Sedmi svitak star je gotovo četiri tisuće godina. Izblijedjela ostavština onkraj grobnice, no u njemu se krije ključ bajoslovnog blaga iz gotovo zaboravljenog vremena…
Duraid al Simmu i njegova prelijepa žena Rovan, polu-Egipćanka, polu-Engleskinja, prvi su ušli u grobnicu kraljice Lostris gdje nađoše svitak na kojem je Taita zabilježila grob faraona Mamosea s njegovim golemim bogatstvom.
No tada počinje borba koja vodi duž Nila pa sve do etiopskih visoravni, jer neke ljude ništa ne može zaustaviti da se dočepaju Sedmog svitka…
1
Sumrak se dovukao iz pustinje i obojio dine crvenilom. Poput debelog baršunastog ogrtača prigušio je sve zvukove pa je večer bila mirna i tiha. Sa sljemena dine promatrali su oazu i skupine malih sela koja su je okruživala. Palme datulja nadvisivale su sve bijele zgrade ravnih krovova, osim islamske džamije i kršćanske koptske crkve. Te utvrde vjera nalazile su jedna nasuprot drugoj odijeljene jezerom.
Vode jezera bile su tamne. U blizinu njegovih obala obraslih trskom obrušilo se jato brzokrilih pataka i spustilo na njega uz mali pljusak.
Muškarac i žena su bili par suprotnosti. On je bio visok, iako pomalo pogrbljen, a u kosi u kojoj se primjećivalo sve više srebrnih pramenova hvatali su mu se zadnji odsjaji sunčevih zraka. Ona je bila mlada, u ranim tridesetim, vitka, živa i sva je treperila. Kosa joj je bila gusta i kovrčava, sada obuzdana kožnom trakom na potiljku.
«Vrijeme je za povratak. Alija će nas čekati.» Osmjehnuo joj se s naklonošću. Bila mu je druga žena. Kad mu je prva žena umrla, mislio je da je sa sobom odnijela svu sunčevu svjetlost. Nije očekivao ovo posljednje razdoblje sreće u svom životu. Sad je imao nju i svoj posao.
Bio je sretan i zadovoljan čovjek. Ona se iznenada otrgla od njega i povukavši traku jednim potezom oslobodila kosu. Rastresla ju je, gustu i tamnu, nasmiješivši se. Bio je to ugodan zvuk. Zatim je pojurila niz strmu sklisku padinu dine dok joj je dugačka suknja vijorila oko nogu. Noge su joj bile lijepo oblikovane i preplanule.
Uspjela je održati ravnotežu do pola puta niz dinu, a onda ju je gravitacija svladala i započela se kotrljati. On joj se s vrha popustljivo osmjehivao. U pojedinim trenucima ponašala se poput djeteta. U
drugima bi, opet, bila ozbiljna i dostojanstvena žena. Nije bio siguran koja mu se više sviđa, ali ju je uvijek jednako volio bez obzira u kojem je raspoloženju bila. Zaustavila se u podnožju dine, sjela i, dalje se smijući, otresala pijesak iz kose. «Ti si na redu!» doviknula mu je. On staloženo krene za njom i krećući se s nekom ukočenošću poodmaklog doba zadržao je ravnotežu sve do dna. Podigao ju je na noge. Nije je poljubio, iako je bio u velikom iskušenju. Arapi nemaju običaj javno pokazivati osjećaje, čak ni prema vlastitoj ženi. Poravnala je odjeću i ponovno povezala kosu prije nego su se uputili prema selu. Zaobišli su polja trske u oazi, prešavši preko klimavih mostića koji su premoštavali kanale za navodnjavanje. U prolazu su ga seljani koji su 2
se vraćali s polja pozdravljali s dubokim poštovanjem. «Salaam aleikum, doktari! Neka je mir uz tebe, doktore.» Cijenili su sve obrazovane ljude, ali njega posebno zbog ljubaznosti s kojom je postupao s njima i njihovim obiteljima tijekom svih ovih godina. Mnogi od njih radili su i za njegovog oca prije nego su počeli raditi za njega, nimalo nije bilo važno što su većina njih bili muslimani, a on kršćanin.
Kad su stigli do vile dočekala ih je Alija, njihova stara domaćica, namrgođeno ih pozdravivši mrmljanjem. «Kasnite. Uvijek kasnite.
Zašto se ne držite nekog reda kao ostali pristojan svijet? Morate misliti na svoj položaj.» «Bakice, uvijek si u pravu», nježno ju je bockao, «što bismo mi bez tebe?» Udaljila se i dalje se mršteći kako bi prikrila svoju ljubav i brigu za njega. Svoj jednostavan obrok jeli su na terasi datulje, masline, kruh bez kvasca i kozji svježi sir. Bio je već mrak kad su završili, a zvijezde nad pustinjom bile su sjajne poput plamena svijeća. «Rovan, cvijete moj.» Posegnuo je preko stola i dodirnuo joj ruku. «Vrijeme je za rad.» Ustao je od stola i krenuo ispred nje prema svojoj radnoj sobi čija su otvorena vrata vodila na terasu. Rovan Al Simma se uputi ravno prema visokom čeličnom sefu uz suprotni zid i započne okretati kombinaciju brojeva. Sefu nije bilo mjesto u ovoj sobi među svim tim starim knjigama i svicima, među drevnim kipovima, artefaktima i predmetima iz grobova koji su predstavljali životnu zbirku. Kad su se teška čelična vrata otvorila, Rovan se na trenutak odmakne. Uvijek bi osjetila trnce strahopoštovanja kad bi pogledala tu relikviju vjekova, čak i onda kad bi ga ponovno otvorila već nakon nekog kratkog vremena. «Sedmi svitak», prošaptala je i dotakla ga. Bio je star gotovo četiri tisuće godina, a napisao ga je genij kojem povijest nije znala premca, čovjek koji je prah već sve ove milenije, ali kojeg je upoznala i poštovala jednako kao i svoga muža. Njegove su riječi bile vječne i one su joj se razgovijetno obraćale s one strane groba, s rajskih polja, iz prisustva velikog trojstva, Ozirisa, Isisa i Horusa, u koje je tako privrženo vjerovao. Isto toliko privrženo kao što je i ona vjerovala u jedno drugo, novije trojstvo. Odnijela je svitak do dugačkog stola za kojim je njezin muž već prionuo na posao. Podigao je pogled kad je svitak položila na stol ispred njega i na trenutak je u njegovim očima opazila isto ono mistično raspoloženje koje je i nju obuzelo.
Uvijek je želio svitak na stolu, čak i onda kad mu zapravo nije trebao.
Imao je njegove fotografije i mikrofilm. Kao da mu je bila potrebna nevidljiva prisutnost drevnog autora dok je proučavao njegove tekstove. Zatim, odbacivši to raspoloženje, ponovno postane 3
ravnodušni znanstvenik. «Tvoje oči su bolje od mojih, cvijetu moj», reče on. «što misliš o ovome znaku?« Ona se nagne preko njegovog ramena i započne proučavati hijeroglife na fotografiji svitka koje joj je pokazao.
Trenutak je razmišljala o tom znaku prije nego je od Duraida uzela povećalo i ponovno ga pogledala kroz njega. «Čini mi se da je Taita ubacio još jedan kriptogram koji je sam smislio da bi nas zbunio.»
Govorila je o drevnom autoru kao o nekom dragom prijatelju koji ponekad zna i te kako razljutiti čovjeka, koji je živ, koji diše i koji se poigrava s njima. «Onda ćemo to morati odgonetnuti», odgovorio je Duraid s očiglednim oduševljenjem. Volio je drevne igre. Bio je to njegov životni poziv. Njih je dvoje nastavilo s poslom u hladu noći. To je bilo vrijeme kad su najbolje radili. Ponekad su govorili arapski, a ponekad engleski; za njih su ta dva jezika bila kao jedan. Manje su koristili francuski, njihov treći zajednički jezik. Oboje su stekli obrazovanje na sveučilištima u Engleskoj i SAD, tako daleko od ovog ovdje njihovog Egipta. Rovan je voljela izraz «ovaj ovdje Egipat» koji je Taita tako često koristio u svicima. U mnogim stvarima je osjećala čudnu naklonjenost prema tom drevnom Egipćaninu. Konačno, bila je njegov izravni potomak. Bila je egipatski kopt, a ne iz arapske linije koja je tek nedavno osvojila Egipat prije manje od četrnaest vjekova.
Arapi su bili pridošlice u njenom «ovom ovdje» Egiptu, a njena je krvna linija vodila porijeklo iz vremena faraona i velikih piramida. U deset sati Rovan je skuhala kavu na peći na ugljen koju im je Alija potpalila prije nego se vratila svojoj obitelji u selo. Pili su slatki, jaki napitak iz tankih šalica do polovice ispunjenih gustim talogom. Dok su je pijuckali, razgovarali su poput starih prijatelja. Za Rovan je njihov odnos bio upravo to, stari prijatelji. Znala je Duraida još iz vremena kad se vratila iz Engleske s doktoratom iz arheologije i dobila posao u Odjelu za antikvitete kojeg je on bio upravitelj. Bila mu je suradnik kad je otvorio grobnicu u Dolini Velikana, grobnicu kraljice Lostris, grobnicu koja je datirala iz oko 1780. godine prije naše ere. Razočarali su se kad su otkrili da je grobnica opljačkana u davnim vremenima i sva njena blaga pokradena. Ostali su samo veličanstveni murali koji su prekrivali zidove i strop grobnice. Ona je, fotografirajući murale, radila na zidu iza ploče na kojoj je nekoć stajao sarkofag, kad je otpao komad žbuke otkrivši u niši deset ćupova. U svakom od njih nalazio se po svitak papirusa. Sve njih je ispisao i tamo pohranio Taita, kraljičin rob.
Od toga trenutka njihovi životi kao da su se vrtjeli oko tih komadića papirusa. Iako su pretrpjeli neka oštećenja i nagrizao ih zub vremena, 4
uglavnom su zadivljujuće netaknuti preživjeli tih gotovo četiri tisuće godina. Kakvu su samo predivnu pripovijest sadržavali, pripovijest o narodu kojeg je napao jači neprijatelj, opremljen konjima i kolima koji su Egipćanima toga vremena još bili nepoznati. Razbijeni od horda Hiksa, ljudi s Nila bili su prisiljeni na izbjeglištvo. Predvođeni svojom kraljicom Lostris od grobnice, slijedili su veliku rijeku na jug gotovo do njenog izvora između vrletnih planina etiopskog gorja. Ovdje, u tim odbojnim planinama, Lostris je sahranila mumificirano tijelo svoga muža, faraona Mamosea, koji je stradao u borbi protiv Hiksa. Dugo nakon toga kraljica Lostris povela je svoj narod natrag na sjever, u ovaj ovdje Egipat. Opremljeni sada vlastitim konjima i kolima i izrastavši u afričkoj divljini u prekaljene borce, sjurili su se poput oluje natrag niz brzake velike rijeke da još jednom izazovu osvajače Hikse i pobijedivši ih povrate dvostruku krunu gornjeg i donjeg Egipta. Bila je to priča koja je godila cijelom njenom biću i kojom se oduševljavala dok su odgonetavali svaki hijeroglif kojeg je taj stari rob ispisao na papirusima. Utrošili su sve te godine, radeći noću u vili u oazi nakon što bi završili dnevni rutinski posao u muzeju u Kairu, i na kraju je deset svitaka bilo dešifrirano svi osim sedmog svitka. Taj je predstavljao enigmu njega je autor zavio u slojeve teško razumljivih skraćenica i tako nedokučivih aluzija da tijekom cijelog ovog vremena nisu uspjeli uhvatiti bit. Pojedini simboli koje je koristio nisu se javljali ni u jednom od tisuće tekstova koje su proučili tijekom zajedničkog rada. Bilo im je jasno da je Taitina namjera bila spriječiti shvaćanje tih svitaka svima drugima osim njegovoj voljenoj kraljici. Oni su predstavljali njegov zadnji dar njoj, dar kojeg će ona ponijeti sa sobom u grob. Morali su udružiti snage i iskoristiti svu svoju maštu i genijalnost, ali na kraju su ipak uspjeli posao privesti gotovo do kraja.
I dalje je bilo mNogo praznina u prijevodu i mNogo dijelova gdje baš
nisu bili sigurni jesu li ili nisu uhvatili pravo značenje, ali ipak su tako složili kostur rukopisa da su bili u stanju razabrati obrise stvorenja koje je predstavljao. Duraid je pijuckao kavu i vrtio glavom kako je to često i ranije radio. «Bojim se», reče on. «Odgovornosti, što učiniti s ovim spoznajama koje smo nakupili. Padnu li u krive ruke.» Pijuckao je i uzdisao prije nego je ponovno progovorio. «Čak i ako ga predamo pravim ljudima, hoće li povjerovati da je ovaj materijal star gotovo četiri tisuće godina?» «Zašto moramo druge uvlačiti u ovo?», upita Rovan s određenom srditosti. «Zašto ne učinimo sami sve što je potrebno?» U ovakvim su trenucima razlike između njih bile 5
najizraženije. On je bio oprezan, što dolazi s godinama, dok je ona bila mladenački neobuzdana. «Ne shvaćaš», primijeti on. Uvijek ju je živciralo kad bi joj to rekao, kad se odnosio prema njoj kao što se Arapi odnose prema svojim ženama u potpuno muškom svijetu. Ona je poznavala i drukčiji svijet u kojem su žene imale zahtjeve i u kojem im se priznavalo pravo jednakosti s muškarcima. Bila je uhvaćena između ta dva svijeta, zapadnjačkog i arapskog svijeta. Rovanina majka bila je Engleskinja koja je radila u britanskom veleposlanstvu u Kairu u teškim vremenima poslije II. svjetskog rata. Upoznala je i udala se za Rovaninog oca, mladog egipatskog časnika u stožeru bojnika Nasera.
Bila je to nevjerojatna veza koja nije izdržala do Rovaninih petnaestih godina. Njena se majka za Rovanino rođenje željela vratiti u Englesku, u svoj rodni grad York. željela je da njeno dijete ima englesko državljanstvo. Nakon rastave roditelja. Rovan se na majčino nagovaranje vratila natrag u Englesku na školovanje, ali je sve svoje odmore provodila s ocem u Kairu. Otac je vrtoglavo napredovao u karijeri i na kraju je dogurao do ministra u Mubarakovoj vladi.
Zahvaljujući svojoj ljubavi prema njemu smatrala se više Egipćankom nego Engleskinjom. Otac je ugovorio njen brak sa Duraidom Al Simom. To je bilo zadnje što je učinio za nju prije svoje smrti. U to vrijeme je znala da on umire i nije ga imala srca odbiti. Njeno suvremeno obrazovanje koje je stekla tjeralo ju je na otpor njegovoj staromodnoj koptskoj tradiciji ugovorenih brakova, ali njen odgoj, obitelj i Crkva bili su protiv nje. Pokorila se. Brak s Duraidom nije ispao tako nepodnošljiv kako se ona pribojavala. Mogao je čak biti vrlo ugodan i zadovoljavajući da prije nije iskusila romantičnu ljubav. No, tu vezu s Davidom je imala još dok je bila na fakultetu. Uvukao ju je u metež, u nepromišljeni delirij, i na kraju je ostavio slomljena srca oženivši se plavokosom Engleskinjom koja je bila po volji njegovim roditeljima. Poštovala je Duraida i sviđao joj se, ali je ponekad noću i dalje izgarala za čvrstim i mladim tijelom na sebi, tijelom poput njenog vlastitog. Duraid je i dalje govorio, no ona ga nije slušala. Ponovno mu posveti svu svoju pažnju. «Opet sam razgovarao s ministrom, ali mislim da mi ne vjeruje. Mislim da ga je Nahoot uvjerio da sam malo ćaknut.» Tužno se osmjehnuo. Nahoot Guddabi bio je njegov ambiciozni zamjenik s dobrim vezama. «U svakom slučaju ministar kaže da nema raspoloživih vladinih fondova i da ću morati zatražiti vanjsku financijsku pomoć. I tako sam ponovno pregledao popis mogućih sponzora i sveo ga na četvoricu. Tu je i Muzej Qetty, razumije 6
se, ali nikad nisam volio raditi s velikom bezličnom institucijom. Više volim biti odgovoran jednom jedinom čovjeku. Na taj način je uvijek lakše donositi odluke.» Sve joj je ovo već bilo dobro poznato, no ipak ga je pozorno slušala. «Zatim je tu Merr von Schiller. On ima novac i zanima ga ova stvar, ali ga ne poznajem dovoljno dobro da bih mu u potpunosti mogao vjerovati.» Zastao je i Rovan je, često slušajući ta razmišljanja, već mogla naslutiti što slijedi. «što je s onim Amerikancem? On je poznati kolekcionar», preduhitrila ga je.
«S Peterom Walshom je teško raditi. Njegova strast za gomilanjem čini ga beskrupuloznim. Pomalo me plaši.» «Tko nam onda preostaje?»
upita ona. Nije joj odgovorio jer su oboje znali odgovor. Umjesto odgovora, ponovno se posvetio materijalu razbacanom po stolu.
«Izgleda tako nevino, tako zemaljski. Stari svitak papirusa, nekoliko fotografija i bilježnica, ispis iz kompjutora. Teško je povjerovati koliko bi sve to moglo postati opasno dospije li u pogrešne ruke.» Ponovno je uzdahnuo. «Moglo bi se čak reći da je opasno po život.» A onda se nasmijao. «Počinjem fantazirati. Možda je to zbog ovog kasnog sata. No, hoćemo li nastaviti posao? O tim ostalim stvarima brinut ćemo kad razriješimo sve te zagonetke koje nam je postavio ovaj stari lupež Taita i završimo prijevod.» Podigao je fotografiju s vrha gomile ispred sebe.
Bio je to izvadak iz središnjeg dijela svitka. «Nije nas mogla snaći veća nesreća od tog oštećenja papirusa baš na ovome dijelu.» Dohvatio je naočale za čitanje i stavio ih na nos prije nego je počeo čitati na glas.
«Treba prevaliti mNogo stuba na stubištu koje vodi do Tapinog prebivališta. Uz mNogo muke i truda stigli smo do druge stube i nismo nastavili dalje, jer je upravo tu princ imao božansko priviđenje. U snu ga je otac, mrtvi bog faraon, posjetio i zapovjedio mu: Daleko sam putovao i umorio sam se. Ovdje ću počivati za svu vječnost.» Duraid je skinuo naočale i pogledao u Rovan. «Druga stuba, To je naposljetku precizan opis, barem jednom. Taita ovdje nije okolišao kao obično.»
«Vratimo se satelitskim fotografijama», predloži Rovan i povuče sjajni list prema sebi. Duraid zaobiđe stol kako bi stao iza nje. «Meni se čini sasvim logičnim da je prirodna prepreka koja im se mogla prepriječiti u klancu nešto poput niza brzaka ili vodopad. Ako je to bio drugi vodopad, to bi ih smjestilo ovdje.» Rovan spusti prst na jednu točku na satelitskoj fotografiji gdje se uska zmija rijeke provlačila kroz tamne planinske masive s obje strane. U tom trenutku nešto joj odvuče pažnju i ona podigne glavu. «Čuješ li!» Glas joj se promijenio, postavši oštriji od zabrinutosti. «što to?» I Duraid podigne pogled. «Pas», 7
odvrati ona. «Taj prokleti mješanac», složi se on. «Uvijek svojim lajanjem učini noć strašnom. Zakleao sam se da ću ga se riješiti.» U
tom se trenutku svjetla ugasiše. Zamrznuli su se od iznenađenja u tami. Prestalo je tiho brundanje dotrajalog diesel generatora u šupi u stražnjem dijelu nasada palmi. Tako je bio sastavni dio noći u oazi da su ga se sjetili tek kad je utihnuo. Oči su im se prilagodile slaboj svjetlosti zvijezda koja je dopirala kroz vrata terase. Duraid prijeđe preko sobe i skine uljnu svjetiljku s police pokraj vrata gdje je bila pripremljena baš za neki ovakav slučaj. Upalio ju je i pogledao u Rovan s izrazom komične pomirenosti sa sudbinom. «Morat ću otići dolje.»
«Duraide», prekine ga ona, «pas!» Trenutak je osluškivao i njegov se izraz promijeni u izraz blage zabrinutosti. Tamo vani u noći pas je šutio. «Siguran sam da se ne moramo brinuti.» Otišao je do vrata, a ona je bez ikakvog opravdanog razloga doviknula za njim. «Duraide, budi oprezan!» On samo slegne ramenima i izađe na terasu. Na trenutak je pomislila da je to bila sjena vinove loze preko rešetke koja se pomicala na noćnom pustinjskom povjetarcu, no noć je bila mirna.
A onda je shvatila da je to ljudska pojava koja se tiho i brzo kreće preko pijeska, zalazeći Duraidu s leđa dok je on zaobilazio ribnjak u sredini popločane terase. «Duraide!» vrisne ona u znak upozorenja i on se okrene visoko podigavši svjetiljku. «Tko ste vi?» poviče on. «što tražite ovdje?» Uljez mu se tiho približio. Tradicionalna dugačka disdasha odora vrtjela mu se oko nogu, a bijeli ghutrah mu je pokrivao glavu. Pri svjetlosti svjetiljke Duraid primijeti da je navukao rub pokrivača glave preko lica kako bi ga sakrio od njegovog pogleda. Uljez je leđima bio okrenut prema njoj pa Rovan nije vidjela nož u njegovoj desnoj ruci, no nije se mogla prevariti glede kretnje usmjerene u Duraidov želudac. Duraid je zastenjao od bola i previo se od udarca, a njegov napadač je izvukao oštricu i ponovno udario; ovog puta Duraid je ispustio svjetiljku i zgrabio ruku koja je držala nož. Plamen uljne svjetiljke koja je pala na tlo počeo se bukteći širiti. Dvojica muškaraca su se borila u mraku, ali je Rovan vidjela kako se tamna mrlja širi preko prednjeg dijela bijele košulje njenog muža. «Bježi!» zaurlao je.
«Idi! Dovedi pomoć! Ne mogu ga zadržati!» Duraid koga je poznavala bio je nježna osoba, blag, učen, čovjek od knjiga. Jasno je mogla vidjeti da će ga napadač ubrzo svladati. «Idi! Molim te! Spasi sebe, cvijetu moj!
Osjetila je po njegovom glasu da je sve slabiji, ali i je dalje očajnički držao ruku napadača u kojoj je ovaj držao nož. Paralizirana od šoka i neodlučnosti u tih nekoliko pogubnih sekundi, oslobodila se čarolije i 8
potrčala prema vratima. Gonjena užasom i želeći dovesti pomoć Duraidu, hitro poput mačke prešla je preko terase dok je on zadržavao uljeza da joj ne zatvori put. Preskočila je preko niskog kamenog zida u šumarak i zamalo uletjela u naručje drugog čovjeka. Vrisnula je i izvijajući se uspjela mu izmaći, ali su je njegovi ispruženi prsti ipak zagrebli po licu; gotovo mu je umakla, međutim, njegovi prsti su uhvatili njenu tanku pamučnu bluzu. Ovog puta ugledala je nož u njegovoj ruci, dugački srebrnasti bljesak pri svjetlosti zvijezda, i to ju je potaklo na još veći napor. Pamuk se poderao i ona se oslobodila, ali ne dovoljno brzo da izbjegne oštricu. Osjetila je kako joj zasijeca ruku i ona udari Nogom napadača uloživši u taj udarac svu snagu izazvanu panikom svog čvrstog mladog tijela. Osjetila je kako se njeno stopalo zabija u mekoću donjeg dijela njegovog tijela, snagom od koje su joj zaškripali koljeno i nožni zglob, a njen je napadač vrisnuo i pao na koljena. Potom je odjurila kroz nasad palmi. U početku je trčala bez cilja, željela se samo što više udaljiti od njih. Zatim je postupno uspjela stišati paniku. Okrenula se, ali nije primijetila da je netko prati.
Stigavši do ruba jezera usporila je kako bi sačuvala snagu i postala je svjesna vlastite tople krvi koja joj je curila niz ruku i potom kapala s vrhova prstiju. Zastala je i naslonila se leđima o grubo deblo palme dok je trgala komad tkanine od već rastrgane bluze i užurbano previjala nadlakticu. Tako se tresla od šoka i napora da joj je čak i zdrava ruka djelovala nezgrapno i nespretno. Zubima i lijevom rukom je zavezala čvor na ovom primitivnom povezu pa je krvarenje postalo sporije. Nije bila sigurna u kojem smjeru nastaviti, ali je onda ugledala nejasnu svjetlost svjetiljke u prozoru Alijine kolibe s druge strane najbližeg kanala za navodnjavanje. Odgurnula se od debla palme i krenula prema njoj. Prešla je manje od stotinu koraka kad je začula glas iz gaja iza sebe; govorio je arapski: «Vusufe, je li žena prošla tvojim putem?» Istog trena u tami ispred nje upalila se baterijska svjetiljka i odazvao se neki drugi glas: «nije, nisam je vidio.»
Nekoliko sekundi kasnije Rovan bi naletjela ravno na njega. Čučnula je i u očaju se okrenula oko sebe. Iza nje se putem kojim je došla kroz šumarak približavala još jedna baterijska svjetiljka. To je vjerojatno bio čovjek kojeg je udarila, a po kretanju snopa baterijske svjetiljke mogla je zaključiti da se oporavio i ponovno se kreće hitro i lako. Put joj je bio prepriječen s dvije strane pa se okrenula i krenula natrag duž
obale jezera. U tom smjeru nalazila se cesta. Možda naiđe koje kasno vozilo. Zapela je na neravnom tlu i pala, udarivši i oderavši koljena, ali 9
je ponovno skočila na noge i pohitala dalje. Kad se drugi put saplela, ispruženom lijevom rukom dočekala se na okrugli, glatki kamen veličine naranče, nastavivši dalje ponijela je kamen sa sobom; pružao joj je određenu sigurnost kao oružje. Ranjena ruka počela ju je boljeti, a mučila ju je i briga za Duraida. Znala je da je teško ranjen jer je vidjela u kojem smjeru i kojom snagom je napadač zamahnuo nožem.
Morala je pronaći nekog da mu pomogne. Iza nje su dvojica muškaraca s baterijskim svjetiljkama pročešljavala šumarak, a ona nije mogla održavati razmak. Približavali su joj se mogla ih je čuti kako se međusobno dovikuju. naposljetku je stigla do ceste i jauknuvši od olakšanja popela se iz odvodnog jarka na blijedu šljunčanu površinu, noge su joj se tako tresle da su jedva nosile njenu težinu, ali je ipak krenula u smjeru sela. Nije još bila ni stigla do prvog zavoja kad je kroz palme ugledala par treperećih automobilskih farova koji su joj se lagano približavali. Potrčala je sredinom puta. «Pomozite mi!» povikala je na arapskom. «Molim vas pomozite mi!» Auto prođe kroz zavoj na cesti i prije nego su je farovi zaslijepili uspjela je raspoznati mali, tamni Fiat. Stajala je nasred ceste mlatarajući rukama ne bi li vozač stao, osvijetljena farovima kao da se nalazi na pozornici kakvog kazališta.
Fiat se zaustavio ispred nje i ona ga zaobiđe potrčavši do vozačevih vrata, a zatim povuče kvaku. «Molim vas, morate mi pomoći.» Vrata se otvore i gurnu je s takvom snagom da je izgubila ravnotežu. Vozač je iskočio na cestu i uhvatio je za zglob ozlijeđene ruke. Odvukao ju je do Fiata i otvorio stražnja vrata. «Yusufe! Bacheete!» povikao je prema šumarku u tami. «Imam je.» Začula je viku u znak odgovora i vidjela kako se baterijske svjetiljke okreću u njihovom smjeru. Vozač joj je silom sagibao glavu i pokušavao je ugurati na stražnje sjedalo, ali je ona u tom trenutku shvatila da još drži kamen u desnoj ruci. Malo se okrenula i napela, a zatim udarila šakom u kojoj je stezala kamen po njegovoj glavi. Zahvatila ga je po sljepoočnici. Bez i jednog zvuka srušio se na šljunak i ostao nepomičan. Rovan je ispustila kamen i požurila niz cestu, ali je otkrila da trči ravno niz automobilska svjetla koja su osvjetljavala svaki njen pokret. Dvojica muškaraca u šumarku ponovno viknuše i izbiju na šljunčanu cestu iza nje, gotovo rame uz rame. Okrenuvši se, uvidjela je da brzo smanjuju razmak i shvatila da joj je jedina mogućnost silazak s ceste i povratak u tamu. Okrenula se i sjurila niz obalu. Istog trena našla se do pojasa u vodama jezera.
Zbog tame i zbrke potpuno je izgubila orijentaciju. Nije shvatila da je stigla do mjesta gdje cesta zaobilazi nasip. Znala je da se nema 10
vremena ponovno popeti na cestu, a znala je i to da se ispred nje nalaze velike površine papirusa i trske koje bi joj mogle pružiti zaklon.
Gacala je dok se dno nije strmo izmaklo ispod njenih nogu pa je bila prisiljena zaplivati. Plivala je nekim čudnim prsnim stilom, ometana odjećom i povrijeđenom rukom. Međutim, njeni spori i neprimjetni pokreti gotovo nisu narušavali glatkoću površine pa je, prije nego su ljudi na cesti stigli do mjesta gdje se spustila niz obalu, ona već bila dospjela do gustog područja nepožnjevene trske. Prokrčila si je put u gustiš i potonula. Prije nego joj je voda prekrila nosnice osjetila je kako nožnim prstima dodiruje meki mulj na dnu jezera. Tako je u tišini ostala stojeći lica okrenutog od obale, a iznad površine vode virio joj je samo gornji dio glave. Znala je da njena tamna kosa neće odbiti svjetlost prodornog snopa baterijske svjetiljke. Iako su joj uši bile u vodi mogla je raspoznati uzbuđene glasove ljudi na cesti. Okrenuli su baterijske svjetiljke prema vodi i osvjetljavali njima trsku, tražeći je. Na trenutak joj je jedan snop obasjao glavu i ona duboko udahne spremna zaroniti, ali snop nastavi dalje i ona shvati da je nisu primijetili. Spoznaja da je nisu primijetili čak ni izravno osvijetljenu baterijskom svjetiljkom, ohrabrila ju je pa je malo podigla glavu tako da joj je jedno uho sada bilo iznad površine i mogla je razabrati njihov razgovor. Govorili su arapski, a ona prepozna glas onoga po imenu Bacheet. Zaključi da je on vođa jer je izdavao zapovijedi. «Ulazi, Yusufe i izvuci kurvu napolje.» Čula je Yusufa kako klizi niz obalu i jedno pljus kad je upao u vodu. «Tamo dalje», zapovijedi Bacheet. «U toj trsci tamo, u pravcu snopa moje baterijske svjetiljke.» «Preduboko je. Dobro znaš da ne znam plivati. Bit će mi iznad glave.» «Tamo! Ravno ispred tebe. U onoj trsci. Vidim joj glavu.» Bacheet ga je ohrabrivao, a Rovan se bojala da su je primijetili. Potonula je koliko je mogla ispod površine. Yusuf je pljuskao unaokolo iz sve snage, krećući se prema mjestu na kojem se ona sakrila u trsci, kad iznenada dođe do praskavog komešanja koje je preplašilo čak i Yusufa pa je na glas povikao: «Djinns! Neka me Bog štiti!» Jato usnulih pataka jurnulo je iz vode i vinulo se put tamnog neba glasno lepećući krilima. Yusuf krene natrag prema obali i nikakve Bacheetove prijetnje nisu ga mogle natjerati da nastavi lov. «Važniji je svitak od žene», bunio se on dok se penjao natrag na cestu. «Bez svitka nema novca. Znamo gdje je kasnije možemo pronaći.» Malo okrenuvši glavu. Rovan opazi kako se baterijske svjetiljke udaljavaju cestom u smjeru parkiranog Fiata čiji su farovi i dalje bili upaljeni. Čula je kako su zalupila vrata automobila 11
i motor zabrundao i oni se odvezoše prema vili. Bila je previše uzdrmana i užasnuta da bi napustila svoje skrovište. Pribojavala se da nije netko od njih ostao na cesti očekujući da se pojavi. Stajala je na vrhovima prstiju dok joj je voda zapljuskivala usne, drhteći više od šoka nego od hladnoće, odlučna pričekati sigurnost sunčevog izlaska prije nego se i pomakne. Tek je mNogo kasnije, ugledavši sjaj vatre koji je osvijetlio nebo i plamenove koji su treperili kroz debla palminog drveća, zaboravila na vlastitu sigurnost i izvukla se natrag na obalu.
Kleknula je u blato na rubu vode, drhteći i tresući se, boreći se doći do zraka, slaba zbog gubitka krvi, šoka i reakcije na strah, zureći u plamenove kroz zastor mokre kose i jezerske vode koja joj se slijevala u oči. «Kuća!» prošapće ona. «Duraid! Oh molim te Bože, ne! Ne!»
Odgurnula se, digla i posrćući krenula prema svom domu u plamenu.
acheet je isključio farove i ugasio motor Fiata prije nego i su stigli do skretanja na prilazni put za vilu i, vozeći nizbrdicom bez motora, zaustavio automobil ispod terase. Sva trojica su izišla iz Fiata i popeli se kamenim stubama na popločanu terasu. Duraidovo tijelo je i dalje ležalo pokraj ribnjaka, na istome mjestu gdje ga je Bacheet ostavio.
Prošli su pokraj njega ni ne pogledavši ga i u mraku ušli u radnu sobu.
Bacheet spusti na stol jeftinu plastičnu torbu koju je donio sa sobom.
«Već smo potrošili previše vremena. Sada moramo raditi brzo.» «Yusuf je za to kriv», bunio se vozač Fiata. «On je dopustio ženi da pobjegne.»
«Ti si imao prigodu na cesti», zareži Yusuf na njega, «ali se ni ti nisi iskazao.» «Dosta!» reče Bacheet obojici, «želite li dobiti novac bit će vam bolje da više ne pravite pogreške.» Bacheet je snopom baterijske svjetiljke obuhvatio svitak koji je još ležao na stolu. «To je taj.» Bio je siguran, jer su mu pokazali fotografije toga svitka kako ne bi došlo do zabune, «žele sve karte i fotografije. Isto tako i knjige i papire, sve sa stola što su koristili u radu. Ništa nemojte ostaviti.» Žurno su sve ubacili u torbu i Becheet povuče zatvarač. «A sada doktari. Unesite ga ovamo.» Druga dvojica izađoše na terasu i nagnuše se nad tijelo. Svaki ga uhvati za jedan gležanj pa ga tako dovuku preko terase u radnu sobu. Duraidova mlitava glava odskočila je od kamenog praga, a krv je ostavljala dugački vlažni i klizavi trag preko kamenih ploča blistav na svjetlu baterijske svjetiljke. «Donesite svjetiljku!» zapovjedio je Bacheet pa se Yusuf vrati na terasu i podigne uljanu svjetiljku koju je Duraid ispustio. Plamen se ugasio. Bacheet prinese svjetiljku uhu i protrese je. «Puna je», reče on zadovoljno i otvori zatvarač spremnika. «U redu», obrati se ostaloj dvojici, «odnesite torbu u auto.» Dok su oni hitro 12
izlazili, Bacheet parafinom iz svjetiljke poprska Duraidovu košulju i hlače pa otišavši do polica isprazni ostatak goriva po knjigama i rukopisima koji su se nalazili na njima. Ispustio je praznu svjetiljku i posegnuo ispod dishdashe tražeći kutiju šibica. Zapalivši jednu prinese je vlažnom tragu parafinskog ulja koji se protezao niz policu s knjigama. Istog trena parafin je planuo, a plamenovi se prošire savijajući i crneći rubove rukopisa. Bacheet se okrene i vrati do mjesta gdje je ležao Duraid. Zapalivši još jednu šibicu baci je na njegovu krvlju i parafinom natopljenu košulju. Pokrov od plavičastih plamenova zaigra iznad Duraidovih grudi. Plamenovi promijene boju dok su zahvaćali pamučni materijal i meso ispod njega. Postali su narančasti, a čađavi dim se započne zavojito izvijati iz njihovih treperavih vrhova. Bacheet potrči prema vratima, pretrči preko terase i siđe niz stube. Dok se još uvlačio na stražnje sjedište Fiata, vozač je upalio motor i krenuo niz prilazni put. Morala je biti stvarno jaka kad ga je vratila s tog dalekog mjesta na samoj granici života do koje je otplutao. Zastenjao je. Prva stvar koju je osjetio kad se osvijestio bio je smrad vlastitog mesa u plamenu, a onda ga je agonija zahvatila u punoj snazi. Cijelo tijelo mu se žestoko zatreslo, a on otvori oči i pogleda se. Odjeća mu je pocrnjela i dimila se, a bol koju je osjećao nadjačala je sve ranije koje je osjetio u svom životu. Kao kroz maglu shvatio je da je svugdje oko njega soba u plamenu. Dim i valovi topline nadirali su preko njega pa je kroz njih jedva uspio nazrijeti obris vrata.
Bol je bila toliko užasna da je poželio umrijeti kako je ne bi morao dalje podnositi. Ali, onda se sjetio Rovan. Pokušao je izgovoriti njeno ime kroz opržene i pocrnjele usne, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk.
Jedino mu je ta pomisao na nju dala snage da se pokrene. Prevrnuo se jednom, no sada mu je toplina napala leđa koja su do tog trenutka bila zaklonjena. Glasno je zastenjao i ponovno se prevrnuo, približivši se tek malo vratima. Svaki pokret tražio je od njega nadčovječni napor i izazivao nove napade agonije, ali kad se ponovno prevrnuo na leđa shvatio je da je kroz otvorena vrata došao novi nalet svježeg zraka koji je potaknuo plamen. Udah slatkog pustinjskog zraka oživio ga je i dao mu dodatnu snagu i on se baci niz stubište na hladnu kamenu terasu.
Odjeća i tijelo su mu i dalje bili u plamenu. Slabašno se udarao po prsima ne bi li ugasio plamen, no njegove šake su bile tek crne izgorjele pandže. No, onda se sjetio ribnjaka, želja da uroni svoje izmučeno tijelo u tu hladnu vodu natjerala ga je na zadnji napor i on se poput zmije polomljene kralježnice započne uvijati i koprcati preko 13
kamenih ploča. Oštar smrad njegovog mesa koje je i dalje gorjelo, gušio ga je pa je jedva čujno kašljucao, ali je uporno nastavljao dalje.
Ostavio je djeliće vlastite spržene kože na površini zida kad se otkotrljao preko njega i pljusnuo u ribnjak. Zapištala je para, a blijedi oblak mu je tako zamutio vid da je na trenutak povjerovao da je oslijepio. Bol, koju je hladna voda nanijela njegovom spaljenom mesu, bila je tako snažna da je ponovno izgubio svijest. Kad se vratio u stvarnost i kroz tamne oblake podignuo glavu s koje se slijevala voda, ugledao je neku sjenu koja je dolazila iz vrta i posrtala uz stube na udaljenom kraju terase. Na trenutak je pomislio da je to priviđenje njegove agonije, ali kad ju je svjetlost koja se širila iz zapaljene kuće u potpunosti obasjala prepoznao je Rovan. Mokra kosa visjela joj je u potpunom neredu preko lica, odjeća joj je bila poderana i iz nje se cijedila voda i bila je potpuno zaprljana blatom i zelenim algama.
Desna ruka bila joj je zamotana blatnjavim krpama kroz koje se probijala krv, razvodnjena prljavom vodom do ružičaste boje. Nije ga vidjela. Zastala je na sredini terase i užasnuto se zagledala u zapaljenu sobu. Je li Duraid tamo u nutra? Krenula je naprijed, ali je vrućina bila poput čvrstog zida i zaustavila ju je u njenoj namjeri. U tom trenutku se srušio krov, poslavši urlajući stup iskri i plamenova put noćnoga neba. Ustuknula je, štiteći lice podignutom rukom. Duraid ju je pokušao dozvati, no nikakav zvuk nije izlazio iz njegovog dimom oprženog grla. Rovan se okrenula i pošla niza stube. Sigurno je krenula po pomoć, razmišljao je. Tada nadčovječnim naporom uspije kroz pocrnjele usne u plikovima zagraktati poput vrane. Rovan se okrenula i pošla prema njemu, a onda je vrisnula. Njegova glava više nije bila glava nekog ljudskog bića. Nije bilo kose, bila je spržena, a koža mu je visjela u krpama s obraza i brade. Dijelovi sirovog mesa izvirivali su kroz crnu krastavu masku. Povukla se od njega kao da je neko užasno čudovište. «Rovan», zakriještao je on, a glas mu je bio jedva prepoznatljiv. Podignuo je jednu ruku prema njoj preklinjući, a ona dotrči do ribnjaka i prihvati je. «U ime Djevice, što su ti to učinili?»
zajecala je, a kad ga je pokušala izvući iz ribnjaka koža s njegove ruke ostala joj je u ruci zguljena u jednom jedinom komadu, poput kakve užasne kirurške rukavice, ostavivši krvavi batrljak, gol i sirov. Rovan je pala na koljena pokraj zida i nagnula se nad ribnjak da ga prigrli u naručje. Znala je da ga ne može izvući ne nanoseći mu daljnje užasne rane. Mogla ga je samo držati i tješiti. Shvatila je da umire, nitko ne bi mogao preživjeti takve strašne povrede. «Uskoro će stići pomoć», 14
šaptala mu je na arapskom. «Sigurno je netko primijetio plamen. Budi hrabar, mužu moj, pomoć će uskoro stići.» On se trzao i grčio u njenom naručju, mučen smrtnim povredama i naporom da progovori.
«Svitak?» Glas mu je bio jedva čujan. Rovan pogleda holokaust koji je zahvatio njihov dom i odmahne glavom. «Propao», reče ona. «Izgorio ili ukraden.» «Nemoj odustati», promrmlja on. «Sav naš rad.» «Propao», ponovi ona. «nitko nam neće povjerovati bez.» «Ne!» Glas mu je bio slab, ali divlji. «Za mene, moja zadnja.» «Ne govori to», preklinjala ga je ona. «Bit ćeš dobro.» «Obećaj», zahtijevao je on. «Obećaj mi!» «Nemamo sponzora. Sama sam. Ne mogu to obaviti sama.» «Harper!» izgovori on.
Rovan se nagne bliže tako da je njeno uho dodirivalo njegove spaljene usne. «Harper», ponovi on. «Snažan težak pametan čovjek.» Harper, razumije se, bilo je četvrto i zadnje ime na popisu sponzora kojeg je on napravio. Iako je bio zadnji na popisu, nekako je oduvijek znala da su Duraidovi prioriteti izokrenuti. Nicholas QuentonHarper bio je njegov izbor. O tom je čovjeku često govorio s poštovanjem i toplinom, a ponekad čak i sa strahopoštovanjem. «Ali što da mu kažem? On me ne pozna. Kako da ga uvjerim? Sedmog svitka više nema.» «Vjeruj mu», prošapće on. «Dobar je čovjek. Imaj u njega povjerenja.» Njegovo obećaj mi! sadržavalo je užasnu molbu. Tada se sjetila bilježnice u njihovom stanu u kairskom predgrađu Gizi i Titinog materijala na tvrdom disku u njenom PC-u. Nije sve izgubljeno. «Da», pristane ona, «obećavam ti, mužu moj, obećavam.» Iako te unakažene crte lica nisu bile u stanju pokazati nikakav ljudski izraz, začuo se slabi odjek zadovoljstva u njegovome glasu kad je prošaptao: «Cvijetu moj!» Zatim mu je glava klonula naprijed i on umre u njenom naručju. Seljaci iz sela zatekli su Rovan kako kleči pokraj ribnjaka, držeći ga, šapćući mu. Do tada su plamenovi već počeli jenjavati, a slaba svjetlost zore postala je jača od njihovog sve bljeđeg sjaja. Sve starije osobe iz muzeja i odjela antikviteta došle su na misu u crkvu u oazi. Čak je iz Kaira, u svom službenom Mercedesu s klima uređajem, došao i Atalan Abou Sin, ministar za kulturu i turizam, Duraidov prvi nadređeni. Stajao je iza Rovan i, iako je bio musliman, sudjelovao je u molitvi. Nahoot Guddabi je stajao pokraj svog ujaka. Nahootova mati bila je ministrova najmlađa sestra, što je potpuno, kako je to Duraid sarkastično naglašavao, poništavalo nećakove nedovoljne kvalifikacije i iskustvo kad je arheologija bila u pitanju, kao i njegovu administrativnu nesposobnost. Dan je bio vrlo sparan. Vani je temperatura prelazila trideset stupnjeva pa čak ni u ovom mračnom okružju koptske crkve 15
nije bilo zraka. U gustim oblacima dima od tamjana i mumljanju svećenika odjevenog u crno koji je pjevajući služio drevnu misu, Rovan je imala osjećaj da se guši. Kopče na desnoj ruci su je zatezale i pekle, a svaki put kad bi pogledala dugački crni kovčeg koji je stajao ispred ukrašenog i pozlaćenog oltara užasni prizor Duraidove ćelave i spržene glave pojavljivao joj se pred očima pa bi se zaljuljala na sjedalu i morala se pridržati kako ne bi pala. Konačno je misa bila gotova pa je mogla pobjeći na svježi zrak i pustinjsko sunce. No, ni to nije bio kraj njenih dužnosti. Kao glavnoj ožalošćenoj osobi, dok su među nasadima palmi išli prema groblju gdje su Duraida čekali rođaci u obiteljskom mauzoleju, mjesto joj je bilo neposredno iza kovčega u procesiji. Prije nego se vratio u Kairo, Atalan Abou Sin prišao joj je stegnuti ruku i ponuditi nekoliko riječi sućuti. «Kakva užasna tragedija, Rovan.
Osobno sam razgovarao s ministrom unutarnjih poslova. Uhvatit će oni te životinje odgovorne za ovo zlodjelo, vjeruj mi. Molim te, odmori se koliko god trebaš prije nego se vratiš u muzej», rekao joj je.
«Vraćam se na posao u ponedjeljak», odgovori ona, a on izvadi mali rokovnik iz unutrašnjeg džepa svog tamnog odijela na dvostruko kopčanje. Pogledao je raspored obveza i nešto si pribilježio prije nego ju je ponovno pogledao. «Dođi me onda posjetiti u ministarstvo poslijepodne. U četiri sata», reče joj on. Potom ode do Mercedesa koji ga je čekao, a Nahoot Guddabi joj priđe i pruži ruku. Iako mu je koža bila bolesno žuta i iako je imao mrlje boje kave ispod tamnih očiju, bio je visok i elegantan, guste valovite kose i izrazito bijelih zubi. Odijelo mu je bilo besprijekorno i cijeli je blago mirisao po skupoj toaletnoj vodi. Djelovao je ozbiljno i tužno. «Duraid je bio dobar čovjek. Vrlo sam ga poštovao», reče on Rovan, a ona kimne ništa ne odgovorivši na ovu očitu laž. Duraid i njegov zamjenik nisu baš bili međusobno naklonjeni. Duraid nikada nije dopustio Nahootu rad na Taititnim svicima; nikada mu nije dopustio ni da priđe sedmom svitku, što je i bio razlog ogorčenog neprijateljstva između njih dvojice. «Nadam se da ćeš se natjecati za mjesto upravitelja. Rovan», reče joj on. «Ti si kvalificirana za taj posao.» «Hvala ti, Nahoote, vrlo si ljubazan. Još
nisam stigla razmišljati o budućnosti, no, zar se nećeš ti natjecati?»
«Svakako», kimne on. «Ali to ne znači da se nitko drugi ne bi trebao natjecati. Možda mi uspiješ ispred nosa preoteti posao.»
Samozadovoljno se osmjehnuo. Ona je bila žena u arapskom svijetu, a on ministrov nećak. Nahoot je dobro znao u kakvoj je prednosti.
«Prijateljsko suparništvo?» upita on. Rovan se tužno osmjehne. «Barem 16
prijatelji. Bit će mi i te kako potrebni svi do kojih ću u buduće moći doći.» «Dobro znaš da imaš mNogo prijatelja. Svi u odjelu te vole, Rovan.» Pretpostavljala je da je barem to istina. S lakoćom je nastavio.
«Mogu li ti ponuditi prijevoz natrag do Kaira? Siguran sam da ujak neće imati ništa protiv.» «Hvala ti, Nahoote, ali ovdje mi je auto, a i tako moram prenoćiti u oazi kako bih se pobrinula oko nekih Duraidovih poslova.» To nije bila istina. Rovan je planirala još večeras otputovati natrag do stana u Gizi, ali iz nekog razloga koji ni njoj samoj nije bio baš najjasniji nije željela da Nahoot zna za taj njen plan.
«Vidimo se onda u muzeju u ponedjeljak.» Rovan je napustila oazu čim je uspjela pobjeći rođacima, obiteljskim prijateljima i seljacima, od kojih su mnogi najveći dio svojeg života radili za Duraidovu obitelj.
Osjećala se tupo i izolirano, tako da su svi njihovi izrazi sućuti i plemenitih namjera bili beznačajni i nisu joj donosili utjehu.
Čak i u ove kasne sate je promet na asfaltiranoj cesti koja je vodila kroz pustinju bio gust nizovi automobila postojano su se kretali u oba smjera, jer sutra je bio petak i sabat. Izvukla je ranjenu desnu ruku iz omče oko vrata i nije joj smetalo da njome drži upravljač. Mogla bi stići za razumno vrijeme. No, ipak, već je prošlo pet poslijepodne kad je nazrela zelenu liniju, nasuprot žutosmeđe pustoši pustinje, koja je obilježavala početak uskog pojasa navodnjavane i obrađivane zemlje uzduž Nila, glavne arterije Egipta. Kao i uvijek promet je postajao sve gušći što se više približavala metropoli pa je već gotovo bio pao mrak kad je stigla do svog stana u Gizi koji je gledao i na rijeku i na velike kamene spomenike koji su se tako visoko i masivno uzdizali nasuprot večernjeg neba, a koji su njoj značili, u malome, srce i povijest njene zemlje. Ostavila je Duraidov stari zeleni Renault u podzemnoj garaži zgrade i odvezla se dizalom do zadnjeg kata. Ušla je u stan i sledila se na vratima. Dnevna soba bila je ispremetana čak su i tepisi bili podignuti, a slike otrgnute sa zidova. Ošamućeno se kretala kroz ostatke polomljenog namještaja i razbijenih ukrasa. Idući hodnikom, bacila je pogled u dnevnu sobu i vidjela da ni ona nije bila pošteđena.
Njena i Duraidova odjeća bila je porazbacana po podu, a vrata ormara zjapila su otvorena. Jedna od njih bila su otrgnuta. Krevet je bio prevrnut, a jastuci razbacani unaokolo. Mogla je osjetiti miris polupanih bočica s kozmetičkim sredstvima i parfema iz kupaone, ali još se nije usudila ući onamo. Znala je što će zateći. Nastavila je hodnikom do velike sobe koju su koristili kao studio i radnu sobu.
Prva stvar koju je primijetila u tom kaosu, i koje joj je bilo žao, bila je 17
antikna šahovska garnitura koju joj je Duraid poklonio za vjenčanje.
Tabla s kvadratima od ahata i slonovače bila je razbijena popola, a figure razbacane po sobi s osvetoljubivom i nepotrebnom žestinom.
Sagnula se i podigla bijelu kraljicu. Glava joj je bila otkinuta. Držeći kraljicu u zdravoj ruci uputila se poput mjesečara prema svom radnom stolu ispod prozora. Njen PC bio je razbijen. Smrskali su ekran i razlomili kućište, vjerojatno sjekirom. Već na prvi pogled je mogla zaključiti da nikakvi podaci nisu ostali na tvrdom disku; bilo ga je nemoguće popraviti. Bacila je pogled na ladicu u kojoj je držala diskete. Ta, a i sve ostale ladice bile su izvučene i bačene na pod. Bile su, razumije se, prazne, a osim diskova nije bilo i svih njenih bilježnica i fotografija. Njena zadnja veza sa sedmim svitkom bila je izgubljena.
Poslije tri godine rada nestao je dokaz da je on ikada postojao. Srušila se na pod, iscrpljena i kao pretučena. Ruka ju je ponovno počela boljeti bila je sama i ranjiva kao nikada dosad. Nikad joj nije palo na pamet da će joj Duraid tako očajno nedostajati. Ramena su joj se počela tresti i osjetila je kako joj suze naviru iz najskrivenijih dubina njenog bića. Pokušala ih je zadržati, ali su joj opekle kapke i ona ih pusti teći. Sjedila je između ruševina svoga života i plakala dok u njoj nije ostalo više ništa pa se sklupčala na tepihu prekrivenom razbacanim stvarima i zapala u san iscrpljenosti i očaja.
Od ponedjeljka ujutro uspjela je ponovno uspostaviti ka kakav takav red u svome životu. Policija je došla u stan i uzela njenu izjavu, a ona je uspjela počistiti i najveći dio krša. Čak je bijeloj kraljici zalijepila glavu. Kad je izašla iz stana i ušla u zeleni Renault, ruka joj više nije bila onako teška i, iako se baš nije moglo reći da je vesela, osjećala je mNogo više optimizma i vjere u ono što je morala učiniti. Stigavši u muzej prvo je otišla do Duraidovog ureda i uzrujala se kad je vidjela da je Nahoot tamo stigao prije nje. nadzirao je dvojicu službenika osiguranja koji su odnosili sve Duraidove osobne stvari. «Mogao si imati barem toliko obzira i meni to prepustiti», rekla mu je hladno, a on joj je uzvrati svojim najprivlačnijim osmijehom. «Oprosti, Rovan.
Htio sam ti pomoći.» Pušio je jednu od svojih debelih turskih cigareta.
Bilo joj je muka od njenog teškog, mošusnog mirisa. Otišla je do Duraidovog radnog stola i otvorila gornju desnu ladicu. «Ovdje je bio dnevnik rada mog muža. Sad ga nema. Jesi li ga vidio?» «Ne, ničeg nije bilo u toj ladici.» Nahoot je pogledao u dvojicu stražara tražeći od njih potvrdu, a oni se započnu premještati s noge na nogu i odmahivati glavama. U stvari i nije važno, pomisli ona. U njemu nije bilo ničeg 18
naročito važnog. Duraid se uvijek oslanjao na nju znajući da će ona snimiti i pohraniti sve važne podatke pa je većina njih bila na njenom PC-u. «Hvala, Nahoote», otpremila ga je. «Dalje ću sama obaviti sve što još treba. Me želim te zadržavati.» «Molim te, Rovan, budeš li zatrebala bilo kakvu pomoć, obavijesti me.» Izlazeći se nakloni. Nije joj trebalo mNogo vremena da isprazni Duraidov ured. Kutije s njegovim stvarima prenijeli su stražari do njene sobe niz hodnik i nagomilali ih uza zid.
nije koristila stanku za ručak želeći što prije obaviti sve svoje poslove kad je završila, preostao joj je još jedan sat do zakazanog sastanka s Atalanom Abou Sinom. Želi li održati obećanje dano Duraidu, morat će neko vrijeme biti odsutna. Želeći se oprostiti od svih svojih omiljenih dragocjenosti, spustila se u dio te goleme zgrade otvoren za javnost.
Ponedjeljkom je uvijek bila gužva i muzejske dvorane s izlošcima bile su popunjene skupinama turista. Okupljali su se iza svojih vodiča poput ovaca koje prate pastira. Kretali su se oko najčuvenijih izložaka.
Slušali su svoje vodiče kako recitiraju dobro uvježbane govore na svim jezicima babilonskim. Prostorije na drugome katu u kojima se nalazilo Tutankhamonovno blago bile su prepune pa je tamo provela tek kratko vrijeme. Uspjela je doći do vitrine u kojoj se nalazila veličanstvena zlatna posmrtna maska 'faraona djeteta'. Kao i obično, njena joj veličanstvenost i čarobnost ubrza disanje i puls. Stajala je ispred nje i, dok su je dvije sredovječne prsate turistkinje bezobzirno gurale, razmišljala je poput mNogo puta ranije ako je jedan beznačajni 'kralj slabić' mogao otići u grobnicu s tako veličanstvenim ostvarenjem koje je prekrivalo njegove mumificirane crte lica, a u kakvom su tek onda stanju bili ostavljeni u svojim pogrebnim hramovima veliki Ramsesi.
Ramses II, najveći od svih njih, vladao je šezdeset sedam godina i sve to vrijeme proveo u gomilanju svoga pogrebnog blaga iz svih prostranih područja koje je osvojio. Potom je Rovan otišla odati počast starome kralju. I poslije trideset vjekova, Ramses II. je i dalje spavao, ushićenog i vedrog izraza na svom izmoždenom licu. Koža mu je bila prozračna, sjajna poput mramora. Rijetki pramenovi kose bili su plavi i obojeni kanom, njegove ruke, obojene istom tvari, bile su dugačke i elegantne.
Međutim, odjeven je bio samo u lanenu tkaninu. Pljačkaši grobova su čak odmotali njegovu mumiju kako bi stigli do talismana i skarabeja ispod platnenih zavoja pa mu je tijelo bilo gotovo golo. Kad su 1881.
godine ovi ostaci otkriveni u tajnom skrovištu kraljevskih mumija u pećini u Deir El Bahariu, tek je komadić papirusa pričvršćen za njegove grudi upućivao na njegovo porijeklo. Pretpostavljala je da je to 19
moralno, no dok je stajala ispred tih jadnih ostataka ponovno se upitala, kao što su to ona i Duraid dosad tako često činili, je li Taita napisao istinu i počiva li stvarno negdje u dalekim divljim afričkim planinama još jedan veliki faraon sa svim svojim netaknutim blagom oko sebe. I sama ta pomisao natjerala ju je da zadrhti od uzbuđenja, da se naježi i da joj se nakostriješi tamna kosa na potiljku. «Obećala sam ti, mužu moj», prošaptala je na arapskom. «Ovo će biti za tebe i sjećanje na tebe, jer ti si to predvodio.» Bacila je pogled na uru i krenula glavnim stubištem. Imala je još petnaest minuta vremena do sastanka s ministrom i točno je znala na što će ih potrošiti, namjeravala je još posjetiti nešto što se nalazilo u jednoj od manje posjećenih dvorana. Vodiči su rijetko vodili svoje skupine u tu dvoranu, osim kad su je koristili kao prečicu do kipa Amenhotepa. U
toj uskoj prostoriji Rovan je zastala ispred staklene vitrine koja se uzdizala od poda do stropa. Bila je pretrpana malim artefaktima, oruđem i oružjem, talismanima, posudama i priborom; najmlađi od njih je potjecao iz dvadesete dinastije Novog kraljevstva, iz 1100.
godine prije Krista, dok je najstariji dolazio iz zamagljenih vremena Starog kraljevstva prije gotovo pet tisuća godina. Katalogiziranje ove zbirke bilo je tek na početku. Mnogi primjerci nisu bili još ni opisani.
Na najudaljenijem kraju, na donjoj polici, nalazila se zbirka nakita, prstenja i pečata. Pokraj svakog pečata nalazio se i njegov otisak u vosku. Rovan je kleknula kako bi iz blizine pogledala jedan od ovih artefakta. Sićušni plavi pečat od lapis lazulija u sredini zbirke bio je prekrasno izrezbaren. Lapis lazuli je bio rijedak i dragocjen materijal kod tih drevnih predaka, jer ga nije bilo u egipatskom carstvu. Otisak u vosku prikazivao je sokola slomljenog krila, a jednostavni natpis ispod njega Rovan je mogla lako pročitati: 'TAITA, PISAR VELIKE
KRALJICE'. Znala je da se radilo o istom čovjeku, jer je i u svicima koristio ranjenog sokola kao svoj potpis. Stalno se pitala tko je pronašao tu sitnicu i gdje. Možda ju je opljačkao kakav seljak iz izgubljene grobnice tog starog roba i pisara, ali to ona nikad neće doznati. «Dražiš li ti to mene, Taita? Je li sve ovo neka složena neslana šala? Smiješ li mi se čak i sada iz svoje grobnice, ma gdje god ona bila?» Nagnula se još bliže, dok nije čelom dodirnula hladno staklo.
«Jesi li mi prijatelj, Taita, ili si moj neumoljivi protivnik?» Ustala je i očistila prašinu sa suknje. «No, vidjet ćemo. Odigrat ću ovu igru s tobom i vidjet ćemo tko će koga nadmudriti.»
20
Morala je čekati tek nekoliko minuta prije nego ju je ministrov tajnik pozvao. Atalan Abou Sin je na sebi imao tamno, sjajno svileno odijelo i sjedio je za svojim stolom, iako je Rovan znala da više voli udobniju odjeću i sjediti na jastuku na tepisima prekrivenom podu. Primijetio je njen pogled i susretljivo se osmjehnuo. «Danas poslijepodne imam sastanak s nekim Amerikancima.» Sviđao joj se. Uvijek je bio ljubazan s njom i njemu je dugovala posao u muzeju. Većina drugih muškaraca na njegovom položaju odbila bi Duraidov zahtjev da mu pomoćnik bude neka žena, a pogotovo kad je to njegova vlastita žena. Upitao ju je za zdravlje i ona mu pokaže previjenu ruku. «Konce će izvaditi za desetak dana.» Kraće vrijeme su uljudno pripovijedali o svemu i svačemu. Samo bi zapadnjaci bili toliko netaktični pa odmah prešli na stvar. Ipak, da bi ga poštedjela neugodnosti, Rovan je iskoristila prvu prigodu i reče: «Osjećam da neko vrijeme moram biti sama. Sada kad sam udovica, moram se oporaviti od gubitka koji me snašao i odlučiti što ću raditi ostatak života. Bila bih vam zahvalna ako biste mi odobrili barem šest mjeseci neplaćenog dopusta. Željela bih otići do majke u Englesku i tamo s njom provesti neko vrijeme.» Atalan se pokazao stvarno zabrinutim i počeo je nagovarati: Molim te nemoj previše dugo izbivati. Posao koji si obavila bio je neprocjenjiv. Moraš nastaviti Duraidov rad.» No, ipak nije uspio u potpunosti sakriti olakšanje.
Znala je da je očekivao da će mu predati svoju molbu za mjesto upravitelja. Vjerojatno je o tome razgovarao sa svojim nećakom.
Međutim, bio je i previše pristojan da bi uživao u tome što će je morati odbiti. Stvari su se u Egiptu mijenjale i žene su napuštale svoje tradicionalne uloge, ali to nije bilo ništa veliko niti je teklo glatko.
Oboje su bili svjesni toga da posao upravitelja mora dobiti Nahoot Guddabi. Atalan ju je ispratio do vrata svoga ureda i na rastanku se rukovao s njom. Dok se vozila dizalom ispunio ju je osjećaj olakšanja i slobode. Ostavila je Renault na suncu parkirališta ministarstva. Kad je otvorila vrata u nutra je bilo tako vruće da bi u njemu mogla ispeći kruh. Otvorila je sve prozore i započela mahati vozačevim vratima ne bi li izbacila pregrijani zrak, ali joj je ipak sjedalo peklo stražnjicu kad je sjela za upravljač. Čim je izašla s parkirališta uhvatio ju je metež
kairskog prometa. Vukla se za prepunim autobusom koji je preko Renaulta neumorno ispljuvavao cijeli oblak dizelskog smrada. Problem prometa je bio jedan od onih za koje, kako se činilo, nije bilo rješenja.
Bilo je tako malo prostora za parkiranje da su se tri ili četiri reda vozila nizala paralelno uzduž bankine pa se protok u centru svodio na puko 21
kapanje. Kad je autobus ispred nje zakočio i prisilio je da se zaustavi.
Rovan se osmjehnula sjetivši se stare šale o tome kako su neki vozači koji su parkirali na zavoju morali ostaviti svoja vozila tamo, jer ih nikako nisu mogli izvući iz nastale zbrke. Možda je u tome i bilo nešto istine, jer pojedina vozila koja je ovdje vidjela nisu bila pomaknuta već tjednima. Vjetrobrani su im bili potpuno prekriveni prašinom, a mnogima su bile ispražnjene gume. Pogledala je u retrovizor. Na svega nekoliko centimetara od njenog stražnjeg branika zaustavio se jedan taksi, a iza njega je promet stalno postajao sve gušći. Samo su se motociklisti slobodno kretali. Dok je gledala u retrovizor, jedan od njih pristigao je samoubilački vijugajući kroz gužvu. Bila je to slupana crvena Honda 200 i toliko prašnjava da se boja jedva nazirala, Na motoru su se vozila dvojica i obojica su prekrila donji dio lica rubovima svojih bijelih turbana ne bi li se zaštitili od ispušnih plinova i prašine.
Pretičući krivom stranom, Honda se provukla kroz uski prolaz između taksija i vozila parkiranih na zavoju kao kroz iglene uši. Taksist je napravio nepristojan pokret šakom s podignutim srednjim prstom i pozvao Alaha da mu bude svjedok da je vozač i lud i glup. Honda je neznatno usporila kad je stigla do Rovaninog Renaulta, a suvozač se nagnuo u stranu i ispustio nešto kroz otvoreni prozor na sjedalo pokraj nje. Vozač je istog trena tako naglo ubrzao da se na trenutak prednji kotač podignuo u vis. Oštro je zaokrenuo i žurno se udaljio niz usku uličicu koja se odvajala od glavne, jedva izbjegavši neku staricu koja mu se našla na putu. Kad se suvozač na motociklu okrenuo i pogledao u nju vjetar mu je strgnuo bijelo platno s lica i ona je u šoku prepoznala muškarca kojeg je zadnji put vidjela u svjetlosti farova Fiata na cesti pokraj oaze. «Yusuf!» Čim je Honda nestala pogledala je predmet koji je bacio na sjedalo pokraj nje. Bio je jajastog oblika, izrezbarene površine u segmente i bio je obojen vojnički zeleno. Viđala je istu tu stvar često u starim televizijskim ratnim filmovima pa ju je istog trena prepoznala; bila je to ručna bomba i istodobno je shvatila da je osigurač izvađen pa će za nekoliko trenutaka eksplodirati. Bez razmišljanja je posegnula za ručicom na vratima pokraj sebe i svom snagom se bacila na njih. Otvorila su se i ona je ispala na cestu.
Otpustila je kvačilo i Renault je poskakujući krenuo naprijed i zabio se u stražnji dio autobusa. Dok je Rovan ležala na cesti ispred taksija koji je naišao iza nje, granata je eksplodirala. Kroz otvorena vozačeva vrata briznuli su plamen, dim i otpaci. Zadnji prozor se rasprsnuo i obasuo je dijamantnim krhotinama stakla, a od detonacije su je 22
zaboljeli bubnjići. Poslije prvog šoka nastala je mrtva tišina, narušavalo ju je jedino bubnjanje krhotina stakla, a onda je odjednom nastupila strka ispunjena stenjanjem i vrištanjem. Rovan je sjela i privila povrijeđenu ruku na grudi. Svom težinom pala je na nju pa su je šavovi sada strašno boljeli. Renault je bio uništen, ali je primijetila da je njena kožna torba izletjela kroz vrata i leži joj na dohvat ruke.
Nesigurno je ustala i odšepala do torbe. Svuda oko nje vladala je zbrka. Nekoliko putnika iz autobusa bilo je povrijeđeno, a komad šrapnela ili dijela olupine ranio je djevojčicu na pješačkom hodniku.
Njena majka je vrištala i brisala djetetovo okrvavljeno lice svojim rupcem. Djevojčica se tužno cvileći otimala iz majčinog zagrljaja. Nitko nije primjećivao Rovan, ali je ona znala da će policija stići za nekoliko minuta. Bili su obučeni za brzi odgovor na terorističke napade fundamentalističkih skupina. Znala je da će je, zateknu li je ovdje, danima ispitivati. Prebacila je torbu preko ramena i uputila se najbrže što joj je natučena noga dopuštala prema uličici niz koju je nestala Honda. Na kraju ulice nalazio se javni zahod. Zaključala se u jednoj kabini i naslonivši se na vrata zatvorila oči pokušavajući doći k sebi od šoka i srediti zbrkane misli. U užasu i očaju zbog Duraidove smrti dosad uopće nije razmišljala o vlastitoj sigurnosti. Spoznala je opasnost na najgori mogući način. Sjetila se riječi jednog od ubojica izgovorenih u tami pokraj oaze: «Uvijek ćemo znati gdje je kasnije možemo pronaći!» Za dlaku je izbjegla smrt. Znala je da će sličnih pokušaja biti još. «Ne smijem se vratiti u stan», shvati ona. «Vile više nema, a ionako bi me potražili tamo.» Unatoč odvratnoj atmosferi ostala je zaključana u zahodu više od jednog sata razmišljajući što učiniti dalje. Konačno je izašla i uputila se do niza prljavih i napuklih umivaonika. Umila se hladnom vodom. Zatim se, gledajući se u zrcalu, počešljala i popravila šminku i koliko je mogla poravnala i uredila odjeću. Prošla je nekoliko stambenih blokova, vraćajući se istim putem i osvrćući se želeći biti sigurna da je nitko ne prati, prije nego je zaustavila taksi. Rekla je vozaču da je ostavi u ulici iza njene banke pa je pješice prošla ostatak puta. Kad su je uveli u ured jednog od viših računovođa, preostalo je tek nekoliko minuta do zatvaranja.
Povukla je sav preostali novac s računa, nešto manje od pet tisuća egipatskih funti. Nije to bila neka velika suma, ali je imala još nešto malo na računu u Lloyd banci u Yorku, a imala je i Mastercard karticu. «Trebali ste nam javiti da želite isprazniti sef», grubo joj je rekao službenik banke. Ponizno se ispričala i tako uvjerljivo odigrala 23
bespomoćnu izgubljenu djevojčicu da je popustio. Predao joj je paket u kojem se nalazila njena britanska putovnica i bankovni papiri iz Lloyda. Duraid je imao brojne rođake i prijatelje kojima bi bilo drago kad bi odsjela kod njih, ali ona je željela ostati neprimijećena i izvan mjesta koja je obično posjećivala. Odabrala je jedan turistički hotel s dvije zvjezdice podalje od rijeke, u kojem se nadala ostati anonimna među mNogobrojnim turistima. U ovakvim hotelima je bio veliki protok gostiju, jer je većina ostajala tek nekoliko noći prije nego bi nastavili za Luksor i Asuan razgledavati spomenike. Čim se našla sama u svojoj jednokrevetnoj sobi, nazvala je British Airways radi rezervacije. U deset sati u jutro imali su let za Heathrow. Rezervirala je kartu u jednom smjeru u ekonomskoj klasi davši im broj svoje Mastercard kartice.
Bilo je već prošlo šest, ali zahvaljujući vremenskoj razlici između Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva tamo je još bilo radno vrijeme.
Potražila je broj u notesu. Studij je završila na sveučilištu u Leedsu.
Poslije trećeg zvona netko je podignuo slušalicu. «Katedra za arheologiju. Kancelarija profesora Dixona», izgovorio je školski engleski glas. «Jeste li to vi, gospođice Higgins?» «Da, ja sam. S kim razgovaram?» «S Rovan. Rovan Al Sima, koja se nekad zvala Rovan Said.» «Rovan! Nismo čuli ništa o tebi čitavo stoljeće. Kako si?» Kratko su popričale, iako je Rovan bila svjesna koliko to košta. «Je li profesor tu?» presjekla ju je Rovan. Profesor Percival Docon imao je preko sedamdeset godina i trebao je već odavno otići u mirovinu. «Rovan, jesi li to stvarno ti? Moja omiljena studentica.» Osmjehnula se. Čak i u poodmakloj dobi bio je razuzdani stari jarac. Sve lijepe studentice bile su mu omiljene. «Ovo je međunarodni poziv, profesore. Samo me zanima vrijedi li ona ponuda i dalje?» «Ali, pa rekla si da nas ne možeš
ubaciti u svoj raspored?» «Okolnosti su se promijenile. Pričat ću vam kad ćemo se vidjeti, ako se uopće vidimo.» «Razumije se, željeli bismo da dođeš i porazgovaraš s nama. Kad ćeš se moći izvući?» «Bit ću sutra u Engleskoj.» «Blagi bože, to je pravo iznenađenje. Ne znam možemo li sve pripremiti tako brzo.» «Bit ću kod majke u blizini Yorka.
Dajte mi ponovno gospođicu Higgins i dat ću joj broj maminog telefona.» Bio je to jedan od najbrilijantnijih ljudi koje je poznavala, ali nije vjerovala da je u stanju točno zapisati broj telefona. «Nazvat ću za nekoliko dana.» Spustila je slušalicu i legla u krevet. Bila je iscrpljena, a ruka ju je i dalje boljela, ali je ipak pokušala napraviti plan koji će pokriti sve mogućnosti. Prije dva mjeseca profesor Dixon ju je pozvao da održi predavanje o otkriću i iskopavanju grobnice kraljice Lostris i 24
otkriću svitaka. Knjiga, a posebno fusnota na kraju, pobudili su njegovo zanimanje. Njeno objavljivanje je uopće izazvalo veliku zainteresiranost. Počeli su im se obraćati egiptolozi, kako amateri tako i profesionalci, iz cijelog svijeta i svi su dovodili u sumnju autentičnost romana i činjenica na kojima se temeljio. U jednom trenutku suprotstavila se dopustiti pristup prijepisima svitaka nekom piscu romana, jer na njima još nisu bili završili rad. Osjećala je da je zbog toga u akademskom pogledu umanjena ozbiljnost i vrijednost cijele stvari i da je sve to svedeno na popularnu zabavu, dosta slično onome što je Spielberg učinio paleontologiji sa svojim parkom punim dinosaurusa. Na kraju je bila nadglasana. Čak je i Duraid bio protiv nje. Odjelu su uvijek nedostajala sredstva za manje spektakularne radove. Kad je u pitanju bio neki veličanstven pothvat poput premještanja cijelog hrama Abu Simbel na novu lokaciju iznad voda Asuanske brane koje bi ga preplavile, onda su nacije svijeta darivale desetine milijuna dolara. Međutim, svakodnevni operativni troškovi odjela nisu privlačili takvu podršku. Njihova polovica honorara za Boga rijeke to je bio naslov knjige financirala je gotovo jedNogodišnji istraživački rad, ali to nije bilo dovoljno da Rovan oprosti. Autor si je dopustio previše slobode u svezi sadržaja svitaka i podijelio je povijesnim likovima karaktere i slabosti za koje nije bilo ni najmanjeg dokaza. Posebno ju je smetalo što je drevnog pisara Titu prikazao kao razmetljivca i umišljenog čovjeka. Ona se s tim nije slagala. No morala je priznati da je autorova zadaća bila učiniti činjenice što prihvatljivijim i što čitljivijim širokom čitateljstvu i nevoljko se složila da je u tome uspio. Međutim, sve njeno znanstveno obrazovanje bunilo se protiv takve popularizacije nečeg toliko jedinstvenog i divnog.
Uzdahnula je i odagnala te misli iz glave. Šteta je počinjena i razmišljanje o njoj samo ju je živciralo. Okrenula se mNogo hitnijim problemima. Prihvati li održati predavanje zbog kojeg ju je profesor pozvao, bit će joj potrebni dijapozitivi, a oni su se nalazili u njenom uredu u muzeju. Dok je još razmišljala o tome kako da dođe do njih bez odlaska u ured, iscrpljenost ju je svladala i ona potpuno odjevena zaspi na krevetnom pokrivaču. Rješenje njenog problema moralo je biti što jednostavnije. Zato je telefonirala u računovodstvo i dogovorila se da oni uzmu kutiju s dijapozitivima iz njenog ureda i pošalju je po nekom od tajnika taksijem u zračnu luku. Prilikom predaje kutije na šalteru za prijavu British Airwaysa, tajnik joj reče: «Policija je već bila u muzeju kad smo jutros došli. Željeli su razgovarati s vama, doktorice.»
25
Očigledno su je pronašli preko registracije uništenog Renaulta. Bilo joj je drago što je imala britansku putovnicu. Da je pokušala napustiti zemlju sa svojim egipatskim dokumentima, mogli su je zadržati; policija će vjerojatno na svim mjestima gdje se obavlja pregled putovnica zatražiti njeno zadržavanje. Ovako je prošla pregled bez ikakvih poteškoća i kad se konačno našla u zadnjoj prostoriji pred ulazak u zrakoplov uputila se do kioska s novinama i počela proučavati gomilu dnevnih izdanja. Sve lokalne novine donijele su izvješće o bombi ubačenoj u njezino vozilo, a većina je ponovno prenijela vijest o Duraidovom ubojstvu i povezala ta dva događaja.
Jedne su novine čak nagovijestile da su u to umiješani fundamentalisti. El Arab je na naslovnoj strani donio njenu i Duraidovu fotografiju snimljenu prošlog mjeseca na prijemu u čast skupine francuskih turističkih agenata koji su bili u posjetu Egiptu.
Stegnulo joj se srce kad je ugledala muževu fotografiju, na kojoj je bio vrlo zgodan i dostojanstven, i sebe kako mu se osmjehuje u njegovom naručju. Kupila je po primjerak svih ponuđenih novina i ponijela ih u zrakoplov British Airwaysa. Vrijeme tijekom leta iskoristila je za zapisivanje svega čega se mogla sjetiti što joj je Duraid govorio o čovjeku kojeg je trebala naći. Stavila je naslov: «Sir Nicholas Quenton Harper Bart.» Duraid joj je rekao da je Nicholasov pradjed dobio titulu baroneta za svoje zasluge kao profesionalni časnik u britanskoj kolonijalnoj službi. Tijekom tri generacije obitelj je zadržala najtješnje moguće veze s Afrikom, a posebno s britanskim kolonijama i sferama utjecaja u Sjevernoj Africi: Egiptu i Sudanu, Ugandi i Keniji. Prema Duraidovim riječima, sam sir Nicholas je služio u britanskoj vojsci u Africi i Zaljevskim državama. Tečno je govorio arapski i Svahili i bio je poznati amater arheolog i zoolog. Poput svog oca, djeda i pradjeda, sudjelovao je u brojnim ekspedicijama u Sjevernoj Africi, prigodom kojih je prikupljao uzorke i istraživao najudaljenije predjele. Napisao je veliki broj članaka za razne znanstvene časopise i čak je održao više predavanja u Kraljevskom geografskom društvu. Kad je umro njegov stariji brat, ne ostavivši iza sebe potomka, sir Nicholas je naslijedio titulu i obiteljsko imanje u Quenton Parku Napustio je vojsku kako bi upravljao imanjem, ali još više zbog vođenja obiteljskog muzeja kojeg je njegov pradjed, prvi baronet, osnovao 1885. Sadržavao je jednu od najvećih privatnih zbirki afričke faune, a ništa manje slavna nije bila ni zbirka drevnih egipatskih i Srednjeistočnih artefakata. Međutim, iz Duraidovih izvještaja je zaključila da je sir Nicholas po svom karakteru 26
neobuzdan, a katkad radi čak na granici zakona. Bilo je očigledno da se nije bojao izložiti izuzetnim rizicima kako bi obogatio zbirku u Quenton Parku. Duraid ga je prvi put susreo prije mNogo godina kad ga je sir Nicholas regrutirao kao obavještajnog časnika u nezakonitoj ekspediciji čiji je cilj bio osloboditi određeni broj punskih brončanih odljevaka iz Gadaffijeve Libije. Sir Nicholas je neke od njih prodao kako bi podmirio troškove ekspedicije, ali je najbolje zadržao za svoju privatnu zbirku. Nedavno je organizirao još jednu ekspediciju, ovoga puta radilo se o ilegalnom prelasku iračke granice, kako bi se odnijelo par kamenih bareljefnih frizova ispred nosa Saddama Husseina.
Duraid joj je rekao da je sir Nicholas jednog prodao za veliku sumu novca; spomenuo je iznos od pet milijuna američkih dolara i da je novac upotrijebio za vođenje muzeja, ali da je onaj drugi ljepši friz i dalje u vlasništvu sir Nicholasa. Obje ekspedicije zbile su se znatno prije nego je Rovan srela Duraida. Čudila se Duraidovoj spremnosti da se povjeri Englezu na ovaj način. Sir Nicholas je vjerojatno imao jedinstvenu moć uvjeravanja, jer da su ih uhvatili obojicu bi nedvojbeno pogubili po kratkom postupku. Kao što joj je Duraid objasnio, iz svih nedaća izvlačili su se samo zahvaljujući Nicholasovoj dosjetljivosti i njegovoj mreži prijatelja i obožavatelja diljem Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike od kojih je uvijek mogao zatražiti pomoć. «On je pomalo vražji», zakimao bi Duraid glavom sjećajući se tih dana s očiglednom nostalgijom, «ali čovjek kojeg je dobro imati uza se kad si u teškoj situaciji. Svi ti su dani su bili vrlo uzbudljivi, ali kad se sada osvrnem na njih stresem se pri samoj pomisli na rizike koje smo poduzimali.» Često je razmišljala o tome koliki rizik je spreman preuzeti kolekcionar kojem je to u krvi, a da bi zadovoljio svoju strast.
