjestima. čovjek bi vrlo lako mogao upasti u jednu od njih. Ne bi ga našli mjesecima, možda godinama.
Matteo ga uhvati za ruku i pokaže visoko gore na neki uski prolaz.
- E'un po'piu in la - reče mu. - Piu in ako. II nascondiglio (Tamo je.
Malo više. Skrovište).
Yosef je razumio što je Sardinjanin mislio. Kimnuo mu je. Odsada će se morati pažljivije kretati.
Svako je njegovo buđenje pratila bol. Bila je postojana kao i strašan pritisak kojeg je osjećao na rani, uslijed zavoja kojeg su mu čvrsto stegnuli oko glave. Često je plakao: koliko zbog bolova toliko i zbog straha i usamljenosti koji su ga okruživali od trenutka kad su ovi ljudi došli po njega. Davali su mu i tablete. Bol bi malo popustila, ali strah i samoća su ostajali.
Sjećao se očevog glasa. Glasno ga je dozivao dok su ga vezanog vukli po stepeništu. - Ne brini Yoel, izvući ću te. Naći ću te ja. - Ali, dani su prolazili, a otac još nije stigao. Majka mu je najviše nedostajala. Zvao ju je noću i plakao, tiho, da ga ne čuju i ne tuku.
Mogu mu odrezati i drugo uho, posjeći sve prste, ne bi mario ako će se vratiti k njoj.
Znao je što se dogodilo. Odmah je zaključio. Razbojnici su ga oteli i drže ga radi otkupnine. O tim se stvarima dosta pričalo u školi, ali tiho i potajno, da ih učitelji ne čuju. Svi su čuli za otmice, za bande koje otimaju djecu i drže ih dok im se ne plati.
U Porto Cervu se takva stvar prošle godine dogodila jednoj djevojčici, a prije nekoliko godina jednom dječaku iz njegove škole, arapskom dječaku čiji su roditelji bili dobri prijatelji Age Khana.
Jedan od njegovih prijatelja iz škole, također Židov, Yigal, pričao mu je o mjerama sigurnosti koje njegov otac poduzima da ga zaštiti.
Po Yigala je svaki dan dolazio vozač u Mercedesu, dok na plaži ili u šetnji nikada nije bio bez čuvara. Ali, Yigalovi su roditelji bogati, bogatiji od njegovih. Oni bi mogli otmičarima platiti sve što traže.
Yoel je strepio da njegov otac neće biti stanju sakupiti onoliko novaca koliko otmičari traže i da će ga oni radi toga ubiti.
Držali su ga u potpunom mraku, skoro cijelo vrijeme, na dnu male pećine. Pećina je zaudarala na ustajalu hranu i koze. Yoel je pretpostavljao da u njoj zimi drže životinje i da služi kao zaklon pastirima. S njim su u pećini bila još četiri muškarca, svi Sardinjani, pastiri. Prema njemu su se odnosili kao da se radi o životinji.
Međutim, oni mu nisu odrezali ni prst ni uho. To je učinila ona žena.
Nikad nikome nije vidio lice. Cijelo su vrijeme imali maske, ili barem onda kad su bili u njegovoj blizini. Tijekom dana pastiri bi odlazili i vraćali se, a noć bi provodili u pećini. Stražu su uvijek čuvala barem dvojica. Ponekad su ga dolazili vidjeti i ostali, tj. ona žena i dva muškarca koji su ga odveli od kuće. Žena mu je rekla da će ga opet morati povrijediti, ako mu otac uskoro ne plati otkupninu. Rekla je, također, da će uskoro doći s video kamerom. Snimat će ga, a on će morati moliti oca da plati i reći mu što će mu učiniti ako ne dobiju novac.
Yosef makne granu i usmjeri svoj teleskop na ulaz pećine. Na ovom je mjestu, točno nasuprot skrovišta, proveo cijelu noć, stražareći i spavajući. Matteo je otišao za svojim poslom, u lov. Ostavio mu je nešto hrane i vode. Rekao je da se vraća iste večeri.
Jutro je proteklo u pomnom promatranju pećine i okolnog terena.
Otkrio je da se, radi o četvorici stražara i da svaki od njih ima lovačku pušku od koje se ne odvaja. Jedan je upravo izašao van.
Oružje mu je visilo preko ramena. Uputio se prema mjestu koje im je, kako je Yosef zaključio, služilo kao latrina, poljski zahod.
Dječaka nisu izvodili, ali je, nešto ranije, Yosef primjetio da jedan od njih iznosi iz pećine pokrivenu kantu. Nije bilo tragova paljenja vatre, ni unutra ni vani. Pastiri su radije jeli hladnu hranu, nego da vatrom privuku pažnju na sebe.
Nije bio siguran kakav će biti njegov sljedeći potez, ali je znao da ono što odluči mora napraviti odmah. Ako sada krene, imat će velike šanse iznenaditi pastire i spasiti dječaka. To je i bio njegov zadatak. Međutim, slika sestre nije ga napuštala. Njihov posljednji susret, kada je vidio ženu poremećenog uma koja ga nije mogla prepoznati, usadio je u njega duboku potrebu za osvetom. Sada želi poslati jasnu poruku svima onima koji planiraju kidnapiranje židovske djece. A to znači da mora uhvatiti organizatore, ili ovdje ili, ako to bude moguće, u njihovoj vlastitoj bazi.
Najprije mora saznati na koji način Bianco uspostavlja vezu s ljudima u pećini. Postoje dva načina: ili jedan od pastira svaki dan pješaci do obližnjeg naselja da bi telefonirao, ili su povezani radiostanicom. Yosef bi se mogao kladiti da se radi o radiostanici.
Eventualna bi telefonska veza bila vrlo nespretno rješenje. S jedne strane lako uočljiva, a s druge strane potpuno beskorisna u slučaju opasnosti.
To znači da, pošto pastire mora najprije eliminirati, to mora učiniti odmah i najvećom mogućom brzinom. Naime, bila bi dovoljna samo jedna riječ preko radija, da Bianco i ostali nestanu. Dao bi sve da sazna kada obavljaju dnevni kontrolni razgovor. Vjerojatno odmah ujutro. Ako su to danas već učinili, ne preostaje mu ništa drugo nego da ovdje provede bar još jednu noć, ne bi li eventualno dočekao glavnu grupu.
Isključio je dalekozor i povukao zaštitne poklopce. Odlučio je.
Sada je vrijeme da se dječak izvuče.
Put do latrine bijaše sklizak i njime se opasno približio ulazu u pećinu. Ali Yosef je vrlo pažljivo birao pravac svog kretanja te je, uglavnom, bio dobro skriven gustim niskim raslinjem. Ponekad je i puzao četveronoške, poput zvijeri koja vreba svoj plijen. Bio je usredotočen na samo dvije stvari: tišinu i skrovitost. Najbolje bi bilo sve obaviti bešumno, u potpunoj tišini.
Kružio je naokolo sve dok nije zašao iza latrine, dobro skriven od svih pogleda. Ispred njega, njegova je meta bila kao na dlanu: bio je to jedan od pastira koji je izašao iz pećine. čovjek se odmarao, sjedio na balvanu i pušio. Puška je ležala na zemlji, pokraj njega.
Yosef izvadipeskett4 iz kesice koju je nosio ovijenu oko vrata i polako izvuče dugu garotu. Bila je dobro nauljena i izvrsne kvalitete. Kretao se bešumno. čovjek je bio samo nekoliko metara ispred njega. Pjevušio je neku popularnu ljubavnu pjesmicu. Yosef se potpuno isključi. Pjesmicu nije ni čuo.
Zadnjih je nekoliko metara prošao poput sjene. Sada je bila najvažnija brzina. O njoj je sve ovisilo. Život dječaka, njegov vlastiti život, čast i sreća njegove porodice. Samilosti nije bilo mjesta: ona bi ga usporila, zadržala mu ruku. Bila bi to propast za sve: njega, Chayu i dječaka. Bio je tako blizu čovjeka da ga je mogao dodirnuti i u tom trenutku shvati je da je pastir osjetio njegovo prisustvo. Prestao je pjevati i Počeo se osvrtati. Yosef podigne garotu, zaljulja je i prebaci mu omču preko glave, oko vrata. Zatim je povuče, hitrim i odlučnim trzajem. Tanka se žica urezala u pastirov vrat, režući kožu i tkivo poput noža zabodenog u sir. Tijelo se trzalo i naglo palo. Yosef se odmah povuče puštajući da krv iscuri. Čekao je da srce pošalje posljednju količinu krvi do umirućeg mozga. Tijelo se zatim zgrči i potpuno umiri. Krvi je bilo posvuda. Natapala je travu crvenilom.
Uzme žrtvu za ruke i počne je vući prema sebi, u namjeri da sakrije tijelo. Uto začuje glasove koji su dolazili iz pravca pećine. Pogleda i spazi tri osobe koje su se približavale ulazu: žena i dva muškarca.
Nosili su maskirne košulje i crne kape. Žena je imala nešto nalik na videokameru. Preko ramena visile su im puške najnovijeg tipa.
Bila je to grupa koja je organizirala otmicu. Medu njima je mogao biti i Bianco. Trebat će im svega nekoliko minuta da shvate da jedan od njihovih nedostaje.
7. poglavlje
Bio je sam protiv šestorice. Trojicu preostalih pastira ili bandita može zanemariti. Nisu izgledali niti dobro uvježbani niti naročito naoružani, pa je bio uvjeren da bi s njima bez problema izašao na kraj. Međutim, trojica novopridošlih bili su velika nepoznanica.
Moglo se raditi o običnim kriminalcima bez borbenog iskustva ili, ako je Matteo bio u pravu, o anarhistima ili desnim teroristima. Oni bi se iz ove situacije itekako znali izvući. Imali su prvoklasno oružje i znali ga upotrijebiti. Jedan čovjek za njih neće predstavljati nikakav problem.
Prebacio se na prednju stranu stijene ispod koje se nalazila pećina.
Popeo se iznad ulaza, malo udesno. Za koji će trenutak početi potraga za ubijenim. Yosef se postavi uz izbočinu i skine samostrel s leđa.
Netko je ispod njega vikao.
- Antonio! Antonio! Dove diavolo sei? Sono arrivati pezzi grossi.
(Antonio! Antonio! Gdje si, dođavola? Došle su velike ribe.) Glas je odzvanjao medu stijenama i polako se gubio. Yosef pogleda dolje. Jedan je čuvar izašao iz pećine razgledavajući naokolo ne bi li naišao na trag svog prijatelja. Nosio je kožnu jaknu, isprane traperice i plosnatu kapu. Zgodan čovjek. Mogao je imati oko 25
godina. Vjerovatno nije pastir, pomisli Yosef, možda neki mještanin u bijegu iz zatvora. Muškarac se uputi prema latrini. Yosef ga je slijedio pogledom, podižući luk. Nategnuo je remen i bešumno namjestio strijelu u utor. čovjek mu je sada bio na nišanu, bespomoćan poput zeca.
U tom je trenutku primjetio krv na zemlji i zastao kao da se ukočio. Za par će sekundi shvatiti što se dogodilo i početi vikati. Yosef odapne strijelu. Pogodio ga je u vrat, bešumno.
Pogodak ga je morao srušiti na zemlju. čovjek je, međutim, sasvim neočekivano zadržao ravnotežu, teturajući i hvatajući zrak.
Prstima, u kojima više nije bilo snage, pokušavao se osloboditi predmeta koji mu se zabio u vrat.
Yosef je promatrao ovu borbu za život bez imalo milosti. Muškarac se okretao oko sebe u malim bolnim krugovima kao da će, tako se vrteći, uspjeti izbaciti iz sebe tu užasnu bol koja ga je ubijala.
Malena su se usta otvarala i zatvarala, ne uspijevajući proizvesti ni najmanji zvuk. Sada su već bila ispunjena krvlju. Zateturao je i skoro se srušio. Iz skrovišta Yosef je sve promatrao. čovjek se bezuspješno borio sa smrću. Napravio je tri koraka naprijed i pao na koljena. Objema je rukama držao jedan kraj strelice pokušavajući je izvući iz svog vrata. Ruke su mu bile crvene od krvi.
Tada iz pećine izađe drugi čovjek i ugleda prijatelja kako se bori za život. Ali i njega pogodi precizno nanišanjena strijela. Pogodila ga je točno u glavu, kroz uho. čovjek bešumno padne.
Prvi je sada bio u stanju panike. Nije se uspijevao osloboditi predmeta koji mu se zabio u grlo, nije ga čak ni mogao uhvatiti kako treba. Srušio se na zemlju, ritajući se. Yosef je već bio u pokretu.
Penjao se liticom, žureći prema strmoj udubljenoj vododerini koju je ranije spazio pomoću teleskopa. Njome se mogao spustiti, siguran da ga nitko s ulaza pećine neće primjetiti. Na dnu nade dobar zaklon u gustom grmlju. Sada je bio u prilici dobro vidjeti onu dvojicu. Jedan je bio potpuno miran, drugi se s vremena na vrijeme trzao kao riba na suhom.
Prešao je preko kozje staze koja je vodila do pećine i dospio u gustu makiju. Sagnuo se i šuljanjem zauzeo položaj točno nasuprot ulaza u skrovište. Unutra je bilo crno kao u rogu. Sa mjesta na kojem je ćućao nije mogao ništa vidjeti.
Sigurno već sumnjaju. Sumnja pomiješana sa zebnjom, možda čak i strahom. Tri su im čovjeka izašla, nijedan se nije vratio. Tišina je bila ono što ih je najviše plašilo. Policajci, karabinjeri, vojne jedinice, svi bi oni najavili svoju prisutnost glasnim pozivom na predaju, traženjem da se dječak izruči i upozorenjem da mu se ništa ne smije dogoditi. Ali ovdje se nije događalo ništa: ni dozivanje, ni pucnjava, ništa.
Yosef podigne dalekozor i usmjeri ga prema ulazu u pećinu.
Pokazalo se slabašno svjetlo, ali razabrati nije mogao ništa. Položio je teleskop na zemlju i otvorio naprtnjaču. Matteo mu je rekao da postoji samo jedan ulaz u pećinu. Nadao se da je tako. Morao ih je izvući van. Mogli bi povrijediti Yoela ili ga koristiti kao štit pri povlačenju. Mora sve pokušati da ih istjera iz skrovišta.
Na čistini ispod njega ležao je čovjek pogođen strijelom. Znakovi života su zamirali, a glava je ležala u maloj lokvici krvi.
* * *
Nešto se događalo. Ona se užasna žena s dvojicom muškaraca koji su je uvijek pratili, vratila natrag. Sada su svi bili u pećini i žučno raspravljali o tome što poduzeti. Yoel nije znao što se dogodilo, ali je primjetio da su odmah nakon dolaska svi postali nervozni i razdražljivi. Osjeti kako mu srce radosno trepti: možda je njegov otac konačno doveo policiju da ga spasi.
Nije ih mogao jasno vidjeti, jer su pećinu uvijek držali u polumraku.
Vjerojatno nisu željeli da im vidi lica kada skinu maske. Ipak, sada se nisu baš trudili da ih stave i samo su ga pogledavali. Mogao je osjetiti njihovu nervozu. Sjeti se da se nešto slično događalo i onda kada su ga prvi puta doveli ovamo: isto znojenje, prigušeni govor i napetost. Kasnije su se smirili. Yoel je vrlo dobro znao da su, bez obzira na trenutno raspoloženje, uvijek kadri činiti zlo.
Iznenada, jedan od muškaraca poène naglo kašljati. Uskoro mu se pridruže i ostali. U početku slabo a zatim sve jače i jače. Yoel pogleda prema otvoru pećine i ugleda slabi oblačak koji je plutao na svijetlu. Kašalj je već bio glasan; ljudi su se gušili i bili na rubu povraćanja. Nadražaj zahvati i njega. Počelo je sa štipanjem u očima i grlu, zatim je osjetio jako bockanje u prsima i Počeo kašljati.
Iznad njega stajala je žena. Maramom je zaštitila usta i nešto mu pokušavala reći, glasno vičući. Uhvatila ga je čvrsto za ruku, izvijajući je.
- Puštaju plin - promrmljala je. Vodim te van. Pokušaš li pobjeći, ubit ću te. Ne udaljavaj se od mene.
Yosef je čekao da svi izađu. Danas ga je pratila sreća: puhao je lagani vjetar u pravcu pećine i nosio plin unutra. Upotrijebio je francusku ZIG-ZAG bombicu koja je tako nepredvidljivo skakala da je onima unutra bilo nemoguće locirati je i uhvatiti.
Izlazili su teturajući. Oslanjajući se na okolne stijene pohlepno su gutali svježi zrak. Žena je izašla posljednja, vukući dječaka. Bila je dovoljno iskusna ili lukava da upotrijebi vlažan povez preko ustiju i nosa i mnogo opreznija od svojih prijatelja. U ruci je držala pištolj koji je uperila u dječaka. Čuo je da viče, ali nije razumio ni riječi.
Vidio je kako se osvrće i gleda oko sebe, pokušavajući odrediti odakle dolazi opasnost. Dječak je imao zavoj na ruci i oko glave.
Teško se držao na nogama. Opazila je onu dvojicu na zemlji. Sad su već bili posve mirni. Ponovno je nešto viknula, držeći Yoela vrsto uz sebe, poput štita. Cijev njenog pištolja prislonjena uz njegovu glavu.
Yosef pažljivo nanišani puškom i pogodi u glavu jednog od one dvojice u kamuflažnim jaknama. čovjek je pao, a Yosef se već spremao pucati na sljedeću metu. Onaj drugi pridošlica skine pušku s ramena i poène pucati, slijepo i nasumce, u smjeru odakle je došao pucanj. Yosef ga sruši jednim pogotkom među oči. Pastir poène trčati tražeći zaklon, teturajući prema grmlju, obilazeći litice.
Treći pucanj pogodi ga u stražnji dio glave.
Žena je u međuvremenu bacila dječaka na zemlju i stajala nad njim, s uperenim pištoljem koji je držala objema rukama. Nešto je glasno vikala. Nije znao što da učini. Bilo bi je lako pogoditi, ali postoji velika vjerojatnost da bi dječak isto tako poginuo. Tada bi sve bilo gotovo.
Morao bi je nekako prisiliti da odmakne pištolj od Yoelove glave.
Ali, ako joj se otkrije i ona ubije njega, Yoelu neće biti ništa bolje.
Istina, nije mogla znati da je Yosef sam, ali to će vrlo brzo pogoditi ako joj dozvoli da dječaka odvuče predaleko. A čim joj dječak više ne bude potreban kao zaklon, kad joj postane teret, znao je da će ga bez oklijevanja ubiti.
Iz naprtnjače izvadi brauning i napuni ga. Njegova je jakna na leđnoj strani imala remen na koji je običavao vezivati manje zavežljaje. Tamo ugura pištolj: neće ispasti ako se bude lagano i pažljivo kretao. Zatim je stavio ruke iza glave, ustao i Počeo se lagano približavati.
Žena napravi krug pištoljem. Imala ga je cijelog na nišanu.
- Gli altri - vikala je. - Dove sono gli altri? (Ostali. Gdje su ostali?) Zatresao je glavom. - Ne znam - odgovorio je na hebrejskom. - Ne govorim talijanski.
Vidio je Yoela kako podiže glavu. Žena je zurila u njega, ne shvaćajući.
Iznenadio ga je njen izgled. Vrlo lijepa, sitna, kratke plave i kovrčave kose. Ruka, kojom je držala pištolj, bila je savršeno mirna.
Vidio je žene poput ove u svom vlastitom narodu, na Zapadnoj obali, ali nikada ne bi pomislio da će jednu takvu susresti ovdje. U
njegovoj zemlji, njihova je hrabrost bila inspirirana dubokom vjerom. Da li i pohlepa može podjednako uliti hrabrost?
Njen pištolj još je uvijek bio uperen ravno u njega. Kružila je rukama i nešto mu naređivala. On napravi nekoliko koraka prema njoj. Morao ju je imati na dohvatu, dovoljno blizu da bi je od prve mogao pogoditi. Druge prilike neće biti.
Yoel tada zaviče na hebrejskom, prevodeći ženine riječi.
- Želi da podigneš ruke još više. Polako - tako je rekla. - Kaže da će te ubiti ako to ne učiniš, a zatim i mene.
Ispružio je ruku iza leđa pokušavajući dohvatiti pištolj, ali mu prsti zagrabe u prazno. Brauning je skliznuo niz leđa, guran vlastitom težinom. Yosef se trudio da ga dosegne, ali nije uspio.
Žena je glasno vikala i izvodila oštre pokrete pištoljem. On podigne jednu ruku, ali je drugom još uvijek tražio pištolj. Prstima je dodirnuo dršku. Morat će spustiti ruku i pokušati ga uhvatiti sa strane.
Ona je uočila taj pokret i prozrela ga. U trenu se bacila na koljena, uhvatila dječaka i postavila ga između sebe i Yosefa.
- Lasci cadere la pistola. (Baci pištolj.)
- Naređuje ti da baciš pištolj. Inače će me ubiti. Ona se ne šali.
Yosef ispusti pištolj. Vidio ju je kako podiže svoj. Sve je propalo, gotovo je. Zatvorio je oči i brzo se Počeo moliti u sebi, bez riječi.
Zrakom se prolomio jaki pucanj.
8. poglavlje
Dječak ga isprva nije prepoznao. Yosef je znao da će njegovom nećaku trebati dosta vremena da bi shvatio što se dogodilo. U
svakom slučaju, prošlo je već nekoliko godina od njihovog zadnjeg viđenja, a to je za dječaka njegove dobi prava vječnost. Tjelesne rane su bile teške, ali će zacijeliti i Yoel će s vremenom naučiti s njima živjeti. Yosef mu promijeni povez preko uha i pažljivo stavi novi zavoj. On je u svoje vrijeme bio još gore pokrpan.
Yosefa je zabrinjavalo nešto drugo: bilo je to dječakovo duševno stanje. Yoel je bio u stanju šoka, bojao se svega: pucketanja grančica pod nogama, udaljenog blejanja planinskih koza. Čak su ga i ptice znale prestrašiti dok bi se ispred njih dizale u zrak udarajući krilima. Nije pitao za roditelje, niti plakao za njima. Dječak je ostao miran čak i onda kad mu je Yosef obećao da će uskoro biti kod kuće i vidjeti roditelje. Činilo se da je u roku od nekoliko dana zaboravio da je njegovo mjesto u njegovom domu, a ne u mračnoj pećini. Koračajući s njima, uvijek je bio malo pogrbljen, nikad opušten, poput nekog tko očekuje sljedeći udarac. Yosef ga je zabrinuto promatrao, svakog časa očekujući da eksplodira. Bilo je još prerano za prognoze u pogledu njegovog oporavka. Ali, s obzirom na stanje u kojem se nalazila Chaya, Yosef se bojao da će se dječak zauvijek povući u sebe.
Matteo Deiana je, kao i ranije, išao ispred njih, vodeći ih uskim stazama kojima su napuštali Supramonte. Njegov je hitac potpuno zatekao ženu koja u tom trenutku nije držala Yoela na nišanu. Do tog se časa Matteo zadovoljavao promatranjem, ne uplićući se u spor. Pastiri su bili domaći ljudi, grubijani i nasilnici. Nije ih volio, ali nikada ne bi na njih pucao. Tuđinci su bili druga priča. Pa ipak, ne bi se bio ni sada umiješao, prepustio bi
to ovom strancu, da ta žena nije kukavički koristila ranjeno dijete kao svoj štit.
Prije odlaska, Matteo i Yosef dobro su sakrili tijela u najgušći dio makije i temeljito očistili mjesto oko pećine. Ako dođe do istrage, policija će, nisu se zavaravali, naći dokaze, ali nekom će slučajnom prolazniku sve izgledati manje-više uobičajeno. Nije bila nikakva rijetkost da domaći ljudi nastradaju u ovim brdima, upadajući u provalije i pećine. To je bilo nešto o čemu se nije ni izvještavalo.
Na povratku, Yosef se dva puta zaustavljao radi molitve. Sada nije stavljao molitveni šal i teffilin koji se koriste jedino u jutarnjim molitvama. Matteo gaje promatrao s distance, istom ravnodušnošću kao i prije. Sestra mu je rekla da je stranac Židov, kao i Levinovi, ali to je njemu malo značilo. Na Sardiniji, u doba njegove mladosti nije bilo Židova, bar on nije čuo za njih. Čuo je za rasne zakone koje su fašisti donijeli tridesetih godina i o grozotama koje su se kasnije događale talijanskim Zidovima, kada su sjever zemlje osvojili Nijemci. Ali, to je bilo nešto što se događalo na poluotoku pa se njega, otočanina, i nije ticalo. Levinovi su dobro plaćali njegovu sestru i ona ih je smatrala poštenim gazdama. To je za Mattea bilo dovoljno.
Bila je već noć kada su stigli do Matteove kučice, u predgrađu Oliene. Put ih je svih iscrpio, a najviše Yoela. Bilo je očito da je na kraju snaga. Matteova ga je žena odmah odvukla u kuhinju da ga okrijepi nečim toplim. Nije htjela ni čuti da dječak u ovakvom stanju produži dalje. Treba ga najprije nahraniti, oprati i pustiti da se naspava u pravom krevetu.
Ostavivši dječaka kod nje, Matteo i Yosef krenu u grad. Maryam ih je, prema dogovoru, čekala u malom baru iza crkve San Lussario.
Yosef joj je rekao da su doveli dječaka, ali ništa o onome što se u planini događalo. Djelovala je smirenije, ali je napetost među njima ostala. Yosef je želio telefonirati Aryehu i Chayi.
Telefon je zvonio nekoliko minuta, bez odgovora. Yosef pokuša ponovno i na kraju spusti slušalicu s osjećajem nelagode.
- Nešto nije u redu - rekao je. - Trebali bi biti kod kuće.
- Telefon ponekad zna zakazati - odgovori Maryam. -Provjeriti ću na pošti.
Provjera je potrajala neko vrijeme, da bi na koncu saznali da je s linijom sve u redu.
Yosef s Maryam krene prema sjeveru. Yoel je zasada na sigurnom kod Mattea i njegove žene. Sutra će se Yosef vratiti po njega, ako sve bude u redu.
Dok su se vozili, atmosfera je među njima postajala sve opuštenijom. Ne želeći se upuštati u razgovor o otmici, Yosef se raspitivao o Maryaminom životu. Izraelska Arapkinja, kršćanka iz Tiberiasa, započela je svoj novi život najprije u Napulju, a zatim u Cagliariju. Bila je lingvistkinja najvišeg obrazovanja i vrlo ambiciozna. U Izraelu, međutim, za nju nije bilo posla. To jest, takvog posla koji bi odgovarao njezinim kvalifikacijama i zadovoljio njenu ambiciju. Imala je univerzitetsku diplomu za umjetne jezike, pa je pokušala raditi s računalima. Međutim, sva su poduzeća u toj branši radila za Ministarstvo obrane, a tamo posla za Arape nije bilo. U pitanju je bila državna sigurnost. Postojala je i mogućnost zapošljavanja na poslovima istraživanja u Tehničkom institutu u Haifi ili na nekom od sveučilišta. Ali, znala je da to ne bi vodilo ničemu. U više od četrdeset godina, samo je jedan arapski profesor bio primljen na neko sveučilište u Izraelu. U njenom je slučaju bila još jedna otežavajuća okolnost - bila je žena. Bila je svjesna činjenice da bez obzira na svoje sposobnosti i svoj stvaralački rad, nikada neće postići ono što su njene kolege Zidovi ostvarivali kao najnormalniju stvar.
Maryam mu je, tokom vožnje, pričala o svojim roditeljima, o domu kojeg je napustila, o frustracijama kada je shvatila da joj nije dopušteno svojim znanjem i obrazovanjem koristiti zemlji u kojoj se rodila. U Izraelu ne bi nikada ovako otvoreno razgovarala o svojim problemima s nekim Židovom, ali ovdje na Sardiniji nikome ne duguje ništa, a i dobro se osjeća kada može s nekim o tome razgovarati.
Yosef je slušao. Povremeno bi kimnuo glavom ili nešto promrmljao.
Uglavnom je bio odsutan mislima. Ovo nije prvi put da mu se Arapi tuže na svoj položaj u Izraelu. Nije prema njima osjećao naročitu simpatiju, posebno ne prema intelektualcima poput Maryam. Volio bi je upitati o perspektivama neke kršćanke u jednoj od arapskih zemalja. Na koncu, mogao je
razumjeti i stajališta kompjuterskih kompanija. Arapima se nije moglo vjerovati i dozvoliti im da rade u oružanim snagama ili zrakoplovstvu. Također, kakvog bi smisla imalo zaposliti ih na mjestima gdje bi mogli imati pristup osjetljivim podacima koje bi zatim proslijedili nekoj arapskoj špijunskoj službi ili međunarodnom tisku. Maryam je dobro učinila napuštajući Izrael. Šteta što više Arapa ne učini to isto. Yosef to i reče, a Maryam zašuti. Činilo joj se da je opet u Izraelu, u zemlji u kojoj je bila osoba bez lica i bez glasa.
Bila je skoro ponoć kada su stigli u Arzachenu. Gradić je bio tih i utonuo u san. Prošli su pokraj male crkvice na lijevoj strani, prazne i obavijene mrakom. Iza nje, strma ih je cesta, puna zavoja, dovela do groblja a zatim u četvrt modernih vila.
Kod Levinovih je bio osvijetljen prozor na katu. Blijeda, jednolična svjetlost dala je naslutiti da se njegova sestra i njezin muž nalaze u svojoj spavaćoj sobi, budni, čekajući vijesti o Yoelu. Sve je izgledalo mirno. Možda je problem ipak u telefonu. Parkirao je nešto dalje od kuće, na tamnom i skrovitom mjestu. Nije imalo smisla riskirati. Izvadio je svoj poluautomatski brauning, provjerio ga i vratio na mjesto.
- Ostanite ovdje - reče joj. - Ako opazite nešto sumnjivo, zatrubite tri puta.
- Ja sam samo prevoditeljica i ništa više - odvrati Maryam.
- Kako hoćete - odgovori on. - Vidjeli ste što su učinili mom nećaku.
Možda sada ista opasnost vreba moju sestru i njezinog muža.
Nazovite to kršćanskom dužnošću, menije svejedno, ali pomoglo bi mi da netko pripazi.
Maryam kimne glavom. - Onda požurite - reče mu.
Yosef otvori vrata i iskrade se iz automobila. Bilo je mračno. Nakon ugrijanog auta i pospanosti uslijed duge vožnje, noć mu se činila hladnom. Nebo, bez ijednog oblačka, posrtalo je pod težinom mnogih zvijezda. Yosef digne pogled, naprežući oči da se priviknu na mrak. Kakav je ovo izokrenut svijet, mislio je. Njegov je bog iz svjetla stvorio galaksije, ali dopušta da djeca pate u hladnim pećinama. Takve su ga misli uznemirivale. Morao ih je potisnuti i okrenuti se poslu koji ga je čekao.
Činilo se da je kuća u redu. Yosef je obiđe da se uvjeri. Sva vrata zatvorena, svi prozori cijeli. Smiren, pozvoni na glavna vrata.
Nitko se nije pojavio. Pozvoni ponovno i počeka, pogledavajući oko sebe, s vremena na vrijeme. Auto i Maryam nisu se mogli vidjeti, ulica je bila potpuno prazna, poput ceste u nekom gradu čiji su stanovnici pobjegli preko noći.
Dok je čekao na vratima, dok su se sekunde pretvarale u minute, opet mu se vratio onaj stari, svirepi osjećaj. Vjerovao je da ga je odavno izgubio na ulicama Beiruta. Radilo se, zapravo, o jednostavnom saznanju da će ono što ga čeka iza zatvorenih vrata, ma što to bilo, uništiti jedan dio njegove ljudskosti. Želudac mu najprije zapljusnu valovi mučnine, a nakon toga, iznenada, osjeti hladnu bešćutnost i ravnodušnost prema onome što ga čeka. Bio je poput vojnika na zadatku u nekoj nepoznatoj zemlji.
Vrata popuste nakon drugog pokušaja. Alarmno zvono nije se oglasilo. Arzachena je, kao i ostali dio Smaragdne Obale, bio pod zaštitom specijalnih policijskih snaga koje je ustrojio sam Aga Khan. Uglavnom, nije bilo problema što se tiče sigurnosti. Teška vrata i komplicirani alarmni uređaji bili su prepušteni brižnim bogatašima.
S pištoljem u rukama provukao se pored alarmnog uređaja i zakoračio unutra. Bilo je tiho. Nikakvih koraka ni glasova. Nije htio nikoga zvati, hodao je na prstima: možda su provalnici još unutra, o kome god da se radi.
Maria Deiana bila je u kuhinji, vezana za stolicu. Usta čvrsto zapušena i vezana konopcem, kao što se ranije dogodilo Chayi i Aryehu. Odrezali su joj svu kosu, a oko vrata objesili natpis
»izdajica«. Imala je oči razgoračene od straha i nije ga u prvi mah prepoznala. Pištolj u njegovoj ruci samo je pojačao njen užas i strah.
Nagnuo se nad nju. Govorio je tiho i spokojno. Nije razumjela ni riječi, ali je sam njegov nastup na nju djelovao smirujuće. Maria se, ipak, sjeti čovjeka koji je jučer stigao, čovjeka koji je došao spasiti Yoela.
Oslobodi joj usta, dajući joj znak da ostane mirna. Htio je pitati da li su provalnici još u kući, ali nije znao kako. Došavši iza nje, Počeo je odvezivati konopce kojima je bila vezana za stolicu.
- II signore Levin. . La signora. Al piano superiore.. Va subito. .
(Gospodin Levin. . gospođa. Na gornjem katu.. idite odmah. .) Shvatio je da govori o njima, ali ne i ostalo.
- Gdje? - upita. - Gdje su oni?
- Gli hannoportato via. . di sopra, non so esattamente.. forse nella camera da letto. . (Odveli su ih. . gore, ne znam točno. . možda u spavaću sobu).
Stara je žena pokazivala na gornji kat. Yosef kimne glavom. Kad ju je sasvim odvezao, dao joj je znak da ostane gdje je, a on se iskrade iz kuhinje i krene stubištem na gornji kat.
Sada je znao gdje će naći Chayu i Aryeha. U spavaćoj je sobi gorjelo svijetlo, ostavili su ga kao upozorenje. Žurio je, napinjući uši ne bi li što čuo. Ali ne ću ništa, osim vlastitog disanja i udaranja srca. Zavaravao je sebe da je to strah - kao da komad leda može išta osjećati, ičega se bojati. Ustvari, nije želio sam sebi priznati što osjeća tražeći svoju mlađu sestru, svoju miljenicu.
Morao se probijati kroz plimu sjećanja koja su nemilosrdno navirala, otežavajući mu put prema vrhu stubišta. Chaya u kolijevci, Chaya u školi, Chaya na svom bar mitzvahu, Chaya koja ga čeka na njegovom prvom vojničkom dopustu, Chaya na dan svog vjenčanja.
Na vrhu posrne poput slijepca. Mogli su ga lako ubiti da su još bili tamo. Ali, bio je siguran da su odavno otišli.
Netko je zaključao vrata i dobro ih zabrtvio brzosušećom pjenom, vrstom materijala koju koriste građevinari za ispunu šupljina u zidovima. Provalio je vrata jednim udarcem, ali se u isti čas povuče unatrag teturajući - plin mu je u trenu ispunio grlo i pluća. Uspio se nekako udaljiti od ulaza u sobu i domoći se vrata kupaonice. Silom ih otvori i padne iscrpljen. Podigavši se, nasumce poène tražiti ručnik. Natopi ga vodom i omota njime donji dio glave - služio mu je kao filter. Skupivši snagu vrati se u hodnik.
Vrata sobe bila su poluotvorena. Otrovni, bezmirisni plin neometano je istjecao iz sobe i širio se ostalim dijelovima kuće. Yosef hitro zatvori vrata i poène silaziti po stepenicama, teturajući. Držao se zida, teško je disao i kašljao. U glavi nije osjećao težinu, ali je njegovo srce, poput ranjene zvijeri, drhtalo i skakalo u grudima, ne uspijevajući se smiriti. Nakon nekog vremena se ipak Počeo oporavljati. Djelovanju plina nije bio izložen suviše intenzivno ili predugo. Znao je da Chaya i Aryeh nisu imali nikakve šanse da ostanu živi, ali tamo ih jednostavno nije mogao ostaviti.
Yosef ude u kuhinju i izvede Mariju Deianu van, bojeći se da plin ne dopre do kuhinje. Stara je žena bila užasno preplašena. Možda joj pluća ne bi izdržala ni najmanju količinu ovako otrovnog plina.
Ostavio je Mariju na stepenici pred kućnim vratima i pohitao naći neke ljestve.
Nade ih u garaži. Bile su prilično visoke. izvuče ih van, a u kutiji za alat pronađe čekić. Ljestve je bez problema prislonio uza zid. Vrh im je bio nešto viši od prozora sobe. Yosef pričvrsti čekić o remen svojih hlača i stade se penjati. Noge su mu bile teške poput olova.
Nadražaj i žarenje u prsima nisu prestajali. Stigao je do prozora i s mukom svladao nekoliko posljednjih prečki. U sobi je na prvi pogled bilo sve u redu. Pokućstvo nedirnuto, slike na svom mjestu, toaletni stolić uredno okićen bočicama parfema i kremama. U velikom je ogledalu ugledao svoj lik: neko divlje i zastrašujuće stvorenje lebdjelo je pred zastorom tame.
Ono što je vidio nakon toga bila su dva zasebna, ali neodvojiva dijela iste cjeline. Na zidu iznad kreveta netko je crvenom bojom nacrtao kukasti križ. Bio je to vrlo loš crtež s izlomljenim crtama i obrnutim smjerom kuka. Boja je, poput krvi, neuredno curila s vodoravnih krakova.
Ispod svastike, na krevetu, dva zgrčena tijela nepokretnih udova, širom otvorenih usta, u uzaludnoj potrazi za zrakom. Ubojice su im obrijale glave i obukle ih u prugasta odijela. Prva mu je pomisao bila da se radi o nekoj vrsti ruganja, ali shvati da to nije to. Bilo je to nešto mnogo okrutnije. Bilo je to ponovno rađanje zla.
DRUGI DIO
Knjigoveža
9.
poglavlje
U tjednima koji su slijedili Yosef se nije mogao osloboditi osjećaja proganjanja. Nije to bio osjećaj da ga netko osobno proganja, iako se ni takva mogućnost nije mogla sasvim odbaciti nakon onoga što se dogodilo u Supramonteu. Bio je to drugačiji osjećaj. Već je onda, na prozoru, osjetio da je od činitelja postao pukim promatračem, lovac se pretvorio u progonjenu divljač.
Osjećaj mu je govorio i da više nije pojedinac čije je ime Yosef Abuhatseira već Židov, bilo koji Židov, koji je s vrha ljestva, koje nisu nudile nikakvu mogućnost povratka, bespomoćno promatrao svoje najdraže kako nestaju, potpuno izbrisani ispod neke primitivno nacrtane ikone.
U Izraelu je bio neuobičajeno hladno. Njegova je sjeverna granica bila okovana snijegom i ledom, nebo nad njim olovno sivo, pustinjski predjeli bez života. Danju je padala kiša. Tiha i neugodna, uvlačila se u svaku poru. Noćno je nebo bilo bez zvijezda, a odnekud, iz nepoznate daljine, puhao je samrtni vjetar. Ljudi nisu napuštali svoje domove. Yosef se vratio kući poput čovjeka kojem su oduzeli dušu, uma okovanog grizodušjem, srca koje se odjednom ispraznilo.
Chaya i Aryeh pokopani su u Jeruzalemu, jedan pored drugog.
Obred ukupa vodila su oba rabina, aškenaski i sefardski. Yoel je stajao nad grobom, u nekom mističnom stanju, nesposoban dokučiti kako je iz tamne pećine dospio u ovaj još strasniji mrak. Promatrao je, kao iz neke velike daljine, kako mu roditelje spuštaju u zemlju, bez suza, bez vidljivih emocija, naizgled bez ljubavi. Svakome, tko ga je toga dana vidio, dječak će zauvijek ostati u sjećanju. Yoel je u tišini, još uvijek
omotane glave, stajao pokraj groba. Crvena je kippa4počivala na njegovoj kosi, a njegov se mali svijet bespovratno srušio.
Nalazio se između dvojice svojih djedova, koji su ga, podjednako ukočeni, držali za ruke, očiju uprtih u prazno. Dvije su obitelji zajedno molile, zajedno plakale i, u tišini, zajedno objedovale. Nije bilo riječi kojima su mogli izreći veličinu užasa koji im se dogodio.
Ali pravu istinu, zahvaljujući Yosefu, nisu saznali. Radilo se, rekao im je, o otmici koja je loše završila. Ubili su ih otmičari kao opomenu sljedećim žrtvama, budu li oklijevale dati traženi novac.
Prešutio je plin i kukasti križ na zidu iznad mrtvih tijela. Bila je to poruka koju su svi poznavali i na koju ih nije trebalo podsjećati.
Njegovi su vlastiti napori da dođe do istine bili potpuni neuspjeh. U
Sassariju, glavnom provincijskom gradu, policija nije bila nesusretljiva i suosjećala je s njima. Međutim, bilo je očito od samog početka da ili ne žele ili ne mogu provesti pravu istragu. S
jedne je strane i on sam bio uhvaćen u zamku vlastitih laži, kojima je, smatrao je to neophodnim, morao kamuflirati svoje postupke, dok su, s druge strane, očito bili neskloni upustiti se u istragu koja bi mogla ovom razvijenom turističkom području, koje je toliko ovisilo o bogatoj klijenteli, pribaviti loš glas.
Maria Deiana je u potpunosti podržala njegovu priču. Rekla je policiji da je Yosef stigao u Arzachenu da bude sa svojom sestrom i njenim mužem, nakon otmice njihovog sina. Yosef je, rekla im je, pristao igrati ulogu intermediaria (posrednika), nakon što je Michele Mannuzzu neobjašnjivo nestao. Priznala je da je njen poslodavac, svojevremeno, zavarao policiju pričom o Yoelovom odlasku u Izrael, ali što ispettore (inspektor) misli, kako je čovjek mogao postupiti u takvoj situaciji? Nije li bio zbunjen i uplašen? -
upitala je. Zar ga nisu
4 kippa - kipa, kapica kojom se, prema židovskim vjerskim propisima pokriva glava, obavezno za muškarce u sinagogama i kod kuće za vrijeme molitve, kod ortodoksnih neprekidno otmičari već upozorili da vlastima ništa ne govori? Zar mu nisu poslali odrezani prst i uho sina? Što bi inspektor učinio da je bio na njegovom mjestu? Nema li i on majku, voljenu ženu i djecu?
Maryam i Yosef su također uskladili svoje izjave. Znala je da bi mogla biti uhićena pod optužbom da je bila suučesnik u pregovorima s otmičarima, bez odobrenja policije. Ona, ustvari, još nije znala što se zaista dogodilo gore u Supramonteu, ali je shvatila da, bez obzira što se dogodilo, policija to ne smije saznati. Ono što se događalo Yosefu, uglavnom nije bila njena briga, ali s obzirom na njenu vlastitu umiješanost, ma koliko bezazlenu, posljedice bi mogle biti ozbiljne: deportacija, zatvor ili oboje.
Policiji je rekla da je pratila Yosefa u Olienu, gdje su se susreli s dvojicom otmičara i uspjeli ih uvjeriti da je iznos kojeg traže daleko iznad Arvehove mogućnosti. Yoela su, na njihovo iznenađenje, vratili ranjenog, ali živog. Yosef i Maryam su iscrpljenog dječaka ostavili kod Mattea i vratili se u Arzachenu gdje su našli dječakove roditelje, brutalno ubijene.
Plin kojim su ubijeni bio je ciklon-B. Radilo se o vrsti plina koji se dobiva iz cijanovodične kiseline, a proizvodila ga je Njemačka firma Degesch za nacističke logore smrti. Plin je, po uputama SS
glavešina, bio oslobođen karakterističnog mirisa, da žrtve ne bi znale o čemu se radi.
Pokazalo se da su kante, ostavljene u sobi Levinovih, originalne i da potječu iz četrdesetih godina. To je za Yosefa bio daleko najuznemirujući aspekt cijelog slučaja. Kako su ubojice došle do plina? Zašto su se odlučili na ovako komplicirano i skupo ubojstvo -
zar samo da se narugaju »židovstvu« svojih žrtava? Da li su kante ciklona i kukasti križevi trebali biti neka vrsta poruke?
- Vjerujte mi - rekao je zamjenik šefa policije, koji je vodio ovaj slučaj - ubojice su obični razbojnici, ništa više. U Sardiniji nema neofašista, a još manje ovdje, na Smargadnoj Obali. To s kukastim križevima, to je nešto o čemu ne treba razbijati glavu. To je samo trik da se pažnja odvuče sa stvarnih motiva ovog ubojstva.
- Ne mogu vjerovati da oni, koje vi zovete običnim ubojicama, mogu nabaviti ciklon-B - Ijutito odvrati Yosef. Razgovor se odvijao uz pomoć Maryam koja ga je svugdje pratila. Strahota ove tragedije srušila je neke od barijera među njima, pa su, unatoč sebi samima, oprezno ulazili u neku vrstu prijateljstva.
Zamjenik šefa policije zatrese glavom. - Iznenadili biste se, signore, što sve mogu naši domaći kriminalci. U Cagliari svaki dan dolaze brodovi iz Napulja, neki iskrcavaju teret i u drugim lukama, duž cijele obale. Većina tih brodova je uredno prijavljena, ali ima i onih za koje čak ni lučke vlasti ne znaju. I najpošteniji kapetan ponekad mora zažmiriti na neki poslić između svoje posade i lučkih vlasti, inače bi se mogao naći u velikim nevoljama.
- Zašto u nevoljama? Zato jer neki od članova posade pripadaju kamori i nalaze se pod zaštitom neke važne mamma-santissime.
Nema toga što vam takvi ljudi ne mogu nabaviti: drogu, oružje, žene, djecu, političare - sve što poželite. Nekoliko kantica njemačkog plina, što je to za njih.
- Ali ciklon-B je posljednji put proizveden četrdesetih godina. To bi bilo. .
Elokventni zamjenik šefa policije nije se dao smesti. - Ne razumijete. Sto je pedeset godina za kamom5. Nakon rata napunili su džepove i stvorili dobre zalihe. Ako je plin bio tražena roba, oni su ga sigurno opljačkali i uskladištili na neko mjesto. Vjerujte mi.
Razgovor je trajao do kasnih sati, ali je bilo jasno da nijedan argument koji Izraelac pruži neće ovog drugog pokolebati u njegovom stajalištu. Za ubojicama će se pokrenuti hajka -Izraelska ambasada je to već zatražila - ali Yosefu je nešto govorilo da će to biti površno i na brzinu. Žrtve nisu bili Sardinjani, pa čak ni Talijani. Radilo se o ljudima čije obitelji nisu imale nikakvog utjecaja, ni kod prefetta (prefekta) niti na bilo kom drugom visokom mjestu, koji bi jedini mogli učiniti da se istraga podigne na viši nivo, a Yosef nije imao nikakav pristup 5 kamora - (tal. cammora) suvremena mafija u Napulju i okolici.
sustavu clientelisimo (štićeništva) putem kojeg su se na otoku rješavale stvari.
Za nekoliko mjeseci predmet će biti zatvoren, a cijeli slučaj zaboravljen. Turisti se neće prestrašiti i neće pobjeći napuštajući svoje vile u zaljevu Romazzino, niti će otkazati skupe vezove u marini Porto Cervo. Nitko neće kupiti čak ni novi alarmni uređaj ili oštrijeg psa čuvara. Tako će biti jer tako odgovara svima: hotelima, restoranima, bogatim vlasnicima butika i policiji. Posao je najvažniji, kao i obično.
Tjedan dana nakon ukopa, Yosef se nevoljko vratio u Qiryat Arbu, gdje je imao uhodan posao. Bila je to mala knjigovežnica u središtu yishuva, zatrpana prešama, sjekačima i rola-ma papira. Yosef je zanat naučio od svog oca koji je svojevremeno bio jedan od najpoznatijih knjigoveža u židovskom kvarni grada Fesa. Ovdje, u Qiryat Arbi, Yosef je dobivao narudžbe iz cijelog Izraela. Bili su to bivši klijenti njegova oca, ali ponajviše pripadnici organizacije haredim ili ultra-ortodoksni Židovi. U njihovim se vjerskim školama i seminarima, gdje su poput biljaka u staklenicima uzgajali nove generacije vjernika, koristio veliki broj vjerskih knjiga.
Prije Yosefovog odlaska, u obitelji se vodila žučna i bolna rasprava o Yoelovoj budućnosti. Ni Aryeh ni Chaya nisu u svoje oporuke unijeli nikakvu klauzulu o tome tko će preuzeti odgovornost za dječaka ako umru u isto vrijeme. Obje su porodice izrazile želju za usvojenjem dječaka, a svaka se od njih oštro protivila da to učini ona druga.
Za Aryehove su roditelje njihovi sefardski rođaci bili ljudi bez kulture, desničari po svom političkom uvjerenju, koji će njihovog voljenog unuka preobraziti u fanatika, mrzitelja Arapa - u onu vrstu orijentalca koju su smatrali dijelom prošlosti. Chayina obitelj je Levinove smatrala, unatoč njihovoj pobožnosti i obrazovanosti, ljudima opsjednutim litvanskim načinom razmišljanja mitnagdimom -
to jest hladnim i krutim logičarima, više Europljanima, a manje Židovima, koji se nisu baš najbolje adaptirali ni na klimu ni na karakter zemlje u kojoj su živjeli.
Raspravljalo se danima, čas žučno, čas u suzama, čas skrušeno, do neke nove slučajne iskre. Za to je vrijeme Yoel bezvoljno provodio vrijeme u svojoj sobi na katu - svi su se naime okupili u obiteljskom domu Abuhatseira u Jeruzalemu - ili s tetkama i stričevima u beskrajnim šetnjama Parkom nezavisnosti i Biblijskim zoološkim vrtom.
Na kraju su odlučili obratiti se beit dinu, religijskom sudu glavnog rabinata. Dogovorili su se da će njihova odluka biti obvezujuća za obje porodice. U međuvremenu će Yoel provoditi vrijeme kod obje porodice, naizmjence, tj. mjesec dana u Haifi pa mjesec dana u Jeruzalemu. Nitko nije pomišljao da bi to stalno seljakanje od jedne do druge zaraćene strane moglo dječaka još više uznemiriti.
Yosef se nadao da će prvih par dana, nakon dolaska kući, moči posvetiti sebi, srediti poslove i sabrati se, emocionalno i mentalno.
Ali Qiryat Arba je malo mjesto, sa svega nekoliko stotina cionističkih porodica; glas o njegovom povratku brzo se širio gradom. Cijelog su mu prvog dana samoću prekidali njegovi susjedi.
Svi su znali za događaje na Sardiniji, suosjećali s Yosefom i raspitivali se za Yoela, iako ga nitko od njih nikada nije vidio.
Sve ih je primao s dobrodošlicom, uvodio u kuću i častio čajem od metvice, marokanskim napitkom uz koji je odrastao. Slušao je, većinom šuteći, njihove riječi suosjećanja i njihove blagoslove za Yoelovu budućnost i sreću. Dobri su ovo ljudi, mislio je Yosef. Čak i majke s kćerima za udaju i prikrivenim aluzijama o tome kako je velika šteta da Yosef, pošto nije oženjen, ne može posvojiti Yoela.
Ipak, cijelog se tog dana osjećao strancem među njima. Postali sumu vrlo daleki, kao da se tijekom izbivanja u njemu samom nešto promijenilo.
Promatrao je majke kako izlažu svoju robu: djevojke su sjedile, ozbiljne i zbunjene, nestrpljivo se meškoljeći, očito željne odlaska.
Kako je to odvratno, pomisli. Ovako jeftino prodavati sebe i svoju obitelj. Sjeti se cijene koja je bila određena za Yoelovu sićušnu glavicu i cijene koju su platili.
Te je iste večeri otišao u sinagogu, na večernju službu. Na izlasku, stari su mu prijatelji čestitali, smireno i ozbiljno. Njihova je, tako očita radoznalost, bila dobro prikrivena uobičajenim frazama. Razgovarao je s nekolicinom, ali im je, ipak, dao do znanja da je umoran i da ne želi pričati o proteklim događajima. Mala se grupica ljudi oko njega postepeno osipala. Yosef krene ka oglasnoj ploči koja je bila postavljena pokraj ulaza i na brzinu pročita raspored zaduženja. Ime mu se, kao i obično, nalazilo među dragovoljcima koji su pratili djecu u školu i iz škole ili noću stražarili nayishuv kapiji. U slijedećem je tjednu bilo nekoliko praznih termina pa Yosef ubaci svoje ime, a u svoj dnevnik upiše vrijeme dežurstva.
Iza sebe začuje glas. - Yosef, ma shelomkha. - Okrenuo se i ugledao Davida Kushnera, kako ga pažljivo promatra sklopljenih ruku. David je bio Amerikanac, dobar prijatelj, zajedno su služili vojni rok u Savaret Matkalu i došli u Qiryat Arbu nekako u isto vrijeme.
- Dobro sam, Davide, hvala.
- Nema potrebe da se prijavljuješ. Još je rano. Odmori se.
Potreban ti je odmor.
- Ma ne, želim se vratiti normalnom životu. Ne mogu ništa ne raditi.
Počeli su se udaljavati od sinagoge.
- Kako je mali, Yosefe? - Čuo sam da si izvršio pravi mali podvig spašavajući ga.
- Izvukao sam ga, to je istina. Ali izgleda da je to bilo tek uvježbavanje za obje strane. Jer kad sam se vratio. . pa znaš što se dogodilo.
- Ali, dječak je dobro?
Yosef zamišljeno zatrese glavom. - Pa i nije - odgovori. - Mislim da nije. Mislim da se nikad neće sasvim oporaviti. Svašta je proživio, a njegovo je spašavanje ubilo njegove roditelje. I sada, nakon svega, porodica se bori oko usvajanja. To je ludost.
- Cijeli je svijet poludio,Yosefe. Je li ti netko spomenuo da smo i mi, dok te nije bilo, imali problema?
Nastavili su hodati. Prošli su pokraj društvenog doma, pored škole i približili se Yosefovoj kući. Nekada su imali običaj svratiti kod Yosefa nakon shula, 2-3 puta tjedno.
- Ne, nitko mi nije ništa rekao - odvrati Yosef.
- Dogodilo se to prije par dana u Shilu - reče David. Baš uoči tvog povratka. - Shilo je bio još jedan yishuv na Zapadnoj obali, oko 40
milja sjeverno od Qiryat Arbe, u blizini Ramal-laha. - Neki su uspaljeni glavonje iz logora al-Amari napali večernji autobus iz Jeruzalema. Ubili su vozača i ranili nekoliko putnika. Stražari iz autobusa uspjeli su jednoga ubiti, a ostali su pobjegli. Sutradan je vojska upala u al-Amari. Demolirali su pola logora, a većinu mladića uhitili. Još se uvijek ne zna hoće li itko od njih biti optužen. ACRI po običaju galame. Kao, vojska krši građanska prava nevinih Arapa.
Pitam se kada će ti jebeni kreteni izraziti žaljenje radi Židova koji su bili u autobusu? Nije mi jasno zašto se jednostavno ne pokupe odavde i puste prave Izraelce da rade svoj posao.
Yosef se već naslušao sličnih riječi, a i sam je, dosta puta, slično reagirao. Noćas su zvučale otrcano.
- Da li se ovdje nešto dogodilo? - upita.
- Ne, sve je bilo mirno. One noći kada je napad izvršen, jedna je naša klapa otišla u al-Khalil i sredila nekoliko njihovih izazivača.
Rekli smo im zašto smo došli i da ćemo se vratiti ako im nešto slično opet padne na pamet. Zamisli, oni u ACRI sigurno bi rekli da smo povrijedili njihova ljudska prava.
- Vjerujem da bi, Davide.
Stigli su do Yosefove kuće i on, odjednom, osjeti veliki umor. Još
uvijek je mislio na grubo oslikane kukaste križeve. Davidove su ga riječi trebale učiniti ponosnim. To bi bilo normalno. Trebale su mu reći da Židovi znaju uzvratiti udarac, da više nikada neće biti holokausta. Umjesto toga, on se osjećao nekako posramljenim radi svog prijatelja.
- Hoćeš li se ljutiti ako te večeras ne pozovem unutra, Davide.
Umoran sam. Mislim da se moram naspavati. Sutra me čeka dug dan.
Dosta toga moram nadoknaditi.
- Svakako. Izgledaš iscrpljeno. Navratit ću sutra popodne, nakon posla. Razgovarati ćemo. Ne brini. Yihye tov.
Bila je to fraza koju koriste starci, pomisli Yosef. Mladi to rijetko čine. Značila je: Bit će bolje, sve će krenuti nabolje.
On kinine i ude u kuću. Nekoliko se trenutaka pitao što uopće ovdje radi.
Sutrašnja mu je večer, umjesto Davida, dovela nekog stranca, nekoga tko nije bio iz njihovog grada. Zvao ga je imenom i pitao može li ući. Nerado, Yosef je pristao.
-
Prijeći ću odmah na stvar - reče stranac odmah, a da još nije ni sjeo. - Zovem se Yossi Biran. Časnik sam Mossada. Moramo razgovarati.
10. poglavlje
Stranac je sjeo u dnevnu sobu poput čovjeka koji bi svakog trena mogao biti istjeran. Mossadovci nisu bili rado viđani u naseljima, pa čak ni onda kada bi ljudima rekli svoje ime i ponašali se poput običnih ljudskih bića. Doseljenici su znali da će, prije ili kasnije, Mossad postati velika smetnja nekoj budućoj vladi, koja će ga, temeljem sporazuma s arapskim zemljama, morati odbaciti. Kada dođe do toga, Mossad će, skupa sa svojom internom službom sigurnosti, Shin Betom, postati njihov najnepomirljiviji neprijatelj.
Yossi Biran, međutim, nije došao u Qiryat Arbu praviti bilo kakve probleme. Želio je steći Yosefovo povjerenje i s njim se sprijateljiti, ako to bude moguće. Ali kako to postići? Bacao je poglede oko sebe, po oskudno namještenoj sobi. Bila je to prostorija bez ikakvih ukrasa. Zidovi bijeli i goli. Bez slika ili fotografija. Ipak, na jednom je niskom ormariću stajao jedini Yosefov ustupak ukrašavanju - diskretan drveni okvir s oznakama koje je Biran odmah prepoznao.
- Savaret Matkal - rekao je, pokazujući glavom u pravcu činova.
Yosef ne reče ništa. Biran ga pogleda. - Koliko ste bili s njima? -
upita.
- Dvanaest godina.
Biran napući donju usnicu kimajući. - Dugo je to vrijeme. Mora da ste doživjeli velik broj akcija.
- Da, poneke. Kao i svi drugi.
Biran ponovno kimne. - Više nego većina drugih - reče. Svi smo mi morali raditi više od drugih da bismo vas imali na oku.
Yosef se nasmiješi. Zagrizao je mamac koji mu je bio postavljen.
- Mi? - upitao je Birana.
- Trideset peta Paraš.
Došao je Yosefov red da bude impresioniran. - Teška postrojba.
- Dosta teška. Iz nje sam izašao nakon četiri godine. Ne mogu ni zamisliti tri puta duže vrijeme.
Yosef pronađe stolicu i sjedne nasuprot svome gostu. Gledajući ga, shvati da bi i on tamo proveo dvanaest godina da netko drugi nije smatrao da će biti od veće koristi u službi državne sigurnosti.
- Rekli ste da morate sa mnom razgovarati.
- Tako je - Biran potvrdi.
- O čemu?
Mossadov čovjek duboko udahne.
- Želim da mi kažete što se zapravo dogodilo na Sardiniji. Yosef ga pogleda s nevjericom. Instinktivno pomisli kako ovog čovjeka mora zamoliti da ode. Možda bi to stvarno i učinio da se radilo o nekom drugom. Ali Biran nije bio neko piskaralo. Služio je u jednoj od najtvrđih jedinica izraelske vojske. Ta mu je činjenica u Yosefovim očima priskrbila status čovjeka kojeg se ne može tek tako izbaciti na ulicu.
- Ne razumijem - reče Yosef. - Talijanska policija ima sve pojedinosti. Ako ih vaša služba želi vidjeti..
- Bili smo tamo - prekine ga Biran. - Mislimo da nešto skrivaju i želimo znati što je to.
- Nije li to stvar za policiju?
Biran zatrese glavom. - Razni aspekti tog slučaja daju naslutiti da bi to Mossad bolje riješio. Bilo kako bilo, naša policija ima jako sužene ovlasti, a izvan Izraela nikakve. Prisiljeni su prihvatiti svaki izvještaj koji im Talijani dostave, pa i onda kada sumnjaju. Moji ljudi nemaju tolika ograničenja.
- O kojim se aspektima radi?
- Molim, što ste rekli?
- Rekli ste da su neki aspekti ovog slučaja interesantni za Mossad.
Ne vidim što bi to moglo biti.
Biran se spremao baciti Yosefu novi mamac.
- Prije nekoliko mjeseci - prozbori Biran - sličan se događaj zbio u Milanu. Ubijena je cijela židovska obitelj - bili su Talijani, ne Izraelci - otac, majka i dvoje djece. Jedno petnaest, drugo devet godina.
- To je koincidencija. Samo zbog toga što su bili Židovi..
- Ugušili su ih plinom. Na zidu sobe u kojoj su pronađena njihova tijela netko je načrčkao kukaste križeve. Kakva koincidencija.
Yosef protrne. Ustane i zatvori prozor. U sobu se uvukla hladnoća.
Okrenuo se prema svom gostu. Pogledi im se susretnu.
- Neofašisti - reče. - To sam i ja pretpostavljao. Odabiru nasumce židovske žrtve.
Biran zatrese glavom. - Ništa u ova dva slučaja nije bilo nasumce. U
Milanu je policija našla ucjenjivačka pisma. Tražili su neke informacije u zamjenu za šutnju. Otac, Ennio Pontecorvo bio je arhitekt. Potplaćivao je članove gradske uprave. Za petama su mu bili istražitelji koji su radili na slučajevima korupcije. Ucjenjivači su dovoljno znali i mogli su ga poslati u zatvor pod optužbom za korupciju. U slučaju tvoje sestre i njezinog muža, radilo se o otmici sina, o otkupnini koja se pretvorila u traženje informacija. Dakle, što je to što su znali i Aryeh Levin i taj arhitekt iz Milana? Što god da je bilo, obojicu ih je odvelo u smrt.
- Aryeh nije ništa znao. Zakleo se. Vjerovao sam mu i još uvijek sam u to uvjeren.
- Zašto je tebe pozvao?
- To ćete naći u izvještaju.
- Želim to čuti od tebe.
- Aryeh je želio da ja pregovaram s otmičarima u njegovo ime. Kod njih je uobičajeno služiti se posrednicima. Previše je riskantno izravno razgovarati sa šefovima. Mislio je da ga policija prati i da će mu blokirati sva plaćanja. Molio je da mu pomognem.
Biran zatrese glavom. Ovaj je čovjek nešto skrivao. To se moglo vidjeti.
- Sranje, ti čak ni ne govoriš talijanski.
- Imao sam prevoditeljicu,
- To je glupost, i ti to znaš. Gledaj, sve znam. Znam da si otišao pronaći otmičare. Znam da si sredio da ti Mivtzar Enterprises nabavi oružje - ne gledaj me tako. Dobro znaš da oni rade i za nas.
S njima smo se dogovorili da nas izvješćuju o svakoj prodaji oružja privatnim osobama. Da budem iskren, ni najmanje me ne zanima što si učinio s otmičarima. Ali nagađam da si uspio osloboditi svog nećaka. Što se tiče ubojstava koja su uslijedila, bilo je to kažnjavanje. Kazna i upozorenje, zar ne?
Yosef je šutio.
- Yosefe, slušaj me, molim te. Nisam te došao ispitivati. Neću te predati talijanskim vlastima. Ništa što kažeš neće prijeći prag ove sobe. Obećavam. Sve što želim znati jest istina o onome što se stvarno zbilo u Sardiniji. Tada bismo možda ti i ja mogli razgovarati o onome što još treba učiniti.
Yosef nije znao što da misli. Osjećaj progonjenosti s kojim je došao u Izrael još je uvijek bio u njemu, poput sjene koje se čovjek ne može osloboditi. A sada mu govore da Chaya i Aryeh nisu jedine žrtve, da je njihova smrt samo dio razrađenog plana, plana koji je možda širi no što on može i zamisliti. Ako je tako, tada je i on sam u stvarnoj opasnosti, iako još sebi nije mogao predočiti odakle opasnost dolazi. Na koncu konca, imalo je smisla poslušati Yossija Birana i vidjeti što je to što Mossad želi znati.
- To mora ostati u ovoj sobi, među ova četiri zida - progovori Yosef konačno. - Neće se spominjati ni u izvješću.
Biran kimne. - Dajem ti riječ.
Yosef mu sve ispriča. O tome kako je sredio da ga oružje čeka u Arzacheni, kako je ušao u trag otmičarima i kako se s njima obračunao. Biranje slušao. Šuteći, naizgled miran. Yosefovo je pričanje bilo šturo, lišeno svih emocija. Kao da je, vraćajući se s nekog zadatka, davao izvješće svom nadređenom časniku.
- Hvala ti - reče Biran kada je Yosef završio. - Ono što si mi rekao donekle objašnjava moguće motive ubojstva, ali ništa ne govori o tome što stoji iza svega toga. Siguran si da ti Aryeh nije rekao ništa drugo? Nešto što bi nam moglo pomoći?
Yosef odlučno zatrese glavom. - Ništa drugo. Nije znao ništa više od tebe ili mene.
- Pretpostavimo, dakle, daje to tako. U tom je slučaju možda došlo do neke pogreške. Postoje dvije mogućnosti. Ili su ubojice mislile da Aryeh ima te podatke, ili su ga, pak, zamijenili s nekim drugim. Ako se zaista radilo o zamjeni identiteta, tada moramo računati s tim da bi se sve to moglo ponoviti.
Yosef osjeti kako se hladnoća ove prostorije uvukla u njegovo tijelo. Sjeti se spavaće sobe u Arzacheni. Pred očima mu je lebdio kukasti križ.
Moramo računati s tim da bi se sve to moglo ponoviti..
- Zar ne možete ništa učiniti ?- upita Birana.
- Ovisi.
- O čemu?
- O tebi.
Nastade tišina. Yossijevo je srce snažno udaralo. Abuhatse-ira mu je bio potreban. Zaista potreban.
- Ne razumijem. Učinio sam sve što sam mogao.
- Prije dolaska ovamo, o svemu sam podrobno razgovarao s mojim nadređenima. Želimo da se vratiš na Sardiniju. Propitkuj, čeprkaj naokolo, nađi nešto.
Yosef je zurio u njega, jedva shvaćajući.
- Vi ste ludi. To što tražite je ludost. - Došlo mu je da ustane i izbaci ovog čovjeka na ulicu. Mossadu nikad ne treba vjerovati, nikad. Ali nije se ni pomaknuo, kao da je bio prikovan za stolicu.
- Nema u tome ništa ludog, Yosefe. Naprotiv. Sve je vrlo razumno.
Ti si kao stvoren za taj posao. Tvoj dosje u vojsci kaže da nisi bez iskustva na polju tajnih službi. Znaš se ponašati u slučajevima kada stvari krenu nizbrdo. Bilo tko drugi bi tamo svojim zapitkivanjima izazvao podozrenje. Za tebe će to izgledati potpuno normalno. Ti, naime, imaš najbolji mogući motiv.
- Ja nisam policajac. Nisam obučavan voditi istražiteljske poslove.
Što ne valja s talijanskom policijom? Ako im skrenete pažnju na sve te podudarnosti sa slučajem u Milanu..
Biran prezirno frkne nosom. - Yosefe, slušaj me, molim te.
Smatramo da se iza toga krije više nego što se čini na prvi pogled.
Jedan od naših zadataka je nadziranje antisemitskih i neofašističkih organizacija, gdje god se pojave. Posljednjih se godina nove grupe množe poput štakora, a stare novače stotine mladih ljudi. Sumnjamo da ubojstva u Milanu i Arzacheni vode do talijanske ekstremne desnice.
Oklijevao je. Koliko može riskirati i reći Abuhatseiri u ovoj fazi?
Bilo mu je rečeno da to bude što je moguće manje. Ovaj je sefard bio inteligentan, hrabar i pouzdan, no bio je osobno emocionalno upleten, a Biran se nije mogao oteti dojmu da kod orijentalnih Židova postoji veća mogućnost destabilizacije jer se lako uzbude.
Ima u njima nešto od iracionalnosti Arapa, među kojima su generacijama živjeli i čiju su kulturu u mnogočemu upili.
- Yosef - nastavio je. - Mora ti biti jasno da je ta eventualna veza s desnim krilom razlog zbog kojeg se ne možemo osloniti na talijansku policiju. Što se tiče Arzachene, čovjek s najvećim policijskim ovlastima u provinciji Sassari je Dottore Fulvio Gui. Gui je u pedesetim godinama studirao na policijskoj akademiji u Rimu. U
to su doba sva policijska učilišta bila pod nadzorom jednog čovjeka.
Zove se Guido Leto. Prije toga, Leto je bio šef OVRA-e, Mussolinijeve tajne policije. On i Gui bili su bliski prijatelji sve do Letove smrti. Guijevo se ime s vremena na vrijeme pojavljivalo na raznim mjestima. Najupečatljiviji je bio njegov doprinos konferenciji održanoj 1965. u Rimu, u hotelu Parco dei Principi. Tu je konferenciju organizirao Institut Alberto Pollio, vodeći idejni pokretač desnice, osnovan godinu dana ranije. Njegovo je osnivanje djelomično financirao SIFAR, Servizio Informazioni Forze Armate (Obavještajna služba oružanih snaga).
- Isto je tako nepouzdan i Ezio Ortolani, pukovnik u čijoj su nadležnosti karabinjeri na Sardiniji. Njegov je brat bio zamjenik predsjednika stranke MSI, koja je do svog ukinuća 1995., bila vodeća desničarska stranka u Italiji. On je osobno, kao mladi časnik, očijukao s nekoliko ekstremističkih grupa, a mogao je biti umiješan i u planirani pokušaj karabinjerskog puča 1964. godine.
Yosef nervozno podigne ruke. - Govoriš kao da je cijela talijanska policija zaražena fašizmom. -
Biran se nasmije. - Ne bih išao tako daleko. Međutim, u Italiji je poslije rata uloženo jako mnogo novca i truda da se spriječi dolazak komunista na vlast. U borbi za vlast, šezdesetih i sedamdesetih godina, policija i karabinjeri bili su ključne osobe.
- Naime, želim samo reći da se, ako želimo detaljnu istragu, na policiju ne možemo osloniti. Dosjei se mogu zametnuti, detektivi premjestiti na nove dužnosti, istražiteljima dati novi, važniji zadaci. S druge strane, ti možeš slijediti svaki trag koji otkriješ.
Pod pretpostavkom da ne kršiš zakon, Talijani te, ako ne žele upasti u neprilike, neće moći zaustaviti. Mi smo ti koji će te tamo dovesti, dati ti novca, oružje i ono malo podataka koje imamo. Nakon toga bit ćeš potpuno samostalan.
- To što tražiš je nemoguće. Kao što si sam rekao, ja čak ni ne govorim talijanski.
- Dobro si se i prije snalazio s prevoditeljicom. Imat ćeš dovoljno novca i moći ćeš Maryam angažirati puno radno vrijeme.
Yosef podigne obrve. - Spremni ste angažirati Arapkinju u ovakvoj istrazi?
- Zašto ne? Ako ti nemaš prigovora, nemamo ni mi. Ona je potpuno čista. Ni u njenoj užoj obitelji nema politički sumnjivih ljudi.
Yosef se ugrize za usnicu. Ova je soba odisala hladnoćom i vlagom.
Proljeće je bilo beznadno daleko, ljeto tek ludi san. Lice Maryam Shumayyil brzo proleti njegovim sjećanjem, donoseći sa sobom tako potrebnu toplinu. Ona mu je, u onim strašnim danima iza Chavinog ubojstva, pomogla više od ikoga. Odagna misli na nju i okrene se Biranu.
- Moram razmisliti - reče mu. - Trebat će mi nekoliko dana.
- Dobro, ako inzistiraš. Ali, molim te, nemoj previše duljiti. Možda i nemamo toliko vremena koliko bismo željeli.
Dva su se muškarca rukovala i Biran ode. Yosef je slušao kako njegov automobil zaokreće i grmi, izlazeći iz naselja. Dugo je stajao na prozoru, zaokupljen mislima.
Sutradan, rano ujutro, probudi ga telefon iz nemirnog sna. Bio je to Biran. Djelovao je umorno.
-
Yosefe, mislio sam da ti moram reći. Dogodilo se ponovno.
Ovaj put radi se o jednoj osobi, profesoru na sveučilištu u Torinu.
Imao je preko osamdeset godina. Jedan od preživjelih iz Aušvica -
Alberto Cantoni.
TREÆI DIO
Zatočenik
11. poglavlje
Ponekad je dugo spavao, do jedanaest ili dvanaest sati. Budio se s bolovima u leđima i mamuran. Trebalo mu je dosta snage da se izvuče iz kreveta, a cijelog bi se dana osjećao jadno. Ostalih se dana jako rano budio, mnogo prije danjeg svjetla, ali bi i dalje ostajao u krevetu, uzaludno pokušavajući zaspati. Prevrtao se, sad na jednu sad na drugu stranu, prateći proticanje vremena na digitalnom satu koji se nalazio na niskom stoliću kraj kreveta. Činilo mu se da mu treperave zelene brojke na očigled proždiru i odnose život, neumoljivo i ravnodušno.
Patnja ga ni u jednom slučaju nije napuštala. Spasonosna sredina nije postojala.
Snovi su ga ponovno zaokupljali. Koliko je vremena prošlo od prijašnjih noćnih mora? Četrdeset godina? Pedeset? Kako može biti siguran da su to isti snovi? U takvim stvarima čovjek nije nikada siguran, pa ni onda kada vam dolaze svake noći. Uostalom, ne postoji precizan način registriranja onoga što nam se događa na tom području. Sjećanje je beznadno nepouzdan vodič.
Neki bi povjesničar snova imao nemoguća zadatak. Bio bi teži čak i od onog koji imaju kroničari onih događanja koja, tako površno, imenujemo stvarnim svijetom. O svojim je snovima mislio kao o načinima bilježenja, ali ponekad bi ga probudili - bilo je to buđenje praćeno znojenjem i glasnim plakanjem. Tada je to bila samo kazna, i ništa više.
Okolina je bila ugodna, onoliko koliko je to bilo moguće pod ovakvim okolnostima. Ovdje nije doveden pod prisilom. Čuvari su to shvatili i tako se prema njemu i ponašali. Spavaća je soba bila ukusno uređena, imala je svoju kupaonicu. Tu je također bila dnevna soba i još jedna sobica u kojoj je mogao biti sam, čitati, gledati televiziju, pušiti ili igrati pasijans. Redovni televizijski program ga, naravno, nije zanimao, pošto nije znao jezik. Ali, nabavili su mu video, pa je gledao stare filmove u kojima je uživao. Ponekad je vrijeme prolazilo vrlo sporo, a ponekad bi jednostavno projurilo, kao da je opsjednuto.
Odvjetnik je dolazio jednom tjedno, srijedom - njemu je bilo sasvim svejedno koji je to dan. Odvjetnikov je posao bio da s njim sve još jednom ponovi, da ga pripremi za suđenje. Nisu znali točan datum, a morali su biti sigurni da je u potpunosti spreman za pitanja koja bi vijeće obrane moglo postavljati. Zato su on i odvjetnik stalno, tjedan za tjednom, ponavljali i utvrđivali, sve dok nije i posljednja rupa bila začepljena. Sve je ovisilo o njegovom svjedočenju, bar su mu tako rekli. Ponekad su cijeli postupak ponavljali pomoću prevoditelja, onako kako bi to u stvarnosti izgledalo.
- Kako se zovete?
- Kada ste rođeni?
- Koji ste položaj zauzimali?
- Tko je bio vaš prvi nadređeni?
- Koje ste dužnosti imali?
- Možete li nam to objasniti detaljnije?
- Kako znate?
- Imate li dokaz za tu tvrdnju?
- Možete li objasniti?
-Jeste li to vidjeli svojim vlastitim očima?
- To je teško povjerovati.
- Možete li objasniti?
Dok je odgovarao, mogao je čuti vlastiti glas, staccato i suhoparan, bez emocija. A svaki je odgovor za sobom vukao vlak pun sjećanja, dugi drndavi vlak koji se polako kotrljao prema sadašnjosti, Vozeći spaljenim i beživotnim krajolikom. Bili su to odjeci neke daleke zemlje, odrazi nekog bivšeg života. Sjećanje je bilo tako duboko zakopano, mislio je da ga je zauvijek izgubio.
Duboko u sebi znao je da sudnicu nikad neće vidjeti. Bilo je previše onih koji su ga željeli maknuti, previše onih koje je bio voljan izdati.
Znao je tko su, i što su u stanju učiniti. Prije ili kasnije, oni će ga naći.