Činilo joj se da rizik nije razmjeran nagradi kad se dodaje već sakupljenom; a onda se osmjehnula svojim vlastitim savjesnim osjećajima. Pustolovinu, u koju se nadala uvući sir Nicholasa, nije se baš moglo nazvati malim rizikom i znala je da bi o njenoj legalnosti elokventni pravnici mogli beskrajno raspravljati. Zaspala je s osmijehom na licu, jer je napetost prethodnih dana konačno naplatila dug. Stjuardesa ju je probudila, opomenuvši je neka veže pojas, jer su se spuštali na Heathrow. Rovan je nazvala majku iz zračne luke. «Bok, mama. To sam ja.» «Da, to znam. Gdje si, ljubavi?» Njena mama je zvučala smireno kao i uvijek. «Na Heathrowu. Ostat ću neko vrijeme kod tebe. Mogu li?» «Baš dobro», zahihoće njena majka. «Idem ti raspremiti krevet. Kojim vlakom dolaziš?» «Pogledala sam u red vožnje.
27
Ima jedan iz King Crossa koji stiže u York u sedam navečer.» «Čekat ću te na stanici. Što se dogodilo? Jeste li se ti i Duraid porječkali?
Može ti biti otac. Rekla sam ja da to neće ići.» Rovan je trenutak šutjela. Nije bio trenutak za objašnjenje. «Sve ću ti ispričati večeras kad se vidimo.»
Georgina Lumley, njena majka, čekala je na hladnoći večernjeg mraka mjeseca studenog, umotana u svoj stari zeleni Barbour kaput, s koker španijelom Magicom, koji je poslušno sjedio do njenih nogu. Njih dvoje su bili nerazdvojni par, čak i kad nisu pobjeđivali na lovačkim utakmicama. Rovan su oni predstavljali obiteljsku sliku njenog engleskog porijekla koja je donosila smirenje. Georgina je površno poljubila Rovan u obraz. «Nikad nisam bila za sve to sentimentalno izmotavanje», imala je običaj reći, a zatim je uzela jednu Rovaninu torbu i ponijela je prema starom blatnjavom Land Roveru na parkiralištu. Magic je onjušio Rovaninu ruku i zamahao repom u znak prepoznavanja. Zatim joj je na dostojanstven i popustljiv način dopustio da ga potapše po glavi, ali poput svoje gazdarice ni on nije bio posebno sentimentalan. Neko vrijeme vozile su se šuteći, a Georgina je zapalila cigaretu. «Što se dogodilo s Duraidom?» Rovan joj nije mogla odmah odgovoriti, a onda su zabrane u njoj popustile i ona izbaci sve iz sebe. Do malog sela Brandsburyja, sjeverno od Yorka, trebalo im je dvadeset minuta, a Rovan je sve vrijeme govorila. Njena majka ju je samo s vremena na vrijeme hrabrila i tješila, ispustivši po koji kratki uzdah, a kad je Rovan zaplakala iznoseći pojedinosti vezane uz Duraidovu smrt i pogreb, Georgina ju je potapšala po ruci. Sve je bilo gotovo prije nego su stigle do mamine kuće u selu. Rovan se isplakala i sada dok su večerale oči su joj bile suhe i ponovno je vladala sobom.
Rovan se nije mogla sjetiti kad je zadnji put okusila domaći odrezak i pitu od bubrega. «I što ćeš sada?» upitala je Georgina dok je u svoju čašu točila ostatke Guinnesa iz crne boce. «Iskreno govoreći, ne znam.» Kad je to izgovorila, Rovan se pokajnički upitala zašto toliko ljudi koristi upravo tu frazu da bi prikrilo laž. «U muzeju sam dobila šest mjeseci odmora, a profesor Dixon mi je ugovorio da održim predavanje ovdje na fakultetu. Toliko za sada.» «Dobro», zausti Georgina dok je ustajala, «boca s toplom vodom ti je u krevetu, a soba ti je na raspolaganju koliko god želiš ostati.» Za nju je to bilo poput strasne izjave majčinske ljubavi. Tijekom sljedećih nekoliko dana Rovan je sređivala dijapozitive i bilješke za predavanja i svakog poslijepodneva je odlazila s Georginom i Magicom u duge šetnje po 28
okolici. «Poznaješ li Quentom Park?» upitala je majku tijekom jednog od tih tumaranja. «Prilično», oduševljeno je odgovorila Georgina.
«Magic i ja lovimo tamo četiri do pet puta tijekom sezone. Prvoklasno lovište. Sigurno najbolji fazani i šljuke u Yorkshireu. Tamo je lovište koje zovu Visoki ariši i koje je nadaleko poznato. Ptice lete tako visoko da zbunjuju i najbolje strijelce u Engleskoj.» «Poznaješ li vlasnika, sir Nicholasa Quenton Harpera?» upita Rovan. «Viđala sam ga tijekom lova. Ne poznajem ga. Dobar strijelac», odgovori Georgina. «Poznavala sam njegovog oca davno prije nego sam se udala za tvog oca.
Osmjehnula se značajno što je začudilo Rovan. «Dobar plesač.
Otplesali smo nekoliko veselih plesova i to ne samo na plesnom podiju.» «Mama, nemoguća si!» nasmije se Rovan. «Bila sam nekada», spremno se suglasi Georgina. «Danas za to baš i nemam mNogo prigoda.» «Kad ćete ti i Magic ponovno ići u Quenton Park?» «Za dva tjedna.» «Mogu li i ja s vama?» «Svakako lovočuvar uvijek traži hajkaše. Dvadeset funti i ručak, plus boca piva na dan.» Zastala je i zagonetno pogledala kćer. «O čemu se tu radi?» «Čula sam da se na imanju nalazi privatni muzej. Imaju svjetski poznatu egipatsku zbirku.
Željela bih je pogledati.» «Više nije otvoren za javnost. Samo s pozivnicom. Sir Nicholas je čudan tip, tajanstven i tome slično.» «Zar mi ti ne bi mogla pribaviti pozivnicu?» upita Rovan, ali Georgina odmahne glavom. «Zašto ne zamoliš profesora Dixona? On je česti gost u Quenton Parku. Veliki je kućni prijatelj Quenton Harpera.» I prošlo je deset dana prije nego ju je profesor Dixon primio. Posudila je majčin Land Rover i odvezla se do Leedsa. Profesor ju je prigrlio u svoj medvjeđi zagrljaj, a zatim odveo u svoju radnu sobu na čaj. Sada kad se ponovno našla u pretrpanoj sobi punoj knjiga, papira i drevnih artefakata, s nostalgijom se sjetila studentskih dana. Rovan mu je ispričala o Duraidovom ubojstvu, što je zaprepastilo i uznemirilo Dixona, ali je brzo promijenila temu i počela raspravljati o diapozitivima koje je pripremila za predavanje. Bio je zadivljen svime što će pokazati. Već je gotovo bila spremna krenuti kad je konačno uspjela spomenuti muzej u Quenton Parku, na što je on odmah reagirao. «Jako me čudi da ga nisi obišla dok si ovdje studirala. To je zadivljujuća zbirka. Obitelj se time bavi preko sto godina. Sljedećeg utorka idem tamo u lov. Porazgovarat ću s Nicholasom. Međutim, njemu jadnom trenutno nije baš do toga. Prošle godine je doživio tešku osobnu tragediju. Izgubio je u automobilskoj nesreći ženu i dvije curice.» Odmahnuo je glavom. «Strašno. Nicholas je vozio. Mislim da se 29
okrivljuje.» Otpratio ju je do Land Rovera. «Znači, vidimo se dvadeset trećeg», rekao je Rovan na rastanku. «Mislim da će se okupiti barem stotinu slušatelja, a nazvao me je čak i izvjestitelj iz Yorkshire Posta.
Čuli su za tvoje predavanje i žele ugovoriti razgovor s tobom. To je vrlo dobar publicitet za katedru. Ti ćeš pristati, nadam se. Možeš li doći nekoliko sati ranije i porazgovarati s njim?» «Zapravo, vjerojatno ćemo se vidjeti i prije dvadeset trećeg», izvijesti ga ona. «Mama i njen pas u utorak sudjeluju u lovu u Quenton Parku pa mi je u hajci toga dana ugovorila posao goniča.» «Potražit ću te», obeća on i mahne joj kad je krenula ostavivši iza sebe oblak ispušnih plinova.
Puhao je hladni sjeverni vjetar. Oblaci su se kotrljali jedni preko drugih, teški, plavi i sivi, a tako blizu tla da su se češali o prijevoje brda dok su hitali pred olujom. Rovan je ispod stare Georginine zelene jakne, imala tri sloja odjeće, ali se ipak tresla od hladnoće dok je s ostalim hajkašima prelazila preko niza obronka. Krv joj se razrijedila na toplini koja je vladala u dolini Mila. Dva para vunenih ribarskih čarapa nisu uspjela spriječiti ukočenje prstiju na nogama od hladnoće.
Za ovaj pohod, posljednji danas, glavni lovočuvar je premjestio Georginu s njenog uobičajenog mjesta iza linije pušaka, gdje su ona i Magic skupljali ranjene ptice koje bi se probile do njih, u liniju hajkaša. najbolje su ostavili za kraj pa su sada lovili u Visokim arišima. Čuvaru su trebali svi koje je mogao okupiti kako bi istjerali fazane s velikog područja na vrhu brda i natjerali ih da niz padinu nadlete ravnicu gdje su daleko dolje čekali lovci kod svojih iskolčenih oznaka. Rovan je sve to smatrala potpuno nelogičnim ponašanjem uzgajati i hraniti fazane od izlijeganja i zatim, kad odrastu, ulagati toliko napora da budu što neuhvatljiviji lovcima. Međutim, Georgina joj je objasnila da je ptice teže pogoditi prelijeću li na većoj visini pa su pravi sportaši zadovoljniji, a time i spremniji više platiti za pucanje na njih. «Ti ni ne pojmiš koliko će platiti za cjelodnevno gađanje», rekla joj je Georgina. «Današnji dan će donijeti imanju gotovo 14.000 funti. Ove sezone lovit će dvadeset dana. Izračunaj to pa ćeš vidjeti da lov donosi najveći prihod imanju. Da ne spominjemo zabavljanje oko dresure pasa i hajke, a i nama lokalnim žiteljima donosi vrlo potreban dodatni novac.» Poslije današnjeg dana. Rovan više nije bila baš sigurna je li posao goniča baš zabavan. Teško je bilo hodati kroz guste preplete kupina i više puta se okliznula. Laktovi i koljena bili su joj blatnjavi.
Jarak ispred nje bio je do polovice ispunjen vodom, a po površini se uhvatila tanka ledena kora. Približila mu se oprezno, podupirući se 30
štapom. Bila je umorna, jer je već prošla pet izgona u Visokim arišima, a svi su bili jednako naporni kao i ovaj. Pogledala je majku diveći joj se; ona je po svemu sudeći uživala u ovome mučenju. Georgina je hodala sretna, zapovijedajući Magicu fućkanjem i kretnjama ruku.
Osmjehnula se prema Rovan: «Zadnji krug, dušo. Još malo pa je gotovo.» Rovan je osjetila poniženje što su njene muke bile toliko vidljive pa je upotrijebila štap za pomoć pri preskoku blatnjavog jarka.
Međutim, pogrešno je procijenila njegovu širinu i nije dohvatila suprotnu obalu. Pala je do koljena u ledenu vodu koja joj se počela prelijevati preko čizama. Georgina joj se nasmijala i pružila svoj štap kako bi je izvukla iz ljepljivog blata. Ako zastane isprazniti natopljene čizme. Rovan ne bi mogla ostati u hajkaškoj liniji pa je hrabro nastavila dalje, šljapćući pri svakome koraku. «Oprez na lijevome krilu!» izdao je zapovijed glavni lovočuvar preko voki-tokija i linija se poslušno zaustavila. Umijeće i vještina lovočuvara ogledala se u izgonu ptica iz zaraslog raslinja. Nikada ne cijelo jato odjednom. Ptice moraju stalno, pojedinačno ili u parovima, pristizati i prolijetati iznad lovaca zapetih pušaka, pružajući im na taj način mogućnost da, nakon što ispale obje cijevi, uzmu drugu pušku od čovjeka koji ih puni i budu spremni za sljedeću pticu koja će se pojaviti visoko na nebu iznad njih.
Veličina lovočuvara i njegovog ugleda ovisili su od načina na koji je on gonio ptice prema zapetim puškama. Tijekom ovog odmora Rovan je uspjela doći do daha i pogledati oko sebe. Kroz otvor u šumarku ariša, po kojem je gonjenje i dobilo ime, mogla je vidjeti dolinu. Tamo se u podnožju brda nalazila otvorena livada. Bilo je to prostranstvo glatke zelene trave ispresijecano mrljama prljavog sivog snijega koji je pao prošlog tjedna. Po toj livadi lovočuvar je postavio niz kolčića. na početku dana lovci su izvlačili brojeve tih kolčića kako bi doznali pokraj kojeg će pojedini od njih pucati. Sada je svaki čovjek stajao pokraj svog kolčića, s čovjekom iza sebe koji je punio puške i držao drugu pušku spremnu kad lovac prvu ispuca. Svi su očekujući gledali u više predjele odakle će se pojaviti fazani. «Koji od njih je sir Nicholas?» dovikne Rovan majci, a Georgina joj pokaže na sam kraj niza pušaka. «Onaj visoki», odgovori ona, a u tom trenutku lovočuvarev glas progovori preko radija. «Lagano na lijevo. Započnite ponovno udarati.» Goniči su poslušno počeli udarati svojim štapovima.
Tijekom ovog profinjenog i potpuno kontroliranog postupka nije bilo vike ni dozivanja. «Polako naprijed. Zaustavite se čim ptice polete.»
Korak po korak linija se pomicala naprijed, a u kupinama i paprati 31
ispred sebe Rovan je mogla čuti potajno šuškanje velikog broja fazana koji su se kretali naprijed, nevoljni vinuti se u zrak sve dok ih na to ne natjeraju. Na svome putu naišli su na još jedan jarak, potpuno zarastao gotovo neprobojnim gustišem kupina. Neki psi, poput labradora, nisu baš bili spremni ući u takvu trnovitu prepreku.
Georgina je oštro fućnula i Magic je naćulio uši. Bio je mokar i sva dlaka mu je bila zamršena od blata i trnja. Ružičasti jezik mu je visio iz kuta otvorene gubice, a mokri batrljak njegovog repa veselo je mahao.
U tom trenutku bio je najsretniji pas u Engleskoj. Radio je ono za što je bio odgajan. «Hajde, Magic», zapovjedi Georgina. Magic je uronio u najgušći i najtrnovitiji dio i potpuno nestao s vidika. Prošla je minuta njuškanja i kopanja unaokolo u dubinama jarka, a zatim je uslijedilo divlje kvocanje i lepet krila. Par ptica izletio je iz grmlja. Ženka je bila prva. Bila je smeđesiva, neugledno stvorenje veličine domaće kokoši, ali je zato mužjak koji ju je slijedio na maloj udaljenosti bio veličanstven. Na glavi je imao krestu zelenih nijansi, a obrazi i brada bili su mu grimizni. Njegov prugasti rep, boje cimeta i crn, bio je gotovo jednako dugačak kao i njegovo tijelo, a ostatak perja bila je zbirka veličanstvenih boja. Dok se dizao u zrak, svjetlucao je nasuprot spuštenog sivila neba poput neprocjenjivog dragulja kojeg je bacio u zrak neki car. Rovan je zastao dah od ljepote tog prizora. «Gledaj ih samo!» Georginin glas je odavao uzbuđenje. «Kakav prekrasan par.
Najbolji par danas. Kladim se da nijedan lovac neće ni okrznuti nijedno od njih.» Te dvije ptice su se uzdizale sve više i više; ženka je vukla mužjaka za sobom, dok ih iznenada nije zahvatio nalet vjetra, koji je vitlao preko brda poput uzavrelog mlijeka, i bacio ih dalje nad ravnicu.
Linija goniča uživala je u tom trenutku. Naporno su radili za ovo.
Glasovi na vjetru su im bili tihi i slabi dok su bodrili ptice. Željeli su vidjeti fazana tako visoko i tako brzog da bi pobijedio lovce. «Naprijed!»
likovali su. «Preletite!» i ovog puta goniči spontano stanu dok su pratili let para koji je vijugao na vjetru. U ravnici su lovci okrenuli lica prema gore; blijede mrlje na zelenoj pozadini. Njihovo uzbuđenje se moglo gotovo opipati dok su promatrali fazane koji su dostigli najveću brzinu pa više nisu mahali krilima. Privukli su ih počevši se spuštati u dolinu.
Ovo je najteža zadaća s kojom se bilo koji lovac može suočiti. Par fazana, visoko sa slabim vjetrom u leđa, dolazi u domet pušaka u završnoj dionici leta, a naći će se na idealnoj udaljenosti upravo u trenutku kad će izmjenična paljba iz dvanaest pušaka imati najubojitiju moć. Za ljude tamo dolje to je značilo proračunati njihovu 32
brzinu i kretanje u sve tri dimenzije, najbolji strijelci mogli su se nadati pogoditi jedno od njih, ali tko bi se usudio pomisliti na oboje? «Dajem funtu!» uzvikne Georgina. «Funtu da će oboje proći.» Ali nijedan od goniča koji su je čuli nije prihvatio okladu. Vjetar je nježno gurao ptice u stranu. Krenule su prema sredini linije, ali sada su plovile prema udaljenijem kraju. Kako se kut mijenjao, Rovan je mogla primijetiti kako se ljudi kod kolčića u nizini jedan za drugim pripremaju kad je izgledalo da ptice idu ravno na njih, a zatim se opuštaju kad bi ih vjetar odnio dalje. Njihovo je olakšanje bilo vidljivo, jer su jedan za drugim bili oslobođeni izazova tog nemogućeg podviga dok su sve oči uprte u njih. Na kraju je samo visoka pojava na samome kraju streljačke linije ostala uz njihovu putanju. «Vaša ptica, sir», doviknuo mu je posprdno jedan strijelac, a Rovan se uhvati kako instinktivno zadržava dah u iščekivanju. Nicholas Quenton Harper kao da uopće nije bio svjestan približavanja tog para fazana. Stajao je potpuno opušten, pomalo pogrbljen, s puškom u desnoj ruci čija je cijev bila uperena u tlo. U trenutku kad se ženka, koja je letjela prva, našla na šezdesetak stupnjeva ispred njega on se prvi put pomaknuo.
Nonšalantnom gracioznošću podignuo je pušku u uzlaznom luku. Čim mu je kundak dodirnuo obraz i rame, opalio je, ali se puška nije prestala kretati te je do kraja opisala započeti luk. Zbog udaljenosti zvuk pucnja je stigao do Rovan nešto kasnije. Vidjela je pušku kako se trza i blijedi oblačak dima koji je izašao iz nje. Nicholas ju je spustio kad je ženka iznenada zabacila glavu i sklopila krila. Perje se nije razletjelo s njenog tijela, jer je bila pogođena ravno u glavu i istog trena bila mrtva. Dok je započinjala svoj dugi pad prema tlu. Rovan je začula pucanj. A onda se mužjak našao visoko iznad Nicholasove glave.
Ovoga puta, podižući pušku onim nonšalantnim potezom u vis, onako dugačak povio je leđa iz struka poput zategnutog luka. Stigavši u najvišu točku, oružje se u njegovim rukama ponovno trgnulo.
«Promašio je!» pomislila je Rovan s mješavinom zadovoljstva i razočaranja, dok je mužjak nastavljao ploviti naizgled neokrznut.
Jedan dio nje želio je da prekrasna ptica umakne, dok je drugi želio da taj čovjek uspije. Postupno se obris mužjaka u visini promijenio kad je savio krila i on se u letu prevrne. Rovan nije mogla znati da mu je metak prošao kroz srce, sve dok nekoliko sekundi kasnije nije uginuo u zraku i skupljena krila nisu izgubila svoju krutost. Dok se mužjak prevrtao padajući, spontani uzvici oduševljenja prođoše linijom goniča, tihi ali radosni na hladnom sjevercu. Čak su im se i drugi strijelci 33
pridružili uzvicima: «Oh, odličan pogodak, sir!» Rovan im se nije pridružila u veselju, ali je na trenutak zaboravila umor i hladnoću. Tek je neodređeno mogla ocijeniti vještinu koja je bila potrebna za ova dva hica, ali je bila zadivljena i osjetila čak određeno strahopoštovanje. Prvi pogled na tog čovjeka ispunio je sva njena očekivanja koja su bila potaknuta Duraidovim pripovijedanjima. Kad je završen posljednji izgon bio je već mrak. Tandrčući stazom kroz šumu, uzduž koje su čekali umorni goniči i njihovi psi, stigao je neki stari vojni kamion. Kad je stao, sa stražnje strane su se popeli na njega. Prije nego su se ona i Magic popeli, Georgina je pomažući pogurnula Rovan. Sa zahvalnošću su sjele na jednu od dugačkih tvrdih klupa, a Georgina je zapalila cigaretu pridruživši se ostalima u čavrljanju i zadirkivanju pomoćnika lovočuvara i goniča oko sebe. Rovan je šuteći sjedila na kraju klupe, uživajući u tome što je uspjela izdržati tako naporan dan. Bila je umorna i opuštena, ali neobično zadovoljna. Cijeli jedan dan nije razmišljala ni o krađi svitka ni o Duraidovom ubojstvu, a ni o nepoznatom i neprimjetnom neprijatelju koji joj je prijetio nasilnom smrti.
Kamion je hitao nizbrdo usporivši u podnožju da bi se maknuo u stranu i propustio zeleni Range Rover. Kad su se dva vozila našla jedno uz drugo. Rovan je okrenula glavu i pogledala kroz otvoreni prozor skupog vozila s imanja ravno u oči Nicholasa Quenton Harpera za volanom. To je bilo prvi put da se našla tako blizu njega i mogla vidjeti crte njegovog lica. Iznenadila se kako je mlad. Očekivala je čovjeka Duraidovih godina. Sada je vidjela da nema više od četrdeset, jer su mu tek prve sjedine krasile zaliske guste zamršene kose. Bio je preplanuo i vidjelo se da često boravi izvan kuće. Imao je zelene prodorne oči ispod tamnih, nakostriješenih obrva. Usta široka i izražajna i upravo se osmjehivao nekoj dosjetki koju mu je doviknuo vozač kamiona teškim jorkširskim naglaskom, ali u očima su mu se primjećivale tuga i tragedija. Rovan se sjetila sto joj je profesor rekao o njegovom nedavnom gubitku i osjetila je sućut. Nije samo ona pretrpjela gubitak i nije samo ona bila u žalosti. Pogledao ju je ravno u oči i vidjela je kako mu se izraz mijenja. Bila je privlačna žena i bila je svjesna kad bi muškarac to primijetio. Ostavila je dojam na njega, ali nije uživala u tome. Njena tuga za Duraidom bila je još previše svježa i bolna. Skrenula je pogled, a Range Rover je nastavio dalje.
34
Njeno predavanje na fakultetu proteklo je vrlo dobro. Bila je dobar govornik, a temu je potpuno poznavala. Plijenila je njihovu pažnju pričajući im o otvaranju grobnice kraljice Lostris i otkriću svitaka.
Mnogi od prisutnih pročitali su knjigu i, kad su poslije predavanja započela pitanja, većinu je zanimalo koliko ima istine od svega toga iznijetog u njoj. Morala je biti vrlo oprezna u svojim odgovorima kako ne bi ispala preoštra prema autoru. Kasnije je profesor Dixon odveo Rovan i Georginu na večeru. Bio je oduševljen njenim uspjehom i u to ime naručio je bocu najskupljeg clareta. Tek se malo zbunio kad je odbila. «Oh, bože, zaboravio sam da si muslimanka», ispričao se.
«Kopt», ispravi ga ona, «i nema to nikakve veze s religijom. Jednostavno ne volim okus vina.» «Ne brinite», utješi ga Georgina, «ja nisam sklona čudnom mazohizmu moje kćeri. Vjerojatno je to naslijedila od oca.
Pomoći ću vam popiti ovo dobro vino.» Pod blagim utjecajem clareta profesor je postao otvoren i zabavljao ih je pripovijestima s mNogobrojnih arheoloških iskopavanja na kojima je bio tijekom više desetljeća. Vratio se na Rovan tek kod kave. «Oh, bože, gotovo sam ti zaboravio reći, dogovorio sam ti posjet muzeju u Quenton Parku bilo kojeg poslijepodneva ovog tjedna. Samo dan ranije nazovi gospođu Street i ona će te pričekati i pusti unutra. Ona je Nicholasova osobna tajnica.
Rovan se sjećala puta do Quenton Parka jer ju je tamo odvezla Georgina kad su išle u lov, ali sada je bila sama u Roveru. Masivne glavne dveri imanja bile su od oblikovanog kovanog željeza. Malo dalje se cesta granala, a gomila znakova pokazivala je smjer do različitih odredišta: Quenton Hali. Privatno, Uredi imanja i Muzej. Cestica do muzeja je vijugala kroz park sa srnama u kojem su stada smeđežutih srna pasla pod golim hrastovima. Kroz magličasti predio ugledala je na trenutak neku veliku kuću. Prema vodiču kojeg joj je profesor dao, kuću je projektirao sir Christofer Wren 1693. godine, a vrhunski hortikulturist Capability Brown uredio je vrtove šezdeset godina kasnije. Rezultat toga bilo je savršenstvo. Muzej se nalazio u šumici crvenih bukvi oko kilometar iza kuće. Bila je to dugačka zgrada, očigledno mNogo puta dograđivana tijekom godina. Gospođa Street je Rovan dočekala kod pomoćnog ulaza i predstavila se dok ju je uvodila u nutra. Bila je sredovječna, sjedokosa i samouvjerena. «Bila sam na vašem predavanju u ponedjeljak navečer. Zadivljujuće! Imam vodič za vas, ali uvjerit ćete se da su izloženi predmeti dobro katalogizirani i opisani. Utrošila sam na to gotovo dvadeset godina. Osim vas, danas 35
neće biti drugih posjetitelja. Imat ćete cijeli prostor samo za sebe.
Možete jednostavno lutati unaokolo i uživati. Neću otići prije pet poslijepodne pa imate dosta vremena. Ako vam na bilo koji način mogu pomoći, moj ured se nalazi na kraju prolaza. I molim vas, nemojte se ustručavati.» Čim je ušla u odjel s afričkim sisavcima, bila je očarana.
Prostorija s primatima je bila potpuna zbirka svih vrsta čovjekolikih i ostalih majmuna s tog kontinenta: od velikog mužjaka gorile srebrnih leđa do slabunjavog Colobusa u dugačkom lepršavom ogrtaču od crnog i bijelog krzna svi su bili zastupljeni. Iako su neki od izloženih primjeraka bili stari i više od stotinu godina, bili su savršeno očuvani i predstavljeni, smješteni u obojenim dioramama naslikanom krajoliku izloženom igri. Bilo je očigledno da u muzeju rade vješti umjetnici i preparatori. Mogla je samo naslućivati koliko to sve mora koštati.
Morala je priznati da je pet milijuna dolara od prodaje opljačkanog friza bilo korisno potrošeno. Prošla je kroz prostoriju s antilopama okrećući se oko sebe i diveći se veličanstvenim životinjama koje su ovdje bile izložene. Zastala je ispred diorame obiteljske skupine divovskih crnih antilopa, sada već istrijebljenog angolskog varijeteta Hippotragus niger variani. Dok se divila ahatno crnom mužjaku snježno bijelih grudi s dugačkim unatrag savinutim rogovima, žalila je zbog njegove smrti izazvane rukom jednog od pripadnika obitelji Quenton Harper. No, ubrzo se pribrala. Bez te čudne posvećenosti i strasti lovca-sakupljača koji ga je ubio, budući naraštaji možda nikada ne bi mogli vidjeti ovu kraljevsku životinju. Stigla je u sljedeću prostoriju koja je bila posvećena afričkom slonu i zastala u sredini prostorije ispred para tako velikih kljova da joj je bilo teško povjerovati da su ikad pripadale nekoj živoj životinji. Više su nalikovale mramornim stupovima nekog starogrčkog hrama posvećenog Diani, božici lova. Sagnula se kako bi pročitala ispisanu karticu kataloga: Kljove afričkog slona. Loxodonta africana. Ubio ga je u Lado Enclave 1899. sir Jonathan Quenton Harper. Lijeva kljova teži 289 funti.
Desna kljova 301 funtu. Dužina veće kljove 11 stopa 4 inča. Obujam 52 inča. najduži par kljova do kojeg je ikada došao neki europski lovac Nadvisivale su je dvostruko i bile su jedan i po puta deblje od njenog struka. Dok je prelazila u egipatsku sobu divila se veličini i snazi stvorenja koje ih je nosilo. Ukopala se u mjestu kad joj je pogled pao na predmet u sredini prostorije. Bio je to pet metara visoki lik Ramzesa II, prikazan kao bog Oziris, u uglačanom crvenom granitu. Bog-car je stajao na mišićavim nogama i na sebi je imao samo sandale i kratku 36
suknju. U lijevoj ruci držao je ostatke ratnog luka s otkinutim i gornjim i donjim krakom. To je bilo jedino oštećenje koje je kip pretrpio tijekom svih ovih tisuća godina. Ostalo je bilo savršeno na podnožju su se čak vidjeli tragovi klesarovog dlijeta. U desnoj ruci faraon je nosio pečat s njegovom kraljevskom kartušom. Na dostojanstvenoj glavi nosio je dvostruku krunu gornjeg i donjeg kraljevstva. Izraz lica bio mu je smiren i zagonetan. Rovan je istog trena prepoznala kip, jer se njen blizanac nalazio u velikoj dvorani Kairskog muzeja. Svakoga dana prolazila je pokraj njega na putu do svojeg ureda. Osjetila je kako u njoj kipti bijes. Ovo je bilo jedno od najvećih blaga njenog Egipta. Bilo je opljačkano i ukradeno s jednog od svetih mjesta u njenoj zemlji. Nije pripadalo ovdje, mjesto mu je bilo na obalama velike rijeke Nil. Osjetila je kako se trese zbog snažnih osjećaja dok mu je prilazila kako bi ga iz blizine proučila i pročitala hijeroglifski zapis na njegovom podnožju.
Kraljevska kartuša isticala se u sredini drskog upozorenja: «Ja sam božanski Ramzes, gospodar deset tisuća bornih kola. Plašite me se, o vi, neprijatelji Egipta.» Rovan nije naglas pročitala natpis; učinio je to neki mekan, duboki glas odmah iza nje, uplašivši je. Nije čula da se netko približava. Okrenuvši se ugledala ga je tako blizu da ga je mogla dodirnuti. Ruke je gurnuo u džepove bezobličnog plavog prsluka na kopčanje. Na laktu je imao rupu. Nosio je izblijedjele traperice koje su prelazile preko prilično iznošenih papuča s monogramom neki Englezi njegovali su tu vrstu gospodske pohabanosti i činilo se da im nikada nije previše stalo kako netko izgleda. «Oprostite. Nisam vas htio uplašiti.» Lijeno joj se osmjehnuo u znak ispričavanja; imao je divno bijele zube, ali pomalo nepravilne. Izraz lica mu se iznenada izmijenio kad ju je prepoznao. «Oh, to ste vi.» Trebalo joj je goditi što je se sjećao poslije onog kratkotrajnog susreta, ali je bilo nečeg u sijevanju njegovih očiju što ju je ponovno uvrijedilo. Ipak, nije mogla odbiti njegovu ispruženu ruku. «Nick Quenton Harper», predstavi se on. «Vi ste vjerojatno nekadašnja studentica Percivala Dixona. Mislim da sam vas vidio tijekom lova prošlog utorka. Niste li bili naš gonič?» Obratio joj se prijateljski i otvoreno pa je osjetila kako njena nakostriješenost jenjava dok mu je odgovarala. «Da. Ja sam Rovan Al Simma. A vi ste poznavali moga muža, Duraida Al Simma.» «Duraida! Svakako da ga znam. Divan čovjek. Proveli smo dosta vremena zajedno u pustinji.
Jedan je od najboljih. Kako je on?» «Mrtav je.» Nije namjeravala to izreći tako hladno i bezosjećajno, ali nije mogla smisliti nijedan drugi odgovor. «Vrlo mi je žao. Nisam znao. Kad i kako se to dogodilo?»
37
«Nedavno, prije tri tjedna. Ubijen je.» «Oh, moj Bože.» Primijetila je suosjećaj u njegovim očima i sjetila se da je i on doživio gubitak. «Nema ni četiri mjeseca kako sam ga nazvao u Kairo. Bio je onaj stari, šarmantni Duraid. Jesu li pronašli osobu koja je to učinila?»
Odmahnula je glavom i pogledala po dvorani izbjegavajući njegov pogled kako joj ne bi vidio suze u očima. «Imate izuzetnu zbirku.»
Odmah je prihvatio promjenu teme. «Uglavnom zahvaljujući djedu. Bio je među osobljem Evelyna Baringa Nepodnošljivog, kako su ga zvali njegovi brojni neprijatelji. Bio je britanski čovjek u Kairu tijekom.»
Prekinula ga je. «Da, čula sam za Evelyna Baringa, prvog Earla od Cromera, britanskog generalnog konzula Egipta od 1883. do 1907.
Zahvaljujući svojoj neograničenoj moći bio je neosporni diktator u mojoj zemlji tijekom cijelog tog razdoblja. Brojni neprijatelji, kao što rekoste.» Nicholasove oči se neznatno suze. «Percival mi je rekao da ste bili jedan od njegovih najboljih studenata. Nije me, međutim, upozorio da imate snažne nacionalističke osjećaje. Očigledno vam nije bio potreban moj prijevod Ramzesovog natpisa.» «Moj je otac bio u stožeru Gamala Abdela Nassera», promrmlja ona. Nasser je bio čovjek koji je svrgnuo kralja Faruka, marionetu, i konačno slomio britansku moć u Egiptu. Tijekom svog upravljanja Egiptom nacionalizirao je Sueski kanal zbog čega su Britanci pobjesnjeli.» «Ha!» zahihoće on. «Različite strane. Ali stvari su se izmijenile, nadam se da ne moramo biti neprijatelji?» «Naravno da ne», složi se ona. «Duraid je imao zaista visoko mišljenje o vama.» «Kao i ja o njemu.» Ponovno je promijenio temu. «Vrlo smo ponosni na našu zbirku kraljevskih ushabti. Imamo primjerke iz grobnica svih faraona od starog kraljevstva pa naovamo, sve do posljednjeg Ptolomeja. Dopustite mi da vam ih pokažem.»
Slijedila ga je do goleme vitrine koja je zauzimala jedan cijeli zid dvorane. Bila je podijeljena bezbrojnim policama na kojima su se nalazili kipovi nalik na lutke, a koji su polagani u grobove kako bi obavljali poslove slugu i robova za mrtve kraljeve u svijetu sjena.
Nicholas je osobnim ključem otvorio staklena vrata vitrine i dohvatio najzanimljiviji izloženi primjerak. «Ovo je ushabti Maye koji je služio pod trojicom faraona, Tutankhamonom, Ayom i Horemhebom. Potječe iz Ayove grobnice, a on je umro 1343. godine prije nove ere.» Pružio joj je lutku i ona lakoćom kao da čita naslove iz jutarnjih novina na glas pročita tri tisuće godina stare hijeroglife. «Ja sam Maya, rizničar dva kraljevstva. Odgovarat ću za božanskog faraona Aya. Neka živi zauvijek!» Govorila je na arapskom da bi ga isprobala, a on joj je tečno 38
i razgovijetno odgovorio istim jezikom. «Izgleda da mi je Percival Dixon rekao istinu. Sigurno ste bili izuzetan student.» Zadubljeni u stvari od zajedničkog zanimanja, razgovarajući izmjenice na arapskom i engleskom, početne strijele antagonizma između njih pomalo su otupjele. Polagano su obilazili dvoranu, zadržavajući se ispred svake vitrine da na brzinu prouče svaki predmet u njoj. Kao da su bili bačeni natrag kroz vjekove. Sati i dani nisu uopće bili važni uz ovakve starine pa su se oboje iznenadili kad se gospođa Street vratila i prekinula ih: «Ja sada idem, sir Nicholase. Mogu li se pouzdati u vas da ćete zaključati i uključiti alarm? Osiguranje je već na svojim mjestima.» «Koliko je sati?» Nicholas je odgovorio na vlastito pitanje pogledavši na Rolex Submariner od nehrđajućeg čelika na svojoj ruci.
«Već je pet i četrdeset, kuda je zaboga otišao dan?» Teatralno je uzdahnuo. «Samo vi idite, gospođo Street. Oprostite što smo vas tako dugo zadržali.» «Nemojte zaboraviti uključiti alarm», upozorila ga je, a zatim se obratila Rovan. «Zna biti potpuno odsutan kad se prepusti nekom od svojih hobija.» Ponašala se prema svom poslodavcu kao kakva popustljiva teta. «Izdali ste mi dovoljno naredbi za jedan dan.
Samo vi idite», osmjehne se Nicholas i okrene prema Rovan. «Ne mogu vas pustiti a da vam ne pokažem nešto u čemu je Duraid sudjelovao sa mnom. Možete li ostati još nekoliko minuta?» Ona kimne, a on posegne kao da će je uhvatiti za lakat, ali spusti ruku. U arapskom svijetu se smatra uvredom dodirnuti ženu, čak i na tako uobičajeni način. Nije joj promakla ta ljubaznost pa se još malo opustila zahvaljujući njegovom ugodnom ponašanju i nonšalantnom stilu ophođenja. Izveo ju je iz izložbenih dvorana kroz vrata na kojima je pisalo: Privatno.
Pristup dopušten samo osoblju i poveo je duž dugačkog hodnika do sobe na samom njegovom kraju. «To je moje osobno svetište.» Uveo ju je unutra. «Oprostite zbog nereda. Jedne od sljedećih godina stvarno ću morati ovdje malo pospremiti. Moja žena je.» Naglo je zašutio i bacio pogled na obiteljsku fotografiju u srebrnom okviru na svome stolu.
Nicholas i prekrasna crnokosa žena sjedili su na izletničkoj prostirci ispod raširenih grana nekog hrasta. S njima su bile i dvije djevojčice vrlo slične majci. Mlađe dijete je sjedilo u Nicholasovu krilu dok je starija djevojčica stajala iza njih i držala uzde svoga šetlandskog ponija. Rovan ga je pogledala ispod oka i primijetila razornu tugu u njegovim očima. Da mu ne bi bilo neugodno počela je razgledavati po sobi koja mu je očigledno služila i kao čitaonica i radionica. Bila je prostrana i udobna, prava muška soba, ali je zračila suprotnostima 39
njegovoga karaktera knjiški moljac nasuprot čovjeka od akcije. Između knjiga u neredu i muzejskih primjeraka ležale su role ribičkih štapova i razdvojen bambusov štap za losose. Na nizu vješalica na zidu visjeli su jakna, platnena futrola za pušku i kožna torbica za streljivo s inicijalima N. Q. H. Prepoznala je neke uramljene slike po zidovima.
Bili su to originalni akvareli iz devetnaestog stoljeća koje je nacrtao škotski putnik David Roberts, kao i oni Vivanta Denona koji je pratio Napoleonovu Larmee de Orient u Egipat. Predstavljali su veličanstvene crtane prikaze spomenika prije odnošenja s mjesta pronalaska i restauracije obavljene u novijim vremenima. Nicholas je otišao do kamina i bacio cjepanicu na tinjajući žar. Udarao ju je Nogom dok se nije razgorjela, a zatim je pozvao Rovan ispred zavjesa koje su od stropa do poda prekrivale polovicu jednog zida. Izigravajući čarobnjaka povukao je konop s resom na kraju i razmaknuvši zavjese zadovoljno upitao: «Što mislite o ovome?» Proučavala je veličanstveni bareljefni friz obješen na zidu. Pojedinosti su bile predivne a način prikazivanja veličanstven, ali nije dopustila da on primijeti njeno divljenje. Umjesto toga izrekla je svoje mišljenje neuljudnim glasom. «Šesti kralj dinastije Amorita, Hamurabi, otprilike oko 1780. godine prije nove ere», reče ona, praveći se da proučava precizno isklesane crte lica drevnog kralja prije nego je nastavila: «Da, vjerojatno iz njegove palače jugozapadno od zigurata u Ashuru. Trebao bi postojati i par ovog friza. Vrijede otprilike pet milijuna dolara svaki. Nagađam da su ih ukrala od svetoga vladara moderne Mezopotamije, Saddama Husseina, dvojica nesavjesnih lupeža. Čula sam da se drugi friz trenutno nalazi u zbirci nekog gospodina Petera Walsha u Teksasu.» Zbunjeno je zurio u nju, a potom je prasnuo u smijeh. «K vragu! Duraid mi se zakleo da nikome neće reći, ali izgleda da vam je sve ispričao o našoj maloj zločestoj ludoriji.» Sada ga je prvi put čula da se smije. Smijao se prirodno, a njoj se sviđao njegov smijeh, smijeh od srca i spontan. «U pravu ste što se tiče sadašnjeg vlasnika drugog friza», reče joj on i dalje se smijući. «Ali cijena je ipak bila šest milijuna, a ne pet.» «Duraid mi je također ispričao o vašoj posjeti masivu Tibesti u Čadu i južnoj Libiji», primijeti ona, a on počne vrtjeti glavom glumeći kajanje. «Izgleda da pred vama nemam nikakvih tajni.» Otišao je do visokog armoire uza suprotni zid. Bio je to veličanstveni komad namještaja, sav u intarziji, vjerojatno sedamnaesti vijek, Francuska. Otvorio je dvostruka vrata i rekao: «Ovo smo Duraid i ja donijeli iz Libije, bez pristanka pukovnika Muammara al Gadaffija.» Uzeo je jednu od prekrasnih malih brončanih 40
figurica i pružio joj je. Bila je to figurica majke koja doji dijete prevučena zelenom patinom starosti. «Hanibal, sin Hamilkara Barka», reče on, «otprilike iz 203. godine prije naše ere. Pronašla ih je banda Tuarega u jednom od njegovih nekadašnjih logora na rijeci Bagradas u Sjevernoj Africi. Hanibal ih je vjerojatno tamo sakrio prije nego ga je porazio rimski general Scipion. Pronađeno je preko dvije stotine brončanih figurica na gomili, a ja još imam pedesetak najboljih.»
«Ostale ste prodali?» upita ona dok se divila figurici. U njenom glasu osjećalo se neslaganje kad je nastavila «Kako se možete rastati od nečeg ovako divnog?» On nesretno uzdahne: «Bojim se da sam morao.
To je vrlo tužno, ali me je ekspedicija koštala cijelo bogatstvo. Morao sam pokriti troškove prodajom jednog dijela plijena.» Otišao je do stola i izvadio bocu Laphroaig viskija iz donje ladice. Spustio je bocu na stol i stavio dvije čaše pokraj nje. «Mogu li vas dovesti u napast?» upita on, ali ona odmahne glavom. «Ne krivim vas. Čak i sami Škoti priznaju da ovo treba piti samo kad je temperatura ispod nule; u planini pri vjetru od četrdeset čvorova, poslije prikradanja divljači i obaranja jelena kapitalca. Mogu li vam ponuditi nešto što više dolikuje jednoj dami?»
«Imate li Coca Colu?» predloži ona. «Da, ali to zaista nije dobro za vaše zdravlje, čak je gore od Laphroaiga. Sav taj šećer. Pravi otrov.»
Prihvatila je čašu koju joj je donio i uzvratila mu zdravicu. «Za život!»
složila se i nastavila. «U pravu ste. Duraid mi je ispričao sve ovo.»
Vratila je punsku brončanu figuricu u armoire, a zatim mu prišla do stola. «Duraid me je također uputio da vas posjetim. To je od mene zahtijevao prije nego je umro.» «Aha! Znači ništa od ovoga nije puka slučajnost. Izgleda da sam ja nesvjesni pijun u nekoj dubokoj i podloj zavjeri.» Pokazao je na stolicu s druge strane stola. «Sjednite!» rekao joj je. «Pričajte!» Sjeo je na rub stola s čašom viskija u desnoj ruci dok mu se dugačka noga u trapericama lijeno ljuljala poput leopardovog repa kad se odmara. Iako se zagonetno osmjehivao, promatrao je njeno lice prodornim zelenim očima. Pomislila je da će joj biti teško lagati ovom čovjeku. Duboko je uzdahnula: «Jeste li čuli za drevnu egipatsku kraljicu po imenu Lostris, iz drugog međurazdoblja koje odgovara prvom prodoru Hiksa?» Nasmijao se pomalo podrugljivo i ustao: «Oh!
Sada pričamo o knjizi Bog rijeke, zar ne? Otišao je do ormara s knjigama i izvadio primjerak te knjige. Iako prepuna otisaka prstiju, još je bila u omotu, a naslovna ilustracija predstavljala je nadrealistički prizor piramida u pastelnim tonovima zelene i purpurno ružičaste boje viđenih preko vode. Bacio ju je na stol ispred nje. «Jeste 41
li je pročitali?» upita ona. «Jesam», kimne on. «Čitam gotovo sve što napiše Wilbur Smith. Zabavlja me. Nekoliko puta je bio u lovu ovdje u Quenton Parku.» «Očigledno vam se sviđa kad ima dosta seksa i nasilja u onome što čitate?» Napravila je grimasu. «Što mislite o ovoj knjizi?» «Moram priznati da me je prevario. Dok sam je čitao, na neki način sam želio da se temelji na činjenicama. Zbog toga sam nazvao Duraida.» Nicholas je ponovno dohvatio knjigu i prelistao je od početka do kraja. «Autorova bilješka bila je uvjerljiva, ali posljednju rečenicu nikako nisam mogao izbaciti iz misli.» Pročitao ju je na glas. «Negdje u abesinskim planinama u blizini izvora Plavog Tila, Tanusova mumija i dalje leži u neoskvrnutom grobu faraona Mamosea.» Nicholas je gotovo ljutito bacio knjigu na stol. «Blagi Bože! Da samo znate kako sam želio da je to istina. Da samo znate kako sam želio pokušati naći tu grobnicu faraona Mamosea. Morao sam razgovarati s Duraidom. Kad me je uvjerio da je sve to samo puko blebetanje, osjećao sam se prevarenim. Toliko sam očekivao od toga da sam bio gorko razočaran.»
«Nije to blebetanje», suprotstavila mu se ona, ali se odmah zatim brzo ispravila, «ovaj, barem ne sve.» «Shvaćam. Duraid mi je lagao, zar ne?»
«Nije lagao», počela ga je žučno braniti. «Samo je malo odložio istinu. U
to vrijeme nije još bio spreman ispripovijedati vam cijelu stvar. Nije imao odgovore na sva pitanja za koja je znao da ćete ih postaviti.
Namjeravao je doći k vama kad bude spreman. Vaše se ime nalazilo na vrhu liste potencijalnih sponzora koju je napravio.» «Duraid nije imao odgovore, ali pretpostavljam da ih vi imate?» Skeptično se osmjehivao.
«Jednom sam nasjeo. Mala je vjerojatnost da ću nasjesti na istu šarenu laž po drugi put.» «Svici postoje. Devet ih se i dalje nalazi u sefu kairskog muzeja. Ja sam ih otkrila u grobnici kraljice Lostris.»
Rovan je otvorila svoju kožnu torbu i počela prekapati po njoj dok nije izvadila tanki svežanj sjajnih 6x4 fotografija u boji. Izabrala je jednu i pružila mu je. «To je fotografija stražnjeg zida grobnice. U niši se vide ćupovi od alabastera. Snimljena je prije nego smo ih izvadili.» «Krasna slika, ali mogla je biti snimljena bilo gdje.» Nije se obazrela na tu primjedbu, već mu je pružila sljedeću fotografiju. «Deset svitaka u Duraidovoj radionici u muzeju. Prepoznajete li dvojicu muškaraca iza klupe?» On kimne. «Duraid i Wilbur Smith.» Skeptični izraz njegovog lica postao je sumnjičav i zbunjen. «Što mi to vi, k vragu, pokušavate reći?» «Pokušavam vam, k vragu, reći da se, zanemarimo li široku poetsku slobodu koju je autor sebi dopustio, sve u knjizi zapravo donekle temelji na istini. Međutim, svitak koji nas najviše zanima je 42
sedmi, onaj kojeg su ukrali ljudi koji su mi ubili muža.» Nicholas je ustao i otišao do kamina. Ubacio je još jednu cjepanicu i nervozno je gurkao žaračem kao da je želio dati oduška svojim osjećajima.
Progovorio je ne okrenuvši se: «U čemu je vrijednost upravo tog svitka za razliku od ostalih devet?» «U njemu se nalazi izvještaj o pogrebu faraona Mamosea i, mi u to vjerujemo, upute koje bi nam mogle omogućiti pronalazak grobnice.» «Vjerujete, ali niste sigurni?» Okrenuo se i pogledao je stežući žarač kao kakvo oružje. Izgledao je zastrašujuće. Usta su mu bila stisnuta, a oči mu sjale. «Veliki dio sedmog svitka napisan je nekom vrstom šifre, u nizu zagonetnih stihova. Duraid i ja smo ih upravo dešifrirali kad je» zašutjela je i duboko uzdahnula, «kad je ubijen.» «Sigurno imate kopiju nečeg tako dragocjenog?» Tako je zurio je u nju da se uplašila. Odmahnula je glavom. «Svi mikrofilmovi, sve bilješke, sve je ukradeno zajedno s originalnim svitkom. Potom je onaj tko je ubio Duraida otišao do našeg stana u Kairu i uništio moj PC na koji sam prenijela sva naša istraživanja.» Bacio je žarač u kantu s ugljenom i vratio se do stola.
«Znači, nemate nikakvih dokaza? Ništa čime biste dokazali da je bilo što od ovoga istina?» «Ništa», složi se ona, «osim onoga što imam ovdje.» Dugačkim vitkim prstom kucnula se po čelu. «Imam dobro pamćenje.» Namrštio se i provukao prste kroz gustu kovrčavu kosu.
«Zašto ste došli k meni?» «Došla sam vam pružiti mogućnost da pronađete grobnicu faraona Mamosea», rekla je jednostavno. «Želite li?»
Raspoloženje mu se iznenada promijenilo. Cerekao se poput zločestog školarca. «U ovome trenutku ne mogu se sjetiti ničeg što bih više želio.»
«Onda ćemo nas dvoje morati sastaviti neku vrstu radnog dogovora», reče mu ona i nagne se poslovno naprijed. «Prvo dopustite da vam iznesem ono što ja želim, a onda i vi možete učiniti to isto.» Bilo je to teško pogađanje i već je bio jedan sat poslije ponoći kad je Rovan priznala da je iscrpljena. «Ne mogu više razmišljati. Možemo li nastaviti sutra u jutro?» I dalje nisu postigli dogovor. «Već je sutra u jutro», reče joj on. «Ali u pravu ste. Nije pošteno od mene. Možete spavati ovdje.
Konačno, imamo dvadeset sedam spavaćih soba.» «Ne, hvala.» Ustala je. «Idem kući.» «Bit će poledice», upozorio ju je. No vidjevši njen odlučni izraz, podignuo je ruke u znak predaje. «U redu, neću navaljivati. U koliko sati sutra? U deset imam sastanak s odvjetnicima, ali vjerujem da ćemo završiti do podneva. Zašto ne bismo ovdje upriličili radni ručak? Trebao sam poslijepodne ići u lov u Gantoon, ali ću to otkazati. Tako ću cijelo poslijepodne i večer biti slobodan za vas.»
43
Sa odvjetnicima se Nicholas sastao sljedećeg jutra u biblioteci Quenton Parka. To nije bilo lagan ni ugodan sastanak, što on nije ni očekivao.
Bila je to godina u kojoj se njegov svijet počeo raspadati. Zaškrgutao je zubima kad se sjetio kako je godina započela onim kobnim trenutkom umora i nepažnje u ponoć po poledici na autoputu i zaslijepljujućim velikim svjetlima kamiona koji je jurio na njih. Još se od toga nije oporavio kad je stigao novi udarac. Stigao je izvještaj Lloydovog osiguravajućeg društva u kojem je Nicholas, kao i njegov otac i djed, bio ime. Već pola stoljeća obitelj je imala znatni stalni prihod od udjela zarade društva. Naravno, Nicholas je bio svjestan da su njegove obveze, u odnosu na udio koji je imao, u slučaju gubitaka potpune. Ta potpuna odgovornost nije ga brinula, jer već pedeset godina nije bilo ozbiljnih gubitaka sve do ove godine. Zahvaljujući potresu u Kaliforniji i pozitivnom sudskom rješenju tužbe društva za zaštitu okoliša koju su podigli protiv jedne od multinacionalnih kemijskih kompanija, gubici osiguravajućeg društva popeli su se na više od dvadeset šest milijuna funti. Nicholasov udio u tom gubitku iznosio je dva i po milijuna dio je bio podmiren, ali je ostatak dospijevao na naplatu za malo više od osam mjeseci zajedno s ostalim lošim iznenađenjima koja bi mu sljedeća godina mogla pripremiti. I na kraju, urod šećerne repe na imanju Quenton Parka, gotovo četiristo hektara, pogodila je hizomania, strašna bolest korijena. Izgubili su sav urod. «Morat ćemo pronaći barem dva i po milijuna», izjavio je jedan od odvjetnika. «To ne bi trebao biti problem Hali je prepun vrijednih stvari, a tu je i muzej?
Koju razumnu sumu bismo mogli očekivati od prodaje nekih izloženih uzoraka?» Nicholas se trgnuo pri samoj pomisli na prodaju Ramzesovog kipa, brončanih figurica, Hamurabijevog friza ili bilo kojeg drugog primjerka iz voljene zbirke u Hallu ili muzeju. Znao je da bi njihova prodaja pokrila dugove, ali je sumnjao bi li mogao živjeti bez njih. Prije bi prihvatio bilo što drugo nego rastanak od njih.
«Prokletstvo, ne», presječe ga Nicholas, a odvjetnik ga poprijeko pogleda. «Da vidimo što još imamo», nastavio je neumoljivo. «Tu je i stado srna.» «Moglo bi donijeti sto tisuća, imamo li sreće», progunđa Nicholas. «Ostaje nam još samo dva milijuna i četiri stotine tisuća.» «A tvoja ergela trkaćih konja?» u razgovor se umiješao knjigovođa. «Imam samo šest treniranih konja. Još dvije stotine tisuća.» Nicholas se tužno osmjehne. «Ostaje nepokriveno još samo dva milijuna i dvije stotine tisuća. Polako napredujemo.» «Jahta», predloži najmlađi odvjetnik.
«Starija je od mene», odmahne glavom Nicholas. «Zaboga, pripadala je 44
mome ocu. Vjerojatno je ne biste mogli prodati. Ima jedino sentimentalnu vrijednost. Moje puške bi više vrijedile.» Oba odvjetnika spuste glave nad svoje popise. «Ah, da! Imamo i njih. Par dobro očuvanih Purdeyevih pušaka. Procijenjenih na četrdeset tisuća.»
«Imam i nekoliko iznošenih pari čarapa i gaća», prizna Nicholas. «Zašto i njih ne stavite na popis?» Nisu obratili pažnju na ovu zajedljivu upadicu. «Tu je još i kuća u Londonu», nastavio je neumoljivo stariji odvjetnik nedirnut njegovim mukama. «Dobra lokacija. Vrijednost milijun i po.» «Nikako sada u ovoj financijskoj klimi», usprotivio mu se Nicholas. «Milijun je realnije.» Prije nego je nastavio, odvjetnik je nešto zapisao na rubu popisa: «Naravno, želimo izbjeći, ako je to uopće moguće, ponuditi cijelo imanje na prodaju.» Bio je to težak i umarajući sastanak koji se završio bez ikakvih konačnih zaključaka i poslije kojeg je Nicholas bio ljut i razočaran. Otpratio je odvjetnike, a zatim se popeo u obiteljske odaje na brzinu se istuširati i promijeniti košulju.
Naknadno se bez ikakvog opravdanog razloga obrijao i obraze premazao losionom. Odvezao se preko parka i ostavio Range Rover na muzejskom parkiralištu. Snijeg se pretvorio u susnježicu pa mu se, dok je prelazio preko parkirališta, kosa navlažila hladnim kapima.
Rovan ga je čekala u uredu gospođe Street. Njih dvije su se izgleda dobro složile. Zastao je ispred vrata osluškujući kako se smiju. To ga je malo udobrovoljilo. Kuharica je iz glavne zgrade poslala topli ručak.
Vjerojatno je mislila da će obilnim obrokom pobijediti ovo gadno vrijeme. Poslala je posudu guste, bogate juhe od povrća i meso s krumpirom, pripremljeno na lenkšajerski način, te pola boce crvenog burgundca za njega i vrč svježeg soka od naranči za nju. Dok je kiša lijevala po prozorskim staklima, jeli su ispred vatre. Tijekom jela ju je zamolio da mu ispripovijeda pojedinosti vezane uz Duraidovu smrt.
Ništa nije izostavila, pa ni povrede koje je sama zadobila te je zavrnula rukav pokazujući mu zavoj preko rane od noža. Pažljivo je slušao dok mu je pripovijedala o drugom pokušaju njenog ubojstva na ulicama Kaira. «Sumnjate li na nekog?» upitao je kad je završila. «Možete li barem pretpostaviti tko bi iza toga mogao stajati?» Međutim, ona je odmahnula glavom. «Nismo ništa primijetili», reče ona. Ručak su završili u tišini, oboje zadubljeni u vlastite misli. Dok su pili kavu, on spomene: «U redu. Što je s našim dogovorom?» Natezali su se još puni sat. «Teško mi je pristati na vaš dio plijena dok ne saznam koliki će biti vaš doprinos», bunio se Nicholas puneći šalice kavom do vrha.
«Konačno, od mene se očekuje financiranje i vođenje ekspedicije.»
45
«Jednostavno ćete morati vjerovati da će moj doprinos biti vrijedan toga, jer inače neće biti nikakvog plijena, kako vi to zovete. U svakom slučaju, budite sigurni da vam više ništa neću reći dok ne postignemo dogovor i dok se ne rukujemo.» «Tako ste strogi?» upita on, a ona mu se vragolasto osmjehne. «Ne sviđaju li vam se moji uvjeti, na Duraidovom popisu mogućih pokrovitelja nalaze se još tri imena», zaprijeti mu ona. «U redu», prekine je on s patničkim izrazom.
«Pristajem na vaš prijedlog. Ali kako ćemo podijeliti plijen na jednake dijelove?» «Ja ću izabrati prvi primjerak bilo kojeg arheološkog artefakta kojeg uspijemo pronaći, vi slijedeći; i tako dalje, izmjenice.»
«A kako bi bilo da ja prvi biram?» Savio je obrvu i pogledao je.
«Bacajmo novčić za to», predloži ona, a on izvadi kovanicu od jedne funte iz džepa. «Birajte!» Bacio je kovanicu u vis i dok se ona vrtjela u zraku, ona vikne: «Glava!» «Prokletstvo!» reče on kad je uhvatio novčić i odmah ga vratio u džep. «Znači, vi imate pravo prvi izabrati primjerak od pronađenog plijena, ako ga uopće bude.» Ispružio je ruku preko stola. «Možete s njim učiniti što god želite. Možete ga čak i pokloniti kairskom muzeju, ako se još držite te vaše očite zablude. Dogovoreno?»
upita on, a ona prihvati njegovu ruku. «Vrijedi!» složi se ona, a zatim doda: «Partneru.» «Prijeđimo na stvar. Među nama više ne smije biti tajni. Recite mi sve pojedinosti koje znate.» «Donesite tu knjigu», pokaže ona prema knjizi Bog rijeke. Dok ju je uzimao, ona skloni prljavo posuđe. «Prvo moramo proraditi dijelove knjige koje je Duraid preradio.» Okrenula je posljednje stranice. «Ovdje. Ovdje počinju Duraidove prerade.» «Dobra riječ», osmjehne se Nicholas, «ali držimo se jednostavnog. Već ste me dovoljno zavlačili.» nije se čak ni osmjehnula. «Pripovijest vam je do ovdje poznata. Kraljicu Lostris i njen narod iz Egipta su protjerali Hiksi i njihova nadmoćna borna kola.
Putovali su na jug uz Nil dok nisu stigli do mjesta spajanja Bijelog i Plavog Nila. Drugim riječima, do današnjeg Kartuma. Sve ovo uglavnom odgovara onome što piše u svicima.» «Sjećam se. Nastavite.»
«U teretnim spremištima svojih riječnih galija nose mumificirano tijelo muža kraljice Lostris, faraona Mamosea Osmog. Dvanaest godina prije toga ona mu se zaklela, dok je pogođen strijelom Hiksa u pluća ležao na samrtnoj postelji, da će mu pronaći sigurno mjesto za sahranu i da će ga položiti u njega sa svim tim njegovim neizmjernim bogatstvom.
Kad su stigli do Kartuma zaključila je da je konačno došlo vrijeme da ispuni obećanje koje je zadala. Poslala je svoga sina, četrnaestogodišnjeg princa Memnona, s eskadronom bojnih kola u 46
potragu za mjestom pogodnim za pogreb. Memnon je otišao u pratnji svog učitelja, pripovjedatelja povijesti, neumornog Taite.» «U redu, sjećam se toga dijela. Memnon i Taita su konzultirali crne robove Šiluka koje su uhvatili i poslušavši njihov savjet odlučili su krenuti lijevim tokom rijeke, nama poznate kao Plavi Nil.» Rovan je kimnula i nastavila pripovijedati. «Putovali su na istok i ispred njih su se ispriječile goleme planine, tako visoke da su opisane kao plavi bedem.
Do ovdje je ono što ste pročitali u knjizi prilično vjeran opis onoga što piše u svicima, ali na ovome mjestu» kucnula je prstom po otvorenoj stranici «dolazimo do Duraidovih zahvata kojima je želio odvratiti pažnju. U njegovom opisu brežuljaka u podnožju.» Prije nego je uspjela nastaviti umiješao se Nicholas: «Sjećam se da sam pri prvom čitanju primijetio netočnost opisa krajolika u kojem Plavi Nil izvire u etiopskom gorju. Tamo nema brežuljaka u podnožju već postoji samo zapadna okomita litica masiva. Rijeka se izvlači iz nje poput zmije iz rupe. Tko god je to opisao ne poznaje tok Plavog Nila.» «Poznajete taj kraj?» upita Rovan, a on se nasmije i potvrdno kimne. «Kad sam bio mlađi i još gluplji nego sam to sada, smislio sam veličanstven plan da prođem čamcem kroz klanac Abbaya od jezera lana do brane kod Roseiresa u Sudanu. Abbay je etiopsko ime za Plavi Nil. «Zašto ste to željeli učiniti?» «Jer to nitko nikada ranije nije izveo. Bojnik Cheesman, britanski konzul, pokušao je to 1932. godine i gotovo se utopio. Mislio sam da bih možda mogao snimiti film i napisati knjigu o tom putovanju i zaraditi bogatstvo od autorskih prava. Nagovorio sam oca da financira tu ekspediciju. Bila je to jedna od onih mladenačkih ludorija koje su mu se sviđale. Čak se želio i sam pridružiti ekspediciji.
Proučio sam cijeli tok rijeke Abbay i to ne samo na kartama. Kupio sam jednu staru Cesnu 180 i preletio osamsto kilometara kroz klanac od jezera lana do brane. Kao što rekoh, imao sam dvadeset jednu godinu i bio sam lud.» «I što se dogodilo?» Bila je zadivljena. Duraid joj nikada nije pripovijedao o ovome, ali to je bila pustolovina kakvu bi i očekivala od ovog čovjeka. «Nagovorio sam osmoricu prijatelja iz Sandhursta i iskoristili smo Božične blagdane za taj pokušaj. Bio je to pravi fijasko. Na tim smo divljim vodama izdržali dva dana. Taj klanac predstavlja najgore mjesto na zemlji koje poznajem. Gotovo je dvostruko dublji od Velikog kanjona rijeke Colorado u Arizoni i jednako neravan. Razbio nam je kajake prije nego smo prošli tridesetak kilometara od tih osamsto. Morali smo ostaviti svu našu opremu i popeti se uz litice klanca kako bismo ponovno stigli do 47
civilizacije.» Na trenutak se uozbiljio. «Izgubio sam dva člana ekspedicije. Bobby Palmer se utopio, a Tim Marshall je pao sa stijene.
Nismo čak ni uspjeli izvući njihova tijela. Još su tamo negdje dolje.
Morao sam to javiti njihovim roditeljima.» zašutio je kad se sjetio težine tog trenutka. «Je li ikada netko uspio proći ploveći kroz klanac Plavog Nila?» upita ona ne bi li mu skrenula misli. «Da. Vratio sam se poslije nekoliko godina. Sada ne kao vođa, već kao mlađi član službene ekspedicije britanske vojske. Vojska, mornarica i zrakoplovstvo morali su udružiti snage ne bi li pobijedili tu rijeku.» Promatrala ga je sa strahopoštovanjem. On je stvarno prošao Abbayem. Kao da ju je do njega dovelo neko proviđenje. Duraid je bio u pravu. Vjerojatno na svijetu nije bilo kvalificiranijeg čovjeka za posao koji im predstoji.
«Znači, znate više od bilo koga o pravoj prirodi klanca. Pokušat ću vam u glavnim crtama iznijeti ono što je Taita napisao u sedmom svitku. Na nesreću, taj je dio svitka pretrpio određena oštećenja pa smo Duraid i ja bili prisiljeni nagađati na temelju dijelova teksta. Morat ćete mi reći koliko se to slaže s vašim poznavanjem terena.» «Samo naprijed», potakne je on. «Tita je opisao liticu vrlo slično vama, kao okomit zid iz kojeg se pojavljuje rijeka. Morali su ostaviti borna kola koja se nisu mogla kretati preko strmog i neravnog terena u kanjonu. Bili su prisiljeni nastaviti pješice, vodeći samo tovarne konje. Ubrzo je klanac postao tako strm i opasan da su izgubili nekoliko životinja koje su se strmoglavile u rijeku s uskih kozjih staza kojima su se kretali. To ih nije obeshrabrilo pa su nastavili dalje slijedeći naredbe princa Memnona.» «Točno si mogu predstaviti ono što opisuje. To je zastrašujući krajolik.» «Taita zatim opisuje kako su naišli na niz prepreka koje naziva stubama. Duraid i ja nismo baš bili sasvim sigurni na što je mislio. Mogli bi biti vodopadi.» «Klanac rijeke Abbay sasvim sigurno ne oskudijeva s njima», kimne Nicholas. «To je važan dio njegovog svjedočanstva. Taita spominje da su poslije dvadesetodnevnog putovanja uz klanac naišli na drugu stubu. Tu je princ primio u snu neočekivanu poruku od svoga mrtvog oca koji je ovo mjesto odabrao za vlastitu grobnicu. Taita piše da poslije toga nisu ni nastavili putovanje. Uzmognemo li pronaći što ih je to zaustavilo, imat ćemo točne podatke o tome koliko su duboko prodrli u klanac.»
«nećemo moći nastaviti prije nego nabavimo potrebne karte i satelitske fotografije planina, a ja ću usput morati pročešljati svoje bilješke s ekspedicije i dnevnik», zaključi Nicholas. «Pokušavam osuvremeniti priručničku biblioteku pa bi satelitske fotografije i najnovije karte već 48
mogli imati ovdje u muzeju. Ako ih imamo, gospođa Street će ih svakako pronaći.» Ustao je i protegnuo se: «Večeras ću iskopati svoje dnevnike i pročitati ih. Moj pradjed je također u prošlom stoljeću lovio i sakupljao materijal za svoje zbirke u Etiopiji. Znam da je prešao Plavi Nil blizu Debra Markosa negdje oko 1890. godine. Izvadit ću i njegove zapise. Pohranjeni su u našim arhivima. Stari je možda zapisao nešto što bi nam moglo pomoći.» Otpratio ju je na parkiralište do zelenog Land Rovera i dok je palila motor reče joj kroz otvoreni prozor: «I nadalje mislim da bi trebali ostati ovdje u Hallu. Sigurno vam treba oko sat i po preko Brandsburyja ovamo i natrag to iznosi tri sata dnevno. A čeka nas veliki posao prije nego uopće pomislimo krenuti za Afriku.» «Ali što će ljudi misliti?» upita ona i otpusti kvačilo. «Nikad nisam vodio računa o tome što drugi misle», doviknuo je za njom. «Kad ću vas sutra vidjeti?» «Prvo moram svratiti do liječnika u Yorku.
Izvadit će mi konce iz ruke. Neću stići prije jedanaest», dovikne mu provirivši glavu kroz prozor. Vjetar joj je omotao tamnu kosu oko lica.
Oduvijek je bio naklonjen tamnokosim ženama. Rosalinda je imala taj tajanstveni istočnjački izgled. Osjećao se krivim i nevjernim zbog ove usporedbe, ali je teško bilo odagnati misli na Rovan. Ona je bila prva žena koja ga je zainteresirala otkad nema Rosalinde. Njena miješana krv ga je privlačila. Bila je dovoljno egzotična da pobudi njegovu želju za orijentalnim, ali i dovoljno Engleskinja jer je govorila njegov jezik i razumjela njegov smisao za humor. Bila je obrazovana i poznavala je stvari koje su ga zanimale i divio se njenom duhu. Obično su istočnjačke žene od rođenja obučavane na skromnost i pokornost. Ona je bila drukčija. Georgina je nazvala svoga liječnika u Yorku i dogovorila vađenje konca iz Rovanine ruke. Krenule su iz kućice u Brandsburyju poslije deset. Georgina je vozila, a Magic je sjedio na klupi između njih. Kad su skrenule na seosku ulicu, Rovan je primijetila jedan veliki MAN-ov kamion parkiran u blizini pošte, ali je istog trena zaboravila na njega. Izbivši u prirodu, naišle su na dijelove pod gustom maglom koja je mjestimice smanjivala vidljivost na samo desetak metara. Georginu nisu, izgleda, brinule vremenske neprilike, jer je najvećom dopuštenom brzinom vozila Land Rover koji se sav tresao i škripao, dok je Rovan zahvalno razmišljala da kazaljka brzinomjera ipak još nije prešla granicu od sto kilometara na sat.
Okrenula se i pogledala cestu iza njih. Opazila je MAN-ov kamion koji je vozio iza njih. Samo je kabina, poput kakvog komandnog mosta podmornice, nadvisivala more polegle magle koja ga je okruživala. Još
49
dok je gledala, magla se uzburkala i progutala ga. Okrenula se prema majci slušajući što joj govori. «Ova vlada je gomila nesposobnih šeprtlja.» Georgina je škiljila jer joj je zasmetao dim cigarete koja joj je visjela iz usta. Vozila je jednom rukom, dok je slobodnom milovala Magicovo svilenkasto uho. «Me smetaju mi ministri koji padaju u letargiju, ali kad započnu manipulirati mojom mirovinom, eh, onda se stvarno razbjesnim.» Majčina mirovina, koju je stekla radom u vanjskim poslovima, predstavljala je njen jedini izvor prihoda i nije bila bog zna kako visoka.» «nemoj mi reći da priželjkuješ da na vlast dođu laburististi. Reci mi istinu, mama», zadirkivala ju je Rovan, njena majka je oduvijek bila tvrdokorna konzervativka. Georgina se pokolebala, ali izbjegla je odgovor: «Samo kažem, vratite mi Maggie.»
Rovan se poluokrenula na sjedalu i ponovno pogledala kroz prljavi stražnji prozor. Kamion je i dalje bio iza njih, pojavljujući se iz magle i plavih ispušnih plinova koji je Georgina ostavljala za sobom poput traga kakvog mlažnjaka. Dosad je držao razmak, ali sada je iznenada ubrzao. «Mislim da te želi preteći», Rovan blago reče Georgini.
Masivna prednjica kamiona nalazila se svega šest do sedam metara od njihovog stražnjeg branika. Hladnjak mu je bio ukrašen kromiranim natpisom MATI i bio je viši od Land Rovera pa sa svog sjedala nije mogla vidjeti lice vozača. «Svi me žele prijeći», jadikovala je Georgina.
«Pripovijest moga života.» Uporno se držala sredine uske ceste. Rovan je ponovno pogledala u natrag i primijetila da se kamion još više primaknuo. Potpuno je ispunio stražnji prozor. Vozač je preteći natjeravao taj golemi stroj. «Radije popusti. On izgleda ozbiljno misli.»
«Neka čeka», progunđala je Georgina ne vadeći čik iz usta. «Strpljenje je vrlina. Ionako ga ne mogu ovdje propustiti. Ispred nas je uski kameni most. Poznajem ovaj dio puta kao put do svoje kupaonice.» Tog je trenutka vozač kamiona pritisnuo sirenu iz takve blizine da ih je jednostavno zaglušio. Magic je preskočio na stražnje sjedalo i srdito zalajao. «Glupo kopile», ogorčeno je opsovala Georgina. «Što si on umišlja? Zapiši mu registarski broj. Prijavit ću ga policiji u Yorku.»
«Tablice su mu prekrivene blatom, ne mogu pročitati, ali mi se čini da je registracija kontinentalna, mislim njemačka.» Vozač kamiona kao da je čuo kako Georgina negoduje, jer je malo usporio i ponovno ostavio razmak od šest, sedam metara između vozila. Rovan se potpuno okrenula na sjedalu promatrajući ga. «Tako je već bolje», samozadovoljno reče Georgina. «Rumeni Hans se naučio lijepom ponašanju.» Zagledala se ispred sebe kroz maglu: «Evo mosta.» Rovan 50
je po prvi put mogla vidjeti vozača u kabini kamiona. Vozač je nosio masku od tamnoplave vunene tkanine koja mu je potpuno prekrivala lice, sve osim očiju i nosa. Izgledao je zloslutno i opako. «Pazi!»
iznenada je vrisnula Rovan. «Ide ravno na nas!» Urlanje motora velikog kamiona pojačalo se do rike koja ih je ovila poput zvuka bijesnog mora tijekom oluje. Rovan na trenutak nije ništa vidjela osim svjetlucavog čelika, a onda se prednji dio kamiona zabio u njihov stražnji. Od udara se preklopila preko naslona svog sjedala. Uspjela se ispraviti i vidjeti da ih je kamion podignuo kao kad lisica podiže pticu uhvativši je zubima. Nosio je Land Rover na snažnim čeličnim šipkama koje su štitile sjajni kromirani hladnjak. Georgina se borila s upravljačem, pokušavajući zadržati nadzor nad vozilom, ali svi njeni napori bili su uzaludni. «Ne mogu ga održati. Most! Pokušaj se odvezati.» Rovan je udarila po sklopci za brzo oslobađanje sigurnosnog pojasa i posegnula za kvakom. Kameni zidovi mosta jurili su im u susret zastrašujućom brzinom. Land Rover se okretao po cesti potpuno izvan nadzora. Vrata su popustila, ali prije nego ih je uspjela potpuno otvoriti Land Rover je već udario u čvrste kamene stupove koji su čuvali prilaz mostu. Dvije žene su istodobno vrisnule kad se lim vozila počeo gužvati, a zbog udara poletjele naprijed. Vjetrobransko staklo se rasprsnulo kad se, odbivši se od kamenih stupova, Land Rover počeo kotrljati niz nasip.
Rovan se oslobodila i izletjela kroz otvorena vrata, nizbrdica nasipa zaustavila je njen pad izbivši joj sav zrak iz pluća. Odbijala se i kotrljala niz kosinu i na kraju upala u ledenu vodu rječice ispod mosta. neposredno prije nego joj je glava potonula pod vodu, pogledala je iznad sebe prema mostu. Kamion je vidjela neposredno prije nego je nestao. Vukao je dvije goleme prikolice. Visoke prikolice nadvisivale su zaštitnu ogradu mosta. Obje prikolice bile su prekrivene teškim zelenim plastičnim ceradama. Tek je na trenutak vidjela na boku najbliže prikolice veliki crveni tvornički znak i ispisano ime kompanije, ali prije nego je to uspjela pročitati potonula je pod vodu, a hladnoća i jačina pada ostavili su je bez daha. Isplivala je na površinu i otkrila da ju je struja već odnijela nizvodno, natopljena odjeća je znatno usporavala njeno kretanje, ali se ipak uspjela dokopati obale i pomoću grane nekog drveta izvući iz vode. Kleknula je u blato, iskašljavajući vodu koje se nagutala i pokušavajući otkriti kakve je povrede zadobila. No, istog trenutka je zaboravila na vlastito stanje kad je začula užasno majčino jaukanje koje je dopiralo iz smjera prevrnutog Land Rovera. Hitro je u panici ustala i posrćući krenula 51
kroz vlažnu i smrznutu travu prema mjestu u podnožju nasipa na kojem je ležao prevrnuti Land Rover. Bio je zgužvan i razbijen, a srebrni aluminij sjajio se na mjestima gdje je njegova tamno zelena boja bila oguljena. Kad je stigla do njega prednji kotači su se još i dalje besciljno vrtjeli, iako se motor ugasio. «Mama! Gdje si?» poviče ona, a užasni krici i dalje nisu prestajali. Pridržavala se za metalno tijelo vozila dok je slijedila zvuk, strepeći od onog što je možda čeka.
Georgina je sjedila na vlažnoj zemlji leđima oslonjena na vozilo. Noge su joj bile ispružene. Lijeva je bila tako okrenuta da joj je palac stopala u čizmi bio zabijen naniže u blato pod neprirodnim kutom. Noga joj je očigledno bila slomljena u koljenu ili vrlo blizu njega. Ali to nije bio uzrok Georgininog očaja. U krilu je držala Magica i naginjala se nad njim u neviđenoj žalosti; nezadržavana bol je navirala iz njenih dubina.
Grudi španijela bile su zdrobljene jer se našao između metala i tla.
Jezik mu je visio iz usta u posljednjem osmijehu. No s njegovog ružičastog vrha krv je neprestano kapala, a Georgina ju je pokušavala rupcem obrisati. Rovan se spustila pokraj majke i zagrlila je. Nikada ranije nije vidjela majku kako plače. Čvrsto ju je privila uza sebe i pokušala pukom snagom zatomiti njenu tugu, ali plač nije prestajao.
Nije znala kako dugo su tako zajedno sjedile. Naposljetku je pogled na majčinu slomljenu nogu, i sve jači strah da bi se vozač kamiona mogao vratiti dovršiti posao, natjera da ustane. Otpuzala je uz nasip i oteturala do ceste kako bi tamo zaustavila prvo vozilo koje se pojavi.
Nakon što je Rovan kasnila na sastanak već dva sata, Nicholas je postao dovoljno zabrinut i nazvao policiju u Yorku. Srećom je zapamtio registraciju Land Rovera. To mu nije bilo teško. Registarski broj se sastojao od inicijala njegove majke i zlosretnog broja 13. Nakon kratke stanke, dok je provjeravala podatke u svom kompjutoru, žena u policiji mu je rekla: «Žao mi je što vam to moram reći, gospodine, ali Land Rover je jutros doživio nesreću.» «Što je bilo s vozačem?» nestrpljivo je upitao Nicholas. «Vozač i suputnik su odvezeni u bolnicu Minster u Yorku.» «Jesu li dobro?» «Žao mi je, gospodine. Ne znam ništa više.»
Nicholasu je trebalo četrdeset minuta da stigne do bolnice i gotovo jednako toliko da pronađe Rovan. Bila je na ženskom kirurškom odjelu i sjedila je pokraj majčinog kreveta. Majka joj se još nije bila probudila iz anestezije. Podigla je pogled tek kad se Nicholas našao iznad nje.
«Jeste li dobro? Što vam se prokleto dogodilo?» «Moja majka noga joj je gadno smrskana. Kirurg joj je morao ugraditi klin u bedrenu kost. «A kako ste vi?» «Nekoliko modrica i ogrebotina. Ništa ozbiljno.» «Kako se 52
to dogodilo?» «Kamion, izgurao nas je s ceste.» «Nije valjda namjerno?»