ÈETVRTI DIO
Prevoditeljica
12. poglavlje
Porto Torres, Sardinija
Promatrao je blunu kako se obrušava. Najprije na jednu stranu, da bi zatim, podržana snažnim krilima, letjela u širokim, vrtoglavim lukovima prošaranim nebom. Druge su je slijedile; njihova su prljavobijela krila sjala, čas obasjana plavetnilom neba, čas privučena morem, okupana pjenom valova u širokoj brazdi koju je brod stvarao na površini. Prestrašeno dubokim glasom brodske sirene, jato konačno napusti trajekt u potrazi za visinom. Zvuk sirene iščezne, a tišinu ispuni teški metalni zvuk sidrenih lanaca, negdje dolje u utrobi broda, praćen karakterističnim zvukom brodskih motora. Putnici su veća upalili motore svojih vozila, čekajući da se vrata na pramcu broda otvore i propuste gomilu automobila i kamiona da se razmili po uskim cestama Sardinije.
Trajekt je bio u prilično lošem stanju. Miris dizel goriva obilno je ispunjavao zrak neugodnim zadahom koji se uvukao u svaki centimetar broda, poput stare i neizbrisive mrlje. Ožiljci nastali dugotrajnim djelovanjem hrđe prošarali su nekad bijelo obojene brodske pregrade, nalik tragovima osušenih suza ispod prljavih brodskih otvora. Korozija je već načela vijke kojima su vitla i sohe bili pričvršćeni za palubu.
Bilo je odlučeno da ovaj put neće letjeti direktno u Olbiju, mjesto njegovog prvog dolaska na otok. Umjesto toga, Yosef je avionom iz Tel Aviva stigao u Rim, uzeo taksi do Civitavecchije i tamo se ukrcao na noćni trajekt Tirrenia, koji je vozio do Porto Torresa na sjeverozapadu Sardinije. Putovao je s lažnom putovnicom koju je na ime Yosef Katzir dobio od Mossada.
Bila je to naporna vožnja po mrčenom moru. Najveći dio noći proveo je ispod palube, budan, znojeći se u maloj, uskoj kabini. Izvana je dopirao zvuk jakog vjetra i visokih valova koji su udarali po željeznom trupu broda. Na koncu je ipak utonuo u težak i ružan san.
Bio je u vlaku, parnom vlaku koji je gmizao nekim hladnim i ogoljelim područjem koje je, jedino u fragmentima, mogao vidjeti kroz proreze na vagonima. Osvrnuo se oko sebe i shvatio da se nalazi u velikom vagonu, krcatom ljudima poput njega. Muškarci neobrijani, žene blijede i utučene. Znao je da putuju danima, možda tjednima.
Razmišljao je, ili mu se samo tako činilo, o odredištu ovog putovanja. Vlak je uz štropot ulazio u neku praznu stanicu, a njega probudi treštanje brodskog motora koji se borio s nevremenom na moru.
Izašao je na palubu. Osjeti se izgubljenim u ovoj tamnoj noći, bez mjeseca i zvijezda. Sa svih je strana bučilo more. Propinjalo se, crno i zastrašujuće u svojoj prividno bezgraničnoj golemosti, koja se opirala svakoj obali. Bili su sami na ovoj pučini: na vidiku nije bilo ni drugog broda ni svjetla s neke druge obale. Yosef se vrati u svoju sobicu nalik na mrtvačku škrinju. Tamo ga, skupljenog na brodskom ležaju, zatekne svjetlost novog dana.
Razmišljao je o svom snu i njegovoj neobičnosti. Nitko iz njegove porodice nije bio izravno pogođen holokaustom, nije doživio deportacije u stočnim vagonima, nije morao gledati kako svijet polako nestaje iza rešetaka. Njegovo djetinjstvo nije bilo ispunjeno strašnim pričama baka, djedova i stričeva. O patnjama europskih Židova slušao je samo iz druge ruke, poput svih njegovih vršnjaka.
Pa ipak, njegov je san bio ne samo jasan, već pun zastrašujuće realnosti koja mu je buđenje pretvorila u duboki očaj.
Dok je trajekt ulazio u luku, Yosef pogleda prema obali i u pristaništu opazi Maryam. Malena ženica u crvenom anoraku i plavim trapericama. Po drugi put njena ga je ljepota zatekla nespremnog, nakon što su je smrt i udaljenost zamaglili. I na ovakvoj udaljenosti njena je ljepota nadmašivala njegovo sjećanje. Samo trenutak kasnije, i on je više nije vidio: možda se premjestila na drugo mjesto, a možda se brod pomaknuo dok je udarao u gumene odbojnike na obali. Yosef se okrene i pođe u kabinu po naprtnjaču, jedinu prtljagu koju je ponio sa sobom. Sve što se moglo vidjeti kroz prljavo brodsko okno bijaše prostrana siva površina mora na kojoj je, poput cakline, počivao sloj nafte.
Kako je tvoj nećak? - upita Maryam dok je volkswagenom prolazila kroz lučki izlaz. S dječakom je provela dosta vremena nakon ubojstva njegovih roditelja. Ponekad su razgovarali, ili to pokušavali, na talijanskom, ponekad mu je pomagala kada je s Yosefom govorio hebrejski. Razgovori na hebrejskom su za dječaka bili najbolniji. To je bio jezik koji je on isključivo povezivao sa svojim roditeljima, pa ih je svaka izgovorena riječ dovodila u njegovo sjećanje.
- Yoel? Liječnik kaže da će se oporaviti. Zapravo, ni ne znam što je time mislio reći. Njegovi ožiljci neće lako zarasti, a sada živi s ljudima koji bi ga mogli i uništiti ne bi li pokazali koliko ga vole.
- Ne razumijem.
Yosef joj objasni. Nije joj bilo teško shvatiti što ne valja. I njena je vlastita porodica, na svoj način, bila suočena s istim problemom.
Velike porodice, bez obzira na sve svoje dobre strane, mogu ponekad ugušiti svoje jedinke.
- To je loše za njega - reče ona - bez obzira na to tko će dobiti pravo starateljstva. Stvarno, ne razumijem otkuda toliko rivalstvo.
Uvijek sam mislila da među Židovima ne postoje velike razlike.
On zatrese glavom i nesvjesno rukom popravi kippu, malo okruglo pleteno pokrivalo za glavu, koje je na stražnjem dijelu glave bilo pričvršćeno dvjema ukosnicama. Pomisli kako i sam način nošenja kippe govori jako mnogo o Židovima, o stupnju njihove religioznosti ili političkom uvjerenju.
- Misliš na kukasti nos i škrtost?
Ona mu dobaci uvrijeđen pogled. - uopće nisam na to mislila. Baš si glup. Mislila sam na vjeru. Znam da postoji velika razlika između reformista i ortodoksnih, ali sam mislila da je to sve. Kod vas ne postoje sekte kao kod nas.
- Zapravo i ne postoje - reče Yosef. - Ali, zato postoje ozbiljna razmimoilaženja. Danas je takva situacija da haredimi, tj.
fundamentalisti, druge Židove i ne smatraju pravim Židovima. Te su razlike pogodile veliki broj ljudi. Yoel je samo jedan od njih.
- Šteta. Čini mi se da je dobar dječak.
- Jedva ga poznajem - promrmlja Yosef i okrene glavu na drugu stranu, prema ulici.
- Rezervirala sam ti sobu u President Hotelu - reče Maryam mijenjajući temu.
-A ti?
- I ja ću tamo odsjesti, na istom smo katu. Kako su me obavijestili, bit ću ti stalno potrebna.
On kimne. - Zahvalan sam ti na tvom vremenu.
- Nema problema. Studenti momentalno štrajkaju. Izgleda da se neće tako brzo vratiti u klupe ako na sljedećim izborima desnica uđe u parlament. Izvjestan broj mojih kolega uopće i ne dolazi na fakultet: neki rade na drugim fakultetima, neki vode privatni biznis, jedan radi u vladi, drugi je èlan Europskog parlamenta. Ovo je Italija, Yosefe. Ovdje profesore zovu baronima, upravo radi utjecaja kojeg imaju izvan aule.
- U svakom me slučaju plaćaš više od njih. Ja i nisam profesor, samo obična ricercatrice, (istraživač).
Stigli su do hotela.
- Tražila sam da soba bude slobodna - reče Maryam. -Sigurno si umoran nakon puta. Znam po sebi. I ja često putujem.
Yosef je oklijevao, a onda zatrese glavom. - Nisam baš umoran -
reče. - Ostavimo samo prtljagu. Želim otići u Arzachenu.
- Imaš li na umu nešto posebno?
- Da. Želim vidjeti kuću svoje sestre. To mi treba da se sa-berem, da se podsjetim zašto sam ovdje, a ne negdje drugdje. Inače se ne bih razlikovao od običnog turista.
Ona kimne ne skidajući pogled s njegovog lica. Bilo je teško zamisliti da bi on ikada mogao biti samo »običan turist« ili da bi netko to za njega ikada mogao pomisliti. Ne bi se moglo reći da je u potpunosti shvaćala njegovu potrebu za koncentracijom, ali postalo joj je jasno da u osnovi onoga što radi leže njegovi vlastiti razlozi i da su to ozbiljni razlozi.
- Torbu ćemo odnijeti u hotel kad se vratimo - reče mu ona i ubaci se u rijeku automobila, jedva izbjegavši sudar s nekim parom na vespi. Brzo su napustili grad i našli se na cesti za Arzachenu koja je bila udaljena nešto više od 16 kilometara.
Gradić se smjestio na visokim liticama, uklopljen u svoj okoliš, kao da je s njim organski srastao. Ovaj je kraj bio na glasu po divovskim grobovima i kamenim hramovima, spomenicima kulture starim nekoliko tisuća godina. Ništa od toga Yosef nije primjećivao.
Misli su mu bile zarobljene i potpuno usredotočene na događaj koji se zbio one noći, prije tjedan dana, kada je ovamo došao po mraku da bi se našao u još većoj tami. Bilo je to prvi put, nakon svih godina koje je proveo u borbi i ubijanju, da se našao licem u lice s nepatvorenim zlom. Sama mu je pomisao na to još uvijek izazivala osjećaj potpune slabosti.
Na jednom su uglu zaokrenuli u ulicu gdje se nalazila Glavina kuća.
Yosef je odmah prepozna, njen plavi krov i bijele zidove obojene stucco tehnikom. Dovezli su se bliže. Pokraj vrata, u prvi čas zaklonjen deblom magnolije, nalazio se crveni i žuti natpis: IN
VENDITA (Prodaje se).
Vratili su se u hotel i on odspava dva sata. Snovi su se vratili, gori nego prije. Neko je dijete stalno plakalo. Iscrpljena je majka činila sve da ga umiri. Nije bilo hrane, ničega za piće. Svi su bili izmučeni žeđu. Ponekad bi se zaustavljali na stanicama, a ispružene ruke preklinjale su tražeći pomoć. Ali stražari sa psima nisu nikome dopuštali da se približi. On je znao kuda idu, ali je to držao za sebe.
Ostali će uskoro saznati.
Maryam ga je čekala u predvorju hotela. Bila je zadubljena u spise o slučajevima u Milanu i Padovi, koje joj je on dao. Radilo se, kako je rekao, o dosjeima izraelske policije: pola materijala bilo je na hebrejskom, a ostalo na talijanskom, jer se radilo o izvještajima talijanskih karabinjera i policije.
Ustala je, vidjevši ga da dolazi, i odložila papire na stolić s praznom šalicom caffe ristretto (jake crne kave).
- Kako se osjećaš? - upitala je.
- Odmorno - odgovorio je. - Spreman sam. Jesi li išta saznala od odvjetnika?
Kimnula je. Prodaja kuće bila je povjerena partneru Michelea Mannuzzua. S njim je Maryam razgovarala prije sat vremena.
- On kaže da je Aryehov otac dao nalog da se kuća stavi na prodaju.
To je, bez sumnje, njegovo pravo, jer on je glavni iz-vršilac oporuke.
- Razumijem. To nije ni važno. Jednostavno sam morao znati.
- Pitala sam ga i o Mannuzzuu. Yosef sjedne. - Pa?
- Njegovo je tijelo pronađeno prije par dana u nekoj kolibi u blizini Oliene. Policija slučaj vodi kao ubojstvo.
- Povezuju li njegovu smrt s Yoelovom otmicom?
- Ne, kako se čini.
- Ništa zato. Svako nam njihovo otkriće može biti od pomoći. Je li Mannuzzuov partner spreman dati sve podatke koje je dobio?
- Nisam sigurna. Možda mu policija neće ništa reći prije zaključenja istrage.
- Nikad je neće ni zaključiti ako ne otkriju vezu između njegovog ubojstva i umorstva Chaye i Aryeha. Znaš li išta o njegovoj obitelji, supruzi? Možemo li preko njih pokušati izvršiti pritisak na policiju?
Maryam slegne ramenima. - Ne znam. Razgovarat ću s njegovom ženom. U međuvremenu imam nešto drugo za tebe.
Dohvatila je fascikl koji je ležao na stoliću i pružila ga Yosefu.
Unutra se nalazio samo jedan list papira na kojem je Maryam napisala neko ime i adresu: Umberto Levi, 27 Via Nvjpghe Albucciu, Arzachena.
- On je Židov - reče Maryam. - Obitelj potječe iz Napulja. Vlasnici su restorana u Olbiji, Porto Cervu, Liscia di Vacci i u La Mouli. Sve su to ekskluzivni restorani. Umberto ima ženu Rosu i sina koji je godinu dana stariji od Yoela. Oba su dječaka pohađala istu školu - školu Abbiadori u Arzacheni. Pogledala ga je.
-
Aryeh je bio u pravu - reče. - Netko je pogriješio.
13. poglavlje
Gospodine Levi? Ja sam Maryam Shumayyil. Jutros smo razgovarali telefonom. Nalazili su se na ulaznim vratima Levijeve kuće. Maryam je govorila u parlafon, a Yosef je virio kroz uske rešetke, čekajući da netko dođe otvoriti vrata.
- Da sjećam se - glas je bio mrzovoljan. - O čemu se radi?
- Rekli ste da možemo razgovarati. Dovela sam prijatelja. On je Izraelac, imenom Yosef Abuhatseira.
- Da, vjerujem. Želim znati o čemu je riječ. Imam posla. Nemam vremena svakoga primati.
Bilo je očito da ne misli otvoriti vrata. Razgovor nisu mogli nastaviti na ovaj način, preko parlafona.
Yosef lagano gurne Maryam i zauzme njeno mjesto pred parlafonom.
- Shalom - rekao je i nastavio govoriti na hebrejskom, polako i razgovijetno, služeći se standardnim izrazima koje Židov izvan Izraela može razumjeti. - Žao mi je što vam smetam, ali moram s vama razgovarati. Ja sam brat Chaye Levin, žene koja je ovdje ubijena prije kratkog vremena. Šurjak sam Aryeha Levina.
Nastala je poduža stanka, obilježena jedva čujnim zvukom Levijevog disanja na drugom kraju aparata. Maryam pogleda pažljivije vilu ispred njih. Niska građevina boje okera, sagrađena poput većine bogataških kuća na Smaragdnoj Obali, u jednostavnom stilu koji se skladno uklapao u prirodni ambijent samog mjesta.
Levi, iako ne jedan od super-bogataša, bio je dovoljno imućan.
Razmišljala je kako četiri milijarde lira nisu svota koju ovaj čovjek ne bi mogao skupiti. Ne bi mu bilo lako, ali on bi to mogao izvesti.
- Uđite - reče konačno Levi. Začuli su zujanje dok su se vrata otvarala prema unutra. Uđoše. Hodali su kolnikom obrubljenim crnikama, sve do ulaza u samu kuću. Tamo ih je čekao Levi, mršav čovjek u ranim pedesetim, odjeven u bijele, uredno izglačane lanene hlače i kašmir pulover boje lavandeu Odveo ih je u svijetlu, lukom nadsvođenu prostoriju, čiji su zidovi bili nenametljivo oslikani šablonama, u nježnoj zelenoj i zlatnoj boji.
Visoke urne, grifini, predmeti grčke starine razmješteni s pažnjom i s osjećajem za prostornu ravnotežu. U jednom je kutu mala fontana rasipala vodene mjehuriće iznad bazena sa zlatnim ribicama. Levi im pokaže rukom u pravcu niskog divana. On sjedne u malu fotelju, nasuprot njima.
- Znam za Levinove - reče, pomalo nespretno, na hebrejskom. - Moj i njegov sin su išli u istu školu. Kako se dječak zvao?
-Yoel.
- Tako je, Yoel. Moj je Yigal. Godinu dana stariji od malog Lavina.
Kako sam shvatio, dječak je bio otet.
- Otet i osakaćen - reče Yosef. Objasnio je što su učinili njegovom nećaku. Levi je slušao bez riječi. Čuo je za ubojstvo tih ljudi, ali nije znao za surovosti izvršene nad dječakom. Pomisli na svoje dijete. Još je bio u školi.
- Mora da je to bio strašan udarac za vašu obitelj - reče.
- Naši su životi uništeni - odgovori Yosef.
- Ali, ne razumijem kakve to veze ima sa mnom?
Yosef pogleda Maryam. Možda bi bilo pametnije da ona to kaže.
Ona nije umiješana.
- Smatramo - započne Maryam - da su otmičari pogriješili. Oteli su Levinovog sina umjesto vašeg. Iznos novca koji su tražili od Levina trebali su, zapravo, tražiti od vas.
Levi se naglo uspravi u maloj fotelji. - Nemoguće - reče -to nije moguće.
- Ne vidim zašto bi bilo nemoguće. Radi se o skoro istim prezimenima. Živite u istom gradiću. Obje su obitelji židovske.
Levi zatrese glavom. - Takve se stvari uvijek dobro planiraju, uvijek postoji dobro razrađeni plan. A, da su i napravili takvu pogrešku, imali su dosta mogućnosti da je isprave. otmičari također rade po nekim pravilima. I kod njih postoji nekakav kodeks poštenja. Toga se pridržavaju zbog vlastite sigurnosti.
- Sigurno se radi o pogrešci - upadne Yosef. - Svoj su početni zahtjev za novcem kasnije zamijenili zahtjevom za informacijama.
Sa svojim sam šurjakom razgovarao prije njegove smrti. On o tome, što se od njega tražilo, nije imao pojma. Mogu se zakleti da je govorio istinu.
Levijevo lice pobijeli, kao da je ostalo bez kapi krvi. - Kakvu su informaciju tražili? - upita ih. Glas je izgubio snagu, promijenio se i postao nekako nestvaran.
- Željeli su znati gdje se nalazi nekakav trgovac - reče Yosef. »U
bottegaio«. Pretpostavljam da se radi o nekoj konkretnoj osobi. Da li vam taj naziv išta znači?
Levi se činio potpuno iscrpljenim. Nakratko zatvori oči, a onda ih ponovno otvori i zatrese glavom. - Ne - rekao je - to mi ništa ne znači. Poznajem dosta malih trgovaca koji imaju trgovine, kao i svatko od nas.
- Moglo bi se raditi o pravom prezimenu, ali i o nadimku. Da li ste ikada čuli za nekoga koga zovu il bottegaio? Možda iz poštovanja?
Glava se opet umorno zatresla. - Ne, nikada.
- A za Bianca?
- Ne. Zašto me sve to pitate? Ja nemam ništa s otmicom vašeg nećaka. Nisam odgovoran za smrt njegovih roditelja.
- Mi to ne tvrdimo - reče Maryam. Jasno je vidjela daje čovjek prestrašen. - Mislili smo samo da nam možete pružiti bilo kakve informacije koje bi nas odvele do ubojica. To je sve što želimo.
- Žao mi je - reče Levi ustajući - ne mogu vam pomoći. Morat ćete otići.
- Znate li kako su umrli?
- Što? - Levi zaprepašteno pogleda Yosefa.
- Jeste li čuli što su učinili Aryehu i Chayi?
Levi oblizne usnicu. Promijenio je boju, činilo se da će mu pozliti. -
Ovdašnje su novine pisale da su ih udavili. To je strašno, stvarno strašno. Ovo je mirno mjesto, dobro mjesto za podizanje djece.
Yosef ga prekine. Ispriča mu što se dogodilo, sve pojedinosti -
dobro zatvorenu sobu, plin, kukasti križ.
- Nakon toga ubojstva nisu prestala - nastavi Yosef. -Jedna obitelj u Milanu, neki čovjek, samac, profesor u Padovi. Što se događa?
Mislim da biste mi trebali reći? Mislim da je i vama potrebna pomoć.
Levi naglo pocrveni, okrećući se prema Yosefu.
- Pomoć? Kako mi vi možete pomoći? Znate li, uopće, u što se uplićete? Koja je to vrsta ljudi?
- Možda mi vi to možete reći?
Levi zatrese glavom. Čvrsto je odlučio da više ništa ne kaže.
- Ništa vam ne mogu reći. Za vaše dobro. Najbolje je da odete.
Pritisnuo je dugme na jednoj strani bijelog mramornog kamina, na kojoj je bio naslikan bršljan s fino izrađenim izdancima. Na vratima se u. isti tren pojavi neki muškarac. Možda običan vrtlar ili neki od radnika. Bio je dobro građen i očito spreman za akciju. Yosef bi mu mogao slomiti vrat bez nekog većeg napora, ali čemu?
- Odsjeo sam u hotelu President - reče Yosef. - Tamo me možete naći.
- Neće biti potrebno - reče Levi. - Gospodine Abuhatseira, molim vas, poslušajte me i napustite Sardiniju. Otputujte iz Italije. Ne uplićite se dublje u ovo. Ništa ne možete napraviti, vjerujte mi.
Sestra i šurjak su vam mrtvi. Ništa ih ne može oživjeti.
- To mi nikada i nije bila namjera. Jedino želim spriječiti da se to ne ponovi. Naći te ljude i dovesti ih pred sud.
Levi podigne glavu. Pogledi im se po prvi put susretnu. - Tada gubite vrijeme. Vratite se u Izrael. Inače će Yoel, pored oca i majke, izgubiti i ujaka.
Vraćali su se u tišini i krenuli prema Maryaminom autu. Na drugoj je strani ulice bio parkiran mali plavi fiatov kombi.
Neupadljivo vozilo koje čovjek može vidjeti na pretrpanim ulicama bilo kojeg talijanskog grada. Na njegovom je boku bio natpis: La Nuova Sardegna. Bilo je to ime ljevičarskih novina koje su izlazile u Sassariju.
Kombi vjerojatno nisu ni opazili, kao ni onu dvojicu muškaraca u njemu. Jedan je snimao, drugi nešto zapisivao.
Maryam upali auto i oni krenuše niz ulicu, brzo se udaljavajući.
Desnim su kotačima upadali u lokvice i prskali blatnjavu vodu po nedovršenom nogostupu. Kombi je vrlo brzo, možda nakon pola minute, krenuo za njima.
14. poglavlje
čovjek laže - reče Yosef. U daljini se naziralo more, sivo i bez sjaja. Gume malog wolksvagena cvilile su po asfaltu, nalik igri vjetra po zategnutim žicama. - Dobro on zna o čemu se radi.
- Prestrašen je - odgovori mu Maryam, ulazeći u oštar zavoj i ne štedeći auto.
More je na trenutak nestalo, ali se ubrzo opet pojavilo.
- Baš me briga. Razlog više da kaže što zna. Možda je i on u opasnosti i mogao bih mu pomoči.
- On to ne zna. Nisi ti peta konjička. A ako je u sve bolje upućen nego što misliš? Možda mu i ne možeš pomoći. Što kaniš učiniti.
Poslati izraelsku vojsku?
Prešutio je očitu ironiju njenog pitanja. - Mogao mi je bar dati neko objašnjenje. Idem natrag. Neću mu dopustiti da me tek tako odbije. Moja sestra i njen muž ubijeni su jer ih je netko zamijenio s Levijem i njegovom ženom. Duguje mi objašnjenje.
- Bolje da se vratimo večeras. Daj mu vremena da se ohladi i razmisli. Ono što si mu rekao za njega je bio šok.
Yosef zatrese glavom. - Pa i nije, bar ne u cijelosti. Možda su ga šokirale neke pojedinosti. Mislim da je nešto slično očekivao. Čini mi se da je već čuo za ubojstva u Milanu i Padovi.
Maryam okrene na istok, Vozeći obalom prema Porto Cervu. - Morao bi znati da za njega opasnost nije prošla. Da smo ga bar uspjeli uvjeriti..
- Svakako. Ali u jednoj smo stvari u prednosti pred ubojicama. Mi znamo da moj šurjak nije znao za podatke koje oni traže. Mi znamo da je došlo do pogreške, a Levi će biti siguran tako dugo dok oni ne shvate što se dogodilo. To bi ga čak moglo i spasiti.
- Ipak, samo je pitanje vremena.
- Točno. Učinit ću sve što mogu da ga noćas u to uvjerim. U
međuvremenu želio bih razgovarati s Mannuzzuovim partnerom.
Kako se ono zove?
- Sanguinetti. Gianadelio Sanguinetti. Zašto s njim želiš
razgovarati?
- Mannuzzu je nešto znao. U to sam siguran. otmičari ne bi imali razloga ubiti ga da je nastupao samo kao Arvehove posrednik.
Koliko znam, čitav sustav počiva na posrednicima i njihovoj sigurnosti. Jesam li u pravu?
- Da, to je najvažnije.
- Mislim da je Mannuzzu znao ili pretpostavljao o čemu se radi i da je odlučio uključiti se u igru. Ali nije znao da su ljudi s kojima se spleo spremni na sve.
- Zašto misliš da bi Sanguinetti mogao nešto znati? Yosef slegne ramenima. - Nisam u to siguran. Ali on je naša jedina spona s Mannuzzuom i s onim što je on znao, pa ma što to bilo.
Maryam je parkirala auto blizu obale u Porto Cervu. U hotel će otići kasnije. Morali su nešto pojesti i o svemu porazgovarati.
Bio je to miran dio dana u Porto Cervu. Njegovi stanovnici, pripadnici svjetskog jet-seta, nisu si dopuštali izlazak iz svojih vila prije zalaska sunca, kada na Smaragdnoj Obali započinje pravi život, šetnje, obilasci skupih trgovina. . Tamo dolje u marini, usidrene jahte slavnih i bogatih njihale su se u laganom ritmu. U
ovom je gradiću sve odisalo svježinom tek oličenog prostora. Ulice i čamci besprijekorno čisti, nigdje ni papirića. Na svakom koraku blještavilo, presavršeno za obična ljudska stvorenja. Yosef je osjećao nelagodu i nervozu. Ovo nije bio njegov svijet. Osim toga, postojala je neka čudna i neobjašnjiva veza između ovog blještavila i onih željezničkih vagona iz njegovog sna, punih smrada i nečistoće. Neka veza koju on nije mogao dokučiti.
104
Maryam ga odvede do hotela Cervo čiji je restoran nudio pogled na luku.
- Imaju izvrsne pice - rekla je - sigurno si gladan.
- Ne jedem picu - rekao je. Iako je nije želio povrijediti, to joj je morao reći. - To nije kosher hrana. - Iako mu je izgovor bio sefardski, razumjela ga je. - Sir i meso zajedno, to nije dopušteno.
- Možeš dobiti picu bez mesa. Ai funghi, carcofini, ili jednostavno margheritu.
On se nasmije. - Može, ali bez morskih specijaliteta.
Pojavi se konobar. Maryam naruči pice, vrč bijelog vina i mineralnu vodu. Kada se udaljio, Maryam se okrene prema Yosefu:
- Jesi li jako ortodoksan? - upita ga.
On zatrese glavom. - Pa i nisam. Ne kao haredimi. Oni ne bi ni ušli u neki ne-kosher restoran. Poznajem ljude koji su odbili dotaknuti hranu, iako je imala odobrenje glavnog rabinata.
Maryam baci pogled na marinu. Neka je visoka plavuša u kupaćem kostimu domahivala drugoj preko nekoliko jahti. Ova joj odvrati mahanjem, a onda nešto nerazgovijetno do-doviknu svojoj prijateljici.
- Sve mi to izgleda jako zamršeno - reče.
- Točno tako. A moglo bi se još više zakomplicirati. Neki rabinski sudovi već se koriste naučenim metodama kako bi utvrdili jesu li enzimi koji se nalaze u hrani kosher. Ja nemam vremena za takvu vrstu cjepidlačenja. Nastojim se držati propisa, ali me prevelika pobožnost plaši. Židovski su ekstremisti prijetnja Izraelu, poput Hamasa.
Nije ništa odgovorila. čovjek pokraj nje živi u jednom od najprovokativnijih židovskih naselja na Zapadnoj Obali, a u isto vrijeme govorio o »židovskim ekstremistima« kao o nekoj vrsti prijetnje. To pridržava li se on slova zakona ili ne, jedva da se ticalo Arapa medu kojima je živio. Ta fina razlikovna crta, koju je on bio u stanju povući, njima je značila vrlo malo, nešto poput teorema više matematike ili zakona submolekularne fizike nekom prosječenom srednjoškolcu.
Padne joj na pamet da, unatoč svemu, ona ovog čovjeka zapravo i ne poznaje. Pretpostavke koje je o njemu već stvorila uglavnom su se temeljile na njegovom židovstvu i uklapale se u njene vlastite predrasude, predrasude izraelske Arapkinje, ili su proizlazile iz sućuti zbog onoga što su on i njegova obitelj proživjeli.
Uputila mu je oštar pogled, pitajući se tko je ovaj čovjek, u što vjeruje, što je ostvario u svom životu. Bilo je toliko pitanja koja mu je željela postaviti.
- Reci mi - upita ga - što se dogodilo tamo gore kad si spašavao Yoela?
Usprkos svom imenu, inspektor Enzo De Felice nije bio sretan čovjek. Imao je trideset i šest godina, a još je uvijek bio ovdje, u Sassariju, samo 32 kilometra od Bonnanara, poljoprivrednog mjestanca gdje je odrastao i odakle je prvom prilikom pobjegao, poput svih svojih prijatelja. Sa trideset i šest godina još je uvijek bio inspektor, najviše što ovdje može postići. A to će i ostati ako se ne uspije izvući i pokazati što može u Rimu ili Firenci, ili možda u Milanu.
A problem nije bio u tome što je Sardinjanin. Naprotiv, čak osamdeset posto policijskih časnika u ovoj zemlji regrutirano je s juga, a šest posto svih uposlenih u policiji sa Sardinije. Pola njegovih prijatelja s akademije sada radi na kopnu. Neki već dobrano kroče ka unosnim položajima u Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu.
Jednostavno, premalo se trudio upoznati prave ljude, pristupiti najutjecajnijim consorteriama i ravnati se prema oseci i plimi lokalne politike. Njegov Najveći promašaj bio je pristupanje komunističkoj partiji u vrijeme kad su i gradonačelnik i prefekt bili članovi te partije (PCI). Te, 1993. godine, kada se činilo da će izbori dovesti na vlast desničare, hitro se priključio stranci MSI.
Međutim, pokazalo se da su novi gradonačelnik i prefekt bili umjereni demokršćani. Sada se, formalno razbijeni MSI ponovno pojavio kao širi savez Alleanza Nazionale, a on više nije znao kome se prikloniti.
Buka vozila, dolje na ulici, prekine njegova svakodnevna razmišljanja o nepravdi u ljudskom životu. Prošle su već dvije godine otkako traži dvostruka stakla na prozorima. Ali, dobio ih je Matteo Cambosu iz forenzičke kartoteke. Naravno, Enzo je vrlo dobro znao da su i Cambosu i izvođač staklarskih radova članovi iste confraternite, tj. laičkog bratstva koje svakog Uskrsa organizira procesije ulicama Sassarija.
Netko pokuca na njegova vrata.
- Uđite - promrmlja De Felice. Nikoga nije očekivao, osim. .
Na vratima je bio mladi detektiv imenom Delitala. Tek je tri mjeseca radio kod njega, a već se trudio dobiti promaknuće i preteći svog šefa. Enzo pomisli - ne prvi put - da bi Delitalu trebalo premjestiti na neku drugu dužnost. Ali, s druge strane, Delitalin stariji brat Guido imao je vrlo dobre veze kod državnog tužitelja u Ministarstvu pravde.
- Evo slika koje ste tražili, dottore - reče mu Delitala, spuštajući tanki fascikl na inspektorov stol.
De Felice baci nezainteresiran pogled na omot sa slikama. Jutros ga je iznenadio i zatekao Sanguinettijev telefonski poziv, pa je potpuno zaboravio na onu Arapkinju i njenu vezu s Levinovim ubojstvom. Pomislivši na nju, također se prisjetio da je sam šef policije pokazao veliko zanimanje za taj slučaj i tražio da ga redovito izvješćuje o toku istrage. De Felice nije gubio vrijeme.
Odmah je naredio da je prate. Fotografije je tražio tek da se uvjeri kako se radi o osobi s kojom je već razgovarao.
- Još je netko bio s njom, dottore - reče mu Delitala, dok je De Felice otvarao omotnicu. - Neki muškarac.
Inspektor preleti pogledom fotografije snimljene ispred Levijeve kuće. Da, to je ta žena. Muškarac mu je bio nepoznat.
- Gdje je ovo snimljeno? - upita.
- Pokraj neke privatne kuće u predgrađu Arzachene, gospodine.
Naredio sam da se provjeri vlasnik.
Naravno da jesi, pomisli De Felice. Mali spletkar nikada ne odustaje.
- Izvijesti me čim doznaš ime. Pretpostavljam da ih još pratite.
Delitala potvrdno kimne. Istina, ovo je tek nešto više od rutinskog posla, ali postojala je crta, koju je već naučio prepoznavati, a koja je dala naslutiti da bi se ovdje moglo raditi o vrlo skliskom terenu s mnogo skrivenih mogućnosti. Nešto izvan regularnog.
- Dva moja čovjeka još ih uvijek prate. Objeduju u Porto Cervu.
- Odlično, redovno me izvješćujte.
De Felice zatvori mapu i gurne je u ladicu svog pisaćeg stola.
- To je sve, dottore"?
Inspektor potvrdi. - Obavijestite me istog trena, ako iskrsne nešto novo.
Čim je prestao govoriti, među njima zavlada tišina. Pice, servirane prije deset minuta, tek napola pojedene, hladile su se na stolu. Neki je usamljeni galeb kliktao nad pristaništem. More se nježno, poput otkucaja srca, dizalo i spuštalo. Vani, na otvorenom, Sićušno je crveno jedro dalo naslutiti kretanje nekog daskaša. Skakao je s vala na val, kao da je obuzet beznadnim traganjem za ravnotežom.
- Hvala ti - reče konačno Maryam. - Vrlo si iskren.
- Bili bi ga ubili. Shvaćaš li?
Ona potvrdi. - Mislim da shvaćam. Samo. . Prisilila se da ga pogleda.
- Nikada nisam upoznala nekoga tko. . Oklijevala je nastaviti, a to ih ponovno odvede u šutnju.
- Tko ubija ljude - reče on, završavajući njenu misao. Bacila je pogled na stol, na nedovršeno jelo koje više nije željela.
- Da - prošapta.
Kimnuo je. -Ti si, onda, vrlo sretna osoba - reče joj. - Ja, naprotiv, poznajem previše ljudi čiji je posao ubijanje. A poznajem i priličan broj onih čiji su prijatelji ili članovi obitelji umrli jer na njihovoj strani nije bilo nikog sposobnog ili voljnog da ubija.
Ona podigne glavu. - Misliš na holokaust?
- Da, uglavnom.
- Jesi li i ti izgubio nekog svog?
On niječno zatrese glavom. - Živjeli smo u Maroku. Nitko od nas nije bio upleten u ono što se događalo u Europi.
- Dakle, nitko iz tvoje obitelji nije stradao od nacista.
- Ne od bliže obitelji. Ali mnogi iz Aryehove porodice su nastradali.
- To je nešto vrlo blisko svakom Židovu, nešto od čega se ne može pobjeći.
Ona ga ponovno pogleda, ovaj put ne prezajući od njegovog pogleda.
- Obitelj moje majke ubijena je kod Deir Yassina. Glas joj je bio mekan i bez emocija. - Njena majka i otac, jedan ujak i dvije tetke, dva brata i sestra.
Nije odgovorio. Do ovog je trenutka Deir Yassin za njega bilo samo ime nekog arapskog sela čije su stanovnike 1948. godine masakrirali cionistički teroristi.
- A mi nismo za odmazdu ubili niti jednog Židova - reče ona. - Niti smo poželjeli smrt ijednom Židovu.
Yosef osjeti vjetar. Dolazio je s mora, hladan i pun soli. Zadrhtao je. Okrenuo je glavu i našao se oči u oči s Maryam. Nije spustila pogled. Nije se mogao sjetiti ničega što bi joj u ovom trenutku mogao reći, a da ne zvuči otrcano ili pokroviteljski.
Zamjenik šefa policije vrati slike De Feliceu. Inspektor ih je odnio ravno svom nadređenom, jer je znao da ga ovaj slučaj posebno zanima.
- Hvala vam - reče zamjenik šefa policije. Zvao se Pierluigi Dessi.
Za razliku od De Felicea, ostanak na Sardiniji pružao mu je realne nade za napredovanje. Na otoku su bile četiri qu-esture, (policijske uprave), jedna u svakoj provinciji, a svi su se njihovi šefovi približavali obveznom umirovljenju. Bilo mu je dano do znanja da bi mogao naslijediti jednoga od njih. Jedina stvar koja bi mu mogla stajati na putu napredovanja bio je slučaj Levin. Šef mu je ispričao sve potankosti o tom slučaju, ne ostavivši mjesta nikakvoj sumnji u njegovu važnost.
- čovjek se zove Yosef Abuhatseira - nastavi Dessi. Izgovorio je to polako, sričući slovo po slovo. Bilo bi dobro provjeriti pod kojim se imenom prijavio u hotel, u Olbiji. S pravom možemo pretpostaviti da su on i ta žena odsjeli pod istim krovom.
- Odmah ću to učiniti - gospodine.
- Ali, to i nije ono najvažnije. Želim da ih vaši ljudi ne puštaju iz vida. Javi mi odmah, čim saznaš, identitet osobe koju su jutros posjetili. I ne zaboravi doznati ime svakoga koga posjete ili s kim progovore.
- Razumijem, gospodine - reče De Felice ustajući.
- Sjedni. Još nisam završio. Želim da ih zaustaviš, da više ne njuškaju po ovom slučaju. Da li razumiješ? Odaberi dva-tri najbolja čovjeka, ljude kojima možeš vjerovati. Neka ih dobro zaplaše, ali ništa više. Vodi računa o tome da ne želimo nikakvih problema s njihovim veleposlanstvima. Neka to bude lekcija koju će dobro naučiti i ništa više. Pobrini se da napuste otok do sutra navečer.
15. poglavlje
Gianadelio Sanguinetti čekao ih je u svom uredu. Maryam ga je već zvala i ugovorila sastanak, ali nije rekla da Yosef dolazi s njom. Dok su ulazili, primijetila je da su se odvjetnikove oči neznatno raširile.
Kao da ih je prepoznao.
Sanguinetti lagano obiđe stol i pruži ruku da ih pozdravi. Maryam je opazila daje ruka ispružena baš do prave visine, da je manšeta na košulji znalački namještena. Čak je i smiješak na licu ovog čovjeka bio kako treba. Sanguinetti je, poput svog sivog Armani odijela, poput sobe u kojoj je radio, bio rezultat najbrižljivije kalkulacije.
U ovoj naciji dobrih glumaca, gdje se cijeli život odvija poput neke kazališne izvedbe, Sanguinetti je naučio svoju ulogu sa svim finesama prilagođavanja, bez kojeg nema uspjeha.
- Mi smo već razgovarali - reče Sanguinetti prihvaćajući Marvaminu ruku. Stisak je bio točno doziran. - Ne sjećam se da ste spominjali vašeg prijatelja.
- Ovo je Yosef Katzir - reče Maryam. - Bio je prijatelj Chaye i Aryeha, bračnog para ubijenog prije dva tjedna u Arzacheni.
- Pa naravno, o njihovoj smo kući jutros razgovarali. - Odvjetnik se okrene i pokloni Yosefu osmijeh. Ispružio je ruku kao da ima namjeru uvući ga u svoj začarani krug. Yosef stisne pruženu ruku čvrstinom koja je dala naslutiti da bi je mogao i skršiti ako to odluči. Sanguinettijev izraz lica načas se smekša.
- Žao mi je, gospodin Katzir uopće ne govori talijanski -reče Maryam. - Ali, meni je rekao nekoliko najhitnijih točaka koje, u ime obitelji, želi raščistiti.
- A tako. - Oklijevao je, a zatim im kretnjom ruke ponudi dvije stolice presvučene kožom. - Molim vas, sjednite.
Sanguinetti požuri zauzeti svoje mjesto iza stola, kao da je tamo sigurniji.
- Gospodine Sanguinetti - započne Maryam. - Aryeh Levin je prije svoje smrti ovlastio vašeg pokojnog partnera Michelea Mannuzzua da u njegovo ime pregovara s bandom koja je otela njegovog sina Yoela. Ja naravno razumijem da, budući da je gospodin Mannuzzu, prihvativši se toga zadatka, počinio protuzakonito djelo, sve u vezi s tim mora ostati povjerljivo, tj. daleko od javnosti.
- Da, tako je. U onoj mjeri u kojoj to može negativno utjecati na legalitet ove odvjetničke firme.
- Bez obzira na sve to, mi znamo što se dogodilo jer je Aryeh je sve rekao svom šurjaku Yosefu.
Sanguinetti baci kratak pogled na čovjeka koji mu je bio predstavljen kao Katzir. Felice ga je već upozorio na mogućnost da ga Abuhatseira posjeti i naredio mu da ništa ne govori. Ne bi se baš
moglo reći da Sanguinetti uvijek radi ono što mu se kaže, ali u ovom slučaju..
- Siguran sam da bi Michele napravio sve što je mogao da pomogne klijentu u nevolji. Isto sam tako siguran da nikada ne bi učinio nešto loše ili nelegalno.
- Bez obzira na to je li kršio zakon ili nije, vaš je partner nestao iste noći kada se uputio na sastanak s Yoelovim otmičarima. Aryeh Levin je poštom dobio snimke njegovog tijela. Bilo je jasno da su željeli poslati upozorenje, ali Aryeh nije shvatio pravo značenje.
- Bar je to jasno. Aryeh nije ovlastio Michelea da plati traženu svotu. Michele je ubijen kao jasna poruka obitelji.
Maryam zatrese glavom. - Dugo živim u ovoj zemlji i znam kako te stvari stoje. otmičari nikad ne ubijaju posrednike, to je temeljno pravilo. Cijeli bi se sustav urušio da se to samo jednom dogodi. Ne, Mannuzzu je ubijen zbog drugih razloga, a Yosef Abuhatseira misli da je razlog bio taj što se i sam pokušao uključiti u igru, ne bi li dobio dio zarade. Međutim, ljudi koji su organizirali tu otmicu nisu tražili novac već informacije. Mannuzzu je znao što su spremni platiti za tu informaciju. Znao je da se radi o velikim iznosima.
Sanguinetti zatrese glavom. - To zvuči jako nevjerojatno. Tvrdite li da je Michele bio u prilici doći do tih informacija osobno?
- Moguće je da je tijekom vođenja Aryehovih poslova nešto saznao.
Što se Aryeha tiče, on je uporno tvrdio da ne zna ništa o onome što su tražili. Nama je sada jasno da je cijela ta stvar bila užasna pogreška. Ali, moguće je daje vaš partner mislio da zna ili da može saznati ono što su ti ljudi tražili. To samo po sebi znači da je znao tko su oni i da je nagađao što žele. Jedna stvar je sigurna - znao je dovoljno da nastrada.
Sanguinetti slegne ramenima. - To vi kažete. Ali, ja još uvijek ne znam kako vam mogu pomoći. Michele mi se u vezi s tim nije povjeravao. Sve što je znao odnio je sa sobom u grob.
- Nije rečeno. Sigurno je imao neke spise, podsjetnike. Kad biste nam dopustili da to vidimo. .
Odvjetnik zatrese glavom. - Ni govora. U njegovim se papirima nalaze podaci u vezi s ostalim klijentima. Te dokumente ne mogu, bez dopuštenja, vidjeti ni policajci ni karabinjeri. Ako smatrate da su vaše sumnje opravdane, predlažem vam da im se obratite s molbom da u vaše ime pokrenu istragu.
- Postoji rizik da bi se time otkrila nelegalna aktivnost vašeg partnera.
Sanguinetti opet slegne ramenima. - To mu sada malo znači, a mene ne može kompromitirati. Molim vas da mi oprostite, ali čeka me klijent.
Svi su ustali. Maryam je dobacivala poglede Yosefu, očekujući da će nešto reći ili postaviti neko pitanje Sanguinettiju. Ali Yosef ne reče više ništa. Umjesto toga, pomno je promatrao odvjetnika kao da se nada da će odgovore koje traži naći na njegovom licu, u njegovim pokretima ili odjeći.
- Molim vas - reče im Sanguinetti dok ih je na odlasku pratio -
nemojte zaboraviti reći gospodinu Abuhatseiri da su on i njegova obitelj stalno u mojim mislima. Svakako mu recite da ćemo učiniti sve što možemo da nađemo ubojice. Ali mora znati da je Michele Mannuzzu bio nevin, baš kao i Levinovi, i da nije o toj stvari znao više od njih.
On se okrene da bi se ponovno rukovao s Yosefom. Dlanovi su mu bili potpuno suhi, prsti podatni. Yosef mu opet, na isti način, jače stisne ruku i ponovno osjeti treptaj straha u njegovim očima. Bilo mu je jasno da još nije završio sa Sanguinettijem.
Vozili su se natrag u Olbiju bez riječi. Nije ih pratilo sunce, a nebo je bilo zastrto. Od trenutka kad joj je ispričao što se zbivalo gore u makiji, Maryam se ponašala hladno. Ali, on drugog načina spašavanja dječaka nije imao. Otkrio je da, protiv svoje volje, vodi računa o tome što ona misli. Taj ga je osjećaj, za njega potpuno nov, ispunio nemirom. Vozila je pažljivo, očiju prikovanih za cestu.
Činilo se da ne razmišlja ni o čemu. U hotelu su se razdvojili. Yosef se želio odmoriti. Namjera im je bila posjetiti udovicu Michelea Mannuzzua te iste večeri. Na izlasku iz dizala Maryam zastane i okrene se.
- Žao mi je - reče. - Radi se o tome da. .
- Ne moraš ništa objašnjavati. Tražim jedino da me prihvatiš
ovakvog kakav jesam, ovdje i sada. Kada jednom nađemo te ljude koje tražim. . Do tada bi možda trebala pričekati sa svojom prosudbom.
Kimnula je. Nije bila svjesna da donosi ikakve prosudbe.
- Vidimo se - reče mu na odlasku.
Čim je ušao u sobu, Yosef sjedne na krevet. Obavio je kratak telefonski razgovor. Pola sata kasnije, netko pokuca na vrata. Yosef otvori i ugleda onog istog čovjeka koji mu je i prvi put donio oružje, kod Aryeha. Sada je u ruci nosio malu torbu.
Već su skoro tri sata sjedili ispred hotela, a muškarac i žena, koje su pratili, još nisu izašli. Vito Dettore bio je više nego siguran da se nalaze u njenoj sobi i da se ludo ševe. Prokleto sretno kopile, mislio je. Ni on ne bi imao ništa protiv toga. Njegova žena izgubila je svaki interes za seks, a plaćom bi si teško mogao priuštiti luksuz neke ljubavnice. Međutim, ovaj noćašnji izvanredni zadatak, na kojem je angažiran zajedno sa svojim timom, mogao bi mu konačno omogućiti posjet jednoj od
onih kuća koje ovdje zovu case di tolleranza. De Felice im je rekao:
- Pokažite im malo. Recite im da se čiste odavde i, za boga miloga, napravite to poput običnih huligana.
Ali tu je problem: gdje da to učine? Ovdje na ulici, bilo bi previše javno. Nadao se da će par izaći i odvesti ih na neko mirno mjesto, u neku sporednu ili slijepu uličicu. Ako to budu morali izvesti ovdje, u hotelu, sve bi moglo ispasti prilično nezgodno. Ponovno pogleda prema ulaznim vratima, moleći se svetom Mihovilu. Ali, ako bolje promisli, teško je povjerovati da bi sveti Mihovil, koji je svetac zaštitnik policije, mogao u ovom slučaju uslišati njegove molitve.
Netko je naglo otvorio automobilska vrata. Vito se okrene. Sve što je uspio vidjeti bio je neki jak čovjek, obučen u crno.
- Tako - reče taj isti čovjek. - Čistite se odavde, ti i tvoje gorile.
Moji momci će preuzeti stvar.
- O čemu govoriš? - Vito je stranca jedva mogao vidjeti. Bilo ga je teško uočiti u mraku, onako korpulentnog. Pokušavao je iz džepa izvaditi policijsku iskaznicu, ali se sjeti da je, po uputama De Felicea, nije uzeo.
- O ovome govorim - reče čovjek gurajući mu pod nos dvije fotografije. - Mijenjamo vas.
Bile su to iste fotografije koje je Vito dobio u policiji.
- Tko vas šalje? De Felice?
- Da, De Felice, hajde nosite se.
- Pokaži značku - suprotstavi se Vito. Nije se tek tako namjeravao predati. Ovo je bilo plaćeno pet puta više od običnog prekovremenog rada, i to gotovinom.
- Nema značaka - reče čovjek.
- Ne brini, dobit ćeš lovu. To je sređeno. Sada razlaz. Vito zausti da još nešto kaže, ali opazi pištolj koji je visio o ramenu drugog čovjeka: to nije bilo ni policijsko, a ni karabinjersko oružje. Policajac zašuti i potraži ključeve svog automobila. Na Sardiniji je proveo cijeli život. Dovoljno dugo da zna kada može izazivati, a kada treba prestati.
- Okay - reče - idemo. Nadam se da ćete se dobro provesti.
- Bez brige - reče mu onaj debeli. - To nam je i namjera.
Čim se policijsko vozilo udaljilo, onaj čovjek u crnom pozove rukom vozača drugog automobila parkiranog nekoliko metara dalje niz ulicu. Auto se približi, a čovjek uleti unutra. Pored vozača, u autu su, na stražnjem sjedalu, bila još dvojica
- Jesi li imao problema? - upita vozač.
čovjek u crnom zatrese glavom: - Ne, mislili su da me poslao njihov šef. Neki De Felice.
- Znam ga - izjavi jedan od dvojice sa stražnjeg sjedišta. - Nizak tip, ne baš bistar. Iz Bonnanara je. Prije tri ili četiri godine zatvorio me zbog droge. Nije mu upalilo, a poslije se više nismo vidjeli. Je li na listi?
čovjek u crnom zatrese glavom. - Nije za noćas. Za svaki slučaj, opet ću provjeriti. Sada se moramo usredotočiti na ovu stvar.
U hotelu je bilo mirno. Nije se čuo čak ni šum centralnog grijanja.
Dizala su mirovala, nitko nije ni otvarao ni zatvarao vrata, nitko nije vozio kolica za posluživanje po dugom hodniku. Tišina je bila potpuna. Maryam pogleda kroz prozor. Mirne, tihe ulice, boje vlažnog škriljevca. Bez automobila i skutera, bez pješaka. Kao da su je postavili usred hermetički zatvorenog balona.
Počela je shvaćati da ovo, u što se dobrovoljno uplela, može biti opasno. Rizično je bilo od samog početka, znala je to. Ali sada kada je odgovoran za tolike smrti, Yosef je sigurno na nišanu. A to znači i ona, ako ubojice ponovno napadnu.
I sam Yosef ju je zbunjivao. Znala je da je bio u vojsci te, prema tome, najvjerojatnije i ubijao. Međutim, način na koji je pričao o pokolju u brdima iznad Oliene bio je tako neposredan da ju je morao uznemiriti. Ma koliko neizravno, i ona je bila umiješana. Činilo joj se da je okaljana već i samom spoznajom o tome.
Pa ipak, Yosef se sasvim uklapao u njeno poimanje dobrog čovjeka, što god to značilo. Riskirao je svoj život da bi spasio sina svoje sestre, a sada se vratio pronaći njene ubojice. Iz razgovora s njim dalo se zaključiti da nasilju nerado pribjegava, što bi je i moglo utješiti da u tome nije bio tako uspješan.
Neki se lik pomakne na suprotnoj strani ulice Via Principe Umberto, skriven u dubokoj sjeni. Možda neki mještanin koji se vraća kasno s posla, neki liječnik koji žuri porodilji, svećenik kojeg čekaju radi posljednje pomasti? Ili neki promatrač koji se skriva u dubokoj sjeni?
Netko zakuca na vrata njene sobe, a zatim prepozna Yosefov glas.
Iznenadilo ju je smirenje koje je osjetila čim ga je čula. Otvorila je vrata i pridružila mu se u hodniku. Bio je svježe obrijan, u svjetlom odijelu s kravatom. Vjerojatno je sve mogao pročitati na njenom licu. Čim je zatvorila vrata, on samouvjereno, jednom rukom uhvati čvor na kravati.
- Kasnije idemo na večeru. Dugujem ti ispriku za ručak. A sigurno si i gladna.
- Mogao si mi reći - bunila se - nisam odjevena za izlazak.
- Dobro izgledaš, vjeruj mi.
Osjetila je da crveni. Protivno svom vlastitom prosuđivanju, ona otkrije da mu stvarno vjeruje i da joj to godi.
- Hajde - reče ne bi li skrila vlastitu smetenost. - Najprije moramo posjetiti gospodina Levija i udovicu Michelea Mannuzzua.
Vidio ih je kako dolaze. Lica im začas obasja svjetlost s hotelskog ulaza. Otišli su do auta koji je bio parkiran u blizini. Bio je to wolksvagen.
- To su oni - reče čovjek. Vozač okrene ključ i počeka da wolksvagen krene, a zatim se polako uputi za njima.
Okrenuo se čovjeku na stražnjem sjedalu.
-
Žena je tvoja - reče mu. - Radi s njom što hoćeš, ali po-brini se da o tome kasnije ne govori. Židova želim za sebe.
16. poglavlje
Iako je kod Levijevih bilo osvijetljeno nekoliko soba, nitko nije otvarao vrata.
- Sigurno je predosjećao da ćemo se vratiti - reče Maryam.
- Možda - Yosef ponovno pozvoni. Mogao je čuti televizor iz neke prostorije u prizemlju, jer je prozor bio tek pritvoren. Ipak, nitko se nije javljao.
- Mogli bismo telefonirati.
- Ne - odgovori Yosef. - To bi ga samo upozorilo. Želim ga iznenaditi.
- Možda je u jednom od svojih restorana.
Yosef kimne. Jedva mu je razabirala glavu u mraku.
- Mislio sam na to - reče on. - Ali njegova žena i sin sigurno bi ostali kod kuće. Nema sumnje, imaju i domaćicu.
- Zvat ćemo ih opet ujutro - reče mu Maryam. - Nećemo prestati sve dok ga ne nađemo.
Odluče otići. Dok su hodali prema automobilu, začuju nježno plakanje iza ulaznih vrata. Maryam pogleda i spazi tigrastu mačku koja je sjedila iza mreže na ogradi. Životinja je ispustila još jedan plačljiv glas, glasniji i tužniji od prvog. Maryam ćućne i provuče prste kroz žičanu ogradu. Pokušavala je umiriti životinju, mrmljajući tiho i smireno.
- Što je maco, što ti se dogodilo?
Mačka joj se uznemireno približi, tarući glavom o njene prste.
Zatim se udalji i opet zaplače. Maryam osjeti žmarce na svojoj koži.
- Nešto se događa - reče. - Uznemirena je.
- To je neka lutalica - reče Yosef. - Traži hranu.
- Ne, ima ogrlicu. To je sigurno njihova kućna mačka. Nešto je muči, vjeruj mi. I sama imam nekoliko mačaka.
118
Yosef se približi. O mačkama nije znao ništa, ali vidjelo se da je životinja uznemirena. Trebalo je poslušati Maryamino upozorenje.
- Bolje da pogledam unutra - reče.
- Idem i ja.
- Ne, ako se išta dogodi i upadnem u nevolje, bolje da nisi sa mnom.
Moći ćeš zvati pomoć.
- Jer sam žena. .
- Ne, to mi nije ni palo na pamet. Morala bi znati da sam ja izraelski vojnik. Idem prvi unutra jer sam u ovom iskusniji od tebe; ti ostaješ vani jer mi treba pomoć.
- Ne misliš valjda. .
On je presiječe. - Nadajmo se da nije - reče. - Ali moram se sam uvjeriti.
- Kako ću znati što se događa?
- Nikako. Ja se u svakom slučaju vraćam za pet minuta, čak i ako ništa ne otkrijem. Vrati se u auto. Drži motor upaljen, a isključi svjetla. Vraćam se odmah.
- Pazi se - reče mu ona. Na svoje iznenađenje shvati da to i misli.
Rad do kasnih sati postao je prava navika za inspektora De Felicea.
Još gore, loša navika. Uvjeravao je sebe kako je i to bolje od kockanja ili opijanja. Ali je, poput pravog kockara ili ovisnika o piću, govorio sebi da prestaje sutra, da vlada situacijom i da će takvo radno vrijeme odbaciti čim ga premjeste na kopno. Možda do toga dođe i prije no što se nadao. Zamjenik šefa policije Dessi je izrazio zadovoljstvo načinom na koji De Felice vodi slučaj Levin.
Naravno, videći toliko zanimanje samog zamjenika šefa, De Felice je odlučio i sam saznati nešto više. Počeo je istraživati na svoju ruku i bio stvarno impresioniran onim što je otkrio. Bilo je toliko toga skrivenog i do tada nevidljivog u vezi s ovim ubojstvima, da je jasno mogao vidjeti u kojem bi ga pravcu daljnja istraga mogla odvesti. Diskrecija je bila nužna, svakako, ali nije li se sam sebi divio zbog umijeća da drži jezik za zubima uvijek kad je to bilo potrebno. Ako uspije doći do svih podataka i sastaviti dosje, mogao bi se s pravom nadati da će biti u Rimu prije ljeta, u sobi s dvostrukim prozorima i klima-uređajem.
Ponovno je Počeo pažljivo proučavati papire iz dosjea Levin, kao da će time što ih je naučio napamet sam sebi pribaviti propusnicu do sreće. Kao da se radi o nekom ispitu, pomislio je. Samo, ovaj će put on biti najbolji u svojoj klasi.
Netko je zakucao na vrata.
-Avanti (naprijed) - reče ne dižući glavu.
Vrata se otvore. Začuo je zvuk koraka, a zatim je netko zatvorio vrata.
- Da - zareži De Felice, još uvijek zaokupljen papirima na stolu. -
Zar ne vidite da imam posla?
Nije bilo odgovora. Inspektor ljutito podigne glavu. Dva su čovjeka stajala nekoliko koraka od njega, promatrajući ga ravnodušno.
Poznavao je svakog tko je na bilo koji način mogao doći u policijsku stanicu, naročito izvan radnog vremena. Ovu dvojicu nije poznavao.
- Tko ste, dovraga, vi? - zapita ih. - Što želite?
- Inspektor De Felice? - upita jedan od njih. Bio je dobro građen, tamnoput, kovrčave kose. De Felice bi u njemu prepoznao pastira iz Barbagie da nije bilo sunčanih naočala koje su mu skrivale oči.
- Da, ja sam De Felice. Što radite u mom uredu? Tko vas je pustio?
- Morat će sutra razgovarati s Malaguginijem. Malagugini je bio zadužen za sigurnost i, kako izgleda, ne radi to kako treba. De Felice je već planirao kako bi mu ovo moglo poslužiti da Malaguginija izgura s tog mjesta, da on sam preuzme tu dužnost i započne s temeljitom reorganizacijom čitavog sustava osiguranja. I skroman uspjeh koji bi tako mogao polučiti, pa čak i sam izgled na uspjeh, pretvorio bi nesreću njegovog kolege u odskočnu dasku kojom bi De Felice stigao do Rima.
čovjek sa sunčanim naočalama stajao je nepomično, ne odgovarajući. Umjesto toga kimne svom pratiocu, nekom plavokosom mladiću čije je lice nosilo tragove boginja. Ovaj hitro prijeđe cijelu sobu i stane iza De Felicea.
Prije negoli je policajac mogao išta napraviti, mladić prebaci ruke oko njegove glave i silom mu zalijepi debelu plastičnu traku preko usta. Inspektor je ipak uspio podići ruke pokušavajući se osloboditi, ali plavokosi je mladić bio suviše brz za njega. Zgrabi ga za zglobove i prebaci mu ruke iza leđa, jako ih stežući.
De Felice zakoluta očima, frenetično se izvijajući i trzajući. U
potrazi za zrakom, s mukom je pokušavao disati kroz nos. Koliko god se snažno opirao, mladić ga je držao bez vidljivog napora, te je Počeo osjećati malaksalost uvidjevši da su ga napadači nadjačali, koliko svojom šutnjom i opakošću, toliko i fizičkom snagom.
Onaj krupniji muškarac izvadi nešto iz džepa. De Felice se napne ne bi li vidio. Ako bude metalni bokser ili blackjack, dobit će batine.
Ali nož ili pištolj znače smrt.
Iznenadio se i na trenutak razveselio ugledavši običnu limenku sa sprejom. Nalikovala je na veliki dezodorans ili insekticid u spreju, onakav kakav prodaju u samoposluzi blizu njegove kuće. Na trenutak se umiri ugledavši lako prepoznatljiv predmet za svakodnevnu upotrebu. Ali, čovjek mu se približi i on pogledavši bolje, shvati. U limenci je bilo ljepilo, vrsta ljepila za papir ili karton. Bio bi urlao da je mogao. Osjetio je kako mu se diže utroba.
Noge više nije osjećao. Istog se trenutka čovjek s tamnim naočalama stvori ispred njega i skine mu traku s usta. De Felice pokuša vikati, znajući da je ovo posljednja šansa. Ali, bilo je uzalud.
čovjek ispred njega ovakve je stvari i prije uspješno obavljao.
Silom mu otvori usta i pritom mu slomi vilicu. U razjapljeni otvor njegove usne šupljine gurne prednji kraj limenke i čvrsto pritisne mlaznicu koja se nalazila na stražnjoj strani. Radeći to, nasmiješi se plavokosom mladiću koji mu uzvrati osmijeh. Bio je to još jedan dobro obavljeni posao.
Yosef se bez problema popeo preko ograde. Nije se posebno brinuo oko alarma. Sve je bolje od plačljivog zvuka televizora u praznoj sobi. S druge strane, ne bi bilo pametno otkriti položaj. Ako se nešto dogodilo ili je upravo u tijeku, vinovnici su možda još unutra.
Zaštićen crnikom, dopuzao je do poluotvorenog prozora. Unutra je, u velikoj praznoj prostoriji, bio uključen televizor. Neki je komičar upravo dolazio pred publiku. Svakih nekoliko sekundi čula se provala unaprijed snimljenog smijeha, dok je glumac rutinski izvodio nove i nove gegove. Yosef je napeto osluškivao ostale zvukove, ne dopuštajući da ga omete ova buka televizora, koju je svjesno izbrisao iz svog uma, onako kako su ga uvježbavali da zanemari eksploziju neke granate ili cviljenje mlažnjaka. Vrt koji se sada nalazio iza njega, još je uvijek bio prazan. Polagano je otvarao prozor i konačno se uvukao unutra. Najviše se bojao bezmirisnog plina. Ako su Levijevi mrtvi, vjerojatno su ubijeni na taj način. Ova je soba bila sigurna, njezin je prozor bio otvoren. Ali, što ga čeka kada otvori vrata?
Držeći rupčić na ustima, izvuče iz džepa pištolj koji je dobio tog jutra. Bio je to H&K P7M8. Ovaj je pištolj, radi svog posebnog sigurnosnog okidačkog mehanizma, bio pogodan za precizno gađanje u nevelikim prostorima. Okidanje je bilo lagano, jer okidač
posjeduje poseban mehanizam, ispred same ručke. Novaci Sayaret Matkala bili su obučavani Beretta pištoljima, ali je Yosef, koji je vremenom razvio posebnu sklonost za Heckler & Koch tipove, koristio to oružje uvijek kada je mogao.
Vrata su vodila u dugi hodnik. Njušenjem je ustanovio da u ovom dijelu kuće nije bilo plina. Područje je bilo čisto. Opreza radi, otvorio je svaku pojedinu prostoriju u prizemlju.
Olakšanje je nastupilo kada se popeo na gornji kat kako bi i njega pretražio. Već prva spavaća soba u koju je zakoračio potvrdila je njegove sumnje. Skinuo je rupčić s lica i vratio ga u džep.
Vrata velikog zidnog ormara bila su širom otvorena. Njegova je unutrašnjost zjapila prazninom. Ostale su jedino vješalice. Isti ga je prizor dočekao u svim spavaćim sobama. Levija je spopao strah.
Njihov ga je jutrošnji posjet morao uvjeriti da njegovoj porodici prijeti neposredna opasnost i da je najsigurnije odletjeti. Levijevi su se na brzinu spakirali, pokupivši sve kovčege i torbe koje su imali na raspolaganju i sada se sigurno nalaze u avionu koji je poletio iz zračne luke u Olbiji. Yosef spremi pištolj i poène silaziti stubištem.
Šibica nakratko zasvijetli dok je Maryam palila cigaretu. Njena je zapaljena cigareta bila jedino svjetlo u ovom mraku. Vani je postajalo sve hladnije. Gledala je ravno ispred sebe, u noć, kao da očekuje da se netko ili nešto pojavi. Nekoliko se puta osvrnula uokolo, a onda opet, puna tjeskobe, usmjeri pogled ispred sebe.
Osjećala se nelagodno poput nekoga koga promatraju. Međutim, sve je bilo mirno u tmini koja ju je okruživala.
A promatrači su bili tu, u blizini, savršeno prikriveni mrakom.
17. poglavlje
Tina Mannuzzu zabavljala se tanjurićima, šalicama i malim papirnim ubrusima. Nije znala što bi drugo mogla raditi u prisustvu gostiju.
Nakon Micheleove smrti nalazila je neku vrstu utjehe u vječito istom snobovskom ritualu primanja gostiju. Kako su prijatelji i rodbina još uvijek dolazili izražavati sućut njeni su se dani pretvorili u duge obrede gošćenja. Ona sama, pak, nije uopće izlazila, čak ni da bi uzvratila neki posjet. To se pročulo i ljudi su nastavili dolaziti k njoj.
Stoga nije bilo čudno daje i sada, ovako kasno, ne oklijevajući otvorila svoja vrata nepoznatom paru i da ih je, čim je otkrila da su, poput većine njenih posjetilaca, makar i površno poznavali njenog muža, pozvala da uđu.
- Viđala sam gospođu Levin na bridž partijama u Porto Cervu - rekla je Yosefu, koji joj je predstavljen pod lažnim imenom. Maryam je prevodila, a Yosef se smješkao pokušavajući održati ravnotežu sa šalicom čokolade u jednoj i pladnjem s amaretti slasticama u drugoj ruci. - Poznavala sam i Aryeha, također - nastavi Tina - ali ne tako dobro. On i Michele bili su dobri prijatelji, nema sumnje.
Tina Mannuzzu bila je apsurdno mlada za svoju novu ulogu udovice.
Nema više od 25 godina, pomisli Maryam. Privlačna žena poput nje neće dugo ostati sama. Ali sada je bila izgubljena i bespomoćna.
Smrt joj je otela muža, naglo i ružno, a ona još uvijek nije bila sigurna što to znači za njen jednostavni mali svijet. Do jučer, to je još bilo nešto tako daleko kao sijede vlasi ili ulošci za inkontinenciju, a danas stvarnost koja je potpuno izmijenila njen sređeni svijet šalica za kavu i milanskih stolnjaka.
- hoćete li nam zamjeriti ako malo popričamo o Micheleu - upita Maryam na Yosefov nagovor. Osjećala je nelagodu sjedeći i čavrljajući uz kavu, jer je cijelo vrijeme bila svjesna da su ona i Yosef neka vrsta uljeza u nesreći ove žene.
- Ma nikako, razumije se da vam neću zamjeriti - U proteklih nekoliko dana Tina je samo to i radila. Zapravo, o Micheleu je više govorila sada, nakon njegove smrti, nego u sve četiri godine njihova braka. Čudno, pomislila je: iako je o njemu stalno govorila nikada nije zaplakala, ni kada je bila sama a niti u društvu. Pitala se je li to dobro ili loše.
- Gospodo Mannuzzu, Michele je prije smrti bio posrednik u vezi s otmicom Yoela Levina. Sigurni smo da su vašeg muža ubili ili sami otmičari, ili netko dvije-tri stepenice viši od njih. Je li vam Michele te noći, prije odlaska, išta rekao o tome što radi i s kim će se susresti?
Tina je prekrižila noge i pokušavala izravnati suknju navlačeći je preko koljena, ali nedovoljno da bi pokrila svoje duge listove. U biti konzervativna, bila je odjevena u crninu koja, mora se priznati, ne bi zadovoljila njenu baku iz Macomera.
- Michele nije nikada sa mnom razgovarao o poslu. Uvijek je govorio da žena ne bi nikada trebala brinuti o tim stvarima.
Nema sumnje, to je bilo i njeno mišljenje, ali vidjevši neku vrstu neodobravanja u očima svoje gošće, Tinu oblije blago crvenilo.
- Istina - nasmije se - bio je vrlo starinskih nazora u takvim stvarima. Pa, i ja sam pomalo staromodna. Emancipacija je možda u redu u Rimu ili Milanu ili tamo odakle vi dolazite, gospođice.
Međutim, ovdje, na Sardiniji, mi se volimo držati svojih običaja.
- Dakle, Michele vam nije ništa rekao te večeri? Tina se namršti u pokušaju da se sjeti.
- Ne, imate pravo, rekao je. Da se sjetim. . Bilo je to upravo prije odlaska. Rekao mi je da ga ne čekam, da bi mogao kasno doći. Pitala sam gdje ide. Rekao je u Olienu. Zabrinula sam se jer je rekao da će se odvesti našim Fiatom, koji nam u zadnje vrijeme stvara dosta problema, a Michele nije..
Zastala je i opet nastavila, kao da se radi o gramatičkoj grešci. -
Michele nije imao smisla za tehniku. Mislim da čak nije imao pojma gdje se nalazi motor. Da mu se dogodio neki kvar na cesti usred noći, to ne bi bilo dobro.
Zašutjela je kao da je upravo postala svjesna ironije.
- A tako. Ništa drugo.
Tina zatrese glavom, a zatim joj lice ponovno zasja. - Da, da, bilo je još nešto. - Poljubio me na odlasku, kao što je uvijek činio, i rekao da ću možda dobiti novu kuhinju, onu SNAIDERO, koju sam toliko željela, da ćemo je možda kupiti prije nego što smo planirali. Pitala sam kako. Odgovorio je da je iskrslo nešto što bi nam moglo donijeti novaca.
- Jeste li ga pitali o čemu se radi?
Tina se namršti i mehanički zatrese glavom. To je vrlo često radila.
- Ne, rekla sam vam - nikad ga nisam ispitivala o njegovom poslu.
Yosef se nagne prema Maryam. Nešto joj je prišapnuo.
- Tina, da li je toga dana Michele radio u svom uredu ili kod kuće?
- Pa, uglavnom je radio u uredu. Ponekad je, međutim, donosio posao kući i radio noću, iako sam mu govorila da to ne radi. Jednom sam pročitala neki članak uAnni o tome kako je u braku potrebno odvojiti i dom i posao, inače..
- Ali, što je bilo toga dana? Onoga dana kada se susreo s Arvehom Levinom i otišao u Olienu.
-Ah, da, mislite.. Zašutjela je namrštena, jer je shvatila da Maryam govori o danu kad je njen suprug otišao u smrt. Najvjerojatnije, o danu kada je ubijen. - Ne, on je.. da se sjetim. Bio je u svom uredu, a zatim je, kako mi se čini, otišao do gospodina Levina. Da, mislim da je bilo tako. Naime, dan prije toga Chaya nije bila na bridž partiji pa sam zamolila Michelea da je pozdravi i pita kako je. A zatim, Michele se tog poslije-podneva vratio kući i otišao ravno u svoju radnu sobu, gdje je ostao sve do odlaska.
Maryam je prevodila, izostavljajući digresije. Yosef ponovno postavi pitanje.
- Gospođo Mannuzzu, je li itko nakon toga ulazio u njegovu radnu sobu?
- Pa, ja sam ulazila, naravno, a i Adriana, naša kućna pomoćnica.
- Nitko drugi? Je li policija zahtijevala da pokažete njegove papire ili nešto drugo?
Tina je izgledala pomalo zbunjeno. Ruka joj je jedva primjetno podrhtavala dok je odlagala šalicu kave. Toliko pitanja. Što se zapravo događa? Je li se Michele upleo u nešto nedopušteno?
- Kako to mislite - upitala je. - Zašto bi policija. .? Maryam zatrese glavom. - Sve je u redu. Običan rutinski
posao policije prilikom svakog ubojstva. Ništa zabrinjavajuće.
Tina stisne usnice i zatrese glavom. Bila je to kretnja u kojoj je nalazila neko ohrabrenje. Reći »ne« bijaše refleks kojim je prijeteći svijet držala podalje od sebe.
- Želite reći da policija nije tamo ulazila?
- Tako je. Nisu ulazili.. Mislim da nisu bili ni u njegovom uredu.
- Mislite.. Da li bi vam smetalo da mi malo pogledamo?
- Njegov ured?
- Ne, njegovu radnu sobu, ovdje.
- Pa, ne znam. Gianadelio je rekao da nitko ne smije kopati po njegovim stvarima dok on ne bude imao vremena pogledati. On je vrlo ljubazan. Sređuje mi sve poslove. Ne znam što bih bez njega.
Još dok je Tina govorila, Maryam je mogla naslutiti budućnost.
Razmišljajući o Sanguinettiju, u duhu je dočarala prizor pred kojim je ustuknula.
- Tina, nismo htjeli ništa pokvariti. Naprotiv, bilo bi nam drago da vi budete prisutni. Ništa nećemo uzeti. Samo nastojimo pronaći ubojice Aryeha i Chaye.
- Ne znam, nisam sigurna. Gianadelio je rekao da ne poduzimam ništa prije nego što njega obavijestim. Možda bih mu trebala telefonirati.
- Mi smo već razgovarali s njim - žurno će Maryam. - Rekao je da će učiniti sve što može da nam pomogne, da moramo imati sve na raspolaganju. Dosta nam je pomogao. Vrlo ljubazan čovjek. Ali, sigurna sam da je to vama dobro poznato.
Tina se smješkala. - Gianadelio je sušta dobrota - rekla je. - Toliko mi je pomogao nakon. . Micheleove smrti. Ipak, trebala bih mu ovo spomenuti. Mogli biste se vratititi sutra. Nazvat ću ga ujutro u ured.
Maryam se ponovno nasmiješi. Pitala se koliko će još dugo moći održati ovakvu situaciju.
- Bojim se da sutra moramo biti u Rimu. To ne možemo odgoditi.
Nadali smo se da ćemo do odlaska završiti posao na Sardiniji.
- U Rim idete zbog ovih ubojstava?
Maryam kimne. - To i.. tu je i problem s malim Yoelom.
Pretpostavljam da ga poznajete.
- Da, kako ne. Predivno dijete. Prava lutka. I da se njemu dogodi tako nešto. Michele i ja nismo mogli imati djece. Možda bismo s vremenom. .
Pogleda ih puna sažaljenja. U očima joj se pojaviše prave suze.
- Ovo sve i radimo zbog Yoela - reče Maryam. Mora znati zašto se takve stvari događaju. Sada mu sve izgleda besmisleno. Bojimo se da će odrasti s osjećajem da život nema smisla. Ali, ako uspijemo saznati tko je stajao iza otmice i iza ubojstava, ako otkrijemo što su željeli, samo novac ili nešto drugo, nadamo se da bi to pomoglo Yoelu da na vrijeme prihvati neke stvari.
Tina kimne. U jednom je trenutku, odmah nakon ubojstva i čuvši što su učinili Yoelu, bila potpuno izgubila glavu i bavila se mišlju da pokuša usvojiti dječaka. Međutim, njena joj je najbolja prijateljica, Nicoletta, kojoj se Tina povjerila, skrenula pažnju na to da je Yoel Židov i da to ne bi bilo dobro za njenu obitelj. Što će se dogoditi ako kasnije bude imala svoju vlastitu djecu?
Mali je Yoel, ipak bio njen miljenik.
- Naravno, reče Tina. Ima pravo znati. Pokazat ću vam radnu sobu.
Ne brinite, neću vam visjeti za vratom.
Pogledala je Yosefa. Prema njemu se, zato što nije govorio talijanski, ponašala kao prema mentalno retardiranoj osobi.
- Pitaj ga, dušo, bi li želio još jednu kavu.
- Ja mislim da bi bilo najbolje da se mi odmah uhvatimo posla -
odgovori joj Maryam, stavljajući svoju šalicu kave na najbliži stolić.
Tina ih uvede u malu sobu koja je njenom mužu služila kao radni prostor.
Ne tako otmjena kao Sanguinettijev ured, soba je ipak bila dobro uređen i ugodno opremljen radni prostor. Dug crni pisaći stol s malim računalom, CD-ROM-om i laserskim štampačem, telefonom, raznim stolnim ukrasima i lampom. U sobi je bio i jednokrilni ormar za spise, također crne boje, jedan manji stol sa faks uređajem, te ugrađene police s registratorima.
- Zovite ako vam nešto zatreba - reče Tina žureći se da dovrši pospremanje.
- Ovo izgleda beznadno - reče Maryam na hebrejskom. -Sve je tako uredno. Ne bih rekla da je išta zaboravio spremiti.
- Pa, i nisam baš siguran. Kako nam je rekla njegova udovica, čistačica je bila u sobi. Ako zna svoj posao, prilikom pospremanja nije bacila niti jedan papirić.