Nicholas je osjetio kako je u njemu nešto zadrhtalo kad se sjetio jednog drugog kamiona, na jednoj drugoj cesti, jedne druge noći. «Mislim da je. Vozač je nosio masku. Naletio je na nas straga. Vjerojatno je bilo namjerno.» «Jeste li to rekli policiji?» Ona kimne. «Prijavljena je krađa kamiona rano jutros puno prije nesreće, dok je vozač stajao kod jednog od onih malih kafića pod nazivom Little Chef. Nijemac je. Ne govori engleski.» «To je već treći pokušaj vašeg ubojstva», smrknuto joj reče Nicholas. «Odsad ću ja o tome brinuti.» Otišao je telefonirati u bolničku čekaonicu. Šef područne policije bio mu je osobni prijatelj, isto kao i upravitelj bolnice. Kad se vratio, Georgina se već bila probudila iz anestezije. Iako još ošamućena, ugodno se osjećala dok su je prebacivali u posebnu sobu koju joj je Nicholas u međuvremenu osigurao. Kirurg-ortoped je stigao nekoliko minuta kasnije. «Bok, Nick, što radiš ovdje?» pozdravio je Nicholasa. Rovan je iznenadilo koliko ga je ljudi poznavalo. Zatim se okrenuo Georgini. «Kako ste?
Zadobili ste lijep složeni prijelom. Kost izgleda kao da je od kockica.
Uspjeli smo sve ponovno složiti, ali morat ćete ostati kod nas barem desetak dana.» «Tako, mlada damo», reče Nicholas Rovan kad su ostavili Georginu spavati. «Što je još potrebno da se uvjerite? Moja domaćica vam je pripremila sobu u Hallu. Više neću dopustiti da sami lutate uokolo, jer bi u sljedećem pokušaju vašeg ubojstva ubojice mogli imati nešto više sreće.» Još je bila previše potresena i uznemirena da bi se suprotstavila pa se poslušno smjestila na prednje sjedalo Range Rovera i dopustila mu da je odveze na vađenje konca, a zatim i u Quenton Park. Čim su stigli poslao ju je u njenu sobu. «Kuharica će vam poslati večeru. Svakako uzmite sredstvo za spavanje koje vam je liječnik dao. Netko će donijeti vaše stvari iz Brandsburyja, dadete li gospođi Street ključ mamine kuće. U međuvremenu ćete u sobi naći spavačicu i četkicu za zube koje vam je ostavila moja domaćica. Ne želim vas vidjeti do sutra u jutro.» Bilo joj je drago što se zauzeo za nju i preuzeo na sebe brigu o njoj. Prvi put nakon one užasne noći u oazi osjećala se sigurno. Ipak, nije odoljela pokazati barem gestu neovisnosti i samopouzdanja tabletu za spavanje bacila je u zahod i spustila vodu. Spavačica koju je našla na jastuku bila je dugačka i od čiste svile s najboljom Cambrai čipkom oko ruku i vrata. Nikad prije nije imala nešto tako skupocjeno i senzualno na sebi. Shvatila je da je vjerojatno pripadala njegovoj ženi, a ta spoznaja je izazvala u njoj uzburkane osjećaje. Legla je u veliki krevet s četiri stupa, ali čak ni 53
usamljeno prostranstvo premekanog madraca i nepoznata okolina nisu je uspjeli dugo održati budnom. U jutro ju je probudila mlada kućna pomoćnica donijevši joj The Times i čajnik pun Earl Qrey čaja, a nekoliko minuta kasnije donijela je i njenu putnu torbu. «Sir Nicholas vas moli da s njim doručkujete u blagovaoni u pola devet.» Dok se tuširala Rovan je pregledala svoje golo tijelo u velikom zrcalu koje je prekrivalo cijeli kupaonski zid. Osim rane od noža na nadlaktici, koja je još bila plavičasta i samo djelomice zarasla, imala je i tamnu modricu na bedru i još jednu na lijevom boku i stražnjici, uspomene na nesreću. Potkoljenica joj je bila jako oguljena i ona srdito navuče sportske hlače preko povrede. Pomalo je šepala dok je silazila niz glavno stubište prema blagovaoni. «Izvolite, poslužite se.» Nicholas prestane čitati novine pozdravljajući je kad je oklijevajući zastala na vratima. Pokazao je na brdo posuda s jelom na stolu. Dok je žlicom grabila kajganu i stavljala je na tanjur, sjetila se autora krajolika na zidu ispred nje bio je to Constable. «Jeste li dobro spavali?» Nije pričekao odgovor, već je nastavio: «Javili su mi iz policije. Pronašli su MAN-ov kamion napušten na teretnom parkiralištu u blizini Harrogatea. Upravo ga pregledavaju, ali ne vjeruju da će bilo što naći.
Izgleda da imamo posla s nekim koji zna što radi.» «Moram nazvati bolnicu», reče ona. «Već sam to obavio. Vaša majka je dobro spavala.
Ostavio sam poruku da ćete je večeras posjetiti.» «Večeras?» oštro je reagirala. «Zašto tek tada?» «Jer ćete dotad biti zaposleni. Želim da mi se uloženi novac isplati.» Ustao je kad je prišla stolu i primakao stolac da sjedne. Osjetila se pomalo neugodno zbog ove pažnje, ali ništa nije rekla. «Iz prvog napada na vas i Duraida u vašoj kući u oazi ne možemo izvući nikakve zaključke osim da su ubojice točno znali što traže i gdje će to naći.» Ova nagla promjena teme malo ju je zbunila.
«Međutim, razmislimo malo o drugom napadu u Kairu. Ručna bomba.
Tko je znao da ćete tog poslijepodneva biti u ministarstvu osim samog ministra?» Razmišljala je žvačući i gutajući jaja koja je upravo stavila u usta. «Ne znam točno. Mislim da sam rekla Duraidovoj sekretarici, a možda još i ponekom pomoćniku na istraživanju.» On se namršti i odmahne glavom. «Znači pola muzeja je znalo za vaš sastanak?» «Da, otprilike tako. Žao mi je.» Trenutak je razmišljao. «U redu. Tko je znao da odlazite iz Kaira? Tko je znao da ćete biti kod majke?» «Jedan službenik iz administracije donio mi je dijapozitive u zračnu luku.»
«Jeste li mu rekli broj leta?» «Ne, sigurno nisam.» «Jeste li to bilo kome rekli?» «Ne. Zapravo.» oklijevala je. «Da?» «Rekla sam ministru tijekom 54
našeg razgovora kad ga sam zatražila odmor. Nije, on sigurno nije?»
Izraz njenog lica izražavao je užas koji ju je obuzeo kad je i samo pomislila na to. Nicholas slegne ramenima: «Događaju se neke čudne stvari. Ministar je, naravno, bio detaljno upoznat s onim što ste vi i Duraid radili sa sedmim svitkom?» «Ne u pojedinostima, ali da.
uglavnom je znao što smo namjeravali.» «U redu. Sljedeće pitanje, čaj ili kava?» Ulio je kavu u njenu šalicu, a zatim nastavio: «Rekli ste da je Duraid imao popis mogućih pokrovitelja ekspedicije. Možda bi na popisu našli trag mogućeg sumnjivca?» «Muzej Qetty», reče ona, a on se osmjehne. «Jedan manje. Oni ne idu unaokolo i bacaju bombe po ulicama Kaira. Tko je još na tom popisu?» «Gotthold Ernst von Schiller.» «Hamburg. Teška industrija. Metal i rafinerije legura.
Proizvodnja osnovnih minerala.» Nicholas kimne. «Tko je bio treće ime na popisu?» «Peter Walsh», reče ona. «Teksašanin.» «Taj je», kimne on.
«Živi u Fort Worthu. Koncesija za brzu hranu. Prodaja putem pošte.»
Bilo je vrlo malo kolekcionara koji su imali dovoljno sredstava da se natječu s velikim institucijama prigodom većih dražbi antikviteta ili financiranja arheoloških istraživanja. Nicholas ih je sve poznavao, jer je to bio krug od tek nekoliko desetaka ljudi koji se međusobno nisu podnosili. Natjecao se povremeno sa svima njima na aukcijama Sothebyija i Christia, da i ne spomenemo neka druga manje javna mjesta na kojima su prodavani svježi antikviteti. Pridjev svjež
označavao je predmet svježe iskopan iz zemlje. «Njih dvojica su pravi lopovi sitnih sjajnih očiju. Vjerojatno bi pojeli vlastitu djecu čim bi osjetili prvu glad. Što bi tek učinili smatrajući vas preprekom koju treba svladati na putu do Mamoseove grobnice? Znate li, možda, je li bilo koji od njih dvojice stupio u vezu s Duraidom nakon što je knjiga objavljena, kao što sam to ja učinio?» «Ne znam. Možda i jest.» «Ne mogu ni zamisliti da bi bilo koji od tih ljepotana propustio iskoristiti takvu prigodu. Obojica vjerojatno znaju da je Duraid nešto namjeravao. Stavit ćemo njihova imena na našu listu sumnjivih.»
Zatim je kritički pogledao u njen tanjur. «Dovoljno? Još jednu žlicu jaja? Ne? Dobro, krenimo onda do muzeja provjeriti je li nam je gospođa Street pronašla nešto na čemu možemo raditi.» Kad su ušli u radnu sobu, zadivila ju je gomila stvari koje je uspio sakupiti za tako kratko vrijeme. Vjerojatno je radio na tome cijelu prošlu večer, pretvorivši sobu u vojni stožer. U sredini sobe nalazio se veliki stalak s pločom na koju su bile pribodene satelitske fotografije područja. Prišla je pogledati ih, a usput je bacila pogled i na drugi materijal prikvačen 55
po ploči. Zajedno sa zemljopisnom kartom velikog mjerila koja je pokrivala isto područje jugozapadne Etiopije kao i satelitske fotografije, tu su se nalazili popisi imena i adresa, popis opreme i trgovina u kojima je očigledno kupovao opremu za prijašnje ekspedicije u Afriku, papiri na kojima su bile izračunane udaljenosti i nešto slično preliminarnom financijskom planu. Na vrhu ploče nalazio se program rada pod nazivom Etiopija opće obavijesti. Imao je pet gusto kucanih uredskih stranica pa ga nije pročitala cijelog, ali je bila zadivljena njegovom temeljitošću. Rovan je odlučila proučiti sav taj materijal čim za to smogne vremena, ali tog je trena otišla do jednog od dva stolca koje je postavio za stol ispred ploče. On je ostao stajati ispred ploče i dohvatio sa stola elegantni štap sa srebrnim vrhom, mašući njime kao učitelj pokazivačem. «Mir u učionici.» Lupnuo je po ploči. «Prvo me morate uvjeriti da ćemo uspjeti ponovno ući u trag Titi, nakon što se taj trag ohladio prije nekoliko tisuća godina. Razmotrimo prvo zemljopisne osobine klanca Abbaya.» Nicholas je pomoću štapa slijedio tok rijeke na jednoj satelitskoj fotografiji. «Duž ovog dijela rijeka je usjekla svoj put kroz bazaltnu visoravan. Na pojedinim mjestima stijene su nad kanjonom strme i s obje strane visoke do tisuću dvjesto ili tisuću petsto metara. Na mjestima gdje su slojevi čvršćeg eruptivnog škriljevca, rijeka erozijom nije uspjela odnijeti materijal. Na tim mjestima riječnog toka nastao je niz golemih stuba. Mislim da ste u pravu kad pretpostavljate da su Taitine stube zapravo vodopadi.»
Prišao je stolu i izvukao jednu fotografiju ispod hrpe papira. «Ovo sam snimio u klancu tijekom vojne ekspedicije 1976. godine. Na temelju nje moći ćete zaključiti kako izgledaju neki od tih vodopada.» Pružio joj je crnobijelu fotografiju rijeke sa stijenama koje su se nadnosile nad nju s obje strane i vodopadom koji kao da je padao s neba i još više smanjujući sićušne pojave polugolih muškaraca u čamcima u prvome planu. «Nisam imala pojma da je to takvo!» Zurila je u nju sa strahopoštovanjem. «Ne pruža pravu sliku o veličanstvenoj pustoši koja vlada dolje u klancu», reče joj on. «Za fotografa ne postoji mjesto s kojeg bi mogao uhvatiti cijeli vodopad. No, iz nje barem možete zaključiti da je taj isti vodopad zaustavljao svaku skupinu Egipćana koji su nastojali doprijeti uzvodno pješice ili s tovarnim konjima.
Obično postoji neka vrsta staze duž brzaka koju su tijekom vjekova utabali slonovi ili koje druge divlje životinje. Međutim, ovdje jednostavno ne postoji način za prijelaz preko vodopada i zaobilaženje ove stijene.» Ona kimne, a on nastavi. «Mi smo išli nizvodno pa smo 56
ipak morali spuštati na konopima čamce i opremu niz svaki ovakav vodopad. Nije bilo lako.» «Znači, možemo se složiti da je taj vodopad spriječio nastavak pohoda a tako isto i drugi vodopad ako su dolazili sa zapada», zaključi ona. Nicholas dohvati elegantni štap i započne pratiti tok rijeke odozgo, od tamnog klinastog oblika brane Roseires u srednjem dijelu Sudana. Litica se uzdizala na etiopskoj strani granice, zapravo tamo gdje je klanac stvarno i započinjao. Tamo nije bilo ni putova ni gradova; tek dva mosta daleko uzvodno. Cijelih osamsto kilometara nema ničega osim uzburkanih voda Nila i divljih crnih bazaltnih stijena.» Zastao je kako bi si to ona zamislila. «To je možda zadnja preostala prava divljina na zemlji loše reputacije, stjecište divljih životinja i takvih ljudi. Označio sam glavne vodopade koji se vide u tjesnacu klanca na ovoj satelitskoj fotografiji.» Pokazao ih je štapom, a svaki je uredno bio zaokružen crvenom oznakom. «Ovo ovdje je vodopad broj dva, nekih dvije stotine kilometara uzvodno od sudanske granice. Međutim, postoji veliki broj čimbenika koje moramo raspraviti, od kojih nije najbeznačajniji i taj da je rijeka mogla promijeniti svoj tok tijekom zadnjih četiri tisuće godina otkad ju je naš
prijatelj Taita posjetio.» «No, zasigurno nije mogla pobjeći iz tog više od kilometar dubokog kanjona», usprotivi se ona. «To je moralo zadržati čak i Nil.» «Da, ali postojeće korito se sigurno promijenilo. Tijekom sezone poplava, veličina i jačina protoka nadilaze moju sposobnost opisivanja. Rijeka naraste dvadesetak metara uz bočne zidove i protječe brzinom od desetak čvorova, pa i više.» «I vi ste po tome plovili?» sumnjičavo je upitala. «Ne u doba poplava. To ništa ne bi moglo preživjeti.» Oboje su jednu minutu šuteći promatrali fotografiju, zamišljajući užase tog snažnog protoka vode u punome bijesu. A onda ga ona podsjeti. «Drugi vodopad?» «Evo ga ovdje gdje se jedan od pritoka ulijeva u glavni tok Abbayja. Pritok je Dandera koja izvire na visini većoj od dvije tisuće metara, ispod vrha Sankai u planinskom lancu Choke, ovdje otprilike sto šezdeset kilometara sjeverno od klanca.» «Sjećate li se kako je izgledalo to mjesto na kojem se ulijeva u Abbay u doba kad ste bili tamo?» «Bilo je to prije više od dvadeset godina i proveli smo tamo dolje u klancu gotovo mjesec dana pa mi se sve izmiješalo u jedan jedini košmar. Sjećanje je zamagljeno monotonim okruženjem stijena i prave zbrke zidova, a osjetila su nam bila otupljena od vrućine i kukaca, huka vode i neumornog udaranja veslima. Čudno, no ipak se sjećam mjesta na kojem se Dandera ulijeva u Abbay i to iz dva razloga.» «Stvarno?» Hitro se nagnula naprijed, ali 57
on odmahne glavom. «Tamo smo izgubili jednog čovjeka. Jedina nesreća tijekom druge ekspedicije. Puknuo je konop i on je pao s visine od tridesetak metara. Pao je leđima na stijenu koja je virila iz vode.»
«Žao mi je. A koji je drugi razlog zbog kojeg se sjećate tog mjesta.»
«Tamo se nalazi koptski samostan, uklesan u stijenu otprilike sto trideset metara visoko iznad rijeke.» «Tamo dolje u dubinama klanca?»
upitala je s nepovjerenjem. «Zašto bi netko sagradio manastir tamo dolje?» «Etiopija je jedna od najstarijih kršćanskih zemalja na svijetu.
Ima preko devet tisuća crkava i samostana, a mnogi od njih se isto tako nalaze na udaljenim i gotovo nedostupnim mjestima u planinama.
Ovaj na rijeci Dandera predstavlja poznato mjesto na kojem je pokopan Sv. Frumentius, svetac koji je u ranom trećem vijeku donio kršćanstvo u Etiopiju iz Konstantinopolisa u bizantskom carstvu. Legenda govori da se nasukao na obali Crvenog mora odakle su ga odveli u Aksum gdje je preobratio cara Ezana.» «Jeste li posjetili taj samostan?» «K
vragu, ne!» nasmije se on. «Imali smo pune ruke posla s pukim preživljavanjem, previše smo se žurili pobjeći iz tog paklenog klanca pa uopće nismo ni pomislili na njegovo razgledavanje. Spustili smo se niz vodopade i nastavili nizvodno. U svezi sa samostanom sjećam se samo iskopina na stijeni visoko iznad rijeke i udaljenih pojava trogloditskih svećenika u njihovim bijelim haljama poredanih uzduž ograde pećina koji su nas ravnodušno gledali kako prolazimo, neki od nas su im mahnuli i osjećali smo se poprilično poniženo kad nam nisu odgovorili.» «Kako uopće možemo stići do tog mjesta bez prave riječne ekspedicije?» zapitala se glasno, neutješno zureći u ploču. «Već ste postali malodušni?» osmjehnuo joj se. «Pričekajte kad se sretnete s komarcima koji žive tamo dolje. Dohvate vas i odnesu u svoje leglo prije nego vas pojedu.» «Uozbiljite se», preklinjala ga je ona. «Kako se uopće možemo spustiti tamo dolje?» «Svećenike hrane seljaci koji žive u brdima iznad klanca. Očigledno postoji neka kozja staza koja vodi niza zid. Rekli su nam da je s oboda klanca potrebno tri dana silaženja niz nju.» «Biste li mogli pronaći tu stazu?» «Ne, ali imam nekoliko zamisli o tome. Vratit ćemo se na to kasnije. Prvo, moramo odlučiti što očekujemo pronaći tamo dolje nakon četiri tisuće godina.» Pogledao ju je u očekivanju. «Sad je na vama red. Uvjerite me.» Predao joj je pokazivač sa srebrnim vrhom, srušio se u drugi stolac i prekrižio ruke.
«Prvo se moramo vratiti na knjigu.» Zamijenila je pokazivač knjigom Bog rijeke. «Sjećate li se Tanusa iz pripovijesti?» «Svakako. Bio je zapovjednik egipatske vojske pod kraljicom Lostris i nosio titulu 58
Velikog lava Egipta. Predvodio je egzodus iz Egipta kad su ih protjerali Hiksi.» «Bio je i kraljičin tajni ljubavnik te, možemo li vjerovati Taiti, otac princa Memnona, njenog najstarijeg sina», složi se ona. «Tanus je ubijen tijekom kažnjeničke ekspedicije protiv etiopskog poglavice po imenu Arkoun u visokim planinama, a Taita je mumificirao njegovo tijelo i vratio ga kraljici», nastavio je pripovijest Nicholas. «Točno,»
kimne ona. «To nas dovodi do drugog traga kojeg smo Duraid i ja iščeprkali.» «Iz sedmog svitka?» Prekrižio je ruke i nagnuo se naprijed.
«Ne, ne iz svitaka, već s natpisa u grobnici kraljice Lostris.» Zavukla je ruku u torbu i izvadila novu fotografiju. «Ovo je povećani dio murala iz grobne prostorije, onaj dio zida koji je kasnije, kad su vrčevi od alabastera bili otkriveni, otpao i izgubljen. Duraid i ja vjerujemo da je znakovito to, što je Taita smjestio natpis na počasno mjesto povrh skloništa svitaka.» Dodala mu je fotografiju, a on usput uzme i povećalo sa stola da je bolje prouči. Dok se mučio s hijeroglifima, Rovan je nastavila: «U knjizi piše, sjećate se, da je Taita volio zagonetke i igre riječima i kako se često hvalio da je najveći od svih bao igrača?»
Nicholas odmakne glavu od povećala: «Sjećam se toga. Slažem se s teorijom da je igra bao bila prethodnik šaha. Imam desetak ploča u muzejskoj zbirci, neke iz Egipta a ostale iz udaljenijih južnih dijelova Afrike.» «Da, i ja se tu slažem s vama. Obje igre imaju dosta istih predmeta i pravila njihovih kretanja, ali je bao rudimentarniji oblik te igre. Igra se obojenim kamenčićima različite vrijednosti, a ne figurama.
Vjerujem da Taita nije uspio odoljeti izazovu dokazivanja svoje oštroumnosti i vještine u postavljanju zagonetki budućim generacijama. Vjerujem da je bio tako slavoljubiv da je namjerno ostavio tragove koji vode do faraonove grobnice, kako u svicima tako i među muralima u grobnici svoje voljene kraljice, za koje nam kaže da ih je osobno oslikao.» «I vi mislite da je ovo jedan od tih tragova?»
Nicholas kucne lupom po fotografiji. «Pročitajte», odgovori mu ona. «To su klasični hijeroglifi nisu previše teški u usporedbi s njegovim šiframa.» «Otac princa koji nije otac, darovatelj plavog koji ga je ubio», prevodio je zastajkujući, «vječno čuva ruku pod ruku s tiapi kameni zavjet staze koja vodi do oca princa koji nije otac, darovatelja krvi i pepela.» Nicholas zavrti glavom, «ne, to nema nikakvoga smisla», pobuni se on. «Vjerojatno sam pogriješio u prijevodu.» «nemojte očajavati. Upravo ste se prvi put sreli s Taitom, vrhunskim bao igračem i zagriženim ljubiteljem zagonetki. Duraid i ja smo tjednima lupali glave nad tim», uvjeravala ga je ona. «Da bismo to riješili, 59
vratimo se knjizi. Tanus nije bio imenom otac princa Memnona, ali je kao kraljičin ljubavnik bio njegov biološki otac. Na samrtnoj postelji dao je Memnonu plavi mač kojim si je zadao smrtnu ranu u borbi s etiopskim urođeničkim poglavicom. U knjizi postoji iscrpan opis te bitke.» «Da, sjećam se. Kad sam prvi put pročitao taj dio, pomislio sam kako je plavi mač vjerojatno bio jedno od najranijih metalnih oružja i da je u brončano doba vjerojatno predstavljao pravo umjetničko kovačko čudo. Primjeran poklon za princa.» Nicholas je nešto promrmljao, a zatim nastavio: «Znači otac princa koji nije otac je Tanus?» Rezignirano je uzdahnuo. «Za sada prihvaćam vaše objašnjenje.» «Hvala vam na povjerenju», dobaci ona sarkastično. «Ali nastavimo s Taitinom zagonetkom faraon Mamose bio je Memnonov otac imenom, ali ne i krvni otac. Ponovno imamo oca koji nije otac.
Mamose je prenio na sina dvostruku krunu Egipta, crvenu i bijelu krunu Gornjeg i Donjeg kraljevstva krv i pepeo.» «To mogu mNogo lakše progutati. No, što je s ostalim dijelom natpisa?» Nicholas je očigledno bio zainteresiran. «Izraz ruku pod ruku je dvoznačan u starom Egiptu. Isto tako može značiti biti blizu nečega ili na vidiku.»
«Nastavite. Konačno ste me natjerali da se ispravim u stolcu i pažljivo slušam», ohrabrivao ju je Nicholas. «Hapi je hermafroditni bog ili božica Nila, u ovisnosti od roda kojeg on ili ona uzima u nekom određenom trenutku. U svim svicima Taita koristi Hapi kao zamjensko ime za rijeku.» «Znači, udružimo li sedmi svitak i natpis iz kraljičine grobnice, kako onda glasi vaše cjelovito objašnjenje?» bio je uporan.
«Jednostavno ovako: Tanus je pokopan u vidokrugu ili vrlo blizu rijeke, kod drugog vodopada. Tamo postoji kameni spomenik ili natpis, na ili u njegovoj grobnici, koji ukazuje na mjesto gdje se nalazi faraonova grobnica.» Ispustio je zrak kroz zube. «Iscrpljen sam od tolikog zaključivanja. Koje ste još tragove iščeprkali?» «To je sve», reče ona, a on je pogleda s nevjericom. «To je sve? Ništa više?» upita on, a ona odmahne glavom. «Pretpostavimo da ste dosad bili u pravu.
Pretpostavimo nadalje da je tok rijeke ostao prepoznatljiv i sličan onome od prije četiri tisuće godina. Pretpostavimo zatim da nas je Taita stvarno usmjerio prema drugom vodopadu na rijeci Dandera. Što ćemo zapravo tražiti kad stignemo tamo? Ako i postoji natpis u stijeni hoće li još uvijek biti netaknut ili su ga već možda isprali djelovanje rijeke i zub vremena?» «Howard Carter je imao jednako tanki trag do Tutankhamonove grobnice», blago je pripomenula. «Jedan jedini komadić papirusa sumnjivog porijekla.» «Howard Carter je morao 60
pretražiti samo područje Doline kraljeva. A za to mu je ipak trebalo deset godina», odgovori on. «Vi ste mene uputili na Etiopiju, zemlju dvostruko veću od Francuske. Što mislite, koliko će nama trebati vremena za to?» Naglo je ustala: «Oprostite, mislim da bih trebala otići u posjetu majci u bolnicu. Očigledno ovdje samo gubim vrijeme.» «Još
nije vrijeme posjeta», dobaci on. «no, ona je u odvojenoj sobi». Rovan se uputi prema vratima. «Odvest ću vas do bolnice», ponudi se on.
«Me morate. Pozvat ću taksi», odgovorila je ledenim glasom. «Taksiju treba jedan sat da stigne ovamo», upozori je on, ali je ona dopustila tek da je odveze do Range Rovera. Prije nego je progovorio, petnaest minuta vozili su u tišini. «ne znam se baš dobro ispričavati, nemam mNogo iskustva, bojim se, ali žao mi je. Izletjelo mi je. nisam imao namjeru. Ponijelo me je trenutno uzbuđenje.» Nije odgovorila pa poslije još jedne minute šutnje on doda: «Morat ćete razgovarati sa mnom, osim ako ne želite da surađujemo jedino dopisivanjem. To će biti pomalo nespretno dolje u klancu Abbaya.» «Imala sam dojam da vas više ne zanima odlazak tamo.» Zurila je ispred sebe kroz vjetrobransko staklo. «neotesanac sam», složi se on, a ona ga pogleda ispod oka. Bila je to propast. Osmijeh mu je bio neodoljiv i ona se nasmijala. «Vjerojatno ću se na to morati naviknuti. Vi ste bezobzirni.»
«I dalje partneri?» upita on. «U ovome trenutku vi ste jedini neotesanac kojega imam. Izgleda da mi je suđeno trpjeti vas.» Ostavio ju je kod glavnog ulaza u bolnicu. «Doći ću ovamo po vas u tri «, rekao joj je i odvezao se do centra Yorka. Još od studentskih dana Nicholas je zadržao mali stan u jednoj od uskih uličica iza jorkske samostanske crkve. Cijela zgrada je bila registrirana na ime jedne tvrtke s Kajmanskog otočja, a tajna telefonska veza nije išla preko kućne telefonske centrale, nikakav trag o vlasništvu nije vodio do njega osobno. Prije nego je sreo Rosalindu, taj stan je igrao važnu ulogu u njegovom društvenom životu. Ali sada ga je Nicholas koristio samo za povjerljive i tajne poslove. I upadi u Libiju i Irak bili su odavde planirani i organizirani. Već mjesecima nije bio u tamo pa je u stanu bilo hladno, neugodno i pomalo je zaudaralo. Upalio je plinski štednjak i pristavio čaj. Sa šalicom vrućeg čaja ispred sebe nazvao je banku u Jersey, a odmah zatim i jednu na Kajmanskom otočju. «Mudar štakor ima uvijek više izlaza iz svoga skloništa.» To je bilo obiteljsko načelo koje se prenosilo iz generacije u generaciju. Uvijek treba imati nešto spremljeno na stranu za crne dane. Bit će mu potrebna sredstva za ekspediciju, a odvjetnici su na većinu toga već stavili zabranu.
61
Izdiktirao je lozinku i brojeve računa obojici direktora banaka i naredio određene transfere. Uvijek je bio zadivljen kako se stvari mogu lako i brzo srediti, imaš li novca. Pogledao je na uru. Na Floridi je još bilo rano jutro, ali je Alison podigla slušalicu već kod drugog signala. Bio je to plavi ženski dinamo koji je vodio Global Safaris, tvrtku koja je organizirala lov i ribolov u udaljenim predjelima diljem cijeloga svijeta.
«Bok, Nick. Nismo te čuli više od godinu dana. Mislili smo da si na nas zaboravio.» «Jedno sam vrijeme bio izvan toga», prizna on. Kako reći nekome da su ti žena i dvije djevojčice umrle? «Etiopija?» uopće nije zvučala zbunjeno tim zahtjevom. «Kad želiš ići?» «Može slijedećeg tjedna?» «Vjerojatno se šališ, tamo radimo samo s jednim lovcem, Nassousom Roussosom, a on je zauzet dvije godine unaprijed.» «Zar nemate nikog drugog?» ostao je uporan. «Moram ući i izaći prije velikih kiša.» «Koje trofeje juriš?» izvrdavala je ona. «Planinskog gnua?
Menelikovu antilopu?» «Planiram za muzej sakupljački pohod niz rijeku Abbay.» Samo je toliko bio spreman reći. Još je malo izvrdavala, ali mu je na kraju preko volje ipak rekla: «Ovo nije naša preporuka, shvaćaš li. Postoji samo jedan lovac koji te je spreman povesti tako na brzinu, ali čak ni ne znam ima li logor na Plavome Nilu. Rus je, a dobivali smo proturječne izjave o njemu. Neki govore da je bivši KGB-ovac i da je bio jedan od Mengistuovih plaćenih ubojica.»
Mengistu je bio Crni Staljin koji je svrgnuo, a potom i ubio, starog cara Haile Selassija i tijekom šesnaest godina samovoljne marksističke vladavine bacio Etiopiju na koljena. Kad se njegov pokrovitelj, sovjetsko carstvo, raspao, Mengistu je zbačen i pobjegao je iz zemlje.
«Dovoljno sam očajan da bih se družio i sa samim vragom», reče joj on.
«Neću se žaliti, obećavam.» «U redu onda, ali bez pritužbi.» i ona mu izdiktira ime i broj telefona u Addis Abebi. «Volim te, Alison draga», reče joj Nicholas. «Kad bi barem tako bilo», uzvrati ona i spusti slušalicu. Nije očekivao da će lako dobiti Addis Abebu i nije pogriješio.
Ali se ipak na kraju uspio probiti. Javila se neka žena umilnog šuškavog etiopskog naglaska i odmah prešla na tečni engleski kad je zatražio Borisa Brusilova. «Trenutno je na safariju», reče mu. «Ja sam Woizero Tessay, njegova žena.» U Etiopiji žene nisu dobivale muževo prezime. Nicholas se još dovoljno dobro sjećao tog jezika pa je znao da to lijepo ime znači Dama Sunca. «Ali, ako je riječ o safariju, ja vam mogu pomoći», reče Dama Sunce.
Nicholas je pokupio Rovan ispred bolničkog ulaza. «Kako je vaša majka?» «Noga joj je u redu, ali je još uznemirena zbog Magica.» «Morat 62
ćete joj nabaviti nekog psića. Jedan od mojih čuvara uzgaja prvoklasne prepeličare. Mogao bih to srediti.» Zastao je, a onda susretljivo upitao.
«Hoćete li moći ostaviti majku? Mislim, ako odemo u Afriku?»
«Razgovarala sam s njom o tome. Dok joj ne bude dovoljno dobro da se ponovno može brinuti sama o sebi, kod nje će biti jedna žena iz crkvene zajednice.» Ravan se okrenula na svom sjedalu kako bi mu bolje vidjela lice. «Nešto ste poduzeli otkad smo se rastali», optužila ga je. Vidim vam to na licu.» Učinio je arapski znak protiv uroka: «Neka me Alah spasi od vještica!» «Hajde!» Vrlo ju je lako mogao nasmijati, a ona nije bila sigurna je li to dobro ili nije. «Recite mi kakvog to asa skrivate u rukavu.» «Pričekajte dok se vratimo u muzej.» Nije se dao nagovoriti pa je morala zatomiti svoje nestrpljenje. Čim su ušli u zgradu proveo ju je kroz egipatsku sobu do dvorane s afričkim sisavcima i zaustavio se ispred diorame s planinskom antilopom. To su bile antilope slične onim manjim i srednjim varijetetima impala, Thompsonove i Grantove gazele, gerenuka i sličnih. «Madoqua harperii.» On pokaže na jednu životinjicu u kutu. Harperov dikdik, poznat i kao prugasti dikdik.» Bila je to neugledna životinjica, ne mNogo veća od velikog divljeg zeca. Smeđe krzno joj je po ramenima i leđima bilo izbrazdano prugama boje čokolade, a nos je imala produžen u surlu za hvatanje. «Pomalo je otrcana», oprezno je izrekla svoje mišljenje ne želeći ga uvrijediti, jer je izgleda bio neobično ponosan na taj primjerak. «Postoji li nešto posebno u svezi s njom?»
«Posebno?» upitao ju je začuđeno. «Ova žena pita je li posebna.»
Prevrnuo je očima i ona se ponovno morala nasmijati njegovoj teatralnosti. «To je jedini poznati primjerak. To je jedno od najrjeđih stvorenja na zemlji. Toliko rijetka životinja da je dosad vjerojatno već istrijebljena. Tako rijetka da zoolozi vjeruju da nije stvarna, da zapravo nikad nije ni postojala. Misle da ju je moj dragi pradjed, po komu je i dobila ime, zapravo izmislio. Jedna znanstvena studija navješćuje da je mogao uzeti kožu prugastog mungosa i razapeti je preko kostura običnog dikdika. Možete li zamisliti gnusniju optužbu?» «Užasnuta sam takvom nepravdom», nasmije se ona. «Tako je i morate biti. Jer mi idemo u Afriku uloviti još koji primjerak Madoqua harperiija, kako bismo obranili obiteljsku čast.» «Ne razumijem.» «Pođite sa mnom i sve ću vam objasniti.» Poveo ju je natrag do svoje radne sobe i iz hrpe na stolu izdvojio bilježnicu uvezanu u crvenu marokansku kožu.
Korice su bile izblijedjele i po sebi imale mrlje od vode i tropskog sunca, dok su rubovi i hrbat bili izlizani i pohabani. «Knjiga s igrama 63
starog sir Jonathana», objasni on i otvori je. Između listova se nalazilo posušeno i izblijedjelo divlje cvijeće i lišće koje je tu provelo gotovo čitav vijek. Tekst je bio ukrašen linijama crteža blijedom žutom tintom, crtežima muškaraca, životinja i divljih krajobraza. Nicholas pročita datum na vrhu strane. Drugi veljače 1902. U logoru na rijeci Abbay.
Cijelog dana slijedim trag dva velika slona mužjaka. Ne mogu ih stignuti. Velika vrućina. Moji su ljudi otpali, napustili potjeru i vratili se u logor. Na povratku su opazili malu antilopu koja je pasla na obali rijeke i koju sam oborio jednim hicem iz male Rigby puške. Kad smo je podrobnije ispitali, pokazalo se da pripada rodu Madoqa. Međutim, pripadala je vrsti koju nikada ranije nisam vidio. Veća je od običnog dikdika i ima prugasto tijelo. Vjerujem da bi ovaj primjerak mogao biti nov za znanost. Podigao je pogled s dnevnika. «Pradjed Jonathan nam je dao savršeni izgovor da siđemo u klanac Abbaya.» Zatvorio je knjigu i nastavio: «Kao što ste i sami naglasili, pripremanje naše ekspedicije zahtijevalo bi mjesece planiranja i organizacije, a o trošku da i ne govorim. A zahtijevalo bi pristanak i dopuštenje etiopske vlade. U Africi to može potrajati mjesecima, ako ne i godinama.» «Vjerujem da etiopska vlada baš neće biti za suradnju dosjeti li se koja nam je stvarna namjera», složi se ona. «A opet, s druge strane, postoji nekoliko službenih agencija širom zemlje koje organiziraju safarije.
One imaju sva potrebna dopuštenja, veze u vladi, vozila, opremu za logorovanje i pokriće za putovanja i boravak i u najzabačenijim područjima. Vlasti su se već navikle na strane lovce koji dolaze i odlaze preko ovih agencija, dok bi par ferengija koji na svoju ruku njuška unaokolo izazvao lokalnu vojsku i sve ostale da se okome na njih poput krda bijesnih bivola.» «Znači, putovat ćemo kao par lovaca na dikdika?» «Već sam rezervirao safari kod vodiča u Addis Abebi, glavnome gradu. Po mom planu, cijeli naš projekt moramo promatrati u tri različite razdvojene etape. Prva etapa bilo bi ovo preliminarno ispitivanje. Pronađemo li trag kojeg se nadamo pronaći, onda ćemo se vratiti s potrebnim ljudima i opremom, to će biti druga etapa. I, razumije se, treća etapa izvlačenje plijena iz Etiopije što neće, siguran sam na temelju prijašnjih iskustava, biti najlakši dio operacije.» «Kako ćete…» započne ona, ali on podigne ruke. «Ne pitajte, jer u ovom trenutku još ne znam kako ćemo to izvesti. Idemo etapu po etapu.»
«Kad krećemo?» «Prije nego vam to kažem, dopustite mi još jedno pitanje. Vaše tumačenje Taitine zagonetke. jeste li unijeli njeno objašnjenje u bilješke koje su vam ukradene u oazi?» «Da, sve se 64
nalazilo ili u tim bilješkama ili na mikrofilmu. Žao mi je.» «Znači pokvarenjaci će sve to što ste meni izložili imati na tanjuru.» «Bojim se da ste u pravu.» «Onda što se tiče vašeg pitanja, odgovor glasi tout de suite, to jest što prije to bolje! Moramo stići do klanca Abbaya prije konkurencije. Vaši zaključci i pretpostavke su u njihovim rukama već gotovo mjesec dana.» «Kad?» nestrpljivo je upitala. «Rezervirao sam dvije karte kod British Airwaysa za Nairobi ove subote to jest, za dva dana. Zatim presjedamo na let Air Kenya za Addis Abebu kamo stižemo u ponedjeljak oko podneva. Večeras ćemo se odvesti do Londona i prespavati u mojim tamošnjim iskopinama. Vrijedi li vam još cjepivo protiv žute groznice i hepatitisa?» «Da, ali nemam nikakvu opremu, a jedva imam bilo kakvu odjeću. Kairo sam napustila u priličnoj žurbi.» «Za to ćemo se pobrinuti u Londonu. U Etiopiji je nezgodno jer je u visinama tako hladno da ti uši otpadaju, a dolje u klancu je kao u sauni.» Otišao je do ploče i počeo provjeravati stvari s popisa. «Oboje ćemo početi s uzimanjem preventivnih sredstava protiv malarije. Idemo u oblast falciparum komaraca koji su otporni na klorokinin pa ćete uzimati Meflokinin.» Brzo je prelazio preko popisa.
«Sve vaše putne isprave su, nadam se, u redu jer inače ne biste bili ovdje. Oboje moramo imati vizu za Etiopiju, ali imam vezu koja nam to može srediti za dvadeset četiri sata.» Čim je završio s popisom, poslao ju je u sobu da spakira tih nekoliko osobnih sitnica koje je donijela sa sobom iz Kaira. Vani se već spustio mrak kad su konačno bili spremni krenuti iz Quenton Parka, ali je on ipak na sat vremena stao kod bolnice Minster u Yorku kako bi se Rovan oprostila s majkom. Čekao ju je preko puta u pubu Crveni lav, a kad se vratila u Range Rover osjetila je da je popio Theakstonov Old Peculier. Bila je to ugodna, pjenušava aroma i ona se osjetila tako opušteno u njegovom društvu da se zavalila u sjedalo i zaspala. Njegova kuća u Londonu se nalazila u Knighstbridgeu, ali i unatoč pomodne adrese bila je mNogo manja od Quenton Halla i u njoj se osjećala mNogo ugodnije. Tu su trebali ostati samo dva dana. Za to vrijeme je rijetko viđala Nicholasa, jer je on morao srediti mNogo toga u zadnjem trenutku, uključujući tu i veći broj odlazaka u vladine urede u Whitehallu. Vraćao se sa svežnjevima pisama preporukama za službenike britanskog veleposlanstva i punomoćima za cijelu Istočnu Afriku. «Pitajte bilo kojeg Engleza», osmjehivala se u sebi, «viša klasa nema nikakvih privilegija, niti zemljom upravljaju stari momci.» Dok je on bio odsutan, kupovala je prema popisu koji joj je dao. Sama sebe je uhvatila kako se okreće po 65
ulicama najsigurnijeg glavnog grada na svijetu i zavirkuje pri ulasku i izlasku iz zahoda i u podzemnoj uvjeravajući se da je nitko ne prati.
«Ponašaš se poput prestrašenog djeteta bez oca», grdila je samu sebe.
Međutim, svake bi večeri osjetila potpuno neprimjereno olakšanje kad bi začula ključ u ulaznim vratima kuće u kojoj je čekala i morala se obuzdavati da ne pojuri niz stubište pozdraviti ga. U subotu u jutro, nakon što ih je taksi ostavio na odlaznom terminalu četiri na Heathrowu, Nicholas je s odobravanjem pogledao njihovu zajedničku prtljagu. Imala je samo jednu meku platnenu putnu torbu, nimalo veću od njegove, i torbu preko ramena, njegova lovačka puška bila je u istrošenoj kožnoj navlaci s reljefnim inicijalima na poklopcu. Stotinu metaka bilo je upakirano u posebnom spremištu s brončanim okovom, a nosio je i kožnu aktovku sličnu viktorijanskom antikvitetu. «Putovati bez mNogo prtljage je jedna od velikih vrlina. Meka nas Bog sačuva žena s brdima prtljage», reče joj on odbivši usluge nosača i nabacavši sve na kolica koja je sam gurao. Morala je požuriti kako ga ne bi izgubila u gužvi prostora za odlaske. Pred njim se kao nekim čudom prolaz otvarao sam od sebe. Nakrivio je preko jednog oka obod svog panama šešira i tako se osmjehnuo djevojci na prijavku putnika, da se sva zbunila od iznenađenja. Isto je bilo i kad su ušli u zrakoplov. Dvije stjuardese su se hihotale na sve što bi rekao, nutkale ga šampanjcem i pretjerano se trudile oko njega, očigledno živcirajući ostale putnike, uključujući i samu Rovan. Nastojala je ne obraćati pažnju na njih i zavalila se uživajući u nesvakidašnjem luksuznom sjedalu prvog razreda s mogućnošću reguliranja nagiba i vlastitim minijaturnim videoekranom. Pokušala se usredotočiti na film s Richardom Gerom, ali se uhvatila kako joj pažnja odmiče na druge prizore prizore divljih kanjona i drevnih ploča s natpisima. Tek kad ju je Nicholas gurnuo laktom okrenula se pogledavši ga pomalo nabusito. Postavio je malu prijenosnu šahovsku ploču na rukohvate sjedala između njih i podigavši obrvu ponutkao je kimanjem glave. Kad su sletjeli u zrakoplovnu luku Jomo Kenyatta u Keniji i dalje su bili zanijeti igrom.
Rezultat je bio izjednačen, oboje su dobili po dvije igre, ali ona je u posljednjoj i odlučujućoj igri bila jača za lovca i dva pješaka. Bila je vrlo zadovoljna sobom. U hotelu Norfolk u Nairobiju Nicholas je zakupio dva bungalova u vrtu, svakome zaseban. Već deset minuta nakon što se skljokala na krevet, nazvao ju je kućnim telefonom.
«Večerat ćemo s britanskim visokim povjerenikom. On je moj stari prisni prijatelj. Obucite se ležerno. Možete li biti spremni u osam?»
66
Čovjek se ne mora baš truditi putujući po svijetu u društvu ovog čovjeka, pomisli ona. Let do Addis Abebe bio je relativno kratak, a predio ispod njih mijenjao se u zadivljujućim slikama koje joj nisu dopuštale da odvoji nos od prozora na zrakoplovu Air Kenye. Prosijedi Mount Kenya bio je konačno bez oblaka pa se dvorogi vrh prekriven snijegom presijavao na žarkome suncu. Jednoličnu smeđu pustinju Sjevernog pograničnog predjela narušavala su samo zelena brda koja su okruživala oazu Marsabit, daleko lijevo od blještavih voda jezera Turkana, sada službeno nazvano Rudolfovo jezero. Pustinja je konačno ustuknula pred gorjem velike središnje visoravni drevne zemlje Etiopije. «U Africi su samo Egipćani stariji od ove civilizacije», primijeti Nicholas dok su zajedno promatrali. «Imali su kulturu još dok smo se mi, narodi sa sjevera, odijevali u neštavljenu kožu i živjeli u špiljama.
Bili su kršćani u doba kad su Evropljani još kao pogani obožavali stare bogove Pana i Dianu.» «Imali su civilizaciju kad je Taita prošao ovuda prije gotovo četiri tisuće godina», složi se ona. «U svicima ih spominje kao gotovo sebi ravne po kulturi, što je kod njega prava rijetkost.
Prezirao je sve druge narode staroga svijeta, jer su u svemu bili njemu inferiorni. Iz zraka je Addis izgledala poput ostalih afričkih gradova, mješavina starog i novog, tradicionalnih i egzotičnih arhitektonskih stilova, krovovi od trske uz krovove od pocinčanog lima i pečenih crepova. Zaobljeni zidovi starih tukulusa od blata i šiblja nasuprot pravokutnih oblika i geometrijskih površina višekatnica od cigle, stambeni blokovi i vile bogataša, vladine zgrade i impresivni stožer Organizacije afričkog jedinstva okićen zastavama. Istaknuti obrisi okruženja bile su plantaže visokog eukaliptusa, širom rasprostranjenog plavkastog drveća koje je osiguravalo drvo za gorivo.
To je bilo jedino gorivo koje je bilo dostupno mnogima u ovoj siromašnoj i ratom opustošenoj zemlji, koju su stoljećima pustošile vojske pljačkaša, a od nedavno i strane političke doktrine. Kad su Rovan i Nicholas napustili avion i uputili se preko asfalta do zgrade terminala, zrak na velikoj nadmorskoj visini činio im se poslije Nairobija hladan i slatkast. Čim su ušli, prije nego su uopće prišli nizu službenika, netko ga je pozvao po imenu. «Sir Nicholas!» Oboje su se okrenuli prema visokog mladoj ženi koja je lebdjela prema njima s gracioznošću plesača i čije su tanušne crte lica bile ozarene osmijehom dobrodošlice, na sebi je imala dugačku tradicionalnu suknju koja je još više isticala njene pokrete. «Dobro došli u moju Etiopiju. Ja sam Woizero Tessay.» Sa zanimanjem je odmjerila Rovan. «A vi ste sigurno 67
Woizero Rovan.» Pružila joj je ruku i Nicholas primijeti da su se te dvije žene odmah dopale jedna drugoj. «Date li mi svoje putovnice, pobrinut ću se za formalnosti dok se vi odmorite u čekaonici za važne putnike.
Tamo vas čeka čovjek iz britanskog veleposlanstva koji vas želi pozdraviti, sir Nicholas. Ne znam kako je saznao za vaš dolazak.» U
čekaonici za važne putnike čekala je samo jedna osoba. Bio je odjeven u dobro skrojeno tropsko odijelo i nosio je dijagonalno ispruganu narančasto-žuto-plavu staru kravatu Sandhursta. Istog trenutka je ustao i prišao pozdraviti Nicholasa. «Nicky, kako si? Baš se radujem što te ponovno vidim. Prošlo je dvanaest godina, zar ne?» «Bok, Geoffrey. nisam znao da su te ovamo čušnuli.» «Vojni ataše, njegova Ekscelencija me je poslala po tebe čim je čula da smo bili zajedno u Sandhurstu.» Geoffrey promotri Rovan s vidnim zanimanjem i Nicholas ih predstavi jedno drugom. «Geoffrey Tennant. Budite oprezni, najveći zavodnik sjeverno od ekvatora, ni na kilometarskoj udaljenosti ni jedna djevojka od njega nije sigurna.» «Hej, lakše malo», bunio se Geoffrey očigledno polaskan Nicholasovom primjedbom, «nemojte mu, molim vas, ni riječ povjerovati, dr. Al Simma. On je poznati petljavac.»
Geoffrey je odvukao Nicholasa na stranu i na brzinu mu objasnio stanje u zemlji, posebno u vanjskim područjima. «Pomalo je zabrinut, ne sviđa mu se što želiš tamo sam lutati. Dolje u Gojamu ima mNogo loših ljudi. Objasnio sam mu da se znaš brinuti o sebi.» Woizero Tessay se vratila začuđujuće brzo. «Preuzela sam svu vašu prtljagu, uključujući pušku i streljivo. Ovo vam je privremeno dopuštenje. Dok god ste u Etiopiji, morate ga stalno nositi sa sobom. Ovdje su vam putovnice vize su izdane i ovjerene. Let za jezero lana imamo za jedan sat pa imamo dovoljno vremena za prijavu leta.» «Ako vam ikada zatreba posao, dođite kod mene», pohvali Nicholas njenu efikasnost.
Geoffrey Tennant ih je otpratio sve do izlaza za putnike gdje su se rukovali: «Ne moram ti reći da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Služi da bi vodio, Nicky.» «Serve to lead?» ponovi Rovan dok su išli prema zrakoplovu. «Moto Sandhursta», objasni on. «Vrlo lijepo, Nicky», promrmlja ona. «Uvijek sam smatrao da je Nicholas otmjenije i primjerenije», primijeti on. «Da, ali Nicky je tako slatko.»
Visoko u razrijeđenom zraku na zračnim strujama s planina ispod njih, zrakoplov Twin Otter, koji ih je ponio na zadnju etapu na sjever, naginjao se i skretao s kursa. Iako su letjeli pet kilometara iznad mora, tlo je bilo dovoljno blizu pa su mogli razaznati sela i rijetka obrađena područja oko njih. Budući da je vjekovima bila obrađivana 68
na primitivni način i prepuštena nekontroliranoj ispaši domaćih krda, zemlja je djelovala mršavo i osiromašeno, a kosti stijena virile su kroz tanko, crveno meso zemlje. Visoravan iznad koje su letjeli iznenada je presijecao čudovišni ponor. Kao da je po tlu udario kakav divovski mač
koji ga je zasjekao do same utrobe. «Rijeka Abbay!» Tessay se nagne naprijed na svom sjedalu tapšući Rovan po ramenu. Rub ponora bio je glatko odsječen, a dalje se padina spuštala pod kutom većim od trideset stupnjeva. Gole ravnice visoravni istog trena su zamijenili gusto pošumljeni zidovi ponora. Mogli su vidjeti divovske stupove mljecika koji su se uzdizali iznad guste džungle. Zidovi su se mjestimično obrušavali u padine sa sitnim kamenjem, a na drugim mjestima bili su izvučeni u litice i igle koje je erozija spretno oblikovala u humanoidne oblike i druga fantastična kamena stvorenja. Ponirali su i ponirali i nadlijetali prazninu dok konačno nisu kilometar ili više ravno ispod sebe ugledali svjetlucavu zmiju rijeke u dubini. Kad su stigli do samih stijena unutrašnjeg klanca sto pedeset metara iznad vode Nila, ljevkasti oblik gornjih zidova stvorio je drugi rub. Duboko dolje, među njenim užasnim stijenama, rijeka je stvarala tamne virove i dugačke skliske brazde u crvenom pješčaniku. Na pojedinim mjestima klanac je bio širok šezdesetak kilometara, na drugima se sužavao na ispod petnaest, ali cijelom dužinom veličanstvenost i pustoš bili su beskrajni i vječni. Čovjek nije na njemu ostavio nikakvog traga. «Uskoro ćete biti tamo dolje», rekla im je Tessay glasom punim strahopoštovanja, gotovo šapatom, a njih dvoje su šutjeli. Riječi bi bile suvišne nadomak te sirove i divlje prirode. Gotovo s olakšanjem gledali su kako im se u susret izdiže istočni zid, a visoke planine lanca Choke strše nasuprot plavog afričkog neba, više od leta njihove krhke letjelice. Letjelica se počela spuštati i Tessay pokaže preko desnog krila. «Jezero lana», izvijesti. Bila je to široka i prekrasna vodena površina, preko osamdeset kilometara dugačka i ukrašena otocima, a na svakom od njih nalazio se samostan ili drevna crkva. Dok su letjeli iznad vode, mogli su raspoznati redovnike u bijelim odorama kako plove između otoka u njihovim tradicionalnim malim čamcima napravljenim od svežnjeva papirusa. Otter je dodirnuo prljavu pistu pokraj jezera i nastavio rulati po njoj, podignuvši dugačak trag prašine. Zaokrenuo je i isključio motor pokraj zapuštene zgrade terminala od slame i ilovače. Sunce je tako žarko sjalo da je Nicholas iz prsnog džepa svoje kaki jakne izvadio sunčane naočale i stavio ih na nos dok je stajao na pokretnim stubama. Pogledao je udubljenja od 69
metaka i šrapnela na prljavim bijelim zidovima terminala i izgorjelog trupa ruskog bojnog T35 tenka koji je stajao u travi na rubu piste.
Cijev njegovog topa bila je usmjerena prema tlu, a između zahrđalih gusjenica rasla je trava. Ostali putnici su se nestrpljivo gurali naprijed, sudarajući se i uzbuđeno vičući kad bi ugledali prijatelje i rođake koji su ih čekali pod stablima eukaliptusa u čijem se hladu nalazila zgrada. Tamo vani je stajalo samo jedno vozilo, Toyota Land Cruiser. U sredinu kruga na vratima bila je iscrtana glava planinskog nyale s dugačkim zavojitim rogovima, a na traci ispod nje je pisalo: Safari i lov u divljini. Za upravljačem je sjedio bijelac. Kad je iza dviju žena izašao Nicholas, vozač je napustio kamion i krenuo im u susret.
Na sebi je imao izblijedjelo kaki maskirno odijelo; bio je visok i vitak i hodao je poskakujući. «Oko četrdeset», procijenio je Nicholas njegove godine na temelju sjedina u bradi. «Jedan od onih čvrstih», pomisli Nicholas. Crvenkastožuta kosa bila mu je kratko podšišana, oči ubilački blijedoplave. Preko jednog obraza imao je naborani bijeli ožiljak koji mu je izobličio nos. Tessay mu je prvo predstavila Rovan i dok su se rukovali on se kratko i odsječno nakloni. «Enchante», rekao je groznim francuskim naglaskom, a potom pogledao u Nicholasa.
«Ovo je moj muž, Alto Boris», predstavila ga je Tessay. «Borise, ovo je Alto Nicholas.» «Moj engleski je loš», reče Boris. «Francuski mi je bolji.»
«I nije neki izbor», pomisli Nicholas, ali se ljubazno osmjehnuo i rekao:
«Onda ćemo govoriti francuski. Bonjour, Monsieur Brusilov.
Oduševljen sam što smo se upoznali.» Pružio je Rusu ruku. Borisov stisak bio je snažan previše snažan. Od rukovanja je napravio takmičenje, ali je Nicholas to i očekivao. Poznavao je taj starinski tip i snažno ga je uhvatio pa mu Boris nije mogao zdrobiti prste, Nicholas je držao njegovu šaku ne pokazujući bilo kakav napor. Boris je prvi prekinuo rukovanje i na trenutak se u njegovim plavim očima pojavio tračak poštovanja. «Znači došli ste zbog dikdika?» upita on gotovo podrugljivo. «Većina mojih klijenata dolazi ovamo zbog velikih slonova ili barem zbog planinskog nyale.» «Malo previše za moje živce», osmjehne se Nicholas. «Svi ti veliki. Dikdik će mi odgovarati.» «Jeste li ikad bili dolje u klancu?» upita Boris, njegov ruski naglasak strašno je utjecao na izgovor francuskih riječi pa ga je bilo teško pratiti. «Sir Nicholas je bio jedan od vođa ekspedicije 1976», umilnim glasom umiješala se Rovan, a Nicholasa je silno zabavljala ta njena neočekivana intervencija. Odmah je uočila njihovu međusobnu netrpeljivost i pritekla mu u pomoć. Boris nešto progunđa i okrene se 70
svojoj ženi. «Jesi li nabavila svu robu koju sam naručio?» upita on.
«Jesam, Borise», pokorno je odgovorila. «Sve je u zrakoplovu.» Boji ga se, zaključi Nicholas, i to vjerojatno razložno. «natovarimo to onda.
Čeka nas dugačak put.» Muškarci su sjedili na prednjim sjedalima Toyote, a žene straga između gomile paketa. Dobar stari afrički protokol, osmjehne se Nicholas u sebi: muškarci naprijed, žene se brinu same o sebi. «ne želite ići u obilazak, zar ne?» Boris je to izgovorio kao prijetnju. «Obilazak?» «Centralu i branu na izlazu iz jezera», objasni on. «Portugalski most preko klanca i mjesto gdje započinje Plavi Nil», doda on. Ali prije nego su stigli to prihvatiti, upozorio ih je: «Želite li to, u logor ćemo stići po mrklome mraku.»
«Hvala na prijedlogu», pristojno reče Nicholas., «ali ja sam to sve već ranije vidio.» «Odlično.» Boris je to izgovorio s očiglednim olakšanjem.
«Krenimo onda odavde.» Put je skretao na zapad ispod visokih planina. Ovo je bio Gojam, zemlja izdvojenog planinskog naroda. Bila je dosta naseljena i prošli su pokraj mnogih visokih mršavih ljudi koji su hodali uzduž puta iza svojih stada koza i ovaca, s dugačkim štapovima koje su držali prekrižene preko ramena. I muškarci i žene nosili su shammas, vunene marame i vrećaste bijele jahaće hlače, a na nogama otvorene sandale. Bili su to ljudi ponosnih i lijepih crta lica.
Kosa im je bila očešljana u guste grmolike vijence, a oči divlje kao u orla. Pojedine mlađe žene pokraj kojih su prošli u naseljima bile su stvarno lijepe. Većina muškaraca bila je dobro naoružana. U
izrezbarenim srebrnim futrolama nosili su mačeve za obje ruke, a i kalašnjikove. «Tako se osjećaju kao pravi muškarci», zahihotao je Boris. «Vrlo hrabro, vrlo muževno.» U selima su kolibe bile kružno obzidani tukulsi, okružene plantažama eukaliptusa i bodljivih agava.
Iznad visokih vrhova Chokea ključali su plavo-purpurni olujni oblaci i ispirali ih naletima kiše. Goleme kapi kiše dobovale su po prednjem staklu Land Cruisera i pretvarale put ispod njihovih kotača u blatnjavu rijeku. Cesta je bila u užasnom stanju; na pojedinim mjestima se istrošila i pretvorila u kameni odvodni kanal kojeg nije mogla svladati čak ni Toyota s pogonom na sva četiri kotača pa je Boris bio prisiljen probijati vlastiti put preko kamenih obronaka. Često tek puzeći, vozilo ih je ipak bacalo na sjedalima dok su kotači poskakivali preko neravnog terena. «Tim prokletim crnčugama čak ni ne pada na pamet popravljati put», gunđao je Boris. «Sretni su što žive kao životinje.» Nitko od njih nije odgovorio, ali je Nicholas pogledao u retrovizoru prema ženama. Lica su im bila nepristupačna i neutralna, 71
skrivala su svaku bol koju su mogle osjetiti čuvši maloprijašnju primjedbu. Kasnije je put postao još gori. Odavde pa nadalje, meka blatnjava površina bila je izrovana gumama i tragovima teških vozila.
«Vojna vozila?» Nicholas povisi glas ne bi li nadjačao zaglušnu kišu i Boris progunđa. «Donekle. Shufti su dosta aktivni uzduž klanca ratni zapovjednici bandita i disidenata. Međutim, najveći dio prometa je od vađenja rude. Jedna velika rudarska kompanija dobila je koncesiju u Gojamu i useljavaju se kako bi počeli bušenja.» «Nismo prošli ni pokraj jednog civilnog vozila», primijeti Rovan, «čak ni pokraj nekog autobusa.» «Upravo smo prošli kroz užasno razdoblje u našoj dugoj i mučnoj povijesti», objasni joj Tessay. «Naše gospodarstvo se temelji na poljoprivredi. Nekada smo bili poznati kao afrička košara kruha, ali kad se Mengistu dočepao vlasti, otjerao nas je u siromaštvo.
Izgladnjivanje je koristio kao političko oružje. I dalje trpimo strašne posljedice toga. Malo je naših ljudi koji si mogu dopustiti luksuz poput automobila. Većina je zaokupljena osiguranjem hrane za djecu.»
«Tessay je završila ekonomiju na sveučilištu u Addisu», zahihoće Boris.
«Vrlo je pametna. Sve zna. Pitajte je i ona će vam reći. Povijest, religija, ekonomija samo je pitajte.» Poslije ovog poniženja Tessay je zašutjela.
Sredinom poslijepodneva kiša je naposljetku prestala i stidljivo sunce se pokazalo kroz oblake. Boris je zaustavio Toyotu na nekom osamljenom mjestu. «Piš pauza», izvijesti on. Obje djevojke izađoše iz kamiona i odlutaše među stijene. Vratile su se u čistoj odjeći. Obje su sada na sebi imale shammase i jahaće hlače kakve su se ovdje nosile.
«Tessay mi je poklonila tradicionalni tigrov kostim», reče Rovan okrećući se ispred Nicholasa. «A i dobro izgleda», izreče on svoje mišljenje. «Biće vam znatno udobnije u hlačama.» Sunce je počelo zalaziti kad se put spustio u novu stjenovitu dolinu, uzduž koje je protjecala rijeka strmih i erozijom načetih obala. Iznad rijeke se ugnijezdila kružna crkva bijelih zidova s drvenim koptskim križem postavljenim visoko na krovu od trske. Oko crkve se zbilo selo tukulsa.
«Debra Maryam», reče Boris zadovoljno, «brdo Djevice Marije, a rijeka je Dandera. Poslao sam naprijed kamionom svoje ljude. Pripremit će logor i čekati nas. noćas ćemo spavati ovdje, a sutra ćemo krenuti nizvodno uzduž rijeke dok ne stignemo do ruba klanca.» Borisovi ljudi postavili su šatore u šumarku eukaliptusa neposredno iza sela. «Drugi šator je vaš», naglasi Boris. «Odgovarat će Rovan», složi se Nicholas.
«Međutim, za mene treba izdvojen šator.» «Dikdik i odvojeni šatori», Boris ga pogleda ravnodušnim blijedim pogledom. «Vražji čovjek.
72
Iznenađuješ me.» Doviknuo je svojim ljudima da Nicholasu podignu šator tako blizu onog drugog da su im se bočne strane gotovo dodirivale. «Možda tijekom noći skupiš hrabrosti», narugao se Nicholasu. «Ne želim da moraš daleko ići.» Tuš pod kojim su se okupali bila je zapravo metalna bačva obješena na niže grane stabla plavog kaučukovca, oko kojeg je podignut platneni zaklon bez krova.
Prva ga je koristila Rovan pa se vratila vesela i osvježena i s vlažnim ručnikom omotanim oko glave. «Ti si na redu, Nicky!» doviknula je Nicholasu prolazeći pokraj njegovog šatora. «Voda je predivno topla.»
Već je pao mrak kad je Nicholas završio s tuširanjem i presvlačenjem.
Otišao je do šatora blagovaone gdje su ostali već sjedili oko vatre na logorskim stolcima. Tiho razgovarajući, obje žene su sjedile malo izdvojeno, a Boris se zavalio u svoj stolac s čašom u ruci dignuvši noge na niski stol. Pokazao je na stolu bocu votke čim se Nicholas pojavio u krugu svjetla koje je dopiralo s ognjišta. «Posluži se pićem. U posudi ima još leda.» «Više volim pivo», reče mu Nicholas. «Žedan sam.» Boris slegne ramenima i zaurla svom poslužitelju da donese smeđu bocu iz prijenosnog plinskog hladnjaka. «Hoćeš li da ti nešto odam, jednu malu tajnu.» Nacerio se Nicholasu točeći si još jednu votku. «Prugasti dikdik danas ne postoji, ako je ikada i postojao. Uzalud trošiš vrijeme i novac.» «Dobro», složi se mirno Nicholas. «Moje vrijeme, moj novac.»
«To što je neki stari prdonja upucao jednoga u Mračnoj Povijesti ne znači da ćeš sada naći još kojeg. Mogli bismo otići gore do plantaža čaja po slona. Tamo sam vidio tri mužjaka prije desetak dana. Svi su imali kljove od preko pedeset kilograma svaka.» Dok su se prepirali, razina votke u Borisovoj boci opadala je poput Nila pri kraju poplave.
Kad je Tessay najavila da je obrok gotov, Boris je bocu ponio sa sobom spotičući se na putu do stola. Tijekom jela njegov jedini doprinos razgovoru bilo je režanje na Tessay. «Janjetina je sirova. Zašto ne pripaziš na kuhara? Prokleti majmuni, sve što rade čovjek mora nadgledati.» «Je li i vaš komad janjetine premalo kuhan, Alto Nicholase?» upitala je Tessay ne gledajući u svog muža. «Mogu vratiti da je dokuhaju.» «Savršeno je», započne je on uvjeravati. «Ja volim kad je meso ružičasto.» Do kraja večere boca votke kod Borisovog lakta bila je prazna, a njegovo lice rumeno i napuhnuto. Bez riječi je ustao od stola i nestao u tami u smjeru svog šatora, ljuljajući se na nogama i povremeno održavajući ravnotežu dvostrukim poskokom. «Ispričavam se», tiho je rekla Tessay. «To se događa samo navečer. Preko dana je dobro. Ta votka je ruska tradicija.» Veselo se osmjehnula; samo su joj 73
oči ostale tužne. «Noć je prekrasna i još je rano za krevet. Biste li možda htjeli prošetati do crkve? Jako je stara i poznata. Reći ću slugi da ponese svjetiljku kako biste mogli uživati u muralima.» Sluga je išao ispred njih osvjetljavajući im put, a na trijemu kružne zgrade dočekao ih je jedan stari svećenik. Bio je mršav i tako crn da su mu se u mraku vidjeli samo zubi. Nosio je prekrasan koptski križ od teškog prirodnog srebra, optočen karneolima i ostalim poludragim kamenjem.
I Rovan i Tessay pred njim kleknu na koljena tražeći blagoslov.
Naklonivši se nad njima i mrmljajući blagoslov na amhariku, lagano im je prislonio križ uz obraze. Zatim ih je uveo u nutra. Zidovi su bili prekriveni veličanstvenim slikama u sjajnim osnovnim bojama.
Osvijetljene, blistale su poput dragog kamenja. U stilu se osjećao jaki bizantski utjecaj: oči svetaca bile su goleme i iskošene, a iznad glava imali su velike zlatne aureole. Iznad bižuterijom i broncom ukrašenog oltara. Djevica je ljuljala svoje dijete, a tri mudraca i mnoštvo anđela klečali su zadivljeni. Nicholas je iz džepa na prsluku izvadio svoju polaroid kameru i prilagodio bljeskalicu. Dok su Tessay i Rovan, jedna pokraj druge, klečale ispred oltara, on je lutao je po crkvi slikajući murale. Kad je završio sa snimanjem, Nicholas je sjeo na ručno istesanu drvenu klupu i ostao tiho sjediti promatrajući njihova napeta lica koja je svjetlost svijeće dodirivala zlatnim sjajem. Bio je dirnut ljepotom tog trenutka. «Kad bih ja mogao tako vjerovati», pomisli on.
«Vjerojatno u teškim trenucima pruža utjehu. Da sam barem mogao tako moliti za Rosalindu i djevojčice.» Više nije mogao izdržati pa je izašao i sjeo na crkveni trijem odakle je promatrao noćno nebo. U
ovim visinama, gdje je zrak razrijeđen i nezagađen, zvijezde su tako blještale da mu je bilo teško raspoznati pojedina zviježđa. Nakon nekog vremena njegove tuge je nestalo. Bilo mu je drago što se vratio u Afriku. Kad su se naposljetku dvije žene pojavile iz mraka crkve, Nicholas daruje starom svećeniku stotinu birra i polaroidnu fotografiju na kojoj ga je uslikao, a koja je starcu očigledno više značila od novca.
Zatim se svi troje zapute niz brdo u zajedničkoj tišini. Nicky!» drmala ga je Rovan. Kad je sjeo i upalio svoju baterijsku svjetiljku, ugledao ju je zaogrnutu vunenim šalom preko muške prugaste pidžame kojeg je nabacila prije nego je došla u njegov šator. «Što je bilo?» upita on, ali prije nego mu je ona uopće stigla odgovoriti začuo je neki promukli i ljutit glas kako u noći prosipa uvrede, a zatim i prepoznatljiv zvuk udarca stisnute šake po mesu i kostima. «On je tuče», Rovanin glas je bio napet zbog bijesa. «Morate ga natjerati da prestane.» Poslije udarca 74
se začuo bolni krik, a zatim jecaji. Nicholas je oklijevao. Samo se budala miješa u odnos muža i žene i kao nagradu obično navuče na sebe njihov udruženi gnjev. «Morate učiniti nešto, Nicky, molim vas.»
nevoljko je ustao. Spavao je u boksericama i nije se potrudio pronaći cipele. Za njim je i ona krenula bosa do kraja šumarka gdje se nalazio Borisov šator pokraj šatora blagovaone. Unutra je još gorjela svjetiljka i bacala je povećane sjene po platnenim zidovima. Vidio je da Boris drži ženu za kosu i vuče je po podu, urlajući na ruskom. «Borise!» Nicholas je morao viknuti njegovo ime tri puta prije nego mu je privukao pažnju, a zatim su vidjeli igru sjena na platnu ispustio je Tessay i širom otvorio krilo na ulazu u šator, na sebi je imao samo donje rublje. Bio je vitak i mišićav, ravnih čvrstih prsa obraslih bakarnim dlakama, na podu iza njega ležala je Tessay licem okrenuta zemlji, jecajući i pokrivajući lice rukama. Bila je gola, a njeno tijelo bila je glatko kao u pantere. «Što se k vragu ovdje događa?» upita Nicholas, dok je bijes tek započinjao ključati u njemu kad je vidio tu gracioznu i nježnu ženu tako očajnu i poniženu. «Učim crnu kurvu lijepom ponašanju», naslađivao se Boris i dalje podbuhlog i rumenog lica od pića i strasti. «To se tebe Englezu ne tiče, osim ako ne želiš nešto doplatiti i sam se dočepati komada svinjetine.» nasmijao se vrlo ružno. «Jeste li dobro, Woizero Tessay?»
Nicholas je gledao ravno u Borisa, želeći poštedjeti ženu daljnjeg poniženja gledajući je golu. Tessay je sjela, privukla koljena do prsa i obgrlila ih objema rukama želeći se pokriti. «U redu je, Alto Nicholas.
Molim vas otiđite prije nego dođe do stvarne nevolje.» Krv joj je polako curila iz jedne nosnice u usta, bojeći joj zube u ružičasto. «Čuo si moju ženu, kopile englesko. Odlazi! Gledaj svoja posla. Odlazi, prije nego i tebi održim malu lekciju iz lijepog ponašanja.» Boris se zanese naprijed i zamahne otvorenom rukom prema Nicholasovim grudima, Nicholas se pokrene graciozno i lako poput kakvog matadora koji izbjegava prvi divlji napad bika. Maknuo se u jednu stranu i iskoristio Borisov zamah poslavši ga u smjeru u kojem se ionako već kretao.
Potpuno izgubivši ravnotežu, Rus je poletio preko tla ispred šatora i naletjevši na jedan od logorskih stolaca završio ispružen na zemlji.
«Rovan, odvedi Tessay u svoj šator!» naredio je blago. Rovan je utrčala u šator i povukla plahtu s najbližeg kreveta. Prebacila ju je preko Tessayenih ramena i podigla je. «Ne činite to, molim vas», jecala je Tessay. «Ne znate kakav zna biti kad je u ovakvom stanju. Povrijedit će nekoga.» Rovan ju je vukla iz šatora, a ona se i dalje bunila i plakala; Boris se već bio uspio podignuti. Urlao je od bijesa i dohvatio stolac o 75
koji se sapleo. Jednim jedinim trzajem otkinuo je nogu i odvagnuo joj težinu u stisnutoj šaci. «Želiš se igrati, Englezu! U redu, igrat ćemo se!» Poletio je na Nicholasa, mlatarajući Nogom od stolca kao kakvom ninja palicom. Čulo se kako šumi kroz zrak od siline kojom ga je namjeravao udariti po glavi. Kad se Nicholas sagnuo, Boris je promijenio smjer zamaha usmjerivši ga bočno ispod podignute ruke.
Zabila bi mu se u rebra da ga je dohvatio, ali je Nicholas ponovno uspio izmaknuti. Oprezno su kružili jedan oko drugoga, a onda je Boris ponovno napao. Da nije popio toliko votke koja mu je usporila reflekse, Nicholas ne bi imao izgleda protiv takvog protivnika, ali Boris ipak nije uspijevao potpuno vladati svojim pokretima i tako mu dopustio da se ponovno sagne i izbjegne nalet. Ispravio se i unijevši svu snagu u udarac, zabio je šaku Borisu u želudac neposredno ispod prsne kosti. Izbio mu je zrak, što je bilo propraćeno snažnim i burnim podrigivanjem. Noga od stolca izletjela mu je iz ruke, a on se presavio i srušio. Držao se za želudac i borio za zrak ležeći sklupčan u prašini, Nicholas se nagnuo nad njega i nježno mu rekao na engleskom:
«Ovakvo ponašanje jednostavno nije dobro, stari druže. Mi ne maltretiramo djevojke. Molim te da to više ne ponoviš.» Ispravio se i okrenuo Rovan: «Odvedite je u svoj šator i zadržite je tamo.» Rukom je sklonio kosu s lica. «A sada, nemate li ozbiljnih primjedbi, mogli bismo malo i odspavati.»
Rano u jutro ponovno je padala kiša. Teške kapi bubnjale su po platnu a munje osvjetljavale unutrašnjost šatora sablasnim sjajem. Međutim, već kad se Nicholas uputio do šatora blagovaone na doručak, oblaci su se razišli i sjalo je veselo i žarko sunce. Slatkasti planinski zrak imao je miris na zemlju i gljive. Boris je pozdravio Nicholasa srdačno i prijateljski. «Dobro jutro, Englez. Baš smo se noćas zabavili. Moram se nasmijati kad se toga sjetim. Odlična šala. Jednog od sljedećih dana ponovno ćemo piti votku i ponovno se šaliti.» Zatim je zaurlao da se čulo do kuhinje: «Hej! Gospo Sunce donesi svom novom dečku nešto za jelo. Gladan je poslije onog noćašnjeg napora.» Tessay je bila tiha i povučena dok je nadgledala sluge koji su posluživali doručak. Jedno oko bilo joj je natečeno, gotovo zatvoreno, a usna joj je bila rasječena.
Tijekom doručka nijednom nije pogledala u Nicholasa. «Mi idemo naprijed», Boris je veselo objasnio dok su pili kavu. «Moji sluge će srušiti logor i krenuti za nama velikim kamionom. S malo sreće uspjet ćemo se noćas ulogoriti na rubu klanca, a sutra ćemo započeti spuštanje.» Dok su se penjali u kamion, Tessay je uspjela nakratko i 76
tiho porazgovarati s Nicholasom bez straha da je Boris čuje. «Hvala vam, Alto Nicholas. Ali to nije bilo mudro. Vi ga ne poznajete. Odsad morate biti oprezni. On ne zaboravlja, ali ni ne oprašta.» Iz sela Debra Maryam Boris je krenuo odvojenom cestom koja je vodila duž rijeke Dandere ravno na jug. Cesta kojom su došli prethodnog dana od jezera Tana, na karti je bila prikazana kao glavni autoput. A bila je očajna.
Međutim, ova nova je bila označena kao manje važna i koja nije prohodna po svakom vremenu. Čudna stvar, ali izgleda da se najveći dio teškog prometa koji je uništio glavnu cestu odvijao ovom sporednom, naišli su na mjesto gdje su neka golema vozila zaglibila u kaljuži nastaloj tijekom kiša pa je poslije njihovog napornog izvlačenja taj predio bio toliko razrovan i udubljen da je sličio krateru od bombe s fotografije bojnog polja u Flandriji tijekom Prvog svjetskog rata. I Toyota im je tijekom tog dana dva puta zaglibila u tom neravnom tlu.
Oba puta stigao ih je veliki kamion koji ih je slijedio i iz njega su izmiljele sve sluge pogurati i izvući Toyotu. S njima u blatu radio je čak i Nicholas, skinuvši se do pasa. «Da ste poslušali moj savjet», gunđao je Boris, «ne bismo bili ovdje. Tamo gdje želite ići nema divljači, a nema ni putova vrijednih spomena.» Rano poslijepodne zaustavili su se pokraj rijeke i ručali pod vedrim nebom. Nicholas je otišao do močvare pokraj ceste i isprao blato i prljavštinu jutrošnjeg rada. Bio je prvi kad je trebalo pokrenuti kamion. Rovan je krenula za njim niz padinu i sjela na stijenu iznad močvare. On je skinuo košulju i čučnuo na obalu da se ispere hladnom planinskom vodom. Rijeka je bila blatnjavo žuta i nabujala od olujnih kiša. «Mislim da Boris ne vjeruje u vašu priču o prugastom dikdiku», upozorila ga je. «Tessay mi je rekla da sumnja u naše namjere.» Sa zanimanjem ga je promatrala kako se prska vodom po prsima i rukama. Tamo gdje je sunce nije dotaklo, koža mu je bila potpuno bijela i bez mrlja. Dlake na prsima bile su mu guste i tamne.
Zaključila je da je ugodno gledati njegovo tijelo. «On je od onih tipova koji će vam zaviriti u prtljagu, pruži li mu se prigoda», složio se Nicholas. «Niste ponijeli sa sobom ništa što bi ga moglo navesti na trag? Dokumente ili bilješke?» «Samo satelitsku fotografiju, a sve što piše u mojim bilježnicama je pisano stenografijom. Ne bi mogao pročitati.» «Pazite što govorite pred Tessay.» «Ona je pravo srce. nije pokvarena.» Rovan je srčano branila svoju novu prijateljicu.» «Možda je ona i u redu, ali je udana za mojeg prijatelja Borisa. A njoj je to na prvome mjestu. Bez obzira što prema njoj osjećali, nemojte nikom od njih vjerovati.» Obrisao se košuljom, navukao je i zakopčao. «Krenimo 77
nešto pojesti.» Kod parkiranog kamiona Boris je upravo otvarao bocu južnoafričkog bijelog vina. natočio je Nicholasu punu čašu. Ohlađeno u rijeci, bilo je pjenušavo i mirisno. Tessay im je ponudila hladno pečeno pile i mjeru kruha, ravne i tanke komadiće od pšeničnog brašna bez kvasca, kakav se jeo u ovoj zemlji. Prijepodnevne muke izblijedjele su i postale beznačajne kad je Rovan legla pokraj Nicholasa u travu i promatrala zajedno s njim bradatog lešinara koji je jedrio u visinama nebeskog plavetnila. Primijetio ih je i znatiželjno kružio iznad njih, nakrećući glavu kako bi ih vidio. Oči su mu bile maskirane crnim perjem kao kod razbojnika, a raspoznatljivo repno perje u obliku klina lepršalo je na vjetru poput prstiju koncertnog pijanista koji prebiru po klavijaturi. Kad je došlo vrijeme za nastavak putovanja, Nicholas joj je pružio ruku pomažući joj ustati. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka njihovog međusobnog fizičkog dodira i ona je zadržala, njegove prste tek sekundu ili dvije duže nego je to baš bilo neophodno. Put se nije poboljšao ni dok su se sve bliže približavali ruba klanca pa su sati prolazili u drmanju kostiju i škljocanju zuba. Cesta je krivudala preko nekog uzvišenja da bi se zatim spustila niza suprotnu stranu. Pola te nizbrdice Boris je psovao na ruskom, jer su iza jednog zavoja na izdignutom zemljanom nasipu naišli na golemi kamion prepriječen na putu i bilo ga je gotovo nemoguće proći. Iako su išli tragom ovog konvoja još od jučer, ovo je bilo prvo vozilo na koje su naišli. I to je Borisa zateklo nespremnog. Tako je naglo zakočio da su njegovi putnici gotovo ispali iz svojih sjedala, ali na toj nizbrdici i blatu nije uspio zaustaviti. Boris je morao ubaciti u prvu brzinu i usmjeriti vozilo prema uskom procijepu između obale i kamiona. Rovan je sa stražnjeg sjedala pogledala kroz prozor prema visokoj bočnoj strani kamiona, na zelenoj pozadini, crvenom bojom bili su ispisani ime tvrtke i reklamna poruka. Preplavio ju je snažan osjećaj deja vu dok je zurila u to.
Nedavno je vidjela taj znak, ali ju je izdalo sjećanje: nije se mogla sjetiti kada ili gdje. Samo je znala da joj je životno važno sjetiti se. Toyota je bočnom stranom zagrebla po metalu kamiona i uspjela proći. Boris se nagnuo kroz prozor i zamahnuo šakom prema vozaču većeg vozila. Bio je domorodac i vlasnik kamiona ga je vjerojatno unajmio u Addis.
Nasmijavši se Borisovom starom vozilu i on se nagnuo iz kabine i uzvratio mu pozdrav stisnutom šakom dodavši pritom i podignuti srednji prst. «Govnar!» grmio je Boris od bijesa što je bio slabiji u ovoj razmjeni pozdrava, ali nije stao. «Nema svrhe razgovarati s njima. Što oni znaju? Crne čimpanze!» Tijekom preostalog dijela zamornog 78
putovanja Rovan je bila tiha i povučena. Uzdrmala ju je i mučila spoznaja da je već prije vidjela znak krilatog crvenog konja i iznad njega ime tvrtke: ' PEOAZ ISTRAŽIVANJA' . Pri kraju dionice koju su trebali danas prevaliti, konačno su prošli pokraj prometnog znaka.
Stupovi na kojima je bio znak bili su ubetonirani, a ploča ispisana znalački, što je značilo da ju je morao postaviti profesionalac. Preko gornjeg dijela ploče strelica je pokazivala na novi put koji je prokrčio buldožer; put je skretao desno, a uputa je glasila: 'PEGAZ
ISTRAŽIVANJA GLAVNI LOGOR JEDAN KILOMETAR PRIVATNI PUT
ZABRANJEN ULAZ VOZILIMA BEZ ODOBRENJA' U sredini ploče, samo što ne poleti, propinjao se grimizni konj široko raširenih krila. Duboko je udahnula kad joj se vratilo sjećanje i zaprepastilo je svojom jasnoćom. Sjetila se gdje je zadnji put vidjela letećeg crvenog konja. U
trenutku se ponovno našla u ledenoj vodi engleske rijeke s lososima, izbačena iz Land Rovera koji se prevrtao, dok je golemi MAN-ov kamion tutnjao preko mosta iznad nje i kad se u tom djeliću sekunde prije nego će potonuti iznad nje pojavio propeti crveni konj. «Isti takav!»
gotovo je viknula na glas, ali se je ipak uspjela svladati. Užas tog trenutka vratio joj se u punoj mjeri pa se uhvatila kako teško diše, a srce joj kuca ludo kao poslije dugog trčanja. «Ne može biti slučajno», uvjeravala se, «i sigurno ne griješim, to je ista tvrtka. 'Pegaz istraživanja'.» Zadnjih nekoliko kilometara povukla se u sebe i misli su joj odlutale; to je potrajalo sve dok se cesta kojom su išli nije iznenada završila na rubu okomite stjenovite litice. Tu je Boris skrenuo na travnati rub i isključio motor. «Dalje ne idemo. Večeras ćemo ovdje logorovati. Veliki kamion nije daleko iza nas. Podignut će logor čim stignu. Sutra ćemo se spustiti pješice u klanac.» Dok su izlazili iz vozila, Rovan je povukla Nicholasa za ruku: «Moram razgovarati s vama», žurno je prošaptala i krenula za njim kad ju je poveo prema obali rijeke. Pronašao je mjesto na kojem su mogli sjediti jedno pokraj drugoga, dok su im noge visjele nad ponorom, nabujala žuta rijeka pokraj njih kao da je osjećala što ju je čekalo dalje. Hladne planinske vode su hitale probijajući se između stijena i pripremale se za taj vrtoglavi skok u prazan prostor. Stijena ispod njih predstavljala je zid koji se protezao gotovo tristo pedeset metara u dubinu. Bila je tako visoka da je na večernjem svjetlu provalija ispod njih predstavljala mračno tajanstveno mjesto, a njeno je dno bilo od njih skriveno sjenom i kapljicama vode. Kad je Rovan pogledala dolje uhvatila ju je vrtoglavica. Trgnula se od ruba i instinktivno oslonila o Nicholasovo 79
rame da se pribere. Tek kad ga je dodirnula, shvatila je što radi i svjesno se odmaknula od njega. Blatnjave vode rijeke Dandere obrušavale su se s ruba i dok su padale kao čudom se pretvarale u zavjesu od vječne čipke. Poput suknji mladenke koja pleše valcer, one su svjetlucale i vrtjele se, a svjetlost duge poigravala se kroz njih kao da su biseri. Padajući stupovi bijele pjene vrtjeli su se i pretvarali u predivne, ali prolazne, oblike sve dok ne bi udarili u donje rubove sjajne crne stijene i eksplodirale u svježe oblake bjeline koji su na kraju zaklanjali tamne ponorske dubine opalnim velom. Svjesnim naporom Rovan je uspjela odvojiti misli od tog prizora vrijednog strahopoštovanja i vratiti se u mučnu sadašnjost. «Nicky, sjećate se kamiona koji je izgurao majku i mene u Land Roveru s mosta?»
«Svakako.» njegov izraz lica bio je nedokučiv dok ju je proučavao.
«Uznemireni ste. Što je bilo. Rovan?» «Na prikolicama toga kamiona je bio natpis.» «To ste mi rekli, da. Zeleno i crveno. Rekli ste mi da ga niste tako dobro vidjeli da bi pročitali što je pisalo.» «Bio je isti kao kamion pokraj kojeg smo prošli danas poslijepodne. Vidjela sam natpis pod istim kutom kao i prošli put i vratilo mi se. Crveni Pegaz, leteći konj.» Kratko ju je promatrao: «Jeste li potpuno sigurni?» «Potpuno!»
Žurno je kimnula. Nicholas se zagledao u veličanstveni klanac koji se pružao ispod njih. Do suprotnog zida kanjona bilo je šezdesetak kilometara, ali na ovom bistrom zraku opranom kišom djelovao je tako blizu da bi ga mogao dodirnuti tek ispruženom rukom. «Slučajnost?»
naposljetku progovori. «Mislite! Vrlo čudna i neobična slučajnost.
Pegaz u Yorkshiru i u Gojamu! Možete li to prihvatiti?» «To nema nikakvog smisla. Kamion koji vas je udario bio je ukraden.» «Je li bio?»
upita ona. «Možemo li biti u to sigurni?» «Ako nije, što vi o tome mislite?» «Da planirate ubojstvo, biste li se oslonili na mogućnost krađe kamiona zgodno ostavljenog baš za vas kod gostione Little Chef?» On odmahne glavom. «Nastavite.» «Pretpostavimo da ostavite vaš kamion tamo i vaš vozač prijavi krađu tek kad vam osigura pristojnu prednost u odnosu na policiju.» «Moguće je», složio se ne baš
oduševljeno. «Tko god ubio Duraida i zatim dva puta pokušao ubiti i mene, očigledno je raspolagao znatnim sredstvima. Može srediti stvari u Egiptu i Engleskoj. Uza sve to, kod njega je sedmi svitak. Ima naše bilješke, sav naš rad i prevode koji mu jasno ukazuju na ovo mjesto na rijeci Abbay. Pretpostavimo li da upravlja tvrtkom poput Pegaza postoji li bilo kakav razlog zašto ne bi mogao poput nas biti ovdje u Etiopiji i to baš u ovome trenutku?» Nicholas je neko vrijeme šutio. Podigao je 80
kamen pokraj sebe i bacio ga preko stijene. Oboje su promatrali kako pada, smanjujući se i nestajući u zastoru kapljica daleko ispod mjesta na kojem su sjedili. Nicholas je naglo ustao i dohvati njenu ruku pomažući joj ustati. «Idemo», reče on. «Kamo ćemo?» «U glavni logor Pegaza. Idemo malo porazgovarati s predradnikom.»
Boris se ljutilo bunio i požurio ga spriječiti kad je Nicholas uskočio u Toyotu i upalio motor. «Kuda si se k vragu uputio?» «U razgledavanje.»
Nicholas otpusti kvačilo. «Vraćamo se za jedan sat.» «Hej, Englez, moj kamion!» Potrčao je za njima, ali je Nicholas ubrzao i udaljio se.
«Naplati mi.» Nasmijao se pogledavši Borisa u retrovizoru. Stigli su do skretanja na kojem je bio postavljen znak i krenuli odvojkom uz greben. Pegazov logor se nalazio na suprotnoj strani. Nicholas je prikočio na prijevoju i u tišini su ugledali logor. Područje od oko deset ari bilo je raskrčeno i poravnano. Bilo je ograđeno bodljikavom žicom, s tek jednim zaključanim vratima. Unutar ograde bila su parkirana tri velika zeleno-crvena kamiona. Bilo je još nekoliko manjih vozila i jedna pokretna bušilica. Ostatak dvorišta bio je ispunjen istraživačkom opremom i skladištima. Bilo je tu bušilica i čeličnih kutija, drvenih sanduka s rezervnim dijelovima i nekoliko stotina bačvi s dizel gorivom i motornim uljem. Bačve su bile složene vrlo uredno kao što su bila uređena i skladišta. Sve je bilo po špagici, što je bilo vrlo iznenađujuće u ovom divljem i stjenovitom predjelu. Odmah pokraj ograde nalazilo se malo naselje od dvanaestak zgrada od valovitih ploča. I one su bile poredane vojničkom preciznošću tvoreći ulicu. «Veliko i dobro organizirano», prokomentirao je Nicholas. «Uđimo i pogledajmo tko je za ovo zadužen.» Na ulazu su se nalazila dva naoružana stražara u maskirnim odorama etiopske vojske. Očigledno ih je iznenadio dolazak nepoznatog Land Rovera i kad je Nicholas zatrubio jedan od njih im je oprezno prišao držeći pripravan kalašnjikov. «Želim razgovarati s upraviteljem», reče mu Nicholas na arapskom i s dovoljno bahatog autoriteta pa je stražar postao nesiguran i osjećao se neugodno.
Vojnik je nešto promrmljao i vratio se do kolege posavjetovati se; zatim podigne radio-telefon i užurbano nešto reče. Nakon obavljenog razgovora prođe pet minuta, a onda se otvore vrata najbliže zgrade i izađe neki bijelac. Bio je odjeven u kaki kombinezon i na glavi imao meku kapu. Imao je jako preplanulo i otvrdnulo lice, a naočale za sunce poput zrcala skrivale su mu oči. Bio je nizak i zdepast, a rukave je zavrnuo pa su mu se vidjele dlakave i od rada očvrsnule ruke.
Nakon što je prozborio nekoliko riječi sa stražarima na ulazu, izašao je 81
do Toyote. «Što se ovdje događa?» upita on teksaški razvlačeći riječi i ne vadeći iz usta batrljak cigare. «Zovem se Quenton Harper.» Nicholas je izašao iz kamiona i pružio ruku na pozdrav. «Nicholas Quenton Harper. Kako ste?» Amerikanac je oklijevao, a zatim prihvatio ruku kao da mu je netko ponudio električnu jegulju. «Helm», odgovori on.
«Jake Helm, iz Abilenea u Texasu. Ovdje sam predradnik.» Imao je ruku mehaničara s ožiljcima preko zglobova, žuljevite dlanove i srpolike naslage crne masnoće ispod noktiju. «Strašno mi je žao što vas smetamo. Imam neke probleme s kamionom. Zanima me imate li mehaničara koji bi ga mogao pogledati.» Nicholas se neodoljivo osmjehnuo, ali to na čovjeka nije ostavilo nikakav dojam. «Nije u skladu s politikom kompanije.» Odmahnuo je glavom. «Spreman sam platiti za svaku.» «Slušaj, prijatelju, rekao sam ne.» Jake izvadi cigaru iz usta i zagleda se u nju. «Vaša tvrtka Pegaz. Možete li mi reći gdje vam je glavni ured? Tko vam je upravitelj?» «Ja sam vrlo zaposlen čovjek. A vi me ometate u poslu.» Helm vrati cigaru u usta i započne se okretati od njih. «U ovom okolišu lovit ću nekoliko sljedećih tjedana.
Ne bih htio dovesti u opasnost nekog od vaših uposlenih. Možete li mi okvirno reći gdje ćete raditi?» «Ovdje vodim obećavajući posao, gospodine. Ne izvješćujem medije o svom kretanju. Briši!» Okrenuo se i otišao do ulaza izdavši otresitu naredbu stražarima prije nego se vratio u ured. «Satelitska antena na krovu», primijeti Nicholas.
«Zanima me s kim u ovom trenutku razgovara naš prijatelj Jake.» «S
nekim u Texasu?» nagađala je Rovan. «Ne mora biti», otezao je Nicholas. «Pegaz je vjerojatno multinacionalna tvrtka. Samo to što je Jake iz Texasa ne znači da je otud i njegov gazda. Bojim se da nam ovaj razgovor nije bio baš uspješan.» Upalio je motor i napravio Toyotom polukrug. «Ali ako je netko u Pegazu ružno umiješan u ovo, prepoznat će moje ime. Javili smo im da smo stigli. Pričekajmo i pogledajmo što smo istjerali iz grmlja.»
Vrativši se do vodopada na rijeci Danderi, zatekli su Borisov kamion koji je u međuvremenu stigao, podignute šatore, a kuhar ih je dočekao s čajem. Boris ih nije dočekao istom dobrodošlicom i uporno je šutio dok ga je Nicholas nastojao udobrovoljiti. Tek poslije prve votke te večeri, smekšao se dovoljno i ponovno je progovorio. «Ovdje su nas trebale čekati mazge. Vrijeme ovim ljudima ništa ne znači. Dolje u klanac ne možemo krenuti dok one ne stignu.» «Pa dok ih čekamo barem ću imati prigodu uposliti pušku», primijeti Nicholas pomiren sa sudbinom. «U Africi se nikada ne isplati žurba. To je previše zamorno 82
za živce.» I sljedećeg jutra još nije bilo ni traga od mazgi pa je poslije obilnog doručka Nicholas otišao po pušku. Kad je Nicholas izvadio pušku iz zelene navlake, Boris ju je uzeo od njega i kratko je pregledao.
«Stara puška?» «Izrađena 1926.», kimne Nicholas. «Moj ju je djed dao izraditi za sebe.» «U to su ih vrijeme znali raditi. Nisu poput masovnog govna kakvo izbacuju danas.» Boris je kritički napućio usne.
«Prekrasno! Ali joj je zamijenjena cijev, zar ne?» «Originalna se rasprsnula. Zamijenio sam je s odgovarajućom Shilenovom cijevi. Na sto koraka mogu s njom otkinuti krila komarcu.» «Kalibar 7X57, zar ne?» upita Boris. «Zapravo, Rigby 275 «, ispravi ga Nicholas, ali Boris frkne. «Streljivo je potpuno isto ali Englezi ne bi bili Englezi kad ne bi svemu dali drukčiji naziv.» Nacerio se. «Izbacuje 150 zrnaca sačme brzinom od 850 metara u sekundi, to je dobra puška, jedna od najboljih.» «Nemaš pojma, dragi moj, koliko mi tvoje odobravanje znači», promrmlja Nicholas na engleskom, a Boris zahihoće vračajući mu pušku. «Engleske šale! Volim vaše engleske šale.» Kad je Nicholas napustio logor noseći svoju malu pušku u navlaci. Rovan je krenula s njim do rijeke i pomogla mu napuniti dvije male platnene vreće bijelim riječnim pijeskom. Postavio ih je na pogodnu stijenu gradeći čvrst, ali prilagodljiv oslonac za pušku koju je položio preko njih. Koristeći otvorenu padinu brda kao sigurno zaleđe, udaljio se dvjesto metara i tamo postavio kartonsku ploču na koju je zalijepio Bisley metu. Vratio se natrag do Rovan i zašao iza stijene na kojoj je ležala puška. Rovan nije očekivala tako snažan pucanj iz te otmjene, gotovo ženske puške.
Iznenađeno je poskočila, dok joj je u ušima zvonilo. «Kakva užasna, opaka stvar!» uzvikne ona. «Kako vam nije žao ubijati one divne životinje takvom jakom puškom?» upita ona. «Karabinom», ispravi je on dok je odmjeravao pogodak kroz dalekozor. «Biste li se bolje osjećali da koristim slabiji karabin ili da ih na smrt mlatim štapom?» Zrno je pogodilo sedam centimetra udesno i pet prenisko. Dok je podešavao nišanski dalekozor pokušao joj je objasniti. «Lovački moral zahtijeva da čovjek učini sve što može kako bi ubio što je moguće brže i preciznije što znači približiti se što bliže, koristiti oružje odgovarajuće snage i nišaniti što preciznije.» Naredni hitac nije skrenuo ni lijevo ni desno, bio je tek dva centimetra iznad središta mete. Želio je na toj udaljenosti pogađati sedam centimetara visoko. Ponovno je započeo ugađati nišanski dalekozor. «To je u svezi s nekom atavističkom pobudom koju mogu potpuno poreći tek poneki muškarci, bez obzira koliko se smatrali obrazovanim i civiliziranim.» Ponovno je opalio. «Neki se 83
isprazne u konferencijskim dvoranama, drugi na golfu ili tenisu, a neki od nas na pastrvskim rijekama, u oceanskim dubinama ili u lovu.»
Opalio je i treći put, tek potvrđujući prethodna dva, a zatim nastavio:
«Što se tiče Božjih stvorenja, on nam ih je darovao. Vi ste vjernik.
Kažite mi kako glasi deseti dio Djela apostolskih, stihovi 12 i 13.»
«Oprostite.» Odmahnula je glavom. «Recite mi.» «.sve vrste četveronožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih», Nicholas joj udovolji. «I neki mu glas reče: Ustani Petre, kolji i jedi!» «Trebali ste biti odvjetnik», prošapće ona glumeći očaj. «Ili svećenik», predloži on i krene po metu. Tri posljednja zrna napravila su malu simetričnu rozetu sedam centimetara iznad sredine sve tri rupe su se dodirivale.
Pogladio je kundak male puške: «To je moja ljubljena draga, moja Lucrezia Borgia.» Pušku je tako nazvao zbog njene ljepote i smrtonosne snage. Vratio je pušku u kožnu navlaku pa zajedno krenu natrag.
Približivši se logoru, Nicholas se ukopao u mjestu. «Posjetitelji», reče on i podigne dalekozor. «Aha! Istjerali smo nešto iz rupe. Ono tamo je Pegazov kamion i ako se ne varam jedan od naših posjetitelja je onaj šarmantni momak iz Abilenea. Siđimo i pogledajmo što se događa.»
Kad su se približili logoru, shvatili su da se oko crveno-zelenog Pegazovog kamiona nalazi desetak ili čak i više teško naoružanih vojnika u odorama i da Jake Helm i jedan časnik etiopske vojske sjede pod nadstrešnicom šatora blagovaone i ozbiljno razgovaraju s Borisom.
Čim je Nicholas ušao u šator, Boris ga je predstavio etiopskom časniku s naočalama. «Ovo je brigadir Tuma Nogo, vojni zapovjednik južnog područja Gojama.» «Dobar dan!» pozdravi ga Nicholas, ali se brigadir ne obazre na njegovu ljubaznost. «Želim vidjeti vašu putovnicu i dopuštenje za nošenje vatrenog oružja», arogantno je naredio dok je Jake Helm samozadovoljno žvakao smrdljivi batrljak ugašene cigare.
«Svakako», pristane Nicholas i ode u šator po torbu s dokumentima.
Otvorio ju je na stolu osmjehujući se časniku. «Sigurno ćete također željeti vidjeti pismo preporuke britanskog tajnika za vanjske poslove u Londonu i ovo od britanskog veleposlanika u Addis Abebi. A evo i pismo od etiopskog veleposlanika na britanskom kraljevskom dvoru, a ovaj ferman je od vašeg ministra obrane. Generala Siye Abraha.»
Brigadir je začuđeno zurio u ovu salatu od ukrašenih službenih zaglavlja i grimiznih trakica preko kojih su bili utisnuti pečati. U očima iza naočala sa zlatnim okvirom vidjela se zbunjenost i neodlučnost.
«Gospodine!» On skoči na noge uz vojnički pozdrav. «Vi ste prijatelj generala Abraha? Nisam znao. nitko me nije o tome izvijestio. Molim, 84
oprostite mi zbog ovog uznemiravanja.» Ponovno je pozdravio, a budući da mu je bilo neugodno to je djelovalo vrlo nespretno i nezgrapno. «Samo sam vas došao upozoriti da tvrtka Pegaz ovdje obavlja bušenja i koristi dinamit. Pa postoji opasnost. Molim vas budite oprezni. Također, ovdje ima mNogo bandita i ljudi s one strane zakona, siufta» Pukovnik Nogo se zbunio i bio jedva pri sebi. Zašutio je i duboko udahnuvši zrak pokušao se srediti. «Znate, imam naredbe osiguravati službenike tvrtke Pegaz. Dogodi li vam se bilo kakva neprilika ili vam zatreba bilo kakva pomoć samo se pozovite na mene, gospodine.» «to je jako lijepo od vas, brigadiru.» «Neću vas više zadržavati, gospodine.» Pozdravio je po treći put i počeo se povlačiti prema Pegazovom kamionu, povukavši nadzornika iz Texasa sa sobom.
Otkad su stigli. Jake Helm nije progovorio ni riječ, a i sada se udaljio bez pozdrava. Brigadir Nogo pozdravi Nicholasa zadnji, sada već četvrti put kroz prozor kamiona dok se ovaj udaljavao. «Neodlučno!»
reče Nicholas Rovan dok je na vojnički pozdrav otpozdravljao nonšalantnim mahanjem. «Ovaj je zgoditak sasvim sigurno bio naš.
Sada barem znamo da nas zbog nečeg gospodin Pegaz sasvim sigurno ne želi u blizini. Mislim da ubrzo možemo očekivati sljedeću posjetu.»
Vratili su se do Borisa u blagovaoni i Nicholas mu reče: «Sada su nam samo potrebne tvoje mazge.» «Poslao sam trojicu do sela po njih.
Trebali su stići jučer.» Mazge su stigle rano sljedećeg jutra; šest velikih, snažnih životinja i svaku je vodio gonič odjeven u za ove krajeve uobičajene jahaće hlače i rubac. Do podneva su ih natovarili i bili spremni krenuti u klanac. Boris je zastao na početku staze i zagledao se preko doline. Izgleda da su se ovog puta dubina i neravna ljepota klanca čak i njega dojmili i u njemu izazvali strahopoštovanje.
«Ući ćete u jednu drugu zemlju u jednom drugom dobu», upozorio ih je u nekom sebi nesvojstvenom filozofskom raspoloženju. «Idemo tragom starim dvije tisuće godina, starim poput Krista.» Raširio je ruke kao na molitvu. «Stari crni svećenik u crkvi u Debra Maryamu će vam reći da je Djevica Marija ovuda prošla kad je pobjegla iz Izraela poslije Kristovog razapinjanja na križ.» Zavrtio je glavom. «Ti bi ljudi u bilo što povjerovali.» A onda je krenuo stazom. Bila je tik uza stijenu i spuštala se pod takvim kutom da su svakim korakom silazili niz tako visoku kamenu stubu da su im se zatezali mišići i tetive u preponama i koljenima te škripale kralježnice. Morali su si pomagati rukama na surovijim i strmijim dijelovima gdje su gotovo imali dojam da silaze niz ljestve. Izgledalo je nemoguće da ih teško natovarene mazge mogu 85
pratiti. Hrabre životinje spuštale su se niza svaku kamenu stubu jako iskoračivši prednjim nogama i oprezno promišljale sljedeći korak.
Staza je bila tako uska da su glomazni zavežljaji s jedne strane grebli po stjenovitom zidu dok ih je s druge strane mamio ponor. Kad je staza promijenila smjer, mazge nisu mogle skrenuti u jednom pokušaju. Ustuknule bi, a onda prisiljene poslušati, slijedile bi zakretanje uske staze, znojeći se od užasnog straha i kolutajući očima dok im se ne bi zabijelile. Goniči su ih tjerali divljim povicima i bičevima. Na nekim mjestima staza je zalazila u planinu prolazeći iza ostataka odvaljenih stijena koje su vrijeme i erozija odvojili od pročelja stijene. Ta stjenovita vrata bila su često tako uska da su morali skinuti teret s mazgi, ručno ga prenijeti i ponovno ga s druge strane natovariti na mazge. «Pogledajte!» zaprepašteno poviče Rovan pokazavši u prazninu. Jedan crni lešinar izronio je iz dubina na raširenim krilima i prolebdio pokraj njih gotovo nadohvat ruke i, okrenuvši svoju jezivu golu glavu prevučenu ružičastom naboranom kožom, pogledao ih nedokučivim crnim očima prije nego je odjedrio dalje. «Koristi uzgon zagrijanog zraka iz doline», objasni joj Nicholas. Pokazao je niza stijenu na ispupčenje u istoj ravnini s njima. «Evo tamo jednog gnijezda.» Bila je to obrasla humka grančica nagomilanih na nedohvatljivom ispupčenju. Izmet ptica koje su se ovdje vjekovima gnijezdile, obojio je pročelje stijene prugama sjajnog bjelila. Čak s ove udaljenosti mogli su na trenutke osjetiti zadah tog izmeta i ostataka trulog mesa. Cijelog tog dana držali su se vrletne staze dok su se spuštali niz taj užasni zid.
Bilo je kasno poslijepodne, a tek su bili na pola puta, kad je staza skrenula pod velikim kutom i oni ispred sebe začuše buku vodopada.
Kad su izašli iza još jednog odvaljenog komada stijene i ugledali ga, zvuk je postao glasniji i pretvorio se u gromovito urlanje. Vjetar koji je stvarala bujica lupao je po njima i prisiljavao ih da se pridržavaju za izbočine. Vodene kapljice letjele su oko njih i vlažile im lica, ali etiopski vodič ih je vodio sve dalje dok već nisu pomislili da će sigurno biti otplavljeni u dolinu koja se još nalazila nekoliko stotina metara ispod njih. A onda se nekim čudom velika prozirna vodena zavjesa razmaknula i oni su stupili iza nje u duboke procjepe mahovinom obrasle i sjajne vlažne stijene, koje je tijekom eona snaga vode izdubila u stijeni. Jedina svjetlost na ovom mračnom mjestu dopirala je kroz vodopad, zelena i tajanstvena kao u kakvoj podmorskoj špilji. «Ovdje ćemo noćas spavati», objavi Boris, očigledno uživajući u njihovoj začuđenosti. Pokazao je na snopove drva za loženje nagomilane u dnu 86
špilje i na od dima pocrnjele zidove iznad kamenog ognjišta. «Goniči mazgi koji su donosili hranu i zalihe svećenicima u samostan, vjekovima su koristili ovo mjesto.» Dok su se kretali dublje u špilju, zvuk obrušavanja vode postao je prigušen, a stijena pod njihovim nogama suha. Kad su sluge zapalile vatru, špilja je postala, ako već ne romantično, onda barem toplo i udobno utočište. Znalački pronašavši najudobnije mjesto, stari vojnik Nicholas je rasprostro svoju vreću za spavanje u kutu stražnjeg dijela špilje. I sasvim prirodno, Rovan je svoju prostrla pokraj njegove. Oboje, umorni zbog neuobičajenog spuštanja niz stjenoviti zid, poslije večere su se ispružili u svojim vrećama za spavanje i šutke promatrali odsjaj vatre koji se poigravao po svodu špilje. «Pomislite samo!» prošapće Rovan. «Sutra ćemo osobno ići tragom starog Taite.» «Da ne spominjemo Djevicu Mariju», osmjehne se Nicholas. «Vi ste užasni stari cinik», uzdahne ona. «I štoviše, sigurno hrčete.» «To ćete uskoro otkriti na teži način», reče joj on, ali je ona zaspala prije njega. Disala je nježno i ravnomjerno pa ju je jedva čuo od huka vode. Već dugo nijedna lijepa žena nije spavala pokraj njega. Kad je bio siguran da je utonula u dubok san, ispružio je ruku i nježno joj dodirnuo obraz. «Ugodan san, malena», nježno je prošaptao. «Imala si naporan dan.» On je na taj način običavao poželjeti laku noć mlađoj kćeri.
Goniči mazgi su ustali znatno prije zore pa je cijela družina krenula ponovno na put čim je bilo dovoljno svjetla za sigurno kretanje. Kad je rano sunce dodirnulo gornje rubove zida još su bili dovoljno visoko iznad dna doline pa su iz visine razgledavali teren. Nicholas je povukao Rovan u stranu i oni propuste ostatak karavane ispred sebe. Pronašli su prikladno mjesto za sjedenje i razvili satelitsku fotografiju između sebe. Prepoznavši glavne vrhove i pojedinosti krajolika, orijentirali su se i počeli unositi red u kataklizmički predio koji je ključao ispod njih.
«Odavde ne možemo vidjeti rijeku Abbay», istakne Nicholas. «Još uvijek je duboko dolje u klancu. Vjerojatno ćemo je prvi put ugledati tek ravno odozgo.» «Ako smo točno ustanovili naš sadašnji položaj onda ova dva polukružna zavoja rijeka pravi oko one litice tamo.» «Da, tamo ispod tih stijena je mjesto gdje se Dandera ulijeva u Abbay.»
Upotrijebio je palac kao grubu mjeru. «Otprilike dvadeset pet kilometara odavde.» «Dandera je tijekom vjekova vjerojatno mNogo puta promijenila svoj tok. Primjećujem barem dva jarka koja sliče na nekadašnja riječna korita.» Pokazala je prema dolje. «Ovdje i tamo.
Sada ih je obrasla džungla.» Djelovala je potišteno: «Oh, Nicholase, ovo 87
područje je tako golemo i zbrkano. Kako ćemo u svemu tome uopće pronaći jedan jedini ulaz u grobnicu.» «Grobnicu? Kakvu grobnicu?»
upita Boris sa zanimanjem. Vratio se stazom tražeći ih. Nisu ga čuli kako se približava i sada je stajao iznad njih. «O kakvoj to grobnici pričate?» «O grobnici sv. Frumentiusa, naravno», istog trena mu odgovori Nicholas, ničim ne pokazavši zabrinutost što ih je čuo. «Nije li manastir posvećen tom svecu?» Isto tako smireno upitala je Rovan, dok je spremala fotografiju. «Da» On kimne razočarano kao da je očekivao nešto zanimljivije. «Da, sv. Frumentius. Ali vam neće dopustiti posjet grobnici. Neće vas pustiti u unutrašnjost samostana. Tamo je pristup dopušten samo redovnicima.» Skinuo je kapu i počešao se po kratkim, čvrstim čekinjama koje su mu prekrivale tjeme. Pod njegovim noktima zastrugale su poput turpije. «Ove nedjelje tamo je svetkovina Timkata, blagoslov Toota. Bit će dosta uzbuđenja. Bit će jako zanimljivo, ali nećete moći doći do Svetinje nad Svetinjama niti ćete uspjeti vidjeti pravu grobnicu. Nikad nisam susreo nijednog bijelca koji ju je vidio.»
Zažmirkao je prema suncu. «Moramo dalje. Čini se da je blizu, ali trebat će nam još dva dana da stignemo do Abbaya. Tamo dolje je teren loš. Dugački put čak i za čuvenog lovca na dikdika.» Oduševljeno se nasmijao vlastitoj šali i krenuo niza stazu. Kad su se približili dnu stijene, nagib staze se smanjio i stube su postale pliće i međusobno udaljenije. Kretanje je postalo lakše pa se njihovo napredovanje ubrzalo, ali se zato promijenila kvaliteta zraka. Nije to više bio hladan, okrepljujući planinski zrak, već ustajao i sparni zrak ekvatora koji je mirisao na okolnu džunglu. «Vruće!» reče Rovan, izvlačeći se iz vunenog rupca. «Bar je za deset stupnjeva toplije», složio se Nicholas.
Skinuo je preko glave svoj stari vojnički pulover, potpuno se raščupavši. «Možemo očekivati još više temperature kad stignemo do Abbaya. Trebamo se spustiti još tisuću metara.» Staza je neko vrijeme slijedila rijeku Danderu. Ponekad su bili stotinu metara iznad nje, a ubrzo zatim bi do struka u vodi gazili preko kakvog prijelaza držeći se za tovar na mazgama kako ih ne bi odnijela bujica. A onda je klanac rijeke Dandere postao previše dubok i strm da bi ga mogli slijediti, jer su se gole stijene spuštale u mračne jazove. I tako su napustili rijeku i krenuli stazom koja je vijugala poput umiruće zmije između erozijom stvorenih brda i slikovitih strmina crvenog kamena. Kilometar ili dva nizvodno ponovno su izbili na rijeku, sada drukčijeg oblika dok se valjala kroz gustu šumu. Lijane su dopirale do njene površine, a mahovina s drveća, razbarušena i neodržavana poput brade starog 88
svećenika u Debra Maryamu, im je češala glave dok su prolazili. S
vrhova drveća zeleni zamorci su na njih kriještali i naginjali glave razrogačenih očiju od bijesa zbog upada ljudskih bića na ova sveta mjesta. Jednom je neka velika životinja projurila kroz raslinje i Nicholas pogleda Borisa. Rus odmahne glavom smijući se: «Ne, Englez, nije dikdik. Samo kudu.» Na padini iznad njih kudu je zastao. Bio je to veliki mužjak punih zavijutaka na širokim rogovima u obliku vadičepa, veličanstvena životinja s bradicom i zašiljenim ušima poput truba.
Zurio je u njih golemim, zaplašenim očima. Boris je blago zazviždao i njegovo se držanje iznenada promijenilo. «Rogovi su mu duži od metra, našli bi se u samom vrhu Rowland Warda.» Mislio je na registar krupne divljači, bibliju lovaca na trofeje. «Zar ga ne želiš skinuti, Englez?» Otrčao je do najbliže mazge i izvukao Rigby pušku iz futrole i, trčeći natrag, ponudio je Nicholasu. «Pusti ga neka ide», Nicholas odmahne glavom. «Za mene je samo dikdik.» Mahnuvši repom sličnim četkici za brijanje, mužjak je nestao s druge strane prijevoja. Boris s gađenjem odmahne glavom i pljune u rijeku. «Zašto je tako uporno tražio da ga ubiješ?» upitala je Rovan kad su nastavili dalje.
«Fotografija rekordnog rogovlja poput ovog dobro bi izgledala u njegovom promidžbenom materijalu. Privukla bi više klijenata.» Cijelog dana slijedili su krivudavu stazu i kasno poslijepodne ulogorili su se na čistini iznad rijeke gdje su očigledno mNogo puta prije njih logorovale i druge karavane. Bilo je očigledno da je put podijeljen na vremenske etape kojih su se svi putnici držali: svakom putniku trebala su puna tri dana da stigne od vrha vodopada do manastira i svi su oni logorovali na istim mjestima. «Oprostite. Ovdje nema tuša», reče Boris svojim klijentima. «Želite li se oprati, naći ćete jedan siguran jaz odmah iza prvog zavoja uzvodno.» Rovan je pogledala Nicholasa puna molbe:
«Tako mi je vruće i tako sam znojna. Biste li, molim vas, pripazili kako biste mi pomogli ako mi zatrebate.» Legao je na obalu prekrivenu mahovinom malo ispod riječnog zavoja, gdje ga nije mogla vidjeti, ali dovoljno blizu da je može čuti kako pljuska i cvokoće u hladnom zagrljaju vode. Kad je okrenuo glavu shvatio je da ju je struja vjerojatno povukla nizvodno, jer je kroz drveće na trenutak ugledao njena gola leđa i zaobljenost blijedožute stražnjice sjajne od vode.
Okrenuo je pogled s osjećajem krivnje, ali ga je iznenadila snaga fizičkog uzbuđenja izazvana ovim kratkim pogledom na svjetlucavu kožu prošaranu kasnim sunčevim zrakama koje su prodirale kroz krošnje drveća. Kad je obalom došla natrag, tiho pjevušeći i brišući 89
ručnikom mokru kosu, doviknula mu je: «Vi ste na redu. Želite li da stražarim?» «Veliki sam dječak.» Odmahnuo je glavom, ali dok je prolazila pokraj njega primijetio je objestan sjaj u njenom oku i zapitao se nije li bila potpuno svjesna koliko je nizvodno otplivala i koliko je on vidio. Zaintrigirala ga je ta pomisao. Uputio se i sam uzvodno do jaza i dok se skidao spustio je pogled i osjetio krivnju kad je vidio koliko ga je uzbudila. Od Rosalinde, nijedna žena nije na njega ostavila ovakav dojam. «Dobra hladna voda ti neće škoditi, momče.»
Prebacio je traperice preko grma i zaronio u jaz.
Dok su poslije večere sjedili oko logorske vatre, Hicholas iznenada podigne pogled i nakrivi glavu. «Pričinja li se to meni», zapita se. «Ne», nasmijala se Tessay. «Čujete pjesmu. Iz samostana nam dolaze redovnici poželjeti dobrodošlicu.» Tada su ugledali baklje koje su u povorci krivudale uz padinu brda, trepereći kroz drveće dok su se približavale logoru. Mazgari i sluge okupili su se ispred logora, pjevajući i ritmički plješćući u znak pozdrava poslanicima iz samostana. Duboki muški glasovi vinuše se u visine, a zatim utihnuše gotovo do šapta da bi se ponovno pojačali u višeglasju, duhovnom i divnom zvuku Afrike u noći. Nicholas se sav nakostriješio i nehotice zadrhtao. Potom su ugledali kako bijele redovničke odore poput noćnih leptirića lepršaju na svjetlosti baklji dok su krivudale duž
staze. Sluge iz logora padnu na koljena kad su prvi posvećeni ljudi ušli u krug logora. Bili su to mladi akoliti, gologlavi i bosonogi. Za njima su išli redovnici u dugačkim odorama i s visokim turbanima. Njihovi redovi skrenuli su u stranu i rastvorili se; počasna straža za skupinu đakona i zaređenih svećenika u svečano ukrašenim odorama i svećeničkom ruhu. Svaki od njih je nosio je teški koptski križ
postavljen na visoki štap, bogato izrezbaren i obložen domorodačkim srebrom. Jedan za drugim sklanjali su se u stranu, i dalje pjevajući, kako bi propustili zatvorenu nosiljku koju su nosila četiri snažna mlada akilota koji su je na kraju spustili usred logora. Grimizne i žute svilene zavjese svjetlucale su na svjetlu logorskih svjetiljka i baklji iz povorke. «Moramo prići i poželjeti dobrodošlicu nadstojniku samostana», šaptom reče Boris Nicholasu. «Zove se Jali Hora.» Kad su se približili nosiljci, zavjese se energičnim pokretom pomaknu u stranu i iz nosiljke izađe jedna visoka pojava. I Tessay i Rovan s poštovanjem kleknu i sklope ruke na prsima. Međutim, Nicholas i Boris ostanu na nogama, a Nicholas se znatiželjno zagleda u opata. Jali Hora je bio kosturno mršav. Ispod suknji njegove odore noge su mu bile poput 90
stabljike suhog duhana, crne poput katrana i iskrivljene, osušenih tetiva i žilavih mišića. Odora mu je bila zelena i zlatna, ukrašena zlatnim nitima koje su blistale na svjetlu vatra. Na glavi je imao visoki šešir ravnog vrha ukrašen uzorkom križeva i zvijezda. Opatovo lice bilo je čađavo crno, koža naborana i izbrazdana dubokim borama starosti. Iza napućenih usana imao je svega nekoliko zuba, a i oni su bili požutjeli i krivi. Brada mu je bila začuđujuće srebrno bijela i, izvirući onako na starim koštana njegove brade, podsjećala je na pjenu valova tijekom oluje. Jedno mu je oko bilo neprozirno plavo i slijepo zbog tropske upale, ali je zato drugo sjalo poput leopardovog oka dok lovi. Počeo je govoriti visokim, drhtavim glasom. «Blagoslov»; upozorio je Boris Nicholasa i obojica s poštovanjem pognu glave. Svaki put kad bi starac zastao, okupljeni svećenici su se pjevajući javljali u znak odgovora. Kad je konačno završio s blagoslovom, Jali Hora prekriži po zraku u četiri smjera, okrećući se polagano prema svakoj strani svijeta, dok su dva ministranta živahno mlatarala srebrnim kandilima, poplavljujući noć oštrim oblacima tamjanovog dima. Poslije blagoslova obje žene priđu i kleknu ispred opata. Nagnuo se nad njih i obje ih lagano lupnuo po obrazima srebrnim, križem, pjevajući falsetom blagoslov nad njima. «Govore da ima preko sto godina», prošapće Boris Nicholasu. Dvojica debtera u bijelim odorama prinesu maleni stolac od afričke ebanovine, tako prekrasno izrezbaren da ga je Nicholas požudno promatrao. Nagađao je da je vjerojatno star nekoliko vjekova i bio bi lijep dodatak njegovoj muzejskoj zbirci. Ta dvojica debtera uhvatiše Jali Horu ispod laktova i nježno ga posjednu na stolac. Ostali oko njega zatim sjednu na tlo, okrenuvši s pažnjom svoja crna lica prema njemu, Tessay se smjestila pokraj Horinih nogu i; dok je njezin muž govorio, tiho mu je prevodila na amharik. «Velika mi je čast i zadovoljstvo što Vas mogu ponovno pozdraviti, Sveti Oče. Starac kimne i Boris nastavi: «Doveo sam jednog Engleza, plemića kraljevske krvi u posjet manastiru Sv. Frumentiusa.» «Lakše malo, stari!» pobuni se Nicholas; međutim, svi okupljeni su ga iščekujući promatrali.» «Što sada moram učiniti?» upitao je Borisa procijedivši riječi kroz kut usana. «Što misliš zašto je prošao toliki put?» zlobno se naceri Boris.
«Želi dar. Novac.» «Dolare Marije Terezije?» upita on, misleći na već nekoliko vjekova staru tradicionalnu etiopsku valutu.» i «nije nužno, Vremena su se promijenila. Jali Hora će biti zadovoljan i sjenkijevskim zelembaćima.» «Koliko?» «Ti si plemić kraljevske krvi. Lovit ćeš u njegovoj dolini. Barem petsto dolara.» Nicholas se trgne i ode po torbu 91
koja se nalazila u jednoj od košara koje su nosile mazge. Vrativši se, naklonio se opatu i spustio svežanj novčanica u njegovu ispruženu ruku ružičastog dlana. Opat se osmjehnem otkrivši žute batrljke zuba i reče nešto kratko. »Tessay mu je prevela: «Rekao je: Dobro došao u manastir Sv. Freumentiusa i na blagdan Timkata. Želi ti uspješan lov na obalama rijeke Abbay.» Istog trenutka se svečano raspoloženje odane skupine promijenilo. Počeli su se osmjehivati i smijati, a opat je iščekujući pogledao Borisa. «Sveti opat kaže da su ožednjeli putujući ovamo», prevela je Tessay. «Stari vrag voli rakiju», objasni Boris i pozove logorskog poslužitelja. Uz određenu ceremoniju stigla je na logorski stol, uz bocu votke postavljenu ispred Borisa, i boca rakije za opata. Nazdravili su jedan drugome pa opat otpije gutljaj od čega mu se zdravo oko ispunilo suzama, a glas postao promukao kad je postavio pitanje Rovan. «Pita vas, Woizero Rovan, odakle ste kad slijedite jedinu pravu stazu Krista, Spasitelja ljudi?» «Ja sam Egipćanka stare religije», odvrati Rovan. Opat i svi njegovi svećenici kimnuše, a lica im se ozare od odobravanja. «Svi mi Egipćani i Etiopljani smo braća i sestre po Kristu», reče joj opat. «Čak i riječ Kopt potječe iz grčkog i označava Egipćana. Etiopskog biskupa, Abunu, tisuću šesto godina je imenovao patrijarh iz Kaira. Tek je to 1959.
godine promijenio car Haile Selassie, ali mi i dalje slijedimo Kristov pravi put. Dobro nam došla, kćeri.» njegov debtera mu natoči još
jednu čašicu rakije koju je starac popio u jednom gutljaju, čak je i Boris bio zadivljen. «Kamo li ta stara crna kornjača trpa toliko toga?»
zapitao:se na glas. Tessay ovo nije prevela, ali je oborila pogled i uvreda upućena svetom čovjeku jasno se vidjela na njenom licu Bogorodice. Jali Hora se okrene prema Nicholasu. «Zanima ga koje ste životinje došli loviti ovdje u dolini», reče mu Tessay. Nicholas se primirio, a onda pažljivo birajući riječi odgovorio. Nastao je dugi trenutak nevjerice, a onda je opat sretno zakokodakao, a okupljeni redovnici počeli su veselo galamiti. «Dikdik! Došao si uloviti dikdika!
Ali na tako maloj životinji nema mesa.» Nicholas ih je pustio da se oporave od prvog šoka, a onda je izvadio fotografiju primjerka Moquoda harperii iz muzeja. Spustio ju je na stol ispred Jali Hore. «Ovo nije obični dikdik. To je sveti dikdik», odgovori on dostojanstveno, kimnuvši Tessay neka prevede. «Dopustite mi da vam ispričam legendu.» Utišali su se u očekivanju dobre pripovijetke s religijskom pozadinom. Čak je i opat zastao čašom na pola puta do usta i vratio je na stol. Jedino oko mu je skakalo od fotografije do Nicholasa. «Kad je Ivan Krstitelj umirao 92
u pustinji od gladi», započne Nicholas, a nekolicina redovnika se prekriži pri spominjanju imena sveca, «već je bilo prošlo trideset dana i trideset noći otkad ništa nije stavio u usta.» Nicholas je neko vrijeme ispredao priču, zadržavši se na gladi koju je svetac trpio, a publika je proždirala pojedinosti jer je voljela kad njihovi sveti ljudi trpe u ime pravednosti. «Na kraju se Gospod smilovao svome slugi i smjestio jednu malu antilopu u gustiš akacija, čije joj bodljikave grane nisu dopuštale pobjeći. Rekao je svecu: Pripremio sam ti obrok da ne bi umro. Uzmi ovo meso i jedi. Tamo gdje je Ivan Krstitelj dodirnuo to malo stvorenje, tragovi njegovog palca i prstiju ostali su utisnuti na njegovim leđima za sva vremena i sva pokoljenja koja će doći.» Šutjeli su; priča je na njih ostavila dubok dojam. Nicholas pruži fotografiju opatu. «Vidite li tragove svečevih prstiju na njoj.» Starac je lakomo proučavao sliku, držeći je ispred jedinog oka, i na kraju je uzviknuo:
«Istina je. Jasno se vide tragovi svečevih prstiju.» Predao ju je đakonima. Ohrabreni opatovom potvrdom, uzvikivali su i čudili se nad fotografijom tog nevažnog stvorenja u ogrtaču od prugastog krzna. «Je li netko od vaših ljudi ikad vidio takvu životinju?» upita Nicholas i oni jedan za drugim započnu odmahivati glavama. Fotografija je obišla puni krug i predana akolitama koji su čučali. Odjednom je jedan od njih skočio na noge i počeo se ritati, mašući fotografijom i brbljajući uzbuđeno. «Vidio sam ovo sveto stvorenje! Vlastitim očima, vidio sam ga.» Bio je mlad, adolescent. Ostali su mu se počeli rugati i vikati na njega u nevjerici. Jedan od njih mu je istrgnuo fotografiju iz ruke i počeo mahati njome izvan njegovog domašaja, izazivajući ga. «Dijete baš nije bistro u glavi; često ga opsjedaju zlodusi i dobiva napade», sa žaljenjem objasni Jali Hora. «Ne obraćajte pažnju na njega, jadni Tamre!» Tamreove oči su divlje šarale dok je trčao od jednog do drugog akilota pokušavajući se očajnički ponovno dočepati fotografije. Ali nije mogao doći do nje, jer su je oni dodavali jedan drugome, usput ga zafrkavajući i rugajući se njegovim budalaštinama. Nicholas ustane želeći se umiješati. Vrijeđalo ga je to ruganje slaboumnome mladiću, ali u tom se trenutku nešto dogodilo u dječakovoj glavi i on padne na tlo kao maljem udaren. Leđa mu se lučno saviju, a udovi se počnu nekontrolirano grčiti i trzati. Zakolutao je očima pa su mu se sada vidjele samo bjeloočnice, a bijela pjena mu se pojavila na usnama koje su se povukle prema natrag pa je izgledalo kao da se ceri. Prije nego je Nicholas stigao do njega, četiri njegova sudruga su ga podigla i odnijela. Njihov smijeh se izgubio u noći. Ostali su se ponašali kao da 93
to nije ništa neuobičajeno i Jali Hora je kimnuo svom debteri da mu ponovno napuni čašu.
Bilo je kasno kad je Jali Hora konačno krenuo i kad su ga đakoni unijeli u nosiljku. Sa sobom je ponio preostalu rakiju, stežući bocu jednom rukom poput pandže i blagoslivljajući drugom. «Ostavio si dobar dojam, milorde Englezu», reče mu Boris. «Svidjela mu se tvoja priča o Ivanu Krstitelju, ali tvoj novac sigurno još više.»
Kad su sljedećeg jutra krenuli dalje, staza je neko vrijeme pratila rijeku. Poslije dva kilometra rijeka je potekla brže, a zatim požurila kroz uski otvor između visokih crvenih stijena i obrušila se niz još
jedan vodopad. Nicholas je skrenuo s dobro uhodanog puta i otišao do ruba vodopada. Pogledao je u šezdeset metara duboku provaliju u stijeni, široku tek toliko da se pobješnjela rijeka može provući. Preko provalije je mogao baciti kamen. U tom ponoru nije bilo staze niti mjesta na koje bi se mogla spustiti noga, te se vratio i ponovno pridružio ostatku karavane koja je od rijeke skretala u sljedeću gusto pošumljenu dolinu. «Ovuda je vjerojatno nekoć pretjecala rijeka Dandera, prije nego je izdubila novo korito kroz ponor.» Rovan je pokazala na izdignuto tlo sa obje strane staze, a zatim i na oblutke uglačane vodom posute po stazi. «Mislim da ste u pravu», složi se Nicholas. «Ove stijene su vjerojatno prodor vapnenca kroz bazalt i pješčanik. Cijelo ovo područje bilo je gadno izmijenjeno i izbrazdano erozijom i rijekom koja je stalno mijenjala tok. Budite sigurni da su ove vapnenaste stijene pune špilja i izvora.» Sada se; staza užurbano spuštala prema Plavom Nilu; posljednjih nekoliko kilometara spustila se gotovo petsto metara. Bočne strane doline bile su gusto obrasle raslinjem, a na mnogim je mjestima iz vapnenačkih stijena izvirala voda i otjecala starim koritom rijeke. Dok su se spuštali; sparina se neprestano povećavala i uskoro su se čak i na Rovanim leđima na košulji pojavile tamne mrlje znoja. Na jednom je mjestu bujica bistre vode izbijala iz područja s gustim grmljem visoko po padini i potok pretvorila u rječicu. A pri kraju doline otkrili da su se zajedno s potokom pridružili glavnom toku rijeke Dandere. Pogledavši natrag u klanac, mogli su vidjeti uski prolaz u stijeni odakle se rijeka pojavila iz ponora. Stijena koja je okruživala pukotinu bila je neobično ružičasta, glatka i uglačana, i kao da se savila oko sebe, pa je podsjećala na sluzavu unutrašnjost ljudskih usana. Stijena je bila tako neobične boje i sastava da su oboje ostali začuđeni. Dok su mazge nastavile 94
silaziti, skrenuli su s puta ispitati je. Odjek kopita koji se gubio zajedno s glasovima ljudi sablasno je odzvanjao i podrhtavao na ovom ograđenom i nezemaljskom mjestu. «Sliči na neki groteskni lik koji bljuje vodu kroz usta», prošapće Rovan gledajući pukotinu i te čudne stjenovite oblike. Mogu zamisliti zadivljenost drevnih Egipćana, predvođenih Taitom i princem Memnonom, ako su ikad stigli do ovog mjesta. Kakav bi mistični značaj pridodali jednom ovakvom prirodnom fenomenu!» Nicholas je šutio proučavajući njeno lice. Oči su joj bile tamne od izazvanog strahopoštovanja, a lice ozbiljno. U ovom okruženju snažno ga je podsjetila na portret koji je imao u zbirci u Quenton Parku. Bio je to dio freske iz Doline Kraljeva koji je prikazivao neku ramzesovsku princezu. Zašto te to uopće iznenađuje, upitao se.
Njenim venama teče ista krv. Okrenula se prema njemu. «Pružite mi rijetku nadu, Nicky. Recite da to sve skupa ne sanjam. Recite mi da ćemo naći ono što tražimo i da ćemo osvetiti Duraidovu smrt.» njeno lice bilo je podignuto prema njemu i kao da je sjalo ispod blage rose znoja i snage njene posvećenosti. Uhvatila ga je gotovo neodoljiva želja da je uzme u naručje i poljubi te vlažne otvorene usne, ali umjesto toga samo se okrenuo i nastavio nizbrdo. Nije je se usudio pogledati dok se nije smirio. Poslije nekog vremena začuo je njene brze, lagane korake po stijeni iza sebe. nastavili su silaziti u tišini i bio je toliko zadubljen u svoje misli da uopće nije bio pripremljen za nevjerojatni prizor koji se iznenada pojavio ispred njih. Stajali su visoko na grebenu iznad kanjona Nila. Ispod njih se nalazio golemi kotao od crvene stijene dubok sto pedeset metara. Glavni tok legendarne rijeke zaranjao je u obliku zelene bujice u sjenovit ponor. Bio je tako dubok da sunčeva svjetlost nije dopirala u njega. Pokraj njih su se također obrušavale i raštrkane vode rijeke Dandere, padajući poput bijelog čapljinog perja, vrteći se i lepršajući na lažnom vjetru kanjona. Vode su se u dubini miješale, ključajući i muteći se u zapjenjenom kaosu, okrećući se poput golemog kotača, teškog i ljepljivog poput ulja, dok naposljetku ne bi pronašle izlaz iz usjeka i probijale se kroz njega neobuzdanom snagom. «Niz to ste plovili u čamcu?» upitala je Rovan sa strahopoštovanjem u glasu. «Bili smo mladi i budalasti», odgovori Nicholas poprativši ove riječi tužnim osmijehom dok su mu navirala stara sjećanja. Dugo su šutjeli. A onda Rovan tiho reče: «Svakome je jasno da je ovo moglo zaustaviti Taitu i njegovog princa kad su stigli uzvodno.» Okrenula se oko sebe i zatim pokazala niz kanjon prema zapadu. «Kroz sam kanjon sigurno nisu mogli stići. Vjerojatno su 95
slijedili vrhove stijena, sve do ovoga mjesta na kojem stojimo.» U glasu joj se osjećalo uzbuđenje koje je izazvala ova pomisao. «Osim ako nisu došli drugom stranom rijeke», spomene Nicholas želeći je malo zafrkavati i ona se snuždi. «Tog se nisam sjetila. A moguće je. Kako ćemo prijeći preko, ne pronađemo li nikakav dokaz s ove strane?» «O
tome ćemo razmišljati samo ako budemo na to natjerani. Imamo se čime zabavljati i bez traženja novih problema.» Ponovno su zašutjeli, oboje razmišljajući o veličini i neizvjesnosti zadaće koju su preuzeli. A onda Rovan ustane. «Gdje je samostan? Ne vidim mu ni traga.»
«Nalazi se u stijeni točno ispod naših nogu.» «Hoćemo li logorovati tamo dolje?» «Sumnjam. Moramo stići Borisa i vidjeti što namjerava.»
Slijedili su stazu uzduž ruba kotla i stigli karavanu mazgi na račvanju staze. Jedan krak skretao je od rijeke u pošumljenu udolinu, dok je drugi obodno nastavljao grliti stijene. Boris ih je čekao i pokazao stazu koja se udaljavala od rijeke. «Tamo među drvećem je jedno odlično mjesto za logorovanje na kojem sam boravio zadnji put kad sam lovio ovdje dolje.» Čistinu je zasjenjivalo nekoliko visokih divljih smokava, a dalje se nalazio i izvor svježe vode. Da bi smanjio teret, Boris nije u klanac ponio šatore. Zbog toga je Boris, čim su rastovarili mazge, naredio svojim ljudima da podignu tri male kolibe sa slamnatim krovovima i iskopaju septičku jamu podalje od izvora. Tijekom tih radova, Nicholas je pozvao Rovan i Tessay pa njih troje krenuše pogledati samostan. Na mjestu gdje se staza račvala, Tessay ih je povela stazom koja je obilazila oko vrha stijene i ubrzo stigoše do širokog kamenog stubišta koje se spuštalo niz pročelje stijene.
Skupina redovnika odjevenih u bijele odore dolazila je kamenim stubištem pa je Tessay nakratko zastala s njima popričati. Kad su nastavili dalje objasnila je Nicholasu i Rovan: «Danas je Katera, večer uoči proslave Timkata koji započinje sutra. Jako su uzbuđeni. To je jedan od najvećih crkvenih praznika u godini.» «Što se slavi?» upita Rovan, «nema ga u crkvenom kalendaru u Egiptu.» «To su etiopska Sveta tri kralja, slavi se Isusovo krštenje», objasni Tessay. «Tijekom ceremonije tabot će odnijeti do rijeke na ponovno posvećenje i oživljavanje, a akilote će krstiti kako je i Isusa Krista krstio Ivan Krstitelj.» nastavili su se spuštati stubištem niz pročelje stijene. Stube su tijekom vjekova udubila gola stopala. Silazili su, a stotinu i više metara ispod njih veliki kotao nila je kipio, siktao i dimio se. Iznenada su izbili na široku terasu, ljudskom rukom uklesanu u živu stijenu.
Nad njom se nadvila neka crvena stijena, tvoreći krov samostana s 96
kamenim lukovima koje su drevni graditelji ostavili kao potporu.
Unutrašnji zid dugačke natkrivene terase bio je s druge strane izbušen ulazima u katakombe. Tijekom vjekova, lice stijene bilo je izbušeno i izdubljeno na mnogim mjestima, stvarajući dvorane i sobe, predvorja, crkve i kapele redovničke zajednice koja je tu živjela preko tisuću godina. Na terasi su sjedile skupine redovnika. Neki od njih slušali su jednog đakona koji je na glas čitao iz ukrašene Biblije. «MNogo ih je nepismeno», uzdahne Tessay. «Bibliju treba čitati i objašnjavati čak i redovnicima, jer je većina ne može sama čitati.» «Takva je bila i crkva u Konstantinopolisu, bizantska crkva», tiho napomene Nicholas. «Ona ostaje crkva križa i knjige, složenog i raskošnog obreda u pretežno nepismenom svijetu današnjice.» Dok su polagano tumarali kroz manastir, prošli su i pokraj drugih skupina koje su pod ravnanjem prvog pjevača zapjevale psalme i himne na amhariku. Iz unutrašnjosti sobica i špilja dopirali su glasovi koji su se uzdizali u molitvi ili zaklinjanju, a zrak je bio težak od prisustva ljudi koji su tu boravili stotinama godina. Bio je to miris dima i tamjana, ustajale hrane i izmeta, znoja i pobožnosti, patnje i bolesti. Između skupina redovnika bilo je i hodočasnika koji su sami došli, ili su ih dolje u klanac donijeli rođaci, kako bi se zarekli svecu ili zamolili lijek za svoje bolesti i patnje. Bilo je slijepe djece koja su plakala u naručjima svojih majki, leproznih kojima je gnojno meso otpadalo s kostiju i onih koji su zapali u komu bolesti spavanja ili neke druge užasne tropske zaraze. Njihovo zavijanje i kuknjava izazvano boli miješalo se s pjevom redovnika i udaljenom bukom Nila koji se obrušavao u kotao kanjona. Konačno su stigli do ulaza u šupljinu katedrale Sv. Frumentiusa. Bio je to kružni otvor sličan ustima ribe, ali je okolina oltara bila ukrašena gustim obrubom zvijezda, križeva i svetačkih likova. Crteži su bili primitivni i izvedeni u oker tonovima i nježnim bojama zemlje, a bili su još privlačniji zbog svoje dječje jednostavnosti. Oči svetaca bile su goleme i obrubljene ugljenom, a izrazi lica smireni i dobroćudni. Ulaz je čuvao đakon u neurednoj zelenoj halji, a kad mu se Tessay obratila on se osmjehnuo, kimnuo i dao im znak da slobodno uđu. Nadvoj ulaza je bio nizak pa je Nicholas morao sagnuti glavu kako bi prošao ispod njega; no s druge strane odmah ju je zaprepašteno podignuo pogledavajući oko sebe. Svod udubljenja bio je tako visok da se gubio u mraku. Stijene zidova bile su prekrivene muralima, nebeskim mnoštvom anđela i arhanđela koji su treperili i titrali na svjetlu svijeća i uljanica. Djelomice su bili zaklonjeni dugačkim zastorima koji su 97
visjeli po zidovima, potamnjeli od tamjanove čađi te izlizanih i potrganih resa. Na jednom od njih je Sv. Mihael jahao na propetom bijelom konju, a na drugom je Djevica klečala u podnožju križa na kojem je iznad nje blijedo Isusovo tijelo krvarilo iz rane koju mu je zadalo rimsko koplje. To je bio vanjski brod crkve. Na suprotnom zidu ulaz u srednju odaju skrivala su masivna drvena vrata koja su sada bila otvorena. Njih troje prijeđoše preko kamenog poda, probijajući se između redovnika i hodočasnika koji su klečali u svojim ritama i krpama, u svojoj bijedi i vjerskom zanosu. Na slabom osvjetljenju i plavoj izmaglici tamjanova dima, sličili su na izgubljene duše koje vječno venu u vanjskoj tami čistilišta. Posjetitelji su stigli do tri kamene stube koje su vodile do unutrašnjih vrata, ali su im se na pragu prepriječila dva đakona u odorama i s visokim šeširima ravnih vrhova. Jedan od njih se strogo obratio Tessay. «Ne dopuštaju nam čak ni ulazak u qiddist, srednju odaju», sa žaljenjem im reče Tessay.
«Iza nje se nalazi maqdas, Svetinja nad Svetinjama.» Pokušali su vidjeti nešto iza čuvara, ali su u tami qiddista mogli samo nazrijeti vrata koja su vodila u unutrašnje svetište. «Samo je zaređenim svećenicima dopušten, ulazak u maqdas, jer se u njemu nalazi tabot i ulaz u grobnicu sveca.» Razočarani i prevareni, izašli su iz špilje i vratili se preko terase. Večerali su pod nebom punim zvijezda. Zrak je i nadalje bio zagušljivo vruć, a oblaci komaraca lebdjeli su tik izvan dohvata zaštitnih sredstava kojima su se svi premazali. «I tako, Englez, doveo sam te tamo gdje si želio. Kako ćeš sada pronaći tu životinju zbog koje si tako daleko doputovao?» Boris je ponovno postajao ratoboran od votke. «S prvom zorom poslat ćeš izviđače neka pročešljaju cijelo područje nizvodno odavde», reče mu Nicholas. «Dikdik je obično aktivan rano u jutro i ponovno kasno poslijepodne.» «Učiš
djeda guliti mačku», reče Boris skrativši metaforu. Zatim si natoči još
jednu votku. «Upozori ih da provjere životinjske tragove.» Nicholas je namjerno bio uporan. «Tragovi prugaste vrste jako su slični tragovima običnog dikdika. Ako pronađu takve, moraju se tiho smjestiti uz rub najgušćeg grmlja i motriti na bilo kakvo kretanje. Dikdik je jako vezan za svoje područje. Ne udaljava se sa svojih livada.» «Da! Da! Reći ću im. A što ćeš ti raditi? Provesti dan u logoru s damama, Englez?»
prepredeno se nacerio. «Posreći li ti se, možda nam uskoro neće više trebati dvije odvojene kolibe?» Bučno se nasmijao vlastitoj dosjetki, a Tessay ga je uznemireno pogledala i ustala od stola uz ispriku da ide u kuhinju nadzirati kuhara. Nicholas se nije obazirao na nepristojnost.
98
«Rovan i ja ćemo pročešljati žbunje uz obale rijeke Dandere. Izgleda vrlo obećavajuće za dikdikovo stanište. Ne želim da netko uznemiri divljač.»
Logor su sljedećeg jutra napustili u osvit zore. Nicholas je ponio Rigby pušku i laku naprtnjaču pa krenuo s Rovan uz obalu Dandere. Kretali su se polagano, zastajkujući svakih desetak koraka pogledavajući i osluškujući. Gustiš je bio prepun zvukova i kretanja malih sisavaca i ptica. «Etiopljani nemaju tradiciju lova pa pretpostavljam da ovdje u klancu redovnici nikada ne uznemiruju život divljine.» Pokazao je tragove jedne male antilope u vlažnoj zemlji obale. «Antilopa», rekao joj je. «Menelikova antilopa. Jedinstvena u ovom dijelu svijeta. Vrlo traženi trofej.» «Očekujete li stvarno da ćete pronaći djedovog prugastog dikdika?» upita ona. «Bili ste tako odlučni u razgovoru s Borisom.»
«Razumije se da ne», nasmije se on. «Mislim da je stari cijelu priču izmislio. Trebao ju je nazvati Harperovo priviđenje. Vjerojatno se ipak radi o koži prugastog mungosa. Mi Harperovi nismo uvijek napredovali držeći se striktno istine.» Zastali su promatrajući Tacazze medosasa koji je lepršao iznad žutih cvjetova na puzavici visoko iznad njih u pokrovu šume. «Ipak nam je to poslužio kao odličan izgovor za čeprkanje po grmlju.» Osvrnuo se provjeravajući jesu li dovoljno odmakli od logora, a onda joj dao znak da sjedne pokraj njega na srušeno deblo. «Raščistimo sami sa sobom što zapravo tražimo. Recite mi.» «Tražimo ostatke pogrebnog hrama ili ruševine nekropole u kojoj su živjeli radnici dok su kopali grobnicu faraona Mamose.» «Bilo kakvu vrstu zidane ili kamene građevine», složi se on, «posebno neku vrstu stupa ili spomenika.» «Taitin kameni testament», kimne ona. «na njemu bi trebali biti urezani ili isklesani hijeroglifi. Vjerojatno dosta oštećen, prevrnut, obrastao vegetacijom ne znam. Bilo što. Lovimo na slijepo u mutnoj vodi.» «Zašto onda još ovdje sjedimo? Započnimo s pecanjem.» Negdje oko podneva Nicholas je pronašao tragove dikdika uz obalu. Sklonili su se uz deblo nekog velikog drveta i jedno vrijeme tiho sjedili u šumskoj sjeni, dok na kraju nisu bili nagrađeni pogledom na jedno od tih sićušnih stvorenja. Prošlo je blizu njih, migajući svojim zdepastim rilom, stupajući kraljevski na vražjim kopitima, brsteći lišće s niskih grana i žvačući ga. Međutim, njegovo je krzno bilo jednoliko prljavo-sivo, bez ikakvih pruga. Kad je nestao u gustišu, Nicholas ustane. «Nemamo sreće. Obična vrsta», prošapće on. «Krenimo dalje.»
Nešto poslije podneva stigli su do mjesta na kojem se rijeka pojavljivala između ružičastih stijena ponora. Sve su ih pregledali dokle su mogli 99
doprijeti, jer su im stijene zakrčile put. Kamena obala se spuštala ravno u bujicu i sve do vode nije bilo oslonca nogu koji bi im omogućio dalje napredovanje. Vratili su se nizvodno i prešli na drugu obalu preko primitivnog visećeg mosta od lijana i čupavog lanenog konopa za kojeg je Nicholas pretpostavljao da su ga sagradili redovnici iz samostana. Još su jednom dali sve od sebe da se probiju u ponor.
Nicholas je čak pokušao probiti kroz vodu uz prve ostatke ružičaste stijene koja im se prepriječila na putu, ali je bujica bila prejaka i zaprijetila je opasnost da ga odnese. Morao je odustati. «Me možemo li se ovuda probiti, onda to sigurno nije uspjelo ni Taiti i njegovim radnicima.» Vratili su se do visećeg mosta i pronašli jedno skrovito mjesto blizu vode gdje su pojeli obrok kojeg im je Tessay spakirala za ručak. U podne je vrućina bila nepodnošljiva. Rovan je u rijeci navlažila svoj rubac kojeg je nosila oko vrata i brisala lice ležeći pokraj Nicholasa. On je legao na leđa i proučavao svaki centimetar ružičaste stijene kroz dalekozor. Tražio je bilo kakav usjek ili otvor u njihovoj glatkoj površini. Govorio je ne spuštajući dalekozor. «Čitajući Boga rijeke, čovjek pomisli da je Taita zapravo pridobio pomoćnike za zamjenu tijela Tanusa, Velikog lava Egipta, i samog faraona.» Spustio je dalekozor i pogledao Rovan. «To me je zbunilo, jer bi to za njegovo vrijeme i vjeru bio sramotni postupak. Jesu li svici dobro prevedeni? Je li Taita stvarno zamijenio tijela?» nasmijala se i okrenula licem prema njemu. «Vaš stari prijatelj Wilbur ima bujnu maštu. Cijela ta zbrka temelji se na samo jednom retku iz svitaka. «Za mene je on bio više kralj od samog Faraona.» Ponovno se prevrnula na leđa. «To je dobar primjer onoga što zamjeram knjizi. Pomiješao je činjenice i maštu i složio nerazmrsivu papazjaniju. Koliko znam i vjerujem, svaki od njih, i Tanus i faraon, počivaju u svom grobu.» «Šteta!» uzdahne Nicholas i gurne knjigu natrag u naprtnjaču. «Bio je to romantični dodatak u kojem sam uživao.» Pogledao je na uru i ustao. «Krenimo, želim izvidjeti i drugu strane doline. Dok smo se jučer približavali, uočio sam tamo gore zanimljiv krajolik.» Bilo je kasno poslijepodne kad su se vratili u logor pa je Tessay požurila iz kuhinje pozdraviti ih. «Jedva sam dočekala vaš povratak. Dobili smo zanimljiv poziv od Jali More. Pozvao nas je u samostan na gozbu i proslavu Katere, noći uoči Timkata.
Sluge su vam postavile tuš i voda je topla. A imate se vremena i presvući prije odlaska u samostan.» Opat je pred njih poslao skupinu mladih akilota kao pratnju do samostana. Ti su mladi ljudi stigli tijekom kratkog afričkog sumraka, noseći baklje kojima će im 100
osvjetljavati put. Rovan je među njima prepoznala Tamrea, dječaka koji je patio od epilepsije. Kad mu se toplo osmjehnula, on joj je stidljivo prišao i ponudio joj buket divljeg cvijeća kojeg je ubrao pokraj rijeke. Nije se nadala ovoj pažnji i ne razmišljajući zahvalila mu na arapskom. «Shuioai» «Taffadali», istog trena odgovori dječak, upotrijebivši pravilan rod i naglasak što je značilo da tečno govori njen jezik. «Otkud tako dobro govoriš arapski?» upitala je znatiželjno.
Dječak je sramežljivo pognuo glavu i promrmljao: «Majka mi je iz Massawe na Crvenome moru. To je jezik mog djetinjstva.» Kad su krenuli prema samostanu, dječak akilot je slijedio Rovan poput psa.
Ponovno su se spustili stubištem niza stijenu i izbili na terasu osvijetljenu bakljama. Uski trjemovi bili su prepuni ljudi i dok su se probijali kroz gužvu, s počasnom stražom akilota koji su im otvarali prolaz, crna lica izvikivala su pozdrave na amhariku, a crne ruke su se pružale dodirnuti ih. Prošli su kroz niski ulaz u vanjski brod katedrale. Prostorija je bila osvijetljena uljanicama i bakljama pa su murali sa svecima i anđelima plesali na nemirnom svjetlu. Kameni pod bio je prekriven tepihom od svježe posječene trske i rogoza i njihov slatkasti biljni miris osvježavao je težak zadimljen zrak. Činilo se da su svi redovnici posjedali prekrštenih nogu po ovome mekanom tepihu.
Pozdravili su ulazak male skupine ferengija uzvicima dobrodošlice i blagoslovima. Pokraj svake sjedeće pojave nalazila se čuturica s tejom, domaćom medovinom. Po njihovim sretnim, oznojenim licima svima je bilo jasno da su čuturice već dobrano ispražnjene. Posjetitelje su odveli naprijed do za njih predviđenog mjesta odmah ispred drvenih vrata u qiddist, srednju prostoriju. Ponudili su im neka odmah sjednu i udobno se smjeste. Čim su sjeli, s terase je ušla još jedna skupina akilota noseći čuture s tejom i, kleknuvši, ispred svakog od njih ostavili su po jednu. Tessay se nagnula prema njima i prošaptala:
«Bolje je da ja prva probam ovaj tej. Jačina, boja i ukus se razlikuju od mjesta do mjesta na kojem se poslužuje, a ponegdje zna biti i vrlo žestok.» Podigla je svoju bocu i povukla izravno iz izduženog otvora.
Kad ju je spustila, osmjehnula se: «Ovo je dobro piće. Budete li pažljivi, neće vam od njega biti ništa.» Svećenici koji su sjedili oko njih nutkali su ih na piće pa Nicholas podigne svoju bocu. Svećenici zapljeskaše i nasmijaše se kad je kušao tekućinu. Bila je blaga i ukusna, s jakim okusom divljeg meda. «Nije loše!» izjavi on, ali ga Tessay upozori:
«Kasnije će vam sigurno ponuditi katikalu. Budite vrlo pažljivi! Dobiva se fermentacijom žitarica i opit će vas.» Sada su redovnici prebacili 101
svoju pažnju na Rovan. Bili su zadivljeni spoznajom da je ona kopt, pravovjernica. A bilo je očigledno da u ovoj skupini svetih ljudi koji su se zakleli na celibat i njena ljepota nije prošla nezapaženo. Nicholas se nagnuo prema njoj i prošaptao: «Morat ćete probati. Podignite bocu do usana i pravite se da gutate, jer vas inače neće ostaviti na miru.» Kad je podigla bocu redovnici su oduševljeno poviknuli i nazdravili joj podizanjem vlastitih boca. Spustila je bocu i prošaptala prema Nicholasu. «Odlično je. Ima okus meda.» «Prekršili ste zakletvu!»
počeo ju je zadirkivati. «Zar ne?» «Samo kap», prizna ona, «iako se nikada ne zaklinjem.» Akiloti su kleknuli ispred svakog gosta, ponudivši im posudu tople vode da u njoj operu desnu ruku i pripreme se za gozbu. Iznenada se začula glazba, bubnjevi i skupina glazbenika jedan za drugim uđe kroz otvorena vrata qiddista. Porazmjestili su se uzduž pokrajnjih zidova prostorije i istežući vratove nastojali nešto nazrijeti u njenoj nejasnoj unutrašnjosti. naposljetku se na vrhu stubišta pojavio opat Jali Hora. Bio je odjeven u dugačku grimiznu odoru, a preko ramena nosio stolu izvezenu zlatnim nitima. Na glavi je imao masivnu krunu. Iako je sjala poput zlata, Nicholas je znao da je od pozlaćenog mesinga, a raznobojno ukrasno kamenje umetnuto u nju bilo je sasvim sigurno od stakla i umjetnih dijamanata. Jali Hora podigne svoju palicu na čijem se vrhu nalazio ukrašeni srebrni križ i istog trena među okupljenima zavlada teška tišina. «Sada će izreći molitvu prije jela», reče im Tessay i pogne glava Jali Horina molitva bila je dugačka i dolazila je iz srca; njegov piskutavi falset podržavali su odani odgovori redovnika. Kad je konačno završio, dvojica predivno odjevenih debterasa pomognu Jali Hori da siđe niza stube i posjednu ga na njegov izrezbareni jimmera stolac na čelu kruga svećenika i viših đakona. Pobožno raspoloženje redovnika zamijenila je prostodušnost svetkovine kad je povorka akilota ušla s terase; svaki od njih nosio je na glavi ravnu pletenu košaru veliku poput zaprežnog kotača. Po jednu su spustili u sredinu svakog kruga gostiju. Zatim su na znak Jali Hore svi odjednom skinuli poklopce s košara. Svećenici veselo podviknu, jer su se u svim košarama nalazile plitke mesingane posude do vrha ispunjene okruglim lepinjama sivog mjera kruha bez kvasca.
Za njima posrćući s terase uđu dvojica akilota, jedva noseći golemi mesingani lonac pun još kipućeg wata, jako začinjenog paprikaša od ovčetine. Preko svake posude s mjera kruhom nagnuli bi golemi lonac i prelili crveno-smeđi wat, čija je površina sjala od vruće masti.
Okupljeni su se bacili na hranu. Trgali su komade mjere i njima 102
skupljali wat i zatim ih gurali u usta koja nisu zatvarali dok su žvakali.
Prije nego bi uzeli novi zalogaj wata, sve bi to isprali dobrano potegnuvši tej iz boca. Ubrzo su svi od reda bili masni do lakata i, dok su žvakali, pili i kroz smijeh vikali, brade su im bile debelo premazane mašću. Pokraj svakog gosta akiloti poslužitelji postavili su debele kolače neke druge vrste mjere. Bili su čvršći i manje prhki i, za razliku od onih prvih sivih lepinja koje su podsjećale na gumu, drobili su se i mrvili. Nicholas i Rovan trudili su se pokazati da im se hrana sviđa, ali su isto tako nastojali izbjeći njome se zamazati poput ostalih.
Usprkos svom izgledu, wat je zapravo bio prilično ukusan, a suha žuta mjera pomogla je smanjiti masnoću. Zajedničke mjedene posude ispraznili su nevjerojatno brzo. Kad su akiloti posrćući pristigli pod teretom novih lonaca, ovog puta ispunjenih do samih vrhova pilećim watom s curryjem, preostala je samo pjenasta masa kruha i masnoća.
Novi wat su jednostavno prelili preko tih pjenastih ostataka i redovnici su se ponovno bacili na jelo. Dok su proždirali piletinu, akiloti su ponovno napunili boce s tejom pa su svećenici postali još bučniji i razuzdaniji. «Mislim da neću još dugo izdržati», reče s gađenjem Rovan Nicholasu. «Zatvorite oči i mislite na Englesku», posavjetuje je on. «Vi ste zvijezda ove večeri, neće vam dopustiti da odete.» Čim je ponestalo piletine, poslužitelji su se vratili s novim loncima, ovog puta do vrha napunjenim kipućim goveđim watom Izlili su ga na ostatke ovčetine i piletine. Redovnik u krugu nasuprot Rovaninog ispraznio je bocu, a kad ju je akilot pokušao ponovno napuniti, otjerao ga je pokretom ruke uzviknuvši: «Katikalal» Ostali redovnici prihvatiše. «Katikala! Katikala!»
Akiloti požure napolje i vrate se s više desetaka boca bistre tekućine slične džinu i s mjedenim posudicama velikim poput šalica za čaj. «S
ovim treba biti pažljiv», reče im Tessay. I Nicholas i Rovan su kradom uspijevali isprazniti svoje šalice u prostirku od trske na kojoj su sjedili, ali su zato redovnici svoje pohlepno ispijali. «Boris je došao na svoje», primijeti Nicholas Rovan. Rus je bio crven u licu, znojio se i cerio poput idiota dok je praznio još jednu posudicu. Potaknuti katikalom redovnici su počeli igrati neku igru. Jedan od njih bi napravio zalogaj od mjera lepinje i goveđeg wata pa bi se onda, dok mu je masnoća kapala iz lijeve ruke, okrenuo redovniku do sebe. Žrtva bi otvorila usta razjapivši ih do krajnjih granica, a onda bi mu njegov brižni susjed ugurao u njih cijeli zalogaj. Zalogaj je, naravno, bio tako velik da je jedva mogao stati u usta pa je, da bi ga progutala, žrtva morala gotovo riskirati smrt davljenjem. To pravilima igre nisu pritom smjeli koristiti 103
ruke ni zaprljati odoru ili popljuvati druge koji su sjedili pokraj njega, njegovo grčenje, zajedno s gutanjem, davljenjem i nastojanjem da dođe do zraka, bili su predmet neobuzdanog veselja. Kad bi konačno uspio progutati zalogaj, usnama bi mu kao nagradu prinijeli mjedenu posudicu katikale. Od njega se očekivalo da njen sadržaj pošalje u istom smjeru kao i smotuljak mjere. Jali Hora, dotad već zagrijan tejom i katikalom, skočio je na noge. U desnoj ruci je visoko držao smotuljak mjere s kojeg se dizala para. Kad je sa svojom nakrivljenom sjajnom krunom nesigurnim korakom krenuo preko prostorije, u prvi trenutak nisu shvatili njegove namjere. Svi su ga promatrali sa zanimanjem. A onda se odjednom Rovan ukočila i sva užasnuta prošaptala. «Ne! Molim vas, ne. Spasite me, Nicky, ne dopustite da mi se to dogodi.» «To je cijena koju morate platiti kao prva dama», reče joj on. Jali Hora je prilično nesigurno napredovao prema njoj. Masnoća iz smotuljka kojeg joj je nosio slijevala mu se niz podlakticu i kapala s lakta. Glazbenici uzduž zida zasviraju neku živahnu melodiju. Kad se opat zaustavio ispred Rovan, ljuljajući se poput kakve drevne kočije, oni započnu guditi i puhati u svirale, a bubnjevi gotovo pomahnitaše.