- Osim ako već nisu bili u košu za otpatke. Ako je pravio bilješke a potom ih bacao u koš, nećemo ih nikada naći.
- Pa, možemo provjeriti kada je čistačica bila i kojeg dana odnose smeće. A u međuvremenu, pogledajmo što tu ima. Zašto ne pregledaš što je sve memorirano u računalu. Ti ćeš to učiniti bolje od mene. Ja ću se za to vrijeme pozabaviti papirima.
- Znaš li uopće što ćeš tražiti? Možda ti nešto promakne samo zato što ne poznaješ pojedine riječi ili kratice.
- Ipak, pokušat ću. Bit će to ušteda na vremenu.
Počeli su raditi i ne znajući što traže, uglavnom vođeni instinktom, a manje znanjem i iskustvom. Bilo im je jasno da bi, s obzirom na to da ni jedan ni drugi nisu imali pojma što zapravo traže, mogli naći i uništiti ključne dokumente.
Tina bi često provirivala kroz vrata pitajući kako ide i treba li im još kave ili čokolade. Svaki bi se put ljubazno nasmijali i zahvalili i svaki puta postali svjesni koliko je kasno. Znali su da će ih uskoro zamoliti da odu. Maryam se najviše bojala panike koja bi mogla uhvatiti Tinu i natjerati je da telefonira Sanguinettiju. Ako se to dogodi, oni su gotovi.
Maryam je pretraživala stol i nije odmah uočila telefon. Bio je to aparat marke Alcatel, pravo remekdjelo digitalne telefonije, s ekranom i tipkovnicom. Budući da je, poznavajući strane jezike, jedno vrijeme radila kao sekretarica u nekoj firmi u Cagliariju, naučila je raditi s takvim telefonom i koristiti se mnogobrojnim i raznovrsnim mogućnostima. Jedna od njih bila je mogućnost memoriranja izvršenih poziva, do najviše 21. Ako se biranje vrši običnim postupkom, na ekranu aparata možemo vidjeti jedino broj kojeg smo birali, utrošeno vrijeme te sat i datum poziva. Međutim, kada se radi o brojevima koje biramo putem ugrađenog imenika, tj.
putem memorije, na ekranu će se pojaviti i ime pozvane osobe.
Jednostavno, trebalo je potražiti memorirane podatke. Na ekranu je očitala 21 registrirani poziv, od čega je devet posljednjih nastalo istog dana kada je Mannuzzu nestao: 21. je bio njegov posljednji poziv, barem što se tiče ovog telefona. Nekoliko je razgovora imalo memorirana imena, ostali nisu. Najvjerojatnije imena pozivanih osoba nisu ni bila unesena u memoriju. Maryam pribilježi u svoj notes svih devet poziva, upisujući sve, čak i vrijeme svakog pojedinog poziva.
Bila je skoro ponoć. Upravo su namjeravali prekinuti daljnje traženje kada je Yosef, sasvim slučajno, nabasao na komadić papira čiji je sadržaj mogao imati veze s otmicom. Nalazio se u fasciklu s Arvehovim imenom u kojem su bili neki dokumenti i bilješke vezani za financijske transakcije koje je Mannuzzu vodio u ime svog klijenta. Fascikl je bio u stanju raspadanja, obilježen mnogobrojnim smeđim tragovima šalica kave. Bilo je i mrvica tijesta. Maryam je kasnije ustanovila da se radilo o sebbadi, nekoj vrsti lokalnog kolača s medom. Neke su stranice bile slijepljene od meda, pa ih je Yosef ranije jednostavno preskočio.
- Evo - reče pružajući joj list papira. - Možeš li išta povezati? Tu se nalazi Yoelovo ime.
Uzela je papir. Bio je ispunjen nejednakim rukopisom, s nasumce nabacanim pribilješkama. Bilo je i prekriženih riječi i teško odgonetljivih kratica.
Yoel L.: qcmmL richieste.
Sig.ra L. med. somma? Piu?? Calc. 10% Y., 10% la sig.ra.
20% gcmmL ocmmL domanda 25%???
Bianco = W?? possibile. Controll. Moschetta? Procopio?
Pozzan???
(+ importante controll. incart. AR). Levin err.per Levi? Controll.
Buzzi. Telef. viceq. Bottegaio = K? Controll. orig. Levin. ted.?? Levi medess. MSi Altri nf? Relaz. ted??
- Teško je naći neki smisao - reče Maryam pogledavši bilješke na brzinu. - Ali, na pravom smo tragu, nema sumnje. Mislim da bismo ih trebali fotokopirati i kasnije na miru i polako pročitati. Možda ćemo se morati i vratiti, radi provjere pojedinih imena.
- Rekli smo Tini da idemo u Rim.
Maryam slegne ramenima. - Već ćemo nešto smisliti.
U sobi se nalazio i fotokopirni uređaj. Maryam ga uključi i načini nekoliko kopija, koje Yosef složi i stavi sebi u džep. Izvornik su uredno vratili na mjesto, u fascikl.
U tom se času pojavi Tina.
- Strašno je kasno - reče zijevajući. Bilo je očito da se čak i njeno strpljenje topi. - hoćete li još dugo?
Maryam zatrese glavom. Bilo je jako važno ne izgubiti Tininu naklonost.
- Žao mi je - reče. - Nismo ni primijetili koliko je sati. Ispričavam se. Uostalom, manje-više smo završili.
- Jeste li što našli?
Maryam zatrese glavom. - Ne, ali smo barem isključili dokumente vašeg supruga iz daljnjeg traženja. Moguće je da ćemo biti prisiljeni doći ponovno kod vas radi eventualnih provjera ako u Rimu nešto iskrsne. Željela bih s vama ostati u vezi, ako nemate ništa protiv.
- Svakako, morate mi se javiti. Željela bih znati kako je mali Yoel.
Nedostajat će mu njegova škola i prijatelji. Ako ga ikada dovedete ovamo za vrijeme ljetnih praznika, bit ćete uvijek dobrodošli u mojoj kući. Bilo bi mi stvarno drago.
- To je vrlo ljubazno od vas. Reći ću to njegovom djedu i baki. Sada stvarno moramo ići i pustiti vas da konačno legnete..
Izlazili su ne prestajući pričati. Sutra će, pomisli Maryam, Tina Mannuzzu opet staviti na stol šalice za kavu, ispeći male sebada kolačiće s medom i skutom za gomilu ljudi koje jedva poznaje. S
vremenom će med oko njenog srca stvoriti ljusku, tamnu slatku ljusku koja će neprestano rasti, tako dugo dok ne zamuti Tinino sjećanje, pa ona više neće znati gdje je sve to počelo, kakva joj se nesreća dogodila ili što je nekada počivalo u njenom srcu.
Dok su izlazili iz kuće, vozač automobila, parkiranog preko puta, odmah nekoga pozove telefonom: - Odlaze zajedno. Tinna Mannuzzu je ostala. Pratimo ih i dalje.
18. poglavlje
Kod automobila Yosef zatraži od Maryam ključeve. - Nisam umorna
- reče Maryam - bez problema mogu voziti do Olbije.
- Znam da možeš, ali i ja sam poželio voziti. Molim te.
Pogled joj pade na njegovo lice osvijetljeno uličnom lampom. Nešto je u izrazu tog lica uvjeri da popusti. Dala mu je ključeve. Otvorio je vrata.
- Ne poznaješ cestu - reče mu Maryam ulazeći iza njega.
- Morat ćeš me voditi.
- Bilo bi lakše da ja vozim. Neke ceste mogu noću biti vrlo opasne, ako čovjek ne poznaje put.
Upalio je motor. Sišli su s pločnika. Promatrala ga je dok je namještao prednji i bočni retrovizor.
- Gladan sam - rekao je. - Mora da i ti umireš od gladi. Nisam mislio da ćemo se ovoliko zadržati. Je li išta otvoreno u ovo doba noći?
- Lokali na obali su većinom otvoreni. Uglavnom noćni barovi za otmjeni svijet. Za one koji počinju živjeti iza pola noći.
- Zvuči užasno. Postoji li kakvo drugo mjesto?
- Naš hotel. Možemo naručiti jelo u sobu.
- Onda idemo tamo - odgovori Yosef, pogledavajući u retrovizor.
- Nešto nije u redu? - upita Maryam. Osjetila je napetost koju prije nije kod njega opazila. - Zašto insistiraš na vožnji?
- Iza nas je auto - odgovori joj Yosef.
- Ne okreći se. Primijetit će da smo ih opazili. Prate nas cijelim putem, još od Olbije. Mislim da je bio iza nas i onda kada smo izašli iz hotela.
Maryam baci kratki pogled u retrovizor na svojoj strani i spazi blijesak prednjih automobilskih svjetala.
- Nisam ništa primijetila - reče.
- Nisu te tome učili. Niti su te učili kako umaći automobilu koji te slijedi. čovjek iza nas je dobar, ali ne dovoljno dobar. Mogao bih mu lako uteći, ali nisam siguran da je to ono što želim. Naprotiv, želio bih saznati tko je i što hoće.
- Kako ćeš to saznati?
Slegnuo je ramenima i punom brzinom ušao u mali zavoj, što ih oboje natjera da se nagnu na jednu stranu.
- Ovisi o tome što hoće. Ako nas samo drži na oku, nestat će čim opazi da smo ga primijetili. Međutim, ako želi stvarati nevolje, pokušat će nas i dalje pratiti. Moram ga namučiti, ali ne previše.
U slijedeći su zavoj ušli još većom brzinom. Malo je trebalo da poènu opasno kliziti po lošem asfaltu. Volkmagen nije bio idealan auto za ovakve manevre, naročito s ovakvim vozilom iza sebe. Yosef pogleda u retrovizor baš u trenutku kada su svjetla automobila iza njih zabljesnula, pokazujući da su njihovi progonitelji s lakoćom svladali zavoj.
- Morao bih skrenuti na neku sporednu cestu. Negdje gdje bih mogao dobiti na brzini - reče Yosef. - Neku cestu sa dosta zavoja i okretišta.
- Zašto mi to nisi ranije rekao? - ljutila se Maryam. -Mogla sam pogledati kartu. Ni ja nisam ovdje kod kuće. Poznajem samo glavne prometnice.
Yosef opsova. Bilo je jasno da je vozač iza njih domaći čovjek koji, najvjerojatnije, poznaje svaki centimetar ovdašnjih cesta i puteljaka. Ta je činjenica jednostavno poništila mnoge Yosefove prednosti. Bit će ga se teško riješiti, ako odluči pobjeći mu. Ovaj sigurno zna sve prečice i sporedne puteve, što je znatna prednost ako progoniš nekoga tko je prisiljen bježati u nepoznatom kraju gdje će se vjerojatno izgubiti i naslijepo lutati tražeći izgubljeni put do glavne ceste.
Stigli su do nekog neoznačenog križanja. Yosef skrene lijevo mijenjajući nekoliko puta brzinu, spretnošću koja se stiče dugom praksom u teškim uvjetima. Osjetivši da mu gume ponovno dobro leže na cesti, Yosef naglo ubrza pogledavajući na retrovizor.
Ako ovi koji ih prate žele prekinuti igru, ovo je bio pravi trenutak.
A, ako ne..
Ugledao je dugi snop svjetla koji je iza njih plesao, prelazeći s jednog kraja ceste na drugi. Svijetleći se snop, kako je auto za-okretao, izravnavao se i hvatao brzinu, ubrzo pretvorio u dvije jednake svjetleće točke.
Oni stvarno misle ozbiljno, pomisli Yosef, gledajući u retrovizor.
Trudio se dokučiti što ih čeka na cesti ispred njih. Cesta je vijugala, naizgled bez ikakvog smisla, kroz slikoviti krajolik malih seoskih imanja. Čas se gubila ulazeći u neki maslinik, čas presijecala plantaže hrasta plutnjaka, čija su im čvornata, povijena i izobličena debla upadala u vidokrug poput kakvih grotesknih likova na gotskim građevinama. Cesta je zatim zaobišla stari, napušteni kamenolom i s mukom se probijala kroz, inače, neprohodne terene obrasle makijom, da bi zatim naglo izbila na zimom opustošena i zabačena polja. Ponekad bi spazili trag nekog svjetla, toliko udaljenog da se činilo da im namiguje iz nekog drugog svijeta. Inače, svuda je oko njih, s izuzetkom farova njihovog automobila, vladao potpuni mrak.
Dolazio je u napast da naglo skrene u neku od okolnih pustopoljina i pokuša pobjeći svojim progoniteljima. Ipak, odlučio je ne riskirati; jer što bi im se sve moglo dogoditi da zaglibe tamo, na otvorenom.
Ne bi imali velike šanse izvući se: bili bi laka meta vještom revolverašu, dok bi poskakivali po neravnim poljima.
Ovakva mu cesta, puna zavoja, nije pružala priliku da razvije pravu brzinu. Cesta je inače, osim njih i njihovih pratilaca, bila potpuno prazna. To mu je samo pojačavalo želju da se na nešto odvaži; naprimjer, savlada neki lijevi zavoj s pogrešne strane i vozi velikom brzinom, bez obzira na sve. Više mu je puta nedostajao samo centimetar da ne sklizne sa ceste.
Jednostavno, radilo se o tome da treba umaći. Sada je tako i vozio.
Nije mogao znati koliko je ljudi u vozilu i da li su naoružani, a nije ni želio saznati. unatoč njegovoj umješnosti i odlučnosti da im pobjegne, bilo je sve jasnije da im se progonitelji postupno, ali sigurno, približavaju. Možda je vozač bolji nego mu se to ispočetka činilo. Možda je motor snažniji i razrađeniji ili je, pak, vozilo dobro svladavalo cestu. Bilo kako bilo, oni iza njih uspjeli su smanjiti razmak. Yosef je znao da mu je ostalo malo vremena, ako im želi pobjeći.
- Moramo natrag do Olbije - reče joj - ili nekog drugog naseljenog mjesta. Znaš li gdje bismo mogli ići?
Maryam zatrese glavom. U njoj je strah sve više rastao, a Yosefovu je napetost mogla skoro opipati. Ovih su zadnjih desetak minuta bili u beznadnom položaju, znala je to.
Ipak, izlaz se iznenada pokaže na lijevoj strani. Kako su ga, projurivši pokraj njega, ostavili iza sebe, Yosef legne na kočnicu, auto se nagne na jednu stranu, poène kliziti i zaustavi se. Yosef brzo i s velikim naporom ubaci mjenjač u položaj za vožnju unatrag.
Pošlo mu je za rukom voziti pomoću prednjeg i bočnog retrovizora i mogao je jasno vidjeti svjetla drugog vozila koje im se približavalo.
Yosef jače pritisne papučicu gasa, teškom mukom zadržavajući kontrolu nad vozilom. Na ovoj je dionici cesta bila obrubljena gusto zasađenim drvećem.
Konačno ugleda izlaz. Ubacio je u prvu, pa u drugu, skrenuo na izlaznu cestu, a zatim pojurio najvećom brzinom. Nalazili su se na lošem seoskom putu koji je vijugao poljima. Molio se da ih put dovede do nekog naseljenog mjesta, do kuće na nekom imanju ili u neko selo. Međutim, bio je mrak, ispred njih se ništa nije naziralo i Yosef pomisli kako je možda upao u stupicu. Trenutak kasnije ugleda svjetla automobila koji ih je slijedio. Najveći razlog, zbog kojeg je skrenuo s glavne ceste, bila je nada da će ova mekša podloga možda usporiti njihove progonitelje, koji su imali znatno teži i veći automobil.
Nakon otprilike devetsto metara, put se Počeo sužavati i oni se iznenada nađoše na nekoj strmini. Nagib, koji je u početku bio dosta blag, postajao je sve strmiji. Yosef smanji brzinu. Nije znao što je ispred njih, a morao je paziti da ne izgubi kontrolu nad vozilom.
Maryam se nagne preko prozora. Ova joj se strmina nije sviđala.
Sjeti se redova drveća koje su ostavili za sobom; podsjećali su je na nešto. Tada osjeti strujanje hladnog zraka. Uvukao se u auto, štipao ih za obraze i širio dobro poznati miris.
- Uspori - zaviče. - Za ime boga, Yosefe, moraš kočiti.
Posluša je i pritisne papučicu kočnice. Radio je to pažljivo i na mahove da ne izgubi kontrolu nad vozilom. Mali auto poène kliziti, skrene s puta i oni se nađoše na nečemu što im je sličilo travi. U
jednom trenutku, a činio se poput vječnosti, Yosef pomisli da će kočnice popustiti, da se kotači neće zaustaviti i da će početi kliziti nizbrdo, po strmini, do samog dna. Međutim, uspio je usporiti koristeći se volanom kao drugom kočnicom ali najednom, bez upozorenja, začuje glasni bang. Tijela im pojure naprijed i zaustave se, zadržana pojasevima. Auto tresne i stane.
- Što je to bilo, koji vrag? - upita Maryam, naginjući se unatrag i trljajući vrat.
Yosef ugasi motor. Nestanu i svjetla. - Mislim da smo udarili o neku stijenu, pogledat ću.
Puteljak kojim su došli se bijelio od mnoštva razbacanih stijena.
Ona u koju su udarili, visoka nešto više od pola metra, bijaše čvrsto srasla s tlom. Udarac je bio jak. Na prvi im se pogled učini da su smrskali prednju osovinu.
Yosef krene prema prozoru suvozača koji je još uvijek bio otvoren.
- Što si to vidjela i viknula mi da stanem?
- Ništa - odgovorila je, tresući glavom. Osjećala je bol u vratu. Čula je da u sličnim situacijama nastaju povrede vratne kralježnice.
Nadala se da njoj nije ništa ozbiljno.
- Vidjela nisam ništa. Ali po mirisu sam mogla osjetiti blizinu mora.
Ono drveće pored kojeg smo prošli je zapravo bio vjetrobran.
Zašutila je. - Slušaj - prošapta.
Sada je i on jasno mogao čuti ono što je ona čula koji trenutak prije. Bio je to zvuk valova koji su udarali o stijenje. Zvuk je dolazio iz neposredne blizine.
- Strme se provalije nalaze na nekoliko mjesta - reče mu Maryam. -
Nisu pretjerano duboke, ali da padnemo u njih, sigurno bismo poginuli. Dolje je vjerojatno plaža, otud i ovaj puteljak. Međutim, zvuk valova govori mi daje plaža okružena stijenama.
Maryam najednom osjeti stisak Yosefove ruke na svom ramenu.
- Brzo - rekao je - izađi iz auta.
Primijetio je svjetla drugog vozila. Išlo je ravno na njih. Morali su ih opaziti kada su skrenuli s puta i slijedili ih po strmini, izbjegavajući kamenje. Vozač je sigurno nagađao kuda ova staza vodi.
Auto se zaustavio na udaljenosti od nekih jedanaest metara od volksvvagena. Iz njega iskoče trojica muškaraca. Vozač je ostao unutra, za volanom, spreman zabiti se u volkswagen, ako bude trebalo. Prednja, duga svjetla ostala su upaljena, a njihova je zasljepljujuća bjelina prikovala Maryam i Yosefa, ne dozvoljavajući im da se pomaknu s mjesta na kojem su se zatekli. Mogli su čuti zvonki glas, brzi govor na talijanskom jeziku; ton je bio odlučan i grub. Yosef je ostao potpuno miran. Namjerno je gledao ustranu, pazeći da ga svjetla ne zaslijepe.
- Naređuje ti da staviš ruke na krov automobila - prevede mu Maryam, suzdržavajući dah. - Žele da i ja izađem iz auta.
- Ostani gdje jesi. Tek kada ti ja kažem, otvorit ćeš vrata i otkotrljati se na ovu stranu. Prije toga oslobodi se pojasa.
Isti ih čovjek ponovno glasno pozove.
- Iskušavaš moje strpljenje, jebeni Židove - zavikao je. - Rekao sam ti da svoje smrdljive ruke podigneš tako da ih dobro vidim, a kuji sam rekao da izađe iz auta. Nemam previše vremena. Ako te svoje jebene ruke ne staviš vrlo polako tamo gdje sam ti rekao, s uživanjem ću ti otkinuti kurac, Židove, i ugurati ga u tvoje smrdljivo grlo.
Marvamin prijevod nije se baš poklapao s izvornim riječima. Yosef je izračunao da imaju još oko pola minute vremena, prije nego itko išta započne. Njihovi su progonitelji samouvjereno galamili.
Međutim, sigurno neće riskirati i napasti, bar ne dok im na putu stoji automobil i dok ne saznaju jesu li im protivnici naoružani.
Yosef se ponovno sagne.
- Molim te, reci mu da ću ih pobiti ako se on i njegovi smjesta ne vrate u auto i udalje. Jasno mu daj do znanja da će svi poginuti ako otvore vatru ili nas drugačije napadnu.
Maryam je oklijevala. Vidjevši da Yosef vadi nešto iz unutrašnjeg džepa na jakni, spusti pogled. U desnoj je ruci držao teški automatski pištolj.
- Odakle ti to?
- Objasnit ću ti kasnije. Sada im prevedi što sam ti rekao, molim te.
Maryam učini tako. Trudila se biti uvjerljivom, ali glas je podrhtavao. Bila je smrtno uplašena. Nije se osjećala sigurnom, iako je znala da Yosef nije bez oružja. Bilo joj je jasno da je, najvjerojatnije, samo minute dijele od smrti, a bila je nespremna i slaba. Yosefov je odgovor bio čisto glumljenje hrabrosti, a neuvjerljivost onog što je rekao učini da joj riječi, i protiv njene volje, zapnu u grlu.
Sva su trojica potvrdila njenu ocjenu o izrečenom upozorenju.
Smijali su se, nevidljivi, iza golemog snopa svjetlosti. To je dobar vic. Žena je što? Učiteljica? A Židov je.. pa to je to, on je Židov.
čovjek u crnom odijelu, dobro skriven svjetlima svoga automobila, povuče obarač. Ostali naprave isto.
- Sada - prosikće Yosef i baci se na zemlju. Prestrašena, Maryam gurne vrata, širom ih otvori i otkotrlja se van, snažno udarivši ramenima o tlo i vičući od boli. Samo trenutak nakon toga, hrpa metaka prođe kroz volkswagen, lomeći staklo i probijajući metalno kućište.
Maryam je u očaju pogledavala oko sebe. Željela je čuti Yosefa da joj kaže što da učini, da se makne ili ostane i gdje da ode, ali nigdje ga nije mogla vidjeti.
Nakon rafalne paljbe, činilo se daje nastupila tišina. Međutim, motor automobila je uporno drndao, a valovi neumorno i ujednačeno udarali o obalne hridi. Yosef je imao oružje koje mu je osiguravalo izrazitu prednost pred napadačima: imao je uređaj za noćno gađanje visoke rezolucije. Ugradili su ga na njegovo insistiranje.
napadači su, uostalom, bili gotovo slijepi za sve ono što je bilo izvan snopa svjetlosti njihovog automobila. Yosef je, s očima dobro zaštićenim od bljeskanja, nevidljiv u mraku, kružio svojim nišanom.
Odlučio je ne pucati u svjetla, unatoč prednosti koju bi time zadobili. Ovaj će im auto trebati da se vrate u Olbiju.
Izvan auta, sva su trojica bili lake mete. Iako mu nije bila namjera ubiti svu trojicu, vjerojatno neće imati drugog izbora: moglo bi se dogoditi da u pucnjavi, ili od nekog zalutalog metka, pogine Maryam, a to se ne smije dogoditi. Počeo je, iako to nije želio, misliti o tome što bi se moglo njoj dogoditi.
Nanišanio je čovjeka u sredini i polako pritisnuo okidač. Trenutak kasnije, dok su ona druga dvojica uzvraćala pucnjavu, Yosef je bio već na sigurnoj udaljenosti od mjesta s kojeg je pucao. Čule su se psovke a zatim, manje-više točno ispaljeni rafali.
- Maryam - zavikao je. - Reci im ponovno da ću ih sve pobiti ako ne bace oružje i ne predaju se.
Ona ponovi ono što je čula, iako nije imala pojma što se događa.
Ovog puta se nitko nije smijao.
Yosef je pažljivo pratio svoje protivnike. Bilo je jasno da su uznemireni. Njihove žrtve obično nisu uzvraćale. Ali, još su prijetili i razmahivali se oružjem. Jedan je imao automat, a drugi veliki pištolj. Vozač je i dalje bio u vozilu. Yosef ga je želio, po mogućnosti, ostaviti na životu. Morao je od nekoga saznati odgovore na neka pitanja, čuti tko stoji iza svega ovoga.
Vođa napadača je ponovno nešto dovikivao. Iako je bio smeten zbog smrti svog druga, nije ni pomišljao da se preda nekom Židovu i toj ženi.
- Rekao je da će me ubiti ako se ne predaš - zaviče Maryam. -
Predaš li im se, mene će pustiti.
- Želiš li da to učinim? - odgovori Yosef. - Reci, ako je to ono što želiš, ja ću to učiniti. U suprotnom ću dovršiti ono što sam započeo.
Dok je odgovarala, u glasu joj nije bilo ni trunke nesigurnosti, nimalo oklijevanja. - Ne, ne želim - rekla je - učini što moraš.
napadači ponovno otvore vatru po volkswagenu. Maryam se zgurila iza stražnjeg kotača. Opasno su im se približili a meci su sada letjeli na sve strane. Samo je nekoliko koraka dijelilo crtu s koje se pucalo od mjesta gdje je Maryam ćućala, sva znojna od užasa. Mogla je pokušati pobjeći, ali oni sigurno to i čekaju. Pokosili bi je, ovako osvijetljenu farovima njihovog automobila, prije nego što bi uspjela učiniti dva koraka.
A zatim se sasvim jasno, u razmaku od nekoliko sekundi, začuju dva drugačija pucnja, sasvim različita od automata koji je još štektao i kašljucao. To je bilo sve. Kao da je netko pritisnuo neki prekidač.
Automat nakratko zakašlja, a onda sve utihne. Pucnjava se više nije čula. U tišini koja je nastupila Maryam ponovno prepozna zvuk motora i buku valova.
19. poglavlje
Yosef se polako kretao puzajući. Pred njim je stajao veliki mercedes s upaljenim motorom. Tri su čovjeka bila mrtva, ali je četvrti još uvijek sjedio za volanom. Yosef gaje želio živog. Morao je smisliti način i prisiliti ga da progovori. Približavao se, držeći vozača na oku kroz optički nišan na svojoj pušci, koji je bio posebno prilagođen noćnom gađanju. čovjek je sjedio poput kipa, kao zaleđen nekim hladnim dahom koji je tuda prohujao dotaknuvši ga.
Motor je neprestano radio, čas jače, čas slabije, ovisno o pritisku vozačeve noge. Yosef je sada bio manje od jednog metra udaljen od vozila, to jest prozora na vozačevoj strani Mercedesa.
Odjednom, motor poène raditi punom snagom. Mercedes bez ikakvog upozorenja pojuri i svom se snagom zabije u volk-swagen.
Tu se zaustavio, ali je ubrzo novim zamahom Počeo grabiti naprijed, gurajući olupinu manjeg vozila pred sobom. Izgleda da je vozač
svoju jedinu mogućnost bijega vidio u tome da volkswagen i sve koji su bili iza njega gurne u provaliju.
Maryam je bila zatečena. Čućeæi iza volkswagena nije mogla ništa vidjeti. Iznenađena posrne, pokuša se pridići, te se, u očajničkom pokušaju da pobjegne sve bržem i bržem vozilu, počela kotrljati.
Dok je auto dobijao na brzini kližući prema njoj, ona se zbog oštrine nagiba nije uspijevala pridići i skočiti ustranu i tako se ukloniti jurećem vozilu.
Iza nje prijeteći zvuk valova koji su udarali o hridi. Koliko ju je metara ili koraka dijelilo od ruba provalije? Vozač Mercedesa nije odustajao. Njegova je noga čvrsto pritiskivala papučicu. Yosef je pucao. Pogodio je stražnje i prednje automobilsko staklo, ali metak ne pogodi vozača. Stražnji se klimavi prozor još držao u svom ležištu, ali je sada zamućeno staklo onemogućavalo drugi pucanj.
Nikad nije saznala što ju je spasilo. Najvjerojatnije neki stari čvrsti korijen ili grumen morske trave. U jednom se trenutku podigla, savila i pokušala odskočiti, ali joj pritom stopalo zapne o nešto tvrdo. To je odbaci u stranu i ona se otkotrlja nekih pola metra, baš u trenutku dok je volksvvagen guran Mercedesom projurio pored nje. Sve se zbilo u tren oka. Buka koja je pratila rušenje volkswagena niz strminu začas se izgubila u reskom zvuku Mercedesovoga motora, koji se širio zrakom zvonko i pobjedonosno, poput ševine pjesme. To su bili trenuci koji su trajali čitavu vječnost, sve dok dvostruki sudar nije učinio kraj svemu. Sve je završilo raskošnim plamenom čija svjetlost obasja provaliju. Tada naiđoše valovi, visoki i neumoljivi. Bio je to kraj svjetlosti.
Maryam pogleda gore ne bi li raspoznala lice koje je stajalo nagnuto nad njom. Još uvijek zbunjena uzmakne i pokuša se povući.
- Je li s tobom sve u redu? - Glas joj se činio poznatim. čovjek je govorio jezikom koji je znala od djetinjstva. -Inta bikhayr? - Na svojim je rukama osjetila njegove. Dizale su je. Bilo je to kao da je sama tama oživjela, pretvorivši se u nešto tjelesno. Dok ju je dizao, nije se mogla osloboditi sjecanja na glas svoga oca. Bilo je to jako davno, ležala je u krevetu sa slomljenom nogom. - Inta bikhayr? A indaki alam?
- Mogli su te ubiti - rekao joj je.
Stala je na noge, udišući užurbano i s naporom, u dugim gutljajima; zrak zasićen solju. Noge su joj se tresle, a srce ludo poskakivalo, poput lutke na uzici. Mogli su je ubiti više puta, izrešetati mecima, zgaziti autom ili strovaliti u provaliju. Pokušala je nešto reći, ali riječi nisu dolazile. Mogli su je ubiti.
Držao ju je dok se tresla. I njega su noge izdavale. Novu je bliskost, koja se rađala medu njima, osjećao bolje od nje. Ovaj je zagrljaj njemu bio utjeha, njoj ohrabrenje. Dugo su ostali tako.
Dolje, ispod njih, valovi su uvijek iznova, neometano prilazili obali, a nad njima spori je mjesec žudio za nekim tajnim prolazom u oblacima. Zvuk je pucnjave Počeo blijedjeti i nestajati. Maryam je polako dolazila k sebi, kao da je bila negdje odlutala.
Sve su više postajali svjesni jedan drugoga i zagrljaj im se iznenada učini nepriličnim. Činjenica da su se jedva mogli vidjeti samo je pojačavala tjelesnu privlačenost koja je među njima sve više rasla.
Yosef spusti ruke i odmakne se nekoliko koraka.
- Je li s tobom sve u redu?
Ona kimne, ali se kretnja zamalo izgubi u tami. Osjetio je želju da rukom dotakne njene obraze, da se uvjeri da je još pored njega, da se nije izgubila.
- Da - odgovori Maryam, uspjevši se konačno sabrati. Pogledala je oko sebe. - Jesu li svi mrtvi? - upita, iako je odgovor već znala.
- Mislim da jesu - odgovorio je. U glasu nije bilo ni trunke pobjedničkog slavlja, ništa od zlobe. Sve u svemu, bio bi volio da je prošlo bez ubijanja i zgrozi se pomislivši što je bio prisiljen učiniti.
- Što ćemo s tijelima? - upita ona.
Znao je što misli. Nijednom patologu neće promaknuti ustrijele rane. Ali ako bi tijela dospjela dolje, gdje se već nalaze olupine vozila, neizbježna istraga bi se ipak odgodila. Da nije bilo volkmagena, oboje bi se mogli glatko izvući. Ali, ostatke volkswagena koji je njeno vlasništvo i koji sada tamo leže nije moguće sakriti, a neumitan su dokaz o njenoj umiješanosti u ova ubojstva.
Pronašli su sva tri tijela, pomažući se napravom za noćno nišanjenje.
Svi su bili usmrćeni preciznim pogotkom u glavu. Maryam nije rekla ni riječi. Sve je ionako već bilo rečeno, malo prije, u dijalogu između Yosefa i vođe njihovih nesuđenih ubojica.
S mukom dovukoše tijela do ruba provalije. Slani im je vjetar ohladio i ovlažio kožu, prerano je učinivši neugodno ljepljivom.
Maryam nije smogla snage dodirnuti im ruke ili zglobove, već ih je držala za gležnjeve, služeći se obrubom njihovih dugih hlača. Yosef im najprije pretraži džepove u nadi da će naći bilo što što bi im moglo pomoći da kasnije utvrde identitet ovih ljudi. Kod sebe je još
uvijek imao fotokopije koje su napravili u radnoj sobi Michelea Mannuzzua.
- Što ćemo sada? - upita Maryam. Bilo je sve gotovo, a ona je, na kraju ovog dugog iscrpljujućeg dana, bila nezamislivo umorna. Jela je vrlo malo, a događaji posljednjih sati ostavili su dubok trag na njenim živcima.
- Vraćamo se na cestu, a zatim pješice. Nemamo drugog izbora.
Naići ćemo valjda na neki putokaz ili seosku kuću. Kod sebe imam novaca. Možemo negdje prenoćiti i pojesti štogod, a ujutro ćemo nekim iznajmljenim autom do Olbije.
- Koliko će trebati.. Zastala je pogledavajući iza sebe na litice.
Yosef je shvatio što je htjela reći. Slegnuo je ramenima, ali Maryam ne primjeti njegovu gestu jer je mjesečina bila vrlo slaba te večeri.
- Ovisi - rekao je. - Ovisi o tome da li ovo mjesto ljudi posjećuju ili ne. Ovisi o seljaku na čijoj smo njivi i o tome kako često dolazi ovamo. O prolasku neke ribarske brodice uz ovaj dio obale.. Proći će dan ili dva, po mom mišljenju. I više, ako budemo imali sreće.
Njihovi će ih tražiti, to je neizbježno, ali neće znati gdje da ih traže. Ono što mi moramo učiniti jest otići što dalje i što brže, prije nego se išta od toga dogodi.
- Dalje? Gdje je to dalje?
- U ovom trenutku ne znam. Možda natrag u Izrael? Ona ljutito i odrešito zatrese glavom. Zajedno su se penjali strminom, idući prema glavnoj cesti. Do njih je još uvijek dopirao zvuk valova, koji su se tamo dolje razbijali o obalu, ali nekako dalek i oslabljen.
- Ti znaš da ja ne mogu natrag. U svakom slučaju znaju tko sam.
Ako me talijanska policija bude tražila, naći će me i tamo.
- Ti nisi ništa učinila. Ja sam ubio trojicu, a četvrti je poginuo pokušavajući ubiti tebe.
- To ćemo morati dokazati.
- Ti ljudi su bili naoružani. Oružje je završilo dolje, s njima. Mi imamo sve argumente. Kada dođe vrijeme, dokazat ćemo to i na sudu. Ali ne još. Najprije moramo otkriti tko stoji iza ovoga. Bez toga ništa što budemo rekli neće imati smisla.
- A ako to nikad ne otkrijemo?
- Promijeniti ćemo identitet.
Ona zastane i pogleda ga. Jedva ga je vidjela u mraku, iza sebe.
- Ne - reče mu. - Stani. Želim da me shvatiš. Radi se o mom životu.
U Italiju sam došla da konačno budem ja. Pobjegla sam iz zemlje gdje sam mogla biti samo sjena: žena ili Arapkinja ili kršćanka. .
ništa drugo, ništa što bi predstavljalo neku vrijednost samu po sebi.
Svatko me je mogao srušiti na ulici. Zato sam stigla ovdje. Udala se za Talijana, profesora iz Napulja, čovjeka kojeg sam ranije, s vremena na vrijeme, susretala na konferencijama. U braku sam bila tri godine. Dobila novo ime, novu nacionalnost i nekakav identitet.
Napustila sam ga, ali sam u međuvremenu postala samostalna, stala na vlastite noge. Nisam bila tek kćer ili supruga ili još jedna Palestinka s nerealnim aspiracijama, već netko s karijerom i budućnošću.
- A sada tražiš od mene da sve to napustim jer sam došla u vezu s tobom i nesrećom koja se dogodila tvojoj obitelji. Ja te žalim, želim ti pomoći, ali i ja imam svoj vlastiti život koji moram živjeti.
- Kako ćeš to izvesti iza rešetaka?
- Sve što se dogodilo, dogodilo se radi tebe, a ne mene. Ja sam samo prevoditeljica i ništa više. To ću reći policiji; morat će mi vjerovati.
- A ljudi koji nas progone? -Nas?
Zašutio je. S mjesta na kojem su stajali jasno se vidjelo drveće koje je obilježavalo cestu. Visoka stabla posađena u jednakim razmacima. Osluškivao je ne bi li čuo zvuk kakvog vozila, ali čulo se nije ništa. Nikada se nije osjećao ovako osamljenim, nikada nije bio u tako tjeskobnoj tami.
- Da - reče Yosef. - Oni te sada, i da hoće, ne mogu pustiti. Ne mogu znati što ti uistinu znaš, ali to nije ni važno. Isto je ubiti dvoje ili jednoga. Bilo tko da su ti ljudi, bilo što da traže, ti im stojiš na putu.
20. poglavlje
Potpuno mrtvilo. Ponekad je jedva disala pritisnuta mrakom noći.
Ponekad bi se, pak, našla na nekom tamnom mjestu, ispunjena osjećajem straha i samoće. Nakon Micheleove smrti, život ju je stezao samačkim lancima koji su okrutno sputavali njeno tijelo, njena pluća i njeno grlo, onemogućavajući joj da slobodno diše.
Pritisak bi malo popuštao tijekom dana. Društvo drugih ljudi i tisuće sitnica koje je otkrila da može za njih učiniti, predstavljali su prostor u kojem je mogla slobodno disati.
Ali noću u krevetu, kada je sa svih strana bila opkoljena neprobojnom tminom, lanci su se ponovno zatezali. Ležala bi tako iscrpljena, bez sna, puna suza, pitajući se kako najlakše umrijeti. A, ako bi zaspala, budila se iz strašnog i beskorisnog sna, s otrovanim mislima, gorkih usta i drhtavog tijela.
Noćas je Tinin san bio razbijen nečim poznatim, a ipak neočekivanim. Ležala je ispružena na krevetu, osjećajući čvrsto stegnuto uže oko svoga tijela. Nije znala što ju je probudilo.
Ali prodoran zvuk zvona na ulaznim vratima se ponovio. Ukočila se poput životinje koja je u mraku upala u zamku. Sat na noćnom ormariću pokazivao je 1:11. Znači, nije dugo spavala. Opet začuje zvono. Nevoljko se izvuče iz kreveta i ude u dugi kimono. Micheleov božićni dar - vezena svila iz Kvota. Negdje je pročitala da tamo ljudi u Proljeće promatraju cvjetanje trešnje.
Na trenutak je osjetila hladan dodir svile na svojim golim ramenima. Sada se čvor preselio u želudac. Kao da su svi oni konopci koji su prije sputavali njeno tijelo sada, postavši tvrda lopta, dospjeli u njen želudac.
Prva joj je misao bila da se izraelski par vratio. Možda su zaboravili nešto važno. Ali, rekla im je da je umorna i da ide ravno u krevet.
Nema sumnje, to su ljudi koji se znaju ponašati i nazvali bi ujutro.
Mora da je policija. Jesu li našli nešto? Da li se radi o još jednom mrtvacu? Jesu li pronašli i uhitili ubojice njenog muža?
Zvono se ponovno oglasi. Vjerojatno netko tko zna da je kod kuće.
Ona požuri. Ne bi bilo u redu da je čekaju.
Na vratima zastane. Što ako. . Opet začuje zvono. Ovaj put zvuk je bio dug i nestrpljiv. Stavila je ruku na kvaku i otvorila vrata, zakoraknuvši unazad nekoliko koraka.
- O - rekla je - to si ti. Mislila sam. .
- Mogu li ući?
- Ući? Da, da, svakako, zašto ne, iako je vrlo kasno. Spavala sam, bila sam u krevetu.
- Oprosti. Nisam ti namjeravao smetati. Ali, vrlo je važno. Ne brini, neću dugo.
Zatvorila je vrata. U mukloj tišini čula je samo svoje srce. Lupalo je poput malog drvenog bubnja. Počela se osvrtati s tjeskobnim osmijehom na usnama. To je bila posljednja stvar koju je učinila.
21. poglavlje
U kasnijem su se sjećanju stvari prilično pomiješale, redoslijed se poremetio i polako gubio, bilo je sve teže snaći se. Hodali su kilometrima. Ponekad su i razgovarali, ali ni o čemu posebno važnom.
Mjesec se igrao ulaska i izlaska iza oblaka, čas im pokazujući put, čas ga neočekivano skrivajući. U jednom je trenutku osjetio kako postaje nemirna i pokušao je umiriti, držeći je za ruku. Hodali su tako, dosta dugo, poput ljubavnika. Mogla je to biti prava idila da nije bilo onoga što su ostavili iza sebe.
Činilo se da ovoj vijugavoj cesti nema kraja. Kao da su ušli u čistilište, osuđeni da u njemu lutaju, ne znajući koliko. Nikada nisu bili sigurni gdje će ih cesta odvesti, k moru ili daleko od njega. S
vremena na vrijeme i vjetar se mijenjao, čas ispunjen mirisima soli i mora, čas gorskom svježinom.
Konačno naiđoše na seosko imanje s kućom. Bila je nešto odmaknuta od ceste, na strmom obronku, okružena šumicom hrasta lužnjaka.
Nisu im se baš razveselili. Banuli su usred noći i probudili sve ukućane. Ali, novac je učinio svoje. Ubrzo su dobili mjesto za stolom, ponuđeni onim što je ostalo od večere. Dali su im najbolje krevete. Za noćenje su platili cijenu koja je bila nešto niža od one koju bi morali platiti da su prespavali u Pitrizzi ili Cala di Volpe, mjestima uz obalu.
Zapravo, s obalnog pojasa su skrenuli prema unutrašnjosti negdje na kamenitoj obali, sjeverno od Arzachene, i od tada stalno hodali u smjeru gradića zvanog San Michele. Maryam im je objasnila da su se te večeri odvezli s prijateljima i da su se, nakon prepirke s njima, razišli. Na kraju su posve zalutali. Ova im je izmišljotina, iako dosta neuvjerljiva, dobro poslužila da objasne ne samo zašto su pješice stigli u ovu zabit, nego i to zašto nemaju svoj vlastiti automobil kojim bi se mogli vratiti.
Nisu smjeli dugo spavati. A spavali nisu ni dugo, ni dobro. Yosefa je na kraju puta čekao strašan svršetak, koji i nije bio svršetak: ljudi u crnim odorama su njega i ostale suputnike istjerali iz stočnog vagona na peron nekog kolodvora osvijetljenog reflektorima i farovima dugih crnih vozila. Vojnici, na čijim su odorama bili natpisi einzatsgruppe, strojnicama su tjerali žene i djecu iz drugog vagona; glasne su naredbe izdavane na jeziku koji nije razumio. On je, jednako glasno, odgovarao na hebrejskom, upozoravajući svoje mučitelje na rizik koji preuzimaju, a oni su mu odvraćali gromkim smijehom; ponekad se nalazio na strmoj padini, klizio i posrtao, cijelo vrijeme svjestan činjenice da će neizbježno pasti u jamu bez dna i u njoj zauvijek ostati.
Maryam se u svom snu pokušavala othrvati opasnostima koje su na nju vrebale s morskog dna. Opasnost je dolazila od nekih čudnih stvorenja. Kretala su se poput rakova a izgledala kao ljudi. Njihovi su je dugi krakasti udovi pokušavali odvući u dubinu. Osjećala je kako se utapa na morskoj pučini, bespomoćna, unatoč mnogim brodicama do kojih, iako su bile posvuda oko nje, nije nikako uspijevala doći. Cesto se budila s jasnim sjećanjem na ono što im se dogodilo da bi, samo trenutak kasnije, bila ponovno gurnuta u najgori mogući košmar. Samo je jedanput, upravo prije jutarnjeg buđenja, sanjala sebe kako seta dugom plažom, obasjana suncem, držeći za ruku nekog muškarca. To nije bio njen otac, a ni muž. Na kraju je, pogledavši, vidjela Yosefa kako korača pored nje.
Okrenula se na drugu stranu i ugledala more. Bilo je mirno.
UOlbiju ih je odvezao farmerov sin, šutljiv čovjek. Mogao je imati tridesetak godina. Vozio je nervozno, okrećući se s vremena na vrijeme i proučavajući ih kao da su stoka koju vozi na prodaju.
Yosef je bio siguran da ih neće zaboraviti. Ovaj će šutljiv čovjek za volanom reći sve o njima čim se pojavi policija s pitanjima o strancima koji su toga dana bili u ovom kraju.
Yosef ga zamoli da ih ostavi ispred gradske vijećnice. Čim su im noge dotakle pločnik, odjurio je bez pozdrava, ne osvrćući se. Ali, sjetit će se on njih za dobru nagradu, kada dođe vrijeme. A Yosef je predosjećao da će nagrada, i to ne bilo kakva, biti za njima raspisana.
Na uglu sljedeće ulice naiđoše na mali kafić. Njegovi su metalni stolići i rasklimane stolice bili u neredu razbacani po pločniku, ostavljajući dojam brodskog salona poslije oluje. Ušli su unutra.
Poput ljubavnika u potrazi za osamljenim mjestom i oni nađoše stol u stražnjem dijelu, daleko od znatiželjnih pogleda. Izmijenili su nekoliko riječi, nakon čega Yosef ustane i otiđe. Dok je izlazio, okrene se i ugleda Maryam kako stavlja cigaretu među usne; ruka joj je lagano podrhtavala. Kratko mu se nasmiješi vidjevši da je promatra.
Na udaljenosti od nekih osamnaestak'metara od hotela Yosef opazi automobil i dvojicu muškaraca. Zaključio je da je nestanak njihovih napadača već javljen onom tko ih je poslao, o kome god se radilo.
Sve dok se ne vrate, bilo je za pretpostaviti da im je par, kojeg su pratili, umakao. No ipak, moglo se dogoditi da budu toliko glupi i vrate se u hotel.
čovjek koji je promatrao stražnju stranu nije bio pretjerano sumnjičav pa Yosefu nije dugo trebalo da neopaženo prođe. Slijepa uličica, u kojoj se nalazio stražnji ulaz u hotel, bila je iskrižana telefonskim kablovima. Jedan poštanski kombi bio je parkiran nekoliko metara od ulaza u hotel, a na ravnom krovu kuće, nasuprot hotelu, jedan je čovjek u uniformi telefonskog tehničara ćućao i spajao kablove, ili je bar tako izgledalo.
Yosef je sve pažljivo promotrio, s dobro skrivenog mjesta. Trebalo mu je dvadesetak minuta da bude potpuno siguran i donese odluku.
Tehničar na krovu nije ni pipnuo alat, niti dodirnuo kablove. Većinu je vremena provodio nepomično sjedeći na istom mjestu, pomno promatrajući stražnji ulaz hotela
1 cijelu slijepu ulicu. Za to vrijeme dvaput se poslužio malim radiouređajem za internu komunikaciju, koji mu je bio pričvršćen za rever. Jedanput je malim, ali snažnim dalekozorom, pratio nekog čovjeka koji se primicao stražnjem krilu hotela. Yosef se iskrade i uputi natrag u kafić.
- Postoji problem - reče joj i odmah objasni o čemu se radi.
Konobar je stigao i on naruči čokoladu. Na stolu je već bila šalica ristretto kave koju je Maryam naručila za sebe.
- Zašto ideš u hotel? - upita ga ona.
- Tamo sam ostavio skoro sav novac, putovnicu na ime Katzir, dvije nevažeće putovnice, ostale osobne dokumente, još jedan pištolj sa streljivom i neke druge stvari koje sam tek jučer dobio.
- Možda su oni već bili tamo - reče ona.
- Točno, to i pretpostavljam. Ali sigurno nisu ništa uzeli, jer se ne žele otkriti. Ne žele nas uhvatiti u hotelu. Moguće da bi to i pokušali uđemo li zajedno, ali neće riskirati ako ide samo jedno od nas. Čekat će priliku da ponovno budemo zajedno. .
- Što predlažeš?
On slegne ramenima. Konobar je upravo donio čokoladu, gusti, tamni i gorki napitak. Popio je u tri gutljaja. Znao je da joj mora reći da ode, ali je shvatio da za to nema snage.
- Imala sam posla dok te nije bilo - rekla je pokazujući jednu od kopija koje su napravili prošle noći i koju joj je on tog jutra dao.
Sada su tu još bila tri-četiri iscrtana lista papira s njenim bilješkama. Uzela je jedan i položila ga na stol ispred Yosefa, uz onu kopiju Mannuzzuovih zagonetnih zapisa.
Yoel L.: qcmmL richieste.
Sig.ra. L. med. somma? Piu?? Calc. 10% Y., 10% la sig.ra.
20% qcmmL ocmmL domanda 25%???
Bianco = W?? possibile. Controll. Moschetta? Procopio?
Pozzan?
(+ importante controll. incart. AR) Levin err.per Levi?? Controll.
Buggi. Telef. viceq. Bottegaio = K? Controll. orig. Levin ted.?? Levi medess. MSi-Altri nf? Relaz. ted.??
- Lakše je nego što se čini - reče mu Maryam. Mannuzzu se i nije posebno trudio sakriti značenje svojih bilježaka. Ovo je, zapravo, njegov osobni podsjetnik. Većina kratica je izvedena iz standardnih talijanskih riječi ili imena. - Pogledaj - pokazala mu je svoj primjerak - evo kako ja to tumačim.
Yoel Levin: quattrocentomilla Lire richieste. Signora Levin medesima somma? Piu? Calcola 10% per Yoel, 10% per la signora.
20% di quattrocentomilla Liro ottocentomilla Lire. Domanda 25%
Bianco = Weiss?? possibile. Controlla Moschetta? Procopio?
Pozzan???
(importante di controllare l'incartamento AR) Levin un errore per Levi? Controlla Buzzi. Telefona il vice-questore. Bottegaio = K? Controlla se l'origine di Levin e tedesco?? Levi medessimo.
Movimonto Socialo Italiano. Altri neofascisti?
Relazione tedescha???
Yosef zatrese glavom. - Zaboravljaš da ne znam ni riječi talijanski.
- Nisam zaboravila. Samo ti želim pokazati moguća tumačenja. Evo prijevoda na hebrejski.
Pružila mu je dugi list papira ispunjen elegantnim i lijepim rukopisom. Pošto se njegovo poimanje Arapa uvijek svodilo na polupismene ljude kojima je učenje hebrejskog bilo mrsko, bio je zatečen ljepotom i skladom njenog rukopisa.
- naučila sam od svoga oca - reče mu Maryam, opazivši njegovo iznenađenje. - On je učitelj. Voli Stari Zavjet, pa je učio i hebrejski i aramejski, da bi mogao proučavati izvorne tekstove.
Meni jezik služi za daleko praktičnije stvari.
- Tko ga je učio? - upita Yosef.
- Učio je kod jednog rabina, nekog sefarda iz Maroka. Zvao se Ovadiah Bar Yochai.
Yosef razrogači oči. Bar Yochai je u svoje vrijeme bio jedan od najcjenjenijih proučavatelja Talmuda, najprije u Maroku, a zatim i u Izraelu. U pravilu je njegova hilula u predgrađu Haife bila cilj mnogih hodočasnika. I sama je Yosefova obitelj bila tamo prije tri godine na Lag b'Omeru. Teško je povjerovati da joj je otac tek običan učitelj. Počeo je čitati.
Yoel Levin: traženo četiristo tisuća lira.
Gđa Levin isti iznos? Više?? Izračunati 10% za Yoela, 10% za njegovu
majku.
20% od četiristo tisuća lira osamsto tisuća lira Tražiti 25%.
Bianco = Weiss?? moguće. Provjeriti Moschetta? Procopio?
Pozzan???-
(važno je provjeriti dosje AR)
Levin greška umjesto Levi?? Provjeriti Buzzija. Telefonirati zamjeniku
šefa policije. Trgovac = K? Provjeriti je li Levin porijeklom Nijemac??
Isto Levi.
Talijanski socijalni pokret. Drugi neofašisti? Njemačka veza???
- Ima nekog smisla - reče Yosef. - Nema sumnje da je Mannuzzu znao više nego što je trebao znati, u svakom slučaju, previše da bi mogao ostati siguran. Čini se da se spremao organizirati otmicu Chaye, a zatim se ubaciti u posao radi zarade. Pretpostavljam da je to mogao postići na samo dva načina: vršiti pritisak na Aryeha da mu otkrije to što je mislio da Aryeh zna i zato tražiti izvjestan postotak kao nagradu, ili ih ucjenjivati da će otkriti ono što on zna.
Očito je i on bio svjestan moguće zamjene identiteta između Levina i Levija, što opet znači da je planirao provesti smišljenu dvostruku prijevaru.
- Tako se čini. Isto tako izgleda da je znao ili nagađao da je Bianco jednostavno šifra za njemačko ime Weiss.
- To je malo čudno. Zašto bi netko tko želi sakriti svoje pravo ime, to činio tako nespretno.
Maryam slegne ramenima. - Možda i nije htio zatajiti svoje pravo ime - reče ona - već ga samo kamuflirati za javnost. Ako pretpostavimo da je po njihovom mišljenju Aryeh trebao znati sve te stvari, vjerojatno su smatrali daje u stanju pogoditi tko je Bianco. U tom bi slučaju samo poznavanje njegovog identiteta bio bitan dio igre zastrašivanja. Ako pretpostavimo da je Weiss uživao reputaciju okrutnog čovjeka, a Yoel je bio u njegovim rukama, to bi bilo dovoljno da zastraši Aryeha i prisili ga da kaže sve što zna.
Samo, nije Aryeh poznavao Weissa, već Levi.
Yosef kimne. Maryam izvadi kutiju cigareta iz džepa. Imala je samo jednu pa je pruži njemu.
- Ne hvala.
- Ne pušiš?
- Ne - rekao je. - Samo izvoli.
Oklijevala je, ali samo trenutak. Tada stavi cigaretu medu usne, a kutiju zgužva i baci u već punu pepeljaru.
- MSI - reče Yosef, - što je to?
Maryam kresne upaljačem i približi plamen cigareti. Opet primijeti lagano drhtanje njene ruke.
- Movimento Sociale Italiano - sve donedavno službena neofašistička stranka. Stvorena odmah nakon rata, 1946. godine.
Već krajem tog desetljeća imaju svoje predstavnike u talijanskom parlamentu, a prije nekoliko godina su na općim izborima polučili i veći uspjeh. Raspali su se 1995. godine i pretvorili u Nacionalni savez (Alleanza Nazionale). Mnogi su mišljenja da se, osim imena stranke, ništa drugo i nije promijenilo.
- Mislio sam da je u Italiji, nakon Mussolinija, fašizam bio zabranjen.
- Dosta ljudi tako misli. Zapravo, nakon rata su se najvjerniji članovi stranke samo regrupirali. Isto kao i većina neonacista u Njemačkoj koja je nakon rata pristupila kršćanskim demokratima i liberalima.
- A Mannuzzu je mislio da su i oni umiješani u ovu stvar?
- Izgleda da je to bila njegova prva pretpostavka. Očito, poslije je bolje razmislio. »Drugi neofašisti« je moglo značiti neke druge skupine. Naime, često MSI rada nove izdanke, kao npr. Ordine Nuovo ili Avanguardia Nazionale. Ako stvarno postoji Njemačka veza, onda bi u igri moglo biti više njihovih ilegalnih ili poluilegalnih organizacija.
- Izgleda da znaš dosta o tome.
Ona zatrese glavom. - Ne baš. Samo držim korak s vremenom. U
ovoj je zemlji fašizam još uvijek vruća tema. Posljednjih godina krajnja desnica dobiva dosta glasova. Mnogi su zabrinuti.
- Misliš li da je neka od njih za nas posebno interesantna? -Ne.
- A ovaj - »AR« dosje?
Ona raširi ruke. - Moramo pretpostaviti da se radi o dosjeu koji je Mannuzzu držao kod sebe, bilo u uredu bilo kod kuće. Ti mi inicijali ništa ne govore.
- Kakav dosje? Kompjutorski?
Zatresla je glavom. - Ne, to bi onda bilo navedeno kao archivio.
Ovdje je vjerojatno riječ o običnim mapama ili koricama s opružnim mehanizmom za pohranu dokumenata.
- Jesi li nešto slično primjetila na policama sinoć?
- Mislim da nisam. Možda su u njegovom uredu.
- Pa, morat ćemo smisliti kako se toga dočepati. Također bih želio znati tko su ti ljudi koje je želio pitati za neke stvari. Njegov bi nam adresar dobro došao.
- Možda zamjenik šefa policije neće biti tako tvrd. Mogu se kladiti da je De Felice taj koji vodi istragu o ubojstvima.
- Sto te navelo na tu pomisao?
- Pa, način na koji je stvari zataškavao. Kao da se boji da neće biti u stanju držati sve konce u rukama, ako iskrsne previše pitanja.
Mislim daje tijekom cijelog razgovora s tobom bio napet i razdražljiv.
- Da, sjećam se. Ali ne bih mu želio dati do znanja da sam ovdje.
- Pa, smisli nešto - reče mu ona. Još jednom, posljednji put, povuče dim cigarete i ispuhne ga, potpuno odsutna mislima.
Tanki oblačoć dima se probijao iz njenih nosnica poput ektoplazme.
Nekoliko je trenutaka buljila u pepeljaru, a zatim pogleda Yosefa.
- Govoriš li njemački? - upita ga.
- Ne, zašto pitaš?
- Ništa posebno. Samo. . - stala je. - To u vezi s trgovcem
-primijetila sam kod Mannuzzua neke Njemačke knjige na policama, uglavnom rječnike pravnih izraza, te nekoliko stvari o Njemačkom trgovačkom pravu. A, zatim, ta stvar s Njemačkom vezom. Pitam se nije li mogao nešto nagađati budući da poznaje jezik.
- Na što ciljaš?
-
Bottegaio = K. Tako piše kod njega. Trgovac = K. U svemu tome najzanimljivije je to što se na Njemačkom sitni trgovac kaže Kramer. Baš kao i Weiss i Kramer je prezime. Ja mislim da Weiss želi znati gdje bi mogao naći nekoga imenom Kramer. Također mislim da Levi zna gdje je on i zašto ga Weiss hoće.
22. poglavlje
Ne možemo ući zajedno - reče Yosef. Nalazili su se u maloj crkvi, nekoliko blokova dalje od hotela. Yosef je osjećao nelagodu i nemir.
Bio je to njegov prvi susret s kršćanskom bogomoljom. Sve ga je uznemiravalo: svijeće, kipovi, miris zapaljenog tamjana. osjećao je obuzetost sjenama i nestvarnom stranom života, nešto što nikad prije nije doživio, ni u sinagogi ni u džamiji. Činilo mu se da bi Bog mogao biti na svakom drugom mjestu, osim na ovom. Ipak, ovdje su bili jer je Maryam tako htjela. Za nju je ovo bilo zaštićeno mjesto.
Ovdje su mogli neprimijećeni šaputati, stvarajući planove za sate i dane koji su ih čekali.
- Posebno će paziti na parove koji budu ulazili u hotel -započne Yosef. - Mislim da još ne znaju što se dogodilo, pa je realno očekivati da misle kako bismo mogli biti u zabludi da nama još ništa nije poznato i da ćemo se, stoga, normalno ponašati. A to znači da jedno od nas mora otići u hotel i pokupiti sve naše stvari, dok bi drugi, za to vrijeme, držao na oku one na ulazu. Jasno je da ja moram ući, jer znam što moram uzeti i gdje to naći, ali ne mogu smisliti neki jednostavan način da to izvedem. Možda i u predvorju hotela imaju svoje ljude koji paze na one koji ulaze.
Maryam zatrese glavom. Nalazili su se u tamnom kutu crkvenog broda i sjena joj je padala po jednoj polovici lica. Međutim, na neki je način svjetlost svijeća, koje su gorjele u blizini, našla utočište u njenim očima, čineći od nje jedino stvarno, živo biće u ovom svijetu mrtvih kamenih predmeta.
- Mislim da znam način - rekla je. - Radi se o tome da ću ja ići, a ti ćeš stražariti. Smatram da je to sigurnije nego obratno.
Jedino ću trebati nešto druge odjeće i kozmetiku, te mjesto gdje se mogu presvući.
- Ali, to neće biti dovoljno, samo odjeća i šminka.
Ona podigne prst kao da mu naređuje da ostane miran. - Vjeruj mi -
promrmlja - to će upaliti.
Neka se starija žena, na obližnjoj klupi, okrenula i zurila u njih. Bila je u crnini od glave do pete. Dugi joj je čipkasti šal pokrivao glavu.
Ostatak iz davnih dana španjolske vlasti. Duga je krunica visjela sa sklopljenih ruku. Njena crna zrnca bila su izlizana prebiranjem u dugim tihim molitvama. Promrmljala je nešto i vratila se svom ranijem položaju i svojim molitvama. A one su se poput šapata kojima riječi izgubljene u tolikim ponavljanjima, nisu ni bile potrebne, dizale prema svodu crkve i gubile u glasanju golubova.
Ustali su i u tišini krenuli prema izlazu. Stara su drvena vrata bila izlizana i potamnjela dodirima generacija. Maryam se okrene i pogleda prema crkvenom brodu i svjetlu koje je gorjelo u svetištu.
Njena ruka sama od sebe, pokretana vlastitom voljom, napravi znak križa. Kleknula je svjesna vlastitog nevjerovanja, ali i svoje unutrašnje potrebe za utjehom. U njenoj se duši rodila molitva, molitva kojom je tražila zaštitu za sebe i ovog čovjeka pored sebe.
Ovlaš ga pogleda. Stoljećima su sljedbenici njenog boga progonili njegov narod. Kakvu li će mu zaštitu donijeti njena molitva?
Danja ih svjetlost, tako sjajna i moćna nakon polumraka među crkvenim zidovima, nakratko zaslijepi čim su izašli iz crkve. Yosef bi s vremena na vrijeme dizao pogled k nebu kao da želi provjeriti je li njegov Bog ponovno zauzeo svoje mjesto u središtu svemira.
Dok su hodali, služio se izlozima i prozorima automobila ne bi li primijetio neželjene pratioce.
Šetnja ih slučajno dovede do trajektnog pristaništa. Trajekt za Civitavecchiju se spremao isploviti. Ulazila su posljednja vozila, a brodska je ograda bila puna putnika. Neki su mahali rodbini na obali.
Oboje u isti mah pomisle kako će možda i oni, vrlo brzo, morati otputovati trajektom. Preseljenje u drugi hotel bilo bi veliki rizik.
Njihovi progonitelji vjerojatno na to i računaju. Možda su već ostavili na hotelskim recepcijama njihove fotografije i osobni opis uz obećanu nagradu.
A ipak, potrebna im je neka baza, mjesto gdje mogu razgovarati, odmoriti se i nešto pojesti, pribježište za slučaj opasnosti. Jedna od mogućnosti bila je unajmiti neki stančić, ali Yosef to nije smatrao najsretnijim rješenjem: ako oni, Maryam i on mogu doći do stana, to isto mogu učiniti i njihovi progonitelji.
Rješenje je ležalo nekoliko metara dalje, u jednoj maloj agenciji na samom pristaništu. Netko je u prašnjavi izlog stavio oglas: Barca da nolo - Iznajmljuje se barka. Ispod teksta izblijedjela fotografija u boji prikazivala je dizel-motornu jahtu dugačku šest metara. Bio je tu i rukom pisani opis. Brod je imao kabinu dovoljnu za četiri osobe i nedavno instaliran radarski uređaj.
Agencija je bila nalik nekoj trošnoj kolibi, u jadnom stanju i sva izjedena solju. Unutra - veliki stol i klimave stolice, vjerojatno uzete s nekog broda koji je odavno na rezalištu. Iza stola natrpanog papirima je, za divno čudo, netko sjedio, dajući ovom mjestu bar privid pravog ureda.
Taj netko bilo je neko čangrizavo stvorenje neodređene dobi. Neki bivši pomorac ili radnik u luci. Možda su ga piće, bolest ili neki nesretan slučaj natjerali u prijevremenu mirovinu. Platnena mu je kapa, umrljana uljem, iako je sjedio unutra, prekrivala skoro čitavo čelo. Na sebi je imao i masni kombinezon, koji je nekada bio plav.
Jedva ih je pogledao. Na Maryamino pitanje može li se brod unajmiti samo je kimnuo.
- Želimo ga pogledati - rekla mu je.
- Imam posla - odgovorio je.
-1 mi također. Brod nam treba prije podne, ne poslije podne ili sutra. Ako ga ne želite iznajmiti..
- Samo gotovina dolazi u obzir - reče i pažljivije ih promotri. Ne bi se reklo da su turisti, a nisu ni oni koji obično dolaze tražiti ovakve brodove. - Ako želite nešto luksuzno, gubite vrijeme. Idite u Porto Cervo ili neko slično mjesto. Tamo će vam urediti da to i dobijete.
- Što se mene tiče, vaš brod je sasvim u redu. Nećemo na njemu organizirati nikakve zabave na moru. Ako je u plovnom stanju, uzimamo ga.
Starac zagunđa. Nisu mu se činili sposobnima razlikovati čamac u plovnom stanju od kutije sardina, ali ako imaju novca, to i nije važno. A muškarac stvarno izgleda kao netko tko zna što je što.
Zašto žele brod, nije njegova stvar. Takva pitanja ovdje nitko ne postavlja ako želi ostati živ. U igri je najčešće bila droga. Za njega je to značilo samo jednu stvar: platit će mu smjesta gotovinom.
Odveo ih je do veza u udaljenom kraju luke. Eleonora d'Arborea, tako se brodić zvao, bio je običan ribarski brod koji su uredili s dva-tri premaza boje i malo dotjerali da posluži za jeftina kružna putovanja ljudima koji ne mogu platiti cijenu luksuznih jahti koje su se iznajmljivale nekoliko koraka dalje. Ukrcali su se a Yosef pogleda je li sve u redu. Brod nije mjesto gdje bi se on osjećao kao kod kuće, ali je o mornarskim vještinama dosta naučio od mornaričkih komandosa. S njima je, uzduž libanonske granice, proveo dosta vremena, podučavajući ih kopnenim vještinama. Nije to bio brod na kojem biste poželjeli zaploviti Atlantikom, ali dobro će im doći u sadašnjoj situaciji i, ako bude trebalo, odvest će ih prijeko, na kopno. Bio je siguran da bi njime mogao upravljati jednom rukom, ako vremenske prilike budu povoljne.
Ostavili su predujam. Yosef je, na sreću, imao još nešto novca kod sebe. Dogovorili su se da će ostatak, dostatan za jednotjedni najam broda, donijeti kasnije. Hotel im je još uvijek bio nedostupan pa je Maryam pronašla podružnicu banke Credito Italiano i podigla iznos kojim nije izazivala sumnju i za koji nije trebalo tražiti odobrenje banke iz Cagliarija. Pokrio im je upravo troškove najma. Poslužili su se jednim od Yosefovih lažnih imena, a stari mornar nije čak ni tražio osobne dokumente.
Vratili su se na brod. Maryam nestane u potpalublju, a Yosef se zabavi razgledanjem brodske opreme i uređaja na Eleonori d'Arborea. Nastojao je upamtiti što bi sve mogao trebati ako se odluči otisnuti na more. Neće biti teško naći nekoga da brod vrati natrag - ako ne bude ovdašnji čovjek, bit će to netko koga će poslati Mossad.
Kad se Maryam ponovno pojavila jedva ju je prepoznao. Imala je platinasto plavu vlasulju, visoke potpetice, crne mrežaste čarape, vrlo kratku suknju i bluzu koja je bila i nije bila prozirna.
Čudnovato, ali nije se doimala smiješnom. Pred takvim bi stvorenjem Yosefov otac odvratio oči i promrmljao štogod ispod glasa, ali Yosefu to nije uspijevalo. Pocrvenio je, a njegovo se samopouzdanje naglo topilo.
- Hajde, reci - insistirala je Maryam - reci što misliš!
- Ja. . - Zastao je zamuckujući i u neprilici, kao hipnotiziran sjajem šminke na njenim usnama i kričavo obojenim kapcima.
- Mislim da izgledaš poput prostitutke - rekao je konačno.
Nasmijala se i zavrtjela poput balerine kad izvodi piruetu.
- Odlično - rekla je. - Upravo to sam i željela ćuti. A sada požuri i nađi mi taksi. - Hihotala se protiv svoje volje, ne uspijevajući ostati ozbiljnom. - Zaračunavam po satu.
23. poglavlje
Taksi se zaustavio ispred hotela. Yosef se iskrcao ranije, na jednom križanju odakle je mogao vidjeti Maryam kako ulazi u hotel.
Maryam je prostitutke uočila jučer, čekajući Yosefa u predvorju hotela. U tom su se vremenu pojavile najmanje tri. Otišle bi ravno u sobe na katovima, praćene površnim pogledima službenika na recepciji. Bile su sastavni dio hotelske svakidašnjice, poput sobarica ili posluge.
Pretpostavljala je da je Olbia, zajedno s još dva-tri grada na Sardiniji, doživjela procvat prostitucije u kasnim osamdesetim. U
prošlosti su, za domaći muški svijet postojale, a vjerojatno ih ima još i danas, tradicionalne javne kuće, tzv. case di tolleranza.
Međutim, razvoj susjedne Costa Smeralde i dolazak turista, klasičnih i onih koji su ovdje sagradili kuće za odmor, pogodovao je dolasku žena iz različitih zemalja u potrazi za novcem koji je zveckao oko luksuznih ljetovališta. Zarade su bile poput malih dobitaka na lutriji. Budući da je Costa željela ostati čistom, bar na površini, dosta je ološa bilo usmjereno upravo ovamo, u hotele i barove ovoga gradića, čije je ime bilo jedno od ozloglašenijih na cijelom otoku.
čovjek na recepciji brzim je pogledom odmjeri od glave do pete i vrati se svom poslu za pultom. Bila je to samo još jedna nova djevojka. Bilo kako bilo, njegovi su gazde bili dobro podmazani i osoblje hotela zatvaralo je oči kada su djevojke prolazile pokraj njih. Dok je prolazila predvorjem, jedan ili dvojica isprate je pogledima, drugi nisu skrivali zainteresiranost, ali, sve u svemu, nitko je zaista nije vidio. Upravo se pridružila plemenu nevidljivih, koje, iako nastanjeno u stvarnom svijetu, s tim svijetom održava samo tajne veze na skrovitim mjestima.
Došla je do trećeg kata. Ovdje su bile njihove sobe. Hotel je nedavno uveo plastične kartice da bi gosti mogli svoje ključeve imati stalno sa sobom. Najprije je ušla u svoju sobu i uzela nekoliko nužnih stvarčica. Sve je strpala u golemu torbu koju je kupila zajedno s odjećom. Otvorila je vrata i pogledala naokolo. Hodnik je zjapio prazan. Duboko udahnuvši, išulja se iz sobe i bešumno zatvori vrata. Yosefova soba nalazila se lijevo od njene. Dijelilo ih je pet-
šest vrata. Krenula je prema njoj, napeto osluškujući, spremna da se povuče na prvi zvuk nečijih koraka.
Iz daljine je dolazilo prigušeno zujanje usisača. Netko zalupi vratima, a odmah zatim, do nje dopre zvuk ručnih kolica. Dizalo je putovalo među katovima i stalo. Odnekud je začula kucanje na vratima a zatim i pospani glas. Jutarnje pospremanje još nije završilo. Cijela je ova atmosfera Maryam podsjećala na njen medeni mjesec. Na izležavanje do kasnih sati, na diskretno kucanje i korake koji su se udaljavali, na sunčeve zrake zalutale u bjelinu plahte. Došla je do Yosefove sobe i kliznula unutra.
Trebalo je nekoliko minuta da joj se oči priviknu na tamu koju je zatekla. Vjerojatno je Yosef, prošle noći prije izlaska, navukao zastore. Ili ih je možda, želeći odspavati, navukao već ujutro. Našla je prekidač i pritisnula. Zasvijetlile su jedino lampice na noćnim ormarićima.
Imala je osjećaj da vrišti, iako su usnice ostale zatvorene, a zvuk je bio jedino u njenoj glavi. Kasnije je shvatila da najvjerojatnije tome može zahvaliti što je ostala živa.
Tijelo se lagano pomicalo, ne svojom voljom već stoga što se uže na kojem je visjelo stalno pokušavalo vratiti u svoj prijašnji položaj.
Obrtalo se, sad lijevo sad desno, po nekoliko milimetara u svakom smjeru. Jedan su kraj užeta vezali za veliku kuku na stropu, na kojoj je inače visio teški luster. Drugim su krajem čvrsto vezali gležnjeve, pa je sve sličilo na truplo obješeno u nekoj klaonici.
Netko je hodao u sobi na katu iznad. Kretanje se prenosilo na uže koje, dobivši dodatni poticaj, zanjiše tijelo i ono učini još jedan polukrug.
Truplo je bilo neobično bijele boje, poput papira ili mlijeka. Minute su prolazile, a užasnuta je Maryam buljila u strašan prizor, nesposobna odvratiti pogled, kao da je i ona sama bila uhvaćena i vezana. Bilo je to tijelo žene. Grudi su, u tako neprirodnom položaju, bile čudnovato izobličene, duga kosa rasuta po sagu poput razlivene vode. Ručni zglobovi su, kao i gležnjevi, bili privezani skupa, a onda raskoljeni s dva duboka reza. Iscijedili su joj svu krv; cijedili su tako dugo dok nije sasvim pobijeljela. Kod kreveta su stajale dvije velike kante. Prazne, ali s vidljivim smeđim mrljama.
Gledajući je u ovom položaju, Maryam je nije odmah prepoznala.
Moglo se raditi o bilo kome. Kroz glavu joj projuri misao da je Yosef doveo ženu u sobu i mučio je do smrti ne bi li što saznao.
Tada je opazila prstenje na ženinoj lijevoj ruci i pogleda je pažljivije. Bila je to Tina Mannuzzu. Njeno, nekada lijepo lice, bijaše ugašeno i blijedo.
To strašno otkriće je naglo i brutalno vrati u stvarnost. Osjeti vrućicu i nagon za povraćanjem. Soba se okretala oko nje. Krene prema kupaonici, teško dišući i držeći se zida, što dalje od tijela koje se neprestano njihalo.
Naslonila se na vrata čekajući da se glava razbistri a osjećaj vrtnje oslabi. Mučnina nije sasvim nestala, ali je sada bila podnošljiva. Još
uvijek je osjećala vrućicu kao da je toplina njenog tijela dostigla opasne granice. Zakoračila je prema umivaoniku i napravila grešku pogledavši u kadu.
Krvi nije bilo previše, ali dovoljno da se ono mrtvo žensko tijelo oživi. Ležala je zgrušana na dnu kade. Ono što ju je najviše zaprepastilo, bijaše neki čudan smisao za urednost kojim je krv lijevana u kadu, uslijed čega su njeni rubovi i stranice ostali potpuno čisti. Povratila je u umivaonik i pomislila kako je dobro da prethodnog dana nije previše jela. Ta je misao zaokupi poput jedine čvrste i smislene stvari u užasu koji ju je okruživao.
Konačno je ispraznila želudac. Dahćući, pusti vodu u umivaonik, prskajući rukama vrat i lice.
U taj tren netko glasno zakuca na vrata.
24. poglavlje
Sobarica je, gurnuvši ključ u bravu, upravo namjeravala ući u sobu kada je Maryam stigla do vrata. Maryam čvrsto uhvati vrata držeći ih otvorenim svega nekoliko centimetara.
- Chiedo scusa (izvinite) - reče joj žena na vratima. - Pospremila bih vašu sobu ako nemate ništa protiv.
Maryam zatrese glavom. Pravila se bolesnom. Nastojala se što više sakriti iza vrata.
- Zao mi je - rekla je mrmljajući - ne osjećam se dobro. -To i nije bila laž. Želudac ju je još uvijek mučio, a srce je nasumce tuklo u grudima. - Možete li doći kasnije? Ili jednostavno odgodite za sutra.
Sobarica joj dobaci prezriv pogled. - Ne smijem to raditi. Ovdje se o tome jako vodi računa. Sobe moramo svaki dan čistiti i mijenjati posteljinu.
- Žao mi je. Imam migrenu. Nije mi dobro i ostat ću u krevetu cijeli dan.
Sobarica naglo promijeni držanje, kao da ju je sada prvi put vidjela.
Počela je polako gurati vrata nastojeći ih što više otvoriti. Kako Maryam nije uspjela pogasiti svjetla, tijelo se moglo vidjeti kao na dlanu.
- Ovdje ste gost, ili onako, poslovno?
- Ja sam gost.
- Ne bi se reklo po vašoj odjeći.
- Ne tiče vas se moja odjeća. Ili želite da o vašem ponašanju izvijestim upravu hotela. Jako su dobro plaćeni da nas ostave na miru.
Sobarica slegne ramenima i povuče se. Nema smisla opeći se radi jedne obične kurve.
- Sljedeći put - reče sobarica odlazeći - objesite natpis NON
DISTURBARE. Zato i postoji.
- Hvala. Učiniti ću to sada.
Maryam hitro zatvori vrata. Želudac se nije smirio. Povratila je opet, ovaj put na pod, ali olakšanje nije nastupilo.