Opat je ispružio svoj dar pa se, poslije još jednog pogleda punog očajanja upućenog Nicholasu, Rovan morala suočiti s neizbježnim.
Zatvorila je oči i otvorila usta. Uz uzvike ohrabrenja i poticanje svirala i bubnjeva, borila se i žvakala. Pocrvenjela je i suze su joj potekle na oči. U jednom trenutku Nicholas je pomislio da će morati priznati poraz i sve ispljunuti na pod prekriven trskom. Ali polako i hrabro, komadić po komadić, uspjela je sve progutati, a onda je iznemoglo klonula na tlo. Njena publika, sva u pljesku i navijanju, uživala je u svakom ovom trenutku. Opat se ukočeno spustio na koljena pred njom i zagrlio je, zamalo izgubivši krunu. Ne puštajući je iz zagrljaja, smjestio se pokraj nje. «Izgleda da si dobila još jednu bitku», suho joj reče Nicholas. «Mislim da će ti se uskoro naći u krilu, ne izmigoljiš li se i ne pobjegneš.» Rovan je brzo reagirala. Dohvatila je bocu katikale i posudicu napunila do vrha. «Ispij, djedice!» reče mu ona i prinese mu posudicu usnama. Jali Hora je prihvatio izazov, ali ju je morao pustiti kako bi mogao piti iz njene ruke. Rovan se iznenada tako trgnula da je ono što je ostalo u posudici prolila po starčevoj odori. Problijedjela je i počela se tresti kao da ima jaku groznicu, zureći u krunu Jali Hore koja mu je spala preko očiju. «Što je bilo?» tiho, ali hitro, upitao ju je Nicholas i ispružio ruku smirujući je. Nitko drugi u prostoriji nije primijetio njenu zbunjenost no on je dosad već naučio razumjeti njena 104
raspoloženja. I dalje zureći blijeda lica u krunu, ispustila je posudicu i uhvatila ga za ruku. Začudila ga je njena snaga. Njen stisak je bio bolan i on shvati da mu je zarila nokte u meso s takvom snagom da mu je probila kožu. «Pogledajte njegovu krunu! Dragi kamen! Plavi dragi kamen!» prodahće ona. Ugledao ga je među šarolikim komadićima stakla i oblutaka poludragog kamenja i kamenih kristala.
Bio je veličine srebrnog dolara, a bio je to plavi keramički pečat, savršeno okrugao i ispečen da bude čvrst i neprobojan. U sredini diska nalazio se crtež egipatskih bojnih kola, a iznad njih jasan i nedvojben obris sokola sa slomljenim krilom. Oko oboda nalazili su se ugravirani hijeroglifi. Trebalo mu je svega nekoliko trenutaka da ih pročita u sebi:
' JA ZAPOVJEDAM S DESET TISUĆA BOJNIH KOLA. JA SAM TAITA, GOSPODAR CARSKOG KONJA' . Rovan je očajnički željela pobjeći iz teške atmosfere pećine. Komadić wata kojeg ju je opat prisilio da pojede pomiješao se s nekoliko gutljaja teja, a to se sve još pojačalo smradom prljavih posuda u kojima je bila hrana, sada obloženih debelim slojem stvrdnute masnoće, i isparavanjima sirove katikale.
Neki redovnici su već povraćali od pijanstva pa se i taj smrad miješao s prezasićenim isparavanjima tamjana u prostoriji. Međutim, i dalje je bila u središtu opatove pažnje. Sjedio je pokraj nje i milujući je po goloj ruci recitirao iskrivljene dijelove iz amharijske biblije; Tessay joj je već odavno prestala to prevoditi. Rovan je puna molbe pogledala u Nicholasa, ali se on povukao u sebe i šutio kao da nije primjećivao ništa od onoga što se događalo oko njega. Znala je da razmišlja o keramičkom pečatu u opatovoj kruni, jer mu je pogled svaki tren zamišljeno skretao prema njemu. Željela je biti sama s njim i porazgovarati o ovom nevjerojatnom otkriću. Uzbuđenje je nadvladalo neugodu koju je izazivao pretovaren želudac. Osjećala je da joj obrazi gore. Svaki puta kad bi podigla pogled prema starčevoj kruni srce bi joj zatitralo pa je morala uložiti golem napor da ne posegne rukom prema tom sjajnom plavom pečatu, da ga ščepa, otkine i pomnije prouči.
Znala je da nije baš bilo razborito što je skrenula pažnju na taj komadić keramike, ali kad je pogledala preko kruga vidjela je da Boris više nije u stanju bilo što pratiti osim posudice katikale u ruci. Na kraju joj je Boris pružio izgovor za kojim je čeznula. Pokušao je ustati, ali su ga noge izdale. Dražesno se skljokao i licem upao u posudu s masnim mjera kruhom. Ostao je tako ležati bučno hrčući pa Tessay upita Nicholasa. «Alto Nicholas, što da radim?» Nicholas je pogledao taj ne baš lijep prizor izvaljenog lovca. U kratko ošišanoj kosi su mu se 105
poput konfeta zadržale mrvice kruha i goveđeg gulaša. «Čini mi se da je princu šarma bilo dosta za večeras», promrmlja on. Ustao je, sagnuo se nad Borisa i uhvatio ga za ruke. Naglo ga trgnuvši, uspio ga je posjesti, a zatim ga je podignuo i prebacio preko ramena. «Laku noć, svima!» obratio se okupljenim redovnicima, od kojih mu je uopće tek nekoliko bilo u stanju odgovoriti. Zatim je na ramenima odnio Borisa kojem su se glava i noge klatile. Dok je bez zastajkivanja prelazio preko terase i preko kamenog stubišta, obje su žene morale žuriti kako bi uhvatile korak s njim. «nisam vjerovala da je Alto Nicholas tako snažan», dahtala je Tessay, jer su stube bile strme i uspon težak. «Nisam ni ja», prizna Rovan. Osjetila je smiješan ponos kao da je on njeno vlasništvo pa se osmjehivala u mraku dok su se približavali logoru. «Ne budi luda», korila je sebe. «Nije on tvoj pa se ne možeš i hvaliti njime.» Nicholas je zbacio svoj teret na Borisov krevet u kolibi sa slamnatim krovom i odaljio se teško dišući, dok mu se znoj slijevao niz obraze. «To je prilično dobar recept za srčani udar», dašćući reče. Boris je zastenjao, prevrnuo se i obilno ispovraćao po jastuku i plahti. «Poslije ove ugodnosti želim vam svima laku noć i slatke snove», reče Nicholas Tessay, izašavši iz kolibe u toplu afričku noć. Udahnuo je s olakšanjem miris šume i rijeke, a kad ga je Rovan uhvatila za ruku okrenuo se prema njoj. «Jeste li vidjeli.»uzbuđeno je počela, ali joj je on stavio prst preko usta ušutkujući je i oprezno se mršteći u smjeru Borisove kolibe odveo je do njene. «Jeste li ga vidjeli?» upita ona ne uspjevši se dalje suzdržavati. «Jeste li uspjeli pročitati?» «Upravljam s deset tisuća bojnih kola», odrecitira on. «Ja sam Taita, gospodar kraljevskog konja», dovrši ona. «Bio je ovdje. Oh, Nicky! Bio je ovdje. Taita je bio ovdje. To je bio dokaz kojeg smo željeli.
Sada znamo da ne gubimo vrijeme.» Spustila se na svoj logorski krevet i obgrlila koljena u uzbuđenju. «Što mislite, hoće li nam opat dopustiti da proučimo pečat?» On odmahne glavom. «Mislim da neće. Ta kruna je jedno od samostanskih blaga. Čak ni tebi, svojoj ljubimici, neće to učiniti. U svakom slučaju, ne bi bilo razborito pokazati neko veće zanimanje. Jali Hora očigledno nema pojma koliko je to važno. Osim toga, ne želimo Borisu na to skrenuti pažnju.» «Pretpostavljam da ste u pravu.» Pomakla se na krevetu kako bi mu napravila mjesta.
«Sjednite.» Sjeo je pokraj nje, a ona upita: «Što mislite, odakle potječe taj pečat? Tko ga je pronašao? Gdje i kada?» «Smirite se, draga moja.
To su bila četiri pitanja u jednom, a ja nemam odgovor ni na jedno od njih.» «Nagađajte!» potakne ga ona. «Razmišljajte! Nabacite zamisli!»
106
«Pa dobro», pristane on. «Pečat je napravljen u Hong Kongu. Tamo je jedna mala tvornica koja ih proizvodi na tisuće. Jali Hora ga je kupio u trgovinici suvenira u Luksoru kad je bio na odmoru u Egiptu prošlog mjeseca.» Snažno ga je šakom udarila u ruku. «Uozbiljite se», zapovjedi. «Poslušajmo, možda vi znate bolje», ponudi joj on trljajući ruku «U redu, evo. Taita je izgubio pečat ovdje u klancu dok je radio na faraonovoj grobnici. Tri tisuće godina kasnije našao ga je jedan stari redovnik, jedan od prvih koji su živjeli ovdje u samostanu. Nije, naravno, znao pročitati hijeroglife. Odnio ga je opatu, koji ga je proglasio relikvijom Sv. Frumentiusa, i dao ga ugraditi u krunu.» «I svi su dalje sretno živjeli», složi se Nicholas. «Nije loš pokušaj.» «Možete li mu naći kakvu manu?» upita ona, ali on odmahne glavom. «Znači slažete se da ovo dokazuje kako je Taita stvarno bio ovdje i potvrđuje da su naše teorije ispravne?» «Dokazuje je prejaka riječ. Recimo, ukazuje na to», dvoumio se on. Okrenula se na krevetu pogledavši ga.
«Oh, Nicky, tako sam uzbuđena. Kunem se da noćas neću ni oka sklopiti. Jedva čekam jutro da ponovno krenemo u istraživanje.» Oči su joj blistale, a obrazi plamtjeli. Usne su joj bile razmaknute pa je između njih mogao vidjeti ružičasti vrh njenog jezika. Ovog puta nije se mogao zaustaviti. Vrlo polagano se nagnuo naprijed, nježno, omogućivši joj da se povuče ako ga želi izbjeći. Nije se pomakla, ali joj lice više nije blistalo na njemu se sada očitavao strah. Zagledala mu se u oči, kao da traži neku potvrdu. Kad su im se usne našle udaljene tek centimetar, Nicholas se zaustavio pa je ona učinila zadnji korak.
Primakla se i njihove usne su se spojile. U početku je bilo nježno, tek lagana izmjena njihova dva daha, a onda je postalo snažnije, brže.
Dugački trenutak, u kojem su im srca stala, proždirali su jedno drugo; njena usta imala su meki i slatki okus zrelog voća. A onda je iznenada zastenjala i velikim naporom volje istrgnula se iz njegovog zagrljaja.
«Ne», prošapće. «Molim te, Nicky, ne još. Nisam još spremna.» Dohvatio je njenu ruku i okrenuo je među dlanovima. A onda joj je lagano izljubio vrhove prstiju, udišući miris njene kože. «Vidimo se u jutro.»
Pustio je njenu ruku i ustao. «Rano. Budi spremna!» reče on i izađe iz kolibe. Dok se sljedećeg jutra odijevao, čuo ju je kako se kreće po svojoj kolibi i kad je tiho kucnuo po njenim vratima izašla je odjevena i spremna za pokret. «Boris se još nije probudio», reče im Tessay dok je služila doručak. «To me baš čudi», reče Nicholas ne podigavši pogled s tanjura. On i Rovan su se međusobno još osjećali pomalo neugodno, sjećajući se okolnosti pod kojima su se rastali prošle večeri. Međutim, 107
kad je Nicholas prebacio pušku i torbu preko ramena i oni se uputili u dolinu, na to su potpuno zaboravili i bili su puni očekivanja. Hodali su već jedan sat kad je Nicholas pogledao preko ramena i namrštivši se upozorio je. «Netko nas prati.» Uhvatio ju je za ruku povukao iza gromade pješčanika. Priljubio se uz stijenu i dao joj znak da i ona učini isto. Zatim se napeo pa, iznenada iskočivši, zgrabio vitku pojavu u prljavoj bijeloj shammai koja se šuljala dolinom iza njih. Stvorenje je jauknulo i pavši na koljena počelo uplašeno brbljati. Nicholas ga podigne na noge. «Tamre! Zašto nas pratiš? Tko te je poslao?» pitao je na arapskom. Dječak pokaže očima na Rovan. «Ne, molim vas, effendi, nemojte me povrijediti. Nisam mislio ništa loše.» «Ostavi dijete, Nicky.
Izazvat ćeš novi napad», umiješa se Rovan. Tamre je otrčao iza nje, uhvatio je za ruku i tražeći zaštitu virio iza njenog ramena u Nicholasa kao da mu je život u opasnosti. «Smiri se, Tamre», reče mu Nicholas.
«Neću te povrijediti ako mi ne budeš lagao. No, u suprotnome, bičevat ću te dok ti ne izbijem i zadnji komadić kože s leđa. Tko te je poslao za nama?» «Došao sam sam. Nitko me nije poslao», brbljao je dječak.
«Došao sam vam pokazati gdje sam vidio svetu životinju s tragovima Krstiteljevih prstiju na koži.» Nicholas je na trenutak zurio u njega pa se počeo smijati. «Neka sam proklet ako dječak stvarno ne vjeruje da je vidio pradjedovog dikdika.» A onda se strašno namrštio. «Nemoj zaboraviti što će ti se dogoditi, budeš li lagao.» «Istina je, effendi», zajeca Tamre, a Rovan mu priskoči u pomoć. «Ne maltretiraj ga.
Bezopasan je. Ostavi jadno dijete na miru.» «U redu, Tamre. Pružit ću ti prigodu. Odvedi nas do mjesta na kojem si vidio svetu životinju.»
Tamre nije htio pustiti Rovaninu ruku. Držao se za nju i poskakivao pokraj nje, vodeći je; poslije pedesetak metara njegovog straha je nestalo i već se smijao i hihotao. Čitav sat ih je vodio sve dalje od rijeke Dandere, preko uzvisina iznad doline u područje gustog žbunja i izdignutih bridova vapnenačkih stijena izbrazdanih kišom i olujama.
Trnovite grane grmova bile su gusto isprepletene i rasle su tako blizu tla da se činilo da kroz njih nema prolaza. Međutim, Tamre ih je doveo na usku krivudavu stazu, široku tek toliko da izbjegnu trnje crvenih vrhova s obje strane staze. A onda je iznenada zastao povukavši i Rovan. Pokazao je dolje, gotovo u vlastite nožne prste. «Rijeka!» objavio je važno. Nicholas im je prišao i tiho zazviždao od iznenađenja. Tamre ih je poveo na zapad, napravio široki luk i vratio ih do rijeke Dandere na mjestu gdje je ona još tekla koritom duboke gudure. Sada su stajali na samom rubu ponora. Odmah je primijetio da je ponor 108
započinjao odmah ispod oboda iako je vrh stjenovite gudure bio širok manje od tridesetak metara. Daleko ispod s površine vode, stjenoviti zid se izdizao u obliku glinene boce za tej. Sužavao se ponovno pri vrhu gdje su oni stajali. «Vidio sam svetu stvar tamo preko.» Tamre pokaže na suprotnu stranu ponora gdje je malen krivudavi potok kao pritoka izbijao iz trnovitog žbunja. Trake svijetlo zelene mahovine koju je hranio potok, visjele su s usne udubljenog kamenog zida i voda se niz njih slijevala i kapala u rijeku koja se nalazila šezdesetak metara niže.
«Ako si ga vidio tamo, zašto si nas doveo na ovu stranu rijeke?» upita Nicholas. Tamre je djelovao kao da je na granici suza. «S ove je strane lakše. Na drugoj strani ne postoji staza kroz grmlje. Trnje bi ozlijedilo Woizero Rovan.» «Što si tako grub?» upita ga Rovan i zagrli dječaka.
Nichoas slegne ramenima: «Sve mi se čini da ste se vas dvoje urotili protiv mene. Pa, budući da smo već ovdje, mogli bismo malo sjesti i vidjeti hoće li se pradjedov dikdik pojaviti.» Izabrao je mjesto u hladu nekog zakržljalog stabla koje se nadvilo nad ponorom i šeširom očistio tlo od otpalog trnja kako bi mogli sjesti. Oslonio se leđima o deblo trnovitog stabla i odložio Rigby pušku u krilo. Već je bilo prošlo podne i vrućina je gušila. Dodao je Rovan čuturicu s vodom i dok je pila, pogledavši Tamrea, predloži joj na engleskom. «Ovo je možda zgodna prigoda da saznamo što dečko zna, ako uopće išta zna, o Taitinom keramičkom pečatu u kruni. Opčinjen je tobom. Reći će ti sve što želiš
saznati. Ispitaj ga.» Počela je nježno razgovarati s njim. Povremeno bi ga pomilovala po glavi i potapšala kao psića. Pričala mu je o gozbi prethodne noći, o ljepoti podzemne crkve, drevnosti murala i tapiserija i tek je na kraju spomenula opatovu krunu. «Da. Da. To je svečev kamen», spremno se složio. «Plavi kamen Sv. Frumentiusa.» «Odakle potječe?» upita ona. «Znaš li?» Dječaku je bilo neugodno. «Ne znam.
Jako je star, možda isto kao i Isus Spasitelj. Tako barem kažu svećenici.» «A znaš li gdje je pronađen?» On odmahne glavom, ali onda, nastojeći joj udovoljiti, predloži: «Možda je pao s neba.» «Možda.»
Rovan pogleda u Nicholasa koji preokrene očima i navuče šešir na lice.
«Možda ga je Sv. Frumentius dao prvom opatu kad je umro.» Tamre se zagrijao za ovu temu. «Ili se možda nalazio u njegovom lijesu kad je polagan u grobnicu.» «Sve je moguće, Tamre», složi se Rovan. «Jesi li video grob Sv. Frumentiusa?» Osvrnuo se unaokolo kao krivac. «Samo je zaređenim svećenicima dopušten ulazak u maqdas vidjeti Svetinju nad svetinjama», prošapće pognuvši glavu. «Vidio si ga, Tamre», nježno ga je optužila, milujući ga po glavi. Zainteresiralo ju je dječakov osjećaj 109
krivnje. «Meni možeš reći. Neću reći svećenicima.» «Samo jednom», prizna on. «Ostali dječaci. Poslali su me da dodirnem tabot kamen.
Prebili bi me da nisam. Sve nove akilote natjeraju da to učine.» Počeo je brbljati s užasom se prisjećajući svog obreda inicijacije. «Bio sam sam. Strašno sam se bojao. Već je bila prošla ponoć kad su svećenici zaspali. Tama. Maqdas posjećuje duh sveca. Rekli su mi da će me svetac pogoditi munjom ako nisam vrijedan.» Nicholas je maknuo šešir s lica i polako se dignuo. «Kladim se da dječak govori istinu», tiho je primijetio. «Bio je u Svetinji nad svetinjama.» Zatim je pogledao Rovan: «Nastavi ga ispitivati. Možda nam otkrije nešto korisno. Pitaj ga o grobnici Sv. Frumentiusa.» «Jesi li vidio svečevu grobnicu?» upita ona i dječak hitro kimne. «Jesi li ušao u grobnicu?» Ovog puta je odmahnuo glavom. «Ne. Na ulazu su šipke. Samo je opatu dopušten ulazak u grobnicu na svečev rođendan.» «Jesi li pogledao kroz rešetke?» «Jesam, ali bilo je jako mračno. Vidio sam svečev lijes. Drven je i na njemu je crtež, lice sveca.» «Je li on crnac?» «Ne bijelac s crvenom bradom. Crtež je jako star. Slika je izblijedjela, a drvo je trulo i trusi se.» «Je li položen na pod grobnice?» Tamre se zamisli i tek poslije pažljivog razmišljanja odmahne glavom. «Ne, nalazi se na kamenoj polici u zidu.» «Sjećaš li se još nečeg u svezi svečeve grobnice?» Rovan mu je pokušala osvježiti sjećanje, ali Tamre odmahne glavom. «Bilo je jako mračno, a otvor između šipki je uzak», ispriča se on. «Nije važno. Nalazi li se grobnica u stražnjem zidu maqdasa?» «Da, nalazi se iza oltara i tabot kamena.» «Od čega je oltar napravljen od kamena?» «Ne. Od drveta, cedra. Ima svijeća, jedan veliki križ i mNogo opatovih kruna; i pehar i štap.» «Je li obojen?» «Ne, ima izrezbarene slike. Ali one se razlikuju od onih u svečevoj grobnici.» «Po čemu se razlikuju? Reci mi, Tamre.» «Ne znam. Lica su čudna. Nose drukčiju odjeću. Ima konja.» Djelovao je zbunjeno. «Drukčiji su.» Rovan je još
neko vrijeme pokušavala od njega izvući jasniji opis, ali kad ga je pritiskala postajao je sve smušeniji i proturječniji pa je promijenila temu. «Pričaj mi o tabotu», predloži ona, ali ju je Nicholas prekinuo.
«Ne, ti meni pričaj o tabotu», zatraži on. «Je li sličan židovskom Tabernakulu?» Okrenula se prema njemu: «Da, barem u egipatskoj crkvi. Obično se čuva u kutiji ukrašenoj draguljima i umotanoj u tkaninu izvezenu zlatom. Jedina je razlika u tome što je u židovski Tabernakul urezano deset zapovijedi, ali u našoj crkvi u njega su uklesane riječi kojima je ta crkva posvećena. On je živo srce crkve.»
«Što je tabot kamen?» Nicholas se zamišljeno namrštio. «Ne znam», 110
prizna ona. «Naša crkva nema tabot kamen.» «Pitaj ga!» «Pričaj mi o tabot kamenu, Tamre.» «Ovako je visok i tako četvrtast.» Pokazao je da je nešto viši od njegovih ramena i širok kao kad raširi ruke.» «I tabot stoji na tom kamenu?» nagađala je Rovan. Tamre kimne. «Zašto su te poslali da dodirneš kamen a ne i sam tabot?» upita Nicholas, ali Rovan zavrti glavom ušutkavajući ga. «Pusti mene. Previše si grub s njim.»
Ponovno se okrenula prema dječaku. «Zašto kamen, a ne luk tabota koji se nalazi iznad njega?» Tamre bespomoćno slegne ramenima. «Ne znam. Jednostavno su to zahtijevali od mene.» «Kako taj kamen izgleda? Ima li i na njemu slika?» «Ne znam.» Sav se zbunio jer joj nije mogao udovoljiti. Očajnički je želio da bude zadovoljna njime. «Ne znam. Kamen je ogrnut tkaninom.» Nicholas i Rovan izmijene začuđujuće poglede, a onda se Rovan ponovno okrene dječaku.
«Pokriven?» Rovan se nagne bliže k njemu. «Kamen je pokriven?» «Kažu da ga otkrivaju samo na rođendan Sv. Frumentiusa, a i to radi opat.»
Ponovno Nicholas i Rovan pogledaše jedno drugog, a onda se on zamišljeno osmjehne. «Jako bih volio zaviriti u grobnicu toga sveca i pogledati taj tabot kamen nepokriven.» «Morao bi pričekati svečev rođendan», primijeti ona, «ali se prije toga zarediti. Samo svećenici.»
zašutjela i ponovno ga pogledala. «Ne misliš valjda. ne, ne bi ti to, zar ne?» «Tko, ja?» naceri se on. «Otkud ti to?» «Uhvate li te u maqdasu, rastrgnut će te na sitne djeliće.» «Znači, ne smijem im to dopustiti.»
«Ideš li ti i ja ću s tobom. Kako ćemo to izvesti?» «Hej, polako, draga moja. To mi je tek prije deset sekundi palo na pamet. Čak i u mojim najboljim danima, bilo mi je potrebno barem desetak minuta da smislim briljantni plan akcije.» Oboje se u tišini zagledaju preko ponora, a onda Rovan tiho prošapće: «Pokriven kamen. Taitina kamena oporuka.» «Ne govori to na glas», započne je on preklinjati i napravi znak protiv uroka. «Nemoj čak ni na glas o tome razmišljati. Vrag sluša.» Ponovno su zašutjeli, oboje ubrzano razmišljajući. A onda Rovan započne: «Nicky, što ako.» Zašutjela je. «Ne, neće to uspjeti.»
Ponovno je utonula u tišinu, mršteći se. Prekinuo ju je Tamre iznenada uzbuđeno viknuvši. «Eno ga. Pogledajte!» Oboje ih je zatekao nespremne. «Što je bilo?» Rovan se okrene prema njemu. Tamre je uhvati za ruku i protrese je. Tresao se od uzbuđenja. «Eno ga. Rekao sam vam.» Drugom rukom je pokazivao preko rijeke. «Tamo na granici trnovitog žbunja. Zar ga ne vidite?» «Što? Što to vidiš?» «Životinju Ivana Krstitelja. Stvorenje sa svetim tragovima.» Slijedeći smjer u kojem je pokazivao ispruženom rukom, ugledala je nekakvo smećkasto 111
gibanje na granici gustiša na drugoj obali. «Me znam. Predaleko je.»
Nicholas započne pretraživati naprtnjaču i izvadi dalekozor. Podigao ga je i izoštrio, a onda počeo hihotati. «Haleluja! Pradjedova čast je konačno spašena.» Pružio je dalekozor Rovan. Ugodila ga je i ugledala životinjicu u polju. Bila je udaljena stotinu metara, ali je pomoću jakog dalekozora mogla vidjeti sve pojedinosti na njemu. Bio je gotovo dvostruko manji od običnog dikdika kojeg su vidjeli prethodnog dana i umjesto monotonog sivog krzna imao je bogato crvenkastosmeđe.
Međutim, najupadljivije od svega bile su izrazite tamne pruge čokoladne boje preko ramena i leđa pet ravnomjerno raspoređenih šara koje su stvarno izgledale poput otiska šake. «Madoqua herperii, ni manje ni više», prošapće Nicholas. «Oprosti pradjede što sam sumnjao u tebe.» Dikdik je stajao napola u sjeni vrteći nosom dok je njuškao zrak. Glavu je držao visoko, sumnjičavo i bojažljivo. Blagi povjetarac puhao je između njih i životinje, ali tu i tamo neki postrani udar donio bi do njega slabi miris čovjeka koji ga je uznemirio. Rovan je začula punjenje puške. Brzo je spustila dalekozor i pogledala Nicholasa.
«Nećeš ga valjda ubiti?» upitala je. «Ne, ne s ove udaljenosti. Udaljen je više od sto pedeset metara, a malen je. Pričekat ću da dođe bliže.»
«Kako možeš takvo nešto učiniti?» «A kako me ti možeš takvo nešto pitati? Zbog toga sam, između ostalog, i došao ovamo.» «Ali prekrasan je.» «Znači, smio bih ga ubiti da je ružan?» Ništa nije odgovorila, već je samo ponovno podigla dalekozor. Dodatni nalet vjetra vjerojatno je promijenio smjer jer je dikdik spustio glavu i počeo brstiti običnu smeđu travu. A onda je ponovno podignuo glavu i, stupajući kraljevski, spustio se niz čistinu do trnovitog žbunja zastajkujući svakih nekoliko koraka radi jela. «Vrati se!» pokušala ga je snagom volje vratiti u sigurnost, ali se on nastavio približavati krivudajući prema rubu ponora. Nicholas legne na trbuh i smjesti se iza korijena drveta. Savio je šešir napravivši od njega meki podmetač na kojeg je oslonio pušku.
«Sto metara», promrmlja on za sebe. «To je siguran pogodak. Ne dalje.»
Položivši pušku na iskrižano korijenje, počne nišaniti kroz teleskop.
Zatim podigne glavu, očekujući da mu dođe na siguran domet. Dikdik iznenada podigne glavu i zastane, drhteći od napetosti. «Nešto što ne voli. K vragu, vjerojatno je vjetar ponovno promijenio smjer» zareži Nicholas. U tom trenutku mala antilopa jurne. Preletjela je preko čistine istim putem kojim je došla i nestala u trnovitom žbunju. «Idi, dikdik, idi!» izgovori Rovan samozadovoljno, a Nicholas sjedne i započne nezadovoljno gunđati. «nije mi jasno što ju je uplašilo.» A 112
onda se izraz njegovog lica promijeni i on nakrivi glavu. U zraku se začuo neki nepoznati zvuk, koji je iz sekunde u sekundu postajao sve jači oštar, sve jači lepet i prodoran, zavijajući zvižduk. «Helikopter! K
vragu!» Nicholas je odmah prepoznao zvuk. Uzeo je dalekozor od Rovan i pogledao prema nebu, pročešljavajući plavu prazninu bez oblaka iznad prosjecima ispresijecanog vrha stijene. «Eno ga», reče on smrknuto, i doda: «Bell Jet Ranger», kad je prepoznao model. «Kako izgleda, dolazi ovamo. Bolje da ne svraćamo pažnju na sebe. Sakrijmo se.» Poveo je Rovan i dječaka ispod raširenih grana trnovitog stabla.
«Mirno sjedi», reče joj on. «Ovdje dolje nas ne mogu zapaziti.»
Promatrao je kroz dalekozor helikopter koji se približavao. «Vjerojatno etiopske zrakoplovne snage», reče tiho. «Patrola, najvjerojatnije. I Boris i pukovnik Nogo su nas upozorili da ovdje dolje u klancu ima mNogo pobunjenika i bandita.» Iznenada je zašutio, «Ne. Stanite. Ovo nije vojni. Zeleno crveni trup i crveni konj kao amblem, nitko drugi nego tvoji stari prijatelji iz Pegaz istraživanja.» Zvuk elisa postane zaglušan pa je Rovan sada i golim okom mogla nazrijeti letećeg konja na trupu helikoptera dok je on nisko prelijetao nekih osamsto metara od njih, krećući se prema Mu. Oboje nisu obraćali pažnju na Tamrea koji je čučao iza Rovan i pokušavao se sakriti iza njenog tijela. Zubi su mu cvokotali od straha i kolutao je očima. «Izgleda da si je naš prijatelj Jake Helm osigurao udoban prijevoz. Ako je Pegaz na bilo koji način povezan s ubojstvom Duraida i pokušajima tvoga ubojstva, onda možemo očekivati da će nam odsad visjeti za vratom. Sada nas mogu nadzirati kad god požele.» Nicholas je i dalje promatrao letjelicu kroz dalekozor. «Kad je neprijatelj u zraku, osjećaš se bespomoćno.» Rovan se instinktivno primakla bliže k njemu, zureći u vis. Zeleno-crveni stroj nestao je iznad grbe klanca, spuštajući se prema samostanu.
«Ako nije krenuo u šetnju, vjerojatno traži naš logor», nagađao je Nicholas. «Po zapovijedi glavnog treba nas drži na oku.» «Naći će ga bez muke. Boris se uopće nije potrudio prikriti kolibe», primijeti s nelagodom Rovan. «Hajdemo odavde.» Ona ustane. «Odličan plan.»
Nicholas je upravo htio slijediti njen primjer, kad je iznenada uhvati za ruku i ponovno povuče dolje. «Stani. Vraćaju se ovamo.» Zvuk motora je ponovno postao glasniji. Zatim su kroz krošnje drveća i trnovitih grana iznad njihovih glava ugledali helikopter. «Sada slijedi rijeku. I dalje vjerojatno nešto traži.» «Nas?» nervozno je upitala Rovan. «Prima li naredbe od glavnog, može biti», složi se Nicholas. Letjelica je sada bila vrlo blizu i urlanje motora bilo je zaglušujuće. Tog trenutka Tamre 113
je izgubio živce. Užasnuto je kriknuo. «To je vrag, došao je po mene.
Spasi me Isuse Kriste, Spasitelju, spasi me!» Nicholas ispruži ruku da ga zadrži, ali nije bio dovoljno brz. Tamre se otrgnuo i skočio na noge. I dalje urlajući od straha pred jamom i vatrom pakla, pojurio je niza stazu u trnovito žbunje dok su suknje njegove shammae lepršale oko njegovih mršavih nogu, a sjajno crno lice gledalo je preko ramena u letjelicu koja se približavala. Pilot ga je istog trena uočio i nos helikoptera zaronio je u njihovom smjeru. Krenuo je ravno prema njima, usporavajući dok se približavao rubu ponora. Mogli su nazrijeti dvije glave iza stakla prednje kabine. I dalje usporavajući, letjelica je ostala lebdjeti iznad rijeke dok su Rovan i Nicholas čučali u grmlju, trudeći se da ih ne primijete. «To je Amerikanac iz logora za vađenje rude.» Rovan je prepoznala Jakea Helma unatoč glomaznih radio slušalica i tamnih reflektirajućih naočala. On i crni pilot istezali su vratove istražujući obale rijeke. «Nisu nas uočili.» ali još dok je to govorio. Jake Helm je pogledao ravno u njih preko otvorene praznine.
Iako mu se izraz lica nije promijenio, kucnuo je pilota po ramenu i pokazao prema njima. Pilot je još spustio helikopter u otvor ponora, gotovo na istu razinu s njima. Sada ih je dijelilo tek trideset metara, ne trudeći se više sakriti, Nicholas se osloni na trup bodljikavog stabla.
Naherio je svoj panama šešir preko jednog oka i nonšalantno mahnuo Jakeu Helmu. Predradnik nije odgovorio na pozdrav. Promatrao je Nicholasa ravnodušno i zlokobno pa upalivši šibicu prinese je vrhu dopola popušene cigare koju je držao u ustima. Odbacio je ugašenu šibicu i otpuhnuo pramen dima u Nicholasovom smjeru. I dalje ne mijenjajući izraz lica, nešto je kroz ugao usana procijedio pilotu.
Helikopter se istog trena vertikalno podignuo i udaljio prema sjeveru, uputivši se ravno prema zidu stijene i osnovnom logoru na njenom vrhu. «Misija obavljena. Našao je ono što je tražio.» Rovan sjedne.
«Nas!» «A vjerojatno je vidio i logor. Zna gdje nas može ponovno naći», složi se Nicholas. Rovan se strese i na trenutak obgrli samu sebe.
«Ježim se od njega. Sliči na žabu krastaču». «Oh, hajde!» zadirkivao ju je Nicholas. «Što imaš protiv žaba krastača?» Ustao je. «Mislim da danas više nećemo vidjeti pradjedovog dikdika. Helikopter ga je potpuno prestrašio. Sutra ću ponovno pokušati.» «Trebali bismo potražiti Tamrea. Sigurno je jadnik dobio još jedan napad.» Nije bila u pravu. Dječaka su pronašli pokraj staze. Još se tresao i plakao, ali nije dobio novi napad. Brzo se smirio kad ga je Rovan počela tješiti i krenuo za njima natrag prema logoru. Međutim, kad su se približili 114
šumarku nestao je u smjeru samostana. Još prije sutona te večeri, Nicholas je s Rovan ponovno krenuo do samostana. «Mislim da se među kriminalcima ovakvo izviđanje naziva ostvarivanje kontakta», primijeti on dok su prolazili kroz ulaz stjenovite katedrale i pridružili se skupini vjernika u vanjskoj prostoriji. «Prema onome što Tamre govori, izgleda da novaci čekaju da dužnost preuzmu oni svećenici za koje znaju da drijemaju na straži», reče mu Rovan tiho kad su zastali pred vratima nastojeći baciti pogled u središnju prostoriji. «To ne možemo znati», naglasi Nicholas. Dok su razgledavali, svećenici su ulazili i izlazili kroz vrata. «Izgleda da ne postoji nikakva procedura», primijeti Nicholas. «Za ulazak nije potrebna nikakva lozinka ili posebni postupak.» «Ali, s druge strane, na ulazu pozdravljaju stražare imenom. Ovo je mala zajednica. Sigurno se svi međusobno jako dobro poznaju.» «Prema svemu sudeći, neću se moći preobući u svećenika i ući u nutra», složi se Nicholas. «Zanima me što rade uljezima koji provale do svetih mjesta?» «Bace ih s terase krokodilima u kotlu Nila?»
zlobno je predložila. «A ionako nećeš unutra bez mene.» Ovo nije bio trenutak za svađu, zaključi on, i umjesto toga pokuša što više nazrijeti kroz otvorena vrata qiddista. Središnja prostorija je najvjerojatnije bila mNogo manja od vanjske u kojoj su se nalazili. U sjeni je jedva nazirao murale koji su prekrivali dio unutrašnjih zidova koje je mogao odavde vidjeti. Na suprotnom zidu nalazila su se još jedna vrata. Po Tamreovom opisu, to je morao biti ulaz u maqdas. Ulaz su branila teška vrata od tamnih drvenih greda, čiji su spojevi bili pojačani ručno kovanim domorodačkim željezom. Sa svake strane vrata, od kamenog stropa do poda, visjele su dugačke ukrasne tapiserije s prizorima iz života Sv. Frumentiusa. Na jednoj je propovijedao s Biblijom u lijevoj ruci, a podignutom desnom rukom je blagoslivljao okupljene vjernike.
Na drugoj tapiseriji je krstio kralja. Kralj je imao visoku zlatnu krunu sličnu onoj koju je nosio Jali Hora, a oko svečeve glave nalazila se aureola. Svečevo lice bilo je bijelo, dok je carevo bilo crno. «Politički ispravno?» upita se Nicholas s osmijehom. «Što te to zabavlja?» upita Rovan. «Jesi li smislio kako ćeš ući unutra?» «Ne, razmišljao sam o večeri. Hajdemo!» Tijekom večere na Borisu se nisu vidjeli znaci pijančevanja prethodne noći. Preko dana je uzeo pušku i otišao u lov; vratio se s gomilom zelenih golubova. Tessay ih je stavila u marinadu i ispekla na roštilju. «Kaži mi, Englez, kako je danas bilo u lovu? Je li te napao smrtonosni prugasti dikdik? Ha! Ha!» urlao je od smijeha. «A jesu li tvoji tragači imali uspjeha?» blago upita Nicholas. Da! Da!
115
Pronašli su kudua, bušbaka i bivola. Pronašli su čak i dikdika, ali bez pruga. Oprosti, ali bez pruga.» Rovan se nagnula naprijed pokušavajući se umiješati, ali je Nicholas odmahom glave upozori da to ne čini. Zatvorila je usta i oborila pogled u svoj tanjur, odrezavši komad golubovih prsiju. «Sutra nam stvarno neće trebati društvo,»
polako objasni Nicholas na arapskom. «Kad bi saznao, i on htio poći s nama.» «Nije li te mama učila lijepom ponašanju, Englez? Nije pristojno razgovarati na jeziku kojeg drugi ne razumiju. Evo, slobodno se posluži votkom.» «Prepuštam ti svoj dio», izazove ga Nicholas.
«Znam kad nekom nisam dorastao.» Kad ju je tijekom večere Rovan pokušala uvući u razgovor, Tessay je odgovarala samo jednosložnim riječima. Djelovala je žalosno i poraženo. Nijednom nije pogledala svog muža čak ni kad je bio najglasniji i najbahatiji. Po završetku obroka, ostavili su je s Borisom kod vatre. Boris je na stolu ispred sebe imao novu bocu votke. «Ako je suditi po brzini kojom se nalijeva, može se dogoditi da opet budem pozvan u ponoćnu spasilačku misiju», primijeti Nicholas dok su išli prema svojim kolibama. «Tessay je bila tijekom cijelog dana s njim u logoru. Sigurno je bilo nevolja. Rekla mi je da će ga napustiti čim se vrate u Addis Abebu. Ne može više ovo podnositi.»
«Jedino me iznenađuje što se uopće spetljala sa životinjom kakva je Boris. Ona je divna žena. Mogla je birati.» «Nekim ženama su životinje privlačne», reče Rovan slegnuvši ramenima. «Vjerojatno je u pitanju uzbuđenje koje donosi opasnost. U svakom slučaju, Tessay me je upitala može li sutra poći s nama. Ne bi podnijela još jedan dan sama u logoru s Borisom. Vjerojatno ga se sada stvarno boji. Kaže da ga nikada ranije nije vidjela da toliko pije.» «Neka pođe s nama», nevoljko reče Nicholas. «Što nas je više to će biti zabavnije. Možda ćemo na smrt preplašiti dikdika samom svojom brojnošću. Tako barem neću uludo trošiti streljivo.»
Još je bio mrak kad je njih troje sljedećeg jutra napustilo logor. Nije bilo ni traga Borisu, a kad se Nicholas raspitao o njemu, Tessay je jednostavno rekla: «Nakon što ste otišli sinoć spavati, završio je bocu.
Neće izaći iz svoje kolibe prije podneva. Neću mu nedostajati.» Noseći Rigby, Nicholas ih je poveo gore prema vapnenačkim brdima, slijedeći stazu kojom ih je Tamre vodio prethodnog dana. Dok su išli, Nicholas je odostrag čuo kako dvije žene razgovaraju. Rovan je objašnjavala Tessay kako su vidjeli prugastog dikdika i što planiraju. Sunce je već bilo dobrano odskočilo kad su ponovno stigli do mjesta ispod trnovitog stabla na rubu ponora i smjestili se čekajući u zasjedi. «Kako ćeš doći 116
do trupla, uspiješ li upucati to jadno biće?» upita Rovan. «Pobrinuo sam se za to prije nego smo napustili logor», objasni on. «Razgovarao sam s glavnim tragačem. Začuje li hitac donijet će konope i pomoći mi u prelasku na drugu stranu.» «Ne bih baš rado prelazila tamo preko.»
Tessay je promatrala kosinu ispod njih. «Osim gomile gluposti, u vojsci te nauče i nekoliko korisnih stvari», odvrati Nicholas. Udobno se smjestio oslonivši se o trnovito stablo s puškom u krilu. Žene su ležale blizu njega, tiho razgovarajući. Postojala je mala vjerojatnost da bi tihi zvuk njihovih glasova mogao doprijeti na drugu stranu dubokog klanca pa ih Nicholas i nije pokušao prekinuti. Očekivao je da će se, dođe li uopće, dikdik pojaviti rano. Ali pogriješio je. Prošlo je i podne, a od njega ni traga. Dolina se kupala u vrućini podnevnog sunca. Zaogrnut plavom toplom izmaglicom, udaljeni zid litice je sličio izbrazdanom plavom staklu. Taj se privid poigravao preko stjenovitih rubova, a iznad vrhova trnovitog žbunja svjetlucao poput vode srebrnog jezera.
Žene su već odavno prestale razgovarati i sanjivo su ležale na vrućini.
Cijeli svijet je utihnuo. Samo je golub u grmlju narušavao tišinu svojom tužbalicom. «Moja žena je mrtva, moja djeca su mrtva! Oh, jadan ja, Oh, jadan ja! Oh, jadan ja!» Nicholas osjeti kako mu kapci postaju teški. Glava mu je sama od sebe klonula; trgnuo se, ali sljedećeg trenutka opet se ponovilo isto. Na samoj granici sna začuo je straga iz trnovitog žbunja u blizini sebe neki zvuk. Bio je jako tih, ali jedan od onih koje je vrlo dobro poznavao. Zvuk koji mu je napeo sve živce i istoga ga trenutka potpuno razbudio; srce mu je lupalo kao ludo i duboko u grlu osjetio je bakarni okus straha. Bio je to metalni zvuk oslobađanja kočnice na kalašnjikovu spremnog za paljbu. Skladnim pokretom podignuo je pušku iz krila i dvaput se prevrnuo, tijelom zaklonivši dvije žene koje su ležale pokraj njega. Istodobno je prinio Rigby ramenu, nanišanivši u grmlje iza sebe odakle je došao zvuk.
«Dolje!» prosiktao je svojim suputnicama. «Ne dižite glave!» Prst mu je bio na okidaču i, iako je to bilo slabo oružje u usporedbi s kalašnjikovim, bio je spreman uzvratiti paljbu. Odmah je odabrao cilj i usmjerio pušku prema njemu. Neki čovjek je čučao nekih dvadesetak koraka od njih, držeći pušku uperenu u Nicholasa. Bio je crn, odjeven u istrošenu maskirnu odoru s kapom od istog materijala na glavi. Za pojasom je nosio nož i granate, čuturicu s vodom i svu ostalu opremu potrebnu jednom gerilcu. «Shufta!» pomisli Nicholas. «Pravi profesionalac. S ovim se ne treba upuštati u rizik.» Istog trena je shvatio da bi već bio mrtav da ga je ovaj namjeravao ubiti. Uperio je 117
Rigby nešto iznad kalašnjikove cijevi u zakrvavljeno desno oko shufte iza nje. Čovjek je zaškiljivši priznao patpoziciju, a zatim je na arapskom izdao naredbu. «Salime, pokrivaj žene. Ubij ih ako se pomaknu.» Nicholas začuje kretanje sa strane i pogleda u tom smjeru i dalje ne ispuštajući shuftu iz vida. Još jedan gerilac istupi iz grmlja.
Bio je slično odjeven, ali je na boku držao laku sovjetsku RPD
automatsku pušku. Cijev je bila skraćena kako bi oružje bilo pogodnije za gerilsku borbu, a oko vrata mu je visio čitav niz streljiva za nju.
Pažljivo je krenuo naprijed, držeći RPD uperen u žene. Nicholas je dobro znao da će ih pretvoriti u mljeveno meso dodirne li okidač. Sada je sve okolno žbunje oživjelo. Ova dvojica nisu bili jedini, shvati Nicholas. Ovo je bila velika ratna skupina. Možda bi uspio ispaliti jedan metak iz Rigbyija, ali tada bi već Rovan i Tessay bile mrtve. A i on bi vrlo brzo završio poput njih. Vrlo sporo i pažljivo počeo je spuštati cijev puške tako da je na kraju bila okrenuta prema tlu. Zatim je spustio oružje i podignuo ruke. «Podignite ruke», rekao je ženama.
«Radite točno ono što vam kažu.» Vođa gerilaca prihvatio je njegovu predaju pa se uspravio i hitro se na arapskom obratio svojim ljudima.
«Uzmite njegovu pušku i naprtnjaču.» «Mi smo britanski podanici», reče mu Nicholas glasno, iznenadivši gerilca znanjem arapskog. «Mi smo samo turisti. Nismo vojnici. Nismo vladini ljudi.» «Šuti. Začepi gubicu!» naredi on dok su ostali gerilci izlazili iz zaklona. Nicholas ih nabroji pet, iako je znao da ih vjerojatno ima još, ali se nisu pokazali.
Krajnje profesionalno su okružili svoje zatvorenike. Ni u jednom trenutku nisu jedan drugom zaklonili liniju vatre, niti im pružili mogućnost za bijeg. Na brzinu su ih pretresli tražeći oružje, zatim zatvorili krug oko njih i potjerali ih na stazu. «Kamo nas vodite?» upita Nicholas. «Bez pitanja!» Kundak kalašnjikova pogodio ga je među lopatica i umalo ga nije srušio. «Smirite se, momci», blago je prošaptao na engleskom, «to stvarno nije bilo potrebno.» Prisilili su ih hodati po poslijepodnevnoj vrućini. Nicholas je pratio položaj sunca i udaljeni zid litice. Shvatio je da se kreću na zapad, sljedeći tok Nila prema sudanskoj granici. Bilo je kasno poslijepodne i, prije nego što su stigli do rubne strane glavne doline, Nicholas je procijenio da su prošli nekih dvadesetak kilometara. Padine su bile gusto pošumljene i troje zatvorenika su odveli ujedan dio te šume. Gotovo su već ušli u logor uopće ne pomišljajući da se on tu nalazi. Odlično skriven, imao je svega nekoliko grubih nadstrešnica i prsten stražarnica. Stražari su bili dobro postavljeni u lisičjim rupama i naoružani lakim 118
automatskim puškama. Odveli su ih do nekog zaklona u sredini logora, gdje su trojica muškaraca čučala oko zemljopisne karte raširene na niskom priručnom stolu. Očigledno su bili časnici i uopće nije bilo dvojbe tko je od njih trojice zapovjednik. Vođa patrole koja ih je zarobila uputio se do tog čovjeka, pozdravio i, pokazujući prema zatvorenicima, na brzinu s njim porazgovarao. Zapovjednik gerilaca je ustao od stola i izašao na sunce. Bio je srednje visok, ali je zračio takvim autoritetom da je izgledao mNogo viši. Imao je široka ramena, četvrtasto nabijeno tijelo, s početkom otmjenog proširenja oko struka.
Nosio je kratku kovrčavu bradu s nekoliko srebrnkastih pramenova, a crte lica su mu bile nježne i dopadljive. Koža mu je bila žućkasto bakarna. Pogled tamnih očiju inteligentan, brz i nemiran. «Moji su mi ljudi rekli da govoriš arapski», obratio se Nicholasu. «Bolje od tebe, Mek Nimmure», odgovori mu Nicholas. «Znači sada si vođa gomile bandita i otmičara? Uvijek sam ti govorio da nikad nećeš doći u raj, ti stari bezbožniče.» Mek Nimmur je iznenađeno zurio u njega, a onda se počeo osmjehivati. «Nicholase! Nisam te prepoznao. Stariji si. Pogledaj samo tu prosijedu bradu!» Raširio je ruke i stisnuo Nicholasa u svoj medvjeđi zagrljaj. «Nicholase! Nicholase!» Poljubio ga je u oba obraza.
Zatim ga je odmaknuo od sebe i pogledao dvije žene koje su sve ovo iznenađeno promatrale. «Spasio mi je život», objasnio im je. «Nemoj, pocrvenit ću. Mek.» Mek ga je ponovno poljubio. «Dva puta mi je spasio život.» «Jednom», pobunio se. «Drugi put sam pogriješio. Trebao sam im dopustiti da te upucaju.» Mek se oduševljeno nasmijao. «Kako je to davno bilo, Nicholase?» «Ne smijem ni pomisliti.» «Najmanje petnaest godina», reče Mek. «Jesi li još uvijek u britanskoj vojsci? Koji ti je čin? Dosad si već sigurno postao general!» «Samo sam u pričuvi», Nicholas odmahne glavom. «Odavno sam se vratio građanskom životu.»
I dalje grleći Nicholasa, Mek Nimmur sa zanimanjem pogleda u žene.
«Nicholas me je naučio većinu stvari koje znam o ratovanju», reče im on. Oči su mu sijevale s Rovan na Tessay i zaustaviše se na tamnom i ljupkom licu Etiopljanke. «Tebe poznajem», reče on. «Vidio sam te u Addis prije mNogo godina. Tada si bila mlada djevojka. Otac ti je bio Alto Zemen, veliki i dobar čovjek. Ubio ga je vlastodržac Mengistu.» «I ja vas poznajem, Alto Mek. Moj vas je otac jako cijenio. Mnogi od nas vjeruju da biste vi trebali biti predsjednik ove naše Etiopije, umjesto tog drugog.» Počastila ga je malim naklonom, spustivši sramežljivo glavu u privlačnom iskazu poštovanja. «Polaskan sam vašim mišljenjem o meni.» Uzeo ju je za ruku i rekao joj da se ispravi. Zatim 119
se ponovno okrenuo Nicholasu: «Ispričavam se zbog grube dobrodošlice. Pojedini moji ljudi su previše revni. Znao sam da je tu neki ferengi koji se raspitivao u samostanu. Ali dosta o tome, ovdje ste među prijateljima. Želim vam dobrodošlicu.» Mek Nimmur ih odvede do stola, a jedan od njegovih ljudi donese s vatre čađavi čajnik i natoči im u šalice gustu crnu kavu. On i Nicholas vrate se sjećanjima na dane prije folklendskog rata kad su se borili rame uz rame Nicholas kao tajni vojni savjetnik, a Mek kao mladi borac za slobodu koji se suprotstavlja Mengistuu. «Ali rat je završio, Mek», prigovorio mu je Nicholas. «Pobijedili ste. Zašto si i dalje u grmlju sa svojim ljudima?
Zašto se ne bogatiš i debljaš kao i svi drugi u Addis?» «U prelaznoj vladi u Addis imam neprijatelja, ljudi poput Mengistua. Kad ih se riješimo, izaći ću iz grmlja.» On i Nicholas se upuste u nadahnutu raspravu o afričkoj politici, tako dubokoj i složenoj da je Rovan čula tek za nekoliko osoba o kojima su razgovarali, nije mogla pratiti nijanse i suptilnosti religijskih i plemenskih predrasuda i netrpeljivosti koji su se održali tisuću godina. Međutim, jako ju je dojmilo Nicholasovo znanje i razumijevanje situacije i način na koji je čovjek poput Mek Nimmura poštovao njegovo mišljenje i slušao savjete.
Nicholas ga je na kraju upitao: «Znači, sada si proširio rat i izvan granica Etiopije? Djeluješ li također u Sudanu?» «Rat u Sudanu je bjesnio dvadeset godina», potvrdi Mek. «Kršćani na jugu brane se od proganjanja muslimana sa sjevera.» «Znam to. Mek. Ali to nije Etiopija. To nije tvoj rat.» «Oni su kršćani i podnose nepravdu. Ja sam vojnik i kršćanin. Stoga je to i moj rat.» Tessay je upijala svaku riječ
koju je Mek izgovarao i sada je kimnula u znak odobravanja dok su joj oči potamnjele i izražavale poštovanje prema njenom junaku. «Alto Mek je križar koji se bori u ime Krista i za prava običnog čovjeka.» reče Tessay Nicholasu sa strahopoštovanjem. «I neizmjerno voli dobru borbu», Nicholas s nasmije i prijateljski ga udari rukom po ramenu.
Bio je to intimni potez zbog kojeg se mogao lako i uvrijediti, ali Mek je to spremno prihvatio i uzvratio mu osmjehom. «Nicholase, što radiš
ovdje ako više nisi vojnik? Nekad si i ti volio dobru borbu.» «Potpuno sam se promijenio. Nema više borbi. Došao sam u klanac Abbaya uloviti dikdika.» «Dikdik?» Mek Nimmur ga je nepovjerljivo pogledao, a onda zaurlao od smijeha. «Ne vjerujem. Ne ti. Ne dikdik. nešto drugo namjeravaš.» «To je istina.» «Lažeš, Nicholase. Nikad mi nisi uspio lagati. Predobro te poznajem. Nešto namjeravaš. Reći ćeš mi kad ti zatreba moja pomoć.» «I pružit ćeš mi je?» «Svakako. Dvaput si mi 120
spasio život.» «Jednom», reče Nicholas. «Čak i jednom je dovoljno», reče Mek Nimmur. Dok su razgovarali, sunce se na nebu već spustilo.
«Večeras ste moji gosti», formalno mu reče Mek Nimmur. «Ujutro ću vas otpratiti natrag do vašeg logora blizu samostana sv. Frumentiusa.
To je i moj cilj. Idem sa svojim ljudima u samostan proslaviti svetkovinu Timkat. Opat Jali Hora moj je prijatelj i saveznik.» «A samostan je vjerojatno vaša tajna baza. Koristite ga, kao i redovnike, zbog zaliha i obavijesti. Imam li pravo?» «Predobro me poznaješ, Nicholase.» Mek Nimmur skrušeno zavrti glavom. «Naučio si me većinu stvari koje znam pa zašto onda ne bi i pogodio moju strategiju?
Samostan je savršena baza za operacije. Dovoljno je blizu granice.»
zašuti on osmjehujući se. «Ali tebi to ne moram objašnjavati.» Mek je zapovjedio svojim ljudima da podignu prenoćište za Nicholasa i Rovan i napravio im travnati ležaj da im bude udobnije. Ležali su ispod tankog krova. Noć je bila sparna i nisu im trebali pokrivači. Nicholas je u naprtnjači imao kremu protiv ugriza kukaca pa im komarci nisu smetali. Nakon što su legli na travnate ležajeve, glave su im bile dovoljno blizu da su mogli tiho razgovarati. Kad je okrenuo glavu, Nicholas je mogao vidjeti tamne obrise Mek Nimmura i Tessay koji su ostali sjediti pokraj vatre jedno do drugog. «Etiopske djevojke se razlikuju od Arapkinja i od većine drugih afričkih žena.» I Rovan je gledala drugi par. «Nijedna arapska djevojka ne bi ostala sama s muškarcem poput njega. Naročito ako je udana.» «Kako god bilo, prokleto su skladan par», prosudi on. «Želim im sreću. Tessay nije imala baš puno sreće u zadnje vrijeme mislim da joj je dosta.»
Okrenuo je glavu i zagledao joj se u lice: «Kako stvari stoje s tobom.
Rovan, što si ti? Jesi li pristojna, pokorna Arapkinja ili nezavisna, sigurna zapadnjačka djevojka?» «Malo je prerano, a ujedno i prekasno za tako intimna pitanja», odgovori mu ona i okrene mu leđa. «Ah, večeras se držimo protokola! Laku noć, Woizero Rovan.» «Laku noć, Alto Nicholas», uzvrati ona okrenuta od njega pa nije mogao primijetiti osmjehuje li se. Sljedećeg jutra povorka gerilaca je krenula prije svitanja. Kretali su se u punom bojnom poretku s izviđačima ispred sebe i bočnom zaštitnicom koja je pokrivala obje strane puta. «Vojska se vrlo rijetko spušta ovamo dolje u klanac, ali mi smo ipak uvijek spremni, dođu li», objasnio je Mek Nimmur. «Trudimo se da im priredimo srdačan doček.» Tessay je promatrala Mek Nimmura dok je govorio; zapravo tog jutra gotovo nije ni skidala pogled s njega. Sada je promrmljala prema Rovan: «On je stvarno veliki čovjek, čovjek koji bi 121
prvi put nakon tisuću godina mogao ujediniti našu zemlju. Osjećam se ponizno u njegovom prisustvu, a također se ponovno osjećam kao mlada djevojka ispunjena veseljem i nadom.»
Na put do samostana potrošili su cijelo prije podne. Kad su došli do mjesta s kojeg se već vidjela rijeka Dandera, Mek Nimmur je povukao svoje ljude sa staze u gusto grmlje, poslavši naprijed tek jednog izviđača. Poslije jednosatnog čekanja, iz samostana je stigla skupina akilota; svaki je od njih nosio na glavi veliki zavežljaj. Pozdravili su Meka s dubokim poštovanjem i, prije nego su se uputili stazom natrag u klanac Abbayija, predali zavežljaje njegovim ljudima. U zavežljajima su se nalazile redovničke shamas, turbani i sandale. Mekovi ljudi su svoje maskirne odore zamijenili ovom odjećom, poprilično iznošenom i neopranom radi vjerodostojnosti. Ispod odora nosili su samo lako oružje. Sve ostalo oružje i opremu sakrili su u jednu špilju u vapnenačkim stijenama i ostavili nekoliko vojnika na straži. Zatim su zadnjih nekoliko kilometara do samostana prevalili poput skupine redovnika, gdje ih je veselo dočekala tamošnja zajednica. Tu su se Nicholas i žene rastali od Meka i popeli se strmom stazom u šumarak divljih smokava.
Boris ih je dočekalo koračajući po logoru, ljut i iznerviran. «Gdje si do vraga bila ženo?» frkne on na Tessay.»Cijele noći si se kurvala okolo, zar ne?» «Sinoć smo se izgubili», servirao mu je Nicholas lažnu ispriku, dogovorivši se tako s Mek Mimmurom kako ga ne bi doveli u opasnost.
Boris nije bio čovjek kojem se moglo vjerovati. «Našla nas je jutros skupina redovnika iz samostana. Oni su nas vratili.» «I ti si mi neki veliki lovac i tragač?» zareži Boris na njega. «Nisam ti trebao kao vodič?
Izgubio si se, zar ne, Englez? Sada mi je jasno zašto želiš loviti samo dikdika.» Prasnuo je u bezosjećajan smijeh i pogledao Tessay onim svojim blijedim mrtvim očima. «S tobom ću kasnije porazgovarati, ženo.
Idi i pobrini se za hranu.» Unatoč vrućini, i Nicholas i Rovan bili su gladni. Tessay im je vrlo brzo ispod sjenovitih grana smokve uspjela poslužiti ukusan hladni ručak. Nicholas je odbio vino koje mu je Boris ponudio. «Želim danas poslijepodne ponovno poći u lov. Izgubio sam skoro cijeli dan.» «Želiš li da te ovog puta držim za ruku, Englez?
Nastoji se ovog puta ne izgubiti.» «Hvala, prijatelju, ali mislim da ću se uspjeti snaći i bez tebe.» Tijekom jela Nicholas je lagano gurnuo Rovan laktom i rekao: «Stigao je tvoj obožavatelj.» Pokazao je glavom na Tamreovu visoku, vitku i nespretnu pojavu. Tiho se prikrao i smjestio 122
se blizu kolibe u kojoj je bila kuhinja. Čim ga je Rovan pogledala, lice mu se razvuklo u idiotski osmjeh, a on se duboko nakloni i sav se skupi od srama. «Danas poslijepodne neću ići s tobom». Rovan tiho reče Nicholasu kad ih Boris nije slušao. «Mislim da će biti gužve između njega i Tessay. Želim ostati ovdje s njom. Uzmi Tamrea sa sobom.» «Časna riječ, on je vrlo privlačna zamjena. Cijelog života sam čekao na ovaj trenutak.» Čim je uzeo pušku i naprtnjaču, prstom je pozvao dječaka da krene s njim. Tamre se počeo osvrtati tražeći Rovan, ali je ona bila u svojoj kolibi. Na kraju je ipak krenuo za Nicholasom u dolinu vukući noge. «Odvedi me na drugu stranu rijeke», reče on dječaku. «Pokaži mi kako da stignem na onu stranu na kojoj živi sveto stvorenje.» Tamre je na to živnuo i krenuo u gegavi trk povevši Nicholasa preko visećeg mosta ispod ružičastih stijena. Čitav sat slijedili su stazu, ali postupno se ona rasplinula da bi na kraju završila u lošem i razrovanom tlu između erozijom nagriženih brda. Bez ikakvog straha, Tamre je zaronio u bodljikavo šipražje pa su tijekom sljedeća dva sata tumarali preko stjenovitih grebena i kroz doline zagušene trnjem. «Sada mi je jasno zašto nisi htio voditi Rovan ovim zaobilaznim putem», progunđa Nicholas. Gole ruke bile su mu potpuno izgrebene, a nogavice poderane na desetak mjesta. Ipak je zapamtio put i svakako bi ga mogao ponovno pronaći. Naposljetku su stigli na vrh sljedećeg grebena gdje se Tamre zaustavio i pokazao na drugu stranu. Nicholas je mogao nazrijeti procjep ponora i malu otvorenu čistinu na kojoj se pojavio dikdik. Mogao je čak razabrati trnovito stablo na suprotnoj obali rijeke Dandere ispod kojeg su sjedili kad su ih iznenadili Mekovi ljudi. Odmorio se nekoliko minuta i popio nekoliko gutljaja iz čuturice prije nego ju je pružio Tamreu. «On je redovnik, zaboga», tješio se. «Mala je vjerojatnost da mali vrag ima AIDS, zar ne?» Ipak je pažljivo obrisao grlić kad mu je Tamre vratio čuturicu. Prije nego su krenuli niz padinu ponovno je provjerio Rigby, otpuhnuvši prašinu s teleskopskih leća. Dok je prilagođavao teleskop na najmanje povećanje, usmjerio ga je na neki kamen veličine dikdika u podnožju padine. Sada je bio spreman brzo opaliti izbliza u gustom žbunju. Konačno zadovoljan, ubacio je metke, zakočio pušku i ustao.
«Idi iza mene», reče on dječaku. «I radi isto što i ja.» Vukao se niz padinu zastajući svakih nekoliko sporih koraka i provjeravajući s obje strane trnoviti gustiš ispred sebe. Kad je stigao do potoka, zemlja je bila vlažna i meka. Ovdje se napajalo mnoštvo životinja i ptica.
Prepoznao je tragove i kudua i bušbaka, ali između njih bilo je i 123
sićušnih, srcolikih otisaka njegove lovine. Tiho je nastavio dalje i na rubu gustiša pronašao izmet, granično mjesto koje je dikdik koristio za označavanje svojeg područja. Gomila sitnih brabonjaka se povećala svaki put kad je mala antilopa došla označiti to mjesto. Dotad je Nicholasa lov već potpuno obuzeo. Njegovi raniji neuspjesi jednostavno su izazvali njegovo divljenje. Ponašao se kao da slijedi nekog lava-ljudoždera. Kretao se naprijed korak po korak, pretražujući tlo da se ne bi odao korakom na kakvu suhu grančicu ili suho lišće; šarao je očima brže nego je koračao i zapažao svaki pokret ili boju u trnovitoj ogradi. Trzaj uha odao je životinju. Stajala je napola u sjeni; njegovo crvenkasto krzno stopilo se s pozadinom od suhih grančica, nepokretna kao da je izrezbarena u mahagoniju. Odao ju je samo taj jedan jedini mali pokret. Bila je tako blizu da je Nicholas mogao vidjeti odraz svjetlosti iz njenog oka sjajnog poput ulaštenog oniksa, a zatim se izduženi nos razdraženo nabrao. Bila je svjesna opasnosti, ali nije bila sigurna s koje će strane doći. Bolno sporo, Nicholas je podigao Rigby do ramena. Kroz teleskop je mogao vidjeti svaku dlaku u čuperku između podignutih ušiju i malih crnih igličastih roščića.
Pomaknuo je nišan na spoj između vrata i glave. Želio je što je moguće manje oštećenje krzna, zbog lakšeg prepariranja. «To je sveto stvorenje. Neka je hvaljen Bog i sv. Ivan Krstitelj!» poviče Tamre na glas iza njegovog lakta i padne na koljena s rukama preko očiju. Dikdik je nestao poput oblačića smeđeg dima iz vidnog polja teleskopa, a iz gustiša se začulo samo šuškanje dok se udaljavao. Nicholas je lagano spustio pušku i pogledao dječaka. Još je bio na koljenima, mrmljajući molitve. «Odličan posao. Woizero Rovan te je vjerojatno stavila na platni popis», reče on na engleskom. Posegnuo je dolje do dječaka i progovorio arapski. «Ostat ćeš ovdje, nećeš se ni pomaknuti. Nećeš
govoriti. Čak ćeš i disati vrlo, vrlo tiho sve dok se ne vratim po tebe.
Izustiš li čak i malu molitvu prije nego se vratim, osobno ću te poslati sv. Petru na rajske dveri. Jesi li me razumio?» Krenuo je naprijed sam, ali je mala antilopa dosad već bila i te kako upozorena. Nicholas ju je vidio još dva puta, ali tek na trenutak jer je crvenkasto smeđe krzno bilo gotovo potpuno zaklonjeno grmljem. Stajao je i upućivao ogorčene kletve na račun dječaka-redovnika, osluškujući topot sićušnih kopita po suhoj zemlji koji se udaljavao sve dublje u gustiš. Naposljetku je za taj dan morao odustati od lova. Već se bilo smrklo kad su se on i Tamre vratili u logor. Čim su stupili u krug svjetlosti vatre. Rovan im je izašla u susret. «Što se dogodilo?» upita ona. «Jeste li vidjeli dikdika?»
124
«Ništa me ne pitaj. Pitaj svog suučesnika. Preplašio ga je. Vjerojatno još
trči.» «Tamre, ti si divan mladić i jako se ponosim tobom», reče mu ona. Dječak se meškoljio poput psića smijuljeći se i, dok je hitao niz stazu koja je vodila do samostana, grlio sam sebe od radosti što ona odobrava njegov postupak. Rovan je bila tako zadovoljna ishodom lova da je osobno natočila Nicholasu viski i donijela mu ga kad se on umorno skljokao pokraj vatre. Otpio ga je i stresao se. «nikada nemoj dopustiti da ti trezvenjak toči. Budući da imaš tako tešku ruku trebala si se baviti bacanjem balvana ili kovačkim zanatom.» I unatoč žalbi, još
je jednom oprezno gucnuo. Meškoljeći se od uzbuđenja sjela je pokraj njega, ali je prošlo je dosta vremena prije nego je postao svjestan njenog nemira. «Što je bilo? Nešto te muči.» Oprezno je pogledala u smjeru gdje je Boris sjedio s druge strane vatre, a onda je, nagnuvši se prema njemu, tihim glasom počela govoriti na arapskom. «Tessay i ja smo danas poslijepodne otišle dolje do samostana vidjeti Mek Nimmura. Tessay me je zamolila da krenem s njom, ako Boris, ovaj, znaš što hoću reći.» «Otprilike. Izigravaš pratilju.» Nicholas je još
jednom otpio malo viskija i uzdahnuo. Oštro je ispustio zrak i glas mu je bio promukao. «nastavi», predloži joj on. «U jednom trenutku, prije nego sam ih ostavila same, razgovarali smo o prazniku Timkata. Petog dana opat odnosi tabot dolje do Abbayija. Mek nam kaže da postoji staza niza stijenu do ruba vode.» «Da, to znamo.» «Ovo je zanimljiv dio ovo nisi znao. Povorci koja ide do rijeke pridružuju se svi. Baš svi.
Opat, svi redovnici, akiloti, svi vjernici, čak i Mek i svi njegovi ljudi, svi idu do rijeke i ostaju tamo preko noći. Cijeli dan i noć samostan ostaje napušten. Prazan. U njemu nema nikoga.» Zurio je u nju preko ruba svoje čaše, a onda se lagano počeo osmjehivati. «To je stvarno vrlo zanimljivo», prizna on. «nemoj zaboraviti i ja idem s tobom», oštro mu je rekla, «nemoj čak ni pomisliti da me ostaviš.» Na večer poslije jela, Nicholas je ponovno otišao do njene kolibe. To je bilo jedino mjesto u logoru na kojem su mogli biti sigurni u svojoj privatnosti i gdje su bili sigurni od prisluškivanja. Međutim, ovog puta nije pogriješio i sjeo na njezin krevet. Dok je ona sjedila na samom kraju kreveta, on je uzeo stolac i sjeo nasuprot nje. «Prije nego započnemo to planirati, dopusti mi jedno pitanje. Jesi li razmislila o mogućim posljedicama?» «Misliš, što će se dogoditi ako nas redovnici uhvate na djelu?» upita Rovan.
«Najmanje što možemo očekivati jest da nas najure iz doline. Opat ima neograničenu vlast. A najgore što nam se može dogoditi jest da nas fizički napadnu», reče joj Nicholas. «Ovo je jedno od najsvetijih mjesta 125
u njihovoj religiji i nemoj to podcjenjivati. Pothvat je skopčan s velikim opasnostima. Možemo završiti s nožem u rebrima ili nečim gadnim u hrani.» «Također ćemo izgubiti Tessay. Ona je jako religiozna», doda Rovan. «Što je još važnije, sigurno ćemo naljutiti i Mek Nimmura».
Nicholasa je ta pomisao oneraspoložila. «Ne znam što bi on mogao učiniti, ali mislim da naše prijateljstvo ne bi prevagnulo.» Neko vrijeme su oboje šutjeli, razmišljajući o cijeni koju će možda morati platiti.
Nicholas je prekinuo tišinu. «Jesi li si razmislila i o vlastitom položaju?
Naposljetku, to je tvoja crkva, nju ćemo oskvrnuti. Ti si vjerna kršćanka. Možeš li to opravdati sama pred sobom?» «Razmišljala sam o tome», prizna ona. «Nisam baš sretna zbog toga, ali to zapravo i nije moja crkva. To je samo jedan ogranak koptske crkve.» «Nije šija nego vrat?» «Egipatska crkva ne brani nikome ulaz čak ni na najsvetija mjesta u samoj zgradi crkve. Ne smatram se obveznom poštovati opatovu zabranu. Osjećam da kao kršćanka i vjernik imam pravo ući u bilo koji dio crkve.» Tiho je zazviždao: «Zar mi nisi ti jednom rekla da sam trebao biti odvjetnik?» «Molim te nemoj, Nicky. To nije nešto s čim se možemo šaliti. Znam samo da, bez obzira na sve, moram tamo ući.
Čak i ako uvrijedim Tessay i Meka i sve redovnike, moram to učiniti.»
«Možeš li prepustiti da to ja učinim umjesto tebe», predloži on.
«Konačno, ja sam stari nevjernik. Neću ugroziti svoje izglede za spas.
Nemam ih.» «Ne.» Odlučno je odmahnula glavom. «Ako tamo postoji nekakav natpis ili nešto slično, moram to vidjeti. Ti dobro čitaš
hijeroglife, ali ne tako dobro kao ja, a ne poznaješ ni hijeratsko pismo.
Ja sam stručnjak ti si samo nadareni amater. Potrebna sam ti. Idem s tobom.» «U redu. Onda smo to riješili», reče on. «Započnimo s pripremama. Bit će najbolje da sastavimo popis stvari koje bi nam mogle zatrebati. Baterijska svjetiljka, nož, Polaroid kamera, rezervni film.» «Papir za crtanje i meke olovke kako bismo uzeli otisak bilo kakvog natpisa», doda ona. «K vragu!» Pukne on prstima ozlojeđeno.
«Nisam ih se sjetio ponijeti.» «Vidiš što hoću reći? Amater. Ja sam ih ponijela.» Nastavili su razgovorati do kasna i na kraju je Nicholas pogledao na uru i ustao. «Odavno je prošla ponoć. Svakog trena trebao bih se pretvoriti u bundevu. Laku noć.» «Preostaju još dva praznična dana prije nego će tabot odnijeti do rijeke. Dotad ništa ne možemo. A što planiraš raditi u međuvremenu?» «Sutra idem ponovno u potragu za tim prokletim malim Bambijem. Već je dva puta napravio budalu od mene.» «Idem s tobom», reče ona odlučno, a ta jednostavna izjava 126
pružila mu je neizmjerno zadovoljstvo. «Samo ako ostaviš Tamrea kod kuće», upozori je ozbiljno dok je izlazio.
Sićušna antilopa je izašla iz duboke sjene bodljikavog gustiša, a rano jutarnje sunce zasjalo je na njenom svilenkastom krznu. Ujednačenim korakom nastavila je preko uske čistine. Od uzbuđenja Nicholas je počeo ubrzano disati dok ju je pratio kroz nišanski teleskop. Baš
smiješno što se toliko uživio u lov na to jadno biće, ali su prijašnji neuspjesi samo povećali njegovu želju. Tome treba dodati i neobičnu strast koja pokreće pravog sakupljača. Otkad je izgubio Rosalindu i djevojčice, svu energiju je uložio u povećanje zbirke u Quenton Parku.
Sada mu je odjednom pribavljanje ovog uzorka postalo od životne važnosti. Kažiprst mu je mirno počivao na okidaču. Neće ispaliti dok se dikdik ne zaustavi. Čak i pri ovom sporom hodu, hitac može biti neizvjestan. Mora pogoditi točno određeno mjesto kako bi životinja ostala na mjestu mrtva i što moguće manje oštećenog krzna Napunio je Rigby s nerasprskavajućim streljivom koje ne stvara velike ulazne i još veće izlazne rupe u krznu. Ovo čvrsto streljivo napravit će sasvim malu rupu debljine olovke koju će muzejski preparatori lako popraviti i neće se ni primijeti. Osjetio je kako mu se živci napinju kad je shvatio da se dikdik neće zaustaviti na otvorenome. Nastavio je prema gustom grmlju na suprotnoj strani čistine. Ovo mu je možda posljednja mogućnost. Borio se protiv želje da puca na životinju u pokretu i morao je uložiti golemi napor da ponovno podigne prst s okidača.
Antilopa je stigla do zida od trnovitog grmlja i trenutak prije nego je nestala, naglo je zastala gurnuvši svoju sićušnu glavu u dubinu jednog od niskih grmova. Stojeći bočno okrenuta prema Nicholasu, počela je da brstiti blijedo zelene izdanke mladog lišća. Glava joj je bila zaklonjen pa se morao odreći namjere da je tamo gađa. Međutim, vidjelo joj se rame. Mogao je jasno razaznati obris lopatice ispod sjajnog crvenkasto-smeđeg krzna. U odnosu na njega, dikdik je stajao pod malim kutom, u savršenom položaju za pogodak u srce. Ne žureći, namjestio je ciljnu mrežicu na teleskopu na pravo mjesto i pritisnuo okidač. Hitac je poput udarca bičem odjeknuo kroz težak pregrijan zrak, a sićušna antilopa je odskočila visoko da bi dotaknuvši tlo već bila u punom trku. Čvrsto zrno je udario nedovoljno jako, sličnije nožu nego sablji, pa nije uspjelo oboriti dikdika. Spuštene glave, dikdik je odjurio na primjeren način nekog kome je metak prošao kroz srce. Već je bio mrtav, ali je trčao sa zadnjim zalihama kisika u krvi. «On, ne! Ne tuda», poviče Nicholas skočivši na noge.
127
Životinjica je jurila ravno prema rubu stijene. Na slijepo je skočila u prazan prostor i okrenuvši se u padu, nestala im s vidika u ponoru rijeke Dandere dubokom gotovo šezdesetak metara. «To je prava nesreća!» Nicholas skoči preko grma iza kojeg su se sakrili i otrči do ruba ponora. Rovan ga je slijedila i njih dvoje pogledaše u vrtoglavu prazninu. «Eno ga!» pokaže ona, a on kimne. «Da, vidim ga.» Truplo je ležalo ravno ispod njih; zaustavilo se na maloj stijeni-otočiću u sredini potoka. «Što ćeš sad?» upita ona. «Moram se spustiti po njega.»
Uspravio se i udaljio od ruba. «Srećom, još je rano. Imamo dovoljno vremena za to prije mraka. Morat ću se vratiti u logor po konop i nekog da mi pomogne.»
Već je bilo poslijepodne kad su se vratili u pratnji Borisa, oba njegova tragača i dvojice kožara. Sa sobom su ponijeli i četiri koluta plastičnog konopa. Nicholas se nagnuo nad stijenu i kliknuo od olakšanja.
«Truplo je još dolje. Bojao sam se da ga je voda odnijela.» Nadzirao je tragače dok su odmotavali konop i odlagali ga uzduž čistine. «Trebat će nam dva koluta da stignemo do dna», procijeni on i pridruživši im se s mukom ih poveže i osobno provjeri čvor. Zatim je kraj naveza spuštao niza stijenu dok nije dodirnuo vodu pa ga je povukao natrag izmjerivši dužinu pomoću raširenih ruku. «Trideset fatoma. Šezdeset metara. Meću se moći popeti tako visoko», reče on Borisu. «Ti i tvoji ljudi morat ćete me izvući.» Zavezao je kraj naveza za deblo jednog bodljikavog stabla. Zatim je provjerio čvor naredivši dvojici tragača i dvojici kožara da se istodobno objese o njega. «Trebao bi izdržati», reče on dok se skidao u potkošulju i kaki hlačice i izuo čizme. Na rubu stijene leđima se okrenuo provaliji s konopom smotanim preko ramena i drugim krajem provučenim između nogu na klasičan način. «Dolazim na krilima i molitvi!» reče on i odbaci se natraške u provaliju. Pad je nadzirao popuštanjem konopa prebačenog preko ramena i, kočeći dijelom omotanim oko stegna, njišući se poput klatna s obje noge se odbacivao od zida stijene. Spuštao se brzo dok mu se stopala nisu našla u vodenoj bujici koja ga je na konopu zavrtjela. Našao se nekoliko metara od stijene na kojoj je ležao dikdik pa je morao bućnuti u vodu. Držeći kraj konopa u zubima, preplivao je tu kratku udaljenost žestokim kraulom nastojeći svladati bujicu koja ga je pokušavala odvući nizvodno. Izvukao se na stijenu-otočić i, prije nego se započeo diviti prekrasnom malom stvorenju koje je ubio, zastao nekoliko trenutaka uhvatiti dah. Osjetio je poznatu potištenost i osjećaj krivnje dok je gladio sjajnu kožu i promatrao savršenu glavu s posebnim 128
rilom. No nije bilo vremena za žaljenje ili za preispitivanje lovačke savjesti. Povezao je dikdika čvrsto mu stegnuvši sve četiri noge, zatim se udaljio korak i pogledao prema gore. Vidio je Borisovo lice kako odozgo zuri u njega. «Povucite ga!» poviče i tri puta povuče konop kako su se dogovorili. Tragači se nisu vidjeli, ali se konop zategnuo i onda se dikdik odvojio od stijene. Započelo je trzavo izvlačenje uza zid provalije.
Nicholas je sve to promatrao sa strahom. U jednom mu se trenutku, kad se truplo našlo na neke dvije trećine puta do vrha, učinilo da je konop naišao na prepreku, ali se oslobodio i nastavio vijugati uza stijenu. Konačno je dikdik nestao s vidika i nastupilo je dugo čekanje dok se kraj konopa ponovno nije pojavio iza stijene. Boris je bio dovoljno pametan i na njegovom je kraju privezao jedan okrugli kamen veličine čovječje glave pa je sada visio nad stijenom prateći napredovanje konopa i upućujući ljude kako da ga spuštaju. Kamen na kraju konopa dodirnuo je površinu vode izvan Nicholasovog dohvata. Boris je s vrha provalije počeo njihati konop sve dok ga nije dobacio dovoljno blizu Nicholasa. Nicholas ga uhvati i na kraju konopa načini petlju i provuče je ispod pazuha. Zatim je pogledao Borisa.
«Vuci!» poviče on i cimne konop tri puta. Konop se zategne i on izgubi tlo pod nogama. Počeo se dizati u vis klateći se, dok su ga se ispupčenja zida nastojala dohvatiti. Onda se iznenada zaustavio, bespomoćno viseći ispred pročelja provalije. «Što se događa?» poviče on gore Borisu. «Prokleti konop se zaglavio», odgovori vičući Boris.
«Možeš li vidjeti gdje je zapeo?» Nicholas pogleda prema gore i shvati da se konop zavukao u neku vertikalnu pukotinu na pročelju, vjerojatno onu istu koja je gotovo zaustavila dikdika. Međutim, on je bio gotovo pet puta teži od male antilope pa je konop ušao mNogo dublje u pukotinu. Visio je visoko u zraku, a ispod njega je bilo gotovo trideset metara. «Pokušaj se osloboditi njihanjem!» dovikne mu Boris.
Nicholas se poslušno odgurnuo nogama i počeo se vrtjeti pokušavajući ga osloboditi. Trudio se sve dok mu znoj nije zatvorio oči i dok mu konop nije oštetio kožu ispod pazuha. «Nema svrhe!» doviknuo je Borisu. «Pokušajte ga izvući na silu!» Nastala je stanka, a kad je petorica snažnih muškaraca započela povlačiti svom snagom primijetio je kako se konop iznad pukotine zateže i postaje poput metalne šipke.
Mogao je čuti tragače kako pjevaju dok su svim svojim udruženim snagama potezali konop. Njegov kraj konopa nije se ni pomaknuo.
Potpuno se zaglavio i njemu postane jasno da ga neće uspjeti osloboditi. Pogledao je prema dolje. Činilo mu se da do površine ima 129
mNogo više od trideset metara. «Najveća moguća brzina slobodnog pada ljudskog tijela je oko dvjesto sedamdeset kilometara na sat», sjeti se on. Pri toj brzini voda bi bila poput betona. «Neću se kretati tom brzinom kad udarim, zar ne?» pokušao je sam sebe razuvjeriti.
Ponovno podigne pogled. Ljudi na vrhu stijene i dalje su vukli svom snagom. Tog je trenutka jedna nit plastičnog konopa pukla stružući o oštar rub pukotine u stijeni i počela se odmotavati poput dugačkog, zelenog crva. «Prestanite vući!» vrisne Nicholas. «Prestanite!» Ali Borisa više nije mogao vidjeti. Pomagao je tragačima. I druga nit konopa se odvojila i odmotala. Sada se držao samo na jednoj niti. I ona će svakog trenutka popustiti, shvati on. «Borise, glupavo kopile, prestani vući!»
Ali njegov glas nikad nije stigao do Rusa, jer je uz praskav zvuk izbačenog čepa iz boce šampanjca pukla i treća nit konopa. Poletio je naglavačke, dok mu je slobodni kraj presječenog konopa mlatarao iznad glave. Prvo je podignuo obje ruke ravno iznad glave kako bi stabilizirao let, a zatim je izravnao noge nastojeći pasti u vodu na njih.
Razmišljao je o stijeni-otočiću pod sobom. Hoće li promašiti njegove crvene kamene očnjake ili će tresnuti na njega i slomiti svaku koščicu svoga tijela? Nije se usuđivao pogledati dolje i to procijeniti, jer bi time možda izgubio ravnotežu i počeo se prevrtati u zraku. Udari li u vodu tijelom polomit će sva rebra ili kralježnicu. Imao je osjećaj da mu je zbog brzine kojom je padao utroba u grlu, a prije nego je udario nogama o površinu vode duboko je udahnuo. Snaga udara bila je ošamučujuća. Prenijela se kralježnicom do zatiljka tako da su mu zubi zacvokotali i pred očima se ukazale zvijezde. Rijeka ga je progutala.
Duboko je potonuo, ali i dalje se kretao vrlo brzo pa kad je udario o kameno dno i koljena mu se savila od napora i pomislio je da su mu se obje noge polomile. Udarac mu je izbio zrak iz pluća i tek kad se odgurnuo od dna, očajnički žudeći udahnuti zrak, shvatio je s velikim olakšanjem da su mu obje noge zdrave. Izbio je na površinu, vrtjelo mu se i kašljao je, ali mu je bilo jasno da je najvjerojatnije promašio otočić tek za dužinu svoga tijela. Međutim, dosad ga je struja već odnijela dosta daleko. Koprcao se kroz vodu brzog potoka otresajući je iz očiju, a onda se brzo osvrnuo oko sebe. Zidovi ponora brzali su pokraj njega pa je procijenio da se kreće brzinom od deset čvorova dovoljno brzo da polomi kost udari li u stijenu. Dok je o tome razmišljao, još jedna mala stijena-otočić promakne tako blizu njega da ju je gotovo mogao dodirnuti. Prevrnuo se na leđa i izbacio obje noge ispred sebe, spreman se njima odgurnuti bude li odbačen na još koju pličinu. «Ne gine ti 130
cijela vožnja», smrknuto reče sebi. «Ima samo jedan način da se izvučeš iz ovoga, a to je vožnja do dna.» Pokušavao je izračunati kako se još daleko nalazi od izlaza rijeke iz klanca kroz luk od ružičastog kamena, odnosno koliko još mora plivati. «Najmanje tri ili četiri milje, a rijeka pada s visine od gotovo tristo pedeset metara. A naprijed mora biti još brzaka i vodopada», zaključi on. «Odavde to ne izgleda baš
dobro. Vjerojatnost je tri prema jedan da neću proći bez da ostavim kožu i meso na stijenama iza sebe.» Podigao je pogled. Zidovi su se nadvisivali s obje strane i na pojedinim se mjestima gotovo dodirivali iznad njegove glave. Vidjela se samo tanka pruga neba, a dubine su bile mračne i vlažne. Tijekom vjekova rijeka je izglačala stijenu probijajući si put kroz nju. «Sreća je da je ovo sušno razdoblje. Kako li je tek ovdje dolje za kišnog razdoblja?» zapitao se. Podignuo je pogled prema obrisu kojeg je voda urezala u stijeni nekih pet do šest metara iznad njegove glave. Stresavši se od toga ponovno je spustio pogled, usredotočivši se na rijeku ispred sebe. Dosad je već uspio povratiti dah i pregledao je tijelo tražeći ozlijede. S olakšanjem je zaključio da nema ozljeda osim nekoliko modrica, ali je imao dojam da je iščašio koljeno.
Svi udovi su reagirali, a kad je zaplivao u stranu zamahnuvši nekoliko puta rukama pokušavajući izbjeći još jednu stijenu, čak se i to ozlijeđeno koljeno pokazalo dosta dobrim. Postupno je postao svjestan novog zvuka u kanjonu. Bila je to potmula tutnjava koja je postajala sve jačom dok je on brzao naprijed. Zidovi ponora približili su se jedan drugome, utroba mu se suzila, a bujica kao da je ubrzala tim stješnjavanjem. Zvuk vode se ubrzano pretvarao u tutnjavu koja je odzvanjala kanjonom. Nicholas se prevrnuo i zaplivao svom snagom prkoseći struji dok nije stigao do najbližeg kamenog zida. Pokušao je pronaći nešto za što bi se mogao uhvatiti, mjesto na kojem bi se mogao usidriti, ali rijeka je uglačala stijenu. Bježala mu je pod prstima koji su očajnički željeli nešto uhvatiti, a rijeka je urlala u njegovoj glavi.
Primijetio je da se površina vode oko njega izravnala i postala glatka poput stakla. Poput konja koji priljubi uši uz glavu kad se sprema na skok, rijeka je osjetila što leži ispred nje. Nicholas se odgurnuo od zida pokušavajući si stvoriti prostor za manevriranje te je ponovno okrenuo noge nizvodno. Zrak se odjednom rastvorio pod njim i on izleti u prostor. Posvuda oko njega zrak je ispunjavala vodena pjena pa on izgubi ravnotežu i uleti poput lista u bujicu. Pad mu je trajao čitavu vječnost, a želudac mu se zalijepio za rebra. A onda je ponovno udario svom svojom težinom i uronio duboko ispod površine. S mukom se 131
probijao prema gore i iznenada je, bučno ispustivši zrak, izbio na površinu. Očima preko kojih se slijevala voda vidio je da je upao u vir ispod vodopada. Voda se vrtjela i kružila u neprekidnom menuetu.
Kad se okrenuo, prvo je ugledao visoki bijeli vodeni zid vodopada niz kojeg se stropoštao, a onda, i dalje se vrteći, uski izlaz iz jezerca-bazena kroz kojeg je rijeka ponovno kretala na svoj ludi nizvodni put.
Barem je u ovom trenutku bio siguran i na miru u tom vrtlogu ispod vodopada. Struja ga je gurala prema rubu bazena kojeg je stvorila brzica vodopada. Ispružio je ruku i uhvatio se za mahovinastu paprat koja je rasla iz pukotine u zidu. Tu se naposljetku mogao odmoriti i razmisliti o svojem položaju. Međutim, nije mu trebalo dugo da shvati da iz ponora može izaći jedino slijedeći rijeku i suočiti se sa svim onim što leži nizvodno. Znao je da mora očekivati brzake, a možda i još
nekoliko vodopada poput ovoga koji je tutnjao blizu njega. Kad bi barem postojao neku put uz stijenu! Podignuo je pogled, ali je klonuo duhom dok je gledao stijenu koja je visoko iznad njega stvarala krov kao u katedrali. Još dok je gledao gore, nešto mu privuče pogled, nešto previše pravilno i umjetno da bi bilo prirodno. Okomito uzduž
zida stijene protezao se dvostruki niz tamnih oznaka počevši od same površine vode vijugajući uza zid sve do ruba gotovo šezdeset metara iznad njega. Pustio je paprat za koju se držao i lagano plivajući otišao do mjesta gdje su ove oznake dodirivale vodu. Kad je stigao do njih shvatio je da se radi o usjecima u zidu veličine oko dvadeset pet kvadratnih centimetara. Razmak između ta dva niza bio je dvostruko veći od razmaka njegovih raširenih ruku, a usjeci jednog niza bili su na istoj razini kao njima susjedni u drugome nizu. Gurnuvši ruku u najbliži otvor, otkrio je da je dovoljno dubok da u njega uvuče ruku do lakta. Ovaj otvor, budući da se nalazio ispod razine vode, bio je gladak i istrošen, ali pogledavši one iznad razine vode, shvatio je da su uglavnom zadržali svoj oblik. Rubovi su im bili oštri i četvrtasti. «K
vragu, moraju biti vrlo stari kad su tako glatki?» divio se on. «A kako se netko spustio ovamo dolje da ih usječe?» Visio je držeći se za usjek najbliži njemu i proučavao građu na pročelju stijene. «Zašto bi se netko toliko mučio?» Nije mogao smisliti nikakav razlog za to. «Tko je to učinio? Što je mogao tražiti ovdje dolje?» Bila je to tajna koja mu je golicala maštu. A onda mu iznenada još nešto zapne za oko. Bio je to kružni zupčasti urez u stijeni, točno između dva niza usjeka, koji se nalazio iznad najvišeg obrisa kojeg je ostavila voda. S ove udaljenosti izgledao je savršeno okrugao još jedan oblik koji navodi da nije 132
prirodnog porijekla. Nastavio je polagano plivati uokolo pokušavajući pronaći položaj iz kojeg će ga moći jasnije vidjeti. Izgledao je poput nekog natpisa na stijeni, neka pločica koja ga je jako podsjećala na one oznake u crnim gromadama koje obrubljuju Nil ispod prvog brzaka kod Asuana, postavljene tamo u drevna vremena zbog mjerenja razine rijeke. Međutim, ovdje je svjetlo bilo preslabo, a kut pod kojim ga je vidio premalen, pa nije mogao sa sigurnošću otkriti je li to djelo ljudskih ruku, a kamoli prepoznati ili pročitati nekakav natpis ili zapis koji su mogli postojati na njemu. Pokušavao mu se približiti; pokušao je iskoristi kamene usjeke. Velikim naporom, koristeći ih kao oslonce za noge i ruke, uspio se izvući iz vode. Ali razmak između otvora bio je prevelik i on je pljusnuo natrag, ponovno se nagutavši vode. «Polako, čovječe još moraš isplivati odavde. Nemoj se iscrpljivati. Morat ćeš doći ovamo neki drugi put i izbliza pogledati što se to nalazi tamo gore, što god to bilo.» Tek je tada shvatio koliko je iscrpljen. Ova voda je dolazila iz Choke planina i bila je hladna od sjećanja na snijeg u visinama.
Toliko je drhtao da su mu i zubi cvokotali. «Blizu sam hipotermije.
Moram odmah izaći odavde, dok još imam snage.» Bezvoljno se odgurnuo od zida stijene i zaveslao prema uskom otvoru kroz koji je Dandera ponovno započinjala svoju hitnju prema majci Nilu. Osjetio je kako ga struja zahvaća i odnosi naprijed pa je prestao plivati i prepustio joj se. «Vragov tobogan!» reče u sebi. «Ide sve niže i niže i nitko ne zna gdje se zaustavlja.» Protresao ga je prvi niz brzaka. Činilo se da im nema kraja, ali su ga ipak naposljetku ispljunuli u mirniji tok. Plutao je na leđima, potpuno koristeći ovaj predah, i gledao u zrak. Iznad njega je bilo jako malo svjetla, jer su se postrane stijene gotovo dodirivale. Zrak je bio vlažan i mračan i podsjećao ga šišmiše.
Međutim, nije imao vremena za promatranje okoline, jer je rijeka ispred njega ponovno započinjala urlati. Ponovno se pripremio na napad uzburkane vode i poskakujući krenuo niz sljedeći strmi spust.
Poslije nekog vremena izgubio je pregled kako ga je daleko rijeka odnijela i koliko brzaka je preživio. Bila je to neprestana borba protiv hladnoće i boli u plućima punih vode, istegnutih mišića i prenapetih tetiva. Rijeka je bila vrlo gruba prema njemu. A onda se odjednom promijenilo osvjetljenje. Poslije pomrčine pri dnu visokih stijena imao je dojam da mu je netko u oči uperio baterijsku svjetiljku, a osjetio je splašnjavanje snage i podivljalosti rijeke. Počeo je žmirkati na žarkom sunčevom svjetlu, a zatim je pogledao u natrag i zapazio da je prošao ispod luka od ružičaste stijene i našao se na poznatom dijelu rijeke 133
kojeg je pregledao s Rovan. Približavao se visečem mostu od konopa i preostalo mu je upravo toliko snage da otpliva do male plaže bijelog pijeska ispod njega. Jedan od čupavih konopa visio je do površine vode pa ga je uspio uhvatiti dok je plutajući prolazio ispod njega i zaljuljao se prema plaži. Pokušao se puzeći izvući na obalu, ali se srušio licem u pijesak i ispovraćao vodu koje se nagutao. Bio je presretan što se može odmoriti. Donji dio tijela još mu je bio u rijeci, ali se nije imao snage, niti je pokušavao, potpuno izvući na obalu. «Živ sam», divio se on prije nego je zapao u stanje polusna i polusvijesti.
nikad neće saznati kako je dugo tamo ležao, ali kad ga je netko prodrmao i tiho dozivao bio je srdit što mu prekida odmor. «Effendi probudite se! Traže vas. Prekrasna Woizero vas traži.» Uz veliki napor Nicholas se uspio podignuti i polako sjesti. Nad njim je klečao Tamre, smijuljeći se i vrteći glavom. «Molim vas, effendi, dođite sa mnom.
Woizero pretražuje suprotnu obalu rijeke. Plače i doziva vas», reče mu Tamre. On je bio jedina osoba koju je Nicholas upoznao u svome životu koja je istodobno izgledala zabrinuto i osmjehivala se. Nicholas pogleda pokraj njega i shvati da je već kasno poslijepodne, jer je golemo crveno sunce već stiglo do ruba stijene. Još dok je sjedio na pijesku, Nicholas je pregledao svoje tijelo zbrajajući ozlijede. Bolio ga je svaki mišić, noge i ruke su mu bile izgrebene i u modricama, ali nije uspio napipati nijednu slomljenu kost. Iako je imao bolnu čvorugu na glavi koju je zaradio udarom u stijenu, razum ga je služio. «Pomozi mi da ustanem!» zapovijedi on Tamreu. Dječak podmetne rame ispod Nicholasove ruke gdje ga je ozlijedio konop i podigne ga na noge.
Obojica krenu posrćući uz obalu do puta, a zatim polako odšepaju preko mosta koji se njihao. Tek što je stigao na drugu obalu, iz blizine se zaorio veseli poklik. «Nicky! Oh, dragi Bože! Dobro si.» Rovan je dotrčala stazom i zagrlila ga. «Poludjela sam od brige. Povjerovala sam.» zašutjela je i udaljila se od njega gledajući ga. «Jesi li dobro?
Mislila sam da ću pronaći tvoje izmrcvareno tijelo.» «Znaš ti mene», razvuče on usta u osmijeh pokušavajući ne šepati. «Tri metra visok i otporan na puščana zrna. nećeš me se tako lako riješiti. To sam sve učinio kako bi me ti zagrlila.» Hitro se odvojila od njega. «Ne umišljaj si, nježna sam s pretučenim psićima i ostalim životinjama.» Ali njen je osmijeh govorio suprotno. «U svakom slučaju, lijepo je što si nam se vratio u komadu, Nicky.» «Gdje je Boris?» upita on. «On i njegovi tragači pretražuju obale nizvodno. Mislim da jedva čeka da pronađe tvoje truplo.» «Što je učinio s mojim dikdikom?» «Sada sam sigurna da 134
si dobro čim možeš brinuti o tome. Kožari su ga odnijeli u logor.» «K
vragu! Moram osobno nadzirati deranje kože i prepariranje. Oni će ga upropastiti!» Prebacio je ruku preko Tamreovog ramena. «Krenimo, mladiću! Pokušajmo i potrčati.» Nicholas je znao ako odmah ne obradi kožu da će se na ovoj vrućini truplo male antilope brzo raspasti i s kože otpasti dlaka. Morao ju je odrati bez odlaganja. Već je predugo čekala, a skidanje cijele kože sa životinje zahtijevalo je vještinu i bio je zamoran posao. Već je bio mrak kad su šepajući ušli u logor. Nicholas pozove kožare na arapskom. «Ya, Kifl Ya, Salin!» Kad su se trčeći pojavili iz svojih koliba nestrpljivo ih je upitao: «Jeste li počeli?»
«Nismo još, effendi. Prvo smo htjeli večerati.» «Bar je jednom proždrljivost ispala vrlina. Ne dirajte tu životinju dok ja ne dođem. Dok me čekate, nabavite plinsku svjetiljku!» Odšepao je do svog šatora brzinom koju mu je prebijeno tijelo dopuštalo. Tamo se skinuo i premazao sve vidljive ogrebotine i podljeve živinim kromidom, navukao čistu odjeću i, nakon što je iz torbe uzeo zamotuljak od platna s noževima, požurio do kolibe kožara. Pri žarkom osvjetljenju plinske svjetiljke bio je tek započeo početne zareze na koži nogu i trbuha dikdika, kad je u kolibu upao Boris. «Jesi li se lijepo okupao, Englez?»
«Bilo je osvježavajuće,» nasmije se Nicholas. «Ne trebam očekivati da ćeš povući sve one gluposti koje si izrekao o mojem prugastom dikdiku, zar ne?» upita on blago. «Čini mi se da si rekao da ne postoji takva prokleta životinja.» «Sliči na štakora. Pravi lovac se ne bi gnjavio takvim glupostima», odgovori Boris bahato. «Budući da sada imaš svog štakora, možda bismo se mogli vratiti u Addis, Englez?» «Platio sam ti tri tjedna. Ovo je moj safari. Polazimo kad ću ja to reći», odbrusi mu Nicholas. Boris nešto progunđa i natraške izađe iz kolibe. Nicholas je radio brzo. Imao je posebne noževe za obavljanje ovog osjetljivog posla i redovito ih je oštrio na keramičkoj brusilici sve dok ne bi laganim dodirom mogao obrijati dlake na podlaktici. Noge je trebalo oderati tako da sićušna kopita ostanu nedirnuta. Prije nego je završio taj dio posla, u kolibu uđe još jedna osoba. Bio je odjeven u svećeničku shammau i imao povez oko glave pa Nicholas nije prepoznao Mek Nimmura sve dok on nije progovorio. «Čujem da si opet tražio nevolje, Nicholase. Došao sam se uvjeriti jesi li još živ. Samostanom se pronio glas da si se utopio, iako sam znao da je to nemoguće. Ne bi ti samo tako umro.» Mek je čučnuo nasuprot njega. «Dodaj mi jedan od tih tvojih noževa da završim ta kopita. Bit će brže gotovo ako ti pomognem.» Nicholas mu je bez riječi dodao jedan nož. Znao je da 135
Mek zna oderati kopita, jer ga je on osobno tome naučio još prije mNogo godina. Budući da su sada obojica radili na koži, sve će biti znatno brže obavljeno. Što prije skinu kožu, manja je vjerojatnost da propadne. Prihvatio se posla oko glave. To je bio najzahtjevniji dio posla. Kožu je trebalo oderati i skinuti poput rukavice, a na očnim kapcima, usnama i nozdrvama moralo se raditi iznutra, vjerojatno je bilo najteže izvući uši s hrskavice u jednom komadu. Neko su vrijeme šuteći radili, a onda se naposljetku oglasi Mek. «Kako dobro poznaješ
ovog Rusa, Borisa Brusilova?» «Prvi put sam ga vidio kad sam izašao iz aviona. Preporučila mi ga je prijateljica.» «Nije ti baš najbolja prijateljica.» Mek ga smrknuto pogleda. «Došao sam te upozoriti na njega, Nicholase.» «Slušam», tiho reče Nicholas. «Godine 1985.
uhvatile su me Mengistuove protuhe. Držali su me u zatvoru Karl Marx u blizini Addis Abebe. Brusilov je tamo bio jedan od istražitelja. Tada je bio član KGB-a. Omiljeni postupak bio mu je nabiti ljudima koje ispituje crijevo kompresora u šupak i pustiti zrak. Napuhavali bi se poput balona dok im utroba ne bi eksplodirala.» Prestao je govoriti dok je započinjao obrađivati drugo kopito antilope. «Pobjegao sam prije nego sam došao na red za ispitivanje. Kad je Mengistu pobjegao, umirovio se i otišao u lovce. Ne znam kako je uspio nagovoriti Woizero Tessay da se uda za njega, ali znajući sve to o tom čovjeku, vjerujem da nije imala mNogo izbora.» «Što se njega tiče, nešto takvo sam i sumnjao», prizna Nicholas. Šutjeli su dok Mek ponovno nije prošaptao: «Došao sam ti reći da ću ga možda morati ubiti.» Nijedan od njih više nije izustio ni riječ sve dok Mek nije završio sva četiri kopita. Zatim je ustao. «Ovih dana život ne vrijedi mNogo, Nicholase.
Ako kojim slučajem budem morao hitro otići odavde i ne budem se mogao pozdraviti, u Addis postoji netko tko će mi prenijeti poruku ako ti ikada zatrebam. Zove se pukovnik Maryam Kidane i radi u ministarstvu obrane. On mi je prijatelj. Moje tajno ime je Lastavica.
Znat će o kome govoriš.» Kratko su se zagrlili. «Pođi s Bogom!» reče Mek i tiho napusti kolibu. Noć je progutala njegovu sjenu. Nicholas je još dugo ostao na vratima, ali se naposljetku ipak vratio završiti posao.
Bilo je već kasno kad je u svaki dio kože utrljao mješavinu kamene soli i Kabra rastvora koji će je osušiti i zaštititi od kukaca i bakterija. Na kraju ju je rasprostro po podu kolibe okrenuvši vlažnu stranu prema gore i pobacavši još kamene soli po svježim površinama. Zidovi kolibe bili su pojačani mrežom koja je trebala služiti kao zaštita od hijena.
Jedno od tih odvratnih stvorenja moglo je prožderati kožu za nekoliko 136
sekundi. Prije nego je odnio svjetiljku u blagovaonicu, provjerio je jesu li vrata pričvršćena žicom. Svi ostali su već odavno povečerali i otišli spavati, ali Tessay mu je ostavila večeru kod etiopskog kuhara. Nije znao kako je gladan sve dok nije počeo jesti.
Sljedećeg jutra Nicholas je bio tako ukočen da je do kožarske kolibe odšepao poput starca. Prvo je pregledao kožu i posipao je svježom soli, a onda je zapovjedio Kifu i Salinu da zakopaju lubanju dikdika u mravinjak kako bi oni očistili preostalo meso i ispraznili mozak. Tu metodu je više volio od kuhanja kostiju. Zadovoljan što je njegov trofej u dobrom stanju, otišao je do blagovaone gdje ga je Boris veselo pozdravio. «Znači, Englez. Idemo odmah za Addis. Ovdje više nemamo nikakvog posla.» «Ostat ćemo snimiti svetkovinu Timkat u samostanu», reče mu Nicholas. «Poslije toga ću možda poželjeti uloviti Menelikovog bušbaka. Tko zna? Već sam ti rekao, idemo kad ću ja tako reći.» Boris je bio nezadovoljan. «Ti si lud, Englez. Zašto želiš
ostati na ovoj vrućini gledati ove ljude i njihov mumbajumba?» «Danas idem u ribolov, a sutra ćemo gledati Timkat.» «Nemaš pribora za pecanje», pobuni se Boris, ali Nicholas otvori mali platneni smotuljak, ne veći od ženske ručne torbice, i pokaže mu četverodijelni Hardy Smuggler ribički štap. Pogledao je preko stola u Rovan. «Hoćeš li mi praviti društvo?» upita on. Krenuli su uzvodno do visećeg mosta gdje je Nicholas sastavio štap i vezao mušicu. «Kraljevska mušica.» Pokazao ju je kako bi je ona ocijenila. «Vole je ribe cijelog svijeta, od Patagonije do Aljaske. Uskoro ćemo otkriti je li i ovdje u Etiopiji isto tako popularna.» Gledala je s vrha obale kako zabacuje štap motajući najlon u letu i dobacuje mušicu laganu poput pera nasred potoka; onda bi je položio tako nježno na površinu vode da je lagano plutala na valovima. Poslije drugog pokušaja voda ispod mušice se uzburkala.
Vrh štapa se oštro izvio u luk, mehanizam za namatanje je zacvilio, a Nicholas razdragano uzviknuo. «Imam te, ljepotice moja!» Blago ga je promatrala s vrha obale. Ovako uzbuđen i oduševljen sličio joj je na dječaka. Osmjehnula se kad je primijetila kako su njegove ozlijede zarasle gotovo čudom i kako više ne šepa dok je trčkarao uzduž ruba vode povlačeći ribu. Deset minuta kasnije ju je skinuo presijavala se poput šipke tek iskovanog zlata, dugačka poput njegove ruke, bacakajući se i poskakujući po plaži. «Žuta riba», reče on pobjednički.
«Izvrsna. Sutrašnji doručak.» Popeo se uz obalu i sjeo u travu pokraj nje. «Ribolov je zapravo bio tek izgovor da se maknemo od Borisa.
Doveo sam te ovamo da ti kažem što sam jučer otkrio.» Pokazao je 137
prstom kroz luk od ružičastog kamena iznad mosta. Pridigla se na lakat i pogledala ga puna pažnje. «Naravno, ne znam ima li to ikakve veze s našom potragom, ali netko je tamo radio.» Opisao joj je utore koje je vidio u zidu kanjona. «Protežu se od gornjeg ruba sve do vode.
Oni ispod razine koju doseže voda jako su nagrizeni. Nisam mogao dosegnuti one više, ali prema onome što sam mogao vidjeti zaštićeni su od vjetra i kiše zahvaljujući nagibu stijene; oblikovala je iznad njih krov sličan verandi. Izgledaju netaknuti, za razliku od onih niže dolje.»
«Što zaključujemo iz toga?» upita ona. «Da su jako stari», odgovori on.
«Bazalt je svakako jako tvrd. Trebalo je mNogo, mNogo vremena da ga voda ovako izjede.» «Što misliš koja je svrha tih utora?» «Nisam siguran», prizna on. «nisu li to možda bili držači za nekakve skele?»
upita ona, a on je zadivljeno pogleda. «Odlično razmišljanje. Moglo bi biti», složi se on. «Koje ti još zamisli padaju na pamet?» «Obredni crtež», predloži on. «Vjerski motiv.» Osmjehnuo se kad je vidio kako ga sumnjičavo gleda. «Slažem se, nije baš jako uvjerljivo.» «Dobro, razmotrimo zamisao o skelama. Zašto bi netko podignuo skele na jednom takvom mjestu?» Ponovno je legla na travu i ubrala travku koju je zatim zamišljeno grickala. On slegne ramenima. «Da bi se pričvrstile ljestve ili postolje dizalice za pristup dnu ponora!» «Još neki razlog?»
«Ne mogu se sjetiti nijednog drugog.» Nakon nekog vremena odmahnula je glavom, «ni meni.» Ispljunula je komadić trave. «Ako je to motiv, onda im je to bilo jako važno. Iz tvog opisa ta je građevina zamišljena za težinu mnogih ljudi ili teškog materijala.» «U Sjevernoj Americi Indijanci su sagradili preko vodopada platforme slične ovome s kojih su mrežama hvatali losose.» «Je li ikad bilo mNogo ribe u ovim vodama?» upita ona, a on ponovno slegne ramenima. «Nitko ne može odgovoriti na to pitanje. Možda nekoć davno tko zna.» Je li to sve što si vidio tamo dolje?» «Visoko na zidu, smješteno matematičkom točnošću između dva niza utora, nalazilo se nešto slično na bareljefu.» Ona se istog trenutka podigne u sjedeći položaj i požudno ga pogleda. «Jesi li ga dobro vidio? Je li to natpis ili crtež? U kakvom je stilu načinjen?»
«Nisam imao tu sreću, nalazilo se previsoko, a tamo dolje dopire tek malo svjetla, nisam čak siguran ne radi li se o nečem prirodnom u stijeni.» njeno je razočaranje bilo vidljivo, ali nakon kraće stanke ona upita: «Je li bilo još čega?» «Da», nasmije se on. «MNogo, mNogo vode koja se jako brzo kretala.» «Što ćemo učiniti u svezi tog tvog navodnog bareljefa?» upita ona. «Ta mi se zamisao uopće ne sviđa, ali morat ću se vratiti tamo i još jednom pogledati.» «Kad?» «Sutra je Timkat. Naša 138
jedina prigoda da uđemo u maqdas katedrale. Tek poslije toga ćemo planirati istraživanje klanca.» «Ponestaje nam vremena, Nicky, baš
sada kad stvari postaju zanimljive.» «Možeš to ponoviti!» promrmlja on.
Osjetila je njegov dah na svojim usnama, jer su im lica bila tako blizu kao da su urotnici ili ljubavnici pa ona shvati dvostruki značaj vlastitih riječi. Skočila je na noge i otresla prašinu i travu s jahaćih hlača.
«Imaš samo jednu ribu za gomilu ljudi. Ili imaš previsoko mišljenje o sebi ili je bolje da nastaviš s pecanjem.»
Dvojica debterasa koje je opat poslao pred njih, pokušavali su im omogućiti prolaz kroz gomilu. Međutim, nisu stigli ni do podnožja stuba, a pratitelji su se već izgubili. Nicholas i Rovan odvojili su se od drugog para. «Drži se mene», reče Nicholas Rovan i dalje je čvrsto držeći za ruku dok si je ramenom probijao prolaz. Vukao ju je za sobom. Razumije se, namjerno se pobrinuo da se u gužvi izgube Borisu i Tessay i sve je ispalo baš kako je planirao. Konačno su stigli do mjesta gdje se Nicholas mogao čvrsto priljubiti leđima uz jedan od kamenih stupova terase i na taj način spriječiti da ga gomila gura unaokolo. Odavde je također imao dobar pogled na ulaz u otvor katedrale. Rovan nije bila dovoljno visoka i nije mogla vidjeti preko glava muškaraca ispred sebe pa ju je Nicholas podignuo na ogradu stubišta uza sam stup. Držala se za njegovo rame, jer je iza nje zjapila praznina na čijem se kraju nalazio Nil. Vjernici nisu prestajali tiho i monotono pjevati, dok je desetak raznih glazbenih skupina udaralo u bubnjeve i mahalo udaraljkama. Svaka skupina bila je okupljena oko svoga vođe, poglavica u predivnim odorama, koji su se štitili od sunca golemim šarenim kišobranima. Uzbuđenje i iščekivanje bili su gotovo jednako snažni kao i vrućina i smrad. I dok je pjevanje postajalo sve izraženije, prodornije i glasnije, gomila se počela njihati i lelujati poput jedinstvenog organizma, nekakve groteskne amebe koja pulsira životom. Iznenada su se, negdje iz prostora oko katedrale, oglasila brončana zvona, a istog trenutka stigao je odgovor stotinu rogova i truba. S vrha stubišta ispaljen je plotun; to su tjelohranitelji poglavica ispalili u zrak svoja oružja. neki od njih bili su naoružani automatskim oružjem pa se štektanje kalašnjikova pomiješalo s tutnjavom drevnih pušaka nabijača koje su se punile crnim barutom.
Oblaci plavog dima prevukli su se preko vjernika, a zrna se odbila od stijene i zujeći odletjela preko klanca. Žene su vrištale i zapomagale; bio je to sablasni zvuk od kojeg se ledila krv. Lica muškaraca gorjela su od vjerskog zanosa. Pali su na koljena i, podignuvši ruke visoko u 139
znak obožavanja, zapjevali i uzvikivali ime Božje tražeći blagoslov. Žene su visoko podigle svoju djecu, a suze vjerskog ludila isprugale su im tamne obraze. Na ulazu podzemne crkve pojavila se povorka svećenika i redovnika. Prvo su išli debterasi u dugačkim bijelim odorama, za njima akiloti koje će krstiti na obali rijeke. Rovan je prepoznala Tamrea, bio je za glavu viši od dječaka oko njega. Mahnula mu je preko gomile, a on ju je primijetio i sramežljivo se osmjehnuo prije nego se uputio za debterasima na stazu koji je vodila do rijeke. Dotad se već spustila noć. Dubine kotla bile su prošarane sjenama, a nebo koje je visjelo nad njim predstavljalo je purpurni svod poprskan prvim sjajnim zvijezdama. Na početku staze nalazila se brončana posuda u kojoj je gorjela vatra. Prolazeći pokraj nje svaki svećenik bi gurnuo u nju svoju neupaljenu baklju i, čim bi se ona rasplamsala visoko bi je podignuo. Poput potoka užarene lave povorka baklji se počela razmotavati niz pročelje stijene, redovnici su tužno zapjevali, a tutnjava bubnjeva odbijala se od stijene s druge strane rijeke. Iza kandidata koje je trebalo krstiti, kroz kamena vrata izašli su zaređeni svećenici u svojim ukrašenim odorama, noseći križeve od srebra i uglačane bronce, zastave ukrašene svilom s naslikanim svecima u agoniji mučenja i ekstazi obožavanja. Zvonili su svojim zvonima i puhali u svoje svirale, znojili se i pjevali dok im se na tamnim licima nisu vidjele samo bjeloočnice. Poslije njih, dvojica svećenika u vrlo skupocjenim odorama i s visokim draguljima ukrašenim turbanima iznijela su tabot. Luk Tabernakula bio je prekriven purpurnom tkaninom koja je visjela do tla, jer je bio previše sveti da bi ga oskrnavili pogledi neupućenih. Vjernici su se bacili na tlo u novom napadu zanosa. Čak su i poglavice pale na koljena, a poneki od njih su od snažnog vjerskog zanosa i zaplakali. Zadnji je u povorci išao Jali Hora; nije nosio krunu s plavim kamenom, već neku drugu koja je bila još ljepša. Bila je to epifanijska kruna, sjajni metal i blistavi faux dragulji, koja se činila preteškom za njegov starački suhonjavi vrat.
Dvojica debterasa su ga pridržavala za lakte i usmjeravala njegove nesigurne korake prema stubištu koje je vodilo do Nila. Dok je povorka silazila, vjernici najbliži vrhu stubišta počeli su ustajati, paliti baklje u posudi s vatrom i krenuli za opatom. Na terasi je došlo do općeg gibanja, jer su se svi željeli pridružiti povorci. Kad se terasa počela prazniti, Nicholas je skinuo Rovan s ograde. «Moramo ući u crkvu dok još uokolo ima dovoljno ljudi da nas zaklone», prošapće on.
Vodeći je za ruku, a drugom držeći remen torbe s kamerom, pridružio 140
se onima koji su odlazili s terase. Dopustio je da ih ponesu naprijed, ali je cijelo vrijeme pomalo skretao prema ulazu u crkvu. U gužvi ispred sebe ugledao je Borisa i Tessay. Sagnuo se skrivajući se od njih, ali ga oni nisu primijetili. Kad su on i Rovan stigli do ulaza u vanjsku prostoriju crkve, izvukao se iz bujice ljudi i nježno povukao Rovan kroz niski ulaz u polumračnu, napuštenu unutrašnjost. Jedan brzi pogled bio mu je dovoljan da shvati da su sami i da više nema čuvara na njihovim mjestima kod unutrašnjih vrata. Zatim je hitro krenuo duž
bočnog zida do mjesta gdje je od stropa do poda visjela jedna od čađavih tapiserija. Podignuo je nabore teške vunene tkanine i povukao Rovan iza njih, pustivši ih da padnu natrag i oboje ih sakriju. Učinili su to u zadnjem trenutku, jer tek što su se priljubili leđima uza zid i pustili tapiseriju začuli su korake kako se približavaju iz qiddista.
Nicholas je provirio iza tapiserije i ugledao četvoricu svećenika u bijelim odorama kako prelaze preko vanjske prostorije i, izašavši iz crkve, zatvaraju za sobom glavna vrata. Izvana se začuo teški udar kad su spustili poprečnu gredu, a onda je u pećini zavladala duboka tišina.
«Nisam na to računao», prošapće Nicholas. «Ostat ćemo zaključani cijelu noć.» «Barem nas nitko neće uznemirivati», spremno odgovori Rovan. «Možemo se odmah prihvatiti posla.» Iskrali su se iz svog skrovišta i krenuli preko prostorije do vrata qiddista. Ali je Nicholas zastao i, uhvativši je za ruku, upozorio je: «Odavde nadalje nalazimo se na zabranjenom području. Pusti mene da odem naprijed i proučim raspored.» Odlučno je odmahnula glavom. «Nećeš me ostaviti ovdje.
Idem s tobom cijelim putem.» Znao je da nema smisla raspravljati.
«Hajdemo, onda.» Poveo ju je uz stube i u srednju prostoriju. Bila je manja i niža od prostorije koju su napustili. Tapiserije na zidovima bile su bogatije i bolje očuvane. Pod nije bio pokriven i na njemu se nalazio samo okvir oblika piramide od ručno istesanih greda na kojima su stajali nizovi brončanih svjetiljki. U svakoj od njih plutao je fitilj u barici otopljenog ulja. Siromašna svjetlost koju su davale bila je jedino osvjetljenje pa su strop i šupljine prostorije bili u sjeni. Dok su išli prema vratima koja su dijelila maqdas, Nicholas je izvadio dvije baterijske svjetiljke iz torbe s kamerom i jednu predao njoj. «Baterije su nove», reče joj on, «ali ih nemoj uzalud trošiti. Možda ćemo ovdje morati provesti cijelu noć.» Zastali su ispred vrata koja su vodila u Svetinju nad svetinjama, Nicholas ih je na brzinu pregledao. Na svakoj plohi vrata nalazila se rezbarija sv. Frumentiusa. Glava mu je bila okružena aureolom nebeskog zračenja, a podignuta desna ruka je 141
blagoslivljala. «Primitivna brava», promrmlja on. «Vjerojatno je stara nekoliko stotina godina. Mogao bih provući šešir kroz pukotinu između poklopca i jezička.» Zavukao je ruku u torbu i izvukao Leathermanov alat. «Ovo je mala i pametna stvarčica. S njom možeš obaviti sve od vađenja kamenčića iz konjske potkove do otključavanja pojasa nevinosti.» Kleknuo je ispred masivne metalne brave i izvukao jednu od mNogobrojnih oštrica iz alata. Nestrpljivo ga je promatrala kako radi; trgnula se kad je jezičak brave zadovoljno škljocnuvši kliznuo u natrag. «Uludo potrošena mladost?» upita ona. «Jesu li i provale na popisu tvojih mNogobrojnih znanja?» «Vjeruj mi, bolje da ne znaš.»
Uspravio se i prislonio rame na jedno krilo vrata. Popustila su uz škripu nepodmazanih šarki. Otvorio ih je tek toliko da su se mogli provući i odmah ih ponovno zatvorio. Stajali su jedno pokraj drugoga na pragu maqdasa i gledali unaokolo s nijemim strahopoštovanjem.
Svetinja nad svetinjama bila je mala prostorija, mNogo manja nego su oboje očekivali. Nicholas ju je mogao prijeći u desetak koraka. Njen niski strop bi mogao dodirnuti kad bi ispružio ruku i stao na prste.
Od poda su uz zidove bile poredane police na kojima su odlagani darovi i zavjeti vjernika, ikone Svetog Trojstva i Djevice prikazanih u bizantskom stilu uokvirene i ukrašene srebrom. Nizovi kipića svetaca i careva, medaljona i vijenaca napravljenih od uglačanog metala, lonaca, zdjela i kutija ukrašenih draguljima, svijećnjaka s mNogo grana. Na svakoj od njih gorjele su zavjetne svijeće šireći nesigurno lelujavo svjetlo. Bila je to neobična zbirka bezvrijednih i vrijednih predmeta, izvrsnih stvari i napadnih tričarija, koje su kao dar i zalog vjere donosili carevi i etiopski poglavice tijekom vjekova. Na sredini poda nalazio se oltar od cedrovine, čije su ploče bile izrezbarene zamišljenim prizorima nastanka, iskušenja i protjerivanja iz raja i posljednjeg suda.
Tkanina prebačena preko oltara bila je od izvezene sirove svile, a križ i pehar bili su od masivnog srebra. Opatova kruna, s Taitinim plavim keramičkim pečatom u sredini, presijavala se na svjetlosti svijeća.
Rovan je prešla preko poda i kleknula ispred oltara. Sagnula je glavu u molitvi. Nicholas ju je s puno poštovanja pričekao na ulazu dok nije ponovno ustala i tek onda joj prišao. «Kamen na kojem je tabotl»
pokaže on iza oltara. Oni zajedno krenu naprijed. U stražnjem dijelu maqdasa stajao je neki predmet pokriven teškom tkaninom od damasta izvezenog srebrnim i zlatnim nitima. Sudeći prema obrisima koji su se nazirali ispod pokrova, mogli su zaključiti da je elegantnih i ugodnih razmjera, ljudske visine, ali vitak i s pijedestalom na vrhu.
142
Oboje započnu kružiti oko njega požudno proučavajući prekriveni predmet, ne želeći ga dotaknuti ili otkriti bojeći se da se njihova očekivanja ne pokažu neosnovanim i da njihove nade ne budu otplavljene poput uzburkane riječne vode koje uranjaju u kotao Nila.
Nicholas je prekinuo napetost koja ih je uhvatila, okrenuvši leđa tabotu i pogledavši rešetkasta vrata u stražnjem zidu svetišta.
«Grobnica sv. Frumentiusa!» reče on i krene do rešetke. Prišla je i ona i stala pokraj njega; zajedno su virili kroz četvrtaste otvore pocrnjele od starosti. Unutrašnjost je bila u mraku. Nicholas je progurao baterijsku svjetiljku kroz jedan od otvora i pritisnuo prekidač. Grobnica se u snopu baterijske svjetiljke osvijetlila duginim bojama, tako žarkim da je njihovim očima bilo potrebno nekoliko minuta da se prilagode, a onda je Rovan glasno uzdahnula. «Oh, nebesa!» počela se tresti kao da ima jaku groznicu, a problijedila je kao da je ostala bez kapi krvi.
Kovčeg je bio smješten na kamenu policu u stražnjem zidu grobnice.
Bio je oslikan po uzoru na čovjeka u njemu. Iako je bio strašno izblijedio, a boja uglavnom bila oguljena, blijedo lice i crvenkasta brada mrtvog čovjeka još su bili raspoznatljivi. To nije bio jedini razlog Rovaninog iznenađenja. Zurila je u zidove iznad i pokraj police na kojoj je ležao kovčeg. Bili su šareno obojeni; svaki centimetar bio je prekriven složenim i najpomnije izrađenim slikama koje su nekim čudom odoljele tijeku milenija. Nicholas započe šarati snopom baterijske svjetiljke preko njih u nijemom strahopoštovanju, a Rovan ga uhvati za ruku kao da preplašila da će pasti. Zarila mu je svoje oštre nokte u meso, ali on je bio neosjetljiv na bol. Bilo je tu prizora iz velikih bitaka, sukobljenih galija uhvaćenih u užasnoj borbi na plavim vječnim vodama rijeke. Bilo je prizora iz lova, naganjanja nilskog konja i velikih slonova dugačkih kljova. Bilo je prizora borbe jedinica s perjanicama i u oklopima, podivljalih i žednih krvi. Eskadroni bojnih kola kotrljali su se i jurili jedni druge preko ovih uskih zidova, napola zaklonjeni prašinom vlastitog ludog trka. Prednjim planom svakog zidnog crteža dominirala je ista visoka pojava. U jednoj sceni zatezao je luk, u drugoj je visoko zamahnuo brončanom oštricom. Njegovi neprijatelji drhtali su pred njim, a on ih je gazio i skupljao njihove odsječene glave poput rukohvata cvjetova. Nicholas je prelazio snopom svjetlosti preko sve te prekrasne umjetnosti i zaustavio se na središnjoj ploči koja je prekrivala cijeli glavni zid iznad police na kojoj je ležao natruli kovčeg. Na njoj se ista bogolika pojava vozila na bojnim kolima.
U jednoj ruci držao je luk, a u drugoj snop koplja. Nije nosio nikakvu 143
kacigu pa mu je kosa lepršala na vjetru kojeg je stvarao svojim prolaskom debela zlatna griva slična lavljem repu. Imao je plemenite crte lica, djelovao je ponosno, a gledao izravno i nepopustljivo. Ispod njega nalazila se legenda s klasičnim egipatskim hijeroglifima. Rovan ih je na glas prevela u grobnoj tišini: Veliki lave Egipta, Najbolji od sto tisuća, Nositelj Zlata junačkog, Faraonov jedini družbeniče, ratniče svih Bogova živio vječno! Ruka joj je podrhtavala na njegovoj nadlaktici, teško je gutala i glas joj je zamirao shrvan osjećajima. Kratko je zajecala, a zatim se stresla i vratila nadzor. «Znam ovog umjetnika», reče ona tiho. «Provela sam pet godina proučavajući njegov rad.
Svugdje bih ga prepoznala.» Duboko je udahnula. «Potpuno sam sigurna da je rob Taita prije četiri tisuće godina ukrasio ove zidove i projektirao grobnicu.» Pokazala je prstom na ime mrtvog čovjeka urezano u kamen iznad police na kojoj je ležao kovčeg. «Ovo nije grob kršćanskog sveca. Prije nekoliko vjekova vjerojatno je neki stari svećenik nabasao na njega i, u svom neznanju, uzurpirao ga za svoju vjeru.» Ponovno je drhtavo udahnula zrak. «Pogledaj tamo! Ono je Tanusov pečat, pečat gospodara Harreba, zapovjednika svih vojski Egipta, ljubavnika kraljice Lostris i pravog oca princa Memnona koji je postao faraon Tamosa.» Potom su oboje zašutjeli izgubljeni u čudima svog otkrića. Naposljetku Nicholas prekine tišinu. «Znači, sve je istina.
tajne sedmog svitka nalaze se ovdje i čekaju nas, samo ako uspijemo pronaći ključ do njih.» «Da», odgovori ona tiho. «Ključ. Taitina oporuka u kamenu.» Ponovno se okrenula prema tabotu i prišla mu polagano, gotovo sa strahom. «Ne mogu pogledati, Nicky. Užasava me i sama pomisao da to nije ono čemu se mi nadamo. Otkrij ga ti!» Otišao je ravno do stupa i poput kakvog mađioničara povukao damastnu tkaninu koja ga je pokrivala. Zagledali su se u stup od ružičastog pjegavog granita kojeg je otkrio. Bio je visok oko dva metra i imao pri dnu tridesetak centimetara u kvadrat, a kod ravnog pijedestala na vrhu sužavao se na polovinu. Granit je bio uglačan, a zatim graviran.
Rovan je prišla bliže i dodirnuta hladni kamen prelazeći prstima preko hijeroglifskog zapisa, zastajkujući poput slijepca koji čita Braillovo pismo. «Taitino pismo nama», prošapće ona izdvojivši simbol sokola slomljenog krila iz gomile gusto uklesanog teksta, slijedeći njegov obris dugim vitkim kažiprstom koji je blago podrhtavao. «Napisano je prije gotovo četiri tisuće godina i čekalo je sve ove vjekove da ga mi pročitamo i razumijemo. Vidiš kako se potpisao.» Polako je kružila oko granitnog stupa, izmjenice proučavajući svaku od četiri stranice, 144
osmjehujući se i kimajući, mršteći se i odmahujući glavom, a zatim se ponovno smiješeći kao da se radi o ljubavnom pismu. «Čitaj mi», zamoli je Nicholas. «Previše je složeno za mene, razumijem znakove, ali ne mogu slijediti smisao. Objasni mi.» «To je čisti Taita.» Nasmijala se; uzbuđenje je konačno uspjelo nadvladati strahopoštovanje i čuđenje. «I ovdje je po svom starom običaju tajanstven i hirovit.» Govorila je o njemu kao o kakvom starom prijatelju kojeg je voljela, a on ju je dovodio do bijesa. «Sve je u stihu i vjerojatno predstavlja neki njegov vlastiti, teško razumljivi kod.» Odabrala je jedan red hijeroglifa i pratila ih prstom dok je čitala na glas: « Lešinar se diže na snažnim krilima pozdraviti sunce. Šakal zavija i juri vlastiti rep. Rijeka teče prema zemlji.
Čuvajte se, vi skvrnavitelji svetih mjesta, inače će gnjev svih bogova pasti na vas» «To su gluposti. Nema nikakvog smisla», pobuni se on.
«Oh, da, i te kakvog smisla. Sve što je Taita napisao ima smisla kad jednom shvatiš posredni način na koji je radio njegov razum.»
Okrenula se i pogledala ga. «Što si se snuždio! Nicky, ne možeš
očekivati da ćeš čitati Taitu kao uvodni članak u Timesu. Zadao nam je zagonetku za čije rješenje će nam možda trebati tjedni i mjeseci.»
«Jedno je ipak sigurno. Ne možemo ostati ovdje u maqdasu tjednima i mjesecima dok zagonetku ne riješimo. Krenimo na posao.» «Prvo fotografije.» Živnula je i postala poslovna. «Zatim možemo uzeti otiske s kamena.» Spustio je torbu s kamerom i kleknuo otvarajući je. «Prvo ću ispucati dva filma u boji, a zatim ću upotrijebiti polaroid. Tako ćemo imati što raditi dok ne razvijemo kolore.» Nije ga ometala dok je kružio oko stupa na koljenima, pazeći pod kojim kutom snima kako ne bi iskrivio sliku. Napravio je nekoliko serija fotografija svake strane, koristeći različite veličine otvora i brzine osvjetljenja. «Nemoj potrošiti cijeli film», upozori ga ona. «Treba nam i nekoliko snimki zidova same grobnice.» Poslušno je otišao do rešetke i počeo razgledavati sustav zaključavanja. «Ovo je nešto složenije od vanjskih vrata. Pokušam li ući unutra mogao bih napraviti štetu. Mislim da ne treba riskirati da nas otkriju.» «U redu», složi se ona. «Pokušaj snimiti kroz otvore u rešetki.»
Snimao je što je najbolje mogao, gurnuvši kameru kroz otvore i držeći je u ispruženim rukama. «Gotovo», rekao je naposljetku. «Sada Polaroid.» Zamijenio je aparate i ponovio cijeli postupak, ali je ovog puta Rovan držala malo mjerilo ispred stupa kako bi znali veličinu.
Svaku snimku je predao njoj da je provjeri. Jednom ili dvaput kad je osvjetljenje bilo prejako ili preslabo pa je slika bila loša, ili je ona zbog nečeg drugog bila nezadovoljna, zahtijevala je od njega ponovno 145
snimanje. Nakon gotovo dva sata rada imali su sve Polaroide i Nicholas je spremio kameru i izvadio zamotuljak slikarskog papira.
Radeći zajedno, raširili su ga preko jedne stranice stupa i pričvrstili ljepljivom trakom. On je krenuo odozgo, a ona odozdo. Crnom slikarskom kredom prenosili su točni oblik uklesanih hijeroglifa na prazni papir. «Shvatila sam da je ovo važno tek imajući posla s Taitom. Ako ne možeš raditi na originalu, onda moraš imati vjernu kopiju. Ponekad najmanja pojedinost može izmijeniti cjelokupan smisao i značenje teksta. Kod njega je sve zaogrnuto skrivenim značenjima. Čitao si u Bogu rijeke da sebe smatra vrhunskim tvorcem zagonetki i igara riječi, a i najvećim tumačem igre bao koji je ikada živio. Eh, što se toga tiče, knjiga je precizna. Gdje god sada bio, zna da je igra krenula i zabavlja ga svaki korak kojeg napravimo. Mogu ga zamisliti kako se hihoće i trlja ruke od zadovoljstva.» «Imaš bujnu maštu, draga moja.» Ponovno se prihvatio posla. «Ali shvaćam što želiš
reći.» Prenošenje obrisa i crteža na prazne listove papira bilo je vrlo zamorno i monotono, jer su satima radili spušteni na ruke i koljena ili čučeći iznad granitnog stupa. Konačno se Nicholas udaljio od njega i počeo si masirati bolna leđa. «To je to. Sve smo završili.» Stala se pokraj njega. «Koliko je sati?» upita ona i on pogleda na uru. «Četiri u jutro. Bolje je da ovdje unutra sve pospremimo. Ne smijemo ostaviti nikakav trag našeg prisustva ovdje.» «Još samo nešto», reče Rovan i otkine komad lista papira. Otišla je s njim do oltara na kojem je ležala opatova kruna. Brzo je prilijepila taj komad papira preko plavog keramičkog pečata u sredini krune i popunila ga otiskom crteža sokola slomljenog krila. «Za sreću», objasnila mu je kad se vratila pomoći mu smotati dugačke listove papira i spakirati ih u torbu. Potom su pokupili komadiće ljepljive trake i prazne kutijice filmova koje je bacio na kamene ploče. Prije nego su prekrili granitni stup damastnom tkaninom, Rovan je pomilovala kamene stranice s natpisom kao da se zauvijek oprašta od njih. Zatim je kimnula Nicholasu. Prebacio je tkaninu preko stupa i oni urede nabore onako kako su ih našli. S
praga vrata okovanih broncom bacili su zadnji pogled na maqdas, a zatim on tek malo otvori vrata. «Hajdemo!» Provukla se, a on za njom, u qiddist crkve. Trebalo mu je svega nekoliko trenutaka da vrati jezičak brave na njegovo mjesto. «Kako ćemo proći kroz glavna vrata?»
upita ona. «Mislim da to neće biti potrebno. Svećenici očigledno imaju još neki ulaz iz svojih odaja u qiddist. Rijetko kad ih možeš vidjeti da koriste glavna vrata.» Stajao je na sredini prostorije i pažljivo se 146
osvrtao unaokolo. «Mora biti na ovoj strani ako vodi izravno u odaje u kojima žive svećenici.» Zašutio je i zadovoljno promrmljao. «Aha! Vidiš
li trag kojeg su ostavila njihova stopala tijekom vjekova. Pokazao je na uglačanu površinu udubljenog i izlizanog kamena u blizini bočnog zida. «Vidiš li tragove prljavih prstiju tamo na onoj tapiseriji.» Brzo se uputio do obješene tkanine i povukao je u stranu. «Kao što sam i mislio.» Tamo su se nalazila uska vrata skrivena iza zastora. «Za mnom.» Našli su se u nekom mračnom prolazu u živoj stijeni, Nicholas je uperio snop baterijske svjetiljke uzduž njega, ali ju je zaklonio rukom kako bi bacala tek toliko svjetla koliko im je trebalo.
«Ovuda.» Prolaz je skretao pod pravim kutovima i ispred sebe su mogli nazrijeti tek neko prigušeno osvjetljenje. Nicholas je isključio baterijsku svjetiljku i poveo je dalje. Sada su već osjećali miris ustajale hrane i ljudi i prošli pokraj otvora bez vrata koji je vodio u kamenu sobicu nekog redovnika. Nicholas je osvijetli. Bila je napuštena i prazna. Drveni križ je visio na zidu, a ispod njega se nalazio krevet na kotačićima. Drugog namještaja nije bilo. Nastavili su dalje i prošli pokraj desetak gotovo jednakih sobica. Na sljedećem skretanju Nicholas je zastao. Osjetio je slabi dašak na obrazu i svježi zrak na jeziku. «Ovuda», prošapće on. Požurili su dalje, ali ga Rovan iznenada uhvati odostrag za rame i prisili ga da zastane. «Što.», započe on, ali mu ona stisne rame ne bi li ga ušutkala. Tada i on začuje ljudski glas koji je sablasno odjekivao kroz labirint prolaza. Zatim je uslijedio tajanstveni krik od kojeg se ledila krv, kojeg kao da je zavijajući i jecajući ispustila neka duša u agoniji. Polako su nastavili dalje, trudeći se pobjeći prije nego budu otkriveni, ali zvukovi su postajali sve glasniji što su dalje napredovali. «Ravno naprijed», upozorio ju je Nicholas šaptom. «Moramo se nekako provući.» Ugledali su meko žuto svjetlo koje se probijalo kroz vrata jedne od sobica u prolazu. Zatim je uslijedio još jedan strašan ženski krik koji je odjekivao prolazom i ukopao ih u mjestu. «To je glas neke žene. Što se to događa?» prodahtala je Rovan, ali on odmahne glavom ne bi li je utišao i povede je dalje. Morali su proći pokraj otvorenih vrata osvijetljene sobice. Nicholas joj se približavao leđima priljubljenim uza zid. Slijedila ga je ne odvajajući se od njega i držeći se za njegovu ruku radi utjehe. Kad su pogledali u ćeliju, žena je ponovno vrisnula, ali ovog puta se njen glas pomiješao s muškarčevim. Bio je to duet bez riječi, ali mučen divljom agonijom strasti previše snažne da bi je podnijeli u tišini. Par je ležao gol na krevetu s kotačićima. Žena je 147
ležala raskrečena, držeći muškarčeve butine između podignutih koljena. Rukama mu je obuhvatila leđa, na kojima se ponosno isticao svaki mišić sjajan od znoja, i čvrsto ga privijala uza se. Divlje je prodirao u nju, a njegovi stisnuti guzovi udarali su snagom velikog crnog parnog čekića. Vrtjela je glavom s jedne na drugu stranu ispustivši još jedan nesuvisli krik kroz stegnuto grlo. Izgleda da to čovjek na noj više nije mogao podnositi pa se nadvio poput kobre koja se širi ne odvajajući svoju karlicu od njene. Grč za grčom protresao je njegovo tijelo. Tetive na stražnjem dijelu nogu bile su mu zategnute do pucanja, a mišići na leđima treperili su i poskakivali poput zasebnih živih stvorenja. Žena je otvorila oči i pogledala ravno u njih dok su stajali kao okamenjeni na vratima, ali je bila zaslijepljena jačinom svoje strasti. Ništa nije vidjela dok je glasno dozivala čovjeka iznad sebe. Nicholas je odvukao Rovan i oni skliznu niz prolaz i izađu na praznu terasu. Zaustavili su se u podnožju stuba i počeli udisati slatki hladni noćni zrak s mirisom Mila. «Tessay je otišla k njemu», tiho prošapće Rovan. «Barem za noćas», složi se Nicholas. «Ne», porekne Rovan. «Vidio si njeno lice, Nicky. Ona sada pripada Mek Nimmuru.»
Zora je već okupala zupčaste grebene bojama crvenog vina i ruža kad su stigli do logora i razdvojili se na vratima Rovanine kolibe. «Mrtva sam», reče ona Nicholasu. «Bilo je previše uzbuđenja za mene. Nećeš
me vidjeti prije podneva.» «Pravilno. Spavaj koliko želiš. Moraš blistati i dobro razmišljati kad započnemo raditi na ovome što smo prikupili prošle noći.» Još je bilo daleko od podneva kad je Boris upao u Nicholasovu kolibu i, glasno i nametljivo vičući, počeo ga buditi.
«Englez, probudi se! Moram razgovarati s tobom. Probudi se, čovječe, probudi se.» Nicholas se prevrne i izvuče jednu ruku ispod mreže protiv komaraca dohvaćajući uru. «Proklet bio, Brusilov! Što, k vragu, želiš?» «Moju ženu! Jesi li vidio moju ženu?» «Kakve ja veze imam s tvojom ženom?» «Nestala je! Nisam je vidio od sinoć.» «To me uopće ne iznenađuje budući da se onako odnosiš prema njoj. Odlazi i ostavi me spavati.» «Kurva je pobjegla s onim crnim kopiletom, Mek Nimmurom.
Znam sve o njima. Ne pokušavaj je zaštititi, Englez. Znam sve što se ovdje događa. Pokušavaš sakriti istinu priznaj!» «Gubi se odavde, Borise. Ne pokušavaj me miješati u svoj jadni privatni život.» «Vidio sam te s onim shufta skotom dok ste neku večer razgovarali u kolibi za deranje koža. Ne pokušavaj to poreći, Englez. Umiješan si u ovu stvar s njima.» Nicholas zbaci mrežu protiv komaraca i skoči iz kreveta. «Biraj riječi kad razgovaraš sa mnom, ti veliki klipane.» Boris se počne 148
povlačiti prema vratima. «Znam da je pobjegla s njim. Tražio sam ih cijele noći kod rijeke. Otišli su, kao i većina njegovih ljudi.» «To je dobro za Tessay. Za promjenu je pokazala da ima ukusa kad se radi o muškarcu.» «Zar misliš da ću to kurvi dopustiti? Griješiš, jako griješiš.
Idem za njima i oboje ću ih ubiti. Znam kojim su putem otišli. Misliš
da sam budala. Znam ja sve o Mek Nimmuru. Bio sam šef obavještajne službe.» Zašutio je kad je shvatio što je rekao. «Upucat ću ga u trbuh i prisiliti kurvu Tessay da promatra kako umire.» «Kreneš li za Mek Nimmurom, kladim se da se nećeš vratiti.» «Ne znaš ti mene, Englez.
Svladao si me jedne noći kad sam imao bocu votke u sebi pa misliš da sam lagani plijen, ha? Eh, pa vidjet će Mek Nimmur kako sam lagan.»
Boris je izletio iz kolibe. Nicholas je navukao košulju preko kratkih hlača i krenuo za njim. Vrativši se u svoju kolibu, Boris je ubacio nekoliko osnovnih potrepština u naprtnjaču. Upravo je punio svoju lovačku pušku. «Pusti ih, Borise», posavjetovao ga je Nicholas smirenijim glasom. «Mek je čvrst momak nema čvršćeg i s njim je ratna skupina od pedesetak muškaraca. Dovoljno si star da znaš kako ženu ne možeš zadržati silom. Pusti je!» «Ne želim je zadržati. Želim je ubiti.
Safari je gotov, Englez.» Bacio je par ključeva na kožnoj uzici na pod kod Nicholasovih nogu. Bili su ključevi od Land Cruisera. Odavde se možeš sam vratiti u Addis. Ostavit ću ti četvoricu svojih najboljih ljudi da paze na tebe i da te drže za ruku. Meni ostavi veliki kamion. Kad stigneš u Addis, ostavi ključeve Land Cruisera kod mog tragača Alvija.
Znat ću ga kasnije pronaći. Poslat ću ti novac kojeg ti dugujem zbog otkaza. Nemoj brinuti ja sam čovjek od načela.» «Kako bih uopće sumnjao u to», osmjehne se Nicholas. «Zbogom, druže. Želim ti sreću.
Bit će ti i te kako potrebna, kreneš li protiv Mek Nimmura.» Čim je napustio logor Boris je krenuo trčećim korakom uza stazu koja je vodila do glavne ceste prema zapadu, prema sudanskoj granici, jer je njegova lovina imala nekoliko sati prednosti. Trčao je poput izviđača, lakim njišućim korakom kojim je jednostavno gutao tlo. «Izgleda da je još u dobroj kondiciji usprkos votki.» I protiv svoje volje Nicholas ga je zadivljeno pratio pogledom, «no, zanima me kako dugo će moći držati taj tempo?» Uputio se natrag prema svojim odajama još malo odspavati, ali dok je prolazio pokraj njene kolibe. Rovan je promolila glavu. «Kakva je to galama? Mislila sam da ste se ti i Boris opet malo razišli u mišljenjima.» «Tessay je pobjegla. Boris je pogodio da je otišla s Mekom pa je krenuo za njima.» «Oh, Nicky! Zar ih ne možemo upozoriti?» «Nema izgleda, ali ako Mek nije omekšao očekivat će da je 149
Boris krenuo za njim. U stvari, razmislim li bolje, on se vjerojatno to i nada kako bi izravnali račune. Ne, Meku nije potrebna naša pomoć.
Vrati se na spavanje!» «Kako bih mogla sada zaspati. Jako sam uzbuđena. Pregledala sam polaroide koje smo sinoć snimili. Taita nam je ponudio šalicu koja se jednostavno prelijeva. Dođi pogledati.» «Još
samo jedan sat sna?» Gotovo molećivo ju je pogledao. «Smjesta, ako ne i prije,» nasmijala mu se. Raširila je polaroide i otiske po logorskom stolu u svojoj kolibi i rekla mu neka sjedne pokraj nje. «Dok si se ti ubijao od hrkanja, ja sam nešto napredovala.» Poredala je četiri polaroida jedan pokraj drugog i nadvila svoje veliko povećala preko njih. Bio je to profesionalni uređaj na sklopivim nogarima, kakve koriste geometri i pod njim se vidjela svaka pojedinost na fotografijama. «Taita je obilježio svaku stranicu stupa imenom jednog godišnjeg doba proljeće, ljeto, jesen i zima. Što misliš na što je ciljao?»
«Brojevi stranica?» «To sam i ja pomislila», složi se ona. «Egipćani su smatrali proljeće početkom novog života. Ova ovdje je proljeće.»
Izdvojila je jednu fotografiju. «Počinje s četiri standardna citata iz Knjige mrtvih.» Navela je prve redove uvodnog dijela: « Ja sam prvi dašak koji nježno puše preko mračnog oceana vječnosti. Ja sam prvi izlazak sunca. Prvi tračak svjetla. Bijelo pero nošeno vjetrom zore. Ja sam Ra. Ja sam početak svih stvari. Živjet ću vječno, nikad neću nestati.» Ne mičući povećalo, podigla je pogled prema njemu. «Koliko znam, ne razlikuju se bitno od originala. Instinkt mi govori da to zasad ostavim po strani. Uvijek se na njih kasnije možemo vratiti.»
«Poslušajmo tvoj instinkt», predloži on. «Pročitaj sljedeći odlomak.»
Prinijela je povećalo polaroidu. «Neću te pogledavati dok ću ovo čitati.
Kad je raspoložen, Taita zna biti svjetovan poput Rabelaisa. U svakom slučaju glasi ovako. Kći božice hita prema svojoj brani. Riče poput lavice hitajući joj u susret. Skače s planine i njeni očnjaci su bijeli. Ona je bludnica cijeloga svijeta, njena vagina bljuje velike bujice, njena vagina je progutala vojsku ljudi, njen rod je pojeo zdanja i radnike u kamenu, njena vagina je hobotnica koja je progutala kralja.» «Ooho!» zahihoće Nicholas. «Prilično sočno, slažeš li se?» Nagnuo se naprijed ne bi li joj vidio lice, jer je i dalje bila okrenuta od njega. «Hej, curo, imaš ruže na obrazima. Nisi valjda pocrvenjela, zar ne?» «Tvoj škotski naglasak nije nimalo uvjerljiv», hladno mu je odgovorila i nadalje skrivajući pogled od njega. «Nakon što se završiš šaliti na moj račun, mogao bi mi reći što misliš o ovome što sam upravo pročitala?» «Osim očiglednog, pojma nemam.» «Želim ti nešto pokazati.» Ustala je i pospremila fotografije i 150
zamotani slikarski papir natrag u naprtnjaču. «Morat ćeš navući čizme.
Vodim te u kratku šetnju.» Sat kasnije stajali su na sredini visećeg mosta, lagano se njišući visoko iznad brzih voda rijeke Dandere. «Napi je božica Nila. Nije li onda ova rijeka njena kći koja se žuri sresti s njom, skačući s planinskog vrha, ričući poput lavice, očnjaka bijelih od pjene?» upita ga ona. U tišini su zurili u luk od ružičastog kamena kroz kojeg se rijeka izlijevala, a Nicholas se iznenada lascivno naceri.
«Mislim da znam što ćeš sada reći. Isto ono što sam pomislio kad sam prvi put pogledao u tu raspuklinu. Ti si rekla da sliči na usta nekakvog grotesknog lika na obrubu zida ispod strehe, ali ja sam pred očima imao drukčiju sliku.» «Mogu samo reći da si imao neke izuzetne prijateljice», primijeti ona i odmah prekrije usta. «Ooh! nisam to htjela reći. Jednako sam odvratna poput tebe i Taite.» «Radnici su progutani tamo gore!» Glas mu je postao uzbuđeniji. «Zdanja i radnici koji obrađuju kamen!» «Faraon Mamosa bio je bog. Rijeka je progutala boga s njenim kamenim lukom.» I ona je bila jako uzbuđena. «Moram priznati da se ne bih toga sjetila da nisi bio unutar te šupljine i pronašao one utore u zidu.» Protresla mu je ruku. «Nicky, moramo ponovno tamo u nutra. Moramo bolje pogledati taj bareljef kojeg si vidio na zidu šupljine.» «Za to će nam trebati određene pripreme», reče on neodlučno. «Morat ću isplesti konope i napraviti neku vrstu vučnog sustava, a morat ću naučiti Alyja i druge kako bih izbjegao ono što mi se dogodilo prošli put. Najranije ćemo to moći pokušati tek sutra u jutro.» «Ti se pobrini za to. Ja ću imati pune ruke posla s prevođenjem napisa sa stupa.» Zašutjela je i pogledala prema nebu. «Čuješ li?»
prošapta ona. On nakrivi glavu i začuje u zraku zvuk elise koji je nadjačavao grmljavinu rijeke. «Prokletstvo!» odreže on. «Mislio sam da smo se otarasili Pegaza. Dođi!» Pograbio ju je za ruku i povukao s mosta. Kad su stigli do obale skočio je na plažu, a ona za njim. Oboje su se zavukli ispod visećih greda mosta. Mirno su sjedili na plaži od bijelog pijeska i osluškivali Jet Ranger helikopter koji se brzo približavao i zatim napravio krug natrag preko brda s druge strane ružičastih stijena. Ovog puta pilot ih nije primijetio, jer se okrenuo i počeo pretraživati uzduž ponora. Iznenada se zvuk motora znatno promijenio. «Zvuči kao da će se spustiti tamo gore u brdima», reče Nicholas dok se izvlačio iz njihovog zaklona ispod mosta. «Bilo bi mi mNogo lakše kad oni ne bi njuškali unaokolo.» «Mislim da se ne moramo brinuti zbog toga», usprotivi se Rovan. «Čak i da jesu povezani s Duraidovim ubojicama, mi smo i dalje mNogo ispred njih. Očigledno 151
još nisu prokljuvili značaj samostana i nadgrobnog stupa u njemu.»
«Nadam se da si u pravu. Vratimo se u logor, ne smijemo dopustiti da nas ponovno vide u blizini ponora. Bila bi to prevelika slučajnost da nas zateknu ovdje svaki put kad prođu ovuda.»
Dok je Rovan u svojoj kolibi mozgala nad fotografijama i crtežima, Nicholas je radio s tragačima i kožarima. Pleo je razmršene krajeve jednog plastičnog konopa za krajeve drugog kako bi dobio jedan konop dugačak sto pedeset metara. Zatim je uništio platneno krilo na kuhinji, izrezao ga i savinuo neravne rubove napravivši viseću nosiljku. Od krajeva konopa napravio je ormu koju je provukao kroz četiri vrha platnene nosiljke. Nije imao vitlo ni kolut za izvlačenje, ali je napravio nosač od neobrađenih greda kojeg je s litice mogao tako nadviti nad ponor da konop visi podalje od stijene. Konop će prolaziti kroz žlijeb kojeg je načinio na kraju središnje grede užarenim željezom.
Premazao ga je kuhinjskom masti. Već je bilo debelo poslijepodne kad je završio s pripremama. Ostavivši Rovan u logoru odveo je ljude natovarene namotanim konopom i postoljem stazom do mjesta gdje se spustio u duboki klanac po truplo dikdika. Odatle su krenuli nizvodno uzduž ruba stijene. Teško su se probijali jer je trnovito žbunje raslo do samog ruba pa su na mnogim mjestima morali upotrijebiti mačete ne bi li se provukli. Orijentirali su se prema zvuku vodopada. Što su išli više nizvodno to je zvuk bivao sve glasniji i činilo se da stijena podrhtava ispod njihovih nogu od tutnjave vode koja se rušila, naposljetku, nagnuvši se preko ruba i pogledavši u dubinu, Nicholas je duboko dolje uspio razaznati svjetlucanje kapljica. «Ovdje je to.»
Zadovoljno je promrmljao i objasnio Alyju na arapskom što moraju učiniti. Kako bi odredio točan položaj za postolje, Nicholas se smjestio u platnenu nosiljku i zapovjedio im da ga spuste šest do sedam metara niz pročelje stijene, do samog početka ispusta. Odavde je još mogao upravljati plastičnim konopom ne dopustivši mu da se ošteti trljajući o stijenu, a mogao je i zaviriti iza izbočine na pročelju. Viseći natraške iznad vodopada i riječnog kamenog lonca koji su se nalazili pedesetak metara ispod njega, konačno je uspio ugledati dvostruki niz utora na pročelju stijene. Međutim, uklesani bareljef i dalje mu je bio skriven od pogleda. Dao je Alyju znak i oni ga izvukoše. «Moramo postaviti postolje malo dalje», reče mu on i počne im izdavati upute dok su čistili gusto žbunje kojim je rub stijene bio obrastao. A onda je iznenada uzviknuo: «Prokletstvo!» Kleknuo je ispitujući rub stijene kojeg je skrivalo trnje. «Ovdje ima još utora.» Budući da su bili izloženi 152
vremenskim nepogodama, za razliku od onih niže koje je štitila izbočina, ovi su bili dosta oštećeni. Predstavljali su tek neodređene tragove preostale na rubu stijene, ali bio je siguran da su ti utori bili gornji oslonci za drevne skele. Postavili su svoje postolje na tom istom poravnanom dijelu i izbacili dugačku gredu nad ponor. Zatim su je učvrstili pomoću primitivnog sustava konopa i lakših greda. Kad su završili, Nicholas je otpuzao do kraja provjeriti građu i provući kraj konopa kroz utor kojeg je pripremio na gredi. Građa je djelovala čvrsto.
Ipak je osjetio olakšanje kad se puzeći vratio na čvrsto tlo. Ustao je i pogledao preko vrhova trnovitog žbunja prema crvenom, srditom suncu koje je zalazilo na obzoru. «Dosta za danas», odluči on. «Ostalo može pričekati do sutra.»
Sljedećeg su jutra Nicholas i Rovan ustali još za mraka i popili kavu pokraj logorske vatre. Aly i njegovi ljudi su čučali pokraj svoje vatre u blizini, tiho razgovarajući i kašljući dok su pušili prve cigarete toga dana. Ovaj projekt im je izgleda uzburkao maštu. Nisu imali pojma zašto dvoje ferengija želi ponovno sići u ponor, ali je njihovo oduševljenje bilo zarazno. Čim se toliko razdanilo da se vidjela staza, Nicholas ih je poveo natrag u brda. Ljudi su veselo brbljali na amhariku dok su žurili kroz trnovito žbunje. Stigli su do ruba stijene baš u trenutku kad se sunce probilo iznad istočne litice doline.
Prethodnog dana Nicholas je uputio ljude, a on i Rovan su proveli pola noći kujući planove pa su sada oboje znali što moraju uraditi i jako su malo vremena utrošili pripremajući se za silazak. Nicholas se skinuo u kratke hlače i tenisice, ali je sada sa sobom ponio i stari prsluk za ragbi. Dok ga je navlačio preko glave, pokazao je Rovan podij uklesan u živoj stijeni. Pažljivo ga je pregledala. «Teško je to sa sigurnošću tvrditi, ali mislim da si u pravu. Ovo je vjerojatno djelo ljudskih ruku.»
«Kad se spustiš niže dolje, više nećeš sumnjati. Ispod nadvoja su atmosferske prilike jako slabo utjecale na pročelje pa su utori očuvani gotovo savršeno sve do najviše razine vode», reče joj on sjedajući u nosiljku i zaljuljavši se što dalje od stijene. Klateći se na kraju grede dade Alyiju znak i ljudi ga započnu spuštati u klanac. Konop je glatko klizio kroz mašću namazani prorez. Odmah je primijetio da je dobro procijenio i da se spušta paralelno s dvostrukim nizom utora.
Poravnao se sa zagonetnim krugom na pročelju stijene, ali se nalazio petnaestak metar od njega. Raznobojni lišajevi jednoliko su prošarali stijenu, djelomice prikrivši pojedinosti, pa i dalje nije bio siguran radi li se možda o nekoj prirodnoj neravnini. Prošao je pokraj nje i nastavio 153
dolje dok su gore Aly i njegova ekipa otpuštali konop. Kad je stigao do površine vode izvukao je iz nosiljke i skočio. Voda je bila hladna.
Udarao je po vodi hvatajući zrak, dok mu se tijelo nije prilagodilo.