Na jednom od noćnih ormarića ugleda natpis NE UZNEMIRAVATI, otvori vrata i objesi ga na kvaku. Tko zna koliko će ovime dobiti na vremenu. Yosef je sigurno zabrinut. Nije željela da krene za njom i izloži se opasnosti.
Čim prije napusti hotel, tim bolje. Ali, najprije mora pokupiti sve što joj je Yosef nabrojio. Možda više i neće imati prilike ući u sobu.
Prisiljavala se ponašati kao da tijelo, koje se ljuljalo obješeno za strop, i ne postoji. Nije mogla ni pomisliti da bi sama mogla prerezati uže i spustiti ga na pod. Pogledala je sva mjesta koja je Yosef spomenuo. Našla je sve, čak i gotovinu.
Odškrinula je vrata i bacila nervozan pogled niz hodnik. Vrata sobe dijagonalno nasuprot Yosefovoj bijahu djelomice otvorena. Iz nje je dopirao zvuk usisača. Hodnik je, inače, još uvijek bio pust.
Iskrala se iz sobe i dobro zaključala vrata, ostavljajući pločicu s natpisom NON DISTURBARE na starom mjestu.
Yosef se trudio zatomiti osjećaje koji su ga preplavili kada ga je Maryam, došavši do njega, primila za ruku i odvela na sigurnije mjesto, dalje od hotela. Ali, izraz olakšanja na njegovom licu nije nikoga mogao zavarati. Lagano je poljubi u obraz, iako je želio mnogo više: moći je čvrsto priviti k sebi, osjetiti njeno tijelo i uvjeriti se da je zdrava i čitava. A tada, odmaknuvši se malo, odmah shvati da nešto ne valja. To nisu mogli sakriti ni slojevi šminke.
Počela je plakati, a on je povuče u stranu razdiran željom da je utješi i spoznajom da ne smiju upasti u oči nikakvim javnim scenama.
Nekoliko metara od njih bila je uska slijepa uličica. Odvukao ju je tamo, svjestan da ih promatra nekoliko ljudi, koji vjerojatno izvlače svoje vlastite zaključke. Ali koga briga dok ih ostavljaju na miru.
uličica im ipak pruži neki osjećaj privatnosti. Maryam se priljubi k njemu, potpuno slomljena, prepustivši se osjećajima i lomeći sve ograde. Strah i užas onog stoje doživjela, stopljeni u jedno, kao nezaustavljiva bujica izbiju iz nje u grčevitom jecaju. Yosef ju je držao bez riječi, ne znajući što ju je dovelo u ovakvo stanje, skoro posramljen zadovoljstvom koje mu je pružala njezina blizina i njena iznenadna potreba za njim. Govorio je sebi da ovo ništa ne znači, da bi ovako svatko postupio i da će ona, kada se suze osuše, ponovno zauzeti svoj uobičajeni rezervirani stav.
Ali, upravo je u takvom razmišljanju ležala klica nečeg drugog. Klica spoznaje da sam sebe zavarava ili da to pokušava. Ono što ga je doista mučilo bila je činjenica da je voli te se boji trenutka kada će mu ona, nakon što se suze osuše, reći: - Hvala ti, ali mogu se ja snaći i bez tebe.
Svjestan toga, još jače je privuče k sebi a ona se, kao po instinktu, sasvim priljubi uz njega. Zatvorio je oči. Ništa osim jecaja praćenih nepravilnim ritmom njenog disanja nije čuo. Čak je i zvuk prometa u obližnjim ulicama slabio i skoro se izgubio.
Ovaj zagrljaj koji to i nije bio, ove čudne, gotovo očinske nježnosti prema ženi koju je tješio, koju nije želio zavoljeti ali ju je usprkos svemu volio, sve je to sličilo na dugi počinak u kojem je bilo mjesta za sve njegove snove. Cijeli je jedan život mogao biti odsanjan u njenim rukama. Na kraju je postao nesvjestan samog sebe, kao da je san završio i čeka na njih da se probude i ostave noć za sobom.
Polako je dolazila k sebi. Njena je užasna i tragikomična šminka popustila i počela se otapati, obilno namočena suzama. Pogledala ga je nakratko, zatim još jedanput. Bojala se onoga što je osjećala.
Njegovo je srce snažno zadrhtalo, koliko od boli, toliko likujući od radosti zbog onoga što je ugledao u njenim očima, tog spontanog saznanja, te slatke izvjesnosti. Voljeli su se, nema sumnje, premda su oboje, u najvećoj mogućoj mjeri bili svjesni nemogućnosti takve ljubavi. Poljubio ju je nježnošću koja se nije mogla sakriti. Svojim je usnama nježno milovao njene, skidajući s njih sjajne i masne naslage, poput restauratora koji je odlučio udahnuti novi život svom omiljenom djelu. U igri i treperenju njenih usana mogao je osjetiti njen jezik, smotan poput snažne opruge, pun neke neizrecive tuge.
Rukom joj pomilova obraze, raznoseći suze i rastopljenu maškaru po jabučicama, kao da traži oprost za susret njenih i njegovih usana, za onaj neizrečeni poziv u njegovim očima, za zaluđeni pogled kojim je otkrio svoju ljubav koju je tako bezuspješno pokušavao sakriti od njih oboje. Pogledala ga je iznova, a slike proživljenog užasa više nitko nije mogao zaustaviti: tijelo koje se ljuljalo na kuki, zgrušana krv u plitkoj kadi, suluda misao da je još uvijek tamo, da neće moči izaći, da su sva vrata čvrsto zatvorena, da će tamo zauvijek ostati skupa s mrtvim tijelom, krvavom kadom i kucanjem na vratima.
- Sve je u redu - rekao je, još uvijek je nježno držeći. - Sve je gotovo, prošlo je. Sada si ovdje sa mnom, ne boj se.
Ponavljale su se, po tko zna koji put, riječi utjehe i ohrabrenja, ispunjene skrivenom željom da joj kaže »volim te« i saznanjem da to ne može reći sada, a možda i nikada.
Konačno se smirila. Pomogao joj je da osuši lice.
- Izgledam užasno - rekla je.
- Ovakvu te više volim - odgovori on i pocrveni zbog skrivenog značenja svojih riječi. Ali, potajno se ipak razveseli svojim riječima, vidjevši da je i ona lagano pocrvenjela.
-1 tako se moram ponovno namazati - reče Maryam, izvadivši malo ogledalo i nešto kozmetike. Yosef se sagne do njene torbe i sam izvuče stvari koje su mu trebale. Polako su ulazili u svakidašnju kolotečinu, a trenuci intime i nježnosti vrlo brzo postat će dio prošlosti.
U prolazu, neki ih dječak pogleda i zazviždi. Yosef ga prijeteći pogleda, a on pobježe, smijući se.
- Sto da radimo? - upita ga. Potpuno su se otrijeznili. Više nije bilo vremena za snove.
- Moramo tijelo iznijeti iz moje sobe. Jesi li sigurna daje to ona, gospođa Mannuzzu?
Maryam potvrdi kimanjem. Bila je potpuno sigurna.
- Ako je policija tamo nade.. Zašutio je. Nije bilo potrebe razglabati. Natpis NE UZNEMIRAVATI neće spriječiti osoblje hotela da na kraju ipak udu u sobu. A strpljenje će izgubiti i naši prijatelji koji nas čekaju ispred hotela. Ako se to dogodi, oni bi sami mogli pozvati policiju. Bacio je pogled na sat. Približavalo se podne.
- Moram to riješiti - rekao je.
- Da, moraš. - Prozborila je to jedva čujno, ne nalazeći prave riječi za ono što je osjećala. Yosef se izlagao velikoj opasnosti, toga je bila potpuno svjesna. Je li moguće da se vole, pitala se. Kako se to dogodilo, kada joj je ovaj čudan čovjek postao više od običnog prolaznika?
- Kako ćeš ući? Još uvijek su tamo, vidjela sam ih na izlasku.
- Znam način - rekao je i zašutio. Ima brzih načina. Njih se ranije klonio jer su podrazumijevali ubijanje. Sada, međutim, nije imao drugog izbora. Oni su bili ti koji su mu oduzeli svaki izbor, baš kao što su oduzeli i život Tini Mannuzzu. Onako usput, bez pravog razloga.
Izašao je iz skrovišta i pogledao oko sebe. Sve je bilo po starom.
Nitko ih nije tražio. Maryam se u međuvremenu sredila, namazala lice, ali onog prijašnjeg samopouzdanja u nje više nije bilo. Otići u hotel nije bilo teško. Bio je to zadatak koji je trebala obaviti. A sada je, igrajući istu ulogu, morala čekati. Čekati nekoga tko ju je volio. Ta je istina promijenila sve. On je želio da se ona vrati u kafića i tamo ga čeka.
- Ako se meni nešto dogodi, želio bih da ti predaš Mossadu zabilješke koje smo pronašli kod Mannuzzua i sve ostalo do čega smo došli. - Dao joj je ime i broj telefona. - Čekaj me u kafiću -
reče ponovno, zatomivši emocije. - Neću dugo.
Već je skoro otišao, kada ga njen glas zaustavi.
- Yosef - tiho ga pozove. Prišla mu je i poljubila ga, samo jedanput u usta, dok mu je rukama gladila obraze.
-
Čuvaj se - rekla je.
Znao je da mora biti brz. Nije se radilo samo o sobarici koja se mogla svakoga časa vratiti i biti uporna u svojoj nakani da uđe u sobu, već je postojao i problem kako prekinuti vezu između čovjeka na krovu, iza hotela, i grupe koja je bila ispred hotela. Morao je onesposobiti ovoga iza hotela. To neće biti jednostavno; naime, čim se on prestane javljati, njegovi će kolege doći provjeriti. To je značilo da Yosef ima na raspolaganju najviše petnaest minuta.
čovjek kojega je Yosef ranije vidio na krovu kako izigrava tehničara sada je bio zamijenjen nekim drugim. Yosef je pažljivo pregledao cijelu uličicu i uvjerio se da je promatrač na krovu jedini na ovoj strani hotela. Srećom, bilo je vrijeme ručka pa je uličica bila mirnija nego inače. Oko petnaestak metara ispod krova na kojem se nalazio njihov čovjek, Yosef opazi niži, ravni krov neke građevine, prekriven šumom antena i satelitskim tanjurima. U
jednom se kutu nalazio i veliki spremnik za vodu, postavljen tik uza zid, poput kružnog potpornog stupa.
Sa susjedne su kuće stršile požarne stepenice, pune hrđe. Razmak između njih i ravnog krova nije bio veći od jednog metra.
Preskočiti ga odozgo ne bi bio nikakav problem, ali on je to morao učiniti odozdo, a jedina upotrebljiva točka odraza diktirala je uzlaznu putanju od oko petnaest stupnjeva.
Tiho se popeo na mjesto koje mu se učinilo najboljim. Ispod sebe ugleda dvojicu mladića u blještavim odijelima i počeka da se udalje.
čovjek na krovu je netremice promatrao hotel. Nije bilo nimalo lako popeti se na ogradu požarnih stepenica i držati ravnotežu pripremajući se za skok, ali je sam skok bio jedan od najtežih koji je ikad izveo. Nikada ne bi uspio da se radilo o samo nekoliko centimetara većoj visini ili da je kut nagiba bio samo malo oštriji.
Morao je otpuzati do mjesta gdje se mogao čvrsto uhvatiti za rub i snažno se odbaciti cijelim tijelom do zgrade s ravnim krovom.
Uspjevši, nađe se na krovu i pritaji se, ostajući nepomičan, sve dok nije bio siguran da promatrač na krovu nije ništa primijetio. Tada se sagne, izuje i noseći cipele u ruci, učini nekoliko koraka do rezervoara za vodu. Tamo je bio dobro zaklonjen i u stanju mirno promatrati čovjeka na krovu. Lažni je Tehničar dva puta podigao i spustio dalekozor. Bio je to vrlo oprezan čovjek, a njegova je opreznost bila nenametljiva i prirodna, što je upućivalo na vrlo iskusnu osobu. Yosef se sjeti ljudi koje je prošle noći ubio.
Ni njihove pogreške nisu bile velike; i njih je obučavao netko tko je dobro znao svoj posao.
Iznenada, lažni Tehničar podigne rever svoje jakne i poène nešto govoriti u mali radioprijemnik. To je bilo ono što je Yosef čekao.
Radilo se o tome da je vrijeme između dva poziva bilo jedino vrijeme koje je Yosef imao na raspolaganju za izvršenje svog nauma. U tom je razmaku morao sve obaviti, i ovo na krovu i ono što ga čeka u hotelu. Iz džepa izvadi veliku metalnu praćku. Izgledala je poput veće verzije poznate dječje igračke. Ali, nije se radilo o igrački; u pravim je rukama bila oružje, ne manje ubojito od bilo kog drugog vatrenog oružja. Puška bi bila pouzdanija, ali Yosef je dobro znao da bi ga svaki pucanj, pa i onaj s prigušivačem, sigurno odao.
Promatrač spusti rever i vrati se promatranju ulice. Yosef stavi u praćku tešku metalnu kuglicu i podigne je, ciljajući u glavu čovjeka.
Ruka mu je bila savršeno mirna. Uspješnost ovog oružja podrazumijevala je veliku umješnost i bezbrojne sate vježbanja.
Međutim, uloženi trud i mukotrpni rad redovno bi se isplatili s obzirom na siguran i tih pogodak. Nategnuo je i ispalio. Trebalo je samo pola sekunde da se čovjek sruši pogođen. Pao je postrance, kao gromom ošinut.
Yosef se obuje i požuri prikriti tragove. Dugim se skokom našao na višem krovu s kojeg je pogođeni čovjek promatrao ulicu. Yosef mu opipa puls. Ništa nije osjetio. Podigne tijelo i postavi ga u sjedeći položaj kao da se radi o nekome tko spava. Svaki bi slučajni prolaznik zaključio da je čovjek zadrijemao na poslu.
Yosef se spustio na zemlju ljestvama, i uvjerivši se da ga nitko nije primjetio, požurio prema stražnjim vratima hotela.
Vrata su vodila ravno u kuhinju. Sve je odlično isplanirao. Sada je bilo vrijeme ručka i kuhinja je, poput košnice, vrvjela zaposlenim ljudima. Posvuda strka kuhara i konobara. Naveliko se kuhalo, točilo piće, premještalo posuđe, rezao kruh i povrće, miješala tjestenina, zagrijavali umaci, kuhala voda, pralo i čistilo. A spretnost kojom je ta gomila ljudi izbjegavala međusobne sudare i guranja bijaše zadivljujuća. Nitko nije imao vremena baviti se novim licima.
Prošao je kuhinjom poput nekog tko zna svoj posao i našao se u restoranu hotela. Za tren je postao gost koji se smije nekom prijatelju za stolom do zida. Neprestano je kimao i slijegao ramenima, ležerno idući prema vratima koja su vodila u sanitarni čvor. Kako je i očekivao, tuda je stigao i do predvorja, pošto su se i restoran i ostali javni prostori u hotelu služili istim sanitarnim čvorom.
Trebalo mu je pola minute da se nađe pred vratima svoje sobe.
Ključ-kartica bešumno sklizne u za to predviđeni otvor, a vrata se širom otvore.
Tina Mannuzzu je bila tamo, onako kako je Maryam opisala, još
uvijek bijela, još uvijek gola i mrtva. Poput Chaye i Aryeha, i Tina je umorena tako da ulije strah i navede na razmišljanje. Ali Yosef nije imao vremena ni stajati, ni zuriti, a ni razmišljati. Pošto se uvjerio da su vrata sobe čvrsto zatvorena, Yosef pronađe stolicu i spusti mrtvu ženu na pod. Nije to bio dugi pad. Tijelo se začas i bešumno stvorilo na podu. Potražio je stropnu svjetiljku i vratio je na mjesto. Mogao je osjetiti kako otkucavaju minute. Mislio je na onu dvojicu ispred hotela. Oni su svakog trena očekivali poziv svog kolege s krova. Izostanak poziva bit će im znak za akciju.
Kada za kupanje bila je pravi problem. Morao ju je očistiti od krvi, a to nije bilo jednostavno; krv se već zgrušala, a na nekim mjestima i zalijepila. Neće je moći jednostavno isprati i pustiti da isteče u odvod. Umjesto toga Yosef je pokupi zdjelicom za voće, koju je pronašao u sobi, i pobaca u WC školjku. Kadu je ostrugao koliko je mogao, pustio toplu vodu, dodao obilnu količinu šampona za kosu i pokušao dobro oprati, trljajući je ručnikom. Ali sve je to bilo nedovoljno i površno: u kadi je ostalo tragova i dokaza dovoljnih za izricanje smrtne presude. Nadao se, međutim, da će sobarica, koja više nije imala vremena za gubljenje, u kadu baciti samo letimičan pogled.
Pošto je Tinino mrtvo tijelo i ručnik natopljen krvlju postavio tako da budu izvan vidokruga otvorenih vrata, prešao je hodnik i pokucao na vrata sobe preko puta. Nitko se nije oglasio. Pokuca jače još
jedanput. Opet bez odgovora.
Otvoriti vrata nije bio nikakav problem. Nije ni nastojao sakriti tragove provale, ionako je sve trebalo izgledati kao umorstvo.
Vrativši se u sobu, prebaci ručnik preko ramena, a zatim podigne Tinino beživotno tijelo držeći je ispod pazuha. Pod prstima je osjetio njenu kožu, hladnu i glatku, kao da je svježe obrijana kratko prije smrti.
Imajući vremena tek toliko da niz hodnik baci letimičan pogled i uvjeri se da nitko ne dolazi, odvuče je preko hodnika u sobu i položi na tek napravljeni krevet. Ručnik odnese u kupaonicu. Daljnjih je dvadesetak sekundi potrošio da donese kante i stavi ih kraj tijela.
Zatvorio je vrata i jedne i druge sobe i uputio se prema dizalu. U
taj trenutak začuje policijsku sirenu. Oštar, zavijajući zvuk koji je visoko nadjačao šum uličnog prometa. Dolazili su ravno k njemu.
25. poglavlje
Kada je Yosef stigao u predvorje hotela, upravo je ulazilo pola tuceta policajaca. Medu njima je opazio onu dvojicu promatrača koji su stražarili pred hotelom. Bila su dvojica. S njima je bio jedan policajac kojemu su, po svoj prilici, nešto objašnjavali. To je bila važna činjenica koja bi mogla dosta toga objasniti. Ostao je skriven iza stupa čekajući da prođu. Zatim se iskrade na ulicu. Sve je dobro završilo. Nije čuo da ga itko zove.
Maryam ga je čekala u kafiću. Olakšanje koje je opazio na njenom licu bilo je toliko očevidno da je u tom trenutku poželio samo jednu stvar: ostati ovdje s njom do kraja života. Zapita se je li Tina Mannuzzu isto toliko voljela Michelea ili bila toliko voljena, ali pomisao na nju uništi ovu iznenadnu radost. Otjerao je od sebe te strašne misli. Nije bilo lako pomiriti se s ovim što mu se događalo.
Do sada u njegovom životu ljubav nije igrala neku važniju ulogu, a nije imao ni prevelikog iskustva u takvim stvarima. Događalo se da ga neka sitnica, neki pogled ili riječ, potpuno zbune.
Ispričao joj je kako su se stvari odvijale. Kafić su napustili ubrzo nakon njegovog povratka. Maryam se u čamcu presvuče u svoju svakodnevnu odjeću. Yosef dođe u napast da se otisne na more i napusti Sardiniju, ali se predomisli pomislivši na dosje »AR« i na ono što bi mogao u njemu naći.
Ako se nalazi u kući Mannuzzuovih, ovo bi mogla biti posljednja Yosefova prilika da ga se dočepa. Pod pretpostavkom da još nitko nije prijavio nestanak Tine Mannuzzu, policiji će trebati izvjesno vrijeme za identifikaciju. S druge strane, ako se dosje nalazi u uredu, mogli bi izgubiti previše vremena tražeći ga. A što je najgore, sada bi svako odugovlačenje moglo biti kobno za njih oboje.
Odlučio se za kuću. Ako tamo ništa ne nade, odustat će i smjesta napustiti Sardiniju. Mossad bi, u tom slučaju, mogao uskočiti i poslati nekog drugog da provali u Micheleov ured. Najvjerojatnije imaju popis lokalnih kriminalaca koji čuvaju u ladici onako kako drugi čuvaju imena vodoinstalatera i električara.
Čekao ju je na kapetanskom mostu, promatrajući kako barke ulaze i izlaze iz luke. Visoko na nebu, jedan je avion, leteći na istok, uletio u sloj niskih oblaka. Iako nije prestao misliti o dosjeu i o tome kako do njega doći, najviše je vremena ipak razmišljao o Maryam.
Iznenada se pojavila na vratima kabine i tiho zazvala njegovo ime.
Okrenuo se i, ugledavši je, osjeti kako mu se srce, koje je uzaludno pokušavao otvrdnuti, ispunjava nježnošću. Ona nije bila ono što je očekivao, ono što mu je bilo obećano.
Oduvijek je znao, a to je bio i dio nagodbe između njega i nevelikog svijeta kojem je pripadao, da će se jednog dana oženiti i imati djecu. To je bila jedna od onih stvari koja je život činila podnošljivim. Bog je svijet uredio prema svojim zakonima. Čovjeku je preostalo samo da ljubi Boga i štuje njegove zakone. Zemaljska je ljubav bila opasna. Imala je moæ sve pokvariti, učiniti da muškarac napusti svoje roditelje ili ženu, da žena skrene s pravog puta. Rastakala je samo tkivo društva.
Shvatio je da je nepredvidljivost ono što ljubav čini opasnom. A civilizacija kojoj on pripada čini sve da stresove u našem svijetu koji počiva na slučajnosti svede na najmanju moguću mjeru.
Postojala su pravila i njih se treba pridržavati u svakoj prilici: treba znati što obući, što jesti, kako jesti, kako voditi poslove, koga oženiti. Ono čemu se on nadao bila je djevojka koju će njegovi roditelji odabrati za njega s puno pažnje: privlačna, pametna, osjećajna. Ona bi bila njegova životna družica i majka njegove djece.
Ali ne ovo. Ovo čovjeku oduzima dah.
Popela se i došla k njemu. Bila je mala, glava joj je jedva dosezala do njegovih grudi. Ovako, bez one čudovišne odjeće i upadljive šminke imao je osjećaj kao da je vidi prvi put.
Pogledao ju je u punoj svjetlosti koja se lelujala na vodi. ()na je poput sna, pomislio je, neuhvatljivog sna.
- Pričaj mi nešto o svom mužu - reče. Nije mu .to bila namjera, ali riječi su izletjele same od sebe, slijedeći neku svoju logiku.
Zatresla je dugom kosom koja se, poput brodske zastave, prepustila igri vjetra.
- A što o njemu? - odvrati Maryam.
- Pričala si mi o vašem susretu. Rekla si mi, također, da si ga prije par godina napustila. Zašto?
Nije odmah odgovorila. Izgledala je zaokupljena morem. Oči su joj počivale na valovima, promatrala je njihovo putovanje iz dubina, daleko izvan luke, ali je mislima slijedila druge svjetove. Sve se ovo događa suviše brzo, mislila je. O ovome je čovjeku malo znala, a većinu onoga što je znala nije odobravala.
Pokušavala je izbjeći pojednostavljivanje. Nije bilo teško zaključiti da je on bio sve ono što su je učili mrziti: Izraelac, Židov, čak radikalan Židov, doseljenik na Zapadnoj Obali. Nastojala je, dakle, sve to zanemariti i odbaciti kao predrasudu. Ali nemir nije nestao.
Vidjela ga je kako ubija, slušala o njegovim prijašnjim podvizima, znala da ima i onih o kojima ne govori. Pitala se što je još mogla otkriti u njegovoj prošlosti? Batinanja, umorstva, mučenja, silovanja?
- Počeo me tući - rekla je iznenada, kao potaknuta prijašnjim razmišljanjem. - U početku malo, nekoliko šamara tijekom prepirke.
To bismo nekako izgladili. Zaplakao bi, rekao da se više neće ponoviti. Pripisivali smo to živcima, poslu, batinama koje je u djetinjstvu dobivao od oca. Međutim, nije prestajalo. Naprotiv, ponavljalo se sve više i više dok, konačno, nije postalo redovnom pojavom. Prestala sam vjerovati njegovim obećanjima.
- Je li bio pijan kada je.. to radio? - Bilo je nešto u Yosefovom glasu, ni sama nije znala što, nešto što ju je u isto vrijeme i plašilo i smirivalo. Gnjev, pomisli Maryam, ali ne prema njoj. Odmahnula je glavom. Jedan je motorni čamac projurio ostavljajući iza sebe raskošan trag bijele pjene. Zatim se okrenuo i uputio na otvoreno more.
- Ne - rekla je. - Nije previše pio. Štoviše, uvijek je bio potpuno trijezan kada bi me udario. To je uvijek bilo bez vike i bez psovanja. Radio je to polako i smireno. Ipak, i on se postupno mijenjao. Počeo me optuživati za razne stvari, sve same laži: da želim druge muškarce, da spavam s njima. Govorila sam da je on jedini koga volim, ali sve je bilo uzalud. Dva puta sam pobjegla kod prijatelja. Uvijek bi me pronašao i odvukao natrag.
- A policija? Zar nisi išla na policiju?
Kimnula je. - Svakako, morala sam na kraju. Ali, nisu puno pomogli.
Bilo je očito da to nisu ozbiljno shvaćali. Na Sardiniji se ne može govoriti o nekoj emancipaciji. Vlada mišljenje da muškarci moraju malo pripaziti da im žene ne švrljaju. Ponekad istući vlastitu ženu i nije tako neuobičajeno. To se čak i očekuje, samo ne treba pretjerivati. Uvidjela sam da sam jedno patrijarhalno društvo zamijenila drugim.
Na pamet joj padne jedna rečenica iz uvodnog poglavlja remek djela pisca Deledde. Radilo se o četiri kćeri don Zamea: soppratutto, non dovevano sollevargli occhi agli uomini, neper-mettersi dipensare ad uno che nonfosse destinato per loro sposo.
(»Iznad svega, nisu smjele podignuti oči u prisustvu muškaraca, niti pomisliti o nekom drugom kome nisu bile obećane.«) Pomislila je kako se ovdje malo toga promijenilo, a proteklo je skoro čitavo jedno stoljeće.
- Zao mi je - rekao je kao da se ispričava. Zašto bi mu bilo žao, pitala se. Jer je muškarac? Jer i sam pripada civilizaciji u kojoj dominiraju muškarci?
- Kako je sve to završilo? Jesi li ti njega ostavila?
Ona zatrese glavom. Najgori dio njene priče je upravo ta banalnost, koje se sama užasavala. Kao, bilo je nemoguće izbjeći to odvratno ponižavanje koje se ponavljalo u beskonačnost. .
- Namjeravala sam to učiniti, otići, onako kako to žene uvijek rade.
Ali.. on je susreo nekoga, jednu studenticu iz Napulja. - Ovo je također banalno, pomislila je. Jeftino i predvidljivo. Što li samo misli o meni? - pitala se.
- Vratio se svojoj porodici. Ta djevojka je kći njihovih prijatelja.
Sada žive zajedno. On se nada dobiti poništenje braka. Ako dobije, vjenčat će se. Tada će je početi tući.
Ništa nije rekao. Pogledala ga je i na svoje iznenađenje shvatila da se sva trese. Nije je ni dotaknuo. Drhtanje je polako nestajalo.
Opet ga je pogledala. Da li mu je u očima još uvijek onaj izraz? Nije se prevarila. Bio je tamo još uvijek. Nježnost? Ne baš. Nešto jače od toga. Shvatila je. Bez obzira na sve što bi Yosef Abuhatseira bio u stanju napraviti, na nju nikada ne bi digao ruke.
Yosef je razmišljao o Tini Mannuzzu. Jesu lije tukli, pa ubili?
Možda silovali? Želio ih je naći i učiniti da pate, o kome god da se radilo. Ova njegova želja, možda je to samo druga strana iste medalje, dio iste bolesti?
- Moram ići - reče joj. - Bi li ostala ovdje i malo pripazila što se događa?
- Ja sam sasvim dobro - reče Maryam. - Puno se bolje osjećam.
Dopusti mi da pođem s tobom.
- Čak ni ne znaš kamo idem.
Nasmijala se. - Kako ne bih znala? Odlučio si potražiti onaj dosje kod Mannuzzuovih. A bez mene ga, i da jest tamo, ne možeš
pronaći. Upamti, ja sam ta koja govori talijanski.
- Moglo bi biti opasno.
-
Koja novost!
26. poglavlje
Izvana je sve bilo mirno. Nekolicina djece se po povratku iz škole zabavljala Vozeći bicikle gore-dolje po ulici. Ne mareći za njih, neki je starac malodušno gurao ručna kolica pretrpana voćem, s izrazom čovjeka čija je jedina želja prebroditi još jedan dan, pa još jedan. .
sve dok više ne bude ni kolica ni voća koje treba prodati. Djeca su ga promatrala, pomalo preplašena sijedom bradom i utučenošću u njegovim očima. Međutim, čim bi im okrenuo leđa, počela bi ga pratiti, rugajući se, ali ne bez straha. Starac bi s vremena na vrijeme glasno zavikao, nudeći robu. Pojavilo se i nekoliko žena.
Kupovale su voće za večeru.
Unajmili su auto i Maryam se, po Yosefovoj želji, nekoliko puta provozala pored kuće i tek onda parkirala na blagoj nizbrdici, nešto niže od same kuće. Bilo je mirno, ali ne previše. U slučaju da je kuća Mannuzzuovih bila pod prismotrom, mjesto im je pružalo dobar zaklon. Na drugoj je strani ulice bilo jako malo prikladnih skrovišta, a zgrade preko puta nisu imale položaj koji bi im osiguravao neku prednost.
U kuću su provalili kroz stražnji prozor. Tamo ih nitko nije mogao primijetiti. Yosef je bio siguran da Tinine ubojice nisu na odlasku ponovno uključili alarm, bez obzira na to o kom tipu alarma se radilo. To je sigurno bila posljednja stvar koje bi se sjetili na odlasku iz kuće.
Na prvi je pogled sve bilo na svom mjestu, bez vidljivih tragova provale ili nasilja. Pa ipak, oboje su znali da je prije samo nekoliko sati Tina Mannuzzu odavde odvučena u smrt. Kuhinja je bila svježe pospremljena, onako kako bi je uvijek ostavljala prije odlaska na počinak. Ubojice se, dakle, nisu odmah pojavili. Pošto nije bilo tragova nasilnog ulaska u kuću, ni na prednjim ni na stražnjim vratima, ona ih je morala pustiti unutra. To je navodilo na pomisao da ih je Tina poznavala ili, u najmanju ruku mislila, da im može vjerovati.
Tišina u kući bila je skoro hipnotička. Yosef je imao osjećaj da se i sam zrak opire njegovom prolazu. To su oni, supružnici Mannuzzu, sada mrtvi, stajali svaki na svojoj strani i priječili mu prolaz.
Otišao je ravno u radnu sobu, a tu je svaka pomisao na mir iščezla u trenu. Unutra je sve bilo okrenuto i razbacano: papiri, mape, knjige, brošure - izvučeni i hrpimice pobacani po podu. Ladice su bile izvučene iz stolova i ormara, a njihov sadržaj iskrenut na pod. Slike su bile skinute sa zidova, kao da je netko tražio tajne pretince i sefove.
Dnevna soba bila je u sličnom stanju ali s manjim oštećenjima. Sef su pronašli na katu u velikoj spavaćoj sobi. Bio je otvoren. Svi dokumenti odneseni, novac i obveznice porazbacani po podu. Netko je želio jasno poručiti da se ne radi o običnoj pljački.
Ponovno su otišli na donji kat. Jesu li provalnici tražili isto što i oni
- dosje »AR«? Ili se, pak, radilo o nečem drugom, poznatom samo njima? To nikad neće saznati. A dosje po koji su došli? Jesu li ga oni uzeli ili još uvijek leži ovdje, skriven?
- Uzaludno je - reče Yosef. - Čak točno ne znamo ni što tražimo.
- Ostaje nam ipak njegov ured.
- Tamo neće biti lako ući.
- Ipak, možemo pokušati. Mislim da bismo trebali reći Sanguinettiju što se dogodilo i zamoliti ga da još jednom o svemu razmisli i kaže nam da li nešto zna ili ne. A sve ovisi o tome koliko on stvarno zna. Ja mislim da ne zna previše. Sto znači da će se prestrašiti, a to opet znači da bi mogao surađivati.
- Mali su izgledi da bi to moglo uspjeti.
- Ipak, vrijedi pokušati.
Pronašla je telefon i okrenula broj Sanguinettijevog ureda. Javila se tajnica.
- Željela bih govoriti s gospodinom Sanguinettijem. Nastala je kratka stanka, a onda se ponovno javi isti glas u kojem se mogla naslutiti zabrinutost:
- Gospodin Sanguinetti danas nije došao na posao.
- Molim vas, možete li ga nazvati kući?
- Nema ga. Nitko se ne javlja. I to baš danas.
- Kako to mislite?
- Sinoć je ovdje bila provala. Provalili su u njegov ured i u ured gospodina Mannuzzua. Ništa ne mogu učiniti dok on ne dođe. Morat ćete nazvati sutra. Ali sumnjam da će biti u stanju razgovarati s vama. Možda drugi tjedan kada se sve ovo završi. Što ću mu reći?
Tko ga je zvao?
- Ne morate mu ništa reći. Ne poznaje me.
Maryam spusti slušalicu i objasni Yosefu što se dogodilo.
- Sređuju stvari - reče Yosef. - Žele staviti sve na svoje mjesto nakon zbrke koja je nastala uslijed zamjene Levina za Levija. Netko je očito naredio da se unište tragovi, sve što bi moglo navesti na njihov trag policiju ili nekog drugog.
- A gdje smo mi u svemu tome?
- Mi smo njihov nedovršeni posao. Ako ostanemo na Sardiniji, uhvatit će nas, prije ili kasnije.
Dakle, dotle je došlo, pomisli Maryam. Morat će donijeti odluku prije nego što je mislila.
- Mogu se vratiti u Cagliari - rekla je. Sjedila je u nekom naslonjaču nasuprot njemu. Posvuda oko nje knjige, u neredu pobacane s police pokraj kamina. Maryam ih poène skupljati u male hrpice, kao da želi napraviti malo reda.
Zatresao je glavom. - Ne, sada ne možeš. Znaju tko si. Ne bi preživjela niti tjedan dana. Žao mi je, ali stvari tako stoje.
Spreman sam preuzeti na sebe svu odgovornost za ovo što ti se događa, ali to ti neće pomoći.
Znala je da je u pravu, iako je to bilo teško priznati. Ako to prihvati, morat će se oprostiti od života koji je ovdje počela sebi stvarati. Stekla je prijatelje i kolege, imala je svoje studente.
Imala je i psa i dvije mačke. Sada su kod susjede na privremenom čuvanju. U Cagliariju je imala posao, stvarala je karijeru (koliko god bila klimava), imala je iznajmljeni stan u blizini centra. Mogla se nečemu nadati. A drugdje ništa.
Padne joj na pamet misao, ni sama nije znala zašto, da su se u sličnoj stupici našli i Židovi u prvim godinama fašizma u Njemačkoj i drugim istočnoeuropskim zemljama. Bili su svjedoci njegovog nastajanja, osjetili su prijetnju, ali svatko je imao nešto čega se nije htio odreći: posao, kuću, stol u nekom omiljenom restoranu.
Ovaj instinkt, koji je nju navodio da ostane, je onaj isti instinkt koji je toliki broj ljudi uvjerio da još malo odgode odlazak, isti onaj koji je njenim roditeljima i njihovim prijateljima govorio da ostanu u Palestini i onda kada je postala Izrael. Oni nisu bili gonjeni, nisu ih strpali u logore i umorili plinom, ali su ipak platili visoku cijenu.
Shvatila je da razumom neće moći riješiti svoju dilemu.
- Razmislit ću o tome - odgovorila je. - Daj mi malo vremena.
- Vrijeme je ono što nam nedostaje. Nemamo posla s amaterima.
Neće nam dopustiti da previše razmišljamo.
Podigla je još jedan svežanj knjiga u namjeri da ga stavi na hrpu, medu ostale.
- Isplati li se uopće bježati? - pitala se.
- Bolje bi bilo da odemo odavde - reče joj Yosef. - Policija bi mogla stići svakog trena. Čim identificiraju Tinin leš. .
Maryam se digne sa stolice. Bila je toliko umorna da je ni pomisao na odmor nije mogla utješiti.
Došavši na vrata dnevne sobe, zastane. - Yosefe, sjećaš li se?
Jučer, kada smo razgovarali s Tinom. . Ne sjećam se jesam li ti to prevela. Razgovarali smo o tome što je Michele radio tog posljednjeg dana svog života. Spomenula je njegove planove da se odveze do Oliene i svoju zabrinutost zbog toga, jer Michele ne vozi baš najbolje ili.. Naglo je stala. Konačno se sjetila. - Ne, nije bilo tako. Rekla je da Michele nema smisla za tehniku. »Mislim da ne zna ni gdje se nalazi motor.« Da, tako je rekla.
- Da, sjećam se. Bit će da si ipak prevela.
- Ali - uzela ga je za ruku i povukla natrag u sobu. - Pogledaj - reče mu pokazujući knjige koje je maloprije slagala. Yosef spusti pogled.
To uopće i nisu bile knjige u pravom smislu riječi. To su bile korice pune gusto naslaganih i spojenih listova papira, onako kako se pohranjuju novine i časopisi u enciklopedijskim serijama. Međutim, u ovom se slučaju radilo o tiskanim materijalima koji su izlazili u nastavcima. Bili su to tehnički priručnici za razne automobile: saab 9000, volvo 480, lotus elan, rover 200 cabriolet, nissan 300 ZX, subaru SVX i ostale tipove kao što su bugatti, lamborghini, maserati, ferrari. Sve u svemu, automobili o kojima je Michele Mannuzzu mogao samo sanjati.
Nije se radilo o komercijalno-reklamnim materijalima namijenjenim budućim vlasnicima, s luksuznim fotografijama i privlačnim tekstom. Ovi su bili pisani za ljude koji su poznavali motor i nisu se bojali zaprljati ruke. Stoga i nije bilo sjajnih snimaka kožom presvučene unutrašnjosti vozila, već nacrti dijelova motora s uputama kako skinuti neki dio, očistiti ga ili popraviti i ponovno ga montirati. čovjek ne bi očekivao da će naći ovako nešto na policama nekoga tko vozi obični fiat i nema pojma kako izgleda motor njegovog automobila.
Yosef uzme jedan primjerak nissanovog priručnika i površno ga prelista. Vidio je da su samo naslovna i posljednja stranica originali.
Sve drugo bili su listovi koje je Mannuzzu sam umetao. Radilo se o stranicama pisanim na pisaćem stroju, fotokopijama, fotografijama u boji i crno-bijelim snimcima, izrescima iz novina koji su bili zalijepljeni na većim listovima, te rukom pisanih opaski.
Pružio je fascikl Maryam.
- Što ti se čini?
Polako je listala materijal, a zatim zatvorila korice.
- Čini mi se, ovako na prvi pogled, da se radi o povjerljivim podacima u vezi s komunističkom partijom Provincije Sassari. Pogledajmo neki drugi.
Yosef uzme nasumce drugi fascikl na kojemu je bio natpis
»JAGUAR XJ6« i pruži joj ga. Maryam je pažljivo okretala stranice.
- Ovo je u vezi s policijom.
U ostalim su fasciklima bili materijali o karabinjerima, demokršćanima, konzorciju lokalnog kriminala, novinarima i, što je bilo najčudnije, o odvjetnicima. Michele Mannuzzu bio je vrlo zaposlen čovjek. I mali bi dio ovdje prikupljenih svinjarija, pod pretpostavkom da su istinite, mogao grdno naškoditi velikom broju ljudi.
- Ipak, ne čini mi se da je medu njima »AR« dosje - reče mu Maryam.
Yosef se sagne i pregleda neke fascikle na koje prije nisu obraćali pažnju. Uzme jedan od njih.
- Evo ga - reče joj.
Bile su to upute za alfa romeo. Maryam kimne i otvori ga. Nakon kratkog čitanja, pogleda Yosefa. - Da - rekla je. - To je ono što tražimo.
- Daj da vidim!
Yosef uzme fascikl, stavi ga na krilo i otvori. Radilo se o gotovo istim materijalima kao i u ostalim fasciklima, ali im je ubrzo postalo jasno da je tema različita. Fotografije su bile najrječitije: ljudi u crnim odorama s rukom podignutom na fašistički pozdrav, ljudi u civilu ispred slike Mussolinija ili Hitlera; slike nekih mladića od prije možda pedesetak godina zajedno s nedavno napravljenim snimcima dosta starijih ljudi, popraćene bilješkama koje su sugerirale da se radi o istim osobama. Zatim vojnici snimljeni s tijelima muškaraca i žena koje su ubili, a tik uz njih fotografija biskupa koji, na nekoj privatnoj proslavi, daje svoj blagoslov vojnicima.
Yosef zatvori fascikl. Srce mu je ubrzano udaralo. To nisu bile njegove uspomene, a niti uspomene njegove obitelji. Bile su to slike koje su ga, kao i njegov san, uporno progonile.
-
Dođi - reče joj. - Vrijeme je da odemo odavde.
PETI DIO
Policajac
27. poglavlje
Inspektor Antonio Nieddu sočno opsuje a zatim, da bi sve bilo u stilu, izbaci rafal slikovitih epiteta. Odavno se uvjerio da ovdje gore, na najvišem paklenom katu questure u Sassariju, uopće nije važno kakve se psovke ili kletve valjaju hodnicima i zagađuju ionako ustajalu atmosferu. U bijednoj rupi kakva je bila njegova sobica, glasno i često psovanje bilo je jedan od načina davanja oduška samom sebi. Kada bi iscrpio sve kletve na talijanskom, prebacivao se na sardski, zabavljajući svoje susjede slikovitim prostotama koje su pastiri i gorštaci iz Barbagie kovali generacijama.
Psovao je skoro svaki dan, ali danas s dobrim razlogom. Kao prvo, dnevna mu je stanka za ručak upropaštena još jednim ubojstvom koje će mu, prema svim dostupnim pokazateljima, još dugo zagorčavati život. A zatim je od Dessija, zamjenika šefa policijske uprave kome je bio neposredno odgovoran, saznao da ovog popodneva on preuzima sve neriješene slučajeve pokojnog De Felicea. Ne prebacuju njega na te poslove, već poslove prebacuju k njemu, kao dodatno opterećenje. Njegova je nevjerica bila popraćena jednim jedinim odgovorom: »Štednja u proračunu«. Na njegovo - zajebi proračun - Dessi slegne ramenima i izađe iz sobe.
I uopće, zašto bi se De Felice želio ubiti? Sigurno ne zato što se prestao nadati da će prije mirovine biti premješten u Rim. Istina, našli su poruku, ali iz nje će se moći vraški malo zaključiti. »Žao mi je. Zeznuo sam stvar, više ne mogu ovako živjeti. Život je za mene izgubio svaki smisao. .« To se da unaprijed napisati i skoro uvijek upali.
Ali čemu brinuti oko toga. Služba unutarnjih poslova razmrsit će sve uzlove koji su stajali života jadnog Enza De Felicea. Slučaj bi, kako se to u ovakvim stvarima često događa, lako mogao doći do ministarstva u Rimu. To bi bilo nešto kao posmrtni trijumf De Felicea, koji bi, da je znao da će mu ime dospjeti tako daleko, bio neizmjerno sretan. U međuvremenu se oni koji su ostali živi moraju mučiti da bi završili njegove poslove.
Nieddu nije ni uspio o tome pošteno razmisliti, a već se dogodilo novo umorstvo, novi problem koji je trebalo riješiti. Neki je umjetnik za večernje novine i lokalnu televiziju napravio skicu umorene žene. To bi moglo dovesti do nekih odgovora, možda čak i identifikacije prije nego dođe vrijeme da prekine istragu. Ako bude morao prekinuti, u što je sumnjao.
Uskoro će, ne čekajući da se umiješa Britanski konzulat, morati pustiti bračni par koji su priveli i drže ovdje, u policiji. Radi se o turistima srednjih godina iz gradića Ayr u Škotskoj. Nisu znali ni riječi talijanskog, osim jedva razumljivog buongiomo, per favore i grazie. Cijelim su slučajem, nema sumnje, bili potpuno smeteni. Bilo kako bilo, u njihovoj je sobi pronađeno mrtvo tijelo neke žene i procedura se morala poštovati. Tomu nije ni konzul mogao prigovoriti.
Što se samog Nieddua tiče, njega je više zanimao gost iz sobe preko puta, iz sobe broj 316, neki Yosef Katzir, izraelski državljanin. U hotel se prijavio jedan dan ranije, ali tamo još nije uzeo ni jedan obrok, pa ni jutrošnji doručak. Rezervaciju sobe u njegovo je ime izvršila neka Talijanka, imenom Maryam Longhi koja je ostavila svoju adresu u Cagliariju. Tamo već provjeravaju njen dosje. Ni ona se nije pojavila na doručku, a nije ni spavala u svojoj sobi, kao ni Katzir. Oboje su ostavili prtljagu, ali ništa važno. Nije pronađen ni novac, ni putni čekovi, ni putovnice, a ni drugi dokumenti.
U njegovoj su kupaonici otkriveni tragovi krvi koju forenzičari upravo analiziraju. Nieddu je, i bez njihovog izvještaja, bio devedeset devet posto siguran da je žrtva ili umrla u Kat-zirovoj sobi ili je tamo, nakon smrti, provela neko vrijeme.
Za sada sasvim dovoljno. Ipak, Nieddu je bio zabrinut. Vidio je da se stvari ne poklapaju. Na primjer, zašto bi netko telefonirao policiji da joj kaže da će na trećem katu hotela President naći mrtvo tijelo. Kome bi to išlo u prilog? Sigurno ne Katziru. Možda njegovoj prijateljici? Ni to mu se nije činilo vjerojatnim. Neki savjestan građanin koji se bojao odati svoje ime?
Istina, neki su ljudi danas voljni progovoriti da bi se suzbio organizirani kriminal, ali čisto je sumnjao da je na tragu otkrivanja neke izraelske veze u bilo kojoj organizaciji na otoku.
Zatvorio je dosje psujući ispod glasa. Ako ovako nastavi i dalje, brzo će iscrpiti zalihu prostačkih izraza. Uzdahnuvši, prebaci se za drugi stol prekriven papirima kojima je Dessi maloprije pridodao i one koje je ostavio De Felice. Možda bi bilo dobro pogledati na čemu je radio njegov kolega. Možda otkrije nešto znatno vrjednije od ovog leša u kupaonici.
ŠESTI DIO
Maftir
28. poglavlje
Plovili su noću, po uzburkanom i tamnom moru. Ali, jutro ih dočeka s morem mirnim poput stakla, čija je boja, dok se sunce rađalo, bila krvavocrvena, a zatim purpurna. Valovi su nestali, kao da su tijekom noći dospjeli u neko mirno planinsko jezero, bez vjetra ili struje.
Izmjenjivali su se na kormilu i svaki bi se put, dok je jedan od njih budio onog drugog, pojavio tjeskobni osjećaj da su java i snovi na neki čudan način isprepleteni i da će ih neki nepažljiv pogled ili pogrešan dodir zauvijek prepustiti morskim dubinama.
Ploveći zaobilazno, ostavili su Sardiniju, prošli pokraj Elbe i ušli u Ligursko more. Kopnu su se približili nešto južnije od Genove, a iskrcali se u malom ribarskom mjestu San Fruttuoso. Samo jedan sat nakon toga, Eleonora d'Arborea opet je plovila. Posadu su sačinjavala dva mlada ribara. Dobro su ih platili da brod vrate u Olbiju. Kao mjeru osiguranja da mladići slučajno ne pobjegnu s brodicom i prodaju je u La Speziji ili Genovi, Maryam je vlasniku brodića poslala brzojav s podacima o mladim ribarima, njihova imena i adrese.
Redovnom su brodskom vezom otišli u mjesto Camogli, a odatle lokalnim autobusom u Genovu. U Genovi su se ukrcali na prvi rapido (brzi) vlak za Milano, gdje su kupili karte za Ri-mini. Odlučili su se za diretto (direktni) koji se zaustavljao u mjestima Piacenza, Parma, Reggio, Modena, Bologna i Forli. Sišli su u Bologni i ubrzo se ukrcali u autobus za Firencu. U Firenci su kupili kartu za vlak do Rima, ali su, umjesto toga, otputovali kasnim poslije-podnevnim letom u Torino. Stigli su po mraku. Bilo je hladnije nego na Sardiniji. Mrak ih prijateljski obavije, poput debelog ogrtača, kao da ih želi zaštititi. Yosef se, ipak, nije mogao riješiti osjećaja da ga slijede ukorak, po uskoj cesti bez izlaza.
Sutradan je bila nedjelja. Kišica je rominjala iz olovnog neba, vrijeme je bilo tmurno i vlažno. Yosef se rano probudio nakon noći ispunjene snovima koji su ga, iako ih nije upamtio, ostavili u tužnom i bezrazložno sjetnom raspoloženju. Odsjeli su u hotelu Vecchia Lanterna na Korzu Re Umberto, u blizini centra. Da bi izbjegli moguća propitkivanja o paru čiji bi se opis podudarao s njima, u hotel su se prijavili odvojeno, s više od jednog sata razmaka.
Prošle se noći, nakon što je sam izmolio sabat6, raspitivao u hotelu o sinagogama u gradu. Bilo je očito da se službenica na recepciji nije nikada ranije susrela s takvim pitanjima. Traženu je informaciju, ipak, uspjela pronaći u turističkom vodiču grada, pod
»Mjesta bogoslužja«. U gradu se nalazila samo jedna sinagoga, Tempio Israelitico u Via San Pio Quinto.
Rano je doručkovao, uzeo molitveni šal i tefilin i krenuo potražiti sinagogu, služeći se turističkim planom grada. U hotelu je dobio tek šture podatke. Govorili su jedino o sinagogi i ništa više. Nije bilo načina da sazna o kakvoj je sinagogi riječ: ortodoksnoj, reformatorskoj ili možda nekoj u sklopu Torinske židovske zajednice Lubavitcher Hasidima. Isto tako, nije znao pripadaju li talijanski Židovi aškenazima ili sefardima, stoje za sobom povlačilo znatne razlike u ritualu i jeziku.
Kada je stigao, bogoslužje je bilo u tijeku. Zbunila ga je sama unutrašnjost sinagoge. Razlikovala se od onih koje je poznavao: uzduž sjevernog i južnog zida bila su dva reda klupa, dok se bimah, tj. podij za čitanje, umjesto u sredini, nalazio na zapadnoj strani, nasuprot Arke. Ušuljao se u jednu od stražnjih klupa, na sjevernoj strani i prepustio se, potpuno spreman, tihim molitvama, koje su ostali već izrekli prije njegova dolaska.
U početku ga nisu primjećivali, ali je, kako je služba odmicala, upao u oči čovjeku koji je sjedio nasuprot njemu. I tako je krenulo.
Saznanje o njegovom prisustvu se, nekom nevidljivom komunikacijom, poput zaraze proširilo prostorijom.
6 sabat - sedmi dan u tjednu (sedmi dan od stvaranja svijeta), dan odmora i mirovanja kada je Židovima zabranjen svaki rad, traje od petka navečer do subote navečer.
Počeo je osjećati nelagodu. Bilo je očito da nije dobrodošao, da je u ljudima pobudio sumnju. Bilo je i onih koji su ga se bojali Tek mu tada padne na pamet koliko je bio neoprezan i nepromišljen. Po svom je izgledu uvijek više podsjećao na nekog Arapina, nego na Židova. To mu je i u samom Izraelu, kao i ostalim sefardima, ponekad pričinjavalo znatne neugodnosti. Vrlo je moguće da su neki medu ovim ljudima mislili daje Arapin, možda terorist, usamljeni revolveraš čiji je zadatak osvetiti pokolj na grobu patrijarha u Hebronu. Možda su pomislili da se radi o samoubojici kojeg Hamas šalje da izravna račune za Qanu.
Molitve su slijedile jedna za drugom, izmjenjivali su se blagoslovi.
Yosef je u svemu sudjelovao. Nastojao je usredotočiti se na riječi, ne bi li u njima ponovno pronašao sebe. Ovo mu se činilo težim od svega što je ranije proživljavao. Ovako teško nije bilo ni na povratku s bojišta ili nekog zadatka u čijem je izvršenju bio prisiljen prekoračiti uobičajeni ljudski osjećaj za dobro i zlo.
Hebrejske riječi izgovorene čudnim naglaskom talijanske liturgije odjednom su mu se učinile potpuno tuđe, a sama se njegova prisutnost doimala pomalo čudovišnom. Misli su se stalno vraćale k njoj, dok je u njemu, neovisno o njegovoj volji, sve više rasla požuda, namećući mu osjećaj stida kao da je počinio svima vidljivo oskvrnuće.
Sa sheme se prešlo na tiho blagoslivljanje, a zatim na kedushah.
Dok je voditelj službe glasno pjevao refren tihog blagoslova, Yosefu priđe neki starac. U ruci je držao karticu na kojoj je bila otisnuta hebrejska riječ maftir. Yosef ispruži ruku da je uzme, zbunjen činjenicom da je kartica baš njemu namijenjena, ali starac se nagne, šapćući mu nešto na talijanskom. Yosef zatrese glavom dajući do znanja da ne razumije. Izraz zebnje na starčevom licu bijaše više nego očit. Yosef odmah shvati o čemu se radi.
Maftir je èlan kongregacije pozvan da odsluša posljednju propovijed iz Tore i da recitira tekstove iz jedne od Prorokovih knjiga. Arapski terorist, koji bi dobio takvu kartu, sigurno ne bi znao što s njom učiniti.
-
Žao mi je - brzo prošapće Yosef na hebrejskom. - Ja ne govorim talijanski. Recite im da se zovem Yosef bar Baruch.
Napetost na starčevom licu popusti i on se vrati na svoje mjesto.
Pet minuta poslije otvorila su se vrata Arke. Svitak -Tore bi iznesen, a vrata se zatvore. Dvije; su osobe donijele svitak do bimaha i tu ga položile.
Tada se začuje glas: - Ustani Yosefe, sine Barucha, maftir.
Yosef, koji je to i čekao, ustane i otiđe do podija. Dok je on govorio blagoslov, neki je čovjek s crnom bradom stajao iza njega i pjevao odlomke iz Tore. Yosef ponovi blagoslivljanje a zatim, nakon kratkog razdoblja tišine, svitak bi podignut i odnesen s podija.
Ostao je sasvim sam. S podija je jasno mogao vidjeti obje strane sinagoge, osjetiti svaki pogled. Ćutio se poput nagog čovjeka u sobi punoj studenata medicine. Ipak, atmosfera je ubrzo postala opuštenijom, a on je upravo polagao ispit kojeg su mu pripremili -
morao je dokazati da je jedan od njih. Ali, radosti povratka medu svoje u njemu nije bilo, samo neizreciva gorčina radi spoznaje da se u njega sumnjalo. Pa čak ni sada, na ovom mjestu, nije prestao misliti na Maryam, premda bez požude.
Čitao je odlomak iz knjige Proroka Izaije, odlomak koji su odabrali za njega:
- »Sjetite se stvari koje su starije od starijih: jer Ja sam Bog i nema drugog Boga; Ja sam Bog i ne postoji nitko poput mene,«
»Da objavi kraj od samog početka, a od pradavnih vremena stvari koje još nisu dovršene, koje kažu, Moj Savjet će ostati, a ja ću izvršiti svu volju svoju:«
»Pozivam grabežljivu pticu s istoka, čovjeka koji je izvršio moj savjet iz daleke zemlje: da, izrekao sam to, to ću i provesti; to sam naumio, to ću i učiniti.«
Dok je izgovarao završne riječi teksta, pridruže mu se i ostali glasovi u zboru. Dizali su se i spuštali u ritmičkom napjevu, koji mu je istovremeno bio poznat i stran. Pjevajući završnicu blagoslova, promatrao im je lica, sada već opuštenija. Poneki su se čak i smiješili, šaljući mu znak dobrodošlice. Međutim, on se osjećao strancem, čovjekom iz daleke zemlje čiji
je dolazak motiviran nakanom koju ovi ljudi ne bi razumjeli. S
gorčinom u srcu napusti bimah i vrati se na svoje mjesto.
Pošto se radilo o sab^t službi, slijedio je Musaf Kedushah. Yosef je pratio riječi kao da se radi o slovima stranog alfabeta, svjestan pogleda punih odobravanja koji su mu, s vremena na vrijeme, upućivani. Ali njegovo srce nije nikada bilo ovako prazno tijekom molitve. osjećao se poput naglo oboljelog čovjeka, nekog čiju je dušu ispunilo duboko i strašno mrtvilo.
Po okončanju službe Božje, vjernici su se brzo raspršili. Ljudi su žurili kućama. Htjeli su se odmoriti prije objeda ili provesti vrijeme s porodicom. Yosef je starcu vratio maftir karticu. Ovaj mu toplo zahvali služeći se pompoznim hebrejskim jezikom. Dok su se rukovali, Yosefa iznenadi čvrsti pritisak nečije ruke na njegovom ramenu. Okrenuo se i ugledao visokog bradatog čovjeka u crnom odijelu. Neznanac mu pruži ruku.
- Shabbat skalom - zatutnji njegov glas.
- Stigli ste iz Eretz Izraela, zar ne? - Tečno je govorio hebrejski s jedva primjetnim tragom talijanskog naglaska. Bio je to kolokvijalni hebrejski koji se govori u Izraelu, a ne neka teško razumljiva liturgijska verzija, naučena napamet.
Yosef kimne. Stranac je zračio zadovoljstvom.
- Zovem se Leone Mortara - reče mu. - Ja sam ovdje Rosh Ha-Kahal, a vi ste Yosef. .?
- Elbaz - nadopuni Yosef. Dao mu je prezime koje je često koristio u zadnje vrijeme. - Iz Haife.
- Kakva slučajnost. Tamo sam živio šest godina, između 1985. i 1991. Upravo ste stigli?
Yosef kimne u znak potvrde. - Ovdje sam poslovno. Imam malu tiskaru.
- Svoj ste čovjek, dakle. - Mortara baci pogled na galeriju. - Čeka li vas možda supruga tamo?
- Sam sam. Doputovao sam na nekoliko dana. Odsjeo sam u hotelu.
-To nije dobro. Naročito ne na sabat. Govorite li talijanski? Yosef zatrese glavom. - U poslu se uvijek služim engleskim.
- Tim gore. Morate poći sa mnom. Moja žena sprema izvrstan ručak za sabat. Uvijek ima dovoljno hrane i dovoljno prostora za još pola tuceta ljudi. Bit će i drugih gostiju. Nećete biti sami.
Yosef pokuša odbiti, ali ne odveć gorljivo. Na koncu konca to je bilo ono radi čega je i došao ovamo.
Mortara ga uzme pod ruku i izvede iz sinagoge. Vani, na pločniku, dočeka ih gomila ljudi. Bučno su razgovarali na talijanskom.
Mortaru su svi toplo pozdravljali pa se i Yosef našao okružen grupom ljudi. Yosef nije bio iznenađen popularnošću svog novog prijatelja. On je kao Rosh Ha-Kahal bio izabrani poglavar ove zajednice, službeni laički rukovoditelj sinagoge. Odveo je Yosefa na drugu stranu da ga osobno upozna s ostalima. Rabin, sitan čovjek imenom Lattes, sa smiješkom prihvati Yosefovu ruku.
- Znate, pomislili smo da ste Arapin. Trebali ste nas unaprijed obavijestiti da dolazite.
Yosef mu uzvrati osmijehom, ali je duboko u sebi osjećao nelagodu.
Činjenica da je u trenutku mogao postati autsajderom i neprijateljem medu svojima nije bila nimalo ohrabrujuće iskustvo.
Ljudi su se opraštali. Mortara se također spremao otići. Dok su se udaljavali, Yosef pored ulaznih vrata sinagoge primijeti metalnu ploču.
- To je u čast Židova koji su bili deportirani iz Torina, uglavnom tijekom 1943. godine. Iako u Italiji nije bilo tako strašno kao u drugim zemljama Europe, velik je broj naših ljudi ipak nastradao.
Moji baka i djed ubijeni su u Aušvicu. A sada. .!
Zašutio je.
- Danas je sabat - rekao je. - Nije vrijeme za ružne stvari. Yosef se nasmije i ne reče ništa. Strepnja, koju je prije osjećao, sada se samo produbila.
29. poglavlje
Maryam se kasno probudila i u sobi pojela nekakav improvizirani doručak. Imala je jaku glavobolju i nije se mogla osloboditi osjećaja da je još uvijek na moru. Do sada je uvijek, iako ne suviše često, putovala velikim putničkim brodovima, pa je ova vožnja brodićem Eleonora d'Arborea, unatoč mirnom moru, bila za nju prilično uzbudljivo iskustvo.
Yosef joj je sinoć rekao da namjerava prisustvovati jutarnjoj službi u sinagogi i da se nada upoznati članove Židovske zajednice u ovom gradu. Najvjerojatnije ga neće biti nekoliko sati. Možda neće ni doći do večeri.
Sinoć su se rano povukli na spavanje, ali joj je prije toga, za večerom u hotelskom restoranu, Yosef u kratkim crtama izložio svoj plan. Glavni je cilj njegovog dolaska ovdje, u Sjevernu Italiju, otkriti, ako to bude moguće, vezu između Ennia Ponte-corva, milanskog arhitekta, pofesora Alberta Cantonija, koji je predavao grčki jezik u Torinu i Umberta Levija, ugostitelja sa Sardinije.
Cantoni je ubijen ovdje, u Torinu, pa se Yosef nadao da bi mu eventualno njegova obitelj ili prijatelji, ako ih ima, mogli pomoći da krene pravim putem. Prema onome što je saznao od Mossada, profesor se pridržavao židovskih propisa i redovno je odlazio u sinagogu.
Cijelo je vrijeme dok su večerali imala osjećaj kako se on sve više od nje udaljava, kao da je odlučio napustiti je i povući se u neki skriveni dio sebe u kojem potreba za njom nije niti postojala.
Možda tako i treba, razmišljala je. Jer, kako uvjeriti druge da mu vjeruju, ako nije mogao vjerovati sam sebi. A to može postići samo ako nju potpuno isključi iz svojih misli. Sto se nje tiče, takvog mjesta gdje bi se mogla povući i distancirati od njega nije bilo. Jer je najstvarniji dio nje, onaj dio njene intime na koji se uvijek oslanjala kada joj je vanjski svijet ugrožavao identitet, bio upravo onaj koji ga je volio unatoč svemu.
Čim je ustala i uredila se, Maryam pode u malu knjižnicu u prizemlju hotela. Sa sobom je uzela papire koje su pronašli kod Mannuzzua.
Yosef je želio da ih prouči dok njega ne bude. Naručila je kavu i biscotte i pronašla dobro mjesto za stolom gdje joj nitko nije mogao smetati.
Nije bilo nimalo lako otkriti smisao dosjea. U početku je pokušavala otkriti princip po kojem je sastavljen. Međutim, vrlo brzo se našla u još većoj nedoumici. Na koncu je zaključila da je dosje rađen nasumce, više kao podsjetnik, neka vrsta aide-memoirea, a manje kao uobličeni i zgotovljeni tekst. Ali, njegova je svrha od samog početka bila potpuno jasna. Pročitala ga je pažljivo i u cijelosti dva-tri puta i, malo-pomalo, počela dobivati pravu predodžbu o vezi između likova i njihovih imena.
Mannuzzu je bio lukav čovjek. Naime, postojala je kvaka u ustavu po kojoj članstvo u strankama poput MSI ili Alkama Nazionale nije samo po sebi bilo nelegalno. Međutim, nelegalni su bili otvoreni pokušaji vraćanja fašizma. U zemlji, u kojoj je desnica više puta pokušavala izvršiti puč, strah od zavjera i urota bio je sveprisutan.
A to je, s druge strane, činilo zavjerenike prepredenima, domišljatima i majstorima u umijeću ostavljanja lažnih tragova.
Ovaj dosje je o svemu tome vodio brigu. Mannuzzu je svoje materijale prikupljao iz raznih izvora: bili su tu članci iz novina i časopisa, sudski izvještaji, policijski dosjei, novinski komentari čije je autore po svemu sudeći dobro poznavao, transkripcije zapisnika s nekih pripremnih zasjedanja koje su javni tužitelji održali u nekoliko gradova, izvještaji sa službenih zasjedanja održanih na inicijativu istražnih sudaca. Bilo je tu čak i podataka iz datoteke Talijanske službe za izvješćivanje i nacionalnu sigurnost (SISDE), to jest talijanske tajne službe.
Ništa od toga nije, samo po sebi, bilo kompromitirajuće. Ali, slijedom zaobilaznih tragova moglo se doći do skrivenih veza i obrazaca i snaći se u zamršenom tkanju pravnih dokaza i pukih naklapanja. To je podsjeti na neku knjigu u kojoj je trebalo riješiti zamršene 3-D zadatke. Sjeća se da je čitavu vječnost buljila u besmislene stranice ispunjene oblicima u raznoraznim bojama dok, iznenada, nije došla do sretnog otkrića prepoznatljivih trodimenzionalnih slika. Iako je sve nalikovalo magiji, dobro je znala da su svaka crtica i svaka pojedina točka bile rezultat gole logike.
Naprimjer, tu je l'onorevole Mauro D'Ambrosio, demokršćanin, načelnik u pokrajini Sassari, koji svečano otvara malu tvornicu u mjestu Algheru, koja će proizvoditi dijelove za tvornicu Olivetti.
Tim se povodom u lokalnim novinama pojavio članak u kojem su iznijete sve demokratske i antifašističke osobine D'Ambrosija i hvalilo njegovo suprotstavljanje nekom Vallarinu La Mattini, vođi neofašista sa Sardinije.
Ali, evo i fotografije Maria Buscette, vlasnika spomenute tvornice, kako sudjeluje najednom od skupova MSI-ja u gradu Porto Torresu.
Evo ga opet, dobroćudno se smiješi negdje u pozadini, dok D'Ambrosio drži govor u nekoj mjesnoj školi. Nekoliko stranice dalje, u jednom se policijskom izvješću govori o nizu sastanaka između ovog istog Bruscette i Renata Lussua, nekog sitnog kriminalca iz Pozzomaggiorea. Sve se ovo još moglo smatrati, ako ne nedužnošću, a ono nekom vrstom nepromišljenog uplitanja u sitan kriminal. Međutim, evo Lussua ponovno. Sada je na sastanku jednog ogranka krajnje desne terorističke organizacije pod nazivom Ordine Nuovo (Novi poredak). Radi se o sastanku održanom u Porto Torresu 1974. godine. I još jedanput Lussu, ovaj put na zboru Avan-guardie Nazionale, još jedne ekstremne grupe, u mjesecu svibnju 1993.
Dakle, događaji su se zbrajali, kao u jednostavnim matematičkim operacijama. A zaplet i likovi su, kao u nekom dramskom tkivu, poslužili da se napravi suvisla, iako tek djelomice ispričana priča. U
takvoj se predstavi neki sporedni lik može pojaviti samo jedanput ili dvaput. Međutim, sama će priroda njegovog odnosa s glavnim likovima navesti promatrače na iznenađujuće zaključke.
Prepoznala je imena iz šifrirane bilješke Michelea Mannuzzua, koju je još uvijek imala kod sebe. Tako se pokazalo da je Moschetta poslanik Alleanze Nazionale u Talijanskom parlamentu, a Procopio novinar ljevičarskog lista La Nuova Sardegna koji izlazi u Sassariju.
Ime Pozzan se javljalo nekoliko puta: jedanput u prijepisu neke izjave dane pod zakletvom pred istražnim sucem Grazianom Vinciguerrom u Sassariju, a više puta u karabinjerskom izvješću u vezi s bombaškim napadom u gradu Luèci 1975. godine. Pozzan se ponovno spominje u jednom sudačkom sažetku poslanom Vrhovnom sudu u vezi s nekim slučajem koji se ticao organizacije Ordine Nero, jednog od ogranaka stranke Ordine Nuovo. Sve to je navodilo na zaključak, razmišljala je Maryam, da se radilo ili o policijskom doušniku ili agentu provokatoru koji je radio za službu SISDE, a prije toga za SID-u, tj. Servizio Informazioni Difesa (Vojna obavještajna agencija), koja je bila vrlo aktivna sedamdesetih godina.
Buzzi se nije spominjao, ali je nekoliko puta naišla na ime nekog Marija B., koji je bio umiješan u više otmica, uglavnom na Sardiniji, ali i na samom poluotoku. Maryam je bila sigurna da je Mannuzzu imao o njemu više informacija u nekom drugom dosjeu. Međutim, i ovi su podaci jasno pokazivali da je bio, ne samo kriminalac, već i bliski suradnik neofašista.
Svi su oni, kao i mnogi drugi, bili međusobno povezani u zamršenoj mreži neofašističkih ekstremista; poslanici Alleanze Nazionale iz Sardinije i nekoliko gradova na poluotoku; više desničarskih članova Evropskog parlamenta (uključujući i bivšeg potpredsjednika Grupe evropske desnice); visoki časnici policije i karabinjera; službenici SISDE; neki general koji je u SISMI imao važnu izvršnu funkciju; Služba za izvješćivanje i sigurnost u armiji koja je, na temelju sveobuhvatnih promjena cijelog sustava iz 1977. godine, preuzela ulogu SID-a; te nekoliko djelatnika raznih ministarstava.
Osobni su motivi kojima se Mannuzzu rukovodio, a stoga i obim njegovih istraživanja, bili strogo ograničeni: on je svoj dosje uglavnom sastavio kao vodič za lokalne glavešine, uomi-ni rispettati.
Radilo se o utjecajnim ljudima od kojih je s vremena na vrijeme mogao tražiti poneku uslugu. To nije bilo ništa neuobičajeno u okružju cvatuće korupcije, u kojem je glavni pokretače nečijeg napredovanja veza s nekom utjecajnom osobom, tj. njegova spretnost u nastojanju da je natjera promicati njegove interese.
Michele Mannuzzu je do izvjesne granice bio vješt u stjecanju poznanstava i manipulaciji ljudima.
Međutim, koliko je Maryam mogla vidjeti, djelovao je na vrlo ograničenom području, uglavnom u regiji Sassari, pa je njen pokušaj da uveća sliku i obuhvati šire područje završio neuspjehom.
Ipak, postojala su dva pitanja koja je neprestano postavljala sama sebi. Što je to što je navelo Mannuzzua na pomisao da ga je otmica Joela Levina dovela na trag nečeg velikog? Naime, radilo se o događaju koji, barem naizgled, nije imao nikakve veze s ovim dosjeom. Drugo je pitanje bilo, zbog čega je sve krenulo nizbrdo?
Njeno se najvažnije otkriće ticalo čovjeka koji se Aryehu Levinu predstavio kao Bianco, a koga je Mannuzzu zvao Weiss. Njegovo se ime najprije pojavilo u izresku iz nekih opskurnih novina koje izlaze u Švicarskoj na talijanskom jeziku, II Corriere del Ticino. Bilo je to u intervjuu koji je početkom 1981. godine tim novinama dao Abu Ayad, u to vrijeme čovjek Yassera Arafata u Al-Fatahu. Prema opaski samog Mannuzzua, ovom je članku prethodio jedan prijašnji intervju koji su ove iste novine uspjele ostvariti nekoliko mjeseci ranije, posredstvom pukovnika Stefana Giovannonea, predstavnika ureda SISMI u Bejrutu i bliskog poznanika Abu Ayada.
Ayad je već bio obznanio da je PLO uhitila nekoliko njemačkih neofašista koji su, pod vodstvom policije kršćanskih falangista, polazili obuku u njihovom logoru u blizini Aqure. .Radilo se o članovima organizacije Sportsgruppe Hoffman, desničarske terorističke organizacije čiji je šef, Karl Heinz Hoffman, bio povezan s bombaškim napadom na vlak u Bolonji 1981. godine.
U svom je drugom intervjuu Ayad potvrdio da su Nijemci, dok su bili u rukama PLO-a, priznali svoju umiješanost u slučaj Bologna.
Tada su bili povezani s jednom srodnom francuskom grupom koja je radila u sprezi s talijanskim ekstremistima. Štoviše, sam je Hoffman primao naredbe od nekog moćnika, neke ličnosti iz sjene, poznate po imenu Weiss.
Na nekoliko se mjesta također govorilo o nekakvom Njemačkom desničarskom vođi, koji je bio označen samo inicijalom »W« i njegovom djelovanju u sjeni. Dokument je bio najpovjerljivije izvješće, jedan Riservatissimo, koji je izdala SISDA, a bio je priložen dokumentima u vezi s komisijom Moro. Iako je ta komisija odbacila verziju da su desničari imali svoje prste u otmici i kasnijem umorstvu tadašnjeg predsjednika talijanske vlade Alda Mora, 1978. godine, dokazi koji su bili podastrijeti potvrdili su vezu između moćne i zagonetne osobe »W« i nekih talijanskih političara, uključivši i sadašnjeg načelnika policije i istražitelja pokrajine Sassari.
Mannuzzu je uz ovaj izvještaj zalijepio jednu stranicu poznatog ekstremno desničarskog lista Quex (nazvanog, pretpostavljala je Maryam, po heroju popularnog nacističkog filma Hitlerjunge Quex).
Članak na toj stranici potpisao je netko tko se služio svojim nom de guerre - ratnim nadimkom Cola di Rienzo. Na zaglavlju teksta nalazio se opis simbola koji su krasili Rienzovu zastavu: figura Rima koji u jahačkom položaju sjedi na dva lava. U jednoj ruci drži zemaljsku kuglu, u drugoj palmu, a ispod je bio natpis: ROMA CAPIT MUNDI (Rim gospodar svijeta).
»U ovim smo posljednjim mjesecima«, pisalo je u članku, »imali razloga slaviti tijesno prijateljstvo iskovano s našom braćom na sjeveru. Udružili smo se u borbi za slobodu i istinu, onako kako su se naši očevi zajednički borili, rame uz rame, u mračnim danima prošloga rata. Međutim, oni su bili poraženi zbog međunarodne zavjere komunista i Židova, ali mi se danas borimo u Europi očišćenoj od židovske pošasti, u Europi iz koje je odstranjena komunistička strahovlada.
Prošlog tjedna je naš odbor, zajedno s delegatima iz Ordine Nuovo i Ordine Nero, otputovao na godišnji zbor, u belgijski grad Diksmuide. Tamo su se održavali sastanci s drugovima iz cijele Europe i u njihovom smo društvu visoko digli barjak rasne čistoće i arijske nadmoći. Iz Francuske su stigle organizacije FN, FNE i PNFE, a iz same Belgije WNP i VB. Španjolska je poslala kontingent sastavljen od članova CEDADE i Fuerze Nueve. Britanci su poslali sedamnaest heroja svoje Nacionalne fronte i BNP-a, a Nijemci, ohrabreni nedavnim uspjesima protiv imigranata, lučonoše REP-a. Susreli smo se s Dancima, Šveđanima i Norvežanima i s mnoštvom novih lica iz novooslobođenih zemalja na istoku: Češke, Poljske i Rumunjske.
Toliki broj slova i toliko imena a samo jedno značenje: MOÆ.
Zajedno ujedinjeni u jednoj jedinoj ideji, razgovarali smo do kasno u noć, stvarajući završne obrise paneuropske strategije, koja nas u narednim mjesecima i godinama vodi u sigurnu pobjedu. Snage svjetla već napreduju, dok bataljuni mraka drhte pred tutnjem naših koraka.
Svi vi koji ste dugo u ovom pokretu razumijet čete zašto se naše slavlje nastavilo i iduće noći kada nas je posjetio Herr W., čija nas čvrsta ruka i sjajni um nikada neće napustiti. Razgovarao je s nama, slušao naše probleme i pomogao nam savjetima, uvijek nesebično stavljajući nam na raspolaganje svoje neiscrpno znanje i iskustvo.
Sljedećeg je dana bio u privatnom posjetu talijanskom kontingentu i proveo tri sata u iscrpnom i iskrenom razgovoru o našoj sadašnjoj strategiji. Ono što nam je rekao mora, naravno za sada, ostati tajnom. Ali dovoljno će biti ako kažemo da je ponovno potvrdio svoju privrženost našim dugoročnim planovima i obećao svoju potporu našim naporima u sljedećoj godini.«
Kada je konačno podigla glavu, prošlo je tri sata poslije podne. Oči su je boljele od umora, a bila je i gladna. Yosef se još nije vratio.
Pogleda uokolo po maloj praznoj prostoriji. Knjige na policama, novine i časopisi rasuti po stolu od hrastovine. Izvana su u sobu dolazili oslabljeni i prigušeni zvuči nedjeljnog hotelskog popodneva.
Iz neke se prostorije širio smijeh, a zatim glasni pljesak: svadbeno se veselje privodilo kraju.
Zatvorila je korice dosjea i odložila ga na stranu. Na stolu je bila njena vlastita kopija koju je napravila od Mannuzzuovih bilješki.
Ipak, sada je sve imalo više smisla. Tko zna je li Mannuzzu na kraju i kontaktirao sa svim tim ljudima? Bacila je pogled na komad papira
- tu je zapisala telefonske brojeve njegovih posljednjih poziva.
Medu njima su bili i Moschetto i Procopio. On je tog istog, posljednjeg popodneva, u 4.17, zvao i ured zamjenika. Razgovor je obavljen, vjerojatno s Mosche-ttom. Trajao je čitavih 7 minuta.
Razgovor s Procopijem još dulje - čitavih 16 minuta i 23 sekunde.
Našla je još dva imena. Nisu bila u bilješkama, ali su se pojavila u dosjeu: Guido Pomarici, odvjetnik koji je branio desničare, i Sereno Loiacono, bivši javni službenik u Mussolinijevoj kratkotrajnoj Republici Salo. Mannuzzu je s njima razgovarao 3, odnosno 14
minuta. Pomarici je, kako se moglo zaključiti po telefonskom broju živio u Rimu, a Loiacono u Bormiju, slikovitom skijaškom centru nekoliko kilometara od austrijske granice.
Pokupila je sve papira i vratila se gore, u sobu. Okrenula je svaki od pet preostalih brojeva. Svaki se put, kada bi se netko javio, ispričavala krivim brojem. Jedan od njih bio je Pozzan, a drugi je put dobila neku ženu imenom Sciascia. Pošto joj je ime bilo nepoznato, Maryam je razgovor maksimalno skratila, a hinila je da traži neku drugu Sciasciu. Tako je otkrila da joj je ime Rosita i da živi sama. Bila je Sardinjanka nastanjena u Nuoru. Možda ljubavnica Michelea Mannuzzua?
Na dva poziva nije bilo odgovora. Posljednji je broj u ovom nizu dosta dugo zvonio. Maryam se upravo spremala prekinuti vezu kada na liniji začuje muški glas.
- De Vuono.
- Izvinite - rekla je. - S kim razgovaram?
- Ovdje je Guglielmo De Vuono. Tko je tamo? Maryam zašuti. Srce samo što nije iskočilo iz grla. Mislila je kako je to nemoguće.
- Trebala sam Ministarstvo pravosuđa - promrmljala je.
- Dobili ste Ministarstvo. Odakle vam ovaj broj?
- Žao mi je - rekla je. - Mora da je neka greška.
Spustila je slušalicu rukom koja se tresla.
Guigliemo De Vuono bio je novi ministar pravosuđa. Na dužnost je stupio prije tri mjeseca, nakon umorstva svog lijevo orijentiranog prethodnika, Amica Fiamminghinija.
30. poglavlje
Ručak kod Mortarinih i nije bio objed u pravom smislu te riječi. Bio je to više ritual pristupanja, neka vrsta uvođenja u život, ne samo obiteljski, nego u život cijele jedne zajednice. Objedovanje se sastojalo od nekoliko ciklusa i Yosefu se činilo da će se u beskraj ponavljati i da će ovdje zauvijek ostati - u ovom stanu u samom centru grada, jedući hranu koja priliči sabatu i slušajući prave bujice razgovora, sve na talijanskom. Ljudi bi jeli, dizali se od stola i uključivali u neku od debatnih grupa. Neki su odlazili u kupaonicu, opet se vraćali da nešto pojedu, zatim razgovor, igranje šaha, čitanje ili slušanje glazbe.
U svemu ovome bilo je neke ležernosti koja mu se neobično sviđala.
Sjećao se svečanih sabata u kući svojih roditelja kada je sve što je moglo podsjećati na nepoštivanje Boga bilo strogo zabranjeno. I ovdje se tražila pobožnost, ali je, ipak, naglasak bio manje na Božjem zakonu i njegovom provođenju, a više na njegovanju prijateljstva i međusobnom druženju, čega su sastavni dio bile sve vrste dokolice i odmora. Ljudi bi, po dolasku, zastali na vratima nekoliko trenutaka, ne znajući gdje će. Neki bi, primamljeni svježom hranom koja je dolazila iz kuhinje, sjeli za stol, neki bi se, pak, pridruživali grupicama gdje se govorilo o politici ili knjigama, a bilo je i sportskih tema. A za to isto vrijeme, neki drugi već su se opraštali i odlazili. Yosef je usred svega toga sjedio pomalo zbunjen, ali ipak zadovoljan vitalnošću koju ju svuda oko sebe mogao osjetiti.
Leone ga je svakom predstavio. Uglavnom bi razmijenio nekoliko površnih fraza u ime pozdrava ili bi se, uz Leonovu pomoć, upustio u kakav kratki izvještačeni razgovor. Nekolicina je dosta dobro govorila hebrejski pa se s njima moglo dulje razgovarati, a jedan ili dvojica, koje su izričito pozvali
telefonom, govorili su hebrejski vrlo tečno. Završili su nekoliko Ulpan tečajeva i neko vrijeme živjeli u Izraelu.
Razgovor bi odmah, kao da je njime upravljala neka podzemna nevidljiva struja, skrenuo na trusno područje aktualnih mirovnih pregovora na Srednjem Istoku i na neizbježnu ulogu Izraela. Yosef je bio šokiran spoznajom da je velika većina gostiju, i muškaraca i žena, izražavalo žestoko protivljenje postupcima doseljenika i onih političkih stranaka koje su ugrožavale prava Arapa. Svi su se složili u tome da su doseljenici i oni koji su ih podupirali postali glavnom preprekom stabilnom miru ili su ga, u najmanju ruku, toliko ometali koliko i Hamas ili Islamski Jihad.
Yosef je, u strahu da ne izusti nešto nesmotreno, ili šutio ili hinio slaganje s izrečenim stajalištima. Lako se moglo zaključiti da se radi o poštenim ljudima, neumornim zagovornicima Izraela. Možda nisu obavljali svoje vjerske dužnosti tako revno kao većina njegovih izraelskih znanaca, možda su čak bili previše naivni u svom promišljanju politike ali, suočen s njihovom srdačnošću i vedrinom, Yosef se osjetio zbunjenim shvativši da su sačuvali nešto od onoga što je u samom Izraelu skoro nestalo, da je u ovom nesigurnom svijetu njima teže biti Zidovima nego njemu i njegovim prijateljima u utvrdi kakva je Qiryat Arba.
- Pravi problemi se opet nalaze ovdje, u Europi - reče jedan mladi čovjek s Yosefove lijeve strane, neki inženjer iz Moncalierija. -
Ono što se događa na Srednjem Istoku sada je samo sporedna predstava.
- Teško bih se složio s vama - reče mu Yosef. - Ako dođe do još
jednog rata, mogli bismo izgubiti sve što smo borbom dobili.
- To bi se i moglo dogoditi - reče inženjer. Zvao se Bruno Frezza.
Imao je dugu svijetlu kosu, meku i dobro podšišanu, poput djevojke.
Ali, crte lica bile su muške, a nešto u izrazu njegovih očiju uznemiri Yosefa. - No, mi ćemo i dalje ostati ovdje - nastavi on - u dijaspori.
A dijaspori nema kraja, zar ne vidite? S Izraelom ili bez njega, uvijek će postojati neki egzil. U Americi već ima više Židova nego u samom Izraelu. Ni vi ni ja ne možemo to izmijeniti. Ono što ipak možemo jest raditi na tome da se promijene uvjeti našeg egzila.
Zato je Europa važna. Ona je mjesto gdje se dogodio holokaust.
Ako ne uspijemo postići da Europa zauvijek okrene leđa rasnoj mržnji, ništa od onog što smo dosad postigli nema smisla.
- To je apsurdno. . ako izgubimo ono što imamo u Izraelu, ako dopustimo da nas Arapi izguraju u more, to će biti drugi holokaust.
Yosef se sjeti dana provedenih u srednjoj školi Neživ Meir veshiva u Jeruzalemu. Tada su po i njegovi prijatelji provodili cijela jutra u raspravama o Talmudu, dok su ostali vodili svoje vlastite debate ili ih jednostavno promatrali, zabavljajući se. Ali, tada je bio na čvrstom tlu, kod kuće. Ovdje i sada na svakom koraku nailazi na zamke. Rijetka su odobravanja imala samo jednu svrhu - da ga na kraju ipak poraze i da mu se narugaju.
Frezza zatrese glavom. Ostali su ga pažljivo promatrali.
- Ne - rekao je - vi jednostavno ne razumijete. I ne možete, jer ne živite ovdje. Ne vidite što se kod nas događa. Ako vas Arapi izguraju u more, to će biti stoga jer žele svoju zemlju, ništa više.
To neće biti zato jer mrze boju vašeg lica ili oblik vašeg nosa ili činjenicu što vam je kosa crna i kovrčava. U rasnom pogledu vi ste isto, Semiti. Njihova mržnja, ma o čemu se radilo, nije temeljena na rasizmu.
- O čemu se onda radi? - upita Yosef. Za vrijeme intifade mogao je čuti kako njemu i drugim vojnicima arapski mladići dovikuju: »Idite kući, prljavi Židovi.«
- Rekao sam vam. Radi se o borbi za životni prostor, ponekad i o religiji. Ali, nikada nije rasizam u pitanju. Islam nije rasistička religija. Vaši vas muslimanski neprijatelji mogu prezirati kao nevjernike, to je sve. I vi, i kršćani i svi ostali nemuslimani, dijelite istu sudbinu.
Yosefova tjeskoba se pojačavala. Ovaj je napad dolazio od nekoga tko bi trebao biti na njegovoj strani.
- Ne razumijem - odvrati Yosef. - Zašto stalno govorite »vi«. Zar nismo svi Židovi u ovoj sobi?
- To je istina, ali vi ste Izraelac a mi smo Talijani, a to je, što se Arapa tiče, vrlo različito. Vi ste cionist, otimače, jedan od zubaca u zupčaniku međunarodne zavjere.
- Ali, o tome se i radi - odgovori Yosef uzrujano. Bio je vrlo uznemiren inženjerovim razmišljanjima i smjerom u kojem se kretala njegova diskusija. -1 na vas, a ne samo na nas, Izraelce, gledaju kao na dio međunarodne zavjere.
- Imate pravo, ali u zavjeri ne sudjeluju samo Židovi. Cijeli je Zapad njen dio. To je posljednji križarski rat. Kršćani, Židovi, ateisti - svi mi vodimo rat protiv islama i arapskog svijeta. Radi se o pravom imperijalističkom ratu; nema u njemu ničeg rasnog.
- Želite reći da neki Arapin, kada odluči ubiti Židova i to učini, nije rasist?
Frezza odmahne glavom. - Smatram da nije. Da je taj Židov prešao na islam ili otišao iz Izraela, ne bi u njega pucali. U svakom slučaju ne zato što je Židov. To je baš suprotno od onoga što se događalo pod nacistima.
- Glupost, radi se o istoj stvari. Hitler je želio Judenfrei Europu a Arapi žele očistiti Srednji istok od Židova. Ako im to ikada uspije, krajnji će rezultat biti isti.
- Ne, uopće se ne slažem s vama - izjavi Frezza, poprativši svoje neslaganje nizom Yosefu potpuno stranih gesta. - Zar ne vidite da to ne bi bilo isto? Oni bi na moru stali. Nacisti se nikada ne bi bili zaustavili, sve dok ne unište i posljednjeg Židova. Za njih je to bio rat protiv opake bolesti pa nisu imali drugog izbora, doli da nas potpuno zbrišu s lica zemlje. Prije njihovog dolaska na vlast, Židovi su u Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama mogli birati. Mogli su postati kršćanima ili ateistima. Mogli su se smatrati Nijemcima ili Poljacima, Talijanima ili Francuzima. Tada državljanstvo nije ovisilo o vjeri ili rasi.
- Nirnberški zakoni su sve promijenili. Biti Židovom najedom je postalo rasno pitanje, što ranije nije bio slučaj. Obraćanje na drugu vjeru više nije pomagalo. Uvijek ste ostali Židovom. Ako su vam djedovi bili Židovi, to ste bili i vi, bez obzira na vaše uvjerenje da je Mojsije stari gnjavator, a Tora hrpa besmislica. Mogli ste vikati:
»Ja sam njemački ateist« i slično, ali SS bi vas ipak odvukao u Aušvic.
- Pa jasno, o tome se i radi. Ovdje u Evropi vi ste i Talijani ili nešto drugo, što god želite. Mi na Srednjem istoku smo Zidovi okruženi ljudima koji ne priznaju našu državu, a još manje naše pravo da budemo njeni državljani.
Leone Mortara se ubaci. - Bruno, prestani zagorčavati život našem gostu. Sigurno se osjeća neugodno i više nam neće doći. U svakom slučaju, i on ima djelomice pravo. Možda su islamske zemlje tolerantne prema Židovima, ali Židovi nikada ne mogu postati njihovi državljani u punom smislu te riječi. Treba isto tako reći da su u Iranu provodili prave pogrome Židova davno prije nego što je država Izrael stupila na scenu. - Okrenuo se Yosefu. - Nadam se da se ne ljutite?
- Ne, nipošto. Nemam ništa protiv sukoba mišljenja, ako postoje dobri argumenti.
Mortara je, međutim, osjetio Yosefovu frustriranost. - Bez obzira na to jesu li dobri ili loši, nije fer. Pa tek ste stigli i nitko ne može od vas očekivati da shvatite zašto je Bruno ovako uzbuđen.
Yosef slegne ramenima. - Jednostavno nemam sreće -rekao je. -
Uletio sam u sobu punu boraca za mir. Tamo, kod kuće, takve kao vi ostavljam na miru.
- Griješite - Leone se nije predavao. - Nismo ovdje svi golubovi.
Najmanje je to Bruno, uvjeravam vas. Svima nam je jako stalo do toga što se događa u Izraelu, iako uvijek ne izgleda tako. Ali, u ovom je času za nas važnije ono što se događa ovdje. U cijeloj Europi jača krajnja desnica. Iako nemaju izgleda doći na vlast, svojim djelovanjem mogu napraviti jako mnogo zla.
- Ovdje, u Italiji, sudjeluju u vladi još od 1994. godine. Kada je Berlusconijeva vlada nakon jedva godinu dana vladanja, pala, izgledalo je da će se čitav sustav vlasti raspasti. To je bila još
jedna dobra prilika za desnicu da se pokuša infiltrirati: Do sada su napadi na strance bili dosta ograničeni, ali jačanjem pritiska krajnje desnice za uvođenjem radikalnih mjera, si muke centra i umjereni desni dolaze u sve veće iskušenje da takvu mjere i ozakone, da bi situacija ostala pod kontrolom. Kod svakog napada na imigrante ili požara u nekom prenoćištu, na televiziji se obvezno pojavi neki tobože umjereni političar, tražeći zabranu useljavanja i osuđujući nasilje.
-Možda mislite da to nema veze s nama. Ali, uvjeravam vas da nas svako jačanje fašizma izravno pogađa.
Yosef osjeti da je došao pravi trenutak da usmjeri razgovor u željenom pravcu.
- Čuo sam već nešto o tome, prije odlaska iz Haife - rekao im je. -
Prije kratkog vremena dogodila su se neka ubojstva, zar ne? Mislim da se jedno dogodilo baš ovdje. Ubijen je neki stariji Židov. Zatim dva druga, u Milanu i na Sardiniji, ako se ne varam? Čuo sam da neofašisti stoje iza svega toga. Je li to istina?
Mortara i Frezza razmijeniše poglede. Činilo se da je neka nevidljiva ruka ponovno vratila studen u sobu. Nitko se ni ne pomakne. Mortara je pogledavao Frezzu, pa neke druge, ti onda, ponovno, pogleda Yosefa.
- Da - rekao je. - Dogodilo se više umorstava. Alberla Cantonija su našli umorenog u njegovom stanu u Torinu, prije nekoliko tjedana.
Bio je profesor grčkog jezika na ovdašnjem sveučilištu. Bila je to tragedija za sve nas. Redovno je dolazio u našu sinagogu i bio gost na ovim ručkovima.
- Žao mi je. Jesu li našli ubojice? Zna li se motiv? Bruno prezirno otpuhne. Mortara ga oštro pogleda, a zatim se ponovno okrene Yosefu.
- Ne - rekao je - nemaju nikakvog traga. Nitko nije zatvoren.
Bruno se nagne prema njemu. - Za boga miloga, Leone, mogao bi čovjeku reći istinu. - Okrenuo se Yosefu. - Gledajte, postoji samo jedna istina a to je da policiji uopće nije stalo saznati tko je ubio Cantonija. Bio je Židov, ćifut, smeće.. U Milanu se dogodila ista stvar. Fašisti su pobili cijelu obitelj Ponlecorvo. I nikome ništa.
Nema nikakvog traga. Istraga nema nikakvog uporišta. Nitko nije uhićen. A zapravo, sve se dobro znalo od samog početka.
- Želite reći da znaju tko su ubojice? - Yosef osjeti kako mu srce udara. - Zasigurno nije baš tako jednostavno?
- Ne znaju ih poimence, to ne. Ali sigurno znaju, kao i ja, da se radi o neofašistima. To ste čak i vi čuli. A policija tvrdi da to nije istina, da ova ubojstva nemaju ništa zajedničko. Govore da se radi o provalama koje su loše završile i da se ne treba obazirati na svastike. Njih su tamo načrčkali samo zato da zametnu trag.
- Spomenuli ste ubojstvo na Sardiniji - nastavi Leone. Vidjelo se da je nemiran. Sličio je na nekoga tko je potpuno siguran da će čuti lošu vijest, pa ipak nespremnog povjerovati da se sve to zaista i dogodilo. - Nisam siguran da smo nešto o tome čuli. Znate li kada se ubojstvo dogodilo?
- Nisam sasvim siguran - slagao je Yosef. Slučajno je bacio pogled oko sebe. Ljudi su o nečemu šaputali na talijanskom. Jedan ili dvojica su izgledali posebno zainteresirani za ono što im ima reći. -
Nije tome tako dugo. Možda u isto vrijeme kada je ubijen profesor Cantoni, a možda i nekoliko tjedana ranije.
- Je li to sve što o tome znate? - upita Bruno. Oči su mu gorjele znatiželjom.
- Mislim da je nastradao neki bračni par - nastavi Yosef. - Zvali su se Levin, ako se dobro sjećam.
- Levin? - upita Leone. - Jeste li sigurni?
- Nisam baš siguran. .
- Da nije možda Levi?
- Nisam baš sasvim siguran, može biti. Bruno i Leone izmjene zabrinute poglede.
- A kažete da su ih ubili fašisti? - upita Leone.
Yosef slegne ramenima. - Tako sam čuo. Mislite li da medu tim umorstvima postoji ikakva veza?
- Da - odvrati Bruno. Leone mu uputi pogled pun upozorenja, kao da ga je želio ušutkati. Bruno, međutim, nastavi kao da nije ništa primijetio.
- Jedna grupa fašista zabavlja se ubijajući Židove. To je ta veza. A takvih grupa ima dosta: »Ludvvig«, »Falanga«, »Brigata Goebbels«
tko zna? Ili je možda riječ o nekoj novoj, čije nam ime nije još
poznato.
Bilo je očito daje Mortari laknulo. Freza, po svemu sudeći, nije ipak rekao ono što je Leone želio prešutjeti. Inžinjer nije ništa odao.
Ako je i postojala neka uža veza među svim tim ubojstvima, to nije bila stvar o kojoj se smjelo govoriti pred strancima.
- Mislite li da se radi o jednoj grupi? - upita Yosef, pokušavajući spasiti razgovor.
Frezza slegne ramenima. - Ovdje i u Milanu da, ali na Sardiniji.. -
Ponovno je slegnuo ramenima. - Ne znam. Nemam dovoljno informacija. Mislim da nijedna od tih grupa ne djeluje tamo dolje.
- Izgleda da prilično toga znate o tim ljudima.
Frezza se spremao odgovoriti kada mu Mortara upadne u riječ.
- Svi mi znamo dosta o njima. Isplati se biti upućen. Možda Židovi u Italiji nisu bili izloženi tolikim patnjama kao u drugim dijelovima Europe tijekom ovog posljednjeg rata. Ipak, na tisuće naših umoreno je u logorima smrti nakon što su Nijemci zauzeli Sjever zemlje. Otada smo na oprezu. Jasno je da fašizam u ovoj zemlji nije nestao dolaskom saveznika, samo se preselio u podzemlje. A sada, evo ga opet, izlazi na vidjelo. Svi smo mi iskusili oskvrnuće grobova, primali pisma puna mržnje, dobivali pamflete, napadali su nam sinagoge. A sada i ova ubojstva.
- A da ne spominjemo slučaj Pacchia. - Glas je dolazio s desne strane Mortare. Yosef se nije mogao sjetiti imena. Učini mu se da je Mortara u neprilici.
- O čemu se radi? - upita ga.
Opet je Mortara požurio s odgovorom. - Radi se o suđenju. čovjek se zove Pier Maria Pacchia. Desno krilo čak i u Alleanzi nazionale.
Njihov je poslanik iz Firence. Sudit će mu se ovog ponedjeljka zbog negiranja holokausta.
- Zaista to tvrdi?
- Nijekanje holokausta? O tome nema zbora. Napisao je knjigu pod nazivom L'olocausto che non era mai - Holokaust koji nije nikada postojao. Nema u tome ništa novog. Sve se temelji na standardnoj literaturi te vrste - Irving, Faurisson, App, Carto, sva ta banda.
Činjenica je da je, poput Faurissona u Francuskoj, i Pacchia dobio znatnu podršku u zemlji. Uostalom, èlan je parlamenta a njegova ga je stranka podržala. Tvrde, kao i uvijek, da se ovdje ne radi o istini ili neistini, o povijesnoj činjenici ili netočnosti, već o temeljnom ljudskom pravu na slobodu govora.
- Pacchia je čak uspio pridobiti neke lijevo orijentirane pisce koji istupaju s argumentima da nikada ne treba zabraniti nijedan članak ili knjigu, jer da cenzura onemogućuje svaku ozbiljniju javnu raspravu.
- Stvari stoje ovako - ubaci se Frezza - ako pobijede Pacchia i njegov izdavač, to će biti presedan koji će dati zeleno svjetlo svakojakim knjigama, punim mržnje i netrpeljivosti. Ljudi će zahtijevati slobodu govora da bi iznijeli svoje tvrdnje o mentalnoj inferiornosti crnaca, o homoseksualcima koji prenose bolesti, o potrebi sterilizacije mentalno bolesnih osoba. Takvi se pogledi iznose i sada, to je istina, ali ne tako javno. Pojam holokausta je toliko bitan da bi njihova pobjeda na tom polju dala povoda svakojakim gadostima. Moglo bi se reći da će ishod ovog procesa imati utjecaj na formiranje ili razbijanje sljedeće koalicijske vlade.
- Postoji još jedan problem - nadoveže se Mortara. - Ne znam koliko vam je poznata talijanska politička scena. Znači li vam išta ime Alberto Luzzatto?
Yosef zatrese glavom.
- Luzzatto je voda nove stranke, Stranke progresivnog saveza. To je, uglavnom, stranka lijevog centra koja u posljednjih par godina postaje sve popularnija i ima dobre izglede da na sljedećim izborima, koji će se održati za dva mjeseca, dobije većinu.
Luzzatto bi imao velike šanse postati novim premijerom da ne postoji jedan problem. On je Židov.
Yosef kimne. Iako još nije sasvim svladao princip rješavanja ove zagonetke-slagalice, imao je osjećaj da čuje kako kockice padaju, jedna po jedna, na svoje mjesto.
- Zar je to stvarno problem? - upita ih.
- Ne bi trebao biti, ali jest. Njegovi protivnici to koriste, neki suptilno a neki i dosta bezobzirno. Mnogi smatraju da je slučaj Pacchia najvažniji politički događaj poslijeratne Italije. Ako Pacchia izgubi, razbija se antižidovski lobi i na vlast dolazi Luzzatto. U tom bi slučaju Luzzatto imao široku podršku i mogao provesti prave reforme. Posebno obećava da će djelovati protiv dva najveća zla u našem društvu: ekstremne desnice i mafije. Ako Luzzato to uspije provesti, posljedice će se osjećati u cijeloj Evropi.
- A, ako ne pobijedi?
Mortara na trenutak zašuti. Kada je progovorio, glas mu je bio čudno izmijenjen.
-
U tom bi slučaju ovo mogla biti soba mrtvaca - rekao je.
SEDMI DIO
Gruppenfuhrer
31. poglavlje
Gorbitz
Dresden, Njemačka
Ovdašnja hladnoća nije bila slična nijednoj drugoj, a vlaga se nije mogla usporediti ni s jednom drugom vlagom. Obje su pojave domaći ljudi najbolje opisali riječima: led u duši. Temperatura pri tome nije igrala nikakvu ulogu. Gorbitz nije bio ništa hladniji od Dresdena ili nekog drugog dijela Saske, a ni stanovnici nisu bili slabije odjeveni.
Pa ipak, svaki je posjetilac gledajući njegove duge betonske vedute, sive ulice natrpane visokim blokovima koji su rasli iz pločnika poput golemih stalagmita, osjećao ledeni obruč oko srca.
Dresden se digao iz vlastitog pepela i postao dijelom novog svijeta, čiji je užas bio tek nešto manji od onog koji je bio svjedokom njegovog uništenja. Ono što su jata britanskih bombardera propustila uništiti vatrom, komunizam je u nekih četrdesetak godina svog vladanja uspio ledom i betonom. Grad se nalazio u obruču sablasnih tornjeva cementara, zagušen cestama koje su postojale samo zato da bi povezale stambene četvrti s tvorničkim kompleksima. Ovdje nije stanovala radost. Nebo je bilo crno od dima i žuto od kemikalija.
Gorbitz je bio najveća novoizgrađena stambena četvrt Dresdena.
veličinu na stranu, bio je izgrađen u sličnom neubau stilu kao i susjedni Johannstadt i Hauptbahnhof, istovjetan s Istočnim Berlinom i njegovim rastom u visinu, ali i sivim urbanim prostranstvima Saarlouisa, Zittaua, Hallea, Greifswalda, Hunxea i Cottbusa. Izvana se malo toga promijenilo od pada Demokratske Republike i ponovnog ujedinjenja Njemačke. Beton je bio nešto tamniji, ulice još prljavije, lica ljudi potištenija. Toliko su se nadali, a tako malo dobili. Duboko u njima, u onom skrivenom kutu gdje im je led čvrsto okovao dušu, prebivali su samo strah i bijes.
Jedna mala grupica ljudi se prije tri sata, baš kad se počelo mračiti, okupila na ulici. Sada je to već bila poprilična gomila svijeta, koja se iz časa u čas popunjavala novim licima. Glavnina se sakupila oko peterokatnog stambenog bloka, koji se nalazio iza niskog zida i bio opkoljen tankim kordonom policije. U bivšoj je državi, Istočnoj Njemačkoj, ova građevina bila Auslandenvohnheim, tj. dom za radnike iz socijalističkih zemalja.
Sada je pretvorena u prenoćište za izbjeglice. Bila je svega nekoliko kuća udaljena od Espekluba, nekadašnjeg omladinskog centra koji je sada prepušten atraktivnijim zanimanjima, kao što su izazivanje i ubijanje stranaca.
Ove je noći u prenoćištu boravilo četrnaest Angolaca i osam Vijetnamaca s porodicama. Zabarikadirali su se u svojim sobama, sakrivši djecu ispod kreveta ili u ormare. Sjedili su zbijeni jedni uz druge, tresući se od straha. Izvana je dopirala galama gomile koja je nezaustavljivo rasla. Onima među njima koji su znali njemački jezik nije bilo teško razabrati riječi, koje je gomila ponavljala poput refrena: »Auslander aus!Auslander aus!« (Stranci van!) Mnoštvo je bilo sastavljeno od prilično raznorodnih grupa, a heterogenost se dolaskom novih ljudi samo pojačavala. Oko njih, posvuda, unatoč hladnoći, veliki broj domaćih ljudi. Privukla ih je želja za uzbuđenjima i zabavom. Neuredna gomila istomišljenika dobro se pripremila da na najbolji mogući način iskoristi sve prednosti skorašnjih događaja. Jedan je snalažljivi prodavač, vozikajući se među svjetinom u svom štandu na kotačima, pržio i prodavao kobasice gladnim promatračima. Jedan drugi nudio je pivo i osvježavajuće napitke. Neka je djevojka, obučena u džins, nudila jeftine pletene šeširiće i šalove. Ovo će biti duga i hladna noć i do jutra bi se moglo lijepo zaraditi.
Među gomilom motao se neki mladić u avijatičarskoj jakni. Prodavao je novine koje je izdavalo desno krilo DVU stranke pod nazivom Die Deutsche National Zeitung. Cijena im je bila samo jedna marka. Dobro su se prodavale. Ljudi su ih radoznalo kupovali. Zašto ne? Čitat će kasnije, kada sve ovo završi. Možda će i oni jednog dana pristupiti partiji. Zašto ne? Njemačka Nijemcima i nije tako loša zamisao, zar ne?
Međutim, oni čije je promišljanje ovog događaja bilo nešto složenije, trudili su se biti što bliže akciji. Posvuda uokolo raspršene su male grupice skinheadsa, koje su se razlikovale jedna od druge jedino nekim malim karakterističnim detaljima u odjeći.
Na rubovima ove bučne gomile nalazile su se politički manje angažirane grupe, kao. npr. Mode-Skins, Oi-Skins, Edel-Skins i Schmuddel-Skins. Bliže sredini Nazi-Skins, a u prvim redovima najuvježbaniji neonacisti. Neki od njih u smeđim košuljama i crnim kravatama. Došli su iz Gorbitza, Johannstadta i Hauptbahnhofa -
najprije u grupicama od po dva-tri čovjeka, a kasnije u većim skupinama.
To su bile najgrlatije skupine. Bez prestanka su složno izvikivale pomno odabrane slogane: »Fidschis aus! Kohlen aus!« Njihovi povici i nisu bili ništa drugo do zvučna interpretacija grafita, koji su pokrivali zidove opkoljene zgrade: Ttirken aus! Juden aus! A iznad vrata, netko je napisao sprejem: Hoyers-werda - Auslanderfrei stadt (Hoyerswerda - grad bez stranaca) i Rostock-Lichtenhagen -
immer Deutsche (Rostock-Lichten-hagen - zauvijek njemački), u spomen na dva najveća nacistička incidenta nakon ponovnog udruživanja Njemačke.
Već su Počeli pristizati i prvi kontingenti neonacista iz drugih gradova. Dolazili su automobilima i autobusima. Tu su bili članovi Deutsche Alternative grupe iz Dresdena i Leipziga, aktivisti Gubner Fronte iz okolice Gubena, predstavnici SS-Ostena, udruženja Saksonskih vukodlaka i udruženja Natio-naler Wiederstand Deutschland iz cijele Saksonije. Oni iz udaljenijih mjesta, koji su primali pozive telefonom i putem faksa, još su bili na putu.
Među novopridošlica, na samom rubu gomile, mogli su se vidjeti pojedinci s mobitelima i toki-voki aparatima. Nekolicina je posjedovala i aparate za ometanje radio veza. Jedan od njih je, malo dalje na čistini, nadzirao valne dužine kojima se koristila policija. Iz Cottbusa su kombijem stigli benzin i boce, a u njemu su dvojica iz Wiking Jugenda pripremala molotovljeve koktele
»molije«. Bilo je očito da se može očekivati eskalacija nasilja.
Dva su policijska helikoptera izviđala okolno područje s očitom nezainteresiranošću, bučno parajući hladni zimski zrak. Dolje, na zemlji, nadležne su službe stavile na raspolaganje ambulantna i vatrogasna kola, za slučaj da stvari izmaknu kontroli. Ali stvari su već bile izvan kontrole. Gomila je toliko rasla i bubrila da će vrlo brzo, ako se nešto ne poduzme, biti nemoguće kretanje bilo ambulantnih, bilo vatrogasnih kola. Ali, bilo je očito da nitko ne namjerava ništa poduzimati, u naivnom uvjerenju da će se rezerviranim držanjem policije moći izbjeći novi izgredi.
Izdvojeni iz gomile, u maloj grupici, stajali su faschosi, starija braća Nazi-Skinsa. To je bila elita ekstremista. Oni su upravljali gomilom, njihove su se zapovijedi i upute slušale. Policijski časnik, zadužen za današnja događanja, neiskusan u ovom poslu, napravio je veliku pogrešku smatrajući da najveća opasnost prijeti od bukača koji su vodili ovu grlatu rulju, s kojom su se njegovi ljudi, zaštićeni neprobojnim staklenim štitovima, našli licem u lice.
Nguyen Truong Chinh stajao je kraj prozora u svom malom stanu na trećem katu hostela za strance i zabrinuto promatrao uzbibanu gomilu na ulici. Ne sjeća se da je ikada bio toliko uplašen. Čak ni kao dijete, za vrijeme rata u Vijetnamu. Tada neprijatelji nisu bili ovako blizu; uvijek su bili bar sto milja udaljeni od njegovog sela.
Mogli su im nauditi jedino bombama iz zraka. Ali, avioni su letjeli tako visoko da ih nije bilo moguće vidjeti. A ovi ovdje, oni su sasvim blizu. Mogao im je razaznati lica u svjetlu baklji koje su držali u rukama. Čuo im je glasove nabijene mržnjom. Mržnja je rasla i dizala se, jurila prema njemu, poput kužnog zadaha koji mu je polako ispunjavao pluća.
U Vijetnamu je bio tek dijete. Odrasli su o njemu vodili brigu. Oni su ga branili od agresora koji je došao preko mora. A sada on ima svoju obitelj. Svoju ženu i djecu koji se tresu od straha u stražnjoj sobi. Očekuju spas od njega, iako znaju da je i on, baš kao i oni, potpuno bespomoćan.
U Njemačkoj je već deset godina. Najprije pod komunisti ma, a sada u ovoj kapitalističkoj, ujedinjenoj Njemačkoj. Sto su njega tiče nije bilo neke velike razlike, osim što se u bivšoj Demokratskoj Republici osjećao sigurnijim. Mrzili su ga i tada, ali država je tadašnje huligane držala pod nadzorom. Po dolasku u Istočnu Njemačku, sa stotinama drugih stranaca, upućen je kao nekvalificirani radnik u elektranu Schwarze Pumpe, u predgrađu Hoyerswerda. Nakon rasnih nemira koji su tamo izbili 1991.godine, prebačen je u Dresden, grad od 500.000 stanovnika. Pošto je tada u Dresdenu bilo samo 10.000 stranaca, vlasti su se nadale da neće doći do napetosti ovakve vrste.
Svoju je suprugu upoznao ovdje, odmah nakon dolaska. Oženio se i osnovao obitelj. U Saveznoj Njemačkoj su mu priznali radni ugovor sklopljen u bivšoj DDR, pa je dobio posao u jednoj tvornici u Gorbitzu. Proizvodili su konzerviranu hranu. Tada se ponadao da će život u novoj Njemačkoj biti bolji, ali, nažalost, iluzije o tome ubrzo su se rasplinule.
Nakon ujedinjenja zatražio je i dobio status političkog izbjeglice.
Svoje političke nazore nije skrivao ni u starom režimu. Zato je više puta imao posla s istočnonjemačkom tajnom policijom (STASI).
Pošto bi povratak u Vijetnam bio ipak preveliki rizik, odlučio je iskoristiti priliku, koju mu je pružila njegova usvojena zemlja, i ostati u njoj. Međutim, novi sunarodnjaci nisu skrivali da ne žele ni njega ni njegovu porodicu. Na ulici su ih vrijeđali, gurali u supermarketima, hladno ga i prezirno primali u tvorničkoj kantini ili obližnjem kafiću.
Djeca, šestogodišnji dječak i četverogodišnja djevojčica, bila su izvan sebe od straha. Iako su se nalazila u kupaonici, mjestu koje je bilo najudaljenije od prozora, svaki su put kada bi došlo do nove provale histerije na ulici, nakon čega bi slijedilo gađanje bocama ili kamenjem, počela vriskati, onako šćućurena uza zid. Kada će doći policija da ih izbavi odavde? Netko je putem megafona davao upute koje Nguyen uglavnom nije bio u stanju razumjeti. Nekoliko je stanara sišlo u predvorje zgrade u namjeri da telefoniraju stožeru policije, ali su žice bile pokidane. Bili su u klopci. Mogla ih je spasiti jedino policija ili vatrogasna brigada.
Osvrnuo se oko sebe. Na stolici pokraj zida, u dnu sobe, njegova se žena nekontrolirano tresla. Pokušao joj je nešto reći, ohrabriti je, ali ona jednostavno nije bila u stanju razumjeti. Medu stranim radnicima kolale su strašne priče, a i sama je znala što se dogodilo u Hoyerswerdi, Rostocku i drugdje, pa je jednostavno čekala da ih sve proguta vatra.
Podigla je oči i pogledi im se susretnu. Znali su da će umrijeti. Znali su još nešto gore od toga: umrijet će i njihova djeca. Pa ipak, nijedno od njih nije nalazilo ni riječi ni kretnje da izraze svoje strahove i svoju žudnju za životom.
U taj se čas začuje zvuk razbijenog stakla, a u sobu uleti boca.
Kotrljala se po podu i zaustavila pokraj Nguyenove noge, poput granate spremne da se rasprsne.
Na ulici se crni Mercedesa lagano zaustavio pokraj grupe faschosa, koji su mirno promatrali što se događa. Iz automobila izađe neki čovjek u teškom ogrtaču od kašmira. Mala se grupa razmakne tek toliko da ga propusti. Jedan od faschosa, čovjek četrdesetih godina, s prorijeđenom kosom i odbojnim profilom, istupi i pozdravi pridošlicu.
- Grtiss Gott, Gerhard. Drago mi je da si uspio doći.
- Grtiss Gott. Žao mi je što sam zakasnio, Rainere.
- uopće nisi zakasnio. Čekamo na tebe da odlučimo koliko daleko danas idemo. Inače, sve je drugo pod kontrolom. Čim stignu Heinzovi ljudi počinjemo s akcijom.
Novodošli kimne. - Na putu su - rekao je. - S Heinzom sam razgovarao na putu. Morao je prije odlaska pokupiti neku opremu.
Što je s našim prijateljima iz Nationalistische Fronte?
- To je ona grupa sasvim na dnu. Pjevaju Njemačke narodne pjesme.
Willi im je rekao da ništa ne poduzimaju prije nego prime naređenje.
-ANPD?
- Tamo su, pokraj omladinskog kluba. Upravo su se vratili s dvotjedne obuke u logoru Hiinxe.
- Odlično. Znači da su u formi. A što je s policijom?
- S njima ćemo izaći na kraj. Nemaju dovoljan broj ljudi. Postali su nekako mekši i oprezniji poslije svih onih napisa u ljevičarskom tisku o policijskim provokacijama. Njihov zapovjednik nema pojma o tome što se ovdje zapravo događa. Willijevi dečki čekaju iza ugla, spremni započeti s diverzijom. Tada mi krećemo. Jasno, pod uvjetom da se slažeš.
U tom je trenutku neki mlađi čovjek, mogao je imati nešto manje od trideset godina, probivši se kroz gomilu, prišao Raineru. Pozdravio je svog nadređenog dizanjem ruke i snažno salutirao petama. Bilo je to držanje uzornog vojnika, bez imalo nemarnosti ili površnosti.
Rainer oštro odvrati. Posvuda oko njih, razjarena je gomila urlala poput oslobođene zvijeri, ali ovdje, u ovoj maloj skupini izabranih beskompromisnih aktivista, sve je odisalo ozbiljnošću i uglađenim manirama. Sve su uzde bile u njihovim rukama. Gomila je, a da toga uglavnom i nije bila svjesna, radila ono što je odgovaralo njenim gospodarima.
- Gospodine, Viking Jugend kažu da je tamo dolje, kod njih, sve spremno. Koktela imaju dovoljno. Za tri uzastopna vala. To bi trebalo biti dostatno.
- Hvala, Jorg. - Rainer uzme mladića za ruku i odvede ga do pridošlice.
- Gerharde, dopusti da te upoznam s mojim poručnikom Jorgom Thierseom.On je više od godine dana naš čvrsti oslonac ovdje u Dresdenu. Zatim se okrenuo Thierseu. - Jorge, ovo je SS
Gruppenfuhrer Gerhard Weiss. Sigurno si o njemu već čuo.
Thierse ponovi svoj vojnički pozdrav, ovaj put s oštrinom i odrešitošću koji su odavali visok stupanj poštovanja.
- Gospodine Gruppenftihreru, čast mi je upoznati vas. Rainer je u pravu. Čuo sam puno o vama i vašoj odanosti Reichu.
Razgovor je trajao svega nekoliko minuta. Thierseu je zatim dano voljno. rečeno mu je da se probije do WikingJugenda i naredi im da podijele molotovljeve koktele. Weiss i Rainer se udalje ne želeći da ostali čuju njihov razgovor.
- Gerharde, malo sam zabrinut. Misliš li da je sada i ovdje pravo vrijeme da se situacija zaoštri? Stvari u Italiji još nisu riješene.
Nešto poput ovoga vrlo lako bi moglo okrenuti njihovo javno mnjenje protiv nas.
Weiss zatrese glavom. - Ja ne dijelim takvo mišljenje. Naši su izgledi tamo bolji nego ikada. Ali, mnogi su još neodlučni. Zato im treba poslati prave signale. I previše su siti kompromisa. Dosta im je koalicija, diobe vlasti i neodlučnog parlamenta. Žele vidjeti jesu li ljudi u drugim zemljama, koji misle kao oni, kadri i voljni poduzeti teške i presudne akcije, naročito po pitanju imigracije. Ovo će ojačati njihovu odlučnost, vidjet ćeš.
- Nadam se da imaš pravo. Međutim, suđenje u Milanu još uvijek može krenuti i drugim putem. Što ako Židovi stvarno dovedu.. ?
- Neće doći do toga, obećavam ti. Moji ljudi tamo rade 24 sata na dan. Naći ćemo ga, ne brini.
- A Izraelac, što ćemo s njim?
- Abuhatseira?
- Ne znam mu ni jebeno ime ni koliko on zapravo zna.
- Ne zna on ništa. Samo nagađa i tapka u mraku.
- Ipak, može mu se posrećiti. ćifut je opasan. Čuo sam da je kidnuo sa Sardinije.
- Dobro si čuo. Imamo informacije da se služi lažnim imenom, Katzir ili Elbaz. Isplovio je u četvrtak navečer brodićem Ekonom d'Arborea. Pristao je na poluotoku, u mjestu San Fruttuoso u petak ujutro, a iste je večeri brodić vraćen vlasnicima u Olbiji. Moji su mu ljudi na tragu. Naći će ga, imaš moju riječ.
- U redu. Ako si siguran da je sve pod kontrolom. Za mene je važno da se ništa ne iskomplicira. Ako to govno iz Izraela ne prestane gurati svoj nos. .
- Vjeruj mi, Rainere, on je gotov, kao da je već mrtav.
Iz obližnje grupe faschosa izdvojila se neka figura i prišla k njima.
- Gospodine, Heinz Felderer i njegov tim upravo su stigli u Gorbitz.
Na položaju će biti za tri minute. Žele upute.
Rainer pogleda Gerharda. - Onda, Gerharde, idemo li? Ja sam u tvojim rukama.
Weiss je zamišljeno promatrao prizor ispred sebe: gomila ljudi koji se njišu pjevajući, slabi kordon policije, vozila hitne pomoći parkirana tamo gdje se lako mogu onesposobiti, vodeni top na pogrešnom mjestu. Ispitivački je promatrao zgradu. Pogledom je šetao njenim prozorima, a na usnama mu se pojavi jedva zamjetan smiješak. Učinilo mu se u jednom trenu da je na jednom nakon prozoru trećeg kata vidio lice nekog čovjeka, naglo osvijetljeno bakljama.
- Želim ih mrtve, sve. - Bio je to odrješit glas, lišen svake emocije, kao da se radi o kutiji cigareta ili nekoj drugoj robi. - Ne ostavljajte na životu ni jednog Židova, sve spalite, skupa s njima.
Rainer ga čudno pogleda. - To nisu Židovi - rekao mu je mirno, misleći da se Weiss prevario - samo Fidschis i Kohkn.
Weiss ga pogleda. Godine su njegovom licu dale neki izraz mračenog autoriteta. On je rukovodio masovnim smaknućima prije rođenja Rainera Ehrenburga. Oči su mu blistale osvjetljene bakljama.
- Znam što govorim, Rainere. Vjeruj mi, kad dođe do najgoreg, svi su oni Židovi. Crni, Žuti, Bijeli Židovi. Sve je to isto. Protiv te pošasti uvijek je postojao samo jedan lijek. Treba ih istrijebiti prije nego ih bude više od nas.
Prestao je govoriti i opet pogledao prema kući, nesvjesno tražeći blijedo lice na jednom od prozora.
-
Reci momcima da se late posla - rekao je. Na trenutak nastade tišina.
OSMI DIO
Školarac
32. poglavlje
Pprošlo je devet sati kada se Yosef vratio u hotel. Ostao je i na večeri kod Mortarovih, nakon što su svi ostali otišli kućama.
Mortara i on obnovili su uspomene na Haifu, a Yosef je ponešto saznao o strepnjama i nadama talijanskih Židova. U nekoliko je navrata pokušavao razgovor vratiti na temu suđenja, ali je Mortara svaki put krenuo drugim smjerom. Na kraju Yosef zaključi da bi se njegova prevelika znatiželja mogla pokazati kontraproduktivnom.
Ipak, dogovorio je da se krajem tjedna nađe s Mortarom i još
nekim prijateljima koji govore hebrejski, na ručku u restoranu Del Cambio.
Maryam je čekala u svojoj sobi. Bila je napeta, i rezervirana i razdražljiva u isto vrijeme.
-
Jesi li išta jela do sada?
Sve je u redu. Pojela sam par sendviča ovdje u sobi. Ne brini.
Nisam gladna.
Jesi li za kavu? Čuo sam da na Piazza Castello ima dobrih kafića.
Prijatelji su mi preporučili Mulasano. Mi..
Zašto nisi nazvao? Ostavio kakvu poruku? Mogao si mi reći da ćeš
se kasno vratiti. Nasmrt sam se preplašila. Mislila sam nešto. .
Da je nastavila, briznula bi u plač. Zaustavila se baš na vrijeme.
Njegov joj iznenađeni pogled otkrije daje, najvjerojatnije, zvučala poput čangrizave žene ili zabrinute majke. Negdje, u nekom skrivenom kutu njenog mozga, ostale su visjeti riječi koje mu se spremala reći, tek napola oblikovane, ponavljale su se ritmički izgubivši skoro svaki smisao: »Mislila sam. . nešto ti se dogodilo. . ti se dogodilo^. . ti se dogodilo.«
Pokušala se nasmijati ne bi li popravila otrcani dojam koji je upravo ostavila, ali joj nije polazilo za rukom. Imala je osjećaj da njene usne sada pripadaju nekom drugom. Na svoj užas primijeti da drhti i da nisu samo usne izmakle njenoj kontroli, već svaki djelić njenog tijela. Što je to što njome vlada u ovom trenutku, nije znala -
zabrinutost, strah ili, iznad svega, ljubav. Njenim je tijelom strujala toplina koja je, osjećala je to, zarumenila i njene obraze.
Nije bilo načina da to spriječi, a ni smiješak nije dolazio. Umjesto toga, drhtanje se pojačavalo a oči su jednostavno ostale prikovane na njemu.
Ovaj put je znao, kada ju je uzeo u zagrljaj, da uzmaka nema.
Potreba za njom bila je tako snažna da je jednostavno pomela sve što je bio ili htio biti, sve argumente koje je ovih prošlih dana njegov um prizivao ne bi li joj se odupro, ne bi li zanijekao ono što je prema njoj osjećao.
Njegov je zagrljaj, konačno i trenutačno, oslobodi drhtanja.
Tijelom joj prostruji drhtaj koji je ostavi u stanju posvemašnjeg spokoja, kao da je uspijevala ostati nepomičnom u samom središtu nekog vrtloga ili tornada. Bila je to čarolija njegovog zagrljaja koja ju je u isto vrijeme uzdizala, uljuljkivala i od svega odvojila.
Osjećaj je nalikovao boli i ona osjeti da plače, kao da je ranjena.
Najednom, opet je posjedovala svoje tijelo i ona podigne ruku, privukavši ga sebi, kao da ga zauvijek želi zadržati u svom zagrljaju.
Volim te - rekao je. Iako je te riječi već izgovarao drugim ženama u prošlosti, shvatio je da nikada ranije nije zaista osjetio njihovu snagu i vrijednost.
Mislila sam da to nikada neću čuti na hebrejskom - rekla mu je slabim i prestrašenim glasom.
On se nagne bliže i šapne joj iste riječi, sada na arapskom. Ostala je tako neko vrijeme ne bi li njegove riječi, i one hebrejske i one arapske, našle svoje mjesto u njenoj duši. Osjećala je kako se, negdje duboko u njoj, sudaraju prošlost i sadašnjost, bezglavo jureći poput malih planeta u potrazi za svojim putanjama; o budućnosti i njenom smislu uopće se nije usudila razmišljati.
Rukama uhvati njegovo lice, okrećući mu glavu dok im se pogledi ne susretoše. Tada polako ponovi njegove riječi, najprije na arapskom, a onda na hebrejskom. Odmakla se malo da ga bolje vidi, dajući mu priliku da je ponovno privuče k sebi. Usne im se sretnu, ne ostavljajući riječima nikakvu šansu.
Pposlije su ležali na krevetu i razgovarali, a bilo je kao da im je ovo prvi put. Razgovor je bio prekidan dugim šutnjama koje im uopće nisu smetale. Bilo je dovoljno moći okrenuti se i vidjeti da je onaj drugi tamo, dodirnuti ga i shvatiti da je usamljenost nestala. Bila je ponoć kada su ponovno vodili ljubav. Ovaj put sporije, ali s pojačanom strašću koja je bila skoro zastrašujuća. Nakon toga su neko vrijeme spavali.
Nikada prije Yosef nije doživio ovako nepomućenu sreću. Nikada se nije ovako lako predavao. Cijeli je život bio prisiljen mijenjati dobro napravljene maske. Njima je onda prilagođavao kretnje, u njih je uklapao raspoloženja i stavove. U Maroku je bio smjeran, popustljiv Židov. Znao je svoje mjesto. Nikada nije stvarao probleme; u vojsci je, u nastojanju da dokaže da je orijentalni Židov isto tako dobar Izraelac kao i onaj čiji su roditelji stigli iz Europe, poprimio nešto od drskosti i bezobzirnosti svojih drugova; na Zapadnoj je Obali prihvatio ulogu beskompromisnog čovjeka, jer se to od doseljenika i očekivalo.
Nijedna se od tih maski ovdje, s Maryam, nije uklapala. Shvatio je da ih mora skinuti. Osjetio se potpuno ogoljen. Strgnuo je sa sebe sve umjetno, voden samo jednom željom: da ga voli onakvog kakav jest. Ako to bude htjela, vjerovao je da bi mogao naći svoj pravi identitet.
Probudila se i promatrala ga kako spava pored nje, nesvjestan njene blizine. Slabo svjetlo, koje je s noćnog ormarića padalo na krevet, bilo je ipak dovoljno da se u njeno pamćenje ureze svaki djelić njegovog lica i tijela. Svoga muža nije nikada, niti jedan jedini put u svim tim godinama braka, promatrala dok spava. Nikada nije ostala budna gledajući ga kako diše, pitajući se o čemu sanja. A sada je ovdje, spava s čovjekom koji bi joj trebao biti neprijatelj, koji se bori za sve ono što su nju učili mrziti i prezirati. Bdije nad njim kao nad usnulim djetetom.
Ubrzo je opet zaspala obuzeta snovima. Našla se negdje duboko u svijetu snoviđenja. Držali su je tamo protiv njene volje i s one strane vremena. Sanjala je o njemu i sebi, istovremeno. Bili su potpuno nagi, na nekom čudnom mjestu bez zidova, u nekom beskraju. San se zatim premjestio, trepereći oko nje, a njihova je nagost koja joj je dok je bila budna pričinjavala toliko zadovoljstva, sada bila uzrokom nelagode, kao daje san bio zatrovan. U ovom je snu Yosef bio mršav i obrijane glave. Na lijevoj mu je ruci bilo nešto tetovirano. Maryam pogleda svoju ruku. I ona je bila tetovirana. Svojom je desnom rukom opipala glavu - bila je obrijana. Bilo ju je sram i bojala se.
San je zatim prestao i ona zaspe ne sanjajući više ništa.
Neka se svjetlost pomicala naprijed i natrag da bi se konačno umirila na njenim trepavicama. A glas, oštar i neprijateljski, vikao je nešto na stranom jeziku. Odupirala se koliko je mogla a onda, ipak, otvori oči i shvati da ne sanja. Netko joj je svijetlio u lice baterijskom svjetiljkom i naređivao na talijanskom da ustane.
Pored nje i Yosef se budio. Neka druga, nevidljiva figura ga je, skidajući posteljinu, prisiljavala da ustane. Ugledala je ruku u rukavici a u njoj pištolj, uperen ravno u Yosefovu glavu.
33. poglavlje
Yosef je sa sigurnošću mogao zaključiti tri stvari: prvo, sjedio je na nekoj tvrdoj stolici srednje visine, ali s visokim naslonom, drugo, nije bio mrtav, i treće, ništa nije mogao vidjeti.
Pokušavao je, malo-pomalo, osvježiti pamćenje, prizivajući u pomoć neka nova saznanja. Ali, njegova se sigurnost topila sa svakim od tih pokušaja, da bi na kraju ostala samo gola nagađanja. Slutio je da se nalazi usred neke velike prostorije nepoznatih dimenzija. S
vremena na vrijeme začuo bi odjeke koraka i glasove svojih čuvara, šapat ili glasni govor na talijanskom. Na njegovoj lijevoj strani, neka su se vrata povremeno otvarala i zatvarala. Netko je ulazio i izlazio.
Vidjeti nije mogao ništa, jer su mu preko glave navukli crnu debelu kapuljaču. Ruke su mu vezali straga, uz naslon stolice.
Da sada mu još nitko nije rekao ni riječi, osim u hotelu kada su naredili da se obuče i pode s njima. U početku je Maryam prevodila njihove odrješite naredbe, ali kada su ga izveli iz njene sobe, nije joj bilo dopušteno da ga prati. Tako su ga namjeravali smekšati.
Znao je da je nasmrt prestrašena, pokušavao ju je tješiti dok ga nisu odvukli. Tada je pomislio da je možda više neće vidjeti.
Dok su prolazili dugim i visokim hotelskim predvorjem u kojem je bio jedan jedini noćni portir, očito nezainteresiran i pogleda punog dosade, nije ništa učinio da pobjegne ili privuče na sebe pozornost.
Bez ikakvog opiranja ušao je u veliki automobil koji je čekao vani, parkiran uz pločnik. S njim su bila tri čovjeka. Sva trojica u odijelima. Držali su se podalje, iza njega. Očito nisu htjeli da im upamti lica. Čim je ušao u vozilo, neki mu čovjek, koji je sjedio straga, navuče na glavu kapuljaču. Nakon toga i ostali zauzmu svoja mjesta, a auto krene.
Za vrijeme vožnje, koja je trajala oko jedan sat, nitko nije govorio.
Nije točno mogao reći koliko dugo su se vozili. Pošto o Torinu i njegovoj okolici nije ništa znao, bio je potpuno bez osjećaja za pravac kretanja. Posumnjao je, ipak, da se voze u krugu i da su još
uvijek u gradu: naime, ulična se buka nije smanjivala, što bi bilo logično očekivati od izvangradskih prometnica.
Jedna je stvar bila sasvim sigurna. Sada su se nalazili duboko ispod zemlje. Stigli su strmim stepeništem, bilo ih je nekoliko, te dugim zavojitim prolazima, mjestimice vrlo strmim. Zrak je bio ustajao i vlažan.
Ni on nije progovorio ni riječi. Ni u autu, a ni sada, u ovoj prostoriji gdje su ga doveli. Znao je tko su i zašto je ovdje. Bio je iznenađen da ga još nisu ubili. Jer, nije bilo ničeg što bi im mogao reći, a što oni nisu znali bolje od njega. Osim, ako ne misle daje upućen u tajnu koja ih je toliko zaokupljala, tj. gdje se nalazi čovjek nazvan »K«
koji je, prema Marvaminom mišljenju, zapravo bio Nijemac imenom Kramer. Na tu pomisao Yosef stisne zube. Ako stvarno misle da on zna gdje je Kramer, vrlo će dugo umirati.
Često bi čuo korake - netko se približavao njegovoj stolici. Znao je, tu su pored njega, promatraju ga, možda čekaju naredbu. To su bili najteži trenuci. Mislio je kako će ga snažnim udarcem oboriti na pod ili mu metkom prosvirati glavu. Najgora od svega bila je, ipak, spoznaja da najviše strahuje od one prve mogućnosti. Pomisao na sporo batinanje u nekoj mračnoj izbi činila se užasnijom i od same smrti.
Na Maryam je mislio često i s bolom. Sve je sada bilo bol. I sjećanje na nježnosti i na ljubav koju su vodili prije samo nekoliko sati. Svega se sjećao. Trenutka kada se vratio, njenog drhtanja, njihovog zagrljaja. Iznad svega, osjećao se krivim što ju je upleo u cijeli slučaj. Mučilo ga je saznanje da ju je odavno trebao negdje poslati, i da je, na koncu, dopustio da ga njegova sebična želja da je ima uza se od toga odvrati. Sada je bilo prekasno za sve. Bojao se daje već mrtva ili nešto gore od toga.
Nastupila je dosta duga tišina i u trenutku je bio siguran da je soba prazna. Prostorija je bila hladna. Drhtao je, pomalo ošamućen od nesanice i straha. Vrlo je teško bilo disati ispod debele kapuljače.
Na licu je osjetio žarenje i peckanje od dodira grube tkanine.
Pokuša i on malo zaspati, onako na stolici, obješene glave.
I)pravo je počeo osjećati da tone u san kada začuje udaranje vratima. Netko ih je zatvorio i brzim se koracima uputio prema njemu. Podigao je glavu, pripremajući se za udarac. Netko je vukao stolicu po podu. Bio je to zvuk metalne )«lulice koja struže po napuklim pločicama.
Rečeno mi je da ne govorite talijanski, gospodine Elbaz. Ih možda Katzir? Ili nešto treće?
Glas je odavao čovjeka četrdesetih godina, obrazovanog i nepristranog. Govorio je engleski s američkim akcentom. Koliko je to Yosef bio u stanju procijeniti, govorio je tvoj materinji jezik.
Yosef nije ništa odgovorio.
Zvat ćemo vas, dakle, gospodin Elbaz, tj. Yosef Elbaz. Vafir pravo ime možemo vrlo brzo otkriti, ali neka za sada bude. Recite, tko vas je poslao u Italiju?
Yosef nije ništa rekao.
Studen mu je prodirala do kostiju, a neka se čudna tišina uvukla u njegovo srce.
Stvarno, nema mnogo koristi od toga što odbijate odgovoriti. Moji prijatelji tamo vani, nisu ovako nježni kao ja. A (ini, zaista, imaju razloga ljutiti se na vas. Doveli ste u pitanje njihovu sigurnost i ugrozili uspjeh jednog vrlo važnog posla. I U*/, sumnje, imaju pravo znati zašto ste ovdje i tko vas je poslao?
Nosi se!
To je već bolje. Bar znam da niste zanijemili.
Molim vas, skinite mi kapuljaču.
U redu - reče ispitivač nakon kratkog razmišljanja. ()sjetio je dodir nečije ruke na glavi. Oslobodili su ga kapuljače, a svjetlost, nevjerojatno jaka, zapljusne njegove oči. Bio je to strašan trenutak. Naime, upravo se uvjerio da im je bilo Sasvim svejedno hoće li im vidjeti lica ili ne, da su već donijeli odluku da ga nakon ispitivanja smaknu.
()očima je trebalo neko vrijeme da upiju svu tu svjetlost iz koje su, onda, polako izranjali obrisi prostorije. Nalazio se u nekoj sobi koja je četvrtastim stupovima bila podijeljena u više podjednakih cjelina. Goli betonski zidovi. Pod pokriven keramičkim pločicama oker boje, ispucanim i potamnjelim od starosti. Sada, kada se na nju privikao, svjetlost i nije bila toliko zasljepljujući. Prostoriju je, zapravo, osvjetljavalo nekoliko fluorescentnih cijevi postavljenih točno iznad mjesta gdje se on nalazio. Učestale su promjene u naponu govorile da se ne radi o gradskoj mreži, već malom generatoru.
Lijevo od njega, udaljen svega nekoliko koraka, sjedio je čovjek poslan da ga ispita i strpljivo ga promatrao. Bio je obučen u samtene hlače i uski vuneni pulover. Nosio je naočale tankih pozlaćenih okvira s debelim staklima. Rijetka kosa boje pijeska bila je vrlo uredno počešljana prema natrag i otkrivala visoko čelo.
Yosef je očekivao nekog surovog grubijana, a pred sobom je ugledao inteligentnog čovjeka bezopasnog poput novopečenog maturanta.
Možemo li nastaviti? - upitao je. Yosef potvrdi.
Koji je vaš interes u slučaju Pacchia?
Znači, bio sam u pravu, pomisli Yosef: stvarno je postojala veza između ubojstava i skorog suđenja.
-
Za slučaj Pacchia ili suđenje sam prvi put saznao danas popodne. Morate mi vjerovati.
Stranac odmahne glavom. - Ne, ne moram vam ništa vjerovati. O
vama ne znam gotovo ništa. Naprimjer, kažete da ste tek stigli u Italiju, a 6 smrti Alberta Cantonija i Ennia Pontecorva znate sve.
Da i ne spominjemo druga ubojstva, ona na Sardiniji. A, o tome se vani uopće nije pisalo, pa čak ni u Izraelu. Te su se stvari dogodile ovdje, u Italiji. Možda nam možete objasniti kako ste došli do tih podataka?
Yosef shvati da je u stupici. Nije mogao nagađati odakle njima sve te informacije o njemu, kako su došli do informacija o tome što on zna, ali nije smio otkriti da je Mossad znao što se ovdje dogodilo i da je pokušao intervenirati.
U Italiji imam poslovne veze - reče Yosef. - Radim s nekim Židovima. Čitali su o svemu u ovdašnjem tisku i mislili su da me to zanima.
O tim vezama niste ništa govorili jučer, dok ste o svojim poslovima čavrljali kod Mortarinih.
Yosef protrne. Ako već sada znaju što je razgovarao na jednom privatnom domjenku prije nekoliko sati, postoji samo jedno objašnjenje: uspjeli su se ubaciti u Židovsku zajednicu u Torinu. Je li zbog toga morao umrijeti profesor Cantoni? Možda je starac na ručkovima kod Mortare bio nesmotren i rekao nešto što ga je odvelo u smrt. Otkucao ga neki fašistički doušnik? Neki doušnik koji još uvijek radi svoj posao.
Nisam to smatrao potrebnim spomenuti - odvrati Yosef.
Lažete, pitanje je samo zašto. Ako ste uistinu Izraelac, teško da radite za Pacchiu i njegove prijatelje. Osim, naravno, ako niste Arapin, kao vaša prijateljica gospođica Shumayyil. A to nas, opet vraća na glavno pitanje o tome tko vas je poslao.
Yosef je razmišljao o onome što je upravo čuo. Sto li je ovaj čovjek mislio kada je rekao »Pacchiu i njegove prijatelje«? Pa i on je, bez sumnje, tamo pripadao ili je, u najmanju ruku, bio jedan od njegovih pristalica. Zašto bi se sada distancirao od svojih na ovako ružan način? Yosef ga pogleda pitajući se ne pokušava li ga ovaj čovjek zavarati. Međutim, ništa u ponašanju ovog neznanca nije potvrđivalo njegove sumnje.
Nitko me nije poslao - rekao je. Sam sam došao. Imam svoje vlastite razloge.
A oni su?
Yosef je počeo grčevito razmišljati. Znao je da se živ neće izvući, ma što se dogodilo, ali se ponadao da bi ipak mogao spasiti nju, Maryam. Ako ih uspije uvjeriti da Maryam ne zna ništa o motivima tih ubojstava, postoji šansa, premda vrlo mala, da ih nagovori da je puste. Bila je to jedina slamčica za koju se mogao uhvatiti i učinio je to, poput očajnika.
-
Pa dobro - reče Yosef. Reći ću vam sve što mogu. Ako vam se ne bude svidjelo, tim gore. Zovem se Yosef Abuhat-seira. Židov sam iz Izraela. Živim u Qiryat Arbi u Judeji. Imao sam sestru imenom Chaya. Bilo joj je dvadesetosam godina i imala je sina koji se zvao Yoel. Yoela su oteli prije točno mjesec dana. Nakon toga su vaši ljudi ili njihovi pomagači ubili Chayu i njenog supruga. Učinili su to hladnokrvno i bez razloga. To su ta ubojstva na Sardiniji. Zvali su se Levin. Siguran sam da vam to ime nešto znači.
Čovjek pored njega polako zatrese glavom, kao damu ta kretnja stvara bol. Iz lica mu se moglo pročitati da stvarno nije čuo za to ime.
-
Ne - rekao je. - To ime mi ne znači ništa. Recite mi ostalo.
Yosef mu je objasnio, što je sažetije mogao, sve okolnosti svog prvog dolaska na Sardiniju i potrage za Yoelom. Ispričao je sve o smrti Chaye i Aryeha, o tome kako je njihova beživotna tijela našao kada se vratio u Arzachenu. Policija je samo odugovlačila i on im više nije ništa vjerovao. Maryam Shu-mayyil je prevoditeljica koja radi za njega. Zna samo najosnovnije stvari. Minimum, ništa što policiji ne bi bilo poznato.
Yosef je završio. Nastupila je duga šutnja. Ispitivač nije postavljao pitanja niti tražio ikakva objašnjenja. Štoviše, mirno je sjedio, podbočivši bradu rukom, poput nekog u dubokim mislima. Yosef je molio boga da njegova priča o Maryam urodi plodom i odvrati ove ljude od namjere da joj naude.
Čovjek podigne glavu i pogleda Yosefa. U trenutku se činilo da se nečega boji.
-
Yosefe - rekao je. Nije to više bio isti glas. Zvučao je sasvim drugačije, pun povjerenja. - Maloprije ste rekli da su moji ljudi ili moji suradnici ubili vašu sestru i njenog muža. Nisam vas dobro shvatio. Što ste zapravo mislili reći?
-
To je bar jasno.
Ne, nije. Što ste mislili kada ste rekli »vaši ljudi«. Na koga ste mislili?
Ne znam točno. Nisam baš upoznat s vašim organizacijama i frakcijama. Alleanza Nazionale, Avanguardia Nazionale, Ordine Nuovo - možete pripadati bilo kojoj od njih ili svima zajedno, kako ja to mogu znati. Ali, sve se to na kraju svodi na isto. Moju sestru i njenog muža ubili su fašisti iz jednog jedinog razloga: bili su Zidovi.
Ispitivač je zurio u Yosefa u potpunoj nevjerici. Nije samo strah prekinuo šutnju koja je vladala medu njima. Radilo se o velikom nesporazumu.
-
Yosefe - upita ga čovjek - je li istina to što ste mi rekli?
Yosef umorno kimne. Ni u izrazu njegovog lica, ni u njegovim pokretima nije bilo ni traga prijetvornosti. Bio je poput divljeg i ogoljelog krajolika s kojeg je vjetar odnio sve, osim golih stijena, pijeska i šljunka. U njegovim očima nije bilo prijevare.
-
Sanjate li? - upita ga čovjek. I on je izgledao umorno, razgolićeno do krajnosti.
Svi mi sanjamo - odgovori Yosef.
Ali, o čemu sanjate kad sanjate?
Na neki način Yosef shvati. Iako nije imalo smisla, iako se sve opiralo njegovom rezoniranju o tome što se ovdje događa, ipak je razumio pitanje.
-
Sanjam vagone - odgovori - duge, drvene vagone, pune uspavanih ljudi i ljudi lišenih svih snova. Sanjam ljude u crnim odorama i njihove krvoločne pse. Sanjam žičane ograde na kraju svijeta. Iza ograde obično vidim lica i gole ruke kako se tresu od hladnoće. Ponekad vidim i sebe. Tada sam potpuno gol, obrijane glave. Ljudi u crnim odorama guraju me u neku malu prostoriju koja miriše na karbol. To je sve. Tu moji snovi završavaju i nakon toga više ničeg nema. Možda vi znate više. Vi biste trebali znati što će se dogoditi u toj maloj sobi.
Prestao je govoriti. Uska je prostorija bila još neko vrijeme ispunjena odjekom njegovog glasa, a zatim nastupi duga i teška tišina, najdublja od svih, skoro nepremostiva.
Stranac ne reče ništa. Yosef ga je promatrao. Sjedio je nepomično kao da ga je ono što mu je upravo ispričao teško pogodilo ili porazilo.
-
Pričekajte - reče mu konačno, kao da se izruguje konopcima kojima je Yosef bio vezan za stolicu.
Izašao je iz prostorije. Dugo je bio odsutan. Yosef je sjedio nepomično.
Čemu ona pitanja o snovima? Zar i fašisti sanjanju iste snove? Da li se on i njegovi tamničari, ipak, nalaze zaključani u istoj, besmislenoj i zajednički iskonstruiranoj noćnoj mori, baš kao što u žilama svih ljudi teče ista krv. Vrijeme je sporo prolazilo u nekoj studenoj tišini. Yosefu se činilo da neki ledenjak bešumno klizi prostorijom, noseći ga sa sobom u potpuni zaborav.
Vrata se konačno otvore. Pojavi se čovjek koji ga je ispitivao. S
njim je bio još jedan muškarac. Yosefov pogled se zaustavi na licu onog drugog. Lice mu je bilo poznato, ali se imena i identiteta sjetio tek onda kad mu se čovjek približio. Tada je to poznato, duguljasto i blijedo lice s nemirnim očima dobilo ime i vratilo Yosefa u ono popodne i onaj razgovor kojim su okončali ručak za sabat u kući Leona Mortare. Sada je znao tko je bio prokazivač koji ga je predao u ruke ovih ljudi. Bio je to Bruno Frezza.
34. poglavlje
Pogledao je sat na noćnom ormariću i glasno opsovao. Njegova se žena stade meškoljiti u snu pa on opet opsova, ovaj put ispod glasa, misleći da ju je probudio. Nešto je progunđala i okrenula se.
Osjetio je lagani dodir njene desne ruke na svojim prsima.
-
Antonio - promrmljala je - che hai? Non puoi dormire? (Što ti je? Ne možeš spavati?)
On joj nakratko stisne ruku.
-
Non ho niente. Dormi pure, dormi. (Nije mi ništa. Samo spavaj.)
Promrmljala je nešto nerazumljivo i opet se otkotrljala na lijevu stranu kreveta. Uzdahnuo je i pogledao na sat. Bilo je nešto više od dva sata, a u osam počinje raditi.
Cijelog je dana osjećao nemir. Mučila su ga svakim danom sve veća proturječja i nedosljednosti u istrazi koju je sada vodio. Radilo se o ubojstvu u hotelu President. Previše se stvari prebrzo događalo, a njega je već počeo obuzimati osjećaj nemoći.
Crtež mrtve žene objavljen u tisku odmah je dao rezultate.
Nekoliko je osoba zvalo questuru tvrdeći da su žrtvu identificirali kao Tinu Mannuzzu, suprugu nekog odvjetnika iz Arza-chene.
Nijedan Niedduov izvor nije zaboravo istaknuti da je Tinin suprug, Michele, nedavno pronađen ubijen, nedaleko Oliene.
Inspektor se sjetio tog slučaja, ali je morao razmisliti je li istragu vodila njegova questura, u čiju je nadležnost spadalo područje gdje je žrtva živjela - ili je to bila questura provincije Nuoro, gdje je leš
pronađen. Provjerio je i odmah saznao da je Nuoro proslijedio predmet u Sassari, tj. inspektoru De Feliceu.
I on je, dakle, trebao dobiti kopiju dosjea. Sve je pretražio, ali našao nije ništa. Diskretnim je ispitivanjem došao do saznanja da nitko u questuri Sassari ne posjeduje niti jedan dokument u vezi sa smću Michelea Mannuzzua.
Tinina sestra Silvana, njegov glavni izvor informacija, ispričala mu je sve što je znala o okolnostima u kojima je Mannuzzu nastradao.
Njega su, objasnila je, angažirali neki ljudi da im bude intermediario (posrednik) u pregovorima s otmičarima njihovog sina. Nije znala imena, ali se sjetila da su bili Židovi. Također se dobro sjeća da su roditelji otetog dječaka ubijeni u Arzacheni, kratko vrijeme nakon nestanka Michelea Mannuzzua.
Jedan drugi izvor, članica bridž kluba kojemu je pripadala i Tina Mannuzzu, potvrdila je priču o kidnapiranju, iako je tvrdila da ništa ne zna o posredništvu Michelea Mannuzzua. Ona je poznavala ubijene roditelje. Bili su to Chaya i Aryeh Levin, sin se zvao Yoel.
Također se sjetila da je Levinovima došao u posjet neki rođak iz Izraela - zvao se Abu ili tako nekako. Odveo je dječaka u Izrael zajedno s mrtvim tijelima njegovih roditelja, koje su željeli sahraniti u Jeruzalemu.
Nieddu je bio zbunjen. Ovakva bi otmica, te ubojstva koja su je pratila, bila događaj koji bi svugdje uzvitlao veliku prašinu, a kamoli ne u mjestu poput Arzachene gdje je sigurnost bila pitanje ponosa.
S druge je strane upravo to moglo biti razlogom da se sve zataška, pošto takvi slučajevi vrlo negativno utječu na turizam i dugoročne poslove iznajmljivanja. Pa ipak, unatoč svemu, bilo je vrlo čudno da osoba poput njega, inspektor u odjelu za umorstva u policijskoj upravi Sassari, ne zna baš ništa o tome.
Još je jedanput pregledao glavnu arhivu, ponovno bez rezultata.
Ubojstvo ljudi imenom Levin nigdje nije bilo registrirano.
O slučaju je nešto malo saznao u gradskoj biblioteci, gdje je proveo oko pola sata listajući lokalne novine. U njima se vrlo kratko spominjala smrt Aryeha i Chaye Levin. Članak je također zabilježio da je rodbina odvela njihovog sina Yoela natrag u Izrael. Pala mu je u oči činjenica da su Levinovi zapravo
Izraelci. Naime, u provinciji kakva je Sassari ubojstva Izraelaca se ne događaju često. A dva takva slučaja u nešto više od mjesec dana nisu mogla biti puka slučajnost.
U članku nije bilo ni riječi o otmici ili traženju otkupnine. Vrativši se u questuru, još je jednom pogledao glavni registar. U njemu nije bilo nikakvog zapisa o otmici Yoela Levina ili smrti njegovih roditelja.
Moglo se, naravno, pretpostaviti da je dječak, ako je zaista bio otet, odveden južnije, u Nuoro. To bi mogao također biti i odgovor na pitanje zašto se, nakon toga, tijelo intermediarija našlo u Olieni i zašto o tome nema nikakvog traga u policijskoj kartoteci u Sassariju.
Nieddu je telefonirao službi arhiva u questuri Nuoro. Još se i sada vrlo živo sjeća svakog detalja tog razgovora koji mu se usjekao u pamćenje i koji mu sada, u mraku spavaće sobe, nije dao zaspati.
- U našoj kartoteci nemamo ništa o otmici pod tim imenom - rekao mu je dežurni službenik. - Samo malo, nešto se ipak pojavilo.
Pričekajte trenutak. Imam jedan izvještaj napravljen prije nekoliko dana. Radi se o nekim tijelima pronađenim i iskopanim gore u brdima Gennargentua. A u jednoj od tamošnjih špilja pronašli su dječji kaputić s imenom Yoela Levina. Iskopana tijela odnesena su u mrtvačnicu na ispitivanje. Još nemamo rezultate.
Spustio je slušalicu. Dugo je razmišljao o tome što se događa. Više nije bilo nikakve sumnje da postoji veza između otmice i ubojstava.
Mučilo ga je nešto drugo. Misli su mu se stalno vraćale na Izraelca nepoznatog identiteta koji je posjetio Levinove prije njihove tragične smrti. Odjel za putovnice u rimskoj zračnoj luci Fiumicino potvrdio je da je neki Izraelac, imenom Abuhatseira, prošao njihovu kontrolu nekoliko dana nakon nestanka Michelea Mannuzzua. Faksom je dobio fotografiju na osnovi koje su u hotelu President odmah potvrdili da su Yosef Abuhatseira i Yosef Katzir iste osobe.
Pravo ga je iznenađenje, međutim, čekalo tog istog popodneva. Dok je napuštao Olbiju, u automobilu je čuo preko lokalne policijske stanice da su u provaliji na sjeveru otoka, pronađena dva automobila. Pronađena su i tijela četvorice muškaraca. Trojica su imala prostrijelne rane. Bila bi to vijest poput svake druge da u njoj nije bilo nečega što ga je kopkalo cijelim putem do Sassarija.
Sinulo mu je tek dok se penjao stubištem do svog ureda (tog je vikenda on bio dežuran). Jedno od tih vozila bio je crveni volkswagen proizveden 1993. Samo pet minuta nakon toga sve se besprijekorno poklopilo: volkswagen iz iste godine i iste boje pripadao je suradnici Yosefa Abuhatseire, Maryam Shumayyil.
Provjerio je telefonom u policijskoj postaji Olbia, u čijoj je nadležnosti bila istraga u vezi s tom nesrećom. Registarske tablice havariranog vozila potvrdile su da se radi o automobilu Maryam Shumayyil.
Nieddu je tako otkrio čitav niz događaja koji su, iako na prvi pogled nisu imali ništa zajedničkog, bili povezani istom osobom, Izraelcem Abuhatseirom. Pomislio je kako ova ubojstva, ako je Abuhatseira stvarno došao na Sardiniju pomoći sestri i šurjaku, mogu lako biti njegova djela iz osvete. Mora biti da je Mannuzzu na neki način izdao svoga klijenta, a postojala je i mogućnost da je bila umiješana i njegova supruga. Tijela pronađena u Gennargentuu bi dakle* mogla biti, nagađao je, tijela Yoelovih otmičara. Nema sumnje, potvrdit će to njihova identifikacija, da su i ljudi čija su tijela pronađena u provaliji pokraj automobila Maryam Shumayyil bili umiješani u ubojstvo Levinovih.