Zatim je, tri puta povukavši konop, dao znak Alyiju. Dok su izvlačili platnenu nosiljku otplivao je do ruba bazena i uhvatio se za jedan uklesani utor. Zaboravio je kako je ovdje na dnu ponora mračno, hladno i samotno. Poslije dužeg odlaganja pogledao je gore i počeo promatrati kako se Rovan pojavljuje iza nadvoja, mlatarajući nogama u nosiljci i lagano se vrteći na kraju plastičnog konopa. Pogledala je dolje i veselo mu mahnula. «To je prava žena», osmjehne se on. «Malo što je može pokolebati.» Želio ju je ohrabriti kojom riječi, ali znao je da bi bilo nekorisno bilo što doviknuti, jer je tutnjava vodopada prigušivala sve ostale zvukove. I tako se zadovoljio samo mahanjem. Kad je stigla na pola puta primijetio je kako divlje povlači signalni konop. Aly je bio pripravan na to pa se njeno spuštanje istog trena prekinulo. Zavalila se u nosiljci, držeći se samo lijevom rukom, dok je petljala oko Nicholasovog dalekozora koji joj je visio oko vrata. Nagnula se pod neobičnim kutom kad je prinijela dalekozor očima pokušavajući ga fokusirati jednom rukom. Znao je da ne uspijeva zadržati u vidnom polju dalekozora okrugli znak na zidu, jer se nosiljka njihala s jedne na drugu stranu i istodobno se lagano okretala. Borila se jako dugo, barem je Nicholasu tako izgledalo, iako najvjerojatnije nije prošlo više od nekoliko minuta. A onda je naglo spustila dalekozor na prsa, nagnula glavu i vrisnula, što je unatoč tutnjavi vodopada jasno mogao čuti i Nicholas tridesetak metara ispod nje. Radosno se bacakala i mahala mu slobodnom rukom u divljem uzbuđenju, dok je Aly ponovno počeo spuštati konop. I dalje nepovezano vrišteći, gledala je dolje u njega, a lice joj je tako snažno sjalo da mu se učinilo kako bi moglo osvijetliti katedralsku tminu klanca. «Ne čujem te», odgovori joj on vikom, ali je vodopad spriječio njihove pokušaje razgovora. Rovan se vrtjela u nosiljci, vičući i divlje gestikulirajući, a onda je pustila povez kojeg je držala lijevom rukom i još se više nagnula kako bi ga vidjela dok se nosiljka okretala. Još se nalazila šest do sedam metara iznad njega kad gotovo nije potpuno izgubila ravnotežu i natraške ispala iz nosiljke. «Pripazi!», doviknuo joj je. «To je Zeissov dalekozor.
Dvije tisuće funti u duty free shopu u Ziirichu!» Ovog puta je vjerojatno njegov glas stigao do nje jer mu je isplazila jezik poput kakve djevojčice. Ipak su joj pokreti postali oprezniji. Kad je stopalima već gotovo dodirivala vodu, dala je znak da zaustave spuštati konop i 154
ostala je visjeti nekih petnaestak metara od njega. «Što si pronašla?»
dovikne joj on. «Bio si u pravu, ti čudesni čovječe!» «Znači, to je djelo ljudskih ruku? Ima li natpisa? Jesi li ga uspjela pročitati?» «Da, da i da na sva tri tvoja pitanja!» Pobjednički je razvukla usta u osmijeh dražeći ga. «Ne živciraj me. Reci mi.» «Ponovno je Taitin ego prevladao, nije mogao odoljeti da ne potpiše svoje djelo.» Nasmijala se. «Ostavio nam je svoj potpis sokola polomljenog krila!» «Krasno! Ma, vraga, to je veličanstveno!» uzbudio se i on. «Dokaz da je Taita bio ovdje, Nicky.
vjerojatno je stajao na skeli dok je klesao taj natpis. Pravilno smo zaključili. Taj utor za kojeg se držiš dio je njegovih ljestvi koje vode do dna klanca.» «Da, ali čemu to. Rovan?» dovikne joj on. «Što je Taita tražio ovdje dolje? nema traga nikakvim iskopavanjima ili gradnji.»
Oboje pogledaše po mračnoj šupljini. Osim sićušnih nizova utora, zidovi su bili nedirnuto glatki i nedostupni sve do tamne vode. «Ispod vodopada?» dovikne mu ona. «Postoji li tamo udubljenje u stijeni?
Možeš li se približiti tamo?» Odgurnuo se od stijene i zaplivao prema zaglušnom zidu vode, na pola puta ga je dohvatila struja i morao je plivati svom snagom kako bi je savladao. Grabeći rukama po vodi i snažno lupajući nogama, uspio je stići do podnožja glatke stijene skliske od algi na najbližem dijelu vodopada. Voda mu je udarala po glavi, ali je on nastavio uzduž stijene prema sredini kaskade, na pola puta, voda ga je svladala. Otrgnula ga je od njegovog nesigurnog oslonca i vratila natrag u jezerce gdje ga je počela okretati. Izronio je na sredini i ponovno je morao zaplivati svom snagom ne bi li se oslobodio zagrljaja struje i stigao do mirne vode ispod zida. Uhvatio se za svoj utor i počeo dahtati kao da riče. «Ništa?» upita ona. On samo odmahne glavom jer nije mogao ni odgovoriti dok naposljetku nije došao do daha. «Ništa. Iza vodopada je čvrsta stijena.» Još je jednom duboko udahnuo, a onda joj sarkastično doviknuo: «Imaš li još kakvu pametnu zamisao, madam?» Šutjela je, a njemu je bilo drago što je mogao malo odahnuti. Zatim se ponovno javila: «Micky, kako duboko idu ti utori?» «Vidiš i sama», odgovori on, «sve do ovog za kojeg se držim.» «A ispod površine?» «Ne budi luda, ženska glavo.» Postajalo mu je hladno i počeo je biti razdražljiv. «Kako mogu postojati utori ispod površine?» «Pokušaj!» dovikne mu ona gotovo isto tako razdraženo. On odmahne glavom i duboko udahne zrak. I dalje se držeći za svoj utor, protegnuo je udove i tijelo što je moguće više. Zatim mu je glava nestala ispod tamne površine dok se nožnim prstima trudio doseći dubinu. Naglo se odbacio prema gore, frkćući da dođe do 155
zraka, s iznenađenjem na licu. «K vragu!» zaviče on. «U pravu si! Dolje je još jedan utor» «Ne volim to naglašavali, ali zar ti nisam rekla?» Čak i s tolike udaljenosti mogao je vidjeti pobjednički izraz na njenom licu.
«Što si ti? Vještica?» Zašutio je i okrenuo oči u očaju. «Znam što ćeš
sada zatražiti od mene.» «Kako duboko idu utori?» dovikne mu ona umiljatim glasom. «Bi li ponovno zaronio za mene dragi Nicky?» «Evo», reče on. «Znao sam. Razgovarat ću sa svojim sindikatom. Ovo je robovski posao. Odsad na dalje štrajkam.» «Molim te, Nicky!»
Održavao se na površini vode, udišući i ispuštajući zrak, obogaćujući krv kisikom ne bi li što više produžio ostanak pod vodom. Na kraju je sasvim izdahnuo, istisnuvši i posljednji atom zraka da su ga prsa zaboljela, a zatim je ponovno udahnuo i napunio puna pluća svježim zrakom. Konačno je naglavačke zaronio i podignuvši noge u zrak pustio da ga težina povuče pod vodu. Klizeći naglavačke niza zid pod vodom i ispruženom rukom pipajući nastojao pronaći sljedeći utor na stijeni ispod površine. Pronašao ga je i iskoristio za ubrzanje uranjanja sve dublje. Ispod ovoga pronašao je drugi utor i povukao se još niže.
Utori su međusobno bili udaljeni oko dva metra jedan nautički fatom.
Znajući to, točno je mogao izračunati svoje napredovanje. Nastavivši roniti, pronašao je još jedan utor, a zatim još jedan. Četiri utora, osam metara ispod površine. U ušima mu je bubnjalo i škripalo dok mu je tlak istiskivao zrak iz Eustahijevih cijevi. Nastavio se spuštati i naišao na peti niz utora. Sada se zrak u njegovim plućima već stlačio na gotovo polovinu svojeg volumena na površini, a time je njegov silazak postajao lakši i brži. Oči je imao širom otvorene, ali je voda pod njim bila mračna i mutna. Mogao je tek nazrijeti površinu zida neposredno ispred svog lica. Vidio je kako se pred njim pojavljuje šesti utor i oklijevajući se uhvatio za njega. «Već sam na dubini od dvanaestak metara, a još nema ni traga dnu», pomisli on. Nekoć, dok je nastupao u ronjenju za vojsku, mogao je bez opreme zaroniti dvadesetak metara duboko i tu ostati cijelu minutu. Ali onda je bio mlađi i u vrhunskoj formi. «Još samo jedan utor», obećao je sam sebi, «a onda natrag na površinu.» U prsima mu je počelo bubnjati i dražiti od potrebe za udahom, ali on se snažno odgurnuo od utora prema dolje. Nejasno je vidio kako se iz tame ispod njega pojavljuje sedmi utor. «Idu sve do dna», shvatio je zaprepašten. «Kako li je to Taiti uspjelo? Nisu imali nikakvu ronilačku opremu.» Uhvatio se za utor i trenutak stao ne mogavši se odlučiti hoće li riskirati i nastaviti dalje. Bio je svjestan da je gotovo na granici svojih fizičkih snaga. Već se borio za zrak, a u 156
prsima su mu i protiv njegove volje započeli grčevi. «Samo još jedan, pa neka sve ide k vragu!» Počeo je osjećati ošamućenost i uhvatila ga je neka čudna euforija. Prepoznao je znakove opasnosti i pogledao si ruke. Kroz tamu je primijetio smežuranu kožu i naboranu pod tlakom vode. Bio je pod tlakom od preko dvije atmosfere. Mozak mu je vapio za kisikom pa je postao neoprezan i osjećao se neranjivim. «Idemo ponovno, dragi prijatelji», pijano je pomislio i nastavio dalje uranjati.
«Osam, nos ti posran.» Osjetio je osmi utor pod prstima. Sada su mu misli već bile zbrkane: «Osam, pogodi tko sam.» Okrenuo se prema gore i nogama dodirnuo dno. «Dubina je šesnaestak metara», shvati on, iako više baš i nije bio pri sebi. «Prekasno sam krenuo. Moram se vratiti. Moram udahnuti.» Pomaknuo se nastojeći se nogama odgurnuti od dna, ali ga je nešto uhvatilo za noge i snažno bacilo na kameni zid. «Hobotnica!» pomisli on, sjetivši se natpisa s Titinog stupa: «Njena vagina je hobotnica koja je progutala kralja.» Pokušao se osloboditi udaranjem nogu, ali kao da mu ih je sputalo neko morsko čudovište; neki hladan, podmukli zagrljaj držao ga je zarobljenog.
«Taitina hobotnica. Tako mi svega. Mislio je doslovno. Uhvatio me je.»
Bio je prikovan uza zid, slomljen, bespomoćan. Uhvatio ga je očaj koji je projurio njegovim tijelom i rastjerao halucinacije iz mozga koji je ostao bez kisika. Shvatio je što mu se dogodilo. «Nema nikakve hobotnice. To je od tlaka vode.» Već je jednom doživio isto iskustvo.
Tijekom jedne vježbe u vojsci, ronio je u blizini otvora turbina generatora u Loch Arranu, a njegovog pratitelja, koji je konopom bio povezan s njim, uhvatila je vodena struja. Prilijepila ga je na rešetku otvora i tako mu polomila tijelo da su mu krhotine rebara virile poput bodeža kroz meso na prsima i crno gumeno odijelo. Nicholas je tada jedva izbjegao istoj sudbini, to što se nalazio metar ili dva sa strane od svog pratitelja bila je dovoljno da izbjegne punu silinu vodene struje na ulazu u turbinu. Ipak mu je slomilo jednu nogu i tek uz pomoć još
dvojice vojnih ronilaca uspio se otrgnuti iz zagrljaja struje. Sada je gotovo već bio bez zraka i nije bilo drugih ronilaca da mu pomognu.
Struja ga je usisala u uski otvor u stijeni, usta podvodnog tunela, podvodni otvor koji se protezao kroz zid stijene. Vodena struja mu nije zahvatila gornji dio tijela, ali mu je zato noge nemilosrdno uvukla u nutra. Bio je svjestan da su rubovi otvora oštro omeđeni, ravni i četvrtasti poput grede koju je isklesao kakav klesar. Struja ga je povukla preko i oko te grede. Raširivši ruke, odupro se svom snagom, ali su mu povijeni prsti skliznuli preko glatke, sluzave kamene 157
površine. «Ovo je ozbiljno», pomisli on. «Ovo je udarac kojeg ne možeš
izbjeći.» Zario je prste i osjetio kako mu se nokti lome i pucaju dok je njima grebao stijenu. A onda su iznenada zahvatili zadnji utor u zidu iznad usisne rupe koja ga je nastojala uvući u sebe. Konačno je našao uporište. S obje ruke se uhvatio za utor i počeo se odupirati snazi vode. Borio se protiv nje svom svojom preostalom snagom i svim svojim srcem, ali je bio na izmaku i jednog i drugog, napinjao se dok nije osjetio kako mu pucaju mišići na obje ruke, dok mu tetive na vratu nisu iskočile poput čeličnih konopa i osjetio kako mu je u glavi prsnulo. Ipak je uspio zaustaviti klizanje svog tijela u usisnu rupu.
«Još jednom», pomisli on. «Još jedan pokušaj.» Bio je svjestan da mu je samo to preostalo. Potrošio je sav zrak, kao i hrabrost i odlučnost. U
glavi mu se vrtjelo, a tamni obrisi zamagljivali su mu vid. Negdje iz dubine svog bića izvukao je zadnje atome snage i počeo se izvlačiti dok mu tama u glavi nije eksplodirala u prugama drečave svjetlosti izbacivši zvijezde i vatromet koji ga je zaslijepio, no, nastavio se izvlačiti. Osjetio je kako mu noge izlaze iz rupe i zagrljaj vode slabi, pa je još jednom u to uložio svu snagu koje nije bio ni svjestan. Onda je odjednom bio slobodan i jurio gore prema površini, no bilo je prekasno.
Tama mu je ispunila glavu, a u ušima mu je odzvanjalo poput tutnjave vodopada u provaliji. Gušio se. Bio je istrošen. Nije znao gdje se nalazi, koliko mu je još treba do površine. Znao je samo da neće uspjeti. Bio je gotov. Nije bio svjestan da je izbio na površinu, niti je imao snage podići lice iz vode i udahnuti. Plutao je poput leša bačenog u vodu, umirući s licem u vodi. A onda je osjetio Rovanine prste u svojoj kosi na zatiljku i hladan zrak na licu kad mu je podigla glavu iz vode. «Nicky!» vrištala je. «Diši, Nicky, diši!» Otvorio je usta i izbacio vodu i pljuvačku, a onda je započeo kašljati i dahtati. «Još si živ! Oh, hvala Bogu. Bio si dolje tako dugo. Mislila sam da si se utopio.» Dok je kašljao i borio se za zrak, a osjetila mu se ponovno budila, shvatio je da je ona vjerojatno iskočila iz nosiljke i pritekla mu u pomoć. «Tako si dugo bio tamo dolje. Ne mogu vjerovati.» Držala mu je glavu iznad vode, a slobodnom rukom se držala za utor u zidu. «Bit će ti dobro.
Držim te. Samo polagano. Sve će biti u redu.» Nevjerojatno kako ga je ohrabrio njen glas. Zrak je imao krasan i slatkast okus pa on osjeti kako mu se polako vraća snaga. «Moramo te izvući», reče ona. «Još
nekoliko minuta se odmaraj, a onda ću ti pomoći da se uvučeš u nosiljku.» Otplivala je s njim do nosiljke koja se njihala i dala znak ljudima na vrhu stijene da je spuste u vodu. Zatim je pridržavala 158
platno razmaknutim kako bi mogao provući noge. «Jesi li dobro, Nicky?» uplašeno je upitala. «Izdrži do vrha.» Stavila je njegove ruke na bočne konope poveza. «Čvrsto se drži!» «Ne mogu te ostaviti tu dolje», polusvjesno je promrmljao. «Bit će mi dobro», uvjeravala ga je. «Samo neka Aly pošalje ponovno nosiljku dolje po mene.» Kad je već bio na pola puta uza stijenu pogledao je dolje i vidio njenu glavu kako se valja na tamnoj vodi. Izgledala je tako sitno i usamljeno, a lice joj je bilo blijedo i patetično. «Hrabra si!» Glas mu je bio tako slab i promukao da ga ni sam nije prepoznao. «Stvarno imaš petlje.» Ali već je bio previsoko da bi njegove riječi stigle do nje. Odmah nakon što su sigurno izvukli Rovan iz gudure, Nicholas je zapovjedio Alyiju da rasklopi postolje i sakrije dijelove u bodljikavom šipražju. Iz helikoptera bi se to odlično vidjelo, a on nije želio izazivati znatiželju Jakea Helma. Nije mogao pomoći ostalima, već je ostao ležati u sjeni nekog trnovitog stabla s Rovan koja ga je njegovala. Obeshrabrilo ga je to kako ga je ronjenje iscrpilo. Oči nije mogao držati otvorenim, jer je imao strašnu glavobolju izazvanu nedostatkom kisika. U prsima je osjećao snažnu bol koja ga je probadala svaki puta kad bi udahnuo zrak: tijekom oslobađanja iz vodene struje vjerojatno je nešto polomio ili iščašio. Zadivila ga je Rovanina strpljivost. Nije ga ni pokušala upitati što je otkrio na dnu stijene i izgledala je znatno zabrinutija za njegovo stanje nego za napredak njihovog istraživanja. Kad mu je pomogla ustati i kad su krenuli natrag prema logoru, kretao se poput nekakvog starca; hramao je i hodao ukočeno. Boljeli su ga svi mišići i tetive na tijelu. Znao je da će morati proći neko vrijeme prije nego se mliječna kiselina i dušik koji su se nagomilali u njegovom tijelu ponovno otope i izluče. Kad su stigli do logora Rovan ga je odvela do njegove kolibe i smjestila ispod mreže protiv komaraca. Dotad se već osjećao znatno bolje, ali joj to nije rekao. Bilo mu je ugodno ponovno imati pokraj sebe ženu koja se brine o njemu. Donijela mu je aspirine i šalicu vrućeg i jako zašećerenog čaja. Malo se pretvarao kad ju je slabim glasom zamolio za još jednu šalicu čaja. Sjedeći pokraj njegovog kreveta, brižno je promatrala kako ispija čaj. «Je li ti bolje?»
upita ona kad je završio. «Izgledi su dva prema jedan da ću preživjeti», odgovori on, a ona se osmjehne. «Vidim da ti je bolje. Vraća ti se boja u lice. Strašno si me preplašio.» «Sve ću učiniti da privučem tvoju pažnju.» «Budući da smo zaključili da ćeš preživjeti, ispričaj mi što se dogodilo. U kakvu si to glupost uletio tamo dolje u jezercu?» «Tebe zapravo zanima što sam pronašao tamo dolje, zar ne?» «I to», prizna 159
ona. Ispričao joj je sve što je otkrio i kako ga je vodena struja povukla u podvodnu rupu. Slušala ga je bez prekida i čak je, namršteno razmišljajući, šutjela još neko vrijeme kad je završio priču.
Naposljetku je podigla pogled prema njemu. «Hoćeš reći da je Taita uspio napraviti te kamene utore sve do samog dna jezerca šesnaest metara ispod površine?» Kad je kimajući glavom potvrdio, ponovno je zašutjela. Zatim upita: «Kako je to uspio učiniti? Što ti misliš o tome?»
«Možda je razina vode prije četiri tisuće godina bila niža. Možda je zbog velike suše rijeka presušila i omogućila mu ulazak tamo u nutra. Kako mi ide?» «Pokušaj nije loš», prizna ona, «ali zašto bi se onda mučio sa skelama? Zašto ne bi jednostavno prošao suhim koritom rijeke? A s druge strane, to je mjesto nedvojbeno bilo Taiti privlačno baš zbog rijeke. Da je presušila, ni po čemu se ne bi razlikovala od tisuće drugih mjesta u ovome klancu. Ne, osjećam da je glavni, ako ne i jedini, razlog zašto je odlučio raditi ovdje baš ta nepristupačnost. «Vjerojatno si u pravu», složi se on. «Znači, ako je rijeka bila ovdje, čak s razinom vode niskom kao sada, kako je za ime božje uspio uklesati te utore ispod površine? I čemu bi služile skele ispod razne vode?» «Zbunjen sam.
Nemam pojma», prizna on. «U redu, ostavimo to trenutno. Raspravimo o rupi koja te gotovo usisala. Jesi li uspio barem približno vidjeti kako je njen otvor velik?» Odmahnuo je glavom. «Tamo dolje je gotovo potpuni mrak. Nisam mogao vidjeti dalje od pedesetak centimetra ispred sebe.» «Nalazi li se taj ulaz točno između dva niza utora?» «Ne, ne baš točno», odgovori on zamišljeno. «Malo je pomaknut na jednu stranu. Dodirnuo sam dno jezerca Nogom i baš sam se spremao odgurnuti kad me je pograbio.» «Znači da se vjerojatno nalazi na samom dnu jezerca i malo nizvodno od skela. Rekao si da ti se učinilo da je ulaz četvrtast?» «Nisam baš potpuno siguran u to ne zaboravi da sam malo toga mogao vidjeti. Ali tako mi je izgledalo.» «Onda je to vjerojatno ponovno djelo ljudskih ruku možda neka vrsta prilaznog otvora probušenog u bočnu stranu jezera?» «Možda», nevoljno se složio. «Ali s druge strane to isto tako može biti i prirodno nastali otvor u naslagama kroz kojeg je voda otjecala.» Ustala je krenuti pa je on upita: «Kuda ćeš?» «Odmah se vraćam. Idem u svoju kolibu po zabilješke i materijal sa stupa.» Vrativši se, sjela je na pod pokraj njegovog kreveta podvijenih nogu. Kad je raširila papire oko sebe, on podigne rub mreže protiv komaraca i pogleda u ono što je radila.
«Jučer, dok si gradio nosač, uspjela sam dešifrirati najveći preostali dio proljetne strane nadgrobnog stupa.» Nagnula je bilježnicu tako da je 160
mogao vidjeti stranice koje je otvorila, «To su moje početne zabilješke.
Vidjet ćeš mjesta na koje sam stavila upitnike ovdje i ovdje, na primjer.
Kod njih nisam sigurna jesam li dobro prevela ili je Taita upotrijebio neki novi i neobičan znak. Tim mjestima ću kasnije morati posvetiti više pažnje i vremena.» «Slijedim te», reče on pa ona nastavi. «Ovi dijelovi koje sam označila zelenom bojom su navodi iz standardne verzije Knjige mrtvih. Uzmi primjerice ovaj: Svemir je prikazan u krugovima, disk boga sunca, Ra. Čovjekov život je krug koji počinje u utrobi i završava se u grobu. Krug kotača bojnih kola nagovještava smrt zmije koju gnječi svojim obodom» «Da, prepoznajem taj navod», reče on. «S druge pak strane, ovi dijelovi teksta označeni žuto predstavljaju originalnog Taitu ili barem nisu navodi iz Knjige mrtvih ili bilo kojeg drugog meni poznatog izvora. Posebno sam ti željela skrenuti pažnju na ovaj odlomak ovdje.» Povlačila je prstom ispod redova dok je čitala naglas: « Kći božice je zatrudnjela. Oplodio ju je onaj koji je bez sjemena. Začela je vlastitu sestru blizanku. Fetus leži zauvijek smotan u njenoj vlastitoj utrobi, njena blizanka nikad neće biti rođena. Ona nikad neće vidjeti svjetlost Ra. Ona će zauvijek živjeti u tami. U utrobi sestre njen mladoženja se ženi s njom zauvijek. Nerođena blizanka postaje mladi bog koji je bio čovjek, njihove sudbine su isprepletene. Oni će živjeti zauvijek. Oni neće nestati.» Podignula je pogled s bilježnice. «Kad sam ovo prvi put pročitala, zadovoljila sam se sa zamisli da je kći božice rijeka Dandera, što smo već razgovarali.
Također sam bila poprilično sigurna da bog koji je nekoć bio čovjek mora biti faraon. Mamosa je proglašen za boga kad je sjeo u prijestolje Egipta. Prije toga bio je čovjek.» Nicholas kimne. «Onaj bez sjemena očito je sam Taita. Stalno se vraća na to da je eunuh. Ali, imaš li neke nove zamisli o tajanstvenoj sestri blizanki, čujmo ih», predloži on.
«Najvjerojatnije je riječna blizanka neki potok ili potočna pritoka, zar ne?» «Aha, shvaćam na što ciljaš. Želiš reći da je usisna rupa ta blizanka. Tamo dolje u klancu nikad neće vidjeti svjetlost Ra. Taita, neplodni, je njen otac, što znači da se predstavlja kao njen graditelj.»
«Točno, oženio je blizanku rijeke s faraonom Mamoseom za vječnost.
Skupivši sve to zajedno, zaključila sam da nikad nećemo pronaći mjesto grobnice faraona Mamose dok detaljno ne ispitamo tu usisnu rupu u kojoj si se zamalo utopio.» «A što predlažeš kako da to učinimo?» upita on, a ona slegne ramenima. «Ja nisam inženjer, Nicky. To prepuštam tebi. Jedino znam da je Taita smislio način da to izvede ne samo da dođe, već da tamo dolje i radi. Ako je naše 161
tumačenje nadgrobnog stupa točno, onda je on na dnu jezerca puno toga isklesao. Ako je on to mogao izvesti, onda ne vidim razloga zašto to ne bi mogao i ti.» «Ah!» oklijevao je on. «Taita je bio genij. On to stalno ponavlja. Ja sam samo stari šljaker.» «Kladim se na tebe, Nicky.
Nećeš me razočarati, zar ne?»
Nije morao pretraživati žbunje da bi pronašao tragove, njegova lovina zapravo nije bila oprezna. Potpuno otvoreno su slijedili glavnu cestu niz klanac Abbaya, idući ravno na zapad prema sudanskoj granici.
Mek Nimmur se vraćao u svoje utvrđenje. Boris je ocijenio da je s njim petnaest do dvadeset ljudi. Nije mogao biti siguran, jer su se tragovi na stazi međusobno miješali, a sigurno je imao i izviđače koji su išli ispred i na bokovima. A sigurno ima i zaštitnicu koja se kreće za njim.
Dobro su napredovali, ali tako velika skupina ne može biti brža od jednog progonitelja. Bio je siguran da ih sustiže. Pretpostavljao je da je za njima krenuo s četiri sata zaostatka, ali ako je suditi prema najnovijim znacima sada mu je zaostatak manji od dva sata. Ne prestajući trčati, sagnuo se i podignuo nešto s tla. To je proučio trčeći.
Bila je to grančica, mekani vrh otkinut s biljke kussagasagga koja je rasla pokraj puta. Netko od ljudi ispred njega očešao se u prolazu o nju i otkinuo je glavne grane. Omogućila je Borisu prilično točnu procjenu zaostatka. Iako je u klancu bilo jako vruće, nježni izdanak tek je počeo venuti. Bio je čak i bliže nego je vjerovao. Malo je usporio razmišljajući o sljedećem potezu. Ovaj dio doline poznavao je dosta dobro. Prošle godine tražio je trofej Walia ibex po većem dijelu ovog područja s jednim klijentom Amerikancem. Proveli su gotovo cijeli mjesec pročešljavajući iste ove malene klance i pošumljene gudure prije nego su uspjeli skinuti jednog golemog starog ovna, crnog od starosti i s zavojitim unatrag povijenim rogovima koji su zauzeli deseto mjesto po veličini u knjizi rekorda Rowland Jarda. Znao je da nekih četiri do pet kilometara odavde Nil stvara novi polukružni zavoj prema jugu i zatim se vraća istim putem. Glavna staza je slijedila rijeku, jer je niz okomitih i užasnih stijena branio visoravan u sredini riječnog zavoja. Međutim, moglo se prijeći prečicom. Boris je to već jednom učinio sljedeći ranjenog ibexa. Amerikanac ga nije ubio na mjestu pogodio je ovna previše straga, promašivši srce i pluća, probivši utrobu. Pogođeni divlji ovan uputio se prema visoravni jednom od svojih tajnih staza između litica. Boris i Amerikanac su krenuli za njim preko planine. Boris se sjećao da je ta staza bila opasna i krivudava, ali spustivši se njome na drugu stranu planine čovjek bi uštedio gotovo 162
dvadeset kilometara. Kad bi uspio ponovno pronaći početak te kozje staze, imao bi velikih izgleda stići tamo prije Mek Nimmura i dočekati ga. To bi mu pružilo strašnu prednost. Vođa gerilaca očekuje progonitelja, a ne zasjedu. Štitit će se odostrag i mali su izgledi da bi se Boris uspio provući pokraj zaštitnice ne odajući svoje prisustvo budućim žrtvama. Ali, uspije li se naći ispred njih, on će voditi igru.
Onda će on moći izabrati mjesto na kojem će ih pobiti. Kad su staza i glavni tok Nila skrenuli prema jugu, nastavio je promatrati teren u visini, tražeći bilo kakvo poznato obilježje, nije prošao ni kilometar kad ga je pronašao. Prekid u nizu tamnih stijena, gusto pošumljena uvlaka koja se usijecala u bazaltni zid. Brišući znoj s lica i vrata, zastao je.
«Previše votke», progunđa. «Postaješ mekan.» Košulja mu je bila natopljena znojem kao da ju je namočio u rijeku. Prebacio je pušku na drugo rame, podignuo dalekozor i pregledao stranice malog pošumljenog klanca. Bile su okomite i neprohodne, ali onda je ugledao zakržljalo drvo koje je raslo iz jedne uske pukotine u pročelju. Sličilo je japanskom bonsaiu, s iskrivljenim ružno izraslim deblom i izmučenim granama. Walia ibex je stajao na izbočini baš iznad tog drveta kad je Amerikanac pucao. Boris se još sjećao kako se divlji ovan propeo kad ga je metak pogodio, a zatim se okrenuo i odjurio uza stijenu. Lagano je podignuo dalekozor i uspio raspoznati nagnutu usku izbočinu na pročelju. «Da, da. To je to mjesto.» Ponovno je razmišljao na materinjem jeziku. Bilo je to pravo olakšanje poslije nekoliko zadnjih dana kad se morao boriti s francuskim i engleskim. Prije nego se počeo penjati, napustio je stazu i četveronoške se spustio do rijeke niz kamenitu padinu. Kleknuo je uz Nil i počeo se pljuskati vodom, nakvasivši kratko ošišanu kosu i ispravši znoj s lica i vrata. Ispraznio je i ponovno napunio čuturicu s vodom, a onda počeo piti i nije prestao sve dok ga nije zabolio želudac. Zatim je isprao čuturicu i ponovno je napunio. U brdima nije bilo vode. Na kraju je zaronio šešir u rijeku i nabio ga na glavu punog vode koja mu se slijevala niz vrat i lice.
Popeo se natrag na glavni put i nastavio njime još nekih stotinu koraka, krećući se polagano i proučavajući tlo. Na jednom je mjestu stijena gotovo zakrčila stazu. Ljudi ispred njega su morali prijeći preko ove zapreke i spustiti se s druge strane u prašinu nježnu poput talka.
Ostavili su mu prekrasne otiske. Većina muškaraca je nosila izraelske paračizme s cik-cak išaranim đonovima, ali oni odostrag prešli su preko tragova vodećih. Morao se spustiti na koljeno i podrobno ispitati tragove prije nego je uspio izdvojiti otisak jedne mNogo manje i nježnije 163
izrađene čizme, lakšeg, neosporno ženskog đona. Djelomice su ga prebrisali ostali veći muški otisci, ali jasno se vidio obris vrha, a i šara je pripadala onoj vrsti kakve imaju Batine tenisice s gumenim đonom.
Prepoznao bi ga između deset tisuća drugih. Odahnuo je kad je otkrio da je Tessay i dalje s ostalima, da ih ona i njen ljubavnik nisu napustili i krenuli drugim putem. Mek Nimmur je bio lukav i oštrouman. Već je jednom uspio izmigoljiti iz Borisovih ruku. Ali ovog puta neće! Rus je razdraženo odmahnuo glavom: ovog puta ne.
Ponovno je pažnju posvetio ženskom otisku. Boljelo ga je dok je gledao.
Bijes je ponovno proključao u njemu, nije razmišljao o svojim osjećanjima prema toj ženi. Ljubav i želja nisu ulazili u jednadžbu.
Ona je bila njegova imovina koju su ukrali. Jedino mu je važna bila uvreda. Odbacila ga je i ponizila i zato će umrijeti. Osjetio je staro uzbuđenje u žilama pri pomisli na ubijanje. Ubijanje je oduvijek bilo njegov zanat i poziv, ali bez obzira na to kako često je koristio to svoje umijeće uzbuđenje nikad nije otupjelo i nikad se nije zasitio zadovoljstva. Možda je to bilo jedino istinsko zadovoljstvo koje mu je preostalo, čisto i neiscrpno čak ga ni votka nije mogla smanjiti i razvodniti kako je to bio slučaj s fizičkim činom parenja. Znatno će više uživati u njenom ubijanju nego je nekoć uživao jebajući se s njom.
Zadnjih nekoliko godina lovio je samo male životinje, ali nikad nije zaboravio kako je bilo loviti i ubijati ljudska bića, posebno žene. Želio je Mek Mimmura, ali je ženu želio još više. U danima predsjednika Mengistua, kad je bio šef kontraobavještajne službe, njegovi su ljudi poznavali njegov ukus i izabirali su mu one lijepe. Sada je žalio samo zbog jedne stvari, što će ovog puta to morati obaviti brzo. Neće je moći izvući i polako uživati u zadovoljstvu. Neće to biti kao neka druga iskustva koja su trajala satima, ponekad i danima. «Kučka», izgovori on i šutne prašinu zgazivši blijede obrise njenog traga, zgnječivši ga onako kako će zgnječiti nju. «Crna razvratna kučka.» Napustivši stazu potrčao je novom snagom i odlučnošću i započeo se penjati prema zakržljalom drvu i početku kozje staze uza stijenu. Točno tamo gdje je i očekivao, pronašao je početak staze i krenuo njome. Što se više penjao, to je put postajao sve strmiji. Često je morao upotrijebiti obje ruke da bi se izvukao uz liticu ili da bi svladao kakav uski poprečni prijelaz. Kad se prvi put penjao uz ovo brdo slijedio je krvavi trag ranjenog ibexa, ali sada ga nisu vodile te krvave kapljice pa je dva puta pogriješio stazu i našao se u slijepom dijelu staze na pročelju stijene.
Morao se vratiti vlastitim tragom dok nije pronašao pravo skretanje.
164
Svaki puta kad bi mu se to dogodilo, bio je svjestan gubitka vremena i mogućnosti da Mek Nimmur prođe prije nego ga on uspije presresti.
Jednom je preplašio malu skupinu divljih koza koja je ležala na izbočini na pola puta. Odskakutale su uza stijenu, prije slične pticama nego životinjama podložnim zakonima gravitacije. Predvodio ih je golemi mužjak s lelujavom bradom i dugačkim zavojitim rogovima, koji su, dok je bježao, pokazali Borisu pravi put do vrha stijene. Ogulio je kožu na prstima izvlačeći se uza zadnju strminu, ali je naposljetku stigao do vrha i prepuzao preko prijevoja ne podižući glavu. Ljudska pojava nasuprot jasnog plavog neba bila bi vidljiva kilometrima unaokolo. Kretao se zaklonjen prijevojem dok nije pronašao malu skupinu sanseverija iza kojih se mogao zakloniti. Iskoristio je te uspravne i bodljikave listove da proviri i pregleda dalekozorom dolinu tristotinjak metara ispod sebe. S ove visine Nil je bio široka svjetlucava zmija koja se razmotavala u prvi lučni zavoj, površine uzburkane brzacima i kamenim grebenima. Izdignuto tlo obje obale stvaralo je uspravne valove bazalta koji su stremili uvis. Uzburkani i izlomljeni, podsjećali su na olujno more tijekom tropskog tajfuna. Sve je to titralo i svjetlucalo na vrućini. Sunce je napadalo poput krvnikove sjekire udarajući po ovoj crvenoj stijeni i vrućinom je prisiljavalo na predaju. Iako je kroz dalekozor zrak titrao i podrhtavao, Boris je uočio grubu stazu koji je vodila pokraj rijeke i slijedila je niz dolinu do mjesta gdje ju je skrivao zavoj. Bila je prazna, nigdje ni traga ljudskom prisustvu pa je znao da je njegova lovina nestala s vidika. Nije mogao odrediti koliko su odmakli stazom samo je znao da mora požuriti želi li im presjeći put s druge strane brda. Po prvi put otkad je napustio rijeku, malo je otpio iz čuturice. Shvatio je koliko je dehidrirao od vrućine i napornog penjanja. U ovim uvjetima čovjek bi bez vode bio mrtav za nekoliko sati. Nije bilo iznenađujuće što je ovdje dolje u klancu bilo tako malo stalnih ljudskih nastambi. Kad se povukao s prijevoja, osjetio se pomlađenim i krenuo preko gorskog sedla. Bilo je uže od šest kilometara i bez ikakvog upozorenja je izbio na vrh stijene s druge strane. Još jedan nesmotren korak i zakoračio bi u prazan prostor i strmoglavio se u dubinu od tristotinjak metara. Ponovno je krenuo uzduž grebena dok nije pronašao skrivenu promatračnicu s koje je mogao nadgledati područje ispod sebe. Rijeka je bila ista široko i zbrkano prostranstvo bijelih brzaka koji poslije zavoja jure natrag prema njemu. Staza je vodila uzduž bliže obale. Osim na jednom mjestu gdje je zbog lomljivih stijena i kamenih igala koje su se uzdizale 165
iz voda Nila morala zači u kopno. U velikoj pustoši klanca nije primijetio nikakvo kretanje osim protoka divljih voda i neprestanog plesa toplinske fatamorgane. Znao je da se Mek Nimmur nije mogao kretati tako brzo da bi sada bio daleko ispred njega; morao je tek zaobilaziti zavoj rijeke. Boris je ponovno otpio malo vode i odmarao se gotovo pola sata. Nakon toga se osjetio snažnim i potpuno oporavljenim. Razmišljao je da odmah siđe i napravi zasjedu na putu, ali je na kraju odlučio da se drži visine dok ne ugleda svoju lovinu.
Pažljivo je provjerio pušku i uvjerio se da se teleskop nije pomaknuo tijekom penjanja, a zatim ju je ispraznio i provjerio pet patrona.
Brončani omotač jedne od njih bio je udubljen i izgubio je boju pa ga je odbacio i zamijenio novom. Napunio je i zakočio pušku. Odložio je oružje na stranu dok je mijenjao oznojene čarape suhim parom iz naprtnjače i pažljivo ponovno zavezao vezice na čizmama. Samo bi neiskusan čovjek riskirao plikove na nogama u ovim uvjetima, jer bi se oni za nekoliko sati inficirali i zagnojili. Ponovno je otpio iz čuturice, ustao i prislonio svoju 3006 na rame. Sada je bio spreman za sve što je božica potjere mogla poslati prema njemu pa je krenuo uzduž prijevoja presresti ratničku skupinu. Sa svakog novog vidikovca promotrio je dalekozorom dolinu ispod sebe i nijednom nije ugledao svoju lovinu; poslijepodne je brzo prošlo. Upravo se počeo zabrinjavati nije li mu Mek Nimmur nekako uspio neprimjećen promaknuti da je prešao preko rijeke na nekom tajnom plićaku ili da je pošao nekom drugom stazom kroz skrivenu dolinu kad je začuo prodoran i srdit krik u zraku koji se gotovo nije kretao od vrućine. Podignuo je pogled. Par sokola je kružio je oko neke gomile trnovitog žbunja na obali rijeke. Žutokljuni sokol je jedan od najrasprostranjenijih lešinara u Africi. On živi u prisnoj simbiozi s čovjekom, hrani se njegovim otpacima i skuplja ono što čovjek ostavi. Lebdeći i kružeći iznad njegovih sela ili trenutnih logora, nastoji se domoći njegovih mrvica ili strpljivo čeka da se čovjek olakša u grmlju obrušavajući se istog trena na fekalije, ponašajući se poput službe za otpatke iz kanalizacije. Boris je kroz dalekozor promatrao ovaj par ptica dok su lijeno plovile kroz pregrijani zrak, cijelo vrijeme kružeći iznad tog istog žbunja pokraj rijeke. Letom su upravljale na poseban način svojim dugim rašljastim repovima, svijajući ih sjedne na drugu stranu dok su očijukale s povjetarcem.
Njihovi žarko žuti kljunovi jasno su se ocrtavali kad bi okrenule glave gledajući nešto dolje u žbunju. Hladno se osmjehnuo. «Nimmur je rano podignuo logor. Možda su vrućina i brzi hod bili preteški za 166
njegovu novu ženu ili je možda zastao da se zabavi s njom.» Nastavio je dalje uzduž ruba dok nije mogao pogledati ravno dolje u to grmlje.
Proučavao ga je kroz dalekozor, ali nije mogao primijetiti nikakav znak ljudskog prisustva. Posle gotovo dva sata počeo se kolebati u svezi svoje pretpostavke. Pažnju mu je još jedino privlačio par sokola koji su se spustili na vrh nekog stabla koje je gledalo na spomenuto grmlje.
Morao je vjerovati da promatraju ljude skrivene u tom šipražju.
Nestrpljivo je pogledao u sunce. Konačno je počelo kliziti prema obzoru i gubiti svoju omamljujuću toplinu. A onda je ponovno pogledao u dolinu. Ravno ispod onog žbunja nalazio se usjek u obali koji je stvorio mrtvaju, gotovo malu lagunu. Kad rijeka naraste on će biti preplavljen, ali sada se vidio mali potez šljunkovite obale. Na tom dijelu nalazilo se i nekoliko gromada koje su se otkinule sa stijene iznad nje. Neke od njih su ležale na obali, dok su se druge otkotrljale u rijeku i bile napola uronjene. Najveća je bila veličine kolibe, velika okrugla gromada tamne stijene. Dok je to promatrao, iz živice se iznenada pojavio čovjek. Borisov puls se ubrzao dok ga je gledao kako se spušta na jednu od manjih gromada i s nje skače na šljunkovitu obalu. Kleknuo je na samom rubu vode i napunio platnenu mješinu vodom, zatim se popeo natrag i ponovno nestao u grmlju. «Aha!
Vrućina je prejaka čak i za njih. Moraju piti i to ih je odalo. Da nije bilo ptica nikad ne bih otkrio da su tamo.»Zadovoljno je pucaknuo jezikom.
«Nimmur je oprezan čovjek. Nije čudno što je tako dugo poživio. O
svemu vodi računa. Ali čak i on mora imati vode.» Boris je nastavio promatrati kroz dalekozor pokušavajući pogoditi što će biti Mek Nimmurov sljedeći korak. «Ovdje je izgubio puno vremena sklanjajući se od vrućine. Krenut će dalje čim zahladi. Hodat će noću», zaključi on i ponovno pogleda sunce. «Još je tri sata do mraka. Moram krenuti prije toga. Kad padne mrak teško ću razaznati cilj.» Prije nego se pridigao, puzeći se udaljio od ruba. Vratio se svojim tragom duž
planinske padine dok ga litica nije zaklonila od pogleda Mek Nimmurovih čuvara. Zatim je krenuo nizbrdo. Ovdje nije bilo kozje staze pa je morao sam krčiti put, ali je poslije nekoliko pogrešnih početaka otkrio kosu stjenovitu izbočinu koja mu je omogućila da se dosta lagano spusti niz pročelje. Kad je stigao na dno klanca, pažljivo je odabrao jedno deblo i upamtio mjesto kako bi ga ponovno mogao pronaći bude li se morao žuriti. Bio je to dobar put za uzmak, jer je znao da bi uskoro i on sam mogao postati lovinom i naći se u nevolji.
Za svladavanje litice trebao mu je čitav sat i bio je svjestan da mu 167
vrijeme izmiče. Stigao je do staze pokraj vode i krenuo njome natrag prema Mek Nimmurovom odmorištu. Sada se već žurio, ali je ipak i dalje bio oprezan pazeći da ga nitko ne može slijediti. Hodao je rubom staze, gazeći samo kamenitim tlom, pazeći da ne ostavi nikakav trag o svom prolasku. Ali usprkos svom tom oprezu, gotovo je naletio ravno na njih. Nije prešao ni dvjesto metara kad je negdje u malom mozgu registrirao tihi, žalosni zvižduk blijedokrilnog čvorka. Zamalo uopće nije obratio pažnju na to, ali su mu se u svijesti ipak oglasila zvona na uzbunu. Ritam je bio potpuno pogrešan. Čvorak se tako javlja samo u zoru kad napušta gnijezdo visoko na stijenama. Ovo je bilo kasno poslijepodne duboko dolje u pregrijanim dubinama klanca.
Pretpostavio je da je to bio znak jednog od izviđača koji se putem približavao prema njemu. Mek Nimmurova družina se spremala za pokret. Reagirao je instinktivno. Skliznuo je sa staze i potrčao natrag putem kojim je došao, sve dok nije stigao do početka staze kojom se spustio niz stijenu. Popeo se tek toliko da je mogao nadzirati put.
Međutim, shvatio je da je izgubio prednost koju je stekao putem preko brda. Ovo nije bio idealan položaj za zasjedu, a njegov uzmak bio je izložen neprijateljskoj vatri odozdo morat će imati puno sreće uspije li stići do vrha. Uopće mu nije padalo na pamet da odustane od osvete.
Čim mu se približe, pripucat će odavde. Međutim, morao je priznati da ga je Mek Nimmur iznenadio. Boris nije pretpostavio da će krenuti prije zalaska sunca. Očekivao je da će se uspjeti smjestiti u trnju iznad odmorišta i moći ispucati dva pažljiva, dobro naciljana hica prije nego ga otkriju. A i pretpostavio je da kad jednom skine Mek Nimmura njegovi ljudi neće baš pohitati u potjeru za njim. Boris se planirao trčeći povući, zaustavljajući se u svakom zaklonu kojeg bi mogao braniti kako bi ispalio nekoliko hitaca, skinuo jednog ili dvojicu i natjerao potjeru na oprez sve dok im ta igra na kraju ne prisjedne i ne dopuste mu da ode. Međutim, sada se sve to izmijenilo. Morat će iskoristi prvu prigodu koja mu se ukaže a meta će biti gotovo sigurno u pokretu i čim bude opalio naći će se izložen pogledima na putu koji vodi uza stijenu. Jedina njegova prednost bila je njegova vrlo precizna lovačka puška, dok su svi Mek Mimmurovi ljudi bili naoružani kalašnjikovima koji su strašno neprecizni na većoj udaljenosti, a pogotovo u rukama tih shufti. Prođu li odgovarajuću obuku, članovi afričkih plemena tvorili bi najbolje vojne jedinice. Imali su sve potrebne vještine s jednim izuzetkom opće je poznata stvar da nisu nikakvi strijelci. Ležao je priljubljen uz izbočinu, a stijena ispod njega izložena 168
izravno suncu bila je gotovo vruća jer ga je bolno pekla čak i kroz odjeću. Skinuo je naprtnjaču s leđa i stavio je ispred sebe, položivši pušku preko nje odmarajući se. Pogledao je kroz teleskop, udobno se smjestio, pogledao neki kamen pokraj puta i pomaknuo puščanu cijev lijevo-desno provjeravajući ima li cijeli prostor na nišanu. Bio je zadovoljan, jer je ovo bio najbolji položaj koji je mogao naći u to kratko vrijeme. Odložio je pušku i zagrabio rukom prašinu pokraj sebe. njom je nježno natrljao lice, a znoj ju je pretvorio u blato koje je prekrilo njegovu blijedu kožu i prigušilo odsjaj kojeg je kakav budni izviđač
mogao uočiti izdaleka. Na kraju je provjerio i pod kojim kutom zalazi sunce kako se njegovi zraci ne bi odbili od teleskopskog nišana ili kojeg drugog metalnog dijela puške. Ispružio je ruku i navukao jednu granu iz žbunja pokraj sebe koja je sada bacala sjenu na oružje. Naposljetku se primirio i privukavši kundak na rame započeo duboko i usporeno disati. Time je usporio puls i smirio ruke. Nije morao dugo čekati.
Ponovno je začuo glasove ptica, ali ovog puta mNogo bliže. Odgovor je stigao istog trena s drugog kraja staze, bliže riječnoj obali. «Imat će muke održati položaj krila po ovom terenu.» Ružno se nasmijao bila je to mrtvačka grimasa. «Držat će se na okupu i tumarati.» Dok je o tome razmišljao, iza zavoja se na vidiku pojavio jedan čovjek, nekih petsto metara ispred njega. Boris ga je pogledao kroz teleskopski nišan. Bio je to tipični afrički gerilac, shufta odjeven u poderanu i blijedu šarenu maskirnu odoru i građansku odjeću, upotpunjenu naprtnjačom i čuturicom za vodu, streljivom i granatama, poprečno noseći kalašnjikov s cijevi okrenutom prema lijevom ramenu. Zastao je istog trena čim je izašao iz zavoja i čučnuo u zaklon iza jedne gromade pokraj staze. Nekoliko trenutaka promatrao je područje ispred sebe lagano okrećući glavu sjedne na drugu stranu. U jednom trenutku izgledalo je da gleda ravno u Borisa koji je zadržao dah i ostao ležati nepokretan poput stijene pokraj njega. Ali shufta je na kraju ustao i dao znak drugima koji su bili iza njega i nisu se još vidjeli. Zatim se spustio niz put trčećim korakom. Kad je prošao pedeset metara, ostali su se počeli pojavljivati u ravnomjernim razmacima poput bisera na uzici. Ovu povorku neće moći napasti uzdužnom vatrom s pripremljenog položaja. «Dobro!» prizna Boris. «Ovo su pravi borci.
Mek je vjerojatno svakog osobno odabrao.» Promatrao ih je kroz teleskop na pušci, proučavajući crte lica svakog čovjeka čim bi se pojavio na vidiku, tražeći Mek Nimmura. Sada su već sedmorica išla putem razmaknuti jedan od drugoga, ali još nije bilo ni traga njihovom 169
vođi. Čovjek na čelu poravnao se s Borisom i prošao pokraj njega. Dva bočna ratnika prošla su neposredno ispod mjesta na kojem je ležao, tiho pomičući grane otprilike desetak koraka od njega. Ležao je poput kamena i pustio ih da prođu. I ostali su prošli pokraj njega, brzo i dosta udaljeni jedan od drugoga. A onda je tamo započelo novo potajno kretanje. «Zaštitnica», tiho progunđa Boris. «Mek drži ženu na začelju.
Njegova nova igračka. Očito vodi veliku brigu o njoj.» Tiho je otkočio pušku, nastojeći da nikakav metalni zvuk ne zapara pregrijani i umrtvljeni zrak. «Samo neka dođu», zadahće on. «Prvo ću skinuti Meka. Ništa posebno, nikakav pucanj u glavu. Ravno u grudi. Žena će se ukočiti kad on padne. Ona nema reflekse ratnika. Omogućit će mi drugi hitac bez žurbe. S ove udaljenosti ne mogu promašiti. Ravno između onih njenih lijepih malih crnih dojki.» Spolno se uzbudio razmišljajući o krvi i nasilnoj smrti Tessayinog ljupkog i dražesnog tijela. «Možda ću uspjeti još nekoga smaknuti. Ali na to ne mogu računati. Ovo su dobri ratnici. Najvjerojatnije će biti u zaklonu još prije nego ću uspjeti ubiti ženu.» Promatrao je zaštitnicu dok su se brižljivo raspoređeni, jedan po jedan, pojavljivali na vidiku. Svaki put se razočarao. Na kraju su se na putu nalazila trojica, krećući se pokraj njega sigurnim, uvježbanim trčećim korakom, ni traga Meku i ženi.
Zaštitnica je nestala niz stazu, a tihi zvuči njihovog napredovanja počeli su se stapati s tišinom. Boris je ležao sam na izbočini, srce mu je lupalo, a u grlu je osjećao gorko razočaranje. «Gdje li su?» ogorčeno je pomislio. «Gdje je taj vražji Mek?» Istog trena mu padne na pamet očit odgovor na vlastito pitanje. Otišli su drugim putem. Mek je ovu izvidnicu iskoristio kao mamac. Nepomično je ostao ležati još pet minuta kontrolirajući vrijeme na ručnoj uri, ako slučajno ima još ljudi koji moraju proći istim putem. Mozak mu je radio vrtoglavom brzinom.
Zadnji put se osvjedočio da je Tessay prošla ovim putem vidjevši otisak njenih stopala na drugom kraju zavoja. To je bilo prije nekoliko sati i, ako su mu ona i Mek pobjegli, dosad su već mogli biti bilo gdje. Mek si je možda osigurao prednost od cijelog jednog dana, a možda i više, jer bi Borisu vjerojatno toliko trebalo da pronađe trag. Osjetivši kako ga obuzima bijes, morao je zatvoriti oči i oduprijet mu se ne bi li sačuvao razum. Sada je morao bistro razmišljati, a ne se zaletavati poput ranjenog bika. Dobro je znao da je to jedna od njegovih slabosti: mora sačuvati samokontrolu. Kad je ponovno otvorio oči, njime je vladao hladan i svrhovit bijes. Točno je znao što mora učiniti i kojim redoslijedom. Kao prvo mora pročešljati i provjeriti put. Mora znati na 170
kojem mjestu je Mek napustio glavnu družinu shufta. Spustio se s litice kroz šipražje na otvorenu stazu. Vraćao se brzo napredujući uzvodno natrag prema bodljikavom žbunju u kojem je družina shufta provela trenutke najveće dnevne žege. Prvo je primijetio da je par sokola nestao. Ali to nije uzeo kao dokaz da je grmlje napušteno te je počeo pažljivo kružiti oko njega. Prvo je pregledao dolazeće tragove na udaljenoj strani grmlja. Iako su bili stari već nekoliko sati, još uvijek su bilo dovoljno jasni da ih je mogao pročitati. Naglo je zastao nasred staze i, dok je zurio u tragove u prašini puta, osjetio kako mu se kostriješe dlake po rukama i uzduž kralježnice. Shvatio je da je uletio u Mekovu zamku. Gledao je u jasan otisak Batine tenisice. Mek i žena su ušli u žbunje i nisu ponovno izašli. Još su bili tamo u nutra i Borisa obuzme snažan predosjećaj da ga Mek promatra čak i ovog trenutka preko nišana svojeg kalašnjikova. Ovako nagnut nad tragom na otvorenome, Boris je bio strašno ranjiv. Bacio se u stranu sa staze i dočekao se poput mačke u tvrdoj travi pokraj nje s puškom spremnom za pucanje. Trebalo je dosta vremena da mu se lupanje srca vrati u normalu, a onda je počeo skriveno i oprezno puzati oko tog žbunja.
Živci su mu bili zategnuti poput žica gitare, a blijedim je očima šarao s jedne na drugu stranu. Prst mu je ležao na puščanom okidaču, a cijev je pomicao polagano, poput kobrine glave spremne za napad u bilo kojem smjeru. Spustio se niže prema riječnoj obali gdje će buka brzaka prigušiti svaki zvuk kojeg bi mogao proizvesti. Ali već blizu zaklona iza jedne gromade veličine kuće koju je primijetio s planinskog prijevoja, ponovno se sledio. Začuo je zvuk koji je nadjačao zvuk voda Nila, zvuk koji je toliko bio neprimjeren ovome mjestu i trenutku da je na trenutak posumnjao da je dobro čuo. Bio je to ženski smijeh, umiljat i jasan poput zvona kristalnog lustera koji se njiše na povjetarcu. Zvuk je dolazio odozdo, s riječne obale iza kamene gromade; otpuzao je do tamo odlučivši je iskoristiti kao zaklon i promatračnicu s koje može pokrivati obalu iza nje. Ali prije nego je stigao do nje, čuo je udar nekog teškog predmeta bačenog u rijeku i uzbuđenu žensku vrisku, veselu i izazovnu. Stigavši do ruba gromade i skrivajući se iza nje, prikrao se do mjesta s kojeg je mogao vidjeti šljunkovitu obalu. Provirivši oprezno iza gromade, iznenađeno je zinuo.
Nije mogao povjerovati u ono što je vidio. Jednostavno nije mogao shvatiti da je takvu glupost učinio čovjek poput Mek Nimmura. Mek Nimmur je bio očvrsnuo ratnik koji je preživio dvadeset godina krvavog gerilskog rata, a sada se ponašao poput zaljubljenog pubertetlije.
171
Poslao je svoje ljude naprijed kako bi mogao ostati sam i zabaviti se sa svojom novom ljubavnicom. Boris je temeljito provjerio nije li ovo neka nova zamka. Nije mogao povjerovati u svoju sreću. Prije nego se osmjehnuo svojim škrtim hladnim osmijehom, pretražio je svaki pedalj obale u oba smjera tražeći skrivene vojnike. «Jasno da su sami. Mek nikad ne bi dopustio nekom od svojih ljudi da Tessay vidi golu.»
Osmijeh mu je postao širi kad je shvatio pravu veličinu svoje sreće.
«Vjerojatno je poludio. Zar nije shvatio da ću krenuti za njima? Zar je vjerovao da je dovoljno odmaknuo da si može ovo dopustiti? Ima li išta glupljeg i kratkovidnijeg od dignutog kurca?» Boris je oduševljeno likovao. Par je skinuo odjeću i ostavio je odbačenu po sivom bazaltnom šljunku u sjeni goleme gromade. Brčkali su se u riječnoj mrtvaji na rubu glavne struje. Oboje su bili kao od majke rođeni. Mek Nimmur je imao široka ramena, mišićava leđa i čvrste guzove. Pokraj njega Tessay je djelovala vitko poput riječne trske, uskog struka i kukova. Koža joj je bila boje divljeg meda. Bili su potpuno zabavljeni jedno drugim i ništa nisu vidjeli ni čuli oko sebe. «Vjerojatno je ostavio ljude da mu čuvaju leđa.» Boris je vjerovao da je Mek imao barem toliko razuma, «nije me očekivao ispred sebe. Mislio je da su potpuno sigurni. Kakva budala», likovao je dok je Mek jurio djevojku koja je na kraju dopustila da je uhvati. Zagrljeni su pali u plićak i, kad su ponovno isplivali na površinu, smijući se potražili ustima jedno drugo dok je voda klizila niz njihova divna tamna lica, lijepu muškost i divnu ženstvenost. Slika afričkih Adama i Eve uhvaćenih na trenutak u njihovom malom bezbrižnom raju. Boris skrene pogled s njih i pogleda prema mjestu gdje je na šljunku ležala njihova odbačena odjeća.
Mekov kalašnjikov je bio nesmotreno ostavljen povrh maskirne bluze, nekoliko koraka od Borisa. Prešao je preko tog otvorenog šljunka u nekoliko hitrih koraka, podignuo kalašnjikov, izvadio magazin sa streljivom, stavio ga u džep, vratio praznu pušku na jaknu i hitro se vratio iza kamene gromade. Ni Mek ni Tessay nisu primijetili što se događalo. Boris je mirno stajao u sjeni, promatrajući njihovu igru u rijeci. U svojoj ljubavi i zaokupljenosti jedno drugim, ponašali su se gotovo poput djece. Tessay se napokon izvukla iz Mekovog zagrljaja i izašla iz vode. Krenula je preko šljunčanog spruda, trčeći poput ždrebeta na svojim dugačkim nogama. Vlažne svilenkaste dojke tresle su joj se i sudarale pri svakom koraku dok je gledala preko ramena u njega otvoreno ga pozivajući. Mek je krenuo za njom, a voda mu se svjetlucala u gustim kovrčama na njegovim ispupčenim grudima i 172
teškim krupnim genitalijama. Uhvatio ju je prije nego je stigla do odjeće, a ona se neko vrijeme tobože otimala u njegovom zagrljaju dok njegova usta nisu poklopila njena. A onda mu se potpuno predala. Dok ju je ljubio, rukama je prelazio niz njena leđa i preko vlažne sjajne zadnjice. Priljubivši se uz njega razmaknula je noge i raširila bedra, pozivajući ga da istraži tajne njenog tijela. Zastenjala je od želje kad joj je nježno gurnuo ruku među noge. Boris je osjetio kako se njegov bijes miješa sa perverznim voajerskim užitkom dok je gledao kako njegovu vlastitu ženu uzima drugi muškarac. U njemu je vrilo od vražje mješavine osjećaja. Osjetio je u preponama nabreknutost i gotovo bolno ukrućenje od uzbuđenja, ali istodobno su ga potresali naleti bijesa kao granu naleti vjetra. Ljubavnici su se spustili na koljena. I dalje zagrljeni, Tessay je pala natraške i povukla njega na sebe. Boris glasno dovikne: «K vragu. Mek Nimmure, nikad nećeš saznati kako glupo izgledaš s golom stražnjicom u zraku.» Mek je reagirao brzo poput leoparda, iznenađenog dok trga svoj plijen. U kovitlacu se prevrnuo i posegnuo za kalašnjikovim. Iako je Boris bio spreman i pokrivao ga svojom puškom uperenom u njegov potiljak dovikujući mu ove riječi, Mek je bio tako brz da je već dohvatio kalašnjikov i uperio ga u Borisov trbuh prije nego se on stigao i pomaknuti. Mek je pritisnuo okidač istog trenutka kad je naciljao. Udarna igla je udarila u prazno s uzaludnim škljocajem i dvojica muškaraca se pogledaše preko šljunkovite plaže, obojica držeći upereno oružje u onog drugog. Tessay je ostala sklupčana ležati tamo gdje ju je Mek ostavio, a u tamnim očima blistale su joj suze bola i užasa dok je gledala muža i polako shvaćala da će Mek umrijeti. Boris je tiho, grleno zahihotao. «Gdje želiš da ti ga sjurim, Mek? Kako bi bilo da ti prvo raznesem glavić te tvoje prljave crne naprave dok još strši u vis?» Napustivši protivnikovo lice. Mek Nimmurov pogled sijevne u smjeru brda i Boris shvati da je njegovo razmišljanje bilo točno. Mek je tamo ostavio nekoliko ljudi, ali oni nisu motrili plažu dok se njihov zapovjednik zabavljao. «Ne brini zbog njih. Oboje ćete biti mrtvi mNogo prije nego ti tvoji momci stignu u pomoć.» Boris ponovno zahihoće. «Baš uživam u ovome. Ti i ja smo već jednom imali zakazan sastanak, ali se ti nisi pojavio. Nije važno ovo će biti još zabavnije.» Znao je da nije pametno odugovlačiti kad se radi o ovakvom čovjeku. Mek je pogriješio, ali sigurno neće ponovno.
Trebao bi mu odmah raznijeti glavu, što bi mu donijelo nekoliko dodatnih minuta da se pobrine za Tessay. Ali iskušenje likovanja nad njim bilo je preveliko. «Imam dobre vijesti za tebe Mek. Poživjet ćeš još
173
nekoliko sekundi. Prvo ću ubiti kurvu i dopustiti ti da to gledaš.
Nadam se da ćeš uživati koliko i ja.» Odvojio se iz zaklona gromade, krećući se postrance prema mjestu na kojem je ležala Tessay sklupčana na šljunku. Napola je bila okrenuta od njega pokušavajući pokriti grudi i stidne dlake rukama premalenim i pretankim za to.
Boris nije ispuštao Meka iz vida ni dok se približavao ženi. Mek je predstavljao opasnost pa nije skidao pogled s njega. To je bila pogreška. Podcijenio je ženu. Dok se pretvarala da se stidljivo okreće od njega, Tessay je ispružila ruku među noge i pronašla jedan okrugli i od vode uglačani kamen koji je dobro pristajao u njenu malu šaku.
Naglo je izbacila svoje vitko tijelo i upotrijebila svu snagu bacajući kamen u njegovu glavu. Boris je uhvatio tu kretnju krajičkom oka i podignuo ruku zaštititi glavu. Kamen, izbačen iznenađujućom snagom iz blizine, nije pogodio cilj. Umjesto glave pogodio je Borisov izbočeni lakat. Rukavi su mu bili podvijeni pa nije bilo ničeg što bi ublažilo udarac; ruka mu je bila savijena, a tanka koža čvrsto zategnut preko kosti zgloba. Kosti lakta puknule su poput stakla i Boris je zaurlao od strašne boli. Šaka mu se i protiv njegove volje otvorila, a kažiprst iskliznuo s okidača nemajući snage ispali hitac u Mekov trbuh. Mek se otkotrljao i, ustavši prije nego je Boris uspio prebaciti pušku u drugu ruku, nestao iza goleme kamene gromade. Držeći pušku u lijevoj ruci Boris je zamahnuo kundakom prema Tessayinoj glavi, oborivši je na pijesak. Zatim joj je uperio cijev u grlo i prikovavši je tamo ljutito je vikao: «Ubit ću je, ti crno kopile! Želiš li svoju kurvu, bolje ti je da dođeš po nju!» Bol u zdrobljenom laktu izobličila mu je glas. Negdje iza gromade odjeknuo je Mek Nimmurov snažan i jasan glas; izgovorio je jednu jedinu riječ na amhariku, koja je počela odzvanjati uzduž stijena. Zatim je nastavio na engleskom. «Moji će ljudi stići svakog trena. Ostavi ženu i poštedjet ću te. Naškodiš li joj, natjerat ću te da me moliš da te ubijem.» Boris se nagnuo nad Tessay i podigao je, povukavši je zdravom rukom kojom ju je držao za vrat.
Istom rukom držao je i pušku, uperenu preko njenog ramena. Šaka ozlijeđene ruke mu se dovoljno oporavila od prvobitnog šoka pa je sada njome mogao držati pištolj i povući okidač. «Bit će mrtva prije nego tvoji ljudi stignu ovamo», odgovori on dok ju je vukao dalje od gromade. «Dođi sam po nju, Mek. Ovdje je, želiš li je.» Pojačao je stisak, daveći je dok se nije počela otimati i boriti za zrak, zabijajući mu nokte u ruku i ostavljajući dugačke crvene tragove preko potamnjele kože. «Čuješ li je? Lomim joj taj slatki vratić. Poslušaj kako 174
se guši.» Pojačao je stisak, natjeravši je na krkljanje. Boris je promatrao dio gromade iza koje je Mek nestao. Istodobno se udaljavao od nje, šireći si prostor za djelovanje. Grozničavo je razmišljao, jer je znao mu nema uzmaka. Desnom se rukom jedva mogao služiti, a Mek je imao previše shufta ratnika. Držao je ženu, ali je želio i muškarca.
To je bilo najbolje čemu se mogao nadati oboje, morao je dobiti oboje.
Čuo je povik, neki nepoznati glas negdje iz visine padine. Mekovi ljudi su pristizali. Sada je bio očajan. Mek neće nasjesti; nije čuo da je nešto rekao ili da se pomaknuo gotovo dvije minute. Izgubio ga je dosad je već mogao biti bilo gdje. «Prekasno», shvati Boris. «Neću ga se dočepati. Ali imam ženu. I to moram obaviti odmah.» Prisilio ju je da klekne i povukao joj glavu prema gore. «Zbogom, Tessay», zaškripao joj je u uho. Potegnuo joj je glavu i osjetio kako joj se kralježnica u njenom vratu pregiba do pucanja. Trebao je još samo malo stisnuti.
«Za tebe je sve gotovo», prošapće on i započne sa zadnjim stiskom. Iz dugog iskustva je znao kakav će se zvuk začuti kad kralježnica popusti i napeto ga je iščekivao; to pucanje slično lomljenju zelene grančice i mlitavu težinu njenog leša u svom zagrljaju. A onda je nešto s leđa naletjelo na njega takvom snagom koja mu je u tijelo utjerala lopaticu i polomila rebra. Jačina napada i smjer iz kojeg je stigao bili su potpuno neočekivani. Po njegovom uvjerenju, Mek Nimmur nije mogao dospjeti tako daleko i tako brzo. Vjerojatno je izašao iza gromade u žbunje.
Sada mu je prišao s leđa. Mekov napad bio je tako žestok da se ruka kojom je Boris držao Tessay oko vrata otvorila. Tessay je šištavo i krkljajući udahnula zrak i izmigoljila mu se iz ruku. Boris se pokušao okrenuti i zamahnuti puškom, ali Mek je ponovno bio na njemu, stežući pušku i pokušavajući je otrgnuti iz Borisove ruke. Rusov prst je i dalje bio na okidaču i začuo se pucanj dok je cijev bila u blizu Mekovog lica. Prasak ga je na trenutak zaglušio pa on pusti pušku i otetura natraške dok mu je u ušima odzvanjalo. Boris se povuče od njega boreći se s oružjem. Pokušavao je ubaciti novu patronu, ali su mu pokreti bili nespretni i čudni jer mu je desna ruka bila nesposobna. Mek se pribrao i pojurio spuštene glave preko šljunkovite plaže. Zaletio se u Borisa svom svojom snagom i puška izleti iz Rusovih ruku. Priljubljeni prsima jedan uz drugoga, njih dvojica se počnu vrtjeti unaokolo u mrtvačkom plesu pokušavajući oboriti jedan drugoga; hrvajući se za prednost posrnuli su i natraške upali u rijeku.
Izronili su na površinu ne prestavši se tuči i premetati jedan preko drugoga, prvo je jedan bio odozgo zatim drugi; zastrašujuća parodija 175
ljubavne igre koju je Boris promatrao prije nekoliko minuta. Udarajući, navlačeći i rušeći jedan drugoga, borili su se u plićacima. Ali svaki puta kad bi pali natrag u vodu kosina obale pod njihovim nogama tjerala ih je dalje od ruba dok ih napokon, kad su zagazili do struka, nije zahvatila matica Nila i povukla nizvodno. I dalje su se držali jedan za drugoga pa dok su im glave poskakivale na nemirnoj vodi, mlatili su rukama po zapjenjenoj vodi i urlali jedan na drugoga u primitivnom bijesu. Tessay je čula ljude koje je Mek pozvao kako trčeći dolaze kroz šiprag. Dohvatila je svoju shammu i navukla je preko glave dok im je trčala u susret. Kad se prvi od njih pojavio na šljunčanom sprudu s otkočenim kalašnjikovim, doviknula mu je na amhariku. «Tamo! Mek je u vodi. Bori se protiv Rusa. Pomozite mu!» Trčala je s njima uzduž
obale. Kad su stigli u ravninu njih dvojice u sredini rijeke jedan od njih je zastao i uperio svoj kalašnjikov, ali je Tessay pojurila do njega i udarila po cijevi. «Budalo!» ljutito je viknula. «Pogodit ćeš Meka.»
Skočila je na vrh jedne stijene pokraj rijeke i zaklonila oči od zasljepljujućeg odsjaja niskog sunca s vode. Osjetila je mučninu u želucu kad je vidjela da je Boris uspio prići Meku s leđa i već ga napola uhvatio oko grla. Gurao je Mekovu glavu pod vodu. U njegovom zagrljaju Mek se trgao poput uhvaćenog lososa, a onda ih je pokupila dugački brzak zapjenjene vode. Tessay je skočila sa stijene i počela trčati duž obale do sljedećeg mjesta s kojeg je opet mogla samo bespomoćno promatrati. Boris je i dalje držao Mekovu glavu pod vodom dok ih je bujica nosila. Pandže crne stijene promicale su vrtoglavom brzinom pokraj njih dok su ubrzavali. Mek je bio snažan čovjek i Boris je morao uložiti i zadnji atom svoje snage da bi ga držao, svjestan da neće moći još dugo. Mek se iznenada bacio unatrag pa mu je glava na trenutak izbila na površinu. Na brzinu je udahnuo zrak i, prije nego mu je Boris uspio ponovno gurnuti glavu pod vodu, taj mu je udah obnovio snagu. Boris je očajnički pogledao naprijed u smjeru brzaka prema kojima su hitali. Tamo je bilo još stijena. Boris je odabrao jednu veliku crnu ploču preko koje se voda prelijevala u metar visokim valovima. Počeo je upravljati prema njoj, bacajući se i vukući Mekovo tijelo sa zadnjim ostacima snage. Poletjeli su niz padinu pomahnitale vode, a na kraju ih je čekala ta kamena ploča poput morskog čudovišta koje vreba. Boris se i dalje hrvao sa Mekom, dok ga nije postavio ispred sebe. Planirao je tako okrenuti Meka da izravno udari u stijenu, a on iskoristi Mekovo tijelo za ublažavanje udarca. U
zadnjem trenutku prije udara. Mek je izvukao glavu na površinu i 176
udahnuvši dragocjeni zrak ugledao stijenu; shvatio je u kakvoj se opasnosti nalazi. Jednim jedinim snažnim pokretom ponovno je zaronio i prebacio se preko glave. To je izveo s takvom snagom i tako neočekivano da se Boris nije mogao oduprijeti. Instinktivno je zadržao ruku oko Mekovog vrata pa je preletio preko njegovih leđa i oni zamijeniše mjesta. Tako je Mek uspio postaviti Borisa između sebe i stijene pa kad su naletjeli na nju cijela silina udarca svalila se na Rusa. Borisovo desno rame se raspalo poput oraha u čeljustima čelične drobilice. Iako mu je glava još bila pod vodom vrisnuo je u jezovitoj agoniji, a pluća su mu se ispunila vodom. Popustio je stisak i otisnuo se od Meka. Kad je isplivao na površinu koprcao se poput kukca koji se davi; desna ruka mu je bila polomljena na dva mjesta, ona zdrava je bespomoćno mlatarala, a iz pluća punih vode izlazio je neki šuštavi zvuk. Mek je izletio na površinu na svega nekoliko metara iza njega. Dok je udisao zrak, hitro je pogledao unaokolo i gotovo istog trena primijetio Borisovu glavu koja je poskakivala. S nekoliko snažnih zamaha prišao mu je s leđa. Boris je već bio toliko omamljen da nije bio svjestan Mekovih namjera sve dok ga ovaj nije straga uhvatio za ovratnik i zavrnuo ga poput garote. Drugom rukom je ispod površine uhvatio Borisa za široki kožni opasač i iskoristivši ga kao kormilo usmjerio ga prema sljedećem stjenovitom grebenu ispred njih oko kojeg je kipjela voda. I s plućima punih vode Boris ga je pokušavao vrijeđati. «Kopile! Crna svinjo! Prljavi.» Ali glas mu se jedva čuo od huka vode oko stijenja koje im se ispriječilo na putu. Mek ga je usmjerio glavom u stijenu i osjetio je kako se snaga udarca prenosi preko Borisove lubanje do njegovih napetih mišića koji su zadrhtali.
Istog trenutka Boris se u njegovom zagrljaju opustio, glava mu je klonula na stranu, a udovi postali mlitavi i meki poput vlati morske trave koje lelujaju valovi. Kad su se ponovno našli u otvorenoj vodi, Mek je podignuo Rusovo lice iznad površine. Na trenutak je čak i njega iznenadila užasna povreda koju je izazvao. Borisovo čelo bilo je udubljeno. Koža je bila neoštećena, ali je u lubanji nastalo duboko uleknuće u koje je Mek mogao gurnuti palac. Borisove oči su se izbuljile, izbijene iz očnih duplji kao kod uništene lutke. Mek je u vodi okrenuo nepomično truplo i pogledao unakaženu glavu s udaljenosti od svega nekoliko centimetara. Ispružio je ruku i dodirnuvši mu glavu vrhovima prstiju osjetio je ispod kože krhotine smrskane kosti koje su strugale i popuštale. Ponovno mu je gurnuo glavu ispod vode i držao je tamo plivajući postrance preko struje prema obali. Boris se nije 177
opirao, ali mu je Mek ipak cijelo vrijeme, dok se mukotrpno kretao preko Nila, držao glavu ispod vode. «Kako ubiti čudovište?» smrknuto je razmišljao. «Trebao bih ga zakopati na križanju s kolcem probodenim kroz srce.» Umjesto toga gušio ga je pedeset puta duže nego je bilo potrebno. Na sljedećem riječnom zavoju voda ih je izbacila na obalu. Tamo su ga dočekali njegovi ljudi. Prihvatili su ga kad su ga noge izdale i pomogli mu izaći na obalu. Kad su počeli izvlačiti Borisovo truplo. Mek ih je oštro prekinuo. «Ostavite ga krokodilima.
Poslije onoga što je učinio našoj zemlji i našim ljudima, ništa bolje nije ni zaslužio.» Čak ni u svom bijesu i mržnji nije htio da Tessay mora gledati tu unakaženu glavu. Nije mogla držati korak s njegovim ljudima, ali je već pristizala duž obale. Jedan od njegovih ljudi gurne Borisovo truplo natrag u struju i dok se ono plutajući udaljavalo, skinuo je kalašnjikov s ramena i ispalio rafal. Zrna su pogađala vodu oko Borisove glave i zabijala mu se u leđa. Pravila su rupe u njegovoj mokroj košulji i izbacivali komade sirovog mesa. Ostali na obali započnu galamiti i smijati se te mu se pridružiše u pucnjavi, prazneći okvire streljiva u beživotno tijelo. Mek ih nije pokušavao spriječiti. Neki od njihovih najbližih rođaka umrli su strašnom smrću zahvaljujući Rusu. Truplo se prevrnulo u ružičastom oblaku vlastite krvi i na trenutak Borisove blijede iskolačene oči pogledaše u nebo. A onda je potonuo. Mek je polako ustao i krenuo u susret Tessay. Zagrlio ju je i dok ju je držao privijenu nježno joj je prošaptao. «Sve je u redu. Nikad te više neće povrijediti. Sve je gotovo. Sada si moja žena zauvijek!»
Otkad su Boris i Tessay napustili logor nisu više morali paziti na sigurnost pa se Nicholas i Rovan nisu više morali skrivati u Rovaninoj kolibi dok su razgovarali o potrazi za grobnicom. Nicholas je prebacio njihov radni prostor u blagovaonicu i zapovjedio je osoblju da naprave još jedan veliki stol po kojem su mogli raširiti satelitske snimke i sve ostale karte te materijal kojeg su prikupili. Šef kuhinje ih je opskrbljivao kavom cijelo vrijeme dok su razmišljali nad papirima i razgovarali o svojim otkrićima u Taitinom jezercu i svakoj teoriji koja bi jednom ili drugom pala na pamet, bez obzira je li uopće bila moguća.
«Nikad nećemo biti sigurni je li taj otvor načinio Taita ili je to neka prirodna rupa, ne uspijemo li se tamo spustiti s odgovarajućom opremom.» «O kakvoj opremi govoriš?» zanimalo ju je. «Teška i laka ronilačka oprema. Iako je vojna oprema mNogo lakša i jednostavnija, ne može se koristiti na dubini većoj od deset metara, što odgovara povećanom tlaku od jedne atmosfere. Čisti kisik na većoj dubini 178
postaje smrtonosan. Jesi li ikad ronila s ronilačkim bocama?» Ona kimne. «Tijekom bračnog putovanja s Duraidom na Crvenom moru.
Išla sam na tečaj i tri ili četiri puta sam ronila na otvorenome moru, ali ti moram odmah priznati da nisam nikakav stručnjak.» «Neću te poslati tamo dolje, obećavam», osmjehne se on, «ali mislim da sigurno možemo reći da smo pronašli dovoljno razloga, kako u Tanusovoj grobnici tako i u Taitinom jezercu, za prelazak na drugi korak ove operacije.» Kimnula je suglasno. «Morat ćemo se vratiti s drukčijom opremom i sa stručnom pomoći. Ali sljedeći put nećeš moći izigravati turista. Kakav uopće izgovor možemo smisliti za naš povratak, a da ne uključimo sve alarme u svijesti etiopske birokracije?» «Razgovaraš s čovjekom koji je nepozvan bio u neslužbenim posjetima kod one dvojice šarmantnih momaka, Gadaffija i Saddama. Etiopija bi trebala biti mačji kašalj u usporedbi s tim.» «Kad započinju kiše u planinama?» iznenada je upitala. »Izraz lica postao mu je ozbiljan. «To je glavno pitanje. Sam pogled na oznake razine vode po zidovima Taitinog jezerca ukazuje kako mora biti tamo kad rijeka nabuja.» Počeo je okretati stranice svog priručnog dnevnika. «Srećom, još imamo malo vremena ne mNogo, ali dovoljno. Morat ćemo biti poprilično dosjetljivi.
Moramo se vratiti kući da bih isplanirao taj drugi korak.» «Znati, morali bismo se odmah pokupiti.» «Da, trebali bismo. Ali, budući da smo prevalili toliki put, bila bi prava šteta ne iskoristiti svaki trenutak dok smo ovdje. Po meni, morali bismo utrošiti još nekoliko dana provjeravajući neke zamisli koje imam u svezi Taitinog jezerca i usisne rupe u njemu i pokušati doći do nekih utemeljenih spoznaja o tome što će nam trebati kad se vratimo.» «Ti si šef.» «Oh, ugodno je to čuti od jedne dame.» Slatko se osmjehnula. «Uživaj u trenutku», dobaci mu ona, «možda se to više nikad ne dogodi.» Zatim se ponovno uozbiljila.
«Kakve to zamisli imaš?» «Ono što ide gore mora i sići dolje, ono što uđe mora i izaći», izjavi on zagonetno. «Voda koja ulazi u usisni tunel pod onakvim tlakom mora nekud otjecati. Ne pridružuje li se podzemnim tokovima i pronalazi put do Nila na taj način, trebala bi izbijati na nekom mjestu na kojem je možemo pronaći.» «Nastavi», ponuka ga ona. «Jedno je sigurno. Nitko ne može ući u usisnu rupu iz jezerca. Tlak je ubitačan. Ali, uspijemo li pronaći mjesto gdje istječe, mogli bismo je istražiti s drugog kraja.» «To je dobra zamisao.» Bila je zadivljena i okrenula se satelitskoj snimci. Nicholas je prepoznao samostan i zaokružio ga na fotografiji. Unio je i približni tok rijeke kroz ponor, jer je klanac bio preuzak i prekriven žbunjem da bi se čak i pod 179
jakim povećalom vidio na toj maloj fotografiji. «Ovo ovdje je mjesto gdje rijeka ulazi u ponor.» Pokazala mu je. «A ovdje je dolina kroz koju skreće staza. U redu?» «U redu», kimne on. «Na što ciljaš?» «Kada smo dolazili primijetili smo da je ova dolina nekoć mogla biti prvobitni tok rijeke Dandere koja si je, po svemu sudeći, probila novo korito kroz ponor.» «Tako je», složi se Nicholas. «I dalje slušam.» «Nagib tla prema Nilu je ovdje jako strm, zar ne? Sjećaš li se da smo pregazili još jedan manji, ali poprilično snažan, potok dok smo silazili niz sušnu dolinu?
Taj potok vjerojatno izvire negdje na istočnoj strani doline.» «Odlično, slijedim te. Misliš da bi to mogla biti voda iz usisnog kanala. Baš si pravi pametni vražićak?» «Samo se koristim tvojom genijalnošću.»
Skromno je oborila oči i pogledala ga ispod trepavica. Zafrkavala se, ali je imala dugačke, guste i povijene trepavice i oči boje prženog meda sa zlatnim iskricama u dubini. Ovako blizu su ga uzbuđivale. Ustao je i predložio: «Krenimo to pogledati?» Otišao je u svoju kolibu po torbu s kamerom i laku naprtnjaču, a kad se vratio Rovan je već bila spremna za pokret. Ali nije bila sama. «Vidim da vodiš svog pratitelja», nimalo oduševljeno je primijetio. «Osim ako nisi dovoljno uporan da ga otjeraš.» Rovan se ohrabrujući osmjehnula Tamreu koji je stajao pokraj nje, cereći se i grleći sam sebe od sreće što se nalazi pokraj svog idola.
«Oh, dobro.» Nicholas se predao bez borbe. «Neka mali vrag pođe s nama.» Tamre je gegajući odmaknuo stazom ispred njih i, dok mu je prljava shamma lepršala oko dugačkih mršavih nogu, pjevao napjev nekog psalma na amhariku. Svakih nekoliko minuta se okretao provjeravajući prati li ga još Rovan. Bio je to težak uspon iz doline pa su zbog podnevne vrućine klonuli. Iako je izgledalo da to na Tamrea uopće utječe, njih dvoje su se znojili i, prije nego su stigli na mjesto gdje se potok pojavljivao u dolini, tamne mrlje probile su im košulje.
Zahvalno su potražili hladovinu ispod nekih stabala akacije, a dok su se odmarali Nicholas je promatrao rubove doline kroz dalekozor.
«Kako radi nakon što sam ga okupala?» upita ona. «Vodootporan je», progunđa on. «Ocjena pet za Herr Zeissa.» «Što vidiš tamo gore?» «Ne baš puno. Grmlje je pregusto. Morat ćemo se popeti uz padinu.
Oprosti.» Napustili su hladovinu i krenuli uz padinu po najvećem suncu. Potok se obrušavao u nebrojenim kaskadama, a u podnožju svake nalazilo se jezerce. Grmlje je gusto obraslo obale, sočno i zeleno na mjestima gdje je korijenje stizalo do vode. Oblaci crnožutih leptira plesali su iznad bazena, a crnobijela patka patrolirala je po stijenju obrubljenom zelenom mahovinom dok se njen dugački rep vrtio poput 180
klatna metronoma. Na pola puta su zastali odmoriti se pokraj jednog jezerca, a Nicholas je upotrijebio svoj šešir kao lopaticu za ubijanje muha mlateći smeđe-žutog skakavca. Bacio je kukca na površinu jezerca i, dok se on slabašno koprcao i plutao prema izlazu, jedna tamna sjena digla se s dna. Nastao je kovitlac i poput bljeska u zrcalu pojavio se ljuskavi srebrni trbuh i skakavac je nestao. «Najmanje pet kila», žalio se Nicholas. «Zašto nisam ponio ribički štap?» Tamre je čučao blizu Nicholasa na obali jezerca i iznenada je podignuo ruku i ispružio je. Gotovo istog trena jedan od leptira koji su kružili unaokolo spustio mu se na prst. Smjestio se i polagano mahao baršunastim crnožutim krilima. Zurili su iznenađeno u njega, jer je izgledalo kao da je kukac došao na njegov poziv. Tamre je zahihotao i ponudio leptira Rovan. Kada je ispružila ruku, on je nježno prebacio prekrasnog kukca na njen dlan. «Hvala ti, Tamre, to je prekrasan dar. A moj dar tebi bit će da ga pustim.» Napućila je usne i nježno ga otpuhnula. Dok su promatrali leptira kako se penje visoko iznad jezerca, Tamre je pljeskao rukama i oduševljeno se smijao. «Čudno», promrmlja Nicholas. «Čini se da ima neku čudnu empatiju sa svim divljim stvorenjima. Mislim da ga opat Jali Hora ne pokušava u tome nadgledati, već ga pušta neka ponaša kako mu je drago. Poseban odnos prema vidovitoj duši, onome koji čuje drukčiju melodiju i pleše po njoj. Moram priznati da mi se i protiv moje volje taj momak sve više sviđa.» Nakon petnaestak metara stigoše do izvora. Potok je izbijao iz špilje u podnožju jedne niske stijene od crvenog pješčanika. Ulaz je bio zarastao gustom paprati pa se Nicholas spustio na koljena i, razgrnuvši paprat, provirio u niski otvor. «Što vidiš?» upita Rovan koja je stajala iza njega. «Ne baš puno.
Unutra je mračno, ali izgleda duboko.» «Prekrupan si da se uvučeš
unutra. Pusti radije mene.» «Odlično mjesto za vodenu kobru», primijeti on. «Puno žaba kojima se hrani. Želiš li stvarno ući?» «Nisam rekla da želim.» Sjela je na obalu i počela odvezivati vezice, a zatim zagazila u potok. Dopirao joj je do pola bedra pa se s mukom probijala protiv struje. Morala se gotovo nakloniti da bi se provukla ispod stropa špilje. Kad je ušla dublje unutra, do njega doprije njen glas.
«Strop se spušta.» «Budi pažljiva, draga djevojko. Ne riskiraj.» «Ne volim kad me zoveš draga djevojko.» Glas joj je čudno odzvanjao s ulaza u špilju. «Ali ti si i jedno i drugo i djevojka i draga. Da te oslovljavam s mlada damo?» «Ne. Zovem se Rovan.» Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je ponovno doviknula. «Dalje ne mogu. Sve se sužava u nekakav otvor.» «Otvor?» upita on. «Da ovaj nekakav grubi 181
četvrtasti otvor.» «Misliš li da je to djelo ljudskih ruku?» «Ne mogu reći. Voda štrca iz njega kao iz slavine na kadi. Tlak je stalan.» «Nema dokaza o bilo kakvim iskopavanjima? Nema tragova alata na stijeni?»
«Ničega. Glatka je i isprana vodom, prekrivena mahovinom i algama.»
«Bi li se čovjek mogao provući kroz taj otvor. Mislim, kad ne bi bili vode?» «Samo ako je pigmejac ili patuljak.» «Ili dijete?» predloži on. «Ili dijete», složi se ona. «Ali tko bi ovamo unutra poslao dijete?» «Nekoć davno vrlo su često koristili djecu-robove. Taita je možda činio isto.»
«Niti ne pokušavaj!. Želiš uništiti moje visoko mišljenje o Taiti», reče ona izlazeći kroz otvor špilje. U kosi je imala dijelove paprati i mahovine i od pasa na dolje bila je mokra. Pružio joj je ruku i izvukao na obalu. Zaobljena stražnjica jasno joj se ocrtavala kroz mokre hlače.
Prisilio se skrenuti pogled. «Znači, moramo zaključiti da je taj otvor u vapnencu prirodnog porijekla i da ga nisu napravili ljudi?» «Nisam to rekla. Ne. Rekla sam da nisam sigurna. Možda imaš pravo. Možda su za prokopavanje ipak koristili djecu. Naposljetku, koristili su ih i u rudnicima tijekom industrijske revolucije.» «Ali s ovog kraja ne možemo ispitati tunel?» «Nemoguće.» Bila je bijesna. «Voda istječe pod strašnim tlakom. Pokušala sam gurnuti ruku kroz otvor, ali nisam imala dovoljno snage.» «Šteta! Nadao sam se nekom neoborivom dokazu ili barem novom tragu.» Sjeo je pokraj nje na obalu i počeo prekapati naprtnjaču. Upitno ga je pogledala kad je izvadio maleni crni instrument i podignuo poklopac. «Aneroidni barometar», objasni on.
«Svaki dobar istraživač morao bi ga imati.» Trenutak ga je proučavao, a zatim zapisao očitano. «Objasni», zamoli ona. «Zanima me nalazi li se ovaj potok ispod razine ulaza u usisnu rupu u Taitinom jezercu. Ako nije, možemo ga izbaciti s našeg popisa.» Ustao je. «Ako si spremna, možemo nastaviti.» «Kuda?» «Pa do Taitinog jezerca, razumije se.
Moram tamo očitati podatke na barometru kako bih izračunao razliku u nadmorskoj visini između te dvije točke.» Kad je Tamre doznao kamo su se zaputili, pokazao im je prečicu pa im je trebalo manje od dva sata od izvora do vrha stijene iznad Taitinog jezerca. Dok su se odmarali, Rovan primijeti: «Tamre, izgleda, cijele dane uglavnom provodi lutajući unaokolo po grmlju. Poznaje svaku stazu i trag divljači. Odličan je vodič.» «Svakako je bolji od Borisa», složi se Nicholas vadeći svoj barometar i ponovno ga očitavajući. «Izgledaš vrlo zadovoljan.» Rovan je promatrala njegovo lice dok je proučavao instrument. «Imam dobar razlog za to», uzvrati on. «Uzmemo li da je visina stijene šezdeset metara, a dubina jezerca sedamnaest, ulaz u 182
usisnu rupu je i dalje tridesetak metara viši od tvog ispusta kroz špilju obraslu mahovinom s druge strane prijevoja.» «Što to znači?» «To znači da to može biti jedan te isti potok. Ulazi ovdje u Taitinom jezercu, a izlazi kroz tvoju pećinu.» «Kako li je Taita to izveo?» razmišljala je.
«Kako je stigao do dna jezerca? Ti si čudo od inženjera. Reci mi kako bi ti to izveo.» On slegne ramenima, ali je ona bila uporna. «Hoću reći, mora postojati neki način na koji se te stvari izvode, način na koji se radi pod vodom. Kako postavljaju stupove mosta ili temelje brane ili kako je Taita izgradio otvor ispod razine Nila da bi izmjerio protok rijeke? Sjećaš li se opisa hidrografije kojeg je dao u Bogu rijeke?»
«Tehnika koja se za to koristi je gradnja kesona», odgovori Nicholas usput, a zatim ušuti i zagleda se u nju. «K vragu, ti si izvrsna. Brana!
Tako je! Što ako je taj stari lupež Taita pregradio branom cijelu rijeku!»
«Je li to uopće moguće?» «Počinjem vjerovati u sve kad je Taita u pitanju. Nedvojbeno je raspolagao s neograničenim brojem ljudi i ako je mogao izgraditi hidrograf na Nilu kod Asuana, onda to znači da je odlično shvaćao načela hidrodinamike. Naposljetku, život starih Egipćana znatno je ovisio o godišnjim poplavama i zaštiti od tih poplava. Sudimo li na temelju onoga što smo sakupili o starome, onda to svakako izgleda moguće.» «Kako bismo to mogli dokazati?»
«Pronađemo li ostatke njegove brane. Ukrotiti rijeku Danderu bio je vraški posao. Sigurno postoji nekakav dokaz o tome.» «Gdje bi podignuo branu?» uzbuđeno je upitala. «Ili da preoblikujem pitanje, gdje bi ti podignuo branu da to moraš učiniti?» «Postoji prirodno mjesto za to», odmah je odgovorio. «Tamo gdje staza napušta rijeku i skreće u dolinu, a rijeka se strmoglavljuje u ponor.» Oboje se istog trena okrenu i pogledaju uzvodno. «Što čekamo?» upita ona i skoči na noge. «Idemo pogledati!» Njihovo je uzbuđenje bilo zarazno; Tamre zahihoće i plešući krene ispred njih stazom kroz trnje, a zatim uz dolinu do ponovnog susreta staze s rijekom. Kad su se opet našli iznad vodopada gdje je rijeka Dandera zaranjala u usta ponora i izvodila svoj posljednji skok žureći se spojiti s Nilom, sunčeva jara već je minula.
«Ako je Taita postavio branu preko ovoga.» Nicholas napravi rukama luk po zraku pokazujući na usta klanca, «mogao je ovdje skrenuti rijeku niz dolinu.» «Izgleda moguće», nasmijala se ona. Tamre opet zahihoće, iako nije shvaćao ni riječ od onoga što su govorili, ali je ipak vidno uživao u svemu. «Trebat će mi veća vodena vaga za izmjeru stvarnog pada terena. Čovjek se lako može prevariti, ali kao što si rekla, gledano golim okom, izgleda moguće.» Zaklonio je oči rukom i 183
pogledao litice s obje strane vodopada. Stvarale su dva golema vapnenačka portala, između kojih se rijeka hučeći obrušavala u dubinu. «Htio bih se popeti tamo gore i bolje pogledati teren. Ideš i ti?»
«Pokušaj me zaustaviti», izazove ga ona i krene prva. Penjanje nije bilo lagano, a na nekim mjestima vapnenac je bio ispran i opasno se lomio.
Međutim, kad su izbili na vrh istočnog portala bili su nagrađeni prekrasnim pogledom na cijelo područje ispod sebe. Ravno na sjeveru se poput zida uzdizala litica s nazubljenim grudobranima punih škrapa. Iznad i iza nje nalazile su se udaljenije planine, visoki vrhovi Chokea, plavi poput čapljinog perja nasuprot jasnijeg udaljenijeg plavetnila afričkog neba. Svuda oko njih nalazio se krš klanca, nepregledna zbrka grebena, gorskih padina i uzdignutih stijena u pedesetak različitih boja; neke su bile pepeljastosive i bijele, ostale crne poput bivoljih dlaka ili crvene poput krvi iz njegovog srca. Grmlje pokraj rijeke bilo je zeleno, otrovno žarko zeleno poput mambe u krošnji stabla, dok je podalje od vode grmlje bilo sivo i sprženo, a uzduž padina polomljenih kopjesa stajali su kruti obrisi drevnog drveća pogođenog sušom. Njihovi izmučeni udovi stršili su skvrčeni i pocrnjeli nasuprot neba. «Slika razaranja», prošapće Rovan dok se osvrtala oko sebe. Neukroćena i neukrotiva. Nije čudno što je Taita odabrao ovo mjesto. Odbija sve nepozvane.» Oboje su neko vrijeme šutjeli, osjećajući strahopoštovanje prema divljoj veličanstvenosti prizora, ali čim su došli k sebi od teškog uspona ponovno je na površinu isplivao njihov entuzijazam. «Sada je možeš dobro pregledati.» Nicholas pokaže dolje u dolinu ispod njih. «Eno jasne razdjelnice na mjestu gdje se dolina račva. Vidi se prirodni pad zemljišta. Tamo, s te strane klanca do one točke ispod nas, je najuži dio. To je vrat kroz koji se rijeka provlači prirodno mjesto za branu.»
Okrenuo se i pokazao dolje i lijevo od mjesta na kojem su sjedili. «Ne treba veliki zahvat za prelijevanje rijeke u dolinu. A još manje mu je trebalo za rušenje brane i vraćanje rijeke u njeno prirodno korito kad je završio s radovima na njenom dnu. Tamre je vrlo pažljivo promatrao njihova lica, okrećući glavu prema onome tko je u tom trenutku govorio, ništa ne shvaćajući, ali oponašajući poput majmuna Rovanin izraz lica. Ako bi ona kimnula i on bi kimnuo, ako bi se ona namrštila i on bi učinio isto, a kad bi se ona osmjehnula, on bi se sretno nasmijao. «To je velika rijeka.» Rovan kimne glavom, a Tamre je suosjećajno mlatarao svojom praveći se mudar. «Na koji bi način to učinio? Zemljanom branom? Sigurno ne?» «Egipćani su koristili 184
zemljane kanale i brane za većinu svojih radova na napajanju zemljišta», mrmljao je on. «A ipak, s druge strane, kad bi imali kamena nemilice su ga koristili. Bili su vješti zidari. Bila si u kamenolomu kod Asuana.» «Ovdje u klancu nema baš puno zemlje», istakne ona. «Ali zato ima mNogo stijena. Ovo ovdje je poput geološkog muzeja. Ima svih vrsta stijena koje čovjek može poželjeti.» «Slažem se», reče on. «Taita bi najvjerojatnije prije upotrijebio kameni nego zemljani zid. To je tip brana kakve su drevni narodi gradili u Egiptu još davno prije njega.
Ako je stvarno tako bilo, postoje izgledi da su tragovi te brane preživjeli.» «U redu. Držimo se te pretpostavke. Taita je sagradio branu od kamenih ploča, a onda ju je srušio. Gdje bismo mogli pronaći njene ostatke?» «Morali bismo početi tražiti na samome mjestu», odgovori on.
«Tamo kod suženja klanca. Zatim nizvodno.» Ponovno su se spustili niz padinu; Tamre je za Rovan birao najlakši put, zastajkujući i pozivajući je prstom uvijek kad bi se okliznula ili zastala povratiti dah.
Izbili su na ulaz doline i zastali na kamenoj obali rijeke ogledavajući se unaokolo. «Kako je visok morao biti zid?» upita Rovan. «Ne previše. Ali ne mogu ti dati točan odgovor dok ne izmjerim razine.» Popeo se malo uza stijenu. Zatim je čučnuo okrećući glavu pa pogledavši prvo uzduž
doline, a zatim prema rubu vodopada koji se obrušavao u usta ponora.
Tri puta je promijenio položaj i svaki put se popeo nekoliko koraka uz padinu. Što se više penjao, stijena je postajala sve strmija. Na kraju je nesigurno visio držeći se za nju, ali djelovao je zadovoljno. Zatim joj je doviknuo. «Mislim da je to negdje ovdje gdje se sada nalazim. Ovo bi morala biti visina brane. Negdje oko pet metara.» Rovan je i dalje stajala na obali, ali se sada okrenula i pogledala suprotnu obalu rijeke, procjenjujući udaljenost do vapnenačke stijene koja se uzdizala iznad nje. «Grubo rečeno, oko trideset metara donde», doviknula mu je. «Da, otprilike toliko», složi se on. «Dosta posla, ali nije neizvedivo.» «Taita nikad nije bio od onih koji ustuknu pred veličinom ili teškoćama.»
Stisnula je ruke oko usta dovikujući mu: «Dok si tamo gore, primjećuješ li kakve naznake radova? Taita je morao učvrstiti branu za stijenu.» Krenuo je puzeći preko stijene, ne mijenjajući razinu, dok se nije našao gotovo iznad vodopada i nije mogao dalje. Zatim se vratio do mjesta na kojem su Rovan i Tamre stajali. «Ništa!» pretpostavi ona i on odmahne glavom. «Ne, ali ne možeš ni očekivati da ćeš bilo što pronaći poslije gotovo četiri tisuće godina. Te stijene su sve to vrijeme bile izložene utjecaju vremena. Mislim da nam je jedina mogućnost potražiti koji preostali kameni blok iz zida brane kojeg je rijeka možda 185
odnijela kad je Taita srušio branu ponovno preplavljujući ponor.»
Krenuli su niz dolinu gdje je Rovan naišla na komad kamena koji je izgledao drukčije od okolnih stijena. Bio je veličine prastare škrinje.
Iako je bio napola prekriven raslinjem, gornja strana ona koju je vidjela imala je jasne rubove. Pozvala je Nicholasa. «Pogledaj ovo».
Rovan ju je ponosno potapšala. «Što misliš o tome?» Spustio se do nje i prešao rukama preko gromade. «Možda», ponovi on. «Ali da bismo bili sigurni morali bismo pronaći tragove dlijeta na mjestima gdje su stari zidari započeli klesati. Kao što znaš, oni bi izdubili rupu u kamenu, a zatim bi gurali u nutra klin dok se ne raskoli.» Oboje su pažljivo ispitali izloženu površinu i, iako je Rovan pronašla zupčasti urez kojeg je proglasila tragom dlijeta kojeg je uglačalo vrijeme, Nicholas joj je dao tek četiri od deset na ljestvici vjerojatnosti. «Vrijeme nam istječe», reče on odvlačeći je od njenog pronalaska, «a još moramo ispitati veliki dio područja.» Pretražili su još kilometar, a onda je Nicholas prekinuo potragu. «Čak i tijekom najjačih poplava, rijeka ne bi odnijela neki komad tako daleko. Vratimo se i pogledajmo je li što odnijela preko ruba vodopada u usta ponora.» Vratili su se na obalu Dandere i počeli se probijati prema vodopadu, Nicholas je provirio preko ruba. «Ovdje nije tako duboko kao dalje nizvodno», procijeni on. «Vjerojatno tridesetak metara.» «Bi li se mogao spustiti tamo dolje?» sumnjičavo ga je upitala. Kapljice vode iz dubine vodopada kvasile su im lica, a morali su se i dovikivati ne bi li nadjačali tutnjavu vodopada. «Ne bez konopa i nekoliko snažnih ljudi koji bi me izvukli natrag.» Stao je na sam rub i pogledao dalekozorom dolje. Tamo se nalazila gomila odlomljenih stijena male zaobljene gromade i jedna do dvije mNogo veće. Neke od njih bile su četvrtaste, a neke su se, uz malo mašte, mogle proglasiti pravokutnim. Međutim, njihove površine bile su isprane vodom i mokro su svjetlucale. Izgledalo je da su sve djelomice uronjene ili zastrte kapljicama. «S ove visine ne možemo ništa zaključiti, a iskreno govoreći, ne sviđa mi se baš zamisao da se spustim tamo dolje barem ne večeras.» Rovan sjedne pokraj njega i privuče koljena uz grudi.
Klonula je duhom. «Znači ni u što ne možemo biti sigurni. Je li Taita pregradio rijeku ili nije?» Sasvim spontano prebacio joj je ruku preko ramena tješeći je, a ona se odmah opustila i naslonila na njega. Šuteći su gledali dolje u ponor. Konačno se nježno odvojila od njega i ustala.
«Mislim da bi trebali krenuti natrag u logor. Koliko nam treba do tamo?» «Barem tri sata.» Ustao je i zastao pokraj nje. «U pravu si. Bit će već mrak prije nego se vratimo, a večeras nema mjesečine.» «Čudno 186
je kako se čovjek osjeća umorno nakon neuspjeha», reče ona i protegne se. «Mogla bih leći i trenutno zaspati ovdje na jednom od Taitinih kamenih blokova.» Zašutjela je i pogledala ga. «Nicky, odakle mu?»
«Što, odakle mu?» Bio je zbunjen. «Zar ne shvaćaš? Prilazimo problemu s pogrešne strane. Pokušali smo shvatiti što se dogodilo s blokovima. Jutros si spomenuo kamenolome u Asuanu. Zar ne bismo, prije nego se uputimo u potragu za njima, trebali razmisliti gdje je Taita pronašao blokove za svoju branu,?» «Kamenolom!» uzvikne Nicholas. «Bravo, u pravu si. Početak, ne kraj. Trebalo bismo potražiti kamenolom, a ne ostatke brane.» «Otkud ćemo krenuti?» «nadao sam se da ćeš to ti reći.» Glasno se nasmijao, a Tamre istog trena prasne u dobroćudni smijeh. Oboje ga pogledaše. «Mislim da bismo trebali započeti od Tamrea, našeg vjernog vodiča», reče ona i uhvati ga za ruku. «Poslušaj me, Tamre. Poslušaj me pažljivo!» Poslušno je okrenuo glavu i pogledao je u lice, pokušavajući što bolje shvatiti. «Tražimo mjesto otkud dolazi četvrtasto kamenje.» Bio je zbunjen pa ona pokuša ponovo, «nekoć jako davno postojali su ljudi koji su vadili kamenje iz planina, negdje blizu ostavili su veliku rupu. Možda još ima četvrtastih kamenih blokova u toj rupi?» Dječakovo lice se ozari. «Isusov kamen!»
sretno poviče. Skočio je na noge ne ispustivši njenu ruku. «Pokazat ću ti svoj Isusov kamen.» Vukao ju je za sobom dok je skakutao niz dolinu. «Pričekaj, Tamre» preklinjala ga je ona. «Nemoj tako brzo.» Ali uzalud. Tamre nije usporavao i trčeći je počeo pjevati na amhariku.
Nicholas ih je slijedio bez žurbe i sustigao ih je kad su već prošli petsto metara niz dolinu. Tamo je zatekao Tamrea na koljenima, čela priljubljenog uz kameni zid, čvrsto zatvorenih očiju dok se molio.
Povukao je pokraj sebe i Rovan na koljena. «Koga vraga to radite?»
upita Nicholas kad je stigao. «Molimo se», odgovori mu ona. «Tako kaže Tamre. Moramo se pomoliti prije nego krenemo do Isusovog kamena.»
Okrenula se od Nicholasa, zatvorila oči i sklopivši ruke ispred očiju počela tiho moliti. Nicholas je sjeo na jednu gromadu malo podalje od njih. «Vjerojatno ne može naškoditi», tješio se on očekujući ih. Tamre iznenada skoči na noge i izvede kraći vrtoglavi ples mlatarajući rukama i vrteći se unaokolo dižući prašinu. Onda se zaustavio i zapjevao. «Gotovo je. Možemo do Isusovog kamena.» Ponovno je uhvatio Rovan za ruku i poveo je do kamenog zida, njih dvoje kao da su nestali naočigled Nicholasu i on zastane pomalo uznemiren.
«Rovan!» poviče on. «Gdje si? Što se događa?» «Ovuda, Nicky. Kreni ovuda!» Otišao je do zida i zaprepašteno uzviknuo: «Prokletstvo! Ovo 187
ne bismo pronašli ni poslije višegodišnjeg traženja.» Pročelje stijene zaokretalo je unatrag, tvoreći skriveni ulaz. Prošao je kroz otvor zureći uz okomite strane i poslije tridesetak koraka ušao je u neki otvoreni polukružni prostor veličine najmanje stotinjak metara i otvorenom prema nebu. Zidovi su bili od žive stijene i istog je trenutka primijetio da su od istog liskunskog škriljca kao i blok kojeg je Rovan pronašla u dolini. Bilo je očigledno da je to udubljenje napravljeno u živoj stijeni i da su ostavljene naslage koje su se dizale sve do vrha zidova.
Udubljenja iz kojih su blokovi vađeni još su se jasno vidjela i sličila su na velike stube pravih kutova, nekoliko žbunova i korijenja pronašlo je nesigurne oslonce u pukotinama, ali otvoreni kamenolom nije bio obrastao grmljem pa je Nicholas mogao vidjeti gomilu obrađenih granitnih blokova razbacano ostavljenih po dnu iskopine. Ostao je bez riječi pred ovim otkrićem. Stajao je na ulazu, lagano okrećući glavu sjedne na drugu stranu dok je sve to pokušavao obuhvatiti pogledom.
Tamre je odveo Rovan do sredine kamenoloma gdje je jedna velika ploča ležala malo po strani. Očigledno su je drevni ljudi namjeravali maknuti i prebaciti u dolinu, jer je bila završena i predstavljala je savršeni kvadar. «Isusov kamen!» zapjevao je Tamre, klečeći ispred ploče i povlačeći Rovan da se spusti pokraj njega. «Isus me je doveo ovamo. Prvi put kad sam došao ovamo vidio sam ga kako stoji na kamenu. Imao je dugačku bijelu bradu i ljubazne i tužne oči.» Prekrižio se i počeo izgovarati neki psalam, njišući se u ritmu. Kad im je Nicholas tiho prišao s leđa, primijetio je dokaz da je Tamre redovno posjećivao ovo svoje sveto mjesto. Isusov kamen bio je njegov osobni oltar i njegovi patetični mali zavjeti ležali su tamo gdje ih je i ostavio.
Bilo je tu starih boca od teja i posuda od pečene gline; većina je bila napukla i polomljena. U njima su se nalazili rukohvati divljeg cvijeća koji su odavno uvenuli i osušili se. Bilo je tu i drugih blaga koja je on prikupio i stavio na svoj oltar oklopa kornjača i ptičjih pera, ručno izrezbaren drveni križ ukrašen komadićima raznobojne tkanine, ogrlice od bobica te figurice životinja i ptica oblikovani iz plave riječne gline.
Nicholas je stajao i promatrao njih dvoje dok su klečali i zajedno molili ispred primitivnog oltara. Duboko ga je dirnuo ovaj dokaz dječakove vjere i njegovo iskreno dječje povjerenje kad ih je doveo na ovo mjesto.
Napokon je Rovan ustala i prišla mu. Zajedno su polako počeli kružiti po kamenolomu. Malo su govorili, a i onda samo šaptom kao da se nalaze, u crkvi ili na nekom svetom mjestu. Dodirnula mu je ruku i pokazala prstom. Nekoliko četvrtastih blokova i dalje je ležao u 188
izvornom položaju u zidovima kamenoloma. Bili su potpuno odvojeni od žive stijene, poput fetusa povezanog pupčanom vrpcom koju drevni klesar nikad nije prekinuo. Bio je to savršeni prikaz načina vađenja kamena kojeg su koristili ti drevni ljudi. Posvuda unaokolo vidjeli su se različiti stupnjevi procesa, od obilježavanja blokova što je obavljao glavni majstor do bušenja rupa na vrhu, ubacivanja klinova i rascjepljivanja, pa sve do završnog proizvoda izvađenog iz zida i spremnog za prebacivanje do brane. Sunce je bilo zašlo i već se gotovo smračilo kad su se vratili do ulaza u kamenolom. Zajedno su sjeli na jedan od gotovih blokova, a Tamre se smjestio do njihovih nogu poput kakvog psića, pogleda usmjerenog u Rovanino lice. «Da ima rep mahao bi njime», Nicholas se osmjehne. «Ne smijemo ga nikad iznevjeriti i obeščastiti ovo mjesto na bilo koji način. On je od njega napravio vlastiti hram. Mislim da nikad prije nas nije nekog doveo ovamo. Obećavaš li mi da ćemo to uvijek poštovati, bez obzira na sve?»
«To je najmanje što mogu učiniti», složi se on. Okrenuvši se Tamreu, reče: «Učinio si dobru stvar što si nas doveo ovamo do tvog Isusovog kamena. Jako sam zadovoljan tobom. I gospođa je jako zadovoljna.»
«Trebali bismo krenuti natrag u logor», predloži Rovan pogledavši u vidljivi dio neba iznad njih. Već je poprimalo purpurnu i indigo boju, prošarano zadnjim zracima sunca na zalasku. «Ne bi baš bilo mudro», usprotivi se on. «Noć je bez mjesečine i netko od nas bi lako mogao slomiti nogu. Ovdje to baš i nije preporučljivo. Možda bi nam trebalo i tjedan dana dok ne stignemo do bilo kakve medicinske pomoći.»
«Misliš ovdje spavati?» upita ona iznenađeno. «Zašto ne? Mogu za tren oka zapaliti vatru, a imam i suhe hrane za večeru, već sam to radio, znaš! A ti imaš svog pratitelja pa je tvoja čast sigurna. Zašto ne?»
«Stvarno, zašto ne?» nasmije se ona. «Moći ćemo rano u jutro podrobnije pretražiti kamenolom.» Ustao je i počeo prikupljati grančice za potpalu, ali je prestao i pogledao u nebo. I ona je u zraku čula onaj već poznati zvižduk. «Ponovno Pegazov helikopter», izusti on nepotrebno. «Zanima me što smjeraju u ovo doba dana?» Oboje se zagledaju u spuštajuću tamu i nastave pogledom pratiti navigaciona svjetla letjelice koja je prolazila tristo metara iznad njih, sjajeći crveno, zeleno i bijelo dok se kretala prema jugu u smjeru samostana.
Nicholas je zapalio malu vatru u kutu najbližem izlazu iz kamenoloma i, dok su sjedili oko nje, podijelio je suhu hranu na tri dijela. Počeli su je grickati, a te slatke i ljepljive koncentrate ispirali su vodom iz čuturice. Vatra je bacala sablasne pokretne sjene po zidovima 189
kamenoloma. Kad se neka noćna ptica kreštavo oglasila iz udubljenja visoko na zidu, bilo je to tako strašno da se Rovan stresla i još malo primakla Nicholasu. «Zanima me je li tamo s druge strane Taita svjestan našeg napretka», primijeti ona. «Imam dojam da smo ga dosad već malo zabrinuli. Raspetljali smo prvi dio zagonetke koju nam je postavio i mogu se okladiti da nije očekivao da će to nekom uspjeti.»
«Sljedeći korak bit će ulazak na dno njegovog jezerca. To će stvarno uzdrmati staroga. Što očekuješ pronaći tamo dolje?» «Bojim se to izreći», uzvrati ona. «Mogla bih nam navući nesreću na vrat.» «Nisam praznovjeran. U svakom slučaju ne baš jako. A da ja to izgovorim umjesto tebe?» ponudi on, a ona se nasmije i kimne. On nastavi:
«Nadamo se naći ulaz u grobnicu faraona Mamose. Bez novih opisa, zagonetki i skretanja pažnje. Pravu grobnicu.» Ona se prekriži. «Iz tvojih usta u Božje uši!» A onda se uozbilji. «Što misliš, kakvi su nam izgledi?» Mislim, da pronađemo grobnicu netaknutu?» On slegne ramenima. «Odgovorit ću ti na to pitanje kad se spustimo na dno jezerca.» «Kako ćemo to izvesti? Odbacio si ronjenje s bocama.» «Ne znam», prizna on. «Trenutno jednostavno ne znam. Možda bismo mogli tamo sići u ronilačkim odijelima sa šljemovima.» Šutjela je i razmišljala o toj prividno nemogućoj zadaći koja ih je očekivala.
«Razveseli se!» Zagrlio ju je preko ramena, a ona se nije ni pokušala odmaknuti. «Tješi me to Taitino skrivanje grobnice, jer ako je njen pronalazak otežao nama onda to isto vrijedi za bilo koga drugog koji nas je mogao preteći. Nalazi li se grobnica stvarno tamo dolje, siguran sam da nas nisu pretekli nikakvi pljačkaši.» «Ako je ulazak u grobnicu na dnu jezerca, onda njegovi opisi u svicima namjerno upućuju u drugome smjeru. Opis koji je stigao do nas prvo je iskrivljeno prikazao Taita, zatim je to učinio Duraid i na kraju Wilbur Smith. Moramo se probiti kroz taj labirint namjernih dezinformacija.» Ponovno su neko vrijeme šutjeli, a onda se Rovan osmjehnula i pri svjetlosti vatre lice joj se ozarilo od nade. «Oh, Nickv, to je tako veliki izazov.» A onda je spustila glas. «Možemo li to? Je li uopće moguće ući tamo unutra?»
«Otkrit ćemo.» «Kada?» «Uskoro. Još nisam sve smislio. Jedino znam da će nam trebati pomno planiranje i da nas čeka težak posao.»
«Znači, još razmišljaš o tome?» Htjela je biti sigurna. Znala je da nikad ne bi uspjela sama. «Nisi izgubio volju?» Nicholas se nasmije. «Moram priznati da nisam očekivao da će nas Taita povesti u tako zanimljiv lov.
Mislio sam da ćemo jednostavno provaliti u grobnicu gdje će nas sve čekati, kao što je Howard Carter ušetao u Tlitankamonovu grobnicu. A 190
što se tiče tvog pitanja, da, obeshrabren sam onim što nas očekuje ali, k vragu, sada me više ništa ne može zaustaviti. Osjećam miris slave u nosu i sjaj zlata u oku.» Dok su razgovarali, Tamre se sklupčao u prašini s druge strane vatre i povukao svoju shammau preko glave, vjerojatno su mu odmor prekidali snovi i fantazije, jer je brbljao, skvičao i hihotao u snu. «Zanima me što se događa u toj jadnoj ludoj glavi i kakva ima priviđenja», prošapće Rovan. «Rekao je da je vidio Isusa ovdje u kamenolomu i sigurna sam da u to stvarno vjeruje.» Dok se vatra polagano gasila, glasovi su im postali tiši i sneni. Trenutak prije nego je zaspala na Nicholasovom ramenu. Rovan promrmlja: «Ako se grobnica faraona Mamose nalazi ispod razine rijeke, onda će njen sadržaj sigurno biti oštećen vodom?» «ne vjerujem da bi Taita gradio branu i utrošio petnaest godina rada na grobnici, kako to govori u svicima, samo zato da bi namjerno potopio i uništio mumiju svoga kralja i njegovo blago», promrmlja Nicholas dok mu je njena kosa golicala obraz. «To bi onemogućilo faraonovo uskrsnuće na drugome svijetu i uništilo sav njegov trud. Vjerujem da je Taita sve to proračunao.» Stisnula se još bliže njemu i zadovoljno uzdahnula.
Malo kasnije nježno je rekao: «Laku noć. Rovan», ali ona nije odgovorila; disanje joj je bilo duboko i jednoliko. Osmjehnuo se u sebi i nježno je poljubio u vrh glave.
Nicholas nije znao što ga je probudilo, nekoliko trenutaka je proveo pokušavajući se sjetiti gdje se nalazi i tek je onda shvatio da je još u kamenolomu. Mjeseca nije bilo, ali su zato zvijezde visjele nisko, velike i debele poput grozdova zrelog grožđa. Zahvaljujući njihovoj svjetlosti primijetio je da je Rovan skliznula i ležala na tlu pokraj njega. Pažljivo je ustao, nastojeći je ne uznemiriti i krenuo mokriti podalje od ugašene vatre, noć je bila potpuno tiha. Nije se čula nijedna noćna ptica ili javljanje bilo kojeg drugog noćnog stvorenja. Iznenada se ponovno začuo zvuk koji ga je probudio. Bilo je to slabo i udaljeno šaptanje koje je odzvanjalo uzduž zidova pa nije mogao odrediti odakle dolazi. Ali u vrstu zvuka uopće nije bilo sumnje. Često ga je imao prigode čuti. Bio je to udaljeni zvuk automatske paljbe, gotovo sigurno kalašnjikova; ne dugi rafali, već kratki od po tri zrna, umjetnost za koju je trebalo imati vještine i iskustva. Bio je siguran da je to pucao izučeni profesionalac.
Nagnuo je ruku kako bi luminiscentni brojčanik njegove ure uhvatio svjetlost zvijezda i primijeti da je tek nekoliko minuta poslije tri sata.
Dugo je stajao osluškujući, ali se paljba nije ponovila, naposljetku se vratio natrag do Rovan i ponovno legao pokraj nje. Međutim, više nije 191
duboko zaspao i stalno se budio osluškujući neće li ponovno začuti paljbu. Rovan se počela meškoljiti kad su se prvi žuti i narančasti odsjaji zore pojavili na istočnom nebu pa joj je, dok su kao doručak jeli ostatke suhe hrane, ispričao o buci koja ga je probudila tijekom noći.
«Bi li to mogao biti Boris?» upita ona. «Možda je stigao Meka i Tessay.»
«Sumnjam. Boris je otišao prije nekoliko dana. Već bi trebao biti tako daleko da ga ne možemo više čuti. Sigurno je već izvan zvučnog dometa i najtežeg oružja.» «A što onda misliš, tko je to mogao biti?»
«Nemam pojma. Ali mi se ne sviđa. Trebali bismo krenuti natrag prema logoru čim završimo obilazak kamenoloma. Poslije toga ne možemo trenutno ništa više učiniti. Moramo se vratiti kući.» Čim je svjetlost postala dovoljno jaka, Nicholas je ispucao film u kamenolomu. Da bi mogli usporediti mjere. Rovan je stala pokraj zida u kojem su još ležali embrion blokovi. Kad se uživjela u ulogu fotomodela počela se zafrkavati. Popela se na najveći blok i zauzela pozu poput Marilyn Monroe, s jednom rukom iza glave. Kad su se konačno uputili dolinom prema samostanu, oboje su zbog uspjeha bili veseli i razgovorljivi.
Jednostavno su jedno drugoga bombardirali zamislima i planovima za daljnja istraživanja tih predivnih otkrića. Kad su stigli do ružičastih stijena na nižem kraju ponora, već je bilo kasno jutro. Tamo su sreli malu skupinu redovnika iz samostana koji su dolazili stazom. Čak i iz daljine bilo je jasno da se nešto užasno dogodilo tijekom njihovog izbivanja; tužno jaukanje redovnika naježilo je Rovan. Bio je to univerzalni afrički žalobni zvuk, glasnik smrti i nesreće. Kad su stigli bliže vidjeli su kako redovnici grabe rukama prašinu sa staze i, dok nariču i kukaju, posipaju se njome po glavama. «Što je bilo, Tamre?»
upita Rovan dječaka. «Kreni do njih i raspitaj se!» Tamre otrči pred svoju braću redovnike. Sastali su se nasred staze i otpočeli glasnu raspravu, plačući i gestikulirajući. Zatim se Tamre vrati do njih. «Vaši ljudi u logoru, nešto se strašno dogodilo. Došlo puno loših ljudi. Mnoge sluge su mrtve», zavrišti on. Nicholas uhvati Rovan za ruka «Krenimo!»
odreže on. «Saznajmo što se to događa.» I retrčali su zadnji kilometar do logora i kad su tamo stigli zatekli su još jedan krug redovnika okupljenih oko nečeg ispred kolibe gdje je bila kuhinja. Nicholas ih je odgurnuo u stranu i laktovima se probio naprijed. Zastao je i gledao ne vjerujući svojim očima dok mu se mučnina širila utrobom, a znoj na licu hladio od užasa. Ispod zujećeg plavog pokrova od muha ležala su krvlju poprskana trupla kuhara i još trojice slugu iz logora. Ruke su im bile zavezane iza leđa, a zatim su bili prisiljeni kleknuti prije nego 192
su ih iz blizine ubili pucnjevima u zatiljak. «Ne gledaj!» upozori Nicholas Rovan kad se probila. «Prizor baš nije posebno lijep.» Ali se ona nije obazrela na njegov savjet i zaustavila se tek kad je stigla do njega. «Oh, Bože. Poubijani su poput stoke u klaonici.» Zateturala je.
«Ovo objašnjava noćašnje pucnjeve», primijeti on smrknuto. Prišao je pogledati mrtve. «Aly i Kif nisu ovdje. Gdje su oni?» Podignuo je glas i pozvao na arapskom, okrenuvši se licem prema gomili. «Aly, gdje si?»
Tragač se probio naprijed. «Ovdje sam, effendi.» Glas mu je podrhtavao, a lice bilo preplašeno. Prednji dio košulje bio mu je krvav. «Kako se ovo dogodilo?» Nicholas ga uhvati za ruku ne bi li ga smirio. «Došli su ljudi noću s puškama. Shufta. Pucali u kolibe u kojima smo spavali.
Nisu nas upozorili. Samo su počeli pucati.» «Koliko ih je bilo? Tko je to bio?» pitao je Nicholas. «Ne znam koliko ih je bilo. Bio je mrak. Spavao sam. Pobjegao sam kad je započela pucnjava. Bile su to shufte, banditi, ubojice. Hijene i šakali nisu imali nikakav razlog za nešto takvo. Ovi ljudi bili su moja braća, moji prijatelji.» Počeo je jecati i suze mu potekoše niz obraze. Rovan se okrenula u stranu, bilo joj je mučno i bila je užasnuta. Otišla je do svoje kolibe i zastala na vratima. Bila je isprevrtana. Njene torbe su bile ispražnjene na pod. Posteljina skinuta, a madrac bačen u kut. Poput mjesečara u košmaru, zakoračila je preko poda i podigla platneni omot u kojem je čuvala svoje papire.
Okrenula ga je naopačke i protresla. Bio je prazan. Satelitske fotografije, karte i svi otisci uzeti s nadgrobnog stupa, polaroidi koje je Nicholas snimio u Tanusovoj grobnici sve je nestalo. Rovan je uhvatila krevet i vratila ga u normalni položaj. Sjela je na njega i pokušala se pribrati. Bila je zbunjena i uzdrmana. Progonio ju je prizor onih krvavih i izrešetanih trupla koja su ležala ispred kuhinje pa joj se bilo teško srediti i jasno razmisliti. Nicholas je upao u njenu kolibu i na brzinu pogledao unaokolo. «Isto su učinili i kod mene. Isprevrtali su kolibu, nestala mi je puška i svi moji papiri. Srećom imam putovnice i čekove koji su bili u naprtnjači.» Zašutio je kad je ugledao prazan platneni omot kod njenih nogu. «Jesu li uzeli.» «Da!» nije mu dopustila da završi pitanje. «Pokupili su sav naš materijal, čak i polaroide. Hvala Bogu što su nerazvijeni filmovi bili kod tebe. Ponavlja se ono što se dogodilo Duraidu i meni. Čak ni ovdje nismo sigurni od njih, čak ni u najudaljenijem grmlju.» U glasu joj se nazirala histerija. Skočila je s kreveta i potrčala prema njemu. «Oh, Nicky, što bi se dogodilo da smo prošle noći bili u logoru?» Zagrlila ga je i privila se uz njega. «Sada bismo ležali tamo vani na suncu, krvavi i prekriveni muhama.» «Smiri 193
se, draga. Ne prenagljujmo sa zaključcima. Ovo je ipak možda bila slučajna banditska pljačka.» «Zašto su onda ukrali naše papire? Što će jednom običnom shufti otisci s nadgrobnog stupa i polaroidi? Kamo je krenuo Pegazov helikopter neposredno prije ove pljačke? Tražili su nas, Nicky. Osjećam to. Željeli su nas ubiti kao što su ubili Duraida. Mogli bi se svakog trenutka vratiti, a mi smo sada nenaoružani i bespomoćni.» «U redu, slažem se s tobom da smo prilično ranjivi.
Pametno bi bilo da se izgubimo što prije. Ionako više nema smisla ostati ovdje. Trenutno ništa više ne možemo poduzeti.» Zagrlilo ju je i nježno prodrmao. «Gore glavu! Spasit ćemo što se spasiti može i smjesta krenuti natrag prema vozilima.» «Što ćemo s mrtvima?»
Odmaknula se od njega s mukom potiskujući suze i nastojeći se pribrati. «Koliko je naših ljudi preživjelo?» «Aly, Salin i Kif su pobjegli.
Izletjeli su iz svojih koliba čim je započela pucnjava i pobjegli u mrak.
Rekao sam im da se spreme za polazak. Razgovarao sam s jednim od starijih redovnika. Oni će se pobrinuti za pokop mrtvih i prijavit će vlastima što se dogodilo čim uzmognu. I oni misle da smo mi bili cilj napada, i da smo i dalje u opasnosti, pa bismo trebali otići što je moguće prije.» Za sat vremena bili su spremni za odlazak. Nicholas je odlučio ostaviti svu logorsku opremu i Borisove osobne stvari kod Jali Hore. Mazge nisu bile pretovarene pa je planirao ubrzanim hodom napusti klanac. Opat im je dodijelio redovnike koji će ih otpratiti do vrha litice. «Samo bi vas pravi nevjernici napali dok ste pod zaštitom križa», objasnio je. Nicholas je pronašao osušenu kožu i lubanju prugastog dikdika u kožarskoj kolibi. Smotao ih je u zavežljaj i privezao na vrh tereta jedne od mazgi pa zapovjedio pokret desetkovane karavane. Tamre se neopaženo pridružio skupini redovnika koji su ih pratili. Držao se blizu Rovan dok su se penjali stazom, a ostali ih redovnici ispraćali tužaljkama i pozdravima prešavši prvi kilometar zajedno s njima. Bilo je okrutno toplo tog podneva.
Nikakvo kretanje zraka nije donosilo olakšanje i dok su se mučno penjali strmom stazom kameni zidovi doline upijali su toplinu užasnog sunca i izbacivali je u mlazovima preko njih. Sušila im je znoj čim bi se probio, ostavljajući mrlje bijelih kristala soli na njihovoj koži i odjeći.
Goniči mazgi, tjerani strahom, nametnuli su ubitačni tempo, kaskajući iza svojih životinja i bockajući ih zašiljenim štapovima kako bi se kretale što brže mogu. Sredinom poslijepodneva išli su istim putem kao i toga jutra, samo u suprotnom smjeru, pa su tako ponovno stigli do vjerojatnog mjesta Titine brane. Nicholas i Rovan su nekoliko 194
minuta zastali uroniti glave u rijeku i oprati sol i znoj s lica i ruku.
Zatim su zajedno stali iznad vodopada i na brzinu se oprostili od ponora u kojem su ležale sve njihove nade i snovi. «Kad ćemo se vratiti?» upita ona. «Ne smijemo dopustiti da prođe dugo vremena», reče joj on. «Uskoro će velike kiše, hijene su namirisale trag i okupljaju se. Odsad, svaki je dan dragocjen pa svaki sat kojeg izgubimo može biti od najveće važnosti.» Pogledala je dolje u ponor i tiho rekla: «Još
nisi pobijedio, Taita. Igra još traje.» Zajedno su se okrenuli i pošli za mazgama uza stazu prema strmom zidu. Te večeri se nisu zaustavili na uobičajenom mjestu za logorovanje pokraj rijeke, već su nastavili još
nekoliko kilometara dok ih mrak nije prisilno zaustavio. Nisu ni pokušavali podići logor. Večerali su kolačiće od mjera kruha zamočene u lonac s watom kojeg su redovnici ponijeli sa sobom. Zatim su Nicholas i Rovan raširili svoje vreće za spavanje, jednu pokraj druge na kamenom tlu i, upotrijebivši zavežljaje s mazgi kao jastuke, iscrpljeni zapali u san bez snova. Sljedećeg jutra, dok su u tami pred svitanje goniči tovarili mazge, popili su šalicu jake i gorke etiopske crne kave.
Zatim su nastavili slijediti stazu. Dok ih je obasjavalo izlazeće sunce, a zidovi litice ispred njih činili su im se tako blizu da bi ih mogli dodirnuti, Nicholas reče Rovan: «Ovim tempom mogli bismo stići do podnožja litice danas poslijepodne i najvjerojatnije ćemo prenoćiti u špilji iza vodopada.» «Znači da bismo mogli skratiti putovanje za nekoliko dana i sutra stići do kamiona.» «Možda», reče on, «i bit će mi drago kad se izvučemo odavde.» «Osjećam se kao u zamci», složi se Rovan promatrajući stjenovito, izbrazdano tlo koje se uzdizalo s obje strane, stisnuvši ih na uskom dnu rijeke Dandere. «Nešto sam razmišljala, Nicky.» «Da čujem, što si zaključila.» «nema zaključaka, samo uznemirujuće misli. Pretpostavimo da netko iz Pegaza, tko ih razumije, sada ima naše otiske i polaroide. Kako bi se ponašali kad bi znali kako smo daleko odmakli u našim istraživanjima?» «To baš nisu vesele misli», složi se on. «Ali s druge strane, sada dok se ne vratimo u civilizaciju ne možemo poduzeti ništa drugo u svezi s tim osim budne pažnje. K vragu, nemam čak ni malu Rigby pušku. Sada smo jato pataka za odstrel.» Aly, goniči mazgi i redovnici su izgleda dijelili njegovo mišljenje, jer ni u jednom trenutku nisu usporili. Već je bilo podne kad su prvi put nakratko zastali skuhati kavu i napojiti mazge.
Dok su ljudi palili vatre, Nicholas je uzeo dalekozor i počeo se penjati uz kamenu padinu, nije mNogo odmaknuo kad se okrenuo i ugledao Rovan koja se pentrala za njim. Pričekao ju je. «Trebala si iskoristiti 195
prigodu za odmor», rekao joj je oštro. «Iscrpljenost od vrućine je velika opasnost.» «ne volim kad odlaziš sam. Želim znati što si smislio.»
«Krenuo sam izvidjeti naš položaj. Trebali bismo ispred nas imati izviđače, a ne da samo ovako slijepo srljamo stazom. Ako se dobro sjećam našeg dolaska, uskoro nas očekuje dosta težak teren. Sam Bog zna u što možemo uletjeti.» nastavili su se penjati, ali nisu mogli stići do prijevoja jer im je put zapriječila okomita stijena uz koju se nisu mogli popeti, Nicholas je ispod ove prepreke izabrao najbolje mjesto za promatranje i pročešljao dalekozorom obje padine ispred njih. Teren je bio upravo onakav kakvog se sjećao. Približavali su se podnožju litice i tlo je postajalo neravnije i teže, slično morskom valu koji osjeća približavanje obale pa se uznemireno uzdiže prije nego se razbije o nju.
Staza je vodila uza samu obalu. Stijene su se nadvile nad uski prolaz koji je tvorio obalu, a koje su vjetar i vremenske nepogode oblikovale u čudne prijeteće oblike, slične zidovima dvorca opake vještice u jednom starom Disneyevom crtiću. Na jednom mjestu stup od crvenog pješčanika nadvio se nad stazu, tjerajući rijeku da ga zaobiđe, pa je staza bila tako sužena da natovarena mazga po njoj ne bi mogla proći, a da se ne odsklizne u rijeku. Nicholas je dalekozorom pažljivo proučavao dolinu. Nije vidio ništa što bi mu se učinilo sumnjivim ili neobičnim te je podignuo glavu i počeo dalekozorom pregledavati stijene i njihove vrhove. Tog se trenutka iz doline začuje Alyjev glas, odzvanjajući padinom dok je vikao: «Požuri, effendi Mazge su spremne za pokret!» Nicholas mu je mahnuo, ali je ipak još jednom podignuo dalekozor i prešao preko područja ispred njih. Treptaj sjajne svjetlosti privuče mu pažnju kratki prolazni ubod bljeska sličan signalu heliografa. Odmah je svu svoju pažnju okrenuo prema tom mjestu odakle je bljesak došao. «Što je bilo? Što si vidio?» upita Rovan.
«Nisam siguran. Vjerojatno ništa», odgovori on ne spuštajući dalekozor.
To je mogao biti odraz s metalne površine, nečijeg dalekozora ili cijevi snajperske puške, pomisli on. S druge strane, komadić liskuna ili kristalni kamenčić mogli su odbiti sunčevu svjetlost na jednak način, a čak i neke aloje i druge sukulentne biljke koje imaju sjajne listove. Još
je nekoliko minuta pažljivo promatrao to mjesto, a onda do njih ponovno stigne Alyjin glas. «Požuri, effendi. Goniči mazgi neće čekati!»
Ustao je. «U redu. Ništa. Idemo.» Uhvatio je Rovan za ruku pomažući joj preko neravnog terena i oni započnu silaziti. U tom trenutku začuo je kako se negdje iznad njih kamenje odronjava pa ju je zaustavio i nije joj puštao ruku kako bi ostala mirna. Čekali su, promatrajući nebo.
196
Iznenada se iznad prijevoja pojavio par dugih, zavinutih rogova i ispod njih glava starog kudu mužjaka; naćulio je uši u obliku truba, a resica ispod njegovog vrata zibala se na toplom, laganom povjetarcu. Zastao je na rubu stijene neposredno iznad mjesta na kojem su oni čučali i pogledao natrag u smjeru iz kojeg je došao. Sunčevo svjetlo zaiskrilo mu je u oku okrenutom prema njima, a prema položaju njegove glave i budnom, napetom držanju bilo je jasno da ga je nešto uznemirilo.
Ostao je tako stajati nekoliko trenutaka, a onda, i dalje nesvjestan Nicholasovog i Rovaninog prisustva, frkne i naglo pobjegne u najbržem trku. Nestao im je s vidika iza prijevoja, a zvuk njegovog udaljavanja pretvorio se u tišinu. «Nešto ga je na smrt preplašilo.» «Što?» zanimala se Rovan. «Moglo je biti bilo što leopard, možda», odgovori on i zastane gledajući niz padinu. Karavana mazgi i redovnika već je krenula stazom uz riječnu obalu. «Što da radimo?» upita Rovan. «Trebali bismo izvidjeti područje ispred nas kad bismo imali vremena, ali nemamo ga.» Karavana je brzo odmicala, ne spuste li se odmah, ostat će sami i nenaoružani. Nije imao ništa određeno zbog čega bi reagirao, ali ipak je morao smjesta donijeti odluku. «Krenimo!» Ponovno ju je uzeo za ruku i oni se započnu klizati niz padinu. Kad su stigli do staze, morali su potrčati ne bi li sustigli začelje karavane. Budući da su sada ponovno bili dio kolone, Nicholas se s većom pažnjom mogao posvetiti istraživanju linije neba iznad njih. Stijene su se nadvile nad njih, zaklanjajući pola neba. Rijeka s njihove lijeve strane zagušivala je svaki zvuk svojom bučnom, grgutavom bujicom. Nicholas zapravo nije bio oprezan. Hvalio se da može predosjetiti opasnost, da ima šesto čulo koje mu je već više puta spasilo život. Razmišljao je o tome kao o sustavu za rano upozoravanje, ali ono sada nije slalo nikakve poruke.
Postojalo je više mogućih objašnjenja za onaj odsjaj kojeg je uočio i za ponašanje kudu mužjaka. Međutim, ipak je bio pomalo napetih živaca i pažljivo promatrao područje iznad njih. Ugledao je neku točkicu koja je preletjela preko vrha stijene, vrteći se i padajući uveli list na toplom, ćudljivom povjetarcu. Bio je premali i beznačajan da bi predstavljao bilo kakvu opasnost, ali ipak ga je slijedio pogledom gotovo nezainteresiran. Smeđi list je padao zavojito, praveći petlje i na kraju mu je lagano dodirnuo obraz. Refleksno je podignuo ruku i uhvatio ga.
Protrljao je smeđi komadić među prstima, očekujući da se raspadne.
Umjesto toga osjetio je glatku i savitljivu površinu, nježnu i gotovo masnu. Otvorio je ruku i malo bolje ga pogledao. Odmah je uočio da to nije list, već komadić masnog papira, smeđeg i prozirnog. Istog trena 197
se oglase sva njegova zvona na uzbunu. Nije u pitanju bila samo iznenadna pojava komada papira na ovom udaljenom mjestu.
Prepoznao je kvalitetu i sastav te vrste papira. Prinio ga je nosu i pomirisao. Oštar, nitrogenski miris zagrebao mu je grlo. «Geli!»
uzviknuo je na glas. Istog trena je prepoznao taj miris. Razorni gelignit rijetko se koristio u vojne svrhe u ovo doba Semtexa i plastičnih eksploziva, ali je još imao široku primjenu u rudarstvu i istraživanju minerala. U taj lako prepoznatljiv, smeđi masni papir bili su uglavnom umotani štapini nitroželatine u drvenoj pulpi i bazi natrij nitrata. Prije nego bi detonator gurnuli u glavu štapina, obično bi otkinuli rub papira u kojeg je umotan kako bi se ogolila smeđa želatina eksploziva.
Vrlo ga je često nekoć koristio i nikad neće zaboraviti njegov miris.
Grozničavo je razmišljao. Ako ih je netko očekivao i podmetnuo galignit pod stijenu, onda je odsjaj kojeg je primijetio mogao potjecati od zavoja bakarne žice između eksploziva i stijene ili s bilo kojeg drugog dijela opreme. Ako je tako, onda je podmetač eksploziva i ovog trenutka mogao ležati negdje tamo gore, spreman pritisnuti ručicu. Kudu mužjak je možda pobjegao jer je osjetio skrivenog čovjeka. «Aly!»
zaurlao je prema čelu karavane. «Zaustavi ih! Vrati ih!» Potrčao je prema čelu karavane, ali je u duši znao da je već prekasno. Ako je netko stvarno bio gore na stijeni, onda je pratio svaki njegov pokret.
Nije mogao očekivati da će stići do čela karavane i uspjeti okrenuti mazge na uskoj stazi i vrati ih u sigurnost prije. Ukopao se na mjestu i pogledao unatrag prema Rovan. Njegova glavna briga bila je njena sigurnost. Okrenuo se i potrčao natrag te je pograbio za ruku. «Hajde!
Moramo se maknuti sa staze.» «Što je bilo, Nicky? Što to radiš?»
Opirala se, povlačeći ruku iz njegovog stiska. «Kasnije ću ti objasniti», odrezao je oštro. «Zasad mi samo vjeruj.» Povukao ju je nekoliko koraka prije nego se predala i počela trčati s njim u smjeru iz kojeg su došli. Nisu prošli ni pedesetak metara, a pročelje stijene odletjelo je u zrak. Zahvatio ih je zračni udar takvom snagom da su posrnuli. Bolno ih je lupio u glave i zaprijetio pucanjem bubnjića. Zatim ih dohvati glavnina udara, i to ne jednog jedinog, već duga valjajuća eksplozija slična grmljavini koja je pukla iznad njihovih glava. Zaglušila ih je i tako odbacila da su se međusobno sudarili i više nisu znali u kojem smjeru moraju bježati. Nicholas ju je uhvatio u smirujući zagrljaj i okrenuo se. Vidio je niz eksplozija koje su odskočile s prijevoja. Visoki gejziri zemlje, prašine i otpada, jedan za drugim stvarali su piruete slijedeći zadanu koreografiju, slično skupini vražjih balerina. Čak i u 198
tom užasnom trenutku odao je priznanje stručnjaku koji je postavio gelignit. Ovo je bilo djelo odličnog minera. Skačući stupovi materijala vraćali su se sami u sebe ostavljajući za sobom žuto-smeđu izmaglicu prašine pa je na trenutak izgledalo da je uništavanje završeno. A onda se izgled zida stijene počeo mijenjati. Zid se prvo počeo polagano naginjati naprijed. Vidio je velike pukotine koje su se javile u pročelju, otvarajući se poput iskešenih usta. Komadi stijene usporeno su se obrušavali klizeći jedan preko drugih poput svilenih suknji neke divovske žene koja se nekome naklonila. Kamen je zastenjao, puknuo i zatutnjao kad je cijela stijena počela padati duboko ispod sebe u rijeku. Nicholas je kao začaran promatrao taj užasni prizor, a mozak kao da mu je otupio od eksplozije. Morao je uložiti golemi napor kako bi mogao razmisliti i nešto poduzeti. Vidio je da je sredina eksplozije bila dalje niz stazu, u blizini čela karavane. Tamo je pokraj Alyija bio Tamre. On i Rovan su bili na začelju karavane. Podmetač eksploziva gore na stijeni je očito čekao da se oni nađu točno u epicentru njegove eksplozivne zamke, ali je morao aktivirati eksploziv kad ih je vidio kako trče natrag po stazi i shvatio da ih je nešto uznemirilo i da će mu pobjeći. Još nisu bili sigurni ipak će ih zahvatiti klizište koje se stvaralo iznad njih. I dalje držeći Rovan, Nicholas pogleda stijenu koja se rušila, očajnički odmjeravajući izglede. Gledao je s okamenjenom očaranošću kako se nepregledna plima kamenja obrušava na stazu ispred njih, grabeći ljude i mazge i odnoseći ih sa sobom preko ruba sve do korita rijeke. Gutala ih je, lizala ih je poput jezika neke strašne životinje i mljela ih u gnjecavu masu pandžama crvenog stijenja oštrim poput žileta. Užasni krici ljudi i životinja dok su nestajali pod njima uspijevali su čak nadjačati i grmljavinu stjenovite plime. Razorni val se počeo širiti prema mjestu na kojem su na stazi stajali on i Rovan.
Da su se zatekli izravno ispod eksplozije imali bi jednako malo izgleda kao i ostali, ali dok se spuštala niz stijenu njena razorna snaga se gubila. Ali, Nicholas je shvatio da nemaju izgleda pobjeći pa će i ono što se sruši na njih ipak biti pogubno. Nije imao vremena objašnjavati Rovan što moraju učiniti imao je svega nekoliko sekundi. Podignuvši je, skočio je preko nasipa prema rijeci. Gotovo istog trena je izgubio ravnotežu i oni se nastave zajedno kotrljati. No, desetak metara dalje nalazila se neka izdignuta stijena veličine kuće. Kad su se našli pred njom, prekinula je njihov pad. Bili su napola ošamućeni, ali je Nicholas ipak uspio podignuti Rovan i odvesti je u zaklon iza stijene.
Tu se nalazilo udubljenje u koje su se zavukli i ostali priljubljeni uz tlo.
199
Stisnuvši se uza zid stijene, oboje su zadržali dah kad je, dobivajući na brzini zahvaljujući gravitaciji, prema njima krenula prva gromada odskakujući i poskakujući poput kakve divovske gumene lopte dok nije udarila u njihov zaklon s takvom snagom da je stijena uz koju su se priljubili zavibrirala i počela odzvanjati poput zvona u crkvi. Kameni projektil odskočio je visoko iznad njihovih glava, okrećući se onako golem u letu prije nego je pao u rijeku. Podignuo je s površine veliki plimni val koji se poput olujnog naleta razbio o obje riječne obale. Ovo je bila tek najava užasa koji se sada obrušio. Imali su dojam da se pola planine srušilo na njih. Sa svakim komadom koji je naletio na njihov zaklon od njega su se odvajali komadi krhotina, ispunjavajući zrak finim bijelim prahom i sumpornim smradom kremena. Ovaj nepregledni kameni vodopad preletio je preko njihovih glava ili se gomilao ispred njihovog zaklona, a otkinuti komadi kamenja slijevali su se poput kiše na njih. Nicholas je legao preko Rovan i zaklonio je svojim tijelom. Jedan ga je kamen tako pogodio sa strane u glavu da mu je sve zazvonilo u ušima, ali je stisnuo zube i uspio ostati miran.
Osjetio je kako mu niz obraz puzi nešto toplo i škakljivo i tek kad je stiglo do kuta njegovih usana i on osjetio metalni ukus soli, shvatio je da je to krv. Prašina nježna poput talka padala je po njima i dražila im grla pa su kašljali i gušili se. Ulazila im je u oči pa su morali oči držati čvrsto zatvorenim. Neka stijena veličine vagona odskočila je visoko u zrak i pala blizu mjesta na kojem su ležali. Od žestine udara tlo je tako snažno poskočilo da je Rovan, preko koje je ležao Nicholas, primila snažan udarac u trbuh zbog kojeg je ostala bez zraka i pomislila da su joj rebra polomljena. Zatim je kiša zemlje i stijena postepeno počela jenjavati. Udari velikih gromada od kojih im je zastajao dah postali su rjeđi. Fina prašina iz zraka počela se taložiti. Tutnjava i urlik postupno su se predavali, dok je na kraju jedini zvuk stvaralo klizanje tla i kamenja koje se smirivalo i grgotanje rijeke ispod njih. Nicholas je naposljetku oprezno podignuo glavu i pokušao se treptanjem osloboditi prašine s očiju. Rovan se promeškoljila ispod njega i on se odmaknuo kako bi ona mogla sjesti. Pogledali su se. Lica su im bila kao pod bijelim maskama, a kosa napudrana poput perika francuskih aristokrata iz osamnaestog vijeka. «Krvariš», prošapće Rovan promuklo od prašine i užasa. Nicholas podigne ruku do lica; kad ju je pogledao bila je prekrivena gnjecavom masom prašine i krvi. «Nije to ništa», reče on. «Kako si ti?» «Možda sam iščašila koljeno. Dok smo padali, osjetila sam da je nešto krenulo. Vjerojatno nije ozbiljno. Samo 200
me malo boli.» «Onda smo oboje imali ludu sreću», reče joj on. «Ovakvo nešto rijetko tko preživi.» S mukom je pokušavala ustati, ali ju je on zadržao spustivši joj ruku na rame. «Stani! Cijela padina nad nama je raznesena i nestabilna. Pričekaj još malo. Još neko vrijeme će odozgo stizati odlomljeno kamenje.» Razvezao je šareni svileni rubac kojeg je nosio oko vrata i pružio joj ga. «Osim toga, ne želimo.» Ali se predomislio i nije završio rečenicu. Brišući lice upitala je drhtavim glasom: «Htio si reći, osim toga.» «Osim toga, ne želimo da ona kopilad tamo gore sazna da smo preživjeli njihovu malu zabavu. U tom bi slučaju odmah sišli dovršiti posao i prerezati nam grkljane. Znatno je bolje povjeruju li da smo završili prema planu.» Buljila je u njega. «Zar misliš da su još tamo gore i promatraju nas?» «Budi sigurna», odgovori on smrknuto. «Vjerojatno su poprilično zadovoljni što su te se naposljetku uspjeli riješiti, nećemo odmah proviriti i pokvariti im užitak.» «Kako si znao što će se dogoditi?» upita ona. «Da me nisi dohvatio.» Glas ju je izdao. Ispripovijedao joj je u nekoliko riječi o komadiću papira kojeg se koristi za omatanje gelignita.
«najjednostavnije je izabrati najuži dio staze i minirati stijenu.» Zašutio je kad se začuo tih ali prepoznatljiv zvuk motora letjelice i brujanje elisa koje su vrištale spremne za polijetanje. «Brzo», obrecne se on.
«Priljubi se što više možeš u udubinu.» Gurnuo ju je natrag prema gromadi ispod koje su se skrivali. «Leži nepomično!» Kad ga je bez riječi poslušala, legao je pokraj nje i oboje ih prekrio kamenjem. «Budi mirna, ne miči se, što god se događalo.» Ležali su i osluškivali približavanje helikoptera koji je zatim nastavio kružiti iznad njih.
Kretao se gore-dolje po dolini, leteći tek metar,dva iznad riječne površine. U jednom trenutku našao se točno iznad udubine u kojoj su ležali pa ih je zapljusnuo vjetar kojeg su podizale elise. «Traže preživjele», smrknuto primijeti Nicholas. «ne miči se. Još nas nisu primijetili.» «Ako su nas pratili prije eksplozije, morali bi doći izravno do našeg mjesta», prošapće ona. «Izgleda da su zbunjeni.» «Vjerojatno su nas izgubili u prašini koju je podigla lavina kad se obrušilo pročelje stijene, nisu sigurni gdje nas je dohvatilo.» Zvuk helikoptera počeo se polako udaljavati duž rijeke pa joj Nicholas reče: «Moram riskirati i proviriti da bih bio siguran da je ovo Pegazovo maslo iako sumnjam da na ovom području ima puno helikoptera. Ne podiži glavu!» Polako i oprezno podignuo je glavu i već prvi pogled bio je dovoljan da potvrdi njegove pretpostavke. Kilometar uzvodno, Pegazov Jet Ranger lebdio je iznad rijeke. Polagano se udaljavao pa Nicholas iz ovog kuta nije 201
mogao vidjeti kroz staklo kabine. U tom trenutku se promijenio rad motora. Dok se helikopter okomito uzdizao i skretao na sjever, Nicholas je na trenutak ugledao putnike. Jake Helm sjedio je na prednjem sjedalu pokraj pilota, a pukovnik Nogo iza njega. Obojica su buljili u riječnu dolinu, ali već posle nekoliko sekundi helikopter ih je odnio odatle. Letjelica nestane iza prijevoja i zvuk motora se izgubio.
Nicholas je ispuznuo ispod gromade i pomogao Rovan ustati. «Više nema nikakve dvojbe. Sada znamo s kim imamo posla. U helikopteru su bili Helm i Nogo. Siguran sam da je Helm postavio eksploziv, a Nogo je vjerojatno predvodio ljude koji su prošle noći napali logor. Obojica su radili ono što najbolje znaju», reče joj Nicholas. «Znači tako. Tko god da je vlasnik Pegaza, glavni je negativac koji stoji iza ovoga. Helm i Nogo su samo marionete.» «Ali Nogo je časnik etiopske vojske», pobuni se ona. «Dobro došla u Afriku.» Nije se osmjehnuo izgovarajući te riječi. «Ovdje sve ima svoju cijenu, uključujući i vladine službenike i vojne časnike.» Zatim se tako namrštio da se stvrdnuta prašina na njegovom licu odvojila i otpala u obliku finog praha. «Međutim, trenutno nam je najveća briga kako izaći iz klanca i vratiti se u civilizaciju.» Pogledao je uz padinu. Staza iznad njih izgubila se ispod odronjenog kamenja. «Onuda se ne možemo vratiti», reče joj on i pruži joj ruku. No, kad je ustala, jako je udahnula i brzo prebacila težinu na desnu nogu. «Moje koljeno!» A onda se hrabro osmjehnula. «Bit će sve u redu.» Ipak je gadno hramala dok su se mučno spuštali do rijeke, bojeći se izazvati novi odron kamenja. Završili su u vodi do struka.
Rovan je stala iza Nicholasa i isprala mu krv i prašinu iz rane na glavi.
«Nije strašno», reče ona. «Ne treba je šivati.» «Imam Betadyne u naprtnjači», reče on. Izvadio je tubu i, prije nego ju je zavila šarenim rupcem, ona mu premaze ranu žuto-smeđom masti. «Poslužit će.»
Potapšala ga je po ramenu. «Hvala Bogu na mojoj naprtnjači», primijeti Nicholas dok ju je zatvarao. «Imamo barem nekoliko najosnovnijih sitnica. Sada bismo trebalo provjeriti ima li još
preživjelih.» «Tamre!» krikne ona. Posrtali su u rijeci duž obale. Rijeka je bila prepuna kamenja i zemlje otpalih sa stijene. Na dubljim mjestima morali su zagaziti do pazuha i Nicholas je tada držao naprtnjaču visoko iznad glave. Odlomljeno kamenje bilo je nezgodno i izmicalo im se ispod nogu kad su pokušali izaći iz vode i potražiti ostale članove karavane. Pronašli su tijela dvojice redovnika; obojica su bili zdrobljeni i napola zakopani. Nisu ih čak ni pokušali otkopavati.
Jedna je mazga ležala s jednom Nogom podignutom u zrak dok joj je 202
ostali dio tijela bio potpuno prekriven odronjenim kamenjem. Tovar kojeg je nosila se potrgao i sadržaj je ležao razasut unaokolo. Smotana koža dikdika i ostali njegovi trofeji bili su strašno prljavi. Nicholas ih je pokupio i privezao za naprtnjaču. «Dodatni teret», upozori ga Rovan.
«Svega kilogram, ali vrijedi», uzvrati on. Nastavili su se probijati do mjesta gdje su zadnji put vidjeli Tamrea i Alyija. Iako su ih tražili gotovo cijeli sat, nisu nikog pronašli. Padina iznad njih bila je uništena; isprevrtana zemlja, razbijene velike gromade, grmlje i drveće iščupano iz korijena i pretvoreno u drva za loženje. Rovan se penjala dok joj je povrijeđena noga to dopuštala, a onda je s rukama oko usta poviknula: «Tamre! Tamre! Tamre!» Jeka je prihvatila njen povik i počela se dobacivati njime od jednog do drugog zida doline.
«Vjerojatno je mrtav. Jadnik je sigurno zatrpan», dovikne joj Nicholas.
«Tražimo ga već cijeli sat. Želimo li izaći odavde, ne smijemo više trošiti vrijeme. Morat ćemo da ga ostaviti.» Nije se obazirala na njega i nastavila je tražiti duž kamenog odrona; kamenje joj se kotrljalo ispod nogu, a primjetno se vidjelo daje boli ozlijeđeno koljeno. «Tamre!
Odgovori mi», poviče ona na arapskom. «Tamre! Gdje si, Tamre?»
«Rovan! Dosta je. Još ćeš jače ozlijediti koljeno. Natovarit ćeš nama oboje problema za vrat. Odustani!» U tom trenutku oboje su začuli tiho stenjanje s padine iznad njih. Rovan posrćući krene prema tom zvuku, napravivši dva koraka naprijed da bi zatim skliznula dva u natrag, i na kraju užasnuto kriknula. Nicholas je spustio naprtnjaču i krenuo za njom. Kada je stigao do nje i sam se spustio na koljena.
Tamre je bio priklješten kamenjem. Lice mu je bilo jedva prepoznatljivo. Bilo je izderano i raskomadano, a pola kože mu je bilo oguljeno. Rovan mu je stavila glavu u svoje krilo i rukavom mu je čistila prljavštinu iz nosa kako bi mogao lakše disati. Krv mu je curila iz kutova usta, a kad je ponovno zastenjao opet je pokuljala. Rovan ju je pokušala obrisati, ali ju je samo razmazala po njegovoj bradi. Donji dio tijela bio mu je zatrpan pa je Nicholas pokušao raščistiti kamenje; istog je trena shvatio uzaludnost toga. Kameni blok veličine bilijarskog stola ležao je preko njega. Težak više tona sigurno mu je prelomio kralježnicu i zdrobio karlicu. Nema tog čovjeka koji bi sam mogao pomaknuti tu težinu. Čak i da je to bilo moguće, svaki pomak nedvojbeno bi samo još više pogoršao teške povrede koje je Tamre zadobio. «Učini nešto, Nicky», prošapće Rovan. «Moramo učiniti nešto za njega.» Nicholas je pogleda i odmahne glavom. Rovanine se oči ispune suzama koje navale preko donjih kapaka i poput kišnih kapi 203
započnu padati po Tamreovom licu, razblažujući crvenu boju krvi u ružičastu boju vina. «Ne možemo samo sjediti i pustiti ga da umre», pobuni se ona. Začuvši njen glas, Tamre otvori oči i pogleda je u lice.
Nasmiješio se kroz krv i taj osmjeh ozari njegovo prašnjavo, unakaženo lice. «Ummee!» prošapće on. «Ti si moja majka. Tako si draga. Volim te, majko.» Zagrcnuo se i grč mu je potresao tijelo. Lice mu se izobličilo od bola i on klone ispustivši tihi, prigušeni krik. Ramena mu se opuste i glava mu se nagne na jednu stranu. Rovan je ostala dugo sjediti držeći u krilu njegovu glavu, tiho i ogorčeno plačući. Plakala je sve dok joj Nicholas nije dodirnuo ruku i nježno rekao: «Mrtav je, Rovan.» Ona kimne. «Znam. Izdržao je dovoljno da se oprosti sa mnom.» Pustio ju je da još malo tuguje, a onda ju je nježno opomenuo: «Moramo poći, mila.» «U pravu si. Ali teško mi ga je ovdje ostaviti. Nikad nije nikoga imao. Bio je tako usamljen. Nazvao me je majkom. Vjerujem da me je iskreno volio.» «Siguran sam u to», uvjeravao ju je Nicholas podižući glavu mrtvog dječaka iz njenog krila i pomažući joj ustati. «Spusti se dolje i pričekaj me. Pokrit ću ga najbolje što mogu.» Nicholas je prekrižio Tamreu ruke na grudima i obavio mu prste oko srebrnog raspela koje mu je visjelo oko vrata. Zatim je pažljivo nagomilao kamenje preko njega, pokrivši mu glavu kako vrane i lešinari ne bi mogli doprijeti do njega. Spustio se do vode gdje ga je ona čekala i prebacio naprtnjaču preko jednog ramena. «Moramo dalje», reče on Rovan. Obrisala je suze rukom i kimnula. «Spremna sam.» Gacali su uzvodno, mučeći se protiv struje. Odronjeno kamenje prepriječilo je pola riječnog korita pa se voda probijala kroz ostavljeni prolaz. Kad su naposljetku stigli do obale iza odrona, izašli su se iz rijeke i krenuli strmom obalom dok nisu uspjeli ispuzati na nedirnuti dio staze. Na trenutak su zastali odmarajući se i pogledali u natrag. Rijeka je nizvodno od odrona bila crveno-smeđa od blata. Ako redovnici u samostanu nizvodno čak i nisu čuli eksplozije, uzbunit će ih ta voda i doći će ispitati o čemu se radi. Pronaći će tijela i odnijet će ih dolje dolično pokopati. Ta je pomisao malo utješila Rovan dok su hodali stazom; pred njima su bila još dva dana teškog putovanja. Rovan je sada već jako šepala, ali kad god bi joj Nicholas pokušao pomoći odbila je. «Dobro sam. Samo je malo ukočeno.» Nije mu dopustila da joj vidi koljeno i tvrdoglavo je ispred njega išla stazom. Ostatak dana prošli su uglavnom u tišini. Nicholas je poštovao njenu tugu i bol i bio joj je zahvalan na šutnji. Ta šutljivost, koja ipak oko sebe