Pravo je pitanje međutim bilo: zašto nedostaje toliki broj dosjea?
Sto se same otmice tiče, odgovor bi mogao biti sljedeći: ako su Levinovi bili imalo razumni, zadržali su čitavu stvar za sebe i angažirali neku treću osobu, što su, po svemu sudeći, i učinili. Ali, njihova ubojstva nisu riješena, a to znači daje netko u ovoj questuri za to odgovoran. Mogao je, dakako, popričati o tome sa svojim kolegama pitajući svakog pojedinačno zna li nešto o tome, ali bilo je nešto radi čega je oklijevao to učiniti. Policijski dosjei nisu slučajno nestali; drugim riječima, netko je htio da nestanu.
Telefonirao je u Izraelsko veleposlanstvo u Rimu i dobio nimalo neočekivan odgovor da je njihov ured zatvoren do ponedjeljka ujutro. Ni njegova veza u bridž klubu nije bila od neke veće koristi.
Rekla mu je da se Aryeh Levin bavio hotelijerstvom. Smatrajući da su Levinovi, ako su baš njih odabrali radi otkupnine, morali imati nešto novaca, Nieddu se na prvom mjestu pozabavio velikim tvrtkama, pa je ubrzo stupio u telefonski kontakt s Arvehovim bivšim poslovnim partnerom, Fabiom Quintavalleom.
Međutim, razgovor s njim je, osim potvrde da su Levinovi bili zaista ubijeni, otkrio vrlo malo novih podataka. Cjuinta-valleu nije nitko rekao ništa o otmici, niti je on išta znao o Mannuzzuovoj ulozi u čitavom slučaju, iako je znao da je ranije zastupao Aryeha Levina.
-
Mogli biste pokušati kod žene koja je radila za Levinove, njihove kućne pomoćnice - rekao je na kraju, upravo kada se spremao spustiti slušalicu. - Zove se Maria Deiana. Mislim da je porijeklom iz Oliene, ili iz okolice Oliene.
Nazvao je najbližu trgovinu u Levinovom susjedstvu i saznao da se Maria nakon tragedije vratila kući i da sada živi kod brata. Ne, nemaju telefon, ali ostavila je broj telefona nekog susjeda, za svaki slučaj. Vlasnik trgovine našao je broj telefona pa je Nieddu, već nakon dvadesetak minuta, razgovarao s bivšom kućnom pomoćnicom.
Rekla mu je sve o otmici i o događajima koji su uslijedili. Naravno da je prešutjela sve u vezi s ekspedicijom u Gennar-gentu i Yoelovim spašavanjem. Držala se službene verzije u kojoj je Yosef, nastupivši kao posrednik, uz pomoć prevoditeljice Maryam uspio osloboditi Yoela. Nakon toga su se vratili u Arzachenu i pronašli mrtva tijela Aryeha i Chaye.
Dugo su razgovarali. Iako je inspektor sve pokušao, nije uspio saznati ništa više od onoga što mu je već rekla. Ipak, na samom mu je kraju, sasvim nehotice, otkrila ono što je želio saznati.
-
Ne znam zašto me sve ovo pitate - rekla mu je. - Sve već imate zapisano.
Oprostite, ne razumijem. Ja s vama nikada prije nisam razgovarao.
Vi niste, ali sve je zapisao onaj drugi policajac. Sve on to ima u svom notesu.
-
O kojem se policajcu radi?
-
Pa, o onom koji me je posjetio nakon ubojstva. I on je, baš kao i vi, bio inspektor.
-
Možete li se sjetiti njegovog imena?
Nastala je tišina. A zatim njen glas, oslabljen daljinom, reče: - De Felice. To je bio inspektor De Felice.
Ležao je u tišini. Pored njega je tiho i ravnomjerno disanje njegove žene zvučalo kao da dolazi s drugog svijeta. Kroz glavu su mu prolazili događaji proteklog dana, neuhvatljivi poput sjajnog komadića žive u nekom sasvim uskom prostoru. Pitao se je li se De Felice dugo opirao i koliko će im trebati da dođu po njega.
35. poglavlje
Palazzo di Giustizia Milano
Ponedjeljak ujutro
Palača pravde ležala je ispod mramornosivog neba, jedan od mnogih beskorisnih uresa ovoga grada. Riječi i amblemi uklesani na njenom visokom i izbrazdanom pročelju, što su proklamirali velike vrijednosti poput pravde, nisu imali ništa zajedničkog sa žalosnim scenama koje su se odvijale na njenom pragu, bezočno joj se rugajući kao što nezahvalna rulja pljuje u lice svom dobročinitelju.
Dugi kordon policije je poput živog, treperavog zida, razdvajao dvije suprotstavljene gomile prosvjednika. Desničari na jednoj strani, a svi ostali na drugoj, odvojeni poput bučnih navijača na nogometnoj utakmici, ali utakmici koja je svuda oko sebe širila miris neminovne tragedije. Bio je to simbol čitavog društva, na lokalnoj ili nacionalnoj razini, svejedno. Jer, ovdje je bila zastupljena svaka, iole značajnija grupacija talijanskog društva; skoro sve emocije koje su to društvo pokretale našle su svoj izraz i svoj fokus i ovdje, u ovoj lelujavoj gomili.
Pristalice Pacchie i njegovih suoptuženika stigli su u impresivnom broju. Ne samo predstavnici ekstremne desnice, lako uočljivi po obrijanim glavama, crnim jaknama ili sramotno istaknutim fašističkim simbolima, već i veliki broj ljudi koji su sebe nazivali
»običnim građanima«. Demokršćani su također došli u znatnom broju. Oni su nekada bili stranka na vlasti i još nisu odlučili hoće li glasati za Alleanza Nazionale. Međutim, smatrali su se opasno ugroženima, i financijski i moralno, sve većim valom ilegalnih imigranata. Njih su u Italiju dovodila tajna udruženja Židova i komunista. Pridružili su se, stoga, prosvjedima u obrani Pier Maria Pacchie, iako je to značilo stajati rame uz rame sa Skinheadsima.
Oni su bar poštivali neke svetinje i bili spremni braniti svoja uvjerenja.
Nasuprot njima nalazila se nehomogena grupa navodnih progonitelja, sastavljena od ljudi različitih uvjerenja. Od katolika, liberala i prestrašenih Židova, do anarhista i lijevih ekstremista.
Svi su oni imali svoje vlastite razloge. Za razliku od anarhista, trenutačno zaokupljenih ušutkivanjem jedne skupine mladih crnokošuljaša koji su pjevali stare fašističke pjesme i dizanjem ruku imitirali svoje djedove, većina je onih koji su se nalazili među liberalima jednostavno stajala i bespomoćno promatrala razvoj događaja, zabrinutih i prestrašenih lica.
Neki su, blijedi od jutarnje svjetlosti, držali transparente, drugi svijeće, mnogi sa žutom Davidovom zvijezdom prišivenom na rukavu.
Među takvima bio je veliki broj ne-Židova. Oni su dobro znali da će policija, koja je sada branila njihovo pravo da budu ovdje, vrlo brzo odstupiti ako Pacchia dobije parnicu, i propustiti ove u crnim košuljama da iskale svoj bijes i mržnju na njima i njihovim istomišljenicima. Taj bi se bijes s vremenom pretvorio u hladnokrvnu mržnju koja bi ugasila plamen njihovih svijeća, a zvijezdu ponovno pretvorila u znak patnje.
Karabirijerski kapetan Bernardino Mei je iz helikoptera, koji je kružio iznad Palače, imao povoljan i cjelovit pregled nad cijelom situacijom koja je iz njegove perspektive sličila kićastoj povijesnoj drami u nekom talijanskom kazalištu: policija, poput uskog potoka čije se vode nalaze u stalnom kretanju, gomile ljudi na njegovim obalama nalik zemljanim nasipima koji samo što se nisu prevalili i srušili jedan na drugoga, kao da se nalaze u samom epicentru nekog snažnog potresa. Sredinom se protezao uski prolaz čije je bokove štitila policija. Njime je neprekinuta povorka odvjetnika, izvjestitelja, svjedoka i ostalih koji su poslom hitali u Palaču, probijala sebi put do zgrade.
Ugledao je još jedan TV kombi kako se približava iz južnog sektora ove kružne ulice, pa je preko radija izvijestio terensku kontrolu da se pripremi za njegov dolazak. Kako se kombi nije mogao približiti donjom stranom Via Guastalle, blokiranom radi zaštite Židovskog hrama koji se nalazio na samom njenom dnu, trebalo je kombi što hitnije preusmjeriti na neki drugi pravac, prije nego stigne do Via San Barnaba.
Raiuno, Raidue i Raitre već su se nalazili u Palači. Svaka će od njih suđenje prenositi iz svog vlastitog političkog kuta. Kombi, koji se upravo približavao, pripadao je njihovom glavnom rivalu, TV stanici Canale 5. Bilo je tu i nekoliko stranih TV mreža. Za nekoliko će sati scene iz sudnice biti na ekranima milijunskog TV auditorija.
Dva bloka dalje, ispred sveučilišta, nalazio se cijeli niz blindiranih vozila, autobusa i osobnih automobila, njih trinaest, spremnih na pokret ako demonstracije izmaknu kontroli. Bilo je i vodenih topova i bacača dimnih granata. Snage reda nisu bile opskrbljene samo štitovima i tjelesnim oklopima, već i granatama suzavca, pendrecima te kratkim puškama schermuly za ispaljivanje gumenih metaka.
Iz helikopterske perspektive sve se odvijalo u pomalo čudnoj prisilnoj tišini, kao da se radi o nečijem snu. Pomicanje svjetine je ponekad dobivalo privid baleta, dok su se povici i psovke gubili u grmljavini helikoptera.
Dolje na zemlji sve je, naravno, bilo drugačije. Kao da je pravo ludilo zavladalo ulicama grada. Galama svjetine miješala se s kakofonijim zvukova koje su stvarali policija i karabinjeri. Njima su se pridruživale sirene patrolnih kola, promukli glasovi koji su putem razglasa dovikivali većinom nerazumljive upute, razmetljivo udaranje helikopterske elise.
Odjednom, kao daje došla niotkuda, crna se dugačka limuzina, praćena motoriziranom policijom, pojavila ispred ulaza u Palaču.
Stigao je Pier Maria Pacchia. Prisutne su policijske snage začudnom brzinom zgusnule svoje redove uz rubove pločnika. Stražnja su se vrata automobila širom otvorila, a Pacchia samouvjereno istupi van, lica ovjenčanog smiješkom.
Stajao je neko vrijeme tako, suočen s gomilom. Visoka, ugodna figura u dugom crnom ogrtaču, nemarno prebačenom preko koščatih četvrtastih ramena. Njegovo je svježe izglačano odijelo bilo upotpunjeno neupadljivo ispruganom kravatom. Kravata je bila učvršćena dijamantnom iglom. Nekoliko je minuta ostao pored automobila, smješeći se novinarima i TV kamerama, šaljući svijetu poruku punu spokojstva i samouvjerenosti, neke vrste nonšalantnosti usprkos tolikoj mržnji.
Jedan se izvještač konzervativnog programa RAI 1, uspio probiti kroz svjetinu, gurajući prema njemu svoj mikrofon.
-
Signor Pacchia, kako se osjećate u ovom trenu?
-
Jako dobro, Roberta. Stvarno se dobro osjećam. Zašto i ne bih? Radi se o osnovnim pravima svakog čovjeka. U ovoj zemlji postoje ekstremisti koji bi željeli ukinuti moje pravo da slobodno govorim o problemu koji je za našu javnost, ovdje u Italiji, od vitalnog značaja. Ja u potpunosti vjerujem u pravni sustav i znam da će pravda biti izvršena. Ako do toga ne dođe, obratit ćemo se Europskom sudu za ljudska prava. Ja danas nisam došao braniti sam sebe, već boriti se za prava obespravljenih. A sada, ako dopustite, moram ići. Čekaju me u sudu.
Praćen naoružanom policijskom pratnjom, polako se kretao nesigurnim ljudskim tunelom, slušajući bučno odobravanje s jedne i povike neodobravanja s druge strane. Na stepenicama se još
jednom okrene prema svjetini i uputi posljednji osmijeh kamerama.
Njegova je podignuta ruka mogla biti tek uljudno mahanje nekog parlamentarca, ali isto tako i jedan dugo zabranjivan pozdrav poraženog tiranina.
Uto se na ulici pojavi i drugi automobil. Dovezao je izdavača Enrica Buttija i vlasnika knjižare Guida Gentiles-chija. Bili su optuženi zajedno s Pacchiom. Pošto su bili poznati samo rijetkima medu prisutnom svjetinom, pratila ih je manje glamurozna atmosfera. Za razliku od Pacchie, nisu uspijevali sakriti nervozu. Odavalo ih je njihovo držanje - malo pogrbljeno, i nadasve, zabrinuti pogledi. Na mikrofone se nisu osvrtali, a od kamera su se branili kako su najbolje znali i umjeli. Za razliku od Pacchie, nisu imali svoje čuvare, osim što je nekoliko policajaca dobilo zadatak da ih sprovede do sudnice.
Butti je, došavši na stepenice, zastao čekajući Gentileschija. U taj tren u gomili nastade komešanje. Neki je starac duge bijele kose istupio iz grupe demonstranata prizivajući kraj fašizma i, kao nekim čudom, uspio nanišaniti pljuvačku ravno na Buttija. Pogodio je izdavača u lice, točno ispod oka. Ovaj ustukne i podigne ruku da se zaštiti, ali prekasno. U taj mu se trenutak na stepenicama pridruži Gentileschi. Okrenuli su se i uputili prema palači. Pred njima je bilo posljednjih nekoliko metara.
Nešto je prasnulo. Zvuk se jasno čuo, iako je bio prigušen dernjavom gomile. Zatim još jedan, pa još jedan. Butti posrne, podigne ruku i padne licem na stubište. Na leđima mu se u tili čas stvorila velika grimizna mrlja. Iako je bio dvaput pogođen, Gentileschi se uspio okrenuti prema svjetini, kao da želi naći zaklon i sigurnost u toj vrevi koja se tiskala ispod njega. Četvrti ga hitac, ovaj put ispaljen iz veće daljine, pogodi ravno u grudi. Nije se čuo nikakav krik, nije ni posrnuo niti se uhvatio za ranu, samo se skljokao tamo gdje je stajao, a glava mu snažno i zvučno udari o tlo.
Krv je brzo potekla miješajući se s onom njegovog sudruga.
Tek je mnogo kasnije, prema iskazima svjedoka, ustanovljeno da pucnji nisu bili ispaljeni iz one gomile u kojoj su se nalazili protivnici ubijenih. Ubojica se nalazio u jednoj skupini desničara koja je bila povezana s Ludwigovom grupom. Na tajanstveni se način uspio riješiti oružja, pištolja uzi, i pobjeći. Međutim, više i nije bilo važno odakle je ubojica došao ili kuda je krenuo. Širio se glas, naime, da su Butti i Gentileschi pali kao žrtve nekog židovskog ubojice, revolveraša kojeg je poslao Mossad da ušutka i njih i Pacchiu.
36. poglavlje
Yosef je preko televizijskog ekrana pratio kako Butti tetura i pada, kako se Gentileschi poskliznuo na svojoj vlastitoj krvi. Čuo je hropac, vidio ga je kako umire. Zvuk četvrtog pucnja još je uvijek visio u zraku, neizbrisivo, poput krvi na platnu. Gomila je zanijemjela. Tišinu su tu i tamo prekidali krici šokiranih ljudi koji su se zatim pretvorili u mješavinu užasa i bijesa. Ponovno pogleda.
Grimizne mrlje na odjeći ubijenih širile su se poput crvene tinte na upijajućem papiru. Negdje je treštao zvučnik razglasa, ali su riječi bile isprekidane i nejasne. Po stepenicama palače tekao je pravi mali potočić krvi. Ta je scena u sebi imala neki privid promišljene ozbiljnosti koja se rugala samoj namjeni ovoga mjesta.
Kamera se pomaknula i nekoliko je trenutaka visjela točno iznad krvavog prizora, kao da ga želi zauvijek uliti u gledateljevu dušu.
Kasnije će neke pobožne ruke odnositi dijelove odjeće namočene krvlju kao relikvije. Slika zatim nestane, a na ekranu se ponovno pojavi lice komentatora. Yosef podigne daljinski upravljač da bi stišao zvuk televizora.
Ovu je snimku gledao već pet ili šest puta. Scene su prikazivane i ponavljane svakom mogućom zgodom, tijekom cijelog dana.
Gledateljstvo se nekim morbidnim intenzitetom našlo prikovano za reportaže kanala Raiuno, koje su se ponavljale svakoga sata.
Yosef spusti upravljač i okrene se čovjeku pored sebe. Bio je to Bruno Frezza.
- Pucnji su došli s desne strane, u to sam siguran - reče Yosef. -
Ali, to bismo mogli dokazati da je snimano iz drugih kutova.
- Moji ljudi rade na tome. Uskoro će nam donijeti video-rekorder.
Tražio sam takav videorekorder koji će imati mogućnost usporenog prikazivanja, pomicanja i zaleđivanja slike. A možda nam sve to i neće trebati. Dobit ćemo i izvještaje očevidaca koji će potvrditi daje ubojica bio na drugoj strani, među fašistima.
Trebalo je dosta vremena i nemalo napora da se dokaže istinitost Yosefove priče. Poruke i fotografije su poslane na Sardiniju i u Izrael. Kontaktirali su i s Ambasadom Izraela u Rimu, diskretnim i poslovnim upitima, pa je, konačno, do nedjelje navečer Yosef dobio potvrdu da je čist. Potvrdili su njegovu izjavu o dolasku u Italiju po nalogu Mossada, makar neslužbeno. Identičan je postupak pokrenut i za Maryam, sa sličnim ishodom.
Bruno Frezza i njegovi suradnici bili su osnivači i članovi židovske organizacije Azione Ebrea. Osnovali su je 1992. godine potaknuti ponovnim uskrsnućem antisemitizma u Italiji. Organizacija je nastupala otvoreno. Održavali su javne mitinge, izdavali mjesečnik s vijestima i raznim zanimljivostima, i općenito nastojali skrenuti pažnju javnosti na probleme verbalnog i fizičkog napada na Židove ili njihovu imovinu. Nakon odluke da se Pier Maria Pacchia pozove pred sud, Bruno je, s još dvojicom prijatelja, odlučio osnovati tajni odbor, najprije radi praćenja samog suđenja, a zatim i radi provedbe presude. Pošto je većina vodećih članova prvobitne akcijske grupe bila dobro poznata javnosti, pozvali su nekoliko manje poznatih pojedinaca kao ispomoć. Članovi odbora bili su i Ennio Pontecorvo, Alberto Cantoni i Umberto Levi. Yosefu su rekli o postojanju organizacije Azione Ebrea, ali o ovom odboru nije ništa znao.
Ubzo je, međutim, postalo jasno da Yosef posjeduje iskustvo, uvježbanost i sposobnosti, sve ono što je drugim članovima nedostajalo. Intelektualno su svi bili jaki ali, iako su posjedovali oružje i volju da ga upotrijebe, nijedan od njih nije imao ni vojnog ni policijskog iskustva, a niti potrebnog znanja. Frezza je shvatio da bi u sadašnjim prilikama Yosefov dolazak mogao biti više nego koristan.
Maryam ude u sobu. Protekli je nedjeljni dan za nju i Yosefa bio težak. Iako su se uvjerili da njihovi otmičari nisu fašisti, kako su pretpostavljali, još uvijek nisu znali hoće li se njihovim pričama vjerovati ili ne. Međutim, čim je njihov pravi identiet potvrđen, odmah im je sve rečeno o tome tko su njihovi otmičari i na kakvo su ih mjesto doveli.
Radilo se o kompleksu prostorija duboko ispod površine grada Torina. Bile su dio velike mreže tunela i komora starih preko 300
godina. Prvi su tuneli prokopani još 1706., za vrijeme velike opsade.
Iskopavanja su se tijekom godina nastavljala. Povodi su bili razni, ne uvijek i legalne naravi. Vjerovalo se da su se ovdje sastajale razne sekte Satanista na svojim ponoćnim misama, ali služili su i za mnogo svjetovnije svrhe.
Tijekom II. Svjetskog rata, za vrijeme najvećih savezničkih bombardiranja grada, jedan je dio ovih tunela bio pretvoren u protuavionsko sklonište. Uvedena je voda i električna struja.
Mjesto je nakon rata i pada Mussolinijevog režima palo u zaborav.
Međutim, otkrio gaje Alberto Cantoni. On se sam tamo skrivao za vrijeme rata, prije nego je izdan i poslan u logor Fossoli, a zatim u Auschwitz, konvojem 22. veljače 1944.
Sada su sklonište koristili Frezza i njegovi već nekoliko mjeseci.
Pronašli su način kako doći do električne struje putem starog generatora na naftu koji je jedan od njihovih ljudi popravio. U
nekom je skrovitom kutku Brunove podsvijesti bilo zapisano da bi on i ostali članovi Židovske zajednice mogli uskoro opet doći u priliku da koriste ove podzemne prostorije.
Maryam pristupi Yosefu i poljubi ga u obraz, nježno ali strastveno.
Pocrvenio je i nasmijao se. Još uvijek se nije naviknuo na situaciju da se oko njega vrti njegova ljubavnica, a kamoli da to pokazuje drugima. Ali, budući da nitko na njih nije obraćao pažnju, on se malo opusti prateći je očima dok je zauzimala mjesto pored njega. Teško mu je bilo povjerovati da još uvijek želi biti s njim, a kamoli da mu kaže da ga voli.
-
Ne gasi televizor - reče mu Maryam. - Lazzarini bi za koji trenutak morao izaći u javnost s izvještajem. - Nalazila se u drugoj sobi i slušala radioizvještaje o ubojstvima.
-
Izvini - reče Yosef - ali tko je Lazzarini?
Premijer, ludo jedna. Zar ništa ne znaš o Italiji? Znam ja dosta o Italiji, ali ovdje imate novog premijera svaki tjedan.
Hajde, malo si pretjerao - doda Frezza. - Većina izdrži nekoliko mjesec dana.
Zar se film o ubojstvima opet prikazuje? - upita Maryam. Bila je zgranuta i pomalo deprimirana morbidnim interesom za zbivanja.
Yosef potvrdi. - Bojim se da je tako.
Neki novi film?
Ne još. Počinjem vjerovati da je policija možda zaplijenili filmove ostalih snimatelja, jer prikazuju samo snimljenu lipnilažu kanala Raiuno.
Jesi li pokušavao na drugim stanicama?
Jesam - odgovori Frezza. - Svi prenose snimke Raiuna.
Da, vjerojatno je to najbolje što se može dobiti. Bili su na Idealnoj poziciji i sve su snimali izbliza. Pa ipak, neki bi drugačiji pogled na te događaje bio pravo osvježenje. Više ne bih mogla a podnijeti još
jednu reprizu Raiunove reportaže.
Ikuno kaže da postoje reportaže koje potvrđuju da je inelak ispaljen iz samog središta fašističke grupe. Maryam se okrene Frezzi: - Je li to točno? ()n potvrdno kimne.
Valjda su uhvatili ubojicu? Ne bi ga valjda pustili da se l/vuče živ.
U posljednjim vijestima na radiju govore da su pucnji došli iz grupe židovskih protestanata. Sire se neke glasine da je ubojica Židov.
-
To mi ne zvuči dobro - reče Bruno. Sve mi više sliči na namještaljku. Butti i Gentileschi bili su najslabije točke u obrani Pacchie. Prijetili su da će ga povući sa sobom ako oni padnu. A za to je bilo dobrih izgleda. To nam u najmanju ruku jako otežava posao.
Mislim da su ih fašisti dali ubiti a sada pokušavaju jednim udarcem ubiti dvije muhe, svaljujući krivnju na zidove. To ne bi bilo prvi put.
-
Mogu li oni to izvesti? - upita Yosef. - Mislim na tu podvalu?
-
Šališ se - odgovori Bruno. - Pa ovo je zemlja namještaljki.
Desničari su ovo isto izveli sedamdesetih godina. Tada su izvršili seriju bombaških napada, ali tako da izgledaju kao pothvati lijevih ekstremista. Oni su, dakle, to i prije radili i nisu bili otkriveni. Ovo nije ništa u usporedbi s tim akcijama.
-
Pssst - prošapta Maryam. - Dolazi Lazzarini.
Yosef pojača zvuk. Predsjednik vlade je već govorio. Bio je iscrpljen i zabrinut, poput nekog ulovljenog u stupicu bez izgleda na bijeg.
. .jutros. Zatražio sam od generala Dantija da odmah započne s istragom radi hitnog hvatanja ubojice i privođenja pravdi.
Današnja je rasprava na sudu, naravno, odgođena. Međutim, nakon razgovora s ministrom pravosuđa i predsjednicima sudova, možda bi bilo moguće saslušanje nastaviti sutra ujutro. Poduzete su potrebne mjere zaštite poslanika Pier Marie Pacchie, a sigurnosne mjere bit će pojačane i oko sudnice.
-
Želim vas sve uvjeriti da poduzimamo sve što je u našoj moći da onemogućimo da se izvršitelji ovog zločinačkog djela i dalje izruguju pravosudnom sustavu naše zemlje i našem konceptu pravde.
Tko god je počinio ovaj kukavički čin, bit će gonjen, uhvaćen i kažnjen. Popuštanja neće biti ni prema kome, radilo se o Židovu, katoliku ili ateistu. Ako otkrijemo da je ubojica, ma tko bio, radio po nečijim uputama, neka se nitko ne zavarava da će izbjeći našem progonu i da neće odgovarati za svoje zločine.
Nastala je stanka. Lazzarini ne progovori više ni riječi. Samo je sjedio, zureći u kameru široko otvorenih očiju. Izgubljen čovjek.
Predmet pažnje milijuna ljudi s kojima ga nije povezivalo ništa osim navike i indiferentnosti. Maryam kratko prevede Yosefu bit Lazzarinijevog izlaganja.
- Gubi kontrolu - reče Bruno. - Pogledajte ga samo kako je prestrašen. Dobro zna da bi ga ovo moglo dokrajčiti kao predsjednika vlade, pa ne zna što učiniti.
Slika je nestala, a na ekranu se pojavi spiker. Yosef podigne daljinski u namjeri da stiša zvuk, ali ga Maryam prekine.
Samo malo, mislim da dolazi Pacchia.
Pacchia? - Bruno je pogleda s nevjericom. - Što se to događa?
Rečeno mu je da ne daje izjave za tisak. Sud je bio mišljenja da bi to negativno utjecalo na samo suđenje.
Ekran iznenada zasvijetli, a Pier Maria Pacchia se pojavi ispred slike Duoma, što je značilo da se nalazi u nekom drugom studiju.
Tražio sam i dobio dozvolu da vam kažem nekoliko riječi - započeo je. - Kao što znate, jutros su u kukavičkom napadu ubijeni ljudi koji su bili optuženi zajedno sa mnom, Enrico Butti i Guido Gentileschi.
Napadnuti su na putu do sudnice. Oni su zauvijek ušutkani. Više se ne mogu braniti od neutemeljenih i lažnih optužbi.
Dužnost mi je da skinem ljagu s njihovih imena. Rečeno mi je da je moj život u opasnosti i ja to upozorenje shvaćam najozbiljnije.
Savjetuju mi da se sakrijem ili da se suđenje održi bez prisustva javnosti, na nekom sigurnom mjestu.
Odbacio sam oba prijedloga. Pristati, značilo bi pokleknuti pred pritiscima međunarodnog židovskog lobija, čija je jedina želja da mi začepe usta isto onako kako su jutros zauvijek ušutkali ljude koji su bili optuženi zajedno sa mnom. Suđenje će se nastaviti pod nadzorom tiska i televizije, s punim publicitetom i pred očima javnosti. Naravno da će postojati neka ograničenja ulaza u samu palaču, kako za tisak tako i za širu javnost, ali siguran sam da će ljudi to razumjeti i pokazati razumijevanje i toleranciju.
Suđenje će se nastaviti, a ja ću biti oslobođen. Ono o čemu se ovdje radije ništa manje nego sveto pravo na slobodu govora i mišljenja. Spreman sam staviti vlastiti život na kocku radi obrane toga prava. Za sebe ne tražim ništa osim vaših molitava da pravda pobijedi nepravdu, a sloboda tiraniju. Također vas molim da se pomolite za duše Enrica Buttija i Guida Gentileschija. Ti su miroljubivi ljudi jutros platili svojim životom da bi drugi mogli živjeti u slobodi i istini.
Na ekranu se ponovno pojavi glavni studio. Yosef utiša televizor, a Maryam mu ukratko prepriča što je Pacchia govorio.
Slušao je ogorčen i zaprepašten. Teško je bilo povjerovati da se činjenice mogu izokrenuti u tolikoj mjeri.
Bruno bez pitanja uzme daljinski upravljač iz njegove ruke i pojača zvuk, a Maryam zašuti.
Imamo neke dodatne obavijesti u vezi s jutrošnjom tragedijom.
Službeni je glasnogovornik Ministarstva pravosuđa upravo potvrdio da je suđenje gospodina Pacchije, koje je bilo dogovoreno za danas, odgođeno za sutra, iako točno vrijeme još nije određeno.
Prosvjednicima neće biti odobren pristup ni palači, ni prostoru oko nje. Predviđaju se stroga ograničenja ulaza u zgradu, kako novinarima tako i ostalim javnim osobama.
Ministarstvo je također potvrdilo da će biti obavljene izvjesne izmjene u pogledu sastava sudaca koji su vodili saslušanje. Javljeno je da je dvojici od trojice sadašnja suca, dano dopuštenje da odstupe: dottore Giambattista Tacca i dottore Mariotto Palmerucci slijedeći će tjedan voditi slučajeve koji s ovim predmetom nemaju nikakve veze. Njihovo će mjesto zauzeti suci Agostino Fo i Ettore Della Robbia.
Bruno je od zaprepaštenja zamalo pao sa stolice.
Koji se to vrag sada događa? - zapita uzbuđeno. - Znači da su sva trojica sudaca koja će voditi ovaj slučaj desno orijentirani. To ne mogu učiniti.
Možeš li ih spriječiti?
Morat ćemo nešto poduzeti. Čitav je slučaj izmanipuliran. Najprije tisak, a sada suci. To je katastrofa.
Samo trenutak - reče Maryam. Primijetila je da se na ekranu nešto događa. Spiker se spremao pročitati poruku koja mu je bila dostavljena na komadiću papira.
Podigao je pogled.
-
Upravo smo primili obavijest od karabinjera da je osoba osumnjičena za ubojstvo ispred Pallazo Di Giustizia identificirana.
Radi se o muškarcu, Židovu, u dobi od 37 godina, koji se odnedavno nalazi u našoj zemlji. Državna je policija potvrdila da se za osobom koja odgovara ovom opisu već traga u vezi s više ubojstava na Sardiniji.
Naš je izvor saznao da se radi o izraelskom građaninu, koji se od svog dolaska u Italiju koristi raznim imenima. Pravo mu je ime Yosef Abuhatseira, a naziva se i Yosef Katzir i Yosef Elbaz.
Saznali smo da se radi o dobro uvježbanom ubojici. Naše je mišljenje da je ovamo stigao po nalogu neke strane državne službe radi eliminiranja optuženih u slučaju Pacchia.
Nadamo se da ćemo uskoro imati više podataka o osumnjičenoj osobi. U međuvremenu smo dobili ovu fotografiju.
Molimo svakoga tko misli da je vidio Abuhatseiru da se odmah javi ili karabinjerima ili policiji. Nužne su mjere opreza jer radi se o opasnoj i naoružanoj osobi.
Na ekranu se pojavi Yosefova fotografija. Iako je bila vrlo loša, i više od jednog gledatelja bi ga na temelju nje sigurno prepoznalo.
Yosef se okrene Brunu:
-
Imaš pravo - reče mu. - Ovo jest namještaljka.
37. poglavlje
Uuđite, inspektore Nieddu, sjednite. Zamjenik istražitelja sjedio je za stolom. Izgledao je poput Bude koji je upravo otkrio neku krivu postavku u nirvani. Nieddu je do sada bio svega dva-tri puta u Dessijevom uredu, a svaki je put imao osjećaj da mu netko čvrsto steže muda, zavrćući ih bez milosti. Obrisao je čelo nekom prl-javom tkaninom i sjeo.
Ima li kakvog napretka s ubojstvom u hotelu President? -upita Dessi.
Da, na tragu sam, gospodine.
Što je s Katzirom? Jeste li uspjeli pronaći gdje se skriva?
Nieddu mrzovoljno odmahne glavom. Katzir ili Abuhatseira, ili kako se već zove, taj je dobro zameo svoje tragove. Zna se daje otišao na kopno. Posljednji su izvještaji dali naslutiti da se Izraelac uputio na sjever, vjerojatno u Milano ili Torino. Sto se njega tiče, on je najviše vremena proveo pokušavajući riješiti neke problematičnije aspekte ovog slučaja, npr. pretpostavke o vezi s drugim ubojstvima na otoku. Još uvijek nije mogao shvatiti kako se sve poklopilo, a najviše je bio zaprepašten sustavnim pokušajima uništavanja policijskih dosjea.
-
On je negdje u Piemontu ili Lombardiji, gospodine. U to sam skoro potpuno uvjeren. Najvjerojatnije u Milanu ili Torinu. Tragovi postoje u oba grada. Svakog trena očekujem nova izvješća. Ako želite, odmah ću se time pozabaviti.
Na Dessijevom se licu pojavi izraz prezira.
-
Gubite vrijeme. Evo, pogledajte. Ovo je upravo stiglo iz Ministarstva u Rimu.
Zamjenik istražitelja mu preko stola pruži komad papira na kojoj je bila faks poruka. Nieddu sa strahom uzme papir, kao da ima u rukama nešto što će svakog časa eksplodirati. Na neki je način tako i bilo.
Osumnjičeni za kojim se traga u vezi s ubojstvima Enrica Buttija i Guida Gentileschija u Milanu, jutros je identificiran. Radi se o Yosefu Abuhatseiri, Izraelcu iz Qiryat Arbe. Abuhatseira je ušao u zemlju preko zračne luke Fiumicino 17. ožujka, pod lažnim imenom Yosef Katzir. Koristio se i imenom Yosef Elbaz, a možda i nekim drugim.
Osumnjičenoga traže na Sardiniji radi ubojstva Tine i Michelea Mannuzzua, oboje iz Arzachene; Paola Satte, Giancinta Ledde, Lodda Ciuse, Sardusa Cambosua i Mattea Padedde -svi su bili pastiri u Gennargentuu, pokrajina Nuoro; Raffaella Carre, računovođe iz Oliene; Filippa Biasija, Cesara Turiddua i Andrea Lussua - svi s prebivalištem u Olbiji.
Iako se čini da su sva ova ubojstva izravno povezana s pogibijom Abuhatseirine sestre i njenog supruga, u siječnju ove godine u Arzacheni, postoje opravdani razlozi za sumnju da se radi o političkom motivu za ubojstva koja su se dogodila jutros. U. .
Nieddu je prestao čitati. Osjećao je čudnu ukočenost i slabost, kao da su ga satima tukli i mrcvarili. Nešto tu stvarno ne valja.
Oprostite, gospodine, ali ja ne razumijem.
Kako ne razumiješ? Stvar je jasna sama po sebi.
-
Pa nisam baš siguran, gospodine. Ovi podaci o vezi s drugim ubojstvima - kako je Ministarstvo uopće došlo do njih? Ja to čuvam u posebnom fasciklu koji se nalazi kod mene, u mojoj kući. Vidite, nisam htio ništa objaviti prije nego dobijem stopostotne dokaze o umiješanosti Abuhatseire. Sada je to još uvijek stjecaj okolnosti.
Ili bar ja tako mislim. Ali o tome nisam nikome ništa govorio.
Dessi se namrgodi. Izgledao je nezadovoljan nečim, ili možda zabrinut - bilo je teško odrediti razliku.
-
Što ste zapravo rekli ljudima o ovom slučaju? - upita Dessi. A prizvuk u njegovom glasu upozori Nieddua da pazi što će odgovoriti.
Isto što i uvijek. Ispitao sam svjedoke, dao upute svojim ljudima.
Ali još uvijek mi nije jasno kako je dospjelo do Rima.
Inspektore, ovdje se ne radi o bilo kakvom slučaju. Upravo sam razgovarao sa Scarpom koji radi u Amministrazione di Pubblica Sicurezza (Ured za javnu sigurnost). Njihov je Odjel za prevenciju dobio obavijest od SISDE da je Abuhatseira agent Mossada. A to znači da vi više nećete voditi ovaj slučaj. To također znači da će sve informacije koje biste vi ili vaši ljudi prikupili o ovom slučaju biti klasificirane kao strogo povjerljive. Od vas će se tražiti da sve što imate proslijedite Odjelu za prevenciju i da pritom držite usta čvrsto zatvorena.
Ovo nije bilo prvi put da su Nieddua blokirali u istrazi. To se obično događalo radi lokalnih političara, s čime se mirio, prihvaćajući to kao manje-više normalan slijed stvari. Ovaj put je, međutim, kao nikad dosad osjetio užasan bijes. Tvrdnja da se Abuhatseira najednom transformirao u političkog ubojicu iz Milana, izgledala je previše povoljnom da bi bila istinita. Nešto je u svemu tome smrdjelo, a Nieddu je čvrsto odlučio otkriti o čemu se radi.
-
Izvinite gospodine, ali mislim da to uopće nije u redu. Odjel za prevenciju, ili SISDE ili netko treći, svejedno, motao se ovuda i napravio zbrku s našim dosjeima i kartotekom. Mi bismo trebali imati dosje o smrti Arveha i Chaye Levin i onaj o ubojstvu Michelea Mannuzza, Tininog muža. Također bi morao postojati neki trag o otmici koja se u siječnju dogodila u Arzacheni, a žrtva je bio sin Levinovih, Yoel. Njegov je kaputić pronađen u nekoj pećini, u blizini mjesta gdje su otkrivena tijela pastira iz Gennargentua.
-
Zanimljivo. Jesi li u vezi s tim već kontaktirao s nekim?
-
Ne još. Čekao sam uhićenje Abuhatseire. Želio sam čuti njegovu priču, a tek onda pokušati pronaći nestale dokumente o tim slučajevima.
-
A tako. A što misliš gdje se on sada nalazi?
-
Rekao sam vam, gospodine. U Torinu ili Milanu. Po svemu sudeći u Milanu.
-
Možda. Najvjerojatnije je sada već daleko. Što je s Torinom?
Imaš li tamo kakvih tragova?
Nieddu potvrdno kimne. - Nekoliko, gospodine.
-
Odlično. Pošalji mi sve što imaš. Ja ću ih proslijediti. Isto tako, donesi sve predmete koje imaš. Sve, razumiješ?
Nieddu shvati da je upravo otpušten. Bio je tužan, ali iskreno govoreći, nije ni mislio da će uspjeti kod Dessija. A možda je ovako i bolje, nakon onoga što se dogodilo De Feliceu.
-
Odmah ću narediti da vam se sve dostavi, gospodine. Dok je izlazio, Dessi ga pozove.
-
Inspektore, ovo je bio privatan razgovor. Da li me razumijete?
-
Da, gospodine, u cijelosti.
Izašao je na hodnik i zatvorio vrata. Na svoje je iznanadenje ustanovio da se više ne znoji. Koža mu je bila hladna poput kamena, kao da je već mrtav.
38. poglavlje
Ttko je Kramer? - upita Yosef. - Zašto je taj čovjek toliko važan?
Zašto je Weiss spreman ubiti toliko ljudi da ga pronađe?
Za okruglim stolom u improviziranoj blagovaonici sjedili su Yosef, Maryam, Bruno i čovjek koji je ispitivao Yosefa. Zvao se David Rich. Bio je Amerikanac, profesor na Harvardu, koji se nakon doktoriranja posvetio proučavanju holokausta. Doktorirao je s disertacijom o genezi i posljedicama Wannsee konferencije koja se održala 1942. godine. Na njoj su Hevdrich i ostali pokrenuli Konačno rješenje. Disertaciju je godinu dana poslije objavio Harvard Universitv Press. Pojavile su se jako dobre kritike u nekoliko akademskih časopisa, a spomenuli su ga i u reviji New York Times Book Review. Sve je to dovelo do toga da je bio smatran izvjesnim autoritetom po pitanju uništenja Židova u Europi.
U kasnim osamdesetima Davida je, kao i mnoge druge, počela uznemiravati »rasprava povjesničara« u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Neki su, uključujući i cijenjene akademike, dokazivali daje u Aušvicu nastradalo više arijevaca nego Židova i da su pobude onih koji negiraju holokaust »u većini slučajeva časne«.
David je osjetio da se nešto događa, a to »nešto« nije mu se sviđalo. Najednom su ljudi, i žene i muškarci, koje je ranije cijenio kao vrsne znanstvenike i erudite počeli pružati moralnu podršku antisemitizmu. Njegova je tjeskoba sve više rasla pa je odlučio vratiti se izvorima da bi dokazao da se temeljne činjenice o holokaustu ne mogu oboriti, bez obzira na sve smicalice. Od tada je većinu vremena provodio reagirajući i negirajući pisanje ljudi poput Pacchie.
David je inače bio šurjak Bruna Frezze. Susreli su se za vrijeme ranijih Davidovih dolazaka u Torino, kada je proučavao antižidovske zakone u Italiji pod njemačkom okupacijom. Bruno je Davida upoznao sa svojom sestrom Amelijom. Samo tri tjedna nakon toga sve je iznenadila vijest o zarukama. Sada su David i Amelija živjeli rastrgani između Cambridgea, Massachusettsa i Torina, gdje je također imao honorarno mjesto predavača.
David i Bruno se pogledaju.
-
Kako si saznao za Kramera? - upita Bruno.
-
Zapravo, saznao sam tek'sada - odgovori mu Yosef. - Dok ga nisi spomenuo nisam bio siguran da li stvarno postoji. - Zašutio je i okrenuo se prema Maryam. - Možda ćeš ti to bolje objasniti?
Ona je dala sve od sebe objašnjavajući kakvim je sve zaobilaznim putevima došla na pomisao da bi »trgovac« za kojim traga Weiss morao biti čovjek imenom Kramer. To joj nije bilo lako, jer kod sebe nije imala ni Mannuzzuove šifrirane poruke, ni dosjee, ni svoje vlastite bilješke. Pa ipak, Bruno i David pažljivo su je i strpljivo slušali.
-
Hvala vam - reče joj Bruno kad je završila - taj bi nam dosje stvarno mogao koristiti. Imate li što protiv toga da ga pogledamo?
Ona zatrese glavom. - Imate pravo vidjeti ga koliko i mi. Možda i veće. Ujutro se vraćam u hotel.
-
Mogu ja nekoga poslati.
-
Moglo bi se dogoditi da ih ne puste u moju sobu. Osim toga, ja bih u isto vrijeme pokupila te papire i platila hotelske račune.
Vjerujem da biste voljeli da Yosef i ja ostanemo ovdje neko vrijeme.
David se nasmije. - Ako vas traže Weissovi ljudi, ovo je za vas jedino sigurno mjesto.
Yosef se nagne prema njemu i reče: - Još nam niste otkrili tko je Kramer. Mislim da to imamo pravo znati.
Bruno i David opet razmijene poglede. Bruno kimne, a David ustane.
Otišao je do ormara u stražnjem dijelu sobe i vratio se nakon pet minuta s videokasetom u rukama.
Ovo je vrpca TV dokumentarca koji smo nedavno snimili. Film je proizvela jedna producentska kuća iz Rima. Sredstva su stigla iz više židovskih organizacija u Sjedinjenim Držvama i Izraelu.
Nijedna od njih ne zna točno o čemu se radi. Znaju jedino da je novac utrošen u propagandne svrhe u vezi s negiranjem holokausta u Europi.
Film se nigdje neće prikazivati prije završetka ovoga procesa. Ali nadamo se da će nakon suđenja film imati takav publicitet koji će nam omogućiti da ga uspješno plasiramo u sve zemlje. Dva su takva ugovora već na vidiku. Ponavljam, kupci znaju samo to da se radi o dokumentarcu u vezi s negiranjem holokausta. Skoro je svejedno hoće li Pacchia biti osuđen ili oslobođen, jer u filmu nema ničeg što bi specijalno bilo upereno protiv njega.
Zašutio je i krenuo prema televizoru. Ubacio je kasetu.
-
Ovo je hebrejska verzija. Primili smo uvjeravanje od direktora Izraelske televizije da će film biti emitiran bez obzira na sve. A film nije čak ni on vidio.
Sjeo je i pritisnuo tipku. Nakon uobičajenog »plesanja« na ekranu pojavi se niz brojeva a zatim talijanski tekst. Ispod natpisa na talijanskom jeziku Yosef pročita tekst napisan manjim hebrejskim slovima »Arhitekt holokausta. Priča o Ottu Krameru«. Sve je bilo popraćeno nekom sjetnom glazbom. Yosef prepozna Goreckijevu Treću simfoniju, Simfoniju tužbalica.
U pozadini su svjetlucale i rasplinjavale se slike, nejasne i neuhvatljive poput duhova. Yosef prepozna neke scene: bodljikava žica, stražarski tornjevi, avetinjska lica logoraša. Tekst je konačno nestao, a na ekranu se uobliči ljudsko lice, dječje, zapravo.
Postepeno se to lice djeteta pretvorilo u lice nekog dječaka, pa malo starijeg dječaka, zatim mladića, da bi se na koncu pojavilo lice odraslog mladog čovjeka. Trikovima elektronske manipulacije smjenjivale su se sve životne faze, od djetinjstva do starosti. Slike su se smjenjivale i mijenjale, ali jedno je lice uvijek gledalo ravno u kameru.
-
Ovo je lice čovjeka koji stoji iza najvećeg zločina dvadesetog stoljeća - glas je bio tih, a govorio je biranim hebrejskim jezikom. -
Ne radi se o najpoznatijem licu ili onom koje ćete najviše pamtiti, nego o licu koje nećete lako zaboraviti čim upoznate osobu koja stoji iza njega.
Lice starca se raspline, a umjesto njega pojavi se ulična scena iz nekog vrlo starog filma.
-
Munchen 1910. U mjesecu kolovozu Ernstu i Winnifried Kramer rodilo se prvo dijete, sin Otto. Ernst je bio seljačkog pod-rijetla, ali solidnog obrazovanja pa je napravio karijeru učitelja u osnovnoj školi. Kada je malom Ottu bilo četiri godine, njegov je otac bio teško ranjen u drugoj bici kod Ypresa.
Na ekranu se pojave scene iz rovova u I. svjetskom ratu.
-
Godine 1925. Ernst, razočaran svojom uzaludnom žrtvom i poniženjem koje je Njemačka doživjela mirovnim pregovorima 1918.
godine, pristupa još uvijek beznačajnoj Nacional-socijalističkoj partiji. Postepeno je počeo igrati važnu ulogu u nacističkoj udruzi učitelja (Nationalsozialistische Lehrerbund). Mladi je Otto - na ekranu zatreperi njegova slika - dobio dobre temelje iz desno orijentirane ideologije. Ion se također pridružio istoj partiji na svoj 20. rođendan, 1930. godine. Povodom tog događaja otac mu je dao sašiti tradicionalnu bavarsku nošnju kod Bechlera, najpoznatije krojačke radnje u Munchenu.
Yosef je promatrao kako sliku mladog Otta u lederhosenu polako potiskuje film o maršu Hitlerove omladine. Glasovi koji su u zboru pjevali Goreckijevu tužbalicu sve su više slabili, dok konačno nisu bili u potpunosti nadjačani zvukom pjesme Horst Wessel Lied koja se orila iz tisuće mladih grla. A Hitler-jugend se ubrzo, pred njihovim očima, preobrazila u mračna lica ljudi iz SA koji su marširali pod zastavama urešenim kukastim križevima. A na sljedećoj je fotografiji, koja se pojavila na ekranu, Otto Kramer neočekivano odrastao.
-U to je vrijeme Otto studirao ekonomiju, najprije na sveučilištu u Munchenu, a zatim u Mainzu. Zapravo, htio je postati učitelj kao i njegov otac, ali je, dolaskom nacista na vlast, promijenio mišljenje.
Naime, zanosio se mišlju da stvori takvu karijeru koja će najneposrednije koristiti Reichu.
U pozadini se mogao vidjeti film o novoj Njemačkoj: auto-putevi, naselja s novoizgradenim kućama za široke mase, posao za sve.
Goreckijeva glazba, potresna i ozbiljna, mogla se ponovno čuti s ekrana.
-
U to vrijeme nacistička partija u svojim redovima imala je samo nekoliko pravih intelektualaca. Istina, imala je jaku podršku nastavničke profesija i na sveučilištima, ali su joj, svakako, nedostajali mozgovi koji bi radili u organima nove države. Dok su studenti palili knjige na Unter den Lindenu, partijski se aparat upustio u potragu za obrazovanim glavama odanim Reichu.
Maryam je osjećala neizmjerni bijes i neizmjernu tugu gledajući kako se ekran pretvara u lomaču na koju mladi ljudi ozarenih lica bacaju pune ruke knjiga i pamfleta.
-
U lipnju 1935. godine na mjesto glavnog administratora Himmlerove uprave postavljen je jedan ambiciozan čovjek, bivši pomorski časnik, imenom Oswald Pohl.
Na ekranu se pojavi Pohlova fotografija. Unatoč crnoj odori, njegovo je lice odisalo dobroćudnošću a u očima nije manjkalo ljudskosti i topline.
-
Započeo je s izgradnjom administrativnog sustava unutar SS-a, koji će na kraju izrasti u jednu od najbogatijih i najmoćnijih institucija Trećeg Reicha. Da bi to postigao morao je imati ljude -
iznad svega sposobne ljude.
Otto Kramer je od samog početka imao očevu podršku da pristupi SS trupama. Pošto mu se Administrativni odjel učinio idealnom prilikom, polako je počeo tražiti odgovarajuće mjesto. Blizak prijatelj njegove majke zauzimao je jedno od rukovodećih mjesta u Središnjem uredu SS-a, pa je mladi Otto osigurao mjesto u Pohlovom uredu.
Opet Otto - ovaj put u crnoj odori mlađeg SS časnika.
Crte njegovog lica, pomalo dobroćudne i blage, oštro su odudarale od ledenog pogleda njegovih očiju.
-
Pohl je, povrh svojih svakim danom sve većih odgovornosti jednog SS dužnosnika, također bio šef Uprave za proračun i izgradnju. Brzo je shvatio da Otto Kramer posjeduje izrazite sposobnosti koje bi se mogle jako dobro iskoristiti u vođenju ove Uprave i njenih sve kompleksnijih financija, pa je Otto odmah prebačen na to mjesto, u rangu SS-Untersturmfuhrera.
Odjednom, na ekranu se pojavi slika u boji neke starije žene.
Govorila je njemački. Bila je predstavljena kao Sophie Sternbach.
Govorila je jedva čujno, ali se, umjesto njenog slabašnog glasa, jasno čuo zvonki glas TV komentatorice koja je govorila hebrejski.
-
Untersturmfuhrer Kramer je prema meni uvijek bio ljubazan.
Tipkala bih u kancelariji, odmah do njegove, a on je uvijek dolazio s nekim malim darovima: čokoladama ili slatkišima. U početku sam mislila da mu se ja posebno sviđam, ali sam ubrzo vidjela da je takav prema svim djevojkama. Jasno, bio je jako zgodan mladić.
Mislim da je svaka od nas umišljala da mu se sviđa.
Smijala se, preplavljena uspomenama na te davne dane. A ti dani, unatoč tome što je sve loše završilo, nisu bili bez zabave i radosti.
Boje s njenog lica nestade, a zvuk se opet promijeni. Vratila se glazba Goreckog - njegovi svečani napjevi, a na ekranu se pojavio snimljeni materijal koji je prikazivao najranije koncentracione logore. Iako nije bilo prizora patnje i smrti, sve je bilo ispunjeno nekim zlogukim predosjećajem onoga što dolazi.
-
Možda Otto Kramer ne bi nikada bio upleten u ovu najopakiju stranu nacističke vladavine da njegov šef nije bio toliko ambiciozan i željan širenja vlastitog utjecaja. Financijski sektor njegove Uprave je unutar sebe imao jednu podjedinicu koja se bavila radnom snagom iz koncentracionih logora.
Yosef se nagne da lakše pročita natpise na tabeli koja je prikazivala sve relevantne odjele i njihov odnos prema sveukupnoj zapovjednoj strukturi SS-a. Scene iz logora su i dalje bile na ekranu, ali kao pozadina ove tabele pune svjetlucavih crta i natpisa.
Pozadina je, međutim, bila nejasna i mračna poput zimskih sjena.
U mjesecu rujnu 1941. godine, čitava je Uprava postala dijelom Nadzorne službe koncentracionih logora (Inspekteur der Konzentrationslager).
Otto Kramer je vjerojatno imao vrlo ograničene ciljeve kada se zaposlio kod Pohla, ali je Pohl, kako smo već istakli, bio vrlo zauzet izgradnjom svog vlastitog imperija. Za izgradnju takvog carstva ključni je element bila njegova sposobnost iskorištavanja robovskog rada, stoje podrazumijevalo upravu nad radnom snagom i logorima.
Bruno i David gledali su film, ali je sva njihova pažnja bila, ipak, usredotočena na Yosefa i Maryam, svjesni da bi njihove reakcije u vezi s filmom mogle poslužiti kao barometar ponašanja šire publike kada se film počne javno prikazivati. Na ekranu je neki stari Poljak pričao o godinama koje je proveo radeći za Reich. Na licu mu se još
uvijek mogao primijetiti strah i poniženje kojim su slomili njegov duh. Na leđima tragovi udaraca i biča, sastavni dio nekadašnjeg života.
Pojavilo se još starog filmskog materijala. Bio je to neki film o SS
stražarima. Mahali su puškama i prijetili kundacima. Poznate scene prepune tjeskobe.
Početkom 1942. godine dogodile su se dvije stvari, jedna za drugom. Najprije je Pohl u veljači spojio svoju administraciju s Upravom za graditeljstvo i formirao Ekonomski i administrativni odjel SS-a.
A u ožujku je Himmler reorganizirao lanac upravljanja logorima, tj.
logori su potpali pod neposrednu kontrolu ovog novog SS odjela.
Na ekranu se pojavi nova nevjerojatno zamršena shema koja je prikazivala taj novi odnos u upravljanju logorima.
Logori su postali sveobuhvatna i masovna operacija. Situacija je čak i u tako razrađenom birokratskom sistemu počela izmicati kontroli. Pohlu su logori bili nužni da bi njegova poduzeća temeljena na robovskoj radnoj snazi i dalje neometano radila, a zahtijevao je da taj rad bude ekonomičan i efikasan.
Te je ciljeve mogao ostvariti čovjek sa znanjem i iskustvom, a taj je čovjek bio Kramer. Pohl ga je unaprijedio u pukovnika i imenovao koordinatorom za koncentracione logore unutar Ekonomskog i administrativnog odjela SS-a. Pojednostavljeno rečeno, Otto Kramer vodio je 165 radnih logora.
Još jedna Kramerova fotografija. Sada u odori Standartenfu-hrera. Činilo se da samopouzdanje upravo zrači iz tog čovjeka.
Bio je jedan od novih svjetskih gospodara, nepobjediv i svemoćan.
-
Svi nalozi u vezi s istrebljenjem, bilo da se radilo o pisanim dokumentima ili usmenim naredbama, prolazili su kroz Ekonomski i administrativni odjel, uglavnom preko Pohla. Međutim, Pohlov se program rada razlikovao od onoga koji su provodili njegovi rivali u nacističkoj hijerarhiji. Cilj mu je bio ostaviti na životu što je moguće veći broj logoraša i čak s njima relativno dobro postupati.
Oni su, naime, bili glavna rezerva pomoću koje je popunjavao svoje radne brigade. Carstvo koje živi na robovskom radu ne može opstati bez robova.
U tome je bilo osnovno proturječje u vođenju koncentracionih logora pa čak i logora smrti. Kada je Otto Kramer preuzeo stvarno upravljanje nad logorskim sistemom, »Konačno rješenje«, čiji je cilj bio osloboditi Europu od Židova, bilo je već u punom zamahu.
Filmski materijal o Adolfu Hitleru. Njegov kreštavi glas objavljivao je namjeru da uništi židovsku rasu. Yosef osjeti drhtanje po cijelom tijelu.
Rat je, za normalno funkcioniranje njegove mašinerije, zahtijevao sve više i više radne snage. To je bio problem koji nacisti nisu nikada riješili, a možda su radi toga i izgubili rat.
Za istrebljenje Židova bio je zadužen poseban ogranak SS-a, Središnja uprava za sigurnost. U mjesecu svibnju 1942., tri mjeseca nakon što je Kramer postao odgovornom osobom za logore, Središnja je uprava potpala pod zapovjedništvo notornog tvrdolinijaša, Ernsta Kaltenbrunnera. Kaltenbrunner je čvrsto odlučio provesti Fuhrerovu želju da se sa lica zemlje izbriše židovska rasa, pa je koristio svoju golemu moć da ubrza program istrebljenja.
Rezultat je bila dugotrajna bitka između Središnje uprave za sigurnost i Pohlovog Ekonomskog i administrativnog odjela, u kojoj je prvi tražio da se svi Židovi poubijaju bez odugovlačenja, a drugi da se ubijaju, malo-pomalo, robovskim radom. Kaltenbrunner je bio u velikoj prednosti jer je radio na ostvarenju Hitler-ove želje, a ni Himmler nije, naravno, bio naklonjen Židovima.
-
Ali ni Pohl nije bio bespomoćan. Istina, Himmler je mrzio Židove, ali je isto tako imao očajničku potrebu za proizvodnjom oružja za SS, a to mu je Pohl omogućavao otvaranjem tvornica i zapošljavanjem robovske radne snage. Na kompromis se nije dugo čekalo. Posrednik je bio Otto Kramer.
-
Kramer je logistiku logorskog sistema shvatio bolje od bilo koga drugoga. Bolje od Himmlera znao je kakve bi troškove i zakašnjenja prouzročila prebrza provedba programa istrebljenja.
Kada su se Pohl i Himmler sastajali da rasprave koliko logoraša treba poslati u plinske komore, a koliko ih ubiti radom, Kramer je uvijek bio tamo, s olovkom u ruci, s proračunima i brojkama ispred sebe. Nekoliko je puta išao s njima na dogovore kod Hitlera, ponekad u Kancelarov ured u Berlinu, a ponekad u Berchtesgaden.
Bez sumnje, postao je moćnim čovjekom.
Na ekranu se pojavi neki starac. Sjedio je u naslonjaču pokraj otvorenog prozora kroz koji se sunce ulijevalo u sobu. Ispod njegove slike pisalo je da je bio ađutant Adolfa Hitlera u Berchtesgadenu.
Sjećam se Otta vrlo dobro - rekao je. - Bio je inteligentniji od nekih SS-ovaca koji su nas posjećivali. Fuhrer je o njemu imao visoko mišljenje, smatrao je da razumije stvarne ekonomske potrebe mnogo bolje od svih ostalih. Jednom mije rekao kako bi Kramer, po njegovom mišljenju, bio odličan ministar gospodarstva, ali da je još premlad za tu funkciju.
Jedne se stvari sjećam jako dobro. Svi smo bili na terasi i čekali da se servira čaj. Kramer je upravo bio stigao iz Berlina. Znao je da imam djevojku i da je želim uzeti za ženu, ali da ona još nije donijela odluku. Iskoristio je pogodnu priliku i skrivećki mi dao mali paketić. U njemu je bilo šest pari svilenih čarapa, nešto što tada niste mogli ničim kupiti. Rekao mije da se nada kako će je ovo malo smekšati i namignuo mi. Sljedeći je trenutak već čavrljao s Hitlerom. Nikada se nije udala za mene, naravno. Zvala se Anna.
Bila je vrlo lijepa djevojka. .
Zatim je slijedio film o mladim Njemicama koje su plesale s časnicima Wermachta i SS-a. Pa jedan propagandistički nacistički film o plavokosim djevojkama na nekoj farmi. Smijale su se i kikotale noseći sijeno. Bio je tu i film o židovskim ženama i djeci, obrijanih glava, upalih obraza od gladi i straha, stjeranim u vagone, poput stoke.
-
Ne samo što je Kramer bio neposredno uključen u svaku fazu procesa istrebljenja, već je iz prve ruke bio upoznat s Hillerovim stajalištima o tom problemu. On sam bio je ključna figura za efikasniju provedbu ovog pokolja europskih Zidova. Broj istrebljenja bio bi znatno manji bez njegovih velikih organizacijskih sposobnosti.
Svi su tupo promatrali prizore, koje je kamera otkrivala, nakon što je kroz crnu željeznu kapiju ušetala u prazan logor u Aušvicu, prošla kraj baraka, preko dvorišta za prozivke, uz krematorij. Snijeg je ležao na tvrdom zaleđenom tlu, s krovova su visjele ledene sige, a u daljini je studena magla obavijala gola stabla. Činilo se da melankolične note simfonije vise u zaleđenom zraku kao da su tamo i nastale. Kamera je prolazila sobama sa staklenim ormarima u kojima su odore nekadašnjih stanovnika visjele mlitavo, pa, ipak, nekako čudno žive. U drugoj su se prostoriji, u sanducima, mogle vidjeti hrpe ljudske kose koja se raspadala. Bilo je tu mnogo cipela, naočala, kovčega s imenima umrlih.
Danas je sve veći broj desničara koji negiraju postojanje holokausta. Drugi tvrde da Hitler nije ništa znao o uništenju Zidova i da se »Konačno rješenje« rodilo u glavi Himmlera i Heydricha.
Uvjeravaju nas da je Treći Reich bio samo dobro organizirana država blagostanja u kojoj su svi bili sretni, zadovoljni i slobodni.
Otto Kramer je jedan od malobrojnih preživjelih koji dobro zna da su takve tvrdnje laži. On je starac, ali oštrouman i bistar kakav je uvijek i bio. Živo se sjeća događaja od prije pedeset i više godina.
Otto Kramer zna svu istinu o holokaustu. Pred njegovim su se očima vršila svakodnevna ubojstva u logorima. A u njegovim se rukama nalazi dosje s dokumentima pisanim Hitlerovom rukom, u kojima se nalaze izričite naredbe da se istrebljenje nastavi u centrima za smaknuće. Njegovo će svjedočenje, koje je nakon toliko godina skrivanja, odlučio dragovoljno dati, konačno zatvoriti krug. On je osobno poznavao ljude čije su naredbe odvodile u smrt milijune ljudi, on im je pomogao sagraditi to carstvo smrti.
-
Bez obzira na svu upornost kojom fanatični pripadnici krajnje desnice, razočarani i ogorčeni, negiraju postojanje holokausta, jedan će ih glas zauvijek utišati. To je glas Otta Kramera.
Scene smrti se rasplinu, a na ekranu se pojavi starac. Njegova duga bijela kosa, ispijena figura, spokojstvo njegovih pokreta - sve mu je to zajedno, stopljeno jedno s drugim, davalo izgled indijskog swamija, vjeroučitelja i mudraca.
Pogledao je u pravcu kamere i počeo govoriti.
39. poglavlje
YYosef uzme još malo pašte. Jelo je bilo kosher, a pripremila gaje Amelija, Davidova supruga. Ona je žurno pojela i otrčala zamijeniti kolegu, člana njihove grupe, koji je po zadatku pratio sve događaje oko slučaja Pacchia i oko potrage za navodnim ubojicom Buttija i Gentileschija.
David si natoči iz boce još vina Lachryma Christi.
-Zašto Weiss želi tako očajnički naći Kramera? - upita Yosef. To bi trebalo biti očito.
-Kramer predstavlja vrlo veliku opasnost za cijeli neofašistički pokret. Kada za to dođe vrijeme, bit će ključni svjedok u procesu protiv Pacchie. Potpuno sam uvjeren da njegovo svjedočenje neće samo uništiti Pacchiu, već će, manje-više, onemogućiti cijeli taj pokušaj negiranja holokausta. To je razlog zašto ga se Weiss i društvo žele dočepati pod svaku cijenu i radi čega su spremni ubiti svakoga tko im se nade na putu. Kramer im može tako nauditi kao što vi i ja nikad nećemo moći. Vjerujte mi, čim se pojavi na klupi za svjedoke, ljudi će sjesti i pažljivo ga saslušati.
-Kako je Kramer uspio izbjeći uhićenje nakon rata? - upita Maryam.
-I kako ste ga, dovraga, nagovorili da svjedoči protiv Pacchie? -
nadoveže Yosef.
-Bruno nije odmah odgovorio. Prinosio je ustima punu vilicu namotanih linguina i polako ih žvakao.
-Uspio se prokrijumčariti - reče konačno - kao i stotine drugih ratnih zločinaca. Zadnjih je dana rata, oko mjesec dana prije dolaska Rusa, uspio sastaviti podeblji dosje sa svim najvažnijim, strogo povjerljivim dokumentima. Sakrio ga je na nekom seljačkom imanju u Klosterfeldeu, pokraj Oranienbur-ga.
Nije imao pojma kako će se stvari razvijati kada rat završi a nacističke glavešine budu ubijene ili se rasprše po svijetu, ali je vrlo lukavo zaključio da bi mu dokumenti poput ovih mogli biti od velike koristi ako se bude morao cjenkati. Ti su mu papiri i prije, u vrijeme Reicha, pružali veliku sigurnost. Sada je, pak, bila prava prilika da se to osiguranje produži.
Ipak, stvari su se odvijale mnogo brže nego što je mogao predvidjeti. Bio je prisiljen otići i rastati se na neko vrijeme od svog dragocjenog dosjea. Prva mu je i najveća briga bila kako se izvući iz Istočnog sektora u koji Rusi tek što nisu ušli, i kako ući u Zapadni, gdje su Saveznici preuzimali kontrolu. Odatle je još mogao bez većih problema stići do Austrije, a onda je preko granice šmugnuo u Italiju. Nije bio sam, a granične kontrole nisu bile naročito djelotvorne. Nitko nije ni dovodio u pitanje njegovo pravo da prelazi iz jedne zemlje u drugu, budući da je cijelo područje bilo pod savezničkom upravom. Uputio se preko Udina u Treviso, a odatle na zapad prema Milanu. U Milanu je jedan od njegovih bivših kolega uspio izgraditi prvu stepenicu onoga što će se kasnije razviti u pravu organizaciju za spašavanje nacista i njihovo izvlačenje iz Europe. Naime, Rauff, Skorzenv i još neki ljudi su, čim je postalo jasno da je rat izgubljen, počeli pripremati teren za upo-stavu tajnih kanala spašavanja. Među SS-ovcima se pročulo kamo treba krenuti kada za to dođe vrijeme.
Rauff je bio glavni u SD-u Milana, što znači da je bio šef sigurnosti SS za cijelu sjeverozapadnu Italiju. Nakon rata bio je uhićen i kratko vrijeme pritvoren u zatvoru San Vittore, ali je intervencijom tajnika milanskog kardinala bio pušten. Promijenio je ime, dobio lažne dokumente i unajmio mali stan bez bojazni da će biti izdan savezničkim vlastima.
Rauff je Kramera uputio u njemačko sjemenište u Rimu, tj.
Pontificio Santa Maria deH'Anima u Via della Pace. U to je vrijeme rektor bio biskup Alois Hudal, općenito poznat kao simpatizer nacista. Hudal je bio porijeklom Austrijanac, ali je tako gorljivo zagovarao ideju o Njemačkom Reichu kao da je bio nadahnut samim Bogom. A slučajno je bio i osvjedočeni mrzitelj Židova.
Hudal je pomoću svojih veza u vatikanskim dobrotvornim društvima uspio Krameru nabaviti lažne osobne dokumente i putovnicu Crvenog križa. Otto, naravno, nije bio u ništa povla-štenijem položaju od ostalih. Biskup je pod krinkom pomoći koja se pružala stvarnim izbjeglicama iz Austrije i Njemačke, već bio opskrbio lažnim dokumentima čitavu rijeku ratnih zločinaca. A putovnica Crvenog križa omogućavala im je da za par dana umaknu saveznicima.
Kramera su uputili u pravcu Genove gdje se uz pomoć jednog drugog crkvenog dostojanstvenika, nadbiskupa Sirija, ukrcao na brod Stella Mariš koji je plovio u Argentinu. Sve što je trebao učiniti stigavši u Južnu Ameriku, bilo je priključiti se njemačkoj zajednici koja je tamo već postojala i pojaviti se među svojim SS drugovima, u njihovom udruženju. Iako je ime promijenio u Sigfried Kraus, njegov je pravi identitet bio javna tajna u krugovima gdje se kretao. Stvari su polako dolazile na svoje mjesto pa su on i njegovi drugovi postepeno uspostavljali redovan sustav komuniciranja s grupama starih nacista u Europi i na Srednjem Istoku.
Za čovjeka njegovih kvalifikacija i veza nije bio nikakav problem naći posao. Predsjedniku Peronu su itekako bili nužni sposobni financijski savjetnici. Kramer je imenovan savjetnikom za ekonomska pitanja u vladi. Otto je uspio ostati na tom položaju čak i nakon svrgavanja Perona. Lakše je smijeniti predsjednike nego ljude poput Otta.
Po prvi put se oženio dosta mlađom djevojkom njemačkog porijekla, čija je obitelj živjela u Buenos Airesu još od druge polovine 19.
stoljeća. Nema potrebe nabrajati sve pojedinosti njegovog ondašnjeg života. Osnovao je obitelj, postao dosta imućan i ostao živo zainteresiran za nacional-socijalističke pozicije u politici.
Vodio je izvjestan broj dobrotvornih društava, čija je svrha bila pomoći bivšim nacistima ili iznaći sredstva za pomaganje ekstremnih desnica u raznim zemljama. Do tih je sredstava uglavnom dolazio ulaganjem vlastitog novca.
-
Prilično uspješna životna priča. Ne moram vam ni reći kako je, za razliku od njega, prošla većina onih koji su preživjeli holokaust.
Ili barem. .
Bruno zašuti i pogleda Davida. - Davide, možda bi ti mogao objasniti što se kasnije dogodilo.
David ispije gutljaj vina i pažljivo spusti čašu na stol. Njegova je pašta ležala netaknuta na tanjuru.
Kramer je cijelo vrijeme, s izuzetkom posljednjih nekoliko godina, živio jako dobro - rekao je. - Kao u snu, moglo bi se reći. Moć, novac, prekrasna supruga, sretna obitelj. Grižnju savjesti nije poznavao. Nije patio od grizodušja radi onoga što je učinio. Sve je to bila prošlost, a on je sada mogao sebi priuštiti luksuz zaborava.
Bila je to prošlost koja nije imala nikakve veze s njegovim sadašnjim životom.
A, onda, njegov se čitav život promijenio preko noći, doslovno preko noći. Dogodilo se da je cijela obitelj - supruga, sin Heinrich, kći Marina, Heinrichova supruga Anna, Marinin suprug Jiirgen i njihova djeca - otišla na turističko krstarenje Mar del Platom. Školski su praznici bili tek započeli i ovo je trebao biti samo kratki odmor.
Pravi ih je odmor čekao za koji dan, kada im se trebao pridružiti i Otto. On, naime, nije bio s njima na krstarenju jer je na poziv ministra financija morao raditi na novom proračunu.
Brodić kojim su Kramerovi krstarili se prevrnuo. Svi su se utopili, čak i Marinina tromjesečna beba. Lako je zamisliti i razumjeti što takva nesreća može učiniti od čovjeka. Što se mene tiče, nisam siguran da bih takav gubitak uopće preživio. Kramer je bio očajnik, potpuno sam, bez svih koji su mu u životu nešto značili. Više od mjesec dana proveo je zaključan u kući. Nije jeo, nije nikome otvarao vrata niti dizao telefonsku slušalicu. Nije se ni brijao ni prao. Više je sličio životinji nego ljudskom biću.
Neki su prijatelji, ipak, uspjeli silom ući kod njega i izvući ga van.
Ali, nije išlo. Još uvijek je odbijao hranu. Spavati nije mogao, a lijekove nije htio uzimati. Želio je samo umrijeti, ali užasavao se smrti i nikada nije bio spreman i dovoljno hrabar suočiti se s trenutkom koji bi sve prekinuo. Nešto ga je od toga odvraćalo. A to otkriće bila je spoznaja tko je on i što je nekada bio. Preko noći se našao u prošlosti.
David prekine izlaganje i uzme još jedan gutljaj vina. Nekoliko je trenutaka sjedio pognute glave, poput nekoga tko sabire i dovodi u red svoje misli. Kada je konačno podigao glavu i pogledao ih, bio je to pogled čovjeka odsutnog duhom, čovjeka koga su misli odvele na mjesta koja nije želio posjetiti.
Spas mu je donio jedan čovjek, mjesni župnik, otac Eze-quiel Sarmiento. Ironija je bila u tome što je Sarmiento bio marksist radikalnih političkih nazora koji je fašizam Perona i njegovih nasljednika smatrao pravim prokletstvom. Ipak, šest je mjeseci svakodnevno posjećivao Otta, koji se nalazio u kući svog prijatelja.
Bili su to dugi razgovori vodeni u četiri oka između ova dva čovjeka, mladog i starog. Činilo se da medu njima i nema barijera, ali u zbilji ih je dijelio veliki ponor. Bili su potpuno i nepopravljivo sami i samodovoljni u svojoj osami. Sarmiento je točno znao tko je Kramer. Možda ne detaljno, ali u općim crtama svakako. Stoga nije imao nikakvih iluzija niti se čemu posebno nadao.
Kramer nije nikada bio religiozan čovjek, iako je u mladim danima, poput svog oca, bio gottglaubiger - tj. član neo-poganskog vjerskog pokreta koji je imao podršku nacista. U Argentini je, da bi ugodio prilično konzervativnoj obitelji svoje supruge, formalno prihvatio katoličku vjeru. Njegova su djeca redovno odlazila u crkvu, a on sam želio je u njima razviti osjećaj poštovanja prema tradiciji. I inače, tradicija je postala neobično važna stvar u Ottovom životu pa je djecu redovito pratio na mise. Međutim, to je bilo sve. Nikada u njemu nije bilo ni najmanje iskre prave duhovnosti. Sarmiento se nije ni trudio zapaliti takvu iskru, niti od njega napraviti pobožnog čovjeka. Ali, uspio je u nečem drugom: pokazati mu u kakvom će paklu morati živjeti ako sam ne pokuša razriješiti sve svoje nedoumice. Ne znam što se medu njima dogodilo. Nešto malo saznao sam od samog Kramera, mnogo više zaključio sam sam. Međutim, ono najhitnije napravio je sam Kramer, u dubini svoje intime, a tamo ga nisam mogao slijediti. Ima stvari o kojima ne želi ili ne može razgovarati.
-
Na kraju je Sarmiento, ipak, nešto postigao s Kramerom.
Mislim da se nije radilo o preobraćenju u pravom smislu riječi, jer Kramer nije nikada postao pobožnim čovjekom, bar ne onako kako ja to shvaćam. Pa ipak, na neki je čudan način postao skoro svecem.
Nije to nikakva šala. Nešto je utjecalo na Otta Kramera. Iznad svega spoznaja o onome što su on i njegovi istomišljenici učinili ljudskoj rasi. Svijest o bremenu koje, nakon onoga što su oni učinili, mora nositi svatko od nas.
Dugo smo znali razgovarati o holokaustu. Uvijek otvoreno, bez ikakvih ustezanja. Na taj smo se način dogovarali o njegovom svjedočenju i pripremali ga za pitanja koja će mu na sudu biti postavljena. On je našao nas. Stupio je s nama u kontakt nakon što je pročitao o Pacchiji i lažima koje je ovaj objavio. K meni ga je dovela grupa židovskih odvjetnika koja je bila angažirana na ovom slučaju. Željeli su da njegovo svjedočenje prouči mjerodavna osoba.
Ispričao mi je da je satima plakao kada je, došavši prvi put u ovu zemlju, čitao prijevod pamfleta koji je napisao Pacchia. Stvarnost onoga što se događalo prije toliko godina još je toliko opipljiva za Kramera, da ga svako negiranje tih događaja izravno pogađa kao daje i samo njegovo postojanje moglo doći u pitanje. Vidite, on se nalazio u samom središtu neizmjernog zla, u srcu nečega lišenog svake ljudske milosti, svakog milosrđa. Stoga mu je svaki pokušaj brisanja te stvarnosti i nijekanje njenog postojanja sličilo na uvijek iznova doživljenu smrt njegove obitelji, na njihovo potpuno poricanje.
David je završio s izlaganjem. Soba je naprosto odzvanjala užasom njegove priče. Nikome se više nije jelo. Tišina je prodrla duboko u sve pore debelih betonskih zidova, do samog go-log kamena. Kao da više ništa nije postojalo, osim ove male prostorije u kojoj su svi bili zatvoreni. Grad iznad njih prestao je postojati, a s njim i ostatak svijeta.
Želio bih se susresti s Kramerom - reče Yosef. David i Bruno se pogledaše.
To je moje pravo - rekao je. - Dobro znate da je tako.
-
Ima dosta onih kojii misle da je to njihovo pravo - odgovori Bruno. - Ali, jednostavno ne možemo dopustiti da do njega dođu svi koji to žele. On nije nikakav izložak.
-
Zapravo, nisam ni mislio na neko pravo - odgovori Yosef. Počeo je osjećati veliki umor. Bio je doveden do samog ruba i jednostavno je morao razgovarati s čovjekom koji je, poput Kramera, mirno stajao u samom centru tih ubojstava, ničim dirnut svih tih proteklih godina.
-
Ja imam poseban razlog. Moja sestra i njezin muž su umrli jer nisu nikada čuli za Kramera, pa ga, htjeli to ili ne, nisu ni mogli izdati. Imam i nećaka koji se još nije oslobodio noćnih mora, možda nikada i neće. Cijela je moja obitelj ucviljena radi tog čovjeka i radi onoga što on zna. Želim ga zapitati je li sve to bilo vrijedno toga.
Želio bih s njim razgovarati, upitati ga nekoliko stvari, pokušati ga razumjeti, ako je to uopće moguće.
Nisu ništa rekli. U tišini koja je zavladala mogao se čuti jedino šum vode u obližnjoj slavini i zujanje grijalice.
U redu - reče David. - Odvest ću te k njemu.
Gdje ga skrivate? - upita Yosef.
David se nasmije i pogleda ga. - U susjednoj je sobi - reče mu. -
Ovdje je cijelo vrijeme, još od tvog dolaska.
40. poglavlje
Yosefa su uveli u sobu - zapravo u stančić koji su na brzinu preuredili od nekadašnjeg skladišta u kojem su čuvali boce vermuta.
U zraku se još mogao naslutiti slatkasti miris alkohola; i bio je tamo i nije ga bilo, poput mirisa cvijeća čiji će nas tragovi uporno pratiti i nakon što posljednji plesač napusti svadbenu dvoranu ili posljednji žalobnik otiđe kući s nekog pogreba.
Kramer ga je očekivao. Sjedio je nasuprot vratima. Stari čovjek duge bijele kose, požutjelih zuba i obješene kože, čiji je svijet bio sveden na mali uski otvor u zidu. Yosefu se činio potpuno istrošen.
Hrpa starih kostiju i oronulog mesa, glava mrtvaca nataknuta na suhu granu.
Ali, prišavši mu bliže, Yosef uoči nešto što mu je na prvi pogled promaklo: Otta Kramera nije izjedala dolazeća smrt. Prije je to bila neka unutarnja vatra ili, bolje rečeno, oplemenjena patnja koja je strujila njegovim tijelom poput soka u granama starog hrasta. Oči su mu bile ispunjene burom osjećaja, a njegov je neukroćen i samosvjestan intelekt davao poseban život njegovom bistrom pogledu. I odjednom, pred njim je, umjesto starca, stajao neki mladić, zarobljen, a da toga nije ni bio svjestan, u svom vlastitom tijelu, poput nekog čiji je život, bez milosti ili upozorenja, prohujao u trenutku.
Sjedio je uspravno na visokoj sofi, prekriženih nogu, s rukama položenim na obje strane, radi simetričnosti ili, možda, ravnoteže, teško je reći. Pozdravio je Yosefa mahanjem i odmah ga, bez riječi, pozvao da sjedne na stolicu, pokraj sebe. Yosef sjedne, svjestan da je, protiv svoje volje, nervozan i čak pomalo uplašen. Ovo je prvi put da susreće nekog ratnog zločinca iz vremena svojih roditelja, a sastanak je nosio sa sobom težak teret i mitova i užasa i neutaženog bijesa.
Žao mi je - progovori Kramer. Glas mu je bio iznenađujuće blag, s tragovima izvjesnog oklijevanja. Govorio je engleski dosta nesigurno. - Vaša sestra. Njen suprug. Vaš nećak. Velika je to tragedija za vas i vašu obitelj.
Učinili su to radi vas. Nisu znali tko ste.
Da, razumijem. David mi je sve objasnio. Strašno mi je žao, ali ne mogu ništa učiniti.
To i ne očekujem. Ništa ih ne može oživjeti.
A vi? Kako vi doživljavate njihovu smrt? Kako se osjećate?
Kako bih se trebao osjećati? Što vi mislite, što bih morao osjećati?
Bijes. Stid. Bespomoćnost. Možda krivnju?
Zašto bih se osjećao krivim? Nisam ja odgovoran za njihovu smrt.
Prije ste to vi. Umrli su radi vas.
Kramer polako zatrese svojom bijelom glavom. - Ne, ne radi mene.
Ja nisam ništa više upleten u njihovu smrt od vas. Ne mogu osjećati ni odgovornost ni krivnju.
-
Pa ipak, mene ste pitali osjećam li se krivim.
Starac kimne. - Osjećaj krivnje je prirodna reakcija. Niste bili tamo da im pomognete. Možda ste ih mogli spasiti da ste se ranije vratili; morali ste misliti na njihovu sigurnost prije polaska u potragu.. Vidite, vaša podsvijest može iznaći sto ijedan razlog da vas proglasi krivim.
Zašutio je, ispružio noge i rukom prošao kroz kosu. Koža mu je bila tanka poput najfinijeg papira, puna pjega, skoro prozirna, nalik sasušenoj čaški irisovog cvijeta. Žilice su se ispod nje jasno ocrtavale, kao dragocjenosti zaštićene staklom.
-
Kada su se moji utopili - nastavio je - osjećao sam užasnu krivnju. Znam da to nije lako razumjeti. Odmah se nameće misao: evo čovjeka čijom su zaslugom ubijani milijuni ljudi, a on se osjeća krivim samo za smrt svoje vlastite obitelji. Ali to je istina. To je ono što sam najprije osjećao. Mislio sam: trebao sam odgoditi to putovanje, provjeriti sigurnost broda. Da sam ja išao s njima, a nisam, vjerojatno bih nešto bio poduzeo da ih spasim. Takve su me misli veoma dugo mučile.
Kada je otac Sarmiento prvi put došao k meni, pred njim je bilo stvorenje ispunjeno krivnjom. Prva stvar koju sam od njega naučio bila je da je beskorisno osjećati krivnju radi nečega što se odvijalo bez našeg sudjelovanja, nečega čime nismo mogli upravljati. A, ako se osjećaja krivnje ne mogu osloboditi, neka to bude radi onoga što sam stvarno učinio, ili propustio učiniti. A to nije smrt moje obitelji koju nisam mogao spriječiti, već je to smrt milijuna drugih ljudi, čega sam bio suorganizator, a radi čega nikada nisam osjećao nikakvu grižnju savjesti.
Jeste li to mogli spriječiti?
Starac podigne glavu, pogleda Yosefa i nasmiješi se.
To je prvo pitanje koje uvijek svi sebi postavljamo. Na njega je najteže odgovoriti. Ali, to nije pravo pitanje. I to sam naučio od Sarmienta. Svjestan sam toga da u ono vrijeme nisam mogao ništa poduzeti da spriječim zločine koji su se dogodili. Nisam bio ni Himmler, ni Kaltenbrunner, ni Hitler. Takve moći upravljanja događajima nisam imao. Poput Eichmanna, bio sam tek jedan od činovnika.
Ali, i činovnici mogu upravljati svojim životima. Mogao sam bez problema napustiti taj posao. Mogao sam raditi nešto drugo. Nitko me nije prisiljavao da radim u tom odjelu. Nitko mi nije prislonio pištolj na glavu i naredio mi da budem savjestan. Život mi nije bio u opasnosti.
A sada je u opasnosti. Jeste li zato ovdje?
Kramer kimne. - Da - rekao je. - Ovdje sam da to popravim. Da konačno budem osuđen.
Mislite li da su moji snovi posljedica osjećaja krivnje? -upita ga Yosef.
Ne razumijem. - Kramer sjedne na rub sofe, ruku sklopljenih ispred sebe. Yosef se osjeti gotovo prevarenim. Kao da su mu uskratili neku opskurnu mogućnost da se osveti i skine sa sebe teško breme svoje mržnje.
Sanjam da se nalazim u vlaku kojim me vode u koncentracioni logor
- objasni Yosef. - Također sanjam da sam tamo već stigao ili da me vode u plinsku komoru. Ali, nikada još nisam sanjao da tamo živim, da proživljavam svakodnevne patnje i bijedu. A moje buđenje je, naprotiv, popraćeno osjećajem da sam samo promatrao nešto što se događalo drugim ljudima.
-1 vi mislite da to ima veze s vašim osjećajem krivnje?
-
Tako je, radi se o krivnji. Moja obitelj te strahote nije pro-
živjela. Mi nismo europski Židovi. Sigurno bi, vremenom, bili i nas zbrisali, ali to se, na sreću, nije dogodilo. A cijeli sam život proveo među ljudima koji su izgubili cijele porodice. Živim u zemlji koja je izgrađena na ruševinama vašeg holokausta.
-1 osjećate se krivim?
Yosef raširi ruke. - Ne znam točno što osjećam - rekao je.
Kramer kimne. Teško je bilo zamisliti da je ovaj starac u detalje planirao smrt milijuna ljudskih bića. Do posljednje vezice za cipele, do svakog komadića sapuna.
-1 ja sanjam o logorima - rekao je. - Možda je to neobično, ali to mi se prije nije događalo. O tome sam počeo sanjati tek kada sam ostao bez obitelji i nakon što sam sreo Sarmienta. Tada je počelo.
Prava bujica snova koja bi trajala čitave noći. Kao da se radilo o rolama snimljenog materijala koji je godinama, pohranjen, čekao svoje objavljivanje.
Ali, moji snovi nisu poput vaših. Nikada nisam žrtva. Uvijek stražar u odori Totenkopfverbanda. Vjerojatno znate da pod Reichom nikada nisam nosio takvu odoru. Sebe sam smatrao gotovo civilom, iako sam radio za SS. Rijetko sam posjećivao logore. To je bila dužnost koju nisam volio pa sam je, u najvećoj mogućoj mjeri, prenosio na druge. Ipak, ponekad sam morao vršiti inspekcije i obilaziti razne logore. Provodio bih tamo dan, najviše dva. Na povratku sam jedva čekao da se riješim smrada u nosnicama.
Sada, međutim, sanjam da sam neprekidno tamo i da nikada neću moći izaći. To je moj pakao. Čudna stvar, koju ne mogu sebi objasniti, je moja želja da i sam postanem logorašem, da odoru zamijenim prugastom odjećom logoraša. To je, pretpostavljam, potreba da okajem svoje grijehe.
-
Znači, vjerujete u grijeh?
Kramer slegne ramenina. - Vjerujem u dobro i zlo i znam da je ono što sam ja činio bilo zlo, bez obzira na to kako je to tada izgledalo.
Da li je to ujedno bio i grijeh, to je nešto o čemu ne razmišljam.
Što je Sarmiento o tome imao reći?
O grijehu? Tu riječ u mojem prisustvu nije nikada izgovorio.
Mislim. . ne, znam da me se plašio. Često mi je znao reći da moja blizina u njemu ubija vjeru u Boga.
Zašto je to mislio?
Jer sam još uvijek živ i jer se, čak, nadam spasu. Bio je svećenik i bila mu je dužnost spasiti moju dušu. Ipak, nije se mogao prisiliti da to učini.
Ne razumijem?
On mi je to jednom prilikom objasnio. Rekao je da su logori razorili svaki smisao spasenja u Kristu. To je bila misao koju je stalno ponavljao. Uzmite, rekao mi je, neko židovsko dijete u dobi od dvije godine, ili tako nekako. To dijete ne vjeruje u Krista, nije nikada ni čulo za njega. Njegova je duša došla u pakao istog časa kada su njegovo tijelo iz plinske komore bacili u krematorij. Njegova je duša u paklu i sada i zauvijek će tamo ostati, u strašnim mukama.
A uzmite mene. Ja sam jedan od onih koji je tu djecu slao u smrt.
Ja sam još živ, pri punoj sam svijesti i još sam uvijek u stanju prikloniti se Kristu. Ako to učinim, prigrlim ga i budem primljen u Njegovu Crkvu, moji će grijesi biti oprošteni. A moja će duša, poslije smrti, dospjeti u raj da tamo ostane dovijeka u blaženstvu.
I ništa neće omesti to blaženstvo, niti pomutiti moju savjest, čak ni činjenica da sam umirućem djetetu odbio dati čašu vode.
Sarmiento nije noćima spavao zbog užasa te spoznaje. Ili postoji Bog koji svijetom, koji je sam stvorio, vlada s još manje milosti i savjesti od samog Hitlera, ili Boga uopće nema. Jasno, postoji i treća mogućnost: ono će židovsko dijete skupa sa svim drugim dušama koje nisu nikada čule za Krista biti ipak pušteno u raj. Ali, ako je to tako, Krist nam i ne treba, njegova je smrt na križu bila beskorisna, ne treba nam ni crkva, ni svećenici poput Sarmienta.
Radi toga me se bojao. A to je i razlog zašto ja nikada ne molim i ne tražim oprost za ono što sam učinio.
41. poglavlje
Marvam, mislim da nije pametno da ti ideš u hotel. Ona i Bruno zajedno su pili kavu dok je David odveo Yosefa kod Kramera.
Pridružila im se i Amelia. Donijela je kutiju amaretti slastica i posljednje vijesti o suđenju i potjeri. Yosefova se fotografija, koju su odnekud iskopali, neprestano vrtjela na ekranima nacionalne televizije. Objavljivali su i pojedinosti iz njegovog života, začinjene prozirnim falsifikatima poput objede da je cijelo vrijeme, od trenutka napuštanja vojske, radio za Mossad.
Ali, ako Mannuzzuov dosje ostane tamo - odgovori Marvam - netko će se vrlo brzo dočepati tih papira i otkriti da smo Yosef i ja povezani. U hotel smo se prijavili odvojeno, ali sam sigurna da ljudi koji progone Yosefa jako dobro znaju da smo zajedno.
Upravo me to i zabrinjava. Mogli bi vas tamo čekati. S druge strane, taj nam je dosje potreban. Radimo na stvaranju baze podataka o talijanskim neofašistima, njihovoj aktivnosti i njihovim simpatizerima. Vjerujem da je Mannuzzu o tome prikupio podatke koji bi nam mogli koristiti. O Sardiniji i njenim lokalnim političarima skoro ništa ne znamo. Također bih želio vidjeti što je on saznao o Weissu. A tu je i telefonski broj De Vuona - on nam je posebno važan. Već neko vrijeme sumnjamo u njega, a ovo bi mogao biti prvi čvrsti dokaz o njegovoj povezanosti s krajnjom desnicom.
Sredit ćemo da se netko od naših večeras prijavi u hotel. Procijenit će situaciju pa, ako zrak bude čist, mogao bi upasti u vašu sobu i uzeti taj dosje.
Nieddu se sada, jedan sat nakon što je svu dokumentaciju predao Dessiju, osjetio pomalo izgubljenim. Bilo je tu i drugih predmeta koji su čekali da budu riješeni, među njima neki, vrlo važni, već isuviše dugo leže na stolu. Međutim, sada nije imao nikakve volje raditi na tome. Ono što je unatoč svemu želio, tj. nastaviti putem svojih razgranatih veza istragu u vezi s ubojstvima u hotelu President, nije mu bilo omogućeno. Njegovo su mu iskustvo i njegov nos za spletke, jasno govorili da su Abuhatseiri namjestili ova najnovija ubojstva pred Palazzo di Giustizia, što bi njemu samom trebala biti jasna opomena da se ne miješa. Međutim, s jedne strane antipatija koju je osjećao prema Dessiju, a s druge strane njegova urođena tvrdoglavost (koju je njegova žena zvala drugačije), učinili su da odbaci i samu pomisao da se povuče.
Sačuvao je kopije svojih bilježaka i nekoliko dokumenata. Odmah mu se nametnulo pitanje: što s tim sada učiniti? Možda poslati višim organima vlasti i moliti ih da oni istraže cijeli slučaj? Nasloviti na Ministarstvo vanjskih poslova u Rimu i baciti u poštanski sandučić?
Zaključati u neki ormar s naljepnicom »Ne diraj«. Politi benzinom i zapaliti? Ili možda napraviti lijepi smotuljak i njime sam sebi zauvijek začepiti usta?
Nieddu nije imao ni najmanje razloga voditi brigu o Abuhatseiri i njegovoj sudbini. Naprotiv, bilo je dosta razloga povjerovati da je taj Izraelac doista ubio neke ljude s one liste, pa i Tinu Mannuzzu.
Ali, ako Yosef Abuhatseira nije ubio Buttija i Gentileschija, to je učinio netko iza koga, najvjerojatnije, stoje mnogi drugi čekajući da se dogodi ono, ma što to bilo, što je planirano da se dogodi jednom kada Abuhatseiru snage sigurnosti uhite ili, što je vjerojatnije, smaknu.
Ne zadržavaj se tamo, Davide. Uđi i izađi što brže možeš. Iako ti nisi taj koga traže, moguće je da je hotel pod prismotrom.
- Na radiju govore da Yosefa traže u Milanu. Bruno zatrese glavom.
- Nemoj se na to previše oslanjati. Iako je rekao da je dobro prikrio tragove, a ja mu vjerujem, čini se, na žalost, da znaju da se nalazi negdje na Sjeveru. Neće im dugo trebati da dođu do Torina, ako to već nisu učinili.
U redu. Brzo ću ja.
Čuvaj se.
Pričaj mi o Weissu. Marvam i Amelia bile su same. Davidova je supruga bila mlada i vrlo lijepa. O njenoj je odjeći Marvam mogla samo sanjati. A posjedovala je i onu vrstu samouvjerenosti, tipičnu za ljude sa sjevera Italije, s kojom se Marvam teško nosila. Ipak, u ovo kratko vrijeme koliko su provele zajedno, najviše nedjeljom, dvije su se žene sprijateljile i otkrile da imaju dosta zajedničkog.
Amelia je prema novoj poznanici pokazivala istinsko prijateljstvo i želju da joj pomogne. Donijela joj je novu odjeću, nešto kozmetike i veliku kutiju predmeta za osobnu higijenu.
Amelia je predavala engleski u liceo classico (klasičnoj gimnaziji), u blizini Palazzo Carignano. Njeni roditelji nisu bili zadovoljni tim poslom. Smatrali su da je isuviše običan. Više bi voljeli da je postala model ili modna dizajnerica. Amelia je, naprotiv, uporno branila svoje pravo na ozbiljnu karijeru i ozbiljan brak, što je u početku također bila još jedna kost razdora.
-
O tome ćeš morati pitati Davida - reče joj Amelia. - Njega Weiss posebno zanima. Ja znam vrlo malo, ali sasvim dovoljno da budem sretna što ga nikada nisam upoznala. Kramer, naprimjer, djeluje posve ljudski. Čovjek može prema njemu osjetiti samilost.
Mislila sam, mrzit ću ga, ali sve je ispalo drugačije kada sam ga upoznala. Međutim, za Weissa nisam tako sigurna.
-
Pravo mu je ime Emil Luders. Točnije, SS Gruppenfuhrer Luders. David mi je ispričao nešto malo o njegovoj karijeri tijekom rata. Ako ikoga treba objesiti kao ratnog zločinca, to je sigurno Weiss. Za početak, rukovodio je odredima za istreb-ljenje na Istočnoj fronti. Izgleda daje u svom poslu uživao. Čak je i SS
morao slati opomene u vezi s njegovim postupcima. Voli ljudima zadavati bol. - Zastala je, a Marvam osjeli da je ustuknula pred svojim vlastitim riječima. - Još uvijek to čini.
-
Kako to da ga nikad nisu uhvatili?
-
To ćeš morati pitati Davida. On zna sve o tome. Na kraju rata našao se u Italiji, to znam. Mislim da je bio odgovoran za deportaciju Židova iz sjeverozapadnog dijela Italije. Majka mu je bila Talijanka. Otuda njegovo dobro poznavanje talijanskog jezika.
Bilo kako bilo, dobio je novo ime i vratio se u Njemačku, koju više nije ni napuštao. Nitko nije imao pojma da su Weiss i Luders ista osoba, sve dok se to Krameru nije omaklo jedne večeri. Međutim, Weiss zna da je Kramer kod nas i da mu može teško nauditi, štoviše dokrajčiti ga. Otuda njegova odlučnost da ga nađe i ubije, i Kramera i sve one s kojima je Kramer razgovarao.
Netko je kucao na vrata. I odrješito i oklijevajući, istodob-
-
Uđite - reče Nieddu. Nikoga nije očekivao, a sve su sobe na njegovom katu već bile prazne. Učinilo mu se da odnekud poznaje ljude koji su ušli u njegovu sobu. A to im je i bila namjera: izgledati što tipičnije. Krupniji čovjek s naočalama za sunce izledao je poput pretjerano nabildanog snagatora, dok je svjetlokosi mladić odavao nekoga kome nije bilo lako uozbiljiti se.
Stariji čovjek zatvori vrata i okrene ključ u bravi.
Nieddu? - upita.
Tko pita?
Pitam jesi li ti Nieddu?
Ovo je moj ured. Ja ovdje postavljam pitanja. Mladić pogleda starijeg.
Ovaj nas zajebava. Ime mu je na vratima. Obavimo to. Ne čekajući na odgovor, mladić je, krećući se poput raka, obišao Nieddua i našao se iza njegovog stola. Ova dvojica su zaista usavršili svoj zajednički nastup. Kretali su se kao na pozornici, ne bez otmjenosti i vrlo usklađeno. Nieddu nad glavom osjeti pokrete dugih ruku. Osjeti i traku kojom mu je zatvorio usta.
Za razliku od De Felicea, on ih je očekivao. Nije točno znao što smjeraju, ali se pripremio. Prvi je reagirao i to odmah, ne dajući im priliku da ga svladaju. Snažno se odgurnuo prema natrag i zabio se stolicom ravno u koljena plavokosog mladića, koji se, teturajući, našao pritiješnjen uza zid. Ne dopuštajući mu da se snađe i dođe k sebi, Nieddu odmah skoči na noge, odgurne stolicu i zada napadaču snažan udarac šakom u želudac. Mladić posrne, a Nieddu ga svom snagom udari po glavi, sa strane, smrskavši mu jagodičnu kost.
Kada se okrenuo, ugledao je starijeg napadača. Bio je svega par koraka udaljen od njega, s nožem u ruci. Nieddu duboko udahne i zgrabi pištolj koji je već čekao spreman, ispod papira na stolu.
- Moj odgovor je »da« - rekao je - zovem se Nieddu. A, ako ne ispustiš taj nož, rekao bih da ti preostaje još oko 4 sekunde života.
Hotel je bio tih i miran. David je stigao s malim kovčegom i britanskom putovnicom. Na recepciji je, namjerno lošim talijanskim, objasnio da nije bio u stanju unaprijed rezervirati sobu, ali da ostaje samo jednu noć. Službenik na recepciji sa smiješkom odvrati, na dobrom engleskom, da neće biti nikakvog problema jer nije puna sezona. Mogao bi, ako želi, dobiti i apartman po sniženoj cijeni.
Nakon što su napadače odveli, jednog u bolnicu a drugog u podrum questure, Nieddu vrati stolicu na staro mjesto, iza stola, i sjedne.
Poput nekoga tko zna daje obavio ono što mora i da mu razmišljanje ne bi mnogo koristilo, podigne slušalicu i nazove neki broj.
- Halo, Alisarda? Rezervirao bih jednu kartu za Torino, molim vas.
David se iskrade iz Marvamine sobe i pažljivo zatvori za sobom vrata. U hodniku nije bilo nikoga. Sve je bilo potpuno tiho. U
aktovki je imao Mannuzzuov dosje i Marvamine bilješke. Kovčeg je ostavio u svojoj sobi, do neke bolje prilike. U njemu, ionako, nije bilo ničega osim starih krpa i nekih sitnica koje su on i Bruno na brzinu unutra pobacali.
Vani je bila noć ispunjena tihim rominjanjem slabe kišice. Ljudi su, u parovima ili sami, prolazili korakom bržim od uobičajene šetnje.
Negdje u centru grada održavala se služba Božja za najnovije desničarske mučenike. Pričalo se i o protestu koji bi se, navodno, trebao održati protiv židovske zavjere, ali to nitko nije preozbiljno shvaćao. Kišilo je i ljudi su se iz kino dvorana ili trgovina žurili svojim kućama. Neka prosvjeduju oni koji to žele.
U crnom mercedesu, koji je bio parkiran ispred hotela Vecchia Lanterna, neki je čovjek razgovarao putem radija. Davidov ulazak u Marvaminu sobu nije prošao neopaženo. Dan ranije soba je bila ozvučena. Postavljen je nečujni alarmni uređaj. Hotelsko osiguranje je, naravno, bilo o svemu obaviješteno. Inače, s osobljem hotela nije bilo nikakvih problema. Odmah im je bilo sve jasno kada su vidjeli nalog koji je potpisao osobno ministar pravosuđa.
- Ovdje jedinica broj jedan. Iz hotela nam javljaju da upravo silazi.
Još ga nismo identificirali, ali nalaz je negativan što se tiče Abuhatseire. Slijedit ću ga, ali će mi trebati pomoć.
Obavijest sa Sardinije bila je točna. Šteta što je policajac koji je trebao otkriti torinsku vezu, morao biti eliminiran. Međutim, s obzirom na sve okolnosti, nisu mogli riskirati.
David se pojavi na vratima hotela i zakorači na ulicu. Na vidiku nije bilo nijednog taksija. Uputio se pješice, pomalo dršćući.
42. poglavlje
Gerhard Weiss je sklapao i širio ruke, savijao i izravnavao svoje duge, gipke prste. Njegova je koža sve više pokazivala neumoljive znakove starenja. On se, ipak, najbolje stoje mogao borio protiv staračke onemoćalosti, prvenstveno strogim režimom života koji se malo izmijenio od vremena kada je bio u Hitlerovoj omladinskoj organizaciji. Ustajao je u šest, pobožno vježbao cijeli sat, hranio se isključivo povrćem. Liječnike, osim svog heilpraktikera, nije posjećivao.
Skoro osamdeset godina njeguje svoje tijelo i poklanja mu pažnju, pa s pravom očekuje da mu ono dobro služi. Njegov životni zadatak još nije dovršen. Zakleo se da neće popustiti niti se odreći svoje borbe sve dok pokret ponovno ne vrati na put pobjede. Za nekoliko će godina moći sebi priuštiti odmor znajući da je ostvario sve zadane ciljeve i da više ništa neće moći okrenuti kolo povijesti.
Komunizam je pobijeđen. Više nikada neće predstavljati pravu opasnost. Demokratska su društva korumpirana i istrošena, na samom rubu kolapsa. Muškarci i žene, željni promjena u ovom vremenu beznađa, sve više i više traže i prepoznaju prave ljude koji ih mogu voditi.
Crvena lampica zasvijetli na stolnom telefonskom aparatu. Weiss pritisne malu tipku i javi se. Na liniji je bio muški glas, govorio je talijanski.
Signor Weiss? Sono Giancarlo. Mogu li slobodno govoriti?
Samo nastavi. Ova linija je sigurna.
Mislim da smo pronašli Židova.
Abuhatseira?
Pratili smo jednog od njegovih kompanjona. Čekali smo ga pred hotelom u kojem je odsjeo. Trag vodi do ljekarne u Via Pietro Micca, u blizini Teatra Alfieri. Ljekarnu smo provjerili.
Pripada nekom Židovu imenom Montemezzo. Nije član grupe Bruna Frezze, ali redovno posjećuje Mortaru. Mislim da bi Izraelac mogao biti tamo sakriven.
Kako znaš da je čovjek kojeg ste slijedili suradnik Abu-hatseire?
Poslužio se ključem da bi ušao u sobu one žene. Vjerujem daje došao pokupiti papire koje je tamo ostavila.
Papire niste dirali?
Nismo, jasno. Rekli ste da ničim ne pobuđujemo sumnju.
-
Odlično. Zašto si tako siguran da je Abuhatseira u toj ljekarni?
Nastade kratka stanka.
-
To je samo predosjećaj. Jednostavno je uzeo papire i požurio kući.. Zašto ne?
Znaš li tko je taj čovjek?
Još ne. Bilo je mračno i nismo ga mogli dobro vidjeti.
-
U redu. Ljekarnu ne ispuštajte iz vida. Pažljivo motrite i prednju i stražnju stranu. Slijedite svakog tko izađe, ali pazite da vas ne primijete. Javi mi odmah čim saznaš nešto više.
-
Želite li da sada upadnemo, gospodine?
-
Ne još. Tek kada budete potpuno sigurni, jer ako uđemo i ne nađemo nikoga, samo ćemo ih upozoriti. Upamti, Abuhatseira nije naša glavna meta. Hoću Kramera i želim ga živog.
Upozorit ću moju jedinicu. - Čovjek zašuti, a zatim nastavi. - Imate li još kakve upute, gospodine?
Ne, to bi bilo sve. Ne poduzimaj ništa drugo bez mog znanja. Ako bude potrebno, ja večeras letim u Torino. - Nastade kratka stanka.
Weiss ispruži ruku u namjeri da prekine vezu, ali ponovno uzme slušalicu, kao da se iznenada nečega sjetio.
Giancarlo, što si rekao gdje se nalazi ta ljekarna?
U Via Pietro Micca.
Spominjao si još nešto?
U blizini Kazališta Alfieri.
To nije daleko od onog malog kazališta lutaka, zar ne?
-
Mislite na Kazalište Gianduja, gospodine. Ne, udaljeno je svega nekoliko ulica.
Opet nastupi tišina. Ovaj put znatno dulja. Konačno se javi Giancarlo.
Jeste li još na liniji, gospodine?
Da, da. . slušaj, Giancarlo. Želim da nešto učiniš.
Recite, gospodine?
-
Telefoniraj Taddeu Maciachiniju. Pitaj ga sjeća li se protuavionskog skloništa u tom dijelu grada i je li to sklonište povezano s tunelima ispod grada. Nekada mu je bila dužnost provjeravati ne kriju li se tamo Židovi.
-
Ne mislite valjda. .
-
Još je rano o tome misliti. Ali, ako sam u pravu, možda smo konačno pronašli Kramera.
* * *
Kako je dobro opet biti gore, iznad zemlje. Pa makar i nakratko.
David se vratio prije jedan sat, s dosjeom i bilješkama. On i Bruno su ih još uvijek odgonetavali, služeći se Maryaminim natuknicama.
Amelia je, kao i Kramer, otišla na spavanje. Ostali članovi grupe ostat će budni čitavu noć. Neki su pazili na razvoj situacije, drugi čuvali stražu. Maryam i Yosef tražili su dopuštenje da makar pola sata izađu van, udahnuti svježeg zraka. Ulice su o to doba bile skoro puste pa se Bruno složio, iako nevoljko.
Šetali su. Njena je ruka sigurno počivala u njegovoj. Još uvijek mu je bilo teško povjerovati da su postali ljubavnici i da je negdje daleko, izvan ove ludosti, na njih čekao novi život. Nadasve je teško mogao shvatiti, postoje izgubio samopouzdanje, da ga netko poput Maryam uopće može voljeti.
Nisu se obazirali na kišu koja je još uvijek pomalo padala. Bilo je tako dobro udahnuti malo svježeg zraka i osjetiti kako grad tone u san.
-
Kako izgleda? - upita ga Marvam.
Znao je da misli na Kramera, ali ne odgovori odmah. Njena je ruka bila tako topla kao da je pripadala nekom drugom svjetu, tako različitom od onog koji je upravo napustio. Kramer je u njega unio nemir. Učinio je da se osjeća razgolićenim i potpuno nezaštićenim.
Bio je nemoćan boriti se protiv onoga što je te noći spoznao. Nije bio spreman priznati da je njegov neprijatelj čovjek kao i on, da je ranjiv i kadar osjećati tugu. Otišao je k njemu obuzet željom da starcu pokaže koliko ga prezire i mrzi, a uvidio je da nije sposoban ni za jedan od tih osjećaja. Nije bilo nikakve smislene veze između demona koji su ispunjavali njegove snove, progonili Bruna, Davida i Ameliju, mladih ljudi u elegantnim crnim odorama i sjajnim čizmama, i ovog umirovljenog činovnika lepršave sijede kose na čijem su se licu mogli vidjeti tragovi ljudske patnje i beznađa. Nije to bio ni osjećaj samilosti, ni simpatije ni razumijevanja prema Krameru; jednostavno se radilo o tome da mu nije mogao suditi, jer je znao da sam Kramer ne može biti kriv za sve.
-
Kako izgleda? Ne sliči nikome koga sam do sada sreo. Na neki me način podsjeća na mog oca, ali, ako ga bolje pogledam, među njima nema nikakve sličnosti. I pitam se koga to od njih dvojice ja uopće ne poznajem, Kramera ili svog oca. .
Dugo su razgovarali na vratima kazališta lutaka, privijeni jedno uz drugo. Bili su poput dvoje zaljubljenih pubertetlija koji ne smiju dugo ostati vani pa žele iskoristiti svaki preostali trenutak.
-
Kasno je - reče konačno Yosef pogledavajući na sat.
-
Obećao sam Brunu da nećemo dugo ostati.
Krenuli su prema ljekarni. Prošli su pokraj neke trgovine tehničkom robom u čijem je izlogu bio niz televizora s upaljenim sjajnim ekranima - na svima je bila ista slika. Kao da se nacija još uvijek nije zasitila, film o jutrošnjim ubojstvima su stalno ponavljali.
Zastali su nekoliko trenutaka a onda se okrenuli i odšetali u mrak i kišu.
Signor Weiss. Imam nešto za vas. - Giancarlo je zborio glasom punim ponosa i nekog ugodnog uzbuđenja.
-
Kvaliteta nije baš najbolja. Naš je čovjek bio prisiljen snimati s dosta velike udaljenosti, ali moći ćete razaznati što govore.
Govorili su hebrejski pa sam dao da se prevede.
Nastupila je tišina. Zatim se pojavi neki zvuk poput fijuka vjetra.
Čuli su se i zvuči vozila, čas jači, čas slabiji, pa koraci.
Kako izgleda? - Maryamin je glas bio isprekidan, ali su se riječi mogle jasno razabrati. Giancarlo je čitao prijevod. Slijedilo je dosta dugo zatišje prekidano šumovima pojačanog prometa i nečeg što je sličilo na lagano udaranje kišnih kapi po staklenoj površini. A zatim se pojavi Yosefov glas, nestalan i pun smetnji: Kako izgleda? Ne sliči nikome koga sam do sada sreo. Na neki me način podsjeća na mog oca, ali, ako ga bolje pogledam, među njima nema nikakve sličnosti. I pitam se koga to od njih dvojice ja uopće ne poznajem, Kramera ili svog oca. .
43. poglavlje
Tama se širila i stezala svugdje oko Yosefa. Bila je poput debele crne tkanine prebačene preko njegovih očiju. Ovdje gdje nije bilo ničega osim umjetne rasvjete, gdje nikada nisu i neće prodrijeti sunčeve zrake, mrak je imao sasvim drugačiju kakvoću. Kao da je ovdje bio pohranjen u nekom pravremenu i otada se stalno zgušnjavao.
Zažmirio je uspravivši se na krevetu. Pored njega je čvrsto spavala Marvam. Pomaknuo se i tijela im se lagano dotaknu. Ona se, mrmljajući nešto, okrene na drugu stranu. Zaželi da je probudi i vodi s njom ljubav ne bi li njenom magijom pobijedili tamu, ali se nije mogao odlučiti da joj razbije san. Sto se njega tiče, on je ugrabio svega nekoliko minuta nekog polusna. S ovako zbrkanim mislima nije dolazilo u obzir nikakvo opuštanje, nikakav ozbiljniji san, ništa osim laganog drijemanja. Razgovor s Kramerom se neprestano i iznova odigravao u njegovim mislima, kao da je svaka izgovorena riječ ili gesta bila tamo uklesana, poput likova u tvrdom kamenu.
Sjedio je naslonjen na jastuk, osluškujući što se događa izvan sobe.
Izgubio je svaki pojam o vremenu, ali mu se činilo da je vrlo kasno.
Najprije je čuo žustre korake, a zatim je netko negdje otvorio vrata. Nastupila je tišina, ali vrlo kratkotrajna. Bila je prekinuta iznenadnim i ljutim glasom muškarca. Nešto je vikao iz sveg glasa.
Yosef je, još uvijek sjedeći, pažljivo osluškivao. Koraci su se umnožili, vikanje je postajalo sve glasnije, a zatim poznati zvuk, prijeteći i zlokoban. Dva pucnja iz pištolja, jedan za drugim.
Reagirao je trenutačno. Maryam se polako budila i on joj rukom zatvori usta. Pokušavao ju je umiriti, šapćući joj u uho nekoliko užurbanih i tihih riječi.
- Ovdje su. Ustani i spremi se na bježanje. Idem pronaći Kramera.
Na brzinu su se izvukli iz kreveta, pokupili nešto odjeće i otpuzali do vrata na suprotnom kraju sobe. Yosef nije imao kod sebe ništa od oružja. U sobi nije bilo ničeg čime bi se čovjek mogao obraniti.
Uvukao se u traperice i šćućurio uza zid. Začuje se ponovljeni rafal, vika i zapomaganje neke teško ranjene osobe. Začuli su i Amelijin glas. Njeno je preklinjanje bilo naglo prekinuto. .
Vrata njihove sobe se treskom otvore, a svjetlost se u širokoj traci razlije po podu i krevetu. Yosef se ukoči znajući da će se u idućih nekoliko trenutaka odlučivati sudbina, ne samo njegova i Maryamina, već i velikog broja drugih ljudi.
U sobu je zakoračio neki čovjek, od glave do pete u crnoj odori, s crnom kapuljačom preko glave. Ispred sebe je ukočeno držao strojnicu, čvrsto stegnutu kožnim remenom koji je obavijao muškarčev vrat. Yosef ga pusti da učini i drugi korak, a zatim baci cipelu prema udaljenom suprotnom zidu. Čovjek se okrene, a Yosef se baci na njega. Uljez se vrtio pokušavajući se osloboditi, ali Yosefova je ruka čvrsto obuhvatila njegov vrat pritišćući ga snažno i ravnomjerno. Napadačev vrat počne popuštati i na kraju se potpuno opusti uslijed smrskanog kralješka. Čovjek mlohavo padne i udari o pod. Yosef mu istrgne pušku i okrene se prema vratima.
U zbrci koja je vladala nitko u skrovištu nitko nije znao što se zapravo dogodilo. Yosef je bio napola okrenut prema Maryam i rukom joj davao znak da čeka.
- Ostani tu gdje jesi - procijedio je kroz zube. - Idem vidjeti što se događa.
Nije znao žele li Kramera živog ili mrtvog, ali je bio siguran da su došli po njega. Ako je Kramer već mrtav, ostaje mu jedino da pokuša njih dvoje izvući odavde. Weiss je sigurno poslao dobro opremljenu grupu s nalogom da poubijaju sve koje nađu u skloništu, a Yosef nije imao načina da ih spriječi.
Sklonište je bilo simetričnog oblika, sa samo jednim pravim ulazom i izlazom, kroz ljekarnu. U središnjem dijelu se nalazio dugački prolaz ili koridor do kojeg se moglo doći stepenicama koje su vodile do stražnjeg dijela ljekarne. Napadači su, po svoj prilici, upali upravo kroz ljekarnu. Sa svakog kraja ovog središnjeg prolaza i iz same njegove sredine granali su se manji hodnici ili prolazi, a na kraju svakog od njih, nalazila se duga pravokutna prostorija. Iz istog se središnjeg prolaza ulazilo i u četiri manje prostorije.
Hodnik se na samom kraju produžavao za još nekoliko metara, da bi završio niskim ožbukanim zidom, iza kojeg je, po riječima Bruna, ležao prvi od starijih tunela s kojima je ovo sklonište prvobitno bilo povezano i gdje su, u slučaju potrebe, mogli urediti dodatne prostorije.
Kramerov je stančić dobiven adaptacijom jedne od onih dugih prostorija na najudaljenijem kraju prolaza. Od te su velike prostorije dobili četiri manje, tj. spavaću i dnevnu sobu, kuhinju i kupaonicu koje je on, bez ikakve ironije, zvao svojim kon-zentrationslagerom. Iznad jednih vrata postavio je mali, rukom ispisan natpis: »Wahrheit macht Frei« (»Istina će vas osloboditi«)8. Nije se toliko radilo o ruganju, koliko o žaljenju.
Soba u kojoj su spavali Yosef i Marvam nalazila se na kraju najdaljeg odvojka, koji je po svemu odgovarao onom koji je vodio do Kramerovih odaja. Yosef se iskrao kroz otvorena vrata na hodnik i ugleda dvojicu kako s Kramerom, kojeg su vukli, zamiču iza jednog ugla i ulaze u glavni središnji koridor. I ovi su, poput onog prvog, imali kapuljače i nosili crne odore. Kramer je bio u pidžami, raščupane kose i bosih nogu.
Yosef pojuri za njima. Iz ostalih su prostorija na drugom kraju prolaza još uvijek dolazili odjeci sporadičnog puškaranja. Bilo je jasno da će Kramer biti beznadno izgubljen ako se otmičarima dopusti da previše odmaknu i pridruže se glavnini potjere. Yosef namjesti strojnicu, nanišani i pogodi lijevog čovjeka u leđa. Ovaj posrne i padajući povuče Kramera za sobom. Treći je bio dovoljno hitar i uspio se u posljednji čas osloboditi 8 aluzija na nacističku krilaticu koja je korištena u koncentracijskim logorima: »Arbeit macht Frei« (»Rad će vas osloboditi«) / ili: »Rad oslobađa« - prema tome kako je u tekstu (»Istina će vas osloboditi« ili »Istina oslobađa«).
Kramera. Napola se okrenuo i podigao oružje, ali ga je Yosef već imao na nišanu. Povukao je okidač i pogodio ga u lijevu sljepoočicu.
Čovjek se sruši na mjestu.
Yosef otrči do Kramera i pomogne mu ustati.
-
Kako ste? - upita ga.
Kramer ga pogleda sa smiješkom. Čudnovati je spokoj počivao na njegovom licu. Oči prije začuđene nego uplašene.
-
Gubite vrijeme - reče mu. - Zahvalan sam vam na svemu, ali prekasno je. Samo je jedan put koji vodi do izlaza. Mi nećemo dospjeti dalje od stepenica.
-
Ja ni ne mislim ići tim putem.
Yosef podigne strojnicu koja je pripadala jednom od napadača.
-
Možete li to upotrijebiti? - upita ga. Starac odmahne glavom.
Ali, prošli ste obuku, zar ne? - prigovori Yosef. - Pripadali ste SS-u.
Zar vas nisu vojnički osposobili?
Istina je, bio sam član SS-a - odgovori sa smiješkom - ali uredski časnik. Imao sam pravo nositi odoru, ali nitko nikada nije očekivao da se borim. Žao mi je.
U redu je. Krenimo prije nego što se pojave. - Yosef objesi strojnicu preko ramena i pomogne Krameru da lakše svlada hodnik.
Vraćali su se natrag.
Pucnjava na drugom kraju nije prestajala, iako je slabila i bivala sve rjeđom, kao da se jedna jedina osoba odupire nekolicini napadača.
Yosef je osjetio trenutačni poriv da poduzme nešto i pomogne tom usamljenom borcu koji je još pružao otpor, ali je s druge strane znao da bi to bila samo nepotrebna herojska gesta. Njegova je dužnost bila da pokuša izvući Otta Kramera. Požurili su do ugla.
Maryam ih je čekala, odjevena i spremna da im se pridruži.
-
Uzmi ručne baterijske lampe - vikne Yosef. Lampe su dobili da im se nađu pri ruci u slučaju nestanka struje. Događalo se, naime, da Bruno isključi rasvjetu ako nije bila nužno potrebna, da bi uštedio gorivo za generator. Maryam se trčeći vrati u sobu i pojavi, trenutak kasnije, s baterijskim svjetiljkama u rukama.
U tom su trenutku druga dvojica ušla u dugački prolaz i ugledala Yosefa i Kramera. Ne želeći prekršiti naredbu i pucati na starca, zastali su oklijevajući. Radilo se o trenu koji je ipak predugo trajao i omogućio Yosefu da se snađe; odgurnuo je starca iza zida a sam se sagnuo i, povukavši okidač svoje strojnice, ispalio dva automatska rafala prije nego li su njegovi protivnici uspjeli shvatiti što se događa.
Jedan je pao pogođen a drugi je najprije bacio pušku a zatim je, bolje promislivši, ipak podigne i brzo šmugne u zaklon bočnog hodnika, odakle je i došao.
Yosef dozove Marvam mahanjem.
- Prema onome što Bruno tvrdi - reče joj Yosef - onaj zid, tu na kraju hodnika, napravljen je samo od žbuke i letvica. Sam je tunel nekada bio duži i dosezao sve do labirinta starijeg rudnika, ali ga je Bruno dao pregraditi tim zidom i tako dobio zaseban i odijeljen prostor. Ja bih vjerojatno bez većih problema, uspio prijeći preko, kad bih imao nekoga da zaustavi naše prijatelje. Znaš li pucati iz strojnice?
Zatresla je glavom. - Možda ti je poznato - reče mu - tvoja mi prosvijećena vlada nikad ne bi dopustila da služim u oružanim snagama. Da sam nekim slučajem bila mladi Židov, mogla sam pucati i ubijati do mile volje. Ali, mi Arapi, mi smo dobri jedino za bacanje kamenja na vojnike.
Došlo mu je da se nasmije. - U redu. - To je bilo sve što je odgovorio. - Morat ćeš brzo učiti. - Dao joj je strojnicu koju je maloprije zaplijenio. - Podešena je tako da puca automatski. Ima vraški jak trzaj, zato stavi nešto na rame, kao podlogu. I ne zamaraj se nišanjenjem. Najvažnije je pucati i držati ih na što većem razmaku. Pucaj u kratkim rafalima, a u međuvremenu, između dvaju rafala, pokušaj vidjeti što rade. I ne odvajaj se od zida.
Dobro se sakrij iza njega.
Otrčali su do posljednjeg zavoja. Iza njih su trojica napadača već krenula niz glavni hodnik, slijedeći ih. Yosef se okrene i zapuca po njima. Uzvratili su, ali loše. Čim su stigli do ugla, Yosef vrati prekidač na pojedinačnu paljbu. Koristeći se zidom kao zaklonom, ispalio je dva pažljivo naciljana pucnja i odmah skinuo dvojicu, a trećeg prisilio da se povuče natrag, na drugi kraj hodnika. Bilo je očito da nisu očekivali nikakav ozbiljniji otpor.
Marvam zauzme mjesto na uglu. Onaj je ožbukani zid sada bio samo par metara iza nje.
-
Cime ćeš ga srušiti? - upita Yosefa. On upre prstom na jedan od teških aparata za gašenje požara koji su bili postavljeni po cijelom skloništu, na kraju svakog hodnika. Požarna je zaštita prilikom adaptacije ovog prostora bila veoma ozbiljno shvaćena, pošto je čitav podzemni kompleks imao samo jedan siguran izlaz.
Kramer sjedne pokraj Marvam, namještajući drugu pušku.
Sve u redu? - upita ga Yosef. Kramer kimne i nasmije se. Gladio je pušku.
Možda neću biti od velike koristi, ali ako budem morao, nanišanit ću i pucati. Neću im dopustiti da me uhvate živog. A to Weiss želi. Da me odvuče pred neki smiješni tribunal, da budem upozorenje svima ostalima. Radije ću umrijeti ovdje dolje.
Marvam je pogledavala niz hodnik. Još je uvijek bio prazan, ali je zvuk oštrih glasova i koraka u trku jasno dopirao do njih, odzvanjajući betonom. Nasuprot njoj, na hrapavom se sivom zidu jasno isticala velika smeđa mrlja. Bila je to hrđa nastala stalnim curenjem iz neke cijevi. Kramer joj pruži gornji dio svoje pidžame.
Smotala ga je i napravila mali jastučić podlogu za rame, da bi ublažila jačinu trzaja kod pucanja. Grlo joj je bilo stegnuto i suho, a ruka se tresla. Osjećala se bolesnom.
Yosef provjeri je li Maryam dobro zaklonjena, koliko je to bilo moguće, pa se okrene i počne aparatom za gašenje udarati po zidu.
Žbuka je, pod njegovim udarcima, otpadala u nejednakim komadima.
Moglo se čuti pucanje letvica dok je probijao drvenu konstrukciju.
Još svega desetak takvih udaraca i na zidu će nastati otvor dovoljan da se provuku i prijeđu na drugu stranu. Iza njega, Maryam ispali brzi i kratki rafal, pročešljavajući hodnik.
S drugog je kraja odmah uslijedila jaka pucnjava. Meci su u rojevima snažno udarali po stražnjem zidu, čiji su komadi letjeli na sve strane. Maryam je izmakla za dlaku. Ustuknula je povukavši se.
Sva je drhtala. Puška joj ispadne i bučno udari o pod. Rame ju je boljelo, a ruka se ukočila. Nikada još nije bila ovoliko prestrašena, nikad ovoliko bespomoćna. Pucnjava je međutim slabila, pa ona ipak podigne pušku i vrati se u kut. Duboko udahnuvši, baci pogled prema hodniku.
U međuvremenu jedan je čovjek uspio doći čak do prvog odvojka.
Spazio je Marvam i otvorio paljbu. Bio je dobro zaklonjen. Legao je, a trojica novih mu se pridruže, dotrčavši iz neposredne blizine. Bili su svega nekoliko metara udaljeni od stražnjeg dijela hodnika.
Yosef joj uzme pušku.
-
Uzmi lampu i pomogni Krameru da se provuče. Zatim produžite. Idite ravno naprijed, ne zaustavljajte se sve dok ne naiđete na neki izlaz.
Nije imao pojma što ih tamo čeka, ali je dobro znao da im jedina nada, iako vrlo slaba, leži u pokušaju da umaknu progoniteljima i izgube se u mreži tunela iza zida.
-
Odvedi ga do Mortare - rekao joj je. - Naći ćeš ga u sinagogi.
Sakrij ga i neka tamo ostane do odlaska na sud. Ako bude trebalo, stupi u vezu s Baruchom Caplinom iz Izraelskog veleposlanstva u Rimu - on će ti u svemu pomoći.
-A ti?
Nije je mogao pogledati u oči, nije imao snage uhvatiti je za ruku.
Da bar nije ovdje, da je bar na nekom drugom mjestu. Da je bar mrtav. Tada joj ne bi morao reći zbogom i slušati njene riječi oproštaja.
-
Ostajem ovdje da ih zadržim. Najvažnije je izvući Kramera.
-
Ja ostajem s tobom.
-
Ne prisiljavaj me da te preklinjem - rekao je. - Sve što smo do sada pretrpjeli, pretrpjeli smo radi jedne jedine stvari - da bi se ovaj starac mogao pojaviti pred sudom. Radi toga je umrla i moja sestra, i Aryeh i svi ostali. Molim te, nemoj me prisiljavati da te ponovno molim.
Približavali su im se sve više. Šuljali su se hodnikom, udaljeni svega nekoliko metara. Znao je da vrijeme radi za one tamo i da svako daljnje otezanje samo povećava njihove šanse da ubiju nju, Kramera i njega. Uhvatio joj je pogled. Oči su joj bile zamućene suzama i nečim što je bila mješavina gnjeva i tuge.
Naglo joj okrene leđa i krene prema uglu, držeći pušku kao da se uopće ne radi o oružju. Naoružan a ipak bespomoćan, bespomoćniji nego što je ikada bio u njenom zagrljaju. Stajao je kod zida, nekako krut i ukočen, teško dišući. Nepodnošljivo je bilo saznanje da je više neće vidjeti. Preletio je pogledom oko sebe i ugledao je. Svjetiljka, koju je držala u ruci, u jednom je trenu ukrasila njenu glavu blistavom aureolom. Samo trenutak kasnije više je nije bilo.
44. poglavlje
Na udaljenosti od nekih desetak metara od zida, hodnik je završavao raskrižjem u obliku slova T. Oba su se njegova kraka gubila u mraku, ne dajući naslutiti koji je od njih više upotrebljavan ili pogodniji da ih odvede do izlaza. Odmah je bilo jasno da je ovaj dio podzemlja bio dugo vremena izvan upotrebe. Za razliku od hodnika iz kojeg su upravo izašli, zidovi su bili grubo obrađeni, neožbukani i bez boje. Izgleda da nisu nikad ni bili namijenjeni nečem tako kultiviranom kao što je ljudsko stanovanje. Strop je na ovom mjestu bio niži. Činilo sa da je iz ustajalog zraka nestao svaki trag života, kao da stoljećima nitko unutra nije disao.
Marvam je oklijevala. Ako mu netko ne pomogne, Yosef neće biti u stanju naći put ili odlučiti kojim smjerom krenuti. Pored nje, Kramer je već pokazivao očite znakove tjelesne klonulosti. Ustajali je zrak, nakon šokova proživljenih tijekom hvatanja i spašavanja, blokirao njegova pluća i otežao mu disanje. Kada su se zaustavili, prislonio se uza zid duboko dišući, dok su njegova iscrpljena pluća škripala poput stare nepod-mazane pile. Marvam se zapita koliko će još izdržati.
Ona je još uvijek bila ošamućena onim što im se dogodilo, nesposobna prihvatiti istinu da Yosefa možda više nikada neće vidjeti. Najvjerojatnije se neće izvući živa iz ovih tunela. Pogledala je starca ispred sebe, njegovu sivu put i šuplje oči, pitajući se je li zaista i zbog čega vrijedan tolikih ljudskih života. Tako bi malo trebalo da se njegov život ugasi, poput svijeće koja predugo gori i daje preslabu svjetlost. Yosef je tisuću puta vredniji, mislila je, a ipak odbacuje svoj vlastiti život da bi spasio ovog starog čovjeka.
Uzdahnula je. Iza njih je odzvanjao zlokobni zvuk pucnjave.
Donijela je odluku. Sagnula se i počela čeprkati po neravnom podu, tražeći komadić kamena. Našla je odgovarajući kamen pa je, stružući po zidu, pokušavala nešto napisati. Slova su bila iskrivljena i blijeda, ali ipak uočljiva. Molila je boga da se Yosef na ovom mjestu zadrži barem toliko da bi mogao opaziti i pročitati njenu poruku napisanu na hebrejskom: KRENULI DESNO, TREBA NAM
POMOĆ.
Bacila je kamen, nagnula se i nježno uhvatila starca za ruku.
- Moramo krenuti - rekla je. - Naslonite se na mene.
Yosef popusti pritisak na okidaču. Ispaljivao je pojedinačne rafale, pažljivo nišaneći na svakog od svojih progonitelja koji su, radi vlastite neopreznosti, postajali lakom metom. Jednog je pogodio u desnu ruku, drugog u bedro. Svi su se povukli natrag, u treći odvojak da previju rane.
Yosef je znao da ovako neće ići u beskonačnost. Ako odluče izvesti otvoren napad, malo je mogao učiniti da ih spriječi. Jedino bi mogao u munjevitoj defenzivnoj akciji isprazniti svoj šaržer. Sve bi se, ipak, okončalo ispaljivanjem posljednjeg metka. Nakon toga bi mu preostale jedino gole ruke. Mora ih dakle držati na udaljenosti čim dulje može i odvući ih, možda, u tunele.
Tišina je lagano rasla sve dok nije postala glasnom skoro poput buke koja je postojala jedino u njegovim ušima, gdje je svaki, pa i najslabiji zvuk, ječao poput praska. Yosef se odšulja natrag do ugla i proviri u koridor. Neki je visoki čovjek stajao na samom njegovom kraju. Nije imao ni kapuljaču, ni pušku. Jedna mu je ruka počivala na glavici lakiranog štapa.
Yosef se povuče, a čovjek progovori razgovijetno i glasno. Čujnost je u ovako uskom i omeđenom prostoru bila besprijekorna.
- Gospodine Abuhatseira, dopustite da se predstavim. Zovem se Gerhard Weiss. Mislim da ste ili čuli za mene ili nagađate da postojim. Oprostite što govorim engleski. Ne znam hebrejski, a siguran sam da vi ne govorite ni talijanski ni njemački.
Nastala je kratka stanka. Izgledalo je da Weiss sređuje razbacane misli. Tišina se vratila, ali zlokobna i teška u očekivanju "VVeissovih riječi.
Mislim da je u ovom trenutku vaš mentalni sklop na razini onih vaših predaka koji su odlučili umrijeti kod Masade i ne predati se svemoćnom Rimu. To je bio častan izbor. U berlinskom su bunkeru moj Fiihrer i njegovi suradnici donijeli identičnu odluku, iz istih razloga.
Ali to nije uvijek i najmudrija odluka. Dosad je već previše ljudi umrlo radi jednog jedinog čovjeka. Svi su oni izgubili svoj život zbog puste tlapnje. Otto Kramer ne vrijedi ništa ni vama ni cionističkoj stvari. Moji ljudi imaju svjedoke koji su voljni doći na sud - radi se o muškarcima i ženama čija je prošlost bez ikakve ljage. Oni će posvjedočiti da je čovjek kojeg vi nazivate Kramer obični varalica, i da je pravi Otto Kramer umro prije mnogo godina u izbjeglištvu.
Ti svjedoci nisu ni nacisti ni nacistički simpatizeri. Među njima je jedan ili dvoje Židova. Zapravo, nije ni važno hoće li njihovo svjedočenje biti istinito ili lažno, te radi li se o pravom ili lažnom Krameru. Važno je sljedeće: sumnja koja će biti posijana na kraju procesa, neminovno će dovesti do oslobađanja Pier Maria Pacchije.
Mi ćemo i dalje, potpuno legalno, izražavati sumnje u istinitost židovskog mita o holokaustu. A tada, nakon što pobijedimo u Italiji, slučaj ćemo predati Europskom sudu za ljudska prava. Uvjeravam vas da ćemo i tamo pobijediti.
Pod pretpostavkom, naravno, da tog vašeg Kramera uspijete živog dovesti pred sud. Kako sada stvari stoje, to je gotovo nemoguće.
Moji će ljudi za nekoliko trenutaka napasti svom snagom. Vi ćete umrijeti, gospođica Shumayyil će umrijeti. Umrijet će i Kramer, tj.
čovjek kojeg tako nazivate.
-
Više bih volio da ovo riješimo drugačije, na lakši način.
Predajte nam odmah Kramera, a vi i vaša prijateljica ste slobodni.
Dajem vam svoju riječ. Imate trideset sekundi za odluku.
Yosefov odgovor nije trebalo dugo čekati. Iskoračio je na otvoreni prostor i ispalio čitavu salvu iz svoje strojnice u pravcu Weissa. Međutim, Nijemac se na vrijeme povukao u zaklon, a meci su udarali u betonske zidove.
Yosef prekine pucnjavu. Weissov dugi govor na njega nije ostavio nikakav dojam. Jasno, ni na trenutak nije povjerovao u priču o Krameru kao varalici. Weiss ne bi nikada uložio ovoliko truda da uđe u trag i ubije čovjeka čiji bi se identitet mogao tako lako osporiti na sudu.
U ovom času nije bila važna Kramerova vjerodostojnost, pa čak ni ishod procesa Pacchia. Možda nikad nisu ni bili od presudnog značaja. Ono što je stvarno važno jest činjenica da je jedan čovjek, po svojoj vlastitoj savjesti, imao hrabrosti progovoriti, nakon toliko godina, o onome što je nekada bio i imao dovoljno snage to i potvrditi. To i činjenica da drugi riskiraju svoj život da bi on to mogao učiniti, bilo je jedino važno.
Najednom, kao da dolazi niotkuda, začuje neko čudno zviž-dukanje i fijuk. Odmah zatim glasan prasak. Zrak se naglo ispuni trpkim i zagušljivim dimom. Odlučili su svladati Yosefa suzavcem, ne riskirajući svoje živote. Nezaštićen, počeo je posrtati i kašljati.
Nastojeći rukama zaštititi oči, koje su ga nemilosrdno pekle, gotovo je ispustio pušku.
Poluslijep i još uvijek gušeći se, spotaknuo se i uletio kroz otvor u zidu, trčeći dalje niz tunel. Zaustavio se nakratko da bi izvukao rupčić iz džepa. Objesio je strojnicu preko ramena i nastavio trčati, držeći rupčić preko usta. Drugom je rukom upalio lampu, prelazeći širokim snopom svjetlosti preko zidova i poda.
Ispred njega prostirao se tunel pun mraka. Bio je to uzak prolaz izgrađen od kamenja i nabijene ilovače, poduprt kosim drvenim potpornjima, pun sumaglice koja se ispriječila pred njegovim očima.
Zadržavajući dah, obrisa oči, a zatim vrati rupčić na usta. U
ovakvom je mraku bilo važno moći što bolje vidjeti, ali ništa manje važno nije bilo ni zaštititi pluća od plina. I najmanji ga je kašalj ili slučajno šištanje moglo odati njegovim progoniteljima.
Zateturao je, jako žmirkajući. Pokušavao je gledati, unatoč suzama kojima su njegove oči nastojale isprati zadnje tragove plina. Pred njim su lebdjeli zidovi tunela, a svjetlost razbijena u tisuće sjajnih komadića pretvori njegov vidokrug u čarobnu igru kaleidoskopa. Iza sebe je jasno čuo glasove, oštro dozivanje i zvuk stopala u trku.
Udahnuvši još jednom duboko, ponovno obriše oči. Pogled mu se razbistri tek toliko da ispred sebe ugleda zid. Svjetiljkom osvijetli lijevu pa desnu stranu. Na jednoj i drugoj strani su se račvali, podjednako mračni bočni tuneli. Nije imao pojma kojim su putem krenuli Maryam i Kramer. Kada je ponovno pogledao zid, njegova je kamenita površina već bila sasvim zamagljena. Sve je jasnije čuo korake koji su se približavali. Napadači su već bili u tunelu i opasno napredovali prema njemu.
Okrenuo se i opalio tri kratka rafala u mrak iza sebe. Njegov će šaržer biti uskoro prazan. Kad bi bar znao koji je pravac Marvam odabrala. Mogao bi zavarati napadače i odvući ih u suprotnom smjeru.
Sagnuo se, obrisao oči, i počeo uporno gledati po tlu, najprije na jednu, a zatim i na drugu stranu. I dok mu se pogled počeo ponovno magliti, opazio je na ulazu u desni tunel dva jasna otiska stopala.
Hitro reagirajući, ostruže ih nogama, okrene se i uputi prema drugom otvoru. Čekat će ih da dođu do zida, a zatim će otvoriti vatru. Izigravat će onog svirača koji je svirkom odvukao sve štakore i tako spasio grad Hamelin. Nije važno hoće li se pritom utopiti ili ne, važno je da ga slijede.
45. poglavlje
Čitav se njihov svijet sada sveo na trak bijele svjetlosti. Teturali su tunelom, tjerani pucnjavom iza sebe i demonima koje su nosili u sebi. Prošli su pokraj zidova od čvrsto sabijene gline i drvenih potpornja, pored svodova od hrastovih greda, punih prašine i prastare paučine, koračali tlom na kojem su svoje otiske ostavili neki davno nestali ljudi. Marvam osjeti jaki smrad koji se širio zrakom. Koristili su se nekom vrstom plina čiji su ih nevidljivi i smrdljivi izdanci već sustigli. Bacila je pogled na Kramera koji se, šepajući, vukao pored nje, držeći je čvrsto za ruku. Grudi su mu teško podnosile napor brzog hodanja. Shvatila je da mu pluća vjerojatno ne bi izdržala veću količinu ovog plina. Kad bi bar Yosef požurio, mislila je. Bojala se da Kramera neće moći sama izvući odavde.
Tunel se počeo sužavati, najprije neznatno a zatim sve očitije stežući se oko njih. To ih prisili da se sagnu, a zatim i ćućnu.
Završili su četveronožnim puzanjem. Nije bilo nikakvih bočnih otvora, nikakvog, ni najmanjeg, znaka da bi mogli naići na neki drugi pravac kretanja. Marvam shvati da nema trećeg puta: mogli su se kretati jedino naprijed ili natrag.
- Čekajte me ovdje - rekla mu je, vidjevši da je starac vrlo teško sustiže. Dijelom jer nije imao snage puzati, a dijelom i radi zraka koji je, zbog prisustva plina, postajao sve rjeđi.
Otpuzala je naprijed sa svjetiljkom u ruci nadajući se, unatoč
svemu, da bi ipak mogla naići na nekakvo proširenje tunela. Ali njene nade potonu u nepovrat nakon svega nekoliko metara puzanja. Tunel se naglo prekidao i završavao čvrstim zemljanim zidom koji je na sebi još nosio tragove nekog davno odloženog oruđa. Nije bilo nikakvog izlaza.
Yosef se spotakne i ponovno pridigne. Tunel je uporno vijugao, kao da slijedi neki svoj prirodni smjer. Ne bi mogao reći da li zato da pronađe neki prolaz među naslagama kamenja ili zaobiđe neki od četiri torinska vodovoda. Iskoristio je pogodnost mnogobrojnih zavoja i držao svjetiljku ugašenu sve dok ne bi zašao za neki ugao, a zatim bi je kratko upalio i tako osvjetljavao sljedeću etapu puta.
Bilo je to očajno sporo napredovanje, znao je, ali, s druge strane, nije mogao riskirati i odati svoj položaj paleći lampu.
Mogao im je jasno čuti korake negdje iza sebe, s vremena na vrijeme i glasove. Još uvijek su bili dosta udaljeni, ali se razmak sve više smanjivao. Svaki bi ih njegov pogrešan korak, svako otezanje s njegove strane, dovelo do toliko željene prednosti. Pojačao je tempo, moleći Boga da je Maryam već pronašla izlaz.
Na desnoj je strani ugledao neki manji bočni tunelić, niži i uži od ovoga prolaza kojim se kretao. Nakratko je zastao, ali mu je instinkt govorio da ne poduzima ništa rizično. Bolje je držati se glavnog puta kojim je imao više izgleda stići do izlaza.
Tunel je nakon toga, prije nego što će produžiti ravno, skrenuo lijevo, a zatim desno. Samo nekoliko metara dalje, Yosefu se na lijevoj strani, u svjetlosti lampe, ukaže neki otvor. Najprije je pomislio na još jedan odvojak ali, bolje osvijetlivši njegovu unutrašnjost, uvjeri se da je to samo neko napušteno spremište. Pod je bio pokrivem malim drvenim sanducima, većinom razbijenim i punim plijesni. Svuda uokolo u nejednakim hrpama, ležale su vreće pune truleži, a u jednom je kutu spazio gomilu prašnjavih boca s čepovima od pluta.
Yosef se bez razmišljanja uvuče u prostoriju. Trebalo mu je samo nekoliko minuta da iz hrpe izvuče pola tuceta trulih vreća. Ležeći licem okrenutim prema otvoru, pokrio se vrećama, ostavivši mali prorez za gledanje. Jedna mu je ideja počela zaokupljati misli.
Nema smisla ponovno upotrijebiti plin dok ne saznaju jesu li Židova i njegove prijatelje uspjeli stjerati u kut. Weiss ih je odvraćao od preslobodnog korištenja CS-a u ovako skučenim prostorima.
Postojao je rizik da izdajica, Kramer, podlegne, a to Weiss nije nipošto želio. Želio je starca živog kao opomenu drugima, a njihova je dužnost bila da Weissove naredbe provode u djelo.
Bili su uvjereni da se približavaju svom plijenu. Njihov vođa, čovjek imenom Vitale, nekoliko im je puta naredio da stanu i oslušnu.
Jedanput su uspjeli jasno čuti nečije užurbane i udaljene korake, a zatim opet nastade tišina. Vitale je bio siguran da je Kramer već prilično iscrpljen. Kada bi mogao uvjeriti Židova da bježanje sa starcem više nema nikakvog smisla, sve bi se moglo okončati bez daljnjeg prolijevanja krvi. Vitale, naravno, nije mogao sa sigurnošću reći što Weiss namjerava učiniti s tim Židovom ili onom Arapkinjom ako ih se dočepa ali to i nije bila njegova briga. Učili su ga da sluša naredbe i to je namjeravao učiniti.
Vitale - u svakodnevnom životu predavač na katedri za fiziku -
stane i podigne ruku. Cijela se četa zaustavi a neka neočekivana tišina, koja im skoro oduzme dah, ispuni tunel. Na lijevoj su strani naišli na neku malu prostoriju čiju je unutrašnjost Vitale pretraživao svjetiljkom. Radilo se o niskoj izbi, iskopanoj u zemlji, čije su stijenke bile obložene grubim daskama. Sve je bilo puno starih kutija, vreća i boca. Svjetlost je prodirala u svaki kut, šetala gore-dolje po prostoriji, ali ništa se ne pomakne. - Idemo - reče -
ovdje nema ničega. Krenuli su dalje, polako, jedan iza drugoga. Uši su im odzvanjale od napornog disanja pod kapuljačama i plinskim maskama.
Maryam je spustila Kramera na zemlju. Disao je teškom mukom.
Njena se zabrinutost sve više pojačavala. Najgore od svega, vratili su se ponovno na mjesto gdje su se tuneli račvali i gdje je koncentracija plina bila najveća. Starac je bio prisiljen pokriti lice gornjim dijelom pidžame, ali je, svejedno, udahnuo više plina nego što je mogao podnijeti. Zaustavio se - dalje nije mogao.
Sada joj je bilo jasno da je Yosef ipak krenuo onim suprotnim odvojkom. Za starca je postojala samo jedna nada - naći Yosefa.
Ostavila ga je naslonjenog na zid i krenula dalje, niz prolaz.
Yosef pričeka da prođe i posljednji iz Vitaleoeve grupe, pa se iskrade iz skrovišta i vrati ponovno u tunel. Dobro je znao što hoće, ali ga pomisao na svu rizičnost takvog plana gotovo uvjeri da se okrene i krene drugim pravcem.
U ovakvom mraku nije bilo lako procijeniti ni veličinu prostora, ni udaljenost. Ispred sebe je mogao čuti progonitelje a, prešavši sljedeći zavoj, iznenada spazi blijesak lampe kako u nestalnom luku pleše po stropu. Kretao se bos, najtiše što je mogao, i brzo prevalio razmak koji gaje dijelio od posljednjeg čovjeka u grupi. Još je ranije, dok su prolazili pokraj spremišta, uočio da imaju maske i kapuljače i bio siguran da ga neće otkriti. Ali će ga, s druge strane, maska spriječiti da čovjeka brzo i efikasno ušutka rukom preko usta.
Od čovjeka je bio udaljen svega nekoliko centimetara kada je osjetio da je ovaj postao svjestan njegovog prisustva. Njegov progonitelj zastane i okrene se, ali samo napola. Trenutak kasnije Yosef napadne: jednu mu je ruku prebacio preko lica, prisiljavajući ga da stane. Skoro istovremeno, znalačkim je zahvatom one druge, slobodne ruke, snažno poput oštrice noža, pljoštim-ice udario po žili kucavici na vratu i trenutačno mu prekinuo dotok krvi u mozak.
Čovjek se opusti, a beživotno se tijelo skljo-ka na Yosefa koji je, ne samo uspio izdržati njegovu težinu, nego mu i istrgnuti pušku iz šake u kojoj više nije bilo života.
Yosef skine kapuljaču i masku s glave mrtvog čovjeka. Mislio je kako kapuljača, za razliku od maske, i nije toliko važna. Maska je, zapravo, bila mali respirator, model Schetmuly ili SES, s filtrom na lijevoj strani.
Bila je to oprema koju je jako dobro poznavao iz svojih antiterorističkih dana. Navukao je masku preko glave i odmah osjetio olakšanje.
Čovjek je bio odjeven u crnu košulju i hlače s remenom na kojem se nalazilo nekoliko dodatnih šaržera municije. Dok je otkopčavao remen, pažljivo osluškujući ne vraćaju li se ostali članovi potjere u potrazi za mrtvim drugom, iznenada opazi da remen, pored šaržera, ima i neku vrstu džepa u kojem se nalazila ručna granata.
Njegov je prvobitni plan bio da tijelo odvuče natrag u onaj bočni prolaz, a da se on ponovno sakrije u spremištu. Na taj bi način njegovi progonitelji, najvjerojatnije, produžili dalje bočnim prolazom, a njemu bi bio otvoren put ka izlazu kroz glavni tunel.
Međutim, bolja se ideja sada nametnula sama od sebe. Ostavio je ubijenog na mjestu gdje je pao, žureći natrag u spremište.
Grčevitim je pokretima isparao vreću u kojoj se maloprije skrivao.
Vreća je, prema očekivanju, bila napola trula i lako se parala, ali je traka kojom su bili opšiveni njeni rubovi bila napravljena od znatno jačeg materijala. Za svega nekoliko trenutaka, u rukama mu se nađe opletena uzica, duga približno dva metra, i dovoljno čvrsta da posluži svrsi.
Vratio se u tunel, napeto osluškujući ne bi li čuo nepoželjne korake.
Naišao je, međutim, na nepromijenjenu tišinu koju je zvuk njegovog vlastitog disanja, u odsutnosti svakog drugog, samo pojačavao.
Vjerojatno njegovi progonitelji još nisu otkrili da se on više ne nalazi ispred njih. Ipak, bilo je samo pitanje trenutka kada će im sinuti da love fantoma.
Nekoliko metara dalje od njegovog skrovišta, dva su drvena potpornja držala poprečnu stropnu gredu. Ručnu je granatu bez većih problema ugurao iza jednog od njih, tako da ju je zabio u zemljani zid na visini manjoj od pola metra, a iglu upaljača okrenuo prema tunelu.
Jedan je kraj uzice vezao za upaljač a drugi za suprotni stup. Uzica je bila dovoljno duga da izvuče upaljač iz granate čim je netko nagazi. Eksplozija bi uslijedila u roku od nekoliko sekundi. Dakle, ako se potjera bude vraćala ovim smjerom, srušit će svod i samu sebe uhvatiti u stupicu, dajući Yosefu priliku da se izvuče kroz drugi prolaz.
Uputio se natrag tunelom. Jednu je strojnicu držao u ruci, drugu preko ramena. Sada, kada se osjećaj sigurnosti počeo vraćati, dopustio je sebi malo opuštanja, ali ga u isto vrijeme obuze neobičan i iznenadan osjećaj gubitka. Pomisao da možda nikada više neće vidjeti, čuti ili dotaći Maryam zavlada njegovim tijelom poput otrova koji se širio na sve oko njega: mrak se produbio, a sve su se tišine umnogostručile i ujedinile u jednu jedinu. A u njenom je središtu bio upravo on.
Zašao je iza sljedećeg ugla, zaustavio se i napregnuo svaki mišić ne bi li štogod čuo. Koraci su dolazili iz smjera bunkera.
Nije znao koliko ih ima, ali je znao da više ne može riskirati i nastaviti dalje. Pošto još uvijek nije stigao do bočnog prolaza, preostalo mu je jedino da se vrati natrag do onog spremišta u kojem se maloprije skrivao.
Trebalo mu je oko pola minute da se vrati i ude, i još nekoliko trenutaka da se pokrije vrećama. Ležao je i čekao. Srce je opet snažno udaralo. Znao je da bi vrlo lako i on sam mogao upasti u zamku. Bilo bi dovoljno da netko od njih ovog trena stane na uzicu okidača, i on ne bi uspio pobjeći.
Mogao je, dosta nejasno, čuti nečije korake. Približavajući se, postajali su sve glasniji dok na koncu nije shvatio da se radi o samo jednom čovjeku. Je li to Weiss? Yosef pomisli kako bi bilo pametnije ubiti ga odmah i ne riskirati da bude uhvaćen u ovom ruševnom tunelu. Napregnuto je promatrao otvor. Pojavila se svjetlost ručne lampe. U početku je bila slaba ali je postepeno, kako su se koraci približavali, sve više jačala.
Alla sinistra o alla destra? - (Desno ili lijevo?) Stigli su do drugog račvanja. Karta im je govorila da i jedan i drugi krak vode ka izlazu, ali morali su saznati koji je put odabrala progonjena divljač.
Vitale je napeto osluškivao, ali ne ču ništa. Njegov se pomoćnik, Marco Nucci, nalazio na ulazu u drugi tunel. Skinuo je kapuljaču ne bi li bolje čuo, ali očito nije imao većeg uspjeha od svog šefa.
Naprijed istupi Lelio Buonconsiglio, metalac iz Pianezze, koji je već pet godina bio član stranačkog odreda zaštitara, a čije je mišljenje Vitale uvažavao.
-
Gospodine, mislim da su nas zavarali. Mislim da nisu svi krenuli ovim pravcem. Kramer je s nekim od njih mogao umaći onim bočnim tunelom, pored kojeg smo maloprije prošli.
-
Zašto to misliš? Buonconsiglio pokaže na tlo.
-
Ovdje ima dosta vlage, gospodine. Mislim da se nalazimo u blizini rijeke. Evo, ovdje vidim otiske vaših stopala, a na onom drugom otvoru ima tragova Markovih stopala. I to je sve. - Svojom lampom osvijetli prolaz, želeći dokazati da je u pravu. - Pobjeći će nam ako se smjesta ne vratimo.
Upravo kada je mislio iskočiti iz skrovišta, u zadnji je tren shvatio da je to Maryam. Nekoliko je trenutaka ostao zapanjen, a zatim, gonjen užasom, potrči za njom. Uletio je u hodnik, vičući i upozoravajući je da stane. Ali glas mu je, radi maske, bio prigušen i posve drugačiji, a riječi jedva razumljive.
Prekasno je shvatio što je učinio. Bila se napola okrenula i ugledala ga. Vidjela je visokog muškarca s gasmaskom i strojnicom, kako joj nešto dovikuje. Nije imala vremena ni za razmišljanje, ni za bilo što drugo. Mogla je jedino bježati. Ne oklijevajući nimalo, okrenula se i počela trčati niz tunel, što je brže mogla.
Strgnuo je respirator s lica, ali ona je već bila okrenuta leđima.
Zaustio je da je opet pozove i u taj isti tren vidje kako zapinje za uzicu i pada.
- Trči! - vikao je na hebrejskom i ponovio na arapskom. - Trči!
Uspjela se podići i počela bježati. Njeno je tijelo reagiralo u trenu, takvom brzinom da njen um nije imao vremena shvatiti što se događa.
Vidio ju je kako se podiže na koljena i opazi da se iza nje, dublje u unutrašnjosti tunela, nešto miče. Bila je to svjetlost koja je nekontrolirano skakala amo-tamo, kao da netko trči držeći svjetiljku u ruci.
Do njega dopre glas nekog čovjeka. Bilo je to glasno dozivanje koje iznenada zamre uslijed snažne eksplozije. Eksplzija je nalikovala prasku groma čija je početna oštrina bila prigušena zemljom koja je apsorbirala udar. Yosef je sve vidio, ispunjen užasom. Dok se zvuk eksplozije udaljavao poput vala, razbijajući se u niz prigušenih odjeka, na njegovo je mjesto pristizao drugi - zvuk zemlje koja je padala uslijed urušavanja svoda.
46. poglavlje
Yosef će uvijek, čak i u svjetlu onoga što se događalo kasnije, ove trenutke smatrati najgorima u svom životu. Kada su ono strašno rušenje i sva ona buka prestali, a golemi se oblak prašine i krhotina koji su ispunili tunel slegnuo dopustivši mu da progleda, imao je osjećaj da je i njega samog prignječila golema količina nastalog krša.
Ipak, radilo se o mjestimičnom urušavanju koje je, očito, bilo ograničeno na prostor između greda na koje je eksploziv bio postavljen i prvih sljedećih, u istom redu. Međutim, cijeli je tunel bio ispunjen kamenjem i zemljom, pa je bilo nemoguće saznati učinak eksplozije u onom drugom smjeru.
Nije pouzdano znao koliko je dugo ostao naslonjen na zid od nasute zemlje, mislima potpuno odsutan. Ne samo da ni misli nisu više bile njegove, već je i njegovo tijelo sada pripadalo nekom drugom biću, nečem ne potpuno ljudskom. Povratkom tišine njegovo srce posta najglasnija, a ipak najusamljenija stvar u cijelom svemiru. Njegovi su otkucaji bili jasni i razgovijetni poput zvonjave koja se širi s nekog visokog zvonika i dopire do neočekivanih daljina.
Kasnije je shvatio da je morao neko vrijeme provesti pokušavajući se probiti na drugu stranu: ruke su mu bile blatnjave i krvave, a nokti polomljeni. Mora da je, ipak, uvidio koliko je to beskoristan i uzaludan trud i da ne postoji čovjek koji bi rukama mogao probiti put kroz takvu hrpu tvrde zemlje i kamenja. Bio je uvjeren da je ona ostala pokopana ispod tog apsurdnog i neprobojnog nasipa, a s njom i sve ono što je bilo probuđeno u njegovom srcu.
Kramera je našao ispruženog na zemlji, ne baš predaleko u tunelu, na onom mjestu gdje ga je Marvam bila prisiljena ostaviti. Starac je bio pri svijesti, ali vrlo slab i gotovo nepokretan. Yosef mu s lica skine gornji dio pidžame i zamijeni ga gas-maskom. Za svega nekoliko minuta starac počne ujednačenije i normalnije disati.
-
Kako ste? - upita ga Yosef.
Umjesto odgovora, Kramer zatrese glavom i podigne ruku, dajući znak da još ne može govoriti.
U tom trenu Yosef začu neki zvuk. Dolazio je s mjesta rač-vanja, tamo gdje se mali tunel spušta prema skloništu. Netko je konačno dolazio pogledati mjesto eksplozije.
-
Moramo otići odavde. Možete li me uhvatiti oko vrata? Nosit ću vas.
Kramer kimne. Yosef se sagne, pomažući starcu da mu se lakše popne na leđa. S rukama čvrsto obavijenim oko Yose-fovog vrata i nogama oslonjenim na njegove, stari je čovjek visio opušteno, nalik utopljeniku ili lutki neprocjenjive vrijednosti koja bi se svakog časa mogla razbiti uslijed nepažnje ili naglog pokreta.
Kretali su se niskim i skučenim prostorom. Yosef se nije mogao uspraviti i normalno koračati. Umjesto toga je posrtao, grabeći naprijed, pogrbljen i savijen, manje težinom starca, a više naprezanjem kojem su bile podvrgnute njegove tetive. Sve je glasniji bio zvuk koraka koji su im se približavali, a Yosefu se sledi krv u žilama kada otkrije da je obje puške ostavio u spremištu.
Nikada neće uspjeti. Bilo je predaleko. Postojala je jedna jedina mogućnost - doći do bočnog tunela u nadi da će potjera produžiti ravno, glavnim hodnikom, u potrazi za uzrokom eksplozije. Yosef je u svom lijevom uhu mogao čuti Kramerov glas. Bio je hrapav od prolaska kroz respirator. Pitao se koliko dugo još starac može izdržati bez svježeg zraka, bez obzira na masku. U svojim je vlastitim plućima, nakon što su ponovno naišli na ovaj brzošireći CS
plin, osjetio bolno žarenje. Ipak, nije se usudio stati, čak ni da si nakratko pomogne respiratorom.
Tunel se činio beskrajnim. Yosef je još uvijek imao džepnu svjetiljku zataknutu za vojnički remen. S vremena na vrijeme upalio bi je da provjeri gdje su i što se nalazi ispred njih. Činilo se da tmini kojom se kreću nema kraja i da udaljenost između njega i spasonosnog izlaza stalno raste, bez prave svrhe i bez ograničenja.
Iza njih netko je glasno vikao a vika je, razbijena mnogim preprekama, stigla do njih znatno oslabljena.
Jesu li nas vidjeli? - upita Yosef.
Nisu - odgovori Kramer dahćući - samo nastavite.
Yosef pojača tempo. Osjećao je da bi ga noge mogle uskoro izdati.
Nije se ni usudio nagađati koliko će još izdržati ovako, noseći i njega i Kramera.
Molim vas - začuje Kramerov glas izobličen maskom - ne dopustite Weissu da me uhvati živog.
Činim sve što mogu - dahtao je Yosef. Glas mu je bio iznenađujuće oslabljen, istanjen plinom i velikim naporom koji je morao uložiti da bi stigli dovde.
-
Ne, ne mislim to. Morate.. ubijte me.
Yosef osjeti skanjivanje. Naime, bilo mu je nezamislivo ubiti nekoga od koga mu ne prijeti opasnost. Ali Kramer je bio u pravu, znao je to. Jer, bio bi vrhunac okrutnosti ostaviti ga Weissu i njegovim ubojicama. Jednom, u Libanonu, ranjeni ga je drug molio istu stvar.
Pristao je odmah, bez oklijevanja. Na kraju ipak nije do toga došlo, a svog je druga uspio iznijeti živa. Međutim, bio je svjestan činjenice da bi tada, daje trebalo, bio ubio oba svoja druga, a i sebe sama. Weiss je imao pravo. Duh Masade uvijek još je uvijek bio živ.
Nije mu ništa odgovorio. Štedio je dah i snagu za posljednjih deset metara koji su ih dijelili od manjeg tunela. Htio je leći i prikupiti nešto snage za daljnji put. Pošto je bočni tunel bio mnogo uži i niži od ovoga, neće ga biti moguće prijeći sa starcem na leđima. Morali bi puzati, pomažući se rukama i koljenima, a ako na kraju ne bi došli do izlaza, u tom bi položaju i skončali, polako, nemoćni da se okrenu i otpužu natrag.
Ipak, odluku je donio vrlo brzo, čim je začuo korake koji su im se približavali. Hitro se okrene prema Krameru.
-
Možete li puzati iza mene? - upita ga. - Budete li me držali za ruke, vući ću vas.
-
Pokušat ću. - Kramera se normalizacijom disanja polako vraćala i snaga. - Ali ne gubimo vrijeme. Požurimo.
Yosef je otpuzao u otvor tunela natraške, odbivši se petama da dobije zalet. Kramer gaje slijedio napola pužući, napola kli-žući po koljenima, dok ga je Yosef povlačio kratkim naglim trzajima.
Gerhard Weiss je zastao, oklijevajući, na ulazu u mali bočni tunel.
-
Što je to tamo dolje? - upita.
-
Ne znam baš točno - odgovori njegov mjesni komadant, malen čovječuljak imenom Umberto Gui. - Pogledat ću.
Gui počne kopati po džepovima, tražeći kartu i plan tunela.
Nervoznim je pokretima objašnjavao kftjim su putem on i njegovi ljudi ušli u ovo staro protuavionsko sklonište. Na kraju je pronašao na karti točan položaj tunela kojim su se upravo kretali.
-
Si, si e essatamente qui. Eccola. - Upro je prstom na sitnu crticu kojom je na karti bio označen položaj malog bočnog tunela. -
Radi se o starom preljevnom prokopu, una galleria di troppopieno.
Služi za odvod kišnice u rijeku Doria Riparia ako dođe do poplave.
-
Može li se njime doći do izlaza? - upita Weiss.
Gui zatrese glavom. - Ne vjerujem. Nekada su iznad rijeke postojali otvori za odljev. Sjećam ih se iz dječačkih dana. Međutim, grad ih je, ima tome nekoliko godina, sve dao zatvoriti iz zdravstvenih razloga. Ne mislite valjda da su ovuda krenuli?
-
Ne znam. Sve je moguće.
Weiss posvijetli u otvor. Ugledao je ravnu površinu nabijene zemlje, grube drvene zidne obloge i stropne grede postavljene u pravilnim razmacima. Ni po čemu se ne bi moglo zaključiti da je maloprije ovuda netko prošao. Nije bilo tragova ničijeg kretanja, nikakvog zvuka - ničega što bi moglo ukazivati na to da su ovdje bili ljudi. Na tlu su primijetili neka uleknuća koja bi se mogla pripisati ljudima, ali otisaka stopala nije bilo. Weiss je bio na rubu strpljenja. Htio je otkriti uzrok eksplozije. Ako krenu ovim uskim tunelom, izgubit će dosta vremena.
- Umberto - rekao je - mislim da sam tamo straga vidio neke kante s benzinom. Pošalji nekoga da donese jednu. Neka prolije benzin po zidovima. Kada se ovo drvo zapali, cijeli će tunel planuti kao slama.
Potpalit ćemo kad budemo izlazili.
Yosef je ležao na zemlji boreći se za zrak. Do njega se Otto Kramer, zgrčen u klupko poput još nerođenog djeteta, borio protiv hladnoće. Yosef je osjećao kako mu studen prodire do samih kostiju. Ako brzo ne izađu, mogli bi stvarno umrijeti od hladnoće.
Bio je uvjeren da su ih progonitelji zaobišli. Do njih nije dopirao nikakav zvuk pa Yosef zaključi da ih više ne prate. Bila je to, nažalost, vrlo jadna utjeha, jer su i pored toga ovdje unutra mogli umrijeti od gladi, žeđi ili studeni. Ako se pokaže da zaista nema drugog izlaza osim onog kojim su došli, smrt ih sigurno neće zaobići.
Yosef je jasno vidio da starac neće još dugo izdržati. Dosadašnji su napori uzeli svoj danak i svako će produženje tog stanja za njega biti kobno.
Sada je jedino bilo važno izvući Kramera. Sve je drugo izgubilo važnost. Čak je i svjedočenje na sudu postalo nevjerojatno dalekom mogućnošću. Sada, nakon gubitka Marvam, Yosefu vlastiti život nije ništa značio. Još će se malo odmarati a zatim krenuti dalje tunelom.
Mora mu doći kraj, radi nečega su ga ipak sagradili.
Nešto ga lagano zagolica u nosnicama, neki nadražujući i nametljivi smrad, koji mu se učini poznatim, ali bilo je rano reći o čemu se radi. Dok se trudio uvući zrak kroz nosnice, njušeći znatiželjno, miris se polako mijenjao i pretvarao u nešto drugo. U početku podjednako slabo i neodređeno, da bi nakon toga počeo jačati, dobivajući sve prepoznatljiviji pečat. Na trenutak pomisli da se opet radi o CS plinu, ali ubrzo shvati o čemu je riječ. Ovo sada je miris dima, a ono prije miris benzina. Weiss je podmetnuo požar u tunelu.
* * *
Osjećala je vrtoglavicu. U njenoj se glavi događalo nešto čudno.
Neki je luđak, tamo zatvoren, pokušavao izići rušeći i lomeći sve pred sobom. Bolje bila tako jaka da je jedva primijetila mnogobrojne modrice i rane koje je zadobila na drugim dijelovima tijela.
Otvorila je oči. Jaka joj je svjetlost zadavala nemilosrdnu bol, poput uboda nožem. Sklopila je oči i podigla ruku u uzaludnom pokušaju da se zaštiti.
Netko je bio pored nje, zgrabio je za ruku i grubo podigao na noge.
Jauknula je od boli. Posjekotine i modrice nisu bile jedine ozljede koje je pretrpjela.
Gdje je Kramer? - vikao je. Pitala se kojim to jezikom govore ovi ljudi. Neki strani jezik, a ipak tako blizak. Glas nije odustajao. - Je li bio s vama kad se svod srušio? - Pitala se kako to da ga razumije dok nije shvatila da čovjek govori talijanski.
Kramer? Ne.. ne sjećam se. Gdje se nalazim?
Sada je to bila neka druga ruka koja ju je zgrabila. Pokušavala je iznova otvoriti oči, ali je svjetlost bila nepodnošljiva.
-
Ako se ovo srušilo na njega, sigurno je mrtav. Ispitat ćemo je kasnije.. Sada, dovraga, bježimo van prije nego što se sruši ostatak svoda.
Dim je svakim trenom postajao sve gušći. Barem će Kramer biti zaštićem maskom. Međutim, Yosefu je bilo jasno da Krameru neće biti spasa ni u slučaju da se, zbog dima, njemu samom nešto dogodi.
A ako ih vatra sustigne, maska će mu manje-više biti suvišna.
Snažno se ukopao petama i odupirući se o njih napravio još nekoliko metara, čvrsto držeći starca za ruke. Starac mu je pomagao koliko je mogao, pužući po koljenima. Kretali su se u potpunoj tišini. Riječi im više nisu bile važne. Čak su i misli bile beskorisne. Važna je bila samo volja za puzanjem, taj napor da se izmučeno tijelo pomakne za još koji centimetar.
Yosef ponovno potegne. Mislio je kako će im vrlo brzo nestati snage, a ostati jedino volja za preživljavanjem. Odvojio se od Kramera, obrćući se sve dok se ne nađe potrbuške. Sada je barem mogao gledati ispred sebe, ali ništa, osim gustog mraka, nije mogao vidjeti. Posegnuo je za lampom i osvijetlio pod i zidove. Trak svjetlosti se poigravao, putujući beskrajnim podom i penjući se po zidovima, poput fenjera koji je netko spustio u grobnu jamu. Ali, samo korak desno i svjetlost nenadano otkrije nešto drugačiji prizor. Yosef ponovno osvijetli, nastojeći razaznati ono što je tek naslućivao. Tunel je konačno došao svome kraju i završavao velikom metalnom rešetkom napravljenom od tankih zahrđalih sipki, s one strane mraka.
Kroz svjetlost su, kovitlajući se, probijali sebi put prvi mali pramenovi dima. Skupio je posljedne atome snage i otpuzao tih par koraka. Rukama se uhvati za rešetku. Izgledala je čvrsto, šipke dobro ukopane u beton. Ali što je iza nje? Pro-vuče ruku i prstima opipa tvrdu površinu metalne pregrade.
47. poglavlje
Yosef vjerojatno neće nikada saznati da su on i Kramer svoj život zapravo dugovali korumpiranom mjesnom poduzetniku zvanom Andreo il Truccatore (onaj koji »sređuje«) Laguardia. Laguardia je po zanimanju bio varilac i vlasnik male tvrtke sa sjedištem u Torinu, koja je bila izvođač radova za Fiat. Guardia Co. je inače vrlo uspješno dobivala koncesije od lokalnih vlasti, uglavnom zahvaljujući reputaciji njenog vlasnika čiji su šarm, uglađene manire i uljudnost sve razoružavali, kao i njegova spremnost da vam pošalje jake momke s opremom za zavarivanje uvijek kada bi se ukazala potreba za dodatnim uvjeravanjem.
Prije nekoliko godina Andreo je nekom lokalnom političaru, koji je žarko želio ostaviti svoj pečat na nacionalnoj političkoj sceni, a kome su u tu svrhu očajnički trebala sredstva, platio nekoliko milijuna lira. Medu mnogobrojnim izrazima zahvalnosti bio je i ugovor za radove zatvaranja i brtvljenja nekoliko napuštenih odvoda kišnice na rijeci Po, riječicama Torrente Štura di Lanzo, Torrente Sangone i na rijeci Dora Riparia. Pokazalo se da je najbrže i najjeftinije rješenje postavljanje metalnih zavarenih poklopaca preko postojećih rešetaka, što je Laguardia objeručke prihvatio. Sve u svemu, radovi na sekciji Dora trajali su svega dva dana. Taj je zahvalan političar nekom čudnom igrom sudbine bio Pier Maria Pacchia. Laguardia je bio jedan od najvećih donatora njegove obrane.
Yosef je, istog časa kada je prislonio leđa na rešetke, otkrio grešku u Laguardijinom sistemu. Rešetke su, izjedene hrdom uslijed dugogodišnje izloženosti vjetru i vodi, pukle poput grančice. Pošto je metalni poklopac bio jednostavno postavljen uz njih a zavaren jedino na rubovima, odvojio se istog trenutka kad su pukle rešetke, bučno pljusnuvši u vodu.
Vani je boležljivo praskozorje osvajalo grad. Ptice su pjevale zamorene svakodnevnim ritualom, a prvi su se automobili i autobusi probijali kroz jutarnje sivilo gradskih ulica. S to-rinske je zračne luke upravo poletio prvi avion, ostavljajući jasan trag u zraku punom vlage.
Yosef se nagne van protežući se. Uspio je dodirnuti donju prečku nekih starih ljestava kojima se moglo stići na ulicu. Pogleda prema blijedom nebu na kojem su se još uvijek rojile zvijezde i udahne duboko, najdublje u svom životu.
48. poglavlje
Dospjeli su, nalik brodolomcima, na neki pusti gat iznad sivog kanala koji je vijugao medu strmim nasipima, uokviren obrisima susjednih zgrada. Nisu imali pojma gdje se nalaze. Znali su jedino da su negdje u Torinu i da nema nikoga tko bi im mogao pomoći. Bez novca, skoro goli, bez prijatelja kome bi se mogli obratiti za pomoć.
Kramer je bio izuzetno slab. Yosef je znao da će starac sigurno umrijeti bude li i dalje morao ostati ovdje, na ulici. Bavio se mišlju da se jednostavno preda policiji i tako bar smjesti ovog starca u bolnicu, ali je, bolje razmislivši, uvidio da bi to bilo ravno Kramerovoj smrtnoj presudi.
Teturali su po gatu polugoli, prljavi, dršćući na hladnom vjetru koji se, oštar poput noža, dizao s vodene površine: Židov i ubojica Židova bačeni zajedno negdje na kraj svijeta; Edgar, u ulozi ludog Toma, vodi svog slijepog oca do ruba ponora. S vremena na vrijeme neki bi ih vozač mopeda ili automobila znatiželjno pogledao, ali zaustavio se nije nitko. Nebo se punilo svjetlošću, a uspavani se grad polako budio. Ali ništa im nije moglo pružiti utjehu - ni sunce koje se rađalo, ni gradska vreva.
Zaustavili su se kraj nekog zida. Kramer nije mogao dalje. Disao je s velikim naporom, hroptao i nekontrolirano drhtao. Yosef pokuša nešto smisliti, ali i duh mu je, poput tijela, bio u stanju posvemašnje otupjelosti, a misli okovane beznađem i očajem.
Postepeno je postajao svjestan nekih glasova koji su do njega dolazili s lijeve strane. Osvrne se i ugleda prikolicu parkiranu uz sam rub ceste. Ispred nje, ljudi su čekali u redu. Prišao je bliže i vidio da se radi o nemoćnim starcima i skitnicama. Prikolica je zapravo bila neka vrsta sirotinjske kuhinje. Upravo se dijelio doručak za beskućnike i skitnice koji su spavali na gatu. Yosef stane u red. Dobro će im doći topla juha ili kava. Gurao se naprijed ne obazirući se na zgražanje ostalih. Konačno dođe i na njega red.
Yosef podigne dva prsta pokazujući prema Krameru koji je ležao položen uza zid. Mladić provuče glavu iz prikolice i pogleda starca.
-EU tuo amicol - (Tvoj prijatelj?) upita ga.
Yosef nije razumio. Slegnuo je ramenima i opet podigao dva prsta, dodajući i riječ »due« iz svog mršavog fonda talijanskih riječi.
-
Tuo padre?
Yosef opet slegne ramenima.
-
E malato?
-
Potrebna nam je hrana - reče Yosef na engleskom. - Zima nam je. Moj prijatelj umire.
Mladić je shvatio da nešto nije u redu. Unatoč ljutitim povicima ostalih jadnika, izašao je iz kombija i uputio se prema mjestu gdje je ležao Kramer, bespomoćno dršćući. Yosef ga je slijedio. Mladić se sagne i dodirne Kramerovo čelo.
-
Quest'uomo e gravemente malato. Ha bisogno di calore e di un medico. Dobbiamo chiamare un'ambulanza. (Ovaj čovjek je teško bolestan. Treba ga ugrijati i pozvati liječnika. Moramo pozvati hitnu pomoć).
Yosef je razumio jedino tu zadnju riječ i pogodio što mladić namjerava.
-
Ne - reče. - Ni hitna pomoć ni bolnica ne dolaze u obzir.
Mladić ga je čudno pogledao. Bio je navikao na ponašanje ovih skitnica i njihovo zaziranje od vlasti, ali uzbuđenje ovog čovjeka mu se činilo, uzevši sve u obzir, besmisleno.
-
Morira - rekao je. - Senza attenzione medica, morira. Ha capito? (Vaš će prijatelj umrijeti. Mora se liječiti.) U tom je trenutku stigao neki omanji auto. Iz njega izađe vozač i krene preko ulice prema njima. Sijedi čovjek pedesetih godina u dugom ogrtaču. Yosef je uspio vidjeti, prije nego je došljak zbog hladnoće zatvorio revere svog ogrtača, visoki tvrdi okovratnik oko strančeva vrata.
Razgovarao je kratko s mladićem koji mu je, na talijanskom, objasnio o čemu se radi. Yosef ih je promatrao s osjećajem sve veće bespomoćnosti, svjestan da sve manje vlada situacijom.
Svećenik je kimao, gledajući čas Kramera, čas mladića. Mladić je završio a svećenik se nagne nad Kramera, pažljivo ga promatrajući.
-
E semimorto. Chiama un'ambulanza subito. - (Čovjek je polumrtav. Brzo zovi hitnu pomoć.)
Yosef uhvati svećenika za ruku. - Molim vas - reče mu -umrijet će ako ga odvedete u bolnicu.
Svećenik se uspravi i po prvi put pogleda Yosefa. Yosef je mogao vidjeti da je bijesan. Vjerojatno misli da, zbog nekog svog kaprica ili opsesije, dovodi u opasnost starčev život. Zaustio je nešto kao da ima namjeru vikati, ali se predomislio. Yosef mu u očima spazi neki nejasni tračak prepoznavanja a zatim izvjesnost spoznaje.
Digao je svoju ruku sa svećenikove.
Svećenik se okrene svom pomoćniku.
-
Roberto, gli altri vi attendono. Sonofreddi. Lasciami occuparmi di questo. (Roberto, ostali vas čekaju. Hladno im je.
Pustite da se ja za ovo pobrinem.)
Mladić ga čudno pogleda, iznenađen ovako naglim obratom.
Svećenik ga je fiksirao pogledom, hladno i uporno, što je značilo da je svaka rasprava suvišna. Mladić kimne i vrati se do prikolice ispred koje se red znatno produljio.
Svećenik se okrene prema Yosefu. - Pomozite mi da ga smjestimo u auto, na stražnje sjedalo - reče mu na engleskom.
Yosef osjeti veliko olakšanje. Nešto mu je govorilo da ih ovaj čovjek neće prijaviti, ni njega ni Kramera. Sagnuo se i oni zajedno podignu starca i smjeste ga na stražnje sjedalo malog auta.
-
Ulazite - reče mu svećenik, i sjedne na vozačevo mjesto.
Upalio je motor, uključio grijanje do kraja i ubacio se u rijeku vozila koja je s rađanjem dana sve više navirala i u ovaj dio grada.
Svećenik je bio otac Innocente Tambroni. Vodio je utočište za sve emarginate ovog grada (izopćenike) u kripti crkve San Giambattista, u kvartu Montebianco. Bio je radikalnih nazora, kako političkih tako i religijskih. Godinama je pružao utočište muškarcima, ženama i djeci, bilo da se radilo o beskućnicima, ilegalnim emigrantima, političkim izbjeglicama, neudatim majkama, raspopima, ovisnicima o drogi ili radnicima s juga koji su se našli na ulici kada je došlo do stagnacije u automobilskoj industriji na sjeveru zemlje.
Njegovi su odnosi s Vatikanom bili daleko od dobrih, iako je još
uspijevao opstati u krilu Crkve, izbjegavši sudbinu mnogih svećenika-disidenata kojih se Crkva odrekla jer su podržavali razvod, kontracepciju, pobačaj ili branili prava homoseksualaca.
Ruke su mu bile širom otvorene za sve u nevolji, ali za razliku od nekih biskupa, koje je dobro poznavao, to se nije odnosilo na desne ekstremiste i pripadnike mafije.
Pomogao je Yosefu odnijeti Kramera u prostoriju iza kripte, gdje je već bio postavljen ležaj na slamarici. Bila je to bolesnička soba. U
njoj se mogla pružiti liječnička pomoć svima onima koji su tražili pribježište a nisu htjeli u bolnicu radi uhićenja ili nečeg goreg. Čim su starca ugrijali umotavši ga u pokrivače, Tambroni obavi kratak telefonski razgovor. Tek je tada obratio pažnju na Yosefa.
-
Imamo liječnika koji besplatno liječi naše bolesnike. Zove se dr. Zaganelli. Možete mu vjerovati. Što se vas tiče, ovdje možete ostati dok ne odlučimo što učiniti.
-
Znate li tko sam? - upita Yosef.
Tambroni kimne. - Trenutačno imate najpoznatije lice u Italiji, gospodine Abuhatseira.
-
Ne namjeravate me, valjda, izručiti policiji? Tambroni slegne ramenima. - Možda. Ovo nije sklonište za
ubojice. Jeste li vi ubojica, gospodine Abuhatseira?
Yosef zastane oklijevajući. - Ubio sam neke ljude, to je istina.
Nisam to mislio.
Nisam ubio ni Buttija ni Gentileschija.
-
Nisam ni mislio da jeste. Talijanska desnica se usavršila u ovakvim trikovima: izvrše neki napad, snajperom ili bombama, a onda okrive svoje suparnike. To je uzelo toliko maha da smo mi, skeptici po profesiji, vrlo sumnjičavi i ne donosimo olako zaključke.
-
Pa, koji su vaši zaključci u vezi s ovim ubojstvima? Tambroni napući donju usnu. - Pucnji su došli s fašističke strane. Da ste bili tamo, ne biste izvukli živu glavu. U slučajevima kada je optužen Židov za zločin izvršen nad desničarskim plaćenicima kakvi su Pacchia i njegovi prijatelji, sklon sam vjerovati Židovima. To nije uvijek razborito. Mnogi Palestinci nalaze sklonište u mojoj crkvi i dobro znam što su sve vaši zemljaci kadri učiniti. O
tome nemam nikakvih iluzija. Međutim, Pacchia je zao čovjek, pa bih morao imati jače dokaze da vas izručim.
-
Nisam ja jedini koga gone - reče Yosef. - Ovaj starac je njihova prava meta. On bi vas mogao dovesti u veliku opsnost.
Svećenik slegne ramenima. - Bio sam ja u ovakvim situacijama i ranije.
Netko pokuca. U sobu uđe žena u odjeći časne sestre.
-
Il dottore Zaganelli e arrivato. Epermesso? - (Stigao je dr.
Zagafielli. Može li ući?)
-
Si, si, farlo entrare. - (Da, da, uvedite ga.) Uđe liječnik. Odmah za njim i časna sestra noseći njegovu torbu.
Bio je to uredan, omanji čovjek šezdesetih godina, sa sjajnim brkovima i leptir mašnom. Rukovao se s Tambronijem, žurno raspravljajući o nečemu. Za to je vrijeme sestra pripremala Kramera za pregled. Uopće se nije obazirala na Yosefa.
Tambroni završi razgovor s liječnikom i uzme Yosefa za ruku.
-
Mislim da je vrijeme da vi i ja ozbiljno popričamo, gospodine Abuhatseira. A dobro bi vam došao i doručak.
* * *
Kasnije, tog istog dana, Yosef upita može li telefonirati. - Ne odavde - odgovori Tambroni. - Za pretpostaviti je da ovu liniju stalno prisluškuju. I ja sam sve škakljive razgovore obavljam iz govornice, i to što je moguće udaljenije.
Tambroni je, ostavljajući Kramera sestri Consolati, odveo Yosefa na drugi kraj grada, do govornice u nekoj pustoj ulici. Upozorio ga je da bude kratak jer imaju mogućnosti odmah identificirati liniju.
Ako broj koji zove redovno prisluškuju, postoji velika mogućnost da otkriju i njega.
-
Ako treba, ići ćemo od govornice do govornice, ali savjetujem vam da budete što kraći i konkretniji.
Yosef kimne. Još uvijek se nalazio u stanju šoka. Sada je sve ono što mu se dogodilo izgledalo samo djelomice stvarno, a on sam neko potpuno nestvarno stvorenje lišeno svih osjećaja, sjećanja ili žaljenja. Bio je poput robota programiranog za specijalni zadatak -
izvršenje tog zadatka je sada bila njegova jedina briga. A nakon toga? Pokušao je ne misliti o tome.
Telefonirao je Izraelskom veleposlanstvu u Rimu.
-
Htio bih govoriti s gospodinom Baruchom Caplinom -rekao je Yosef. - Hitno je.
Caplin je bio šef Mossadove baze za operacije u Italiji. Yosefu su prije odlaska u Italiju dali upravo njegovo ime i uvjeravali ga da je on prava osoba koja mu može pomoći ako bude morao hitno napustiti Italiju.
Oprostite - rekla je telefonistica na centrali. - Ali o čemu se radi?
Recite mu da je na liniji Maroc. M-A-R-O-C. Moja je akcija ugožena. Hitno i neodložno tražim pomoć.
Nastala je stanka, a zatim je ponovno odgovorio isti glas.
-
Morat ćete pričekati, gospodine. Nastojat ću vas brzo spojiti.
-
Ne, ne mogu riskirati. Nazvat ću vas za 10 minuta. Odvezli su se na suprotan kraj grada i pronašli telefon u malom kafiću. Tambroni mu pruži nekoliko žetona. Yosef ponovno okrene isti broj.
-
Ovdje Maroc - rekao je. - Spojite me s Caplinom.
-
Žao mi je, gospodine, ali u našem veleposlanstvu nema nikoga s takvim imenom.
Yosef osjeti kako hladnoća prodire u njegovu nutrinu.
Mora da je neka greška - rekao joj je. - Caplin je šef Mossadovog punkta. Ja sam njihov djelatni agent i nalazim se u opasnosti. Dužni su mi pomoći.
Zao mi je gospodine. Ovdje nema nikoga iz Mossada. Pokušajte stupiti u vezu s njihovim stožerom u Jeruzalemu.
Slušajte. Zovem se Abuhatseira. Recite to Caplinu. Pobrinite se da vas razumije. Abuhatseira.
-
Žao mi je. Ne mogu vam pomoćii. Začuo je klik. Veza se prekinula.
49. poglavlje
Sada je znao zašto je Mossad odabrao baš njega. Moglo ga se zanijekati, napustiti poput arapske žene. Samotnjak, slobodni strijelac koji radi po svome, tjeran željom za osvetom. Nisu računali s pokušajem ubojstva. Rezultat svega - postao im je preveliki teret. Naime, svako bi povezivanje Mossada s ubojstvima Buttija i Gentileschija uništilo šansu da Alberto Luzzato postane premijerom. Ako se to dogodi, zauvijek će biti izgubljena ovakva izvanredna prilika da se poprave odnosi između Italije i Izraela.
Zato je bilo daleko bezopasnije pretvarati se da Yosef uopće ne postoji.
Povratak u crkvu odvijao se u tišini. Yosef je promatrao grad kako promiče pored njih poput dosadne i drugorazredne scene iz nekog lošeg filma. Mjesto bez duše i sadržaja. Osjećao je očajanje napuštenog i prestrašenog čovjeka. Ono čega se bojao nije bilo uhićenje, nije to bila ni smrt, već neka slutnja da je sve bilo bez ikakvog smisla.
U crkvi je saznao od sestre Consolate da se starac počeo oporavljati. Proživio je vrlo kritične trenutke ali je, zahvaljujući nekoj vrsti borbenog duha koji je kod njega ipak prevladao, uspio preživjeti. Yosef uzdahne s olakšanjem. Izgubiti Kramera sada, u ovoj fazi, bio bi posljednji udarac, nepobitna potvrda da stvarno ništa nije bilo vrijedno truda.
Otišao je u sobu koju su za njega pripremili. Bio je pri kraju snage, željan sna iako su mu snovi bili najveći neprijatelji. Zaspao je i utonuo u snove. Dugo se nije budio.
Dva su dana prošla. Svi su njegovi snovi sada pripadali jednom jedinom beskonačnom krugu strave. Vidio je nju, koračala je ispred njega i ulazila u plinsku komoru, gola i bespomoćna poput djeteta.
Ispružio bi ruku u pokušaju da je uhvati, povuče van ili joj se pridruži, bilo mu je svejedno. Međutim, velika bi se metalna vrata uvijek zalupila između njih. Više je ne bi mogao ni vidjeti ni čuti, a kamoli dodirnuti.
Trećeg je dana otac Tambroni otišao do Leonea Mortare preobučen u putujućeg prodavača.
Hvala bogu da ste došli - reče mu Mortara.
Je li Yosef na sigurnom?
-
Za sada. Međutim, mislim da ne bi bilo pametno da se predugo zadržava u San Giambattisti. Vrlo dobro znaju da je moja crkva utočište izbjeglica i lako će ga otkriti ako dođe do ozbiljnije pretrage..
-
Sto je s Kramerom?
-
Kramer je sada dobro. Neko je vrijeme bilo svakako, ali liječnici misle da će za par dana moći ustati.
-
Hoće li moći prisustvovati suđenju?
Suđenje Pacchiji je već bilo dosta odmaklo, a javnost je u velikoj mjeri bila na strani obrane. Pacchia je uspio skupiti grupu »stručnih svjedoka« koji su bili spremni potvrditi da se postojeće teorije o holokaustu mogu dovesti u sumnju. Državni se tužitelj do sada pokazao nesposobnim vladati situacijom. Napravio je previše ustupaka velikom broju eksperata koji su radili za Pacchiju. Više je svjedoka optužbe u posljednjem trenutku odlučilo ne pojaviti se na sudu. Suđenje se sve više pretvaralo u jednostavni i pristrani proces. Kramerovo pojavljivanje na sudu bila bi jedina mogućnost preokreta.
Mislim da hoće. Kaže da to želi.
Shvaćate li zašto nam je on toliko važan?
Tambroni kimne. - Nesumnjivo. Učinit ću sve što mogu da ga zaštitim. Već sam razgovarao s nekolicinom mojih dobrih kolega, ali nisam spominjao imena. Moguće je da obojici uspijem pronaći drugi, sigurniji smještaj.
-
Odlično. Naši ključni ljudi su nastradali u napadu na sklonište i ja više nemam mogućnosti da to sam organiziram. A tu je i najveći problem.
-Da?
Mortara je oklijevao. Ono što je imao reći nije bilo lako.
-
Tiče se Yosefa. S njim je bila i jedna žena imenom Maryam Shumayyil. On vjerojatno misli da je poginula tijekom napada.
Svećenik kimne. - Tako je - rekao je. - Došlo je do urušavanja a ona je ostala pod ruševinama. Yosef je bio tamo. Sve je vidio.
Ona je ipak ostala živa. Nisam s njom razgovarao, ali mi je rečeno da se to može provjeriti. Kada je došlo do onog uru-šavanja, nalazila se na drugoj strani. Osim nekih povreda i ogrebotina, s njom je sve u redu.
To je divna vijest. Yosef će biti presretan.
Mortara zatrese glavom. - Ne sasvim dobra, nažalost. Živa je, ali nalazi se u rukama čovjeka po imenu Weiss. Da li vam je Yosef govorio o njemu?
Tambroni duboko udahne. Znao je što slijedi.
Da, govorio mi je - reče tiho, skoro šapćući.
Držat će gospođicu Shumayyil sve dok se ne uvjeri da je Kramer mrtav. Pustit će je tek onda kada bude imao valjane dokaze. Ako je, naprotiv, starac živ, voljan ih je zamijeniti, ali traži i sve papire koje Kramer ima. U slučaju da to Yosef odbije, ubit će je.
Kako Weiss zna da je Yosef živ?
Yosef je tamo gdje ste ga našli ostavio neke stvari, a među njima i svoj redenik. Nalaznik je to predao policiji. Ne moram vam ni reći da je Weiss o tome bio obaviješten u roku od jednog sata. - Zastao je na trenutak.
Postavio je Yosefu rok do sutra. Bilo da mu kaže gdje se nalazi Kramerovo tijelo, bilo da mu ga preda.
50. poglavlje
Tog je istog popodneva Otto Kramer prebačen u privatni sanatorij koji je vodio neki židovski liječnik, dr. Momigliano. Yosef je našao smještaj kod Tambronijevog brata, liberalnog novinara istražitelja na kojeg su se mogli u cijelosti osloniti. Yosefova se soba nalazila na drugom katu, dobro skrivena teškim policama knjiga. Skrovište je bilo tako dobro izvedeno da se moglo otkriti jedino demoliranjem cijele kuće. Veliki se broj političkih izbjeglica godinama skrivao u ovoj kući. Ironijom sudbine, neki od njih bili su Palestinci.
Te su se noći sastali u kući na periferiji grada. Kuća je pripadala mladom bračnom paru, Židovima, dobrim prijateljima Bruna Frezze.
Stigao je Mortara, uspuhan i nervozan, zajedno s Yosefom, zatim Tambroni i neki odvjetnik čiji je zadatak bio predati javnom tužitelju Kramerov iskaz (i osigurati da Kramera pozovu kao svjedoka), te dvojica preživjelih iz organizacije Azione Ebrea. Oni su bili naoružani.
Razgovor je trajao više od tri sata. Bezbroj su puta pretresli sve opcije, do najsitnijih detalja. Većinu su odbacili, smatrajući ih preopasnim ili neizvedivim. Razgovor je, na Yosefovu žalost, uglavnom voden na talijanskom, iako je koristio svaku priliku da ih nagovori da se koriste engleskim ili hebrejskim. Bilo mu je od bitne važnosti razumjeti svaku riječ izrečenu te večeri. O tome je ovisio Marvamin život.
Prema dogovoru, Yosefa su nešto prije 11 sati odvezli do telefonske govornice, nekoliko kilometara dalje od mjesta gdje su se nalazili.
Okrenuo je broj koji je Weiss dao Mortari. Slušalicu je podigao Weiss osobno. Glas mu je sada, bez zvučnika i pojačala, bio iznenađujuće tih.
- Kako je dobro konačno čuti i vaš glas, gospodine Abuhatseira.
Treba vam čestitati na domišljatosti. Neobično ste pametni za jednog Židova. Ali ja sam, na vašu žalost, ipak u prednosti. Kod mene je netko tko vam sigurno znači više nego će to Kramer ikada biti. Formula je jednostavna. Njezin život za život čovjeka koji je odgovoran za smrt milijuna vaših.
-
Dakle priznajete da Kramer govori istinu?
Weissovo slijeganje ramenima samo što se nije čulo. - Zašto ne? To se dogodilo i nije bilo pogrešno. Ali zahvaljujući porazu Reicha, Židovi opet šire svijetom svoj pogubni utjecaj. A posljedica toga je današnja situacija, gora nego što je ikada bila. Bijeloj rasi i zapadnoj civilizaciji stalno prijeti propast. Radi toga je potreban novi holokaust. Ne jedan. I više njih, ako bude potrebno.
Želim razgovarati s Marvam.
Svakako, reći ću da je dovedu do telefona.
U pozadini se moglo čuti komešanje, a zatim ženski glas. Marvamin glas. Nije mogao pogriješiti.
-
Yosefe, istina je. Žao mi je. Spasila sam se i upala im ravno u ruke.
-
Jesi li dobro, ljubavi?
Čuo je oklijevanje u njenom glasu. Prisiljavala se mirno odgovoriti.
Sve je u redu. Nisu mi ništa nažao učinili, niti išta. . ipak, Weiss govori istinu. Ubit će me. Ali, ne smiješ o tome misliti. I tako si mislio da nisam preživjela. Nastoj i dalje vjerovati da je to istina.
Samo je jedna stvar važna - Kramerovo svjedočenje.
Znaš da to ne mogu učiniti. Za mene postojiš samo ti. Sada kada znam da si živa, ne očekuješ valjda od mene da im dopustim da te ubiju.
Moraš to učiniti, Yosefe. Inače će ubiti Kramera, a Pacchia će i dalje širiti svakojake laži. Ja nisam. .
Netko joj je naglo istrgnuo slušalicu iz ruke. Na liniju se vrati Weissov glas.
-
Gospodine Abuhatseira, mislim da se vi i ja u cijelosti slažemo.
Ona je prekrasna žena. Ne bih volio da joj se bilo što dogodi.
-
Kako mogu biti siguran da ćete je pustiti?
-
Razgovarajte s nekima od vaših. Predlažem klasičan način. U
Torinu postoji čitav niz mostova. Vi birajte. Onog trenutka kad vidimo da Kramer kreće prema nama, pustit ćemo vašu prijateljicu.
Cijelo će to vrijeme biti na nišanu našem čovjeku. Vi tako možete postupiti i s Kramerom. Čim on stigne do nas sa svim papirima, nju možete odvesti gdje hoćete.
-
Čime mi jamčite da nećete obavijestiti policiju?
-
Taj rizik morate preuzeti. Ja sam čovjek od riječi. Ni ja ne želim da se policija mota oko mene.
-
U redu. Nazvat ću vas kasnije.
-
Upamtite, imate vremena do podne. To je krajnji rok. Dobro pazite da sve bude onako kako sam vam rekao.
Ti moraš odlučiti, Yosefe. Nitko drugi nema to pravo. Nitko od nas neće ti suditi, vjeruj mi. Bez obzira na to koju odluku doneseš. -
Mortarine su riječi zvučale blago, kao da govori djetetu. Yosef je sjedio zureći u pod. Njegova će odluka, ma kakva bila, uzrokovati smrt bar jednog čovjeka.
Bilo je osam sati ujutro. Nitko nije dobro spavao. To se najbolje vidjelo po crvenim očima i upalim obrazima. Yosef je bio potpuno skrhan. Morat će živjeti sa svojom odlukom; živjeti s njom svakodnevno, od sada pa do smrti. Ovo je, konačno, bila prilika da uđe u plinsku komoru i izvuče iz nje nekoga koga voli. Ali, cijena je bila strašna: tamo će odvesti nekog drugog i zauvijek ga ostaviti medu ljudima bez imena i bez lica. Podigao je glavu.
-
Koliko mi treba da stignem do sanatorija? - upitao je.
51. poglavlje
Izbor mosta zadavao im je dosta glavobolje. Središte grada nije dolazilo u obzir, a svim su glavnim mostovima na rijeci Po, kako onima na sjeveru, tako i onima na jugu, prolazile najprometnije autoceste. Istina, moglo bi se izvesti nešto poput lažne diverzije i na neko vrijeme obustaviti promet, ali to uvijek znači preuzimanje velikog rizika i uključivanje prometne policije.
Na kraju, Tambroni se ipak sjeti skoro savršene lokacije. Na južnom dijelu grada rijeku obrubljuje park »Vrtovi Italija'61«, a jedna od njegovih mnogobrojnih staza vodi ravno do pješačkog mostića. Preko njega stiže se na Corso Moncalieri, glavnu prometnicu koja vodi ravno na jug, na državnu cestu broj 29, u pravcu Savone, dok prema sjeveru ide veliki broj glavnih prometnica. Na suprotnom kraju Korza grad se naglo otvara prema prostranom području s vilama i manjim obiteljskim kućama.
Prva im je pomisao bila da razmjenu izvrše rano ujutro, odmah nakon svanuća, u miru i tišini pospanog predgrađa, kada ne postoji velika vjerojatnost da će ih primijetiti. Međutim, plan su ubrzo odbacili, jer je skrivao dosta opasnosti. Naime, Weiss je još uvijek bio kivan, posebno na Yosefa, pa se vrlo lako mogao odlučiti na osvetu, naročito ako je bude imao prilike izvesti neopaženo.
Samo nekoliko metara od zapadne strane mosta, na ulici koja vodi do samog centra parka, a zove se Corso Unita d'Ita-lia, na njih bi čekao automobil kojim bi se začas izgubili u jutarnjoj vrevi.
Dogovor bi odmah pao u vodu u slučaju da u blizini bude parkiran još neki auto.
Nakon što su "VVeissa obavijestili o mjestu i vremenu -točno 10
sati - krenuše prema parku. Mortara je predlagao da se Yosef pritaji, tj. da se ne izlaže opasnosti i eventualno upadne u zamku.
Yosef je to odlučno odbio.
-
Sam sam donio odluku - rekao je. - Želim je provesti do kraja i ništa ne propustiti. Sve bi drugo bilo kukavički. Moram biti tamo!
Postojao je još jedan razlog zbog kojeg je želio ići. Ranije, te iste večeri, dobio je pušku koju mu je nabavio Tambroni. Radilo se o snajperskoj pušci na dvonožnom stalku, s velikom preciznošću gađanja. To je bilo oružje koje je Yosef već upotrebljavao. Ova mu je puška ulijevala nadu da bi on i Maryam ipak mogli izvući žive glave.
Odvezli su se na Corso Unita d'Italia dosta ranije. Yosef je želio biti siguran da će imati slobodnog prostora za pucanje i da će, pritom, i on sam biti dobro zaštićen. Zato je dr. Momigliano dao da se iz njegovog ureda donese metalni ormarić za spise. Mali se fiatov kombi, iz kojeg su iskočila dva muškarca, zaustavio točno iza njih. Ormarić su smjestili uz kombi, na samom prilazu mostu. Yosef je, čučnuvši iza ormarića, iskušavao razne položaje gađanja. Bio je zadovoljan. Ljudi na brzinu iznesu iz kombija nekoliko paketa starih cigli i uguraju ih u ladice ormarića.
-
Hvala vam - reče Yosef. - Molim vas da odmah napustite ovo mjesto. Ne bih želio da Weiss išta posumnja.
Ljudi se odvezoše, a na Korzu ostane parkirani kombi. Iza tako napravljane barikade čučao je Yosef.
Weiss i njegovi stigoše deset minuta kasnije. Dovezli su se u velikom crnom automobilu čiji su blještavi prozori, obasjani kasnojutarnjim suncem, bacali prigušen odsjaj preko rijeke. Most je bio sasvim pust.
Od trenutka kada je Yosef zauzeo svoj položaj, nitko nije prešao preko mosta. Poneki prolaznik bi, s vremena na vrijeme, prošao parkom koji se nalazio iza mosta, a zatim bi ponovno zavladala tišina, puna napetosti i iščekivanja.
Na crnom su se autu otvorila stražnja vrata. Izašao je čovjek s puškom i uputio se ravno ka stepenicama koje su vodile do mosta.
Šćućurio se iza najgornje. Nakon što se dobro smjestio, podigne ruku dajući znak da je spreman.
Tada iz automobila izađe i drugi čovjek. Yosef p\'£avši pušku, je diskretno uvukao ruku pod kaputić. Za njim se pojavi vV^kanije Yosef gaje odmah mogao ubiti, na licu mjesta, ali kakva kohauto od toga?
Yosef podigne ruku, a Leone Mortara napusti svoje prijašnje mjesto kraj automobila na Korzu i krene prema mostu. Zaustavio se tek na sredini mosta.
-
Weiss - viknuo je. - Moramo razgovarati. Podrhtavanje u glasu nije mogao sakriti. Ovo se pokazalo
preteškim opterećenjem za njega. Prihvatio ga je iako je bio svjestan svih muka koje ga čekaju. Ovako nešto ne bi nikada, ni u snu, poželio raditi, ali izbora nije imao. Još jednom pozove Weissa po imenu.
Nijemac istupi. Sada su bili licem u lice.
Jeste li spremni? - upita Mortara. Weiss kimne u znak potvrde.
Je li žena s vama?
U autu je. A on?
Spreman je.
Odlično. Počinjemo odmah, bez otezanja!
-
Ne. Ne još. Ima još nešto na čemu naša strana insistira.
Tražimo da budete u našem vidokrugu cijelo vrijeme tijekom razmjene. Naš se čovjek s puškom nalazi na vrhu mosta. On neće ciljati u Kramera. To ne bi imalo nikakvog smisla. Puška će biti uperena u vas. Čim gospođica Shumayyil bude na sigurnom, u kolima, vi ste slobodni.
-
Nismo se tako dogovorili.
-
Neće biti nikakvog problema ako se vaša strana bude pridržavala pravila igre. Ja vam to jamčim.
-
Riječ jednog Židova?
Mortara slegne ramenima. - To je sve što možete dobiti.
Weiss je najprije zaustio kao da želi nastaviti s uvredama, ali se ipak predomislio. Postao je nestrpljiv. Na kraju krajeva, uzevši sve u obzir, on je još uvijek u prednosti.
-
U redu. Ne gubimo vrijeme.
- Sam sali su se obojica, i uputili svaki u svom smjeru, na kraja ome krajeve mostića. Na Mortarinoj je strani neka starica biriračala puteljkom. Činilo se da je željela prijeći na drugu stranu, ali se, bacivši pogled na okupljene ljude, predomislila.
Leone ju je promatrao dok je odlazila, gunđajući nešto u sebi.
Kad se dovoljno udaljila, podigao je ruku.
Yosef ju je promatrao kako dolazi. Pušku je cijelo vrijeme držao uperenu u Weissa, ali je njegov pogled stalno bježao s nišana. Na lijevu je nogu jako hramala, a grubi je zavoj pokrivao ozljede na njenoj glavi. Nisu joj dopustili da se presvuče, opere kosu, okupa.
Znao je koliko je izbezumljena od straha. Koračala je ne zaustavljajući se. Tražila ga je pogledom, znao je to, ali nije mogao riskirati i otkriti se.
Ponovno baci pogled na nišan, a zatim pogleda prema starcu. Išao je visoko uzdignute glave i dosta sigurnim koracima, uzimajući u obzir njegovo stanje i činjenicu da je hodao sam, bez ičije pomoći. Jaki je povjetarac, koji se upravo dizao s rijeke, mrsio njegovu dugu bijelu kosu koja je vijorila poput laganih svilenih niti. Nije zastajkivao, nije se osvrtao. Samo je uporno koračao. U rukama je čvrsto držao malu kartonsku kutiju, kao da je unutra sve što je ikada imao. Papiri u njoj nisu bili nimalo laki, ali ništa u njegovom držanju nije odavalo napor.
Negdje na polovici puta, Marvam i starac se mimoiđu. Oklijevala je nekoliko trenutaka, gledajući ga u oči. On je nakratko uzme za ruku. Činilo se da joj nešto govori. Yosef je mogao osjetiti kako na suprotnoj strani raste nestrpljenje i skrene pogled ponovno na nišan svoje puške. A, kada ga je podigao da je potraži očima, više nisu bili zajedno. Marvam samo što nije stigla do njega. Koračala je i dalje sigurnim korakom, nije mijenjala tempo.
Bila je cijelo vrijeme svjesna puške uperene u svoja leđa i činjenice da joj život visi o tankom koncu, tanjem i od same nade.
Najednom, sve se završilo. Weissovi su ljudi, kao da se radi o paketu, u trenu opkolili starca, grubo ga zgrabili za ruke i ugurali u kola. Snajperist se uspravio visoko podigavši pušku. Yosef skoči na noge i uzvrati istim pokretom. Trenutak kanije i Weiss nestade u autu. Zatim im se pridruži i snajperist i auto krene.
Stajala je pred njim tresući se. Sva ju je hrabrost odjednom napustila. Položio je pušku na prašnjavo tlo i krenuo prema njoj da je uzme u zagrljaj. Ali ona se, ovlaš ga pogledavši dok joj je prilazio, samo okrene i ode. Promatrao ju je kako odlazi, srca prepunog bolne čežnje. Bezvoljno se sagnuo, pokupio pušku i krenuo prema vozilu.
52. poglavlje
Automobil se zaustavio pokraj visoke drvene kuće, na podnožju strmog šumovitog brežuljka. Samo nekoliko kilometara dalje, prema sjeveru i zapadu, snijegom pokrivene planine raskošno su se dizale ka posrebrenom nebu. Olujni su oblaci obavijali najviše vrhove ovih tajanstvenih tvorevina vječnog leda, a s vremena na vrijeme bi svjetlost munje, poput kakvog sjajnog plašta, na trenutak obasjala njihove vrhunce.
Starac je promatrao planine pun sjete. Podsjećale su ga na dječaštvo, na to daleko vrijeme koje su tamne godine rata i krvoprolića potpuno odsjekle od sadašnjosti. Bilo je u najmanju ruku utješno vratiti im se, iznova ih vidjeti i moći ih zadržati u sjećanju ovo malo vremena koliko je još bilo pred njim.
Putovanje je bilo dugo i odvijalo se u napetoj tišini. S vremena na vrijeme tišinu bi prekidao Weiss, dajući glasne upute vozaču.
Jednom je obavio i telefonski razgovor. Inače je samozadovoljno sjedio na stražnjem sjedalu, čekajući svoj trenutak. Imao je Kramera, a imao je i kutiju punu njegovih dokumenata.
Nakon kratke vožnje oko Torina, valjda da se uvjere da ih ne slijede, vozili su se oko dva sata prema istoku. Milano su zaobišli sa sjeverne strane, projurili pokraj Bergama i Bres-chie, i uputili se na sjever, na autoput E 45, zapadno od Ve-rone. A, zatim su, ostavivši za sobom Trento i Bolzano, stigli do same austrijske granice.
Ovdje su, visoko u brdima, konačno stigli do ovog hladnog i dalekog mjesta, ograđenog žicom i potpuno nepristupačnog. Do njega se moglo doći jedino uskom stazom koja je stalno bila pod prismotrom.
Weiss izađe iz auta i uputi se ravno u kuću, ne osvrćući se. Vozač
ga je slijedio noseći kutiju. Par minuta kasnije dva su stražara izvukla zatvorenika iz vozila i požurila s njim u kuću.
Weiss ga je već čekao u dugačkoj prostoriji, u sjevernom krilu kuće. Soba je bila obložena drvom, imala je visoki strop i slikoviti prozor koji je zauzimao skoro cijelu širinu jednog zida. Iza prozora prostirala se velika terasa. Sada natkrivena radi snijega i kiše, ljeti je bila idealno mjesto gdje se sjedilo i sa strahopoštovanjem promatralo nizove bijelih planinskih vrhova u neposrednoj blizini.
Da su to kojim slučajem bili gorski divovi, trebao bi im samo korak da sve ovo pretvore u prah i pepeo.
Ovo nije Berchtesgaden - promrmlja Weiss - ali podsjeća na njega.
- Govorio je njemački, donjosaskim naglaskom. Naglasak je naučio u mladosti i nikad ga se nije oslobodio, iako je proteklo mnogo godina od njegovog zadnjeg boravka u Brun-swicku. - Nikada nisam imao čast biti tamo pozvan, ali vi.. vjerojatno vam naviru uspomene.
Vi mojim uspomenama ne biste povjerovali - reče starac. Govorio je drugačijim naglaskom, ali godine provedene u inozemstvu nisu naudile njegovom njemačkom jeziku.
Weiss podigne jednu obrvu. - Ne? Vidjet ćemo. Možda bude prilike? Ono što mi je stvarno teško povjerovati jest činjenica da sam sada ovdje, u ovoj sobi, s čovjekom koji je postao prava legenda, kojemu se od svoje mladosti nisam prestao diviti a koga sada moram ubiti, i da je to sve o čemu sada mogu razmišljati. Još
mi je teže prihvatiti istinu da ste baš vi, jedini od svih nas, morali izdati našu stvar i osramotiti nas.
Ovaj put starac ne odgovori. Noge mu se više nisu tresle, osjećao se prilično smireno, iako mu je srce ubrzano kucalo. Vladao je sobom. Unatoč pokušaju da pogled zadrži na Wei-ssu, njegove su oči, tjerane nekim svojim htijenjem, neprestano bježale van, prema planinama.
-
Niste bili samo dio elite - nastavio je Weiss - samo običan vojnik u službi Reicha, već živa veza sa samim Fuhrerom. Ljudi poput vas bili su sama srž arijstva i zato ne mogu razumjeti.
Golema većina nas ostala je odana do kraja, žrtvujući život za Njemačku. Vi ste nas izdali poput običnog kriminalca, poput policijskog doušnika. Kako ste se mogli prodati Židovima da s vama paradiraju pred TV kamerama i koriste vas kao sredstvo svoje propagande?
Weiss zastane zureći u svoju žrtvu, kao da ga je upravo namjeravao udariti. Lice mu je odavalo jasne znakove bijesa. Bilo je to lice nedoraslog djeteta, ispunjeno nemoćnom srdžbom. Djeteta koje je naučilo ranjavati druge, a nije svladalo vještinu samokontrole.
Što biste uopće postigli da ste uspjeli u tome? - pitao je. - Bi li vam to donijelo ma i jednu noć mirnijeg sna? Učili su vas da budete čvrsti, da svladate emocije i porive buržujske svijesti. Pa ipak ste sada, u svojim starim danima kada ste konačno mogli doživjeti rezultate svoga rada, nakon svih godina nadanja i čekanja, odlučili pobjeći, cmizdreći poput prestrašenog djeteta.
Možda se to nikada i ne bi dogodilo da smo se ranije sreli, mnogo ranije, prije sumnji koje su vas počele opsjedati. Mogli smo o tome razgovarati, mogao sam vas dozvati k pameti. Mislite li da imam pravo, Otto? Jesam li vam mogao pomoći?
Ali, uhićenik je bio ustrajan u svojoj šutnji, a oči je teškom mukom odvajao od planinskih vrhova. Promatrao je snijeg kako nošen vjetrom napušta probuđeni planinski vrhunac, nalik velikom bijelom barjaku koji se jasno ocrtavao na besprijekornoj ljepoti srebrnastog neba. Njegova je šutnja samo pojačavala Weissov bijes.
-
Ne - zaključio je Weiss - jasno mi je da vam nisam mogao pomoći. U svakom slučaju, sada za vas više nema nikakve nade.
Sudit će vam se ovdje, večeras. Ja ću predsjedavati. Sud je sastavljen od ljudi koje dobro poznajete. Neke samo po imenu, druge osobno. Početi će pristizati u roku od šest sati. U
međuvremenu, vi i ja moramo razgovarati. Zašto ne sjednete?
Stražari, koji su cijelo vrijeme stajali iza njega, odmah pristupe i prisile ga da sjedne na stolicu, golu tvrdu stolicu s visokim naslonom. Pokraj nje nalazio se stolić s crnom kožnom kutijom.
Weiss se približi i podigne poklopac. Stražari su starca čvrsto držali.
Vaše suđenje bit će samo puka formalnost. Siguran sam da ništa drugo niste ni očekivali. Snimit ćemo i suđenje i smaknuće, a film ćemo poslati našim grupama po cijelom svijetu. Poslužit će kao lekcija za mlađe generacije.
Međutim, vaša je smrt u ovoj fazi samo sporedna stvar. Njome ćemo, to je istina, spriječiti vaše spektakularno pojavljivanje u javnosti, ali one dugoročnije, negativne posljedice vašeg izdajstva će nažalost ostati. Zato moramo saznati što ste sve vašim židovskim prijateljima rekli o našoj organizaciji.
Weiss zašuti i izvadi iz kutije dvije stvari: špricu za injekciju i malu staklenu bočicu.
-
Pošto je očito da vam se ne može vjerovati, ispitat ćemo vas uz malu pomoć farmakologije. Ne, ne radi se o serumu istine. Dobro znate kao i ja da takvo što ne postoji. Međutim, ovo će vam omogućiti da se opustite u tolikoj mjeri da će vam biti svejedno što ćete mi reći. A ja ću ustrajati na tome da mi kažete sve.
Dao je glavom znak čuvaru s lijeve strane. Ovaj odmah, bez okolišanja, skine starcu kaputić i baci ga na pod. A onda laganim i spretnim pokretom školovane bolničarke otkopča rukav starčeve košulje i zavrne ga iznad lakta.
Weiss ubode iglu šprice u gumeni čepić bočice i napuni je približno do pola. Pažljivo je izvuče, vrati bočicu natrag u kutiju i okrene se prema čovjeku na stolici. Dva starca, povezana uspomenama a razdvojena savješću. Weiss mu podigne ruku tražeći pogodnu krvnu žilu.
Dok je to radio u oči mu upadnu brojevi: 174 398. Šest običnih brojki istetoviranih na lijevoj podlaktici, šest znakova koji se tamo nisu trebali nalaziti. Prošao je prstima preko tih uvredljivih brojki kao da ih želi izbrisati. Ali, nisu bile napisane tintom. Bile su davno utetovirane.
Tko si ti? - upita ga Weiss. Bijes ga je napustio, a nešto poput strepnje zauzme njegovo mjesto. Još se nije radilo o pravom strahu. Ne još. Stvarnost se tek počela razotkrivati.
Haftling - reče starac. Nije mu bilo lako prikriti tragove poruge u svom glasu. - Untermensch, Židov. Nemam imena, samo broj koji ste mi dali. Zar me se ne sjećate?
Weiss zadrhti. - Sjećam li vas se? Nikad se ranije nismo sreli.
Obmanuli ste me da ste Otto Kramer.
-
Sami ste se obmanuli, Herr Sturmbannfuhrer. Nije vam palo ni na kraj pameti da bi netko mogao dobrovoljno zamijeniti Kramera. Niste se ni potrudili provjeriti. Ali, tako nemarni niste bili u doba dok ste nosili odoru i zvali se Emil Luders.
Nešto kao tračak svjetlosti dopre do Weissovog uznemirenog uma.
Ponovno pogleda starca koji je sjedio pored njega. Ne, nije ga poznavao. Čak ni izdaleka.
Želite reći da smo se sreli tijekom rata? Je li vam to namjera? Ali, to nije moguće. Ja nikad nisam radio ni u jednom logoru.
Nismo se ni sreli u logoru. Bilo je to početkom 1944. godine u Torinu. Tada sam još imao ime. Zvao sam se Jacob Frie-denson. Bio sam Nijemac, baš kao i vi, sve dok banda zločinaca nije odlučila da više neću biti Nijemac već samo Židov. 1938. godine stigao sam u Italiju sa ženom i djecom. Imali smo rodbinu u Torinu. Nadali smo se da će ondje s nama bolje postupati nego u našoj vlastitoj zemlji.
Tako je i bilo sve do dolaska Nijemaca 1943. godine.
Vi i ja smo se sreli tijekom jedne od vaših posljednjih racija. Tražili ste Židove da popunite kvotu za internacijski logor Fossoli, odakle se išlo u Auschwitz. Moja je obitelj otkrivena i s ostalima dovedena do mjesta ukrcaja. Sve je bilo spremno za prvu etapu putovanja, ali tada si došao ti. Bilo ti je rečeno da šalješ samo zdrave i upotrebljive jedinke. Transport je trebao otići u Auschwitz za par dana. Tražili su radnu snagu - robove. Moja je žena bila bolesna, a djeca premalena. Zato si ih ubio pred mojim očima. Njih i nekolicinu drugih. Zatim si pištolj mirno vratio u korice, zatvorio ih, okrenuo se prema meni i nasmijao mi se.
Taj smiješak Jacob nije nikada zaboravio. Ostao je prisutan u njegovim mislima svih tih godina. U logoru se zakleo, kao i mnogi drugi, da će preživjeti da bi Emila Ludersa i ostale mučitelje, ako prežive, doveli pred lice pravde. Nije bilo važno kako. Sutrašnji će dan u sudnici u Milanu, nakon što se predoče svi dokazi, omogućiti da barem sljedeća generacija bude oslobođena laži. Njegov se glas neće čuti, ali to više nije bilo važno. Zamijenivši Otta Kramera osigurao je vlastitu pobjedu, a nanio težak poraz svojim neprijateljima. To je mnogo više od onoga što je sudbina namijenila većini njegovih supatnika.
Nasmiješio se Weissu, prisjetivši se svoje žene i djece. Sjećanje je bilo jasno i živo, kao nikada dosad. Jednu je ruku zavukao u džep svojih hlača i napipao mali odašiljač. Eksploziv, koji je obavijao njegove grudi, bijaše tako lagan kao da se radilo o samom zraku.
- Sada je sve gotovo - rekao je. Polako je ustao i zakoračio prema Gerhardu Weissu. Jednom je rukom ubojicu svoje žene privukao k sebi, u posljednji zagrljaj, a drugom pritisnuo prekidač na odašiljaču. Dok je to radio, smiješak mu nije silazio s lica.
DEVETI DIO
Naseljenik
53. poglavlje
Kako se zovete? - Zovem se Otto Kramer.
Vaša nacionalnost?
Nijemac sam. Ali argentinsko državljanstvo imam od 1957. godine.
U sudnici je tijekom ovog uvodnog saslušanja vladala potpuna tišina.
Suci su, sa svojih klupa, ravnodušno promatrali starog čovjeka.
Međutim, svaki od njih je u sebi nosio spoznaju o važnosti onoga što će ovdje biti rečeno.
Svojim je pitanjima, državni tužilac polako i uporno otkrivao najvažnije podatke o Kramerovom porijeklu i obrazovanju, ali i sve pojedinosti o njegovom radu pod Reichom.
Gospodine Kramer - reče tužitelj. Jednim je krajičkom oka uhvatio ukočeno lice Pier Marie Pacchije čija je samouvjerenost isparila u svega nekoliko minuta. I on je, također, shvaćao važnost onoga što će biti izrečeno pred ovim sudom i čitavim svijetom.
Gospodine Kramer, pitanje koje ću vam postaviti je jednostavno, ali će nas dovesti do same biti ovog procesa. Ovaj gospodin, koji se nalazi nekoliko metara od vas, je Pier Maria Pacchia. On je optužen zbog svojih pamfleta u kojima niječe događaje poznate kao holokaust, tj. istrebljenje europskih Zidova u logorima smrti, na stratištima i u getima Trećeg Reic-ha. On, naime, tvrdi da se takve stvari uopće nisu dogodile. Vi ste, po vašem osobnom priznanju, osoba koja može donijeti pravi sud o takvim tvrdnjama. Ja ću vam stoga postaviti jedno jednostavno pitanje: Da li gospodin Pacchia, po vašem mišljenju, govori ili ne govori istinu?
Kramer pogleda tužitelja a zatim Pacchiju. Oči im se nakratko sretnu, ali Pacchia skrene pogled. Bila je to gesta u kojoj je bilo i prezira i straha.
- Kunem se svim što smatram svetim da ovaj čovjek ne samo da ne govori istinu, već svojim lažima potpaljuje oganj iz kojeg će na ovom kontinentu planuti novi holokaust. Apsolutno poričem sve njegove navode i sve slične laži kojima pojedinci truju svoju djecu. Ono što se dogodilo, dogodilo se. Ovaj čovjek nije bio tamo. Ja jesam. Ja sam sudjelovao u izgradnji toga zla.
Na jednoj od neudobnih klupa, u stražnjem redu sudnice, sjedio je inspektor Antonio Nieddu. Ni od koga primijećen, pomno je promatrao i slušao. U samo nekoliko dana njegov se život potpuno izmijenio. Dobro je znao da nema povratka na Sardiniju, da više nikada neće moći raditi u policiji. Štoviše, možda će morati napustiti Italiju, uzeti lažno ime, naći novo zanimanje. Bilo je strašno i pomisliti koliko se toga izmijenilo u ovo kratko vrijeme.
Ipak, razmišljajući pomnije o svemu što se dogodilo, postajao je sve uvjereniji da je postupio pravilno.
Sada je tek počeo uviđati da su sve one sitne nepravde i manji slučajevi korupcije, koji su bili svakodnevnica policijskog zvanja i života uopće, bile zapravo kockice mnogo većeg mozaika, dio velikog sustava u kojem su žene i muškarci poput njega bili samo zupci u velikom mehanizmu korupcije koja je vladala cijelim društvom.
Podmićivanja, traženje veza, vraćanje udaraca, sve su to bili samo neznatni simptomi daleko ozbiljnije bolesti, bolesti koja je ljude pretvarala u ubojice, političare u tirane.
Nieddu nije gubio vrijeme na poluotoku. Još samo nekoliko dana i imat će sve potrebne dokaze. Radi se o dokumentima kojima će dokazati tko je stvarno bio odgovoran za smrt Buttija i Gentileschija. Dokumenti će otvoriti put do vrhova policije, karabinjera i pravosuđa. A odatle će ih tragovi možda dovesti i negdje drugdje.
Nagnuo se naprijed da bolje čuje govor Otta Kramera. Pitao se ne bi li i on, da je živio u Kramerovo vrijeme, bio sada tamo da iznese svoje vlastito svjedočenje.
QiryatArba, Izrael
Mladi se usamljeni mjesec dizao koso na nebu, ispriječivši se visokom čempresu koji je rastao u kutu nečega što je nekad bilo arapsko polje. Jasno su se čuli glasovi vjernika koji su se, u prohladnoj proljetnoj noći, vraćali u općinski centar iz sinagoge. Bio je ovo poseban dan. U jutarnjim satima djeci su podijeljene nagrade za pjesme o životu i smrti Barucha Gold-steina, fanatičnog doseljenika koji je 1994. godine ubio 33 Muslimana dok su se molili bogu na grobu patrijarha u Hebronu. Molitva u njegovu čast upravo je završila. Bili su prisutni skoro svi stanovnici ovog malog naselja.
Noćas slijedi memorijalni koncert i kratka predstava koju će, u spomen na Goldsteina, izvesti mjesni mladići i djevojke. Smatrali su ga herojem, skoro svetim čovjekom.
Yosef im se nije pridružio u molitvi, niti je namjeravao otići na priredbu. Umjesto toga došao je ovamo, na sam rub gradića. Imao je potrebu biti sam kako bi promatrao, slušao i razmišljao. Sve će biti jednostavno, mislio je u početku. Vratit će se kući, nastaviti živjeti i raditi kao prije. Ali, svakim je danom bivalo sve teže.
Razmišljao je o Goldsteinu i njegovom brutalnom napadu na nenaoružane i nevine ljude u molitvi. Mislio je na svoje prijatelje u naselju, na riječi kojima su opisivali Arape, ljude čiju su zemlju prije toga oteli. Pomisli kako se i on nekada služio takvim riječima, a u sjećanju mu ožive njegova vlastita barbarstva. Želio je ispaštati.
Polako se uputio kući, udišući zrak ispunjen mirisima noći kao da ga želi zauvijek zadržati u svojim plućima. Otvorio je vrata i zakoračio unutra kao da je jedini preživjeli stanovnik u cijelom yishuvu. S
njim u kuću uđoše i mirisi drveća. Oni ćc u njegovom sjećanju zauvijek ostati mirisi samoće.
Otjerao je od sebe misli o Goldsteinu i počeo razmišljati o Jacobu Friedensonu. Friedenson, koji je bio smješten u sanatoriju Momigliano, cijelo je vrijeme jednostavno čekao svoju priliku. Već je bio izgubio svaku nadu, a onda se, iznenada, sve izmijenilo. Yosef je s njim proveo više od dva sata, pokušavajući ga odvratiti od nauma. Ali starac se samo blago smiješio i uvjeravao ga da će, bude li umro na taj način, dati smisao svom životu i Yosef je polako počeo shvaćati. Koliko Friedensona, pitao se, a koliko Barucha Goldsteina ima na svijetu?
Pogleda oko sebe po sobi. Prostorija je bila zatrpana kutijama koje su, poslagane jedna na drugu, čekale odlazak. Cijeli je taj dan proveo u pakiranju, tiho se opraštajući od svega. Njegovi će stari prijatelji saznati da odlazi tek kada vide kombi nakrcan njegovim stvarima. Ali, njega tada više neće biti. Za sada ide u Jeruzalem.
Kući? Možda? A možda i ne?
Začuo je zvuk automobila dok se zaustavljao pred kućom, pa kucanje na vratima. Otvorio je i ugledao Marvam. Sjetio se njihovog prvog susreta kada ju je, obavijenu žutom svjetlošću, spazio na vratima stančića u Nuoru. Činilo mu se da ih godine dijele od tog događaja. Sada je, na vratima njegove kuće, bila obavijena tamom i puna mirisa noći koji se sljubio s njom kao sa svojim prirodnim početkom i krajem.
Zakoračila je unutra. Bio je ovo njezin prvi dolazak u Qiryat Arbu, a bit će i posljednji. Čak ni prolaz kroz kontrolna mjesta na cesti nije bio jednostavan. Da Yosef nije unaprijed sredio stvari, ne bi je ni pustili da prođe.
- Jesi li spreman? - upita ga. Promotrila je pažljivo malenu sobu.
Ništa joj ovdje nije govorilo o njemu. Što god daje nekada bila, sada nije ništa više od obične prostorije natrpane kutijama. Kimnuo je.
Nosila je jednostavnu sportsku majicu i jeans, bez šminke, bez nakita.
Kosa joj je bila neuredna, a na licu vidljivi tragovi proživljenih muka. Pomislio je da je to najljepša žena koju je ikada vidio.
Italiju su napustili u brodiću koji im je nabavio Leone Mortara.
Mortari je bila pri ruci čitava gomila prijatelja i pomagača. Iz Italije su krišom, s lažnim putovnicama, prebačeni u Grčku, a odatle trajektom do Haife. To je bilo prije tjedan dana.
Ugasio je svjetlo pa oboje izađu. Yosef posljednji put zatvori za sobom vrata.
Nježno dotakne dovratnik s mezuzom (pergament s tekstom iz deset zapovijedi) pa se okrene i pridruži Marvam koja ga je čekala.
Mjesto je opustjelo. Iz škole su dopirali zvuči pjesme. Na dnu ulice visio je mladi mjesec.
Yosef je uzme za ruku, sitnu i krhku. Nježno ju je držao kao da bi je mogao slomiti. Bio je mrak i njeno je lice jedva mogao vidjeti.
-
Kada ćemo se vjenčati? - upita je.
-
Ne znam - odgovorila je. - Možda hoćemo, a možda i nećemo.
O tome, čak, neću ni razmišljati.
Prvi put ju je zaprosio na brodu, na putu za Grčku. Odbila je.
Predložila mu je da žive zajedno, ali je rekla da brak ne dolazi u obzir.
-
Još uvijek mi nije jasno u čemu je razlika? - upita je.
-
Želiš živjeti sa mnom ali se ne želiš za mene udati.
-
Ti si vjernik i pridržavaš se židovskih zakona - rekla mu je
-
i tražit ćeš da to budu i naša djeca. To znači da bih morala prijeći na tvoju vjeru, jer židovska djeca moraju imati majku Židovku.
-
Pa, zar je to tako strašno?
-
Ja sam kršćanka - odgovorila je. - Možda i nisam vjernica, ali kršćanstvo je dio mene. To je isto kao da sam Arapkinja ili Palestinka. Ako se udam za tebe morat ću odbaciti ono što sam baštinila od svojih predaka. To ne mogu učiniti. Molim te, ne traži to od mene.
Mjesec je već nadvisio niske krovove gradića, a svuda oko njega zvijezde su sjale kao da su odlučile pobijediti tminu.
-
Zaista te volim - prošapta Yosef.
-
Znam - rekla je, okrenula se, privukla ga k sebi i poljubila.
Dugo su ostali tako zagrljeni. U stvarnost ih vrati bučni aplauz čiji je zvuk dolazio iz škole.
-
Vrijeme je da krenemo - rekao je.
Živjet ću s tobom - rekla mu je. Mogla je osjetiti trag njegovih usana na svojima. - Ali, ne mogu se udati za tebe.
Moja obitelj to neće dopustiti - odvrati Yosef. - Za njih je prihvatljivo jedino vjenčanje. Ništa drugo.
-
Ja ni ne želim živjeti s njima, samo s tobom.
-
Ovo nije Amerika - reče on. - Ovdje ljudi ne žive zajedno tek tako.
Nastade kratka stanka.
-
Vrijeme je da počnu - reče mu ona.
Ušli su u automobil. Neki su ljudi, poput sjena, dolazili kroz mrak iz pravca škole. Glasno su i uzbuđeno razgovarali o predstavi. Yosefovi susjedi i prijatelji. Nekad je živio s njima, dijelili su iste nade i strepnje, bio je jedan od njih, a sada su tek sjene. Prolazili su pored njega. Glasovi su im se gubili u noći. Pogledao je Maryam.
-
Možda imaš pravo - rekao je.
Dok su se udaljavali, on se još jednom osvrne. Mjesec je ležao nad Qiryat Arbom, prekrasan srebrni polumjesec. Yosef se okrene i pogleda ispred sebe. Cesta je, dokle mu je pogled dopirao, bila prazna.
KRAJ
KIKA
11.11.2009.
Document Outline
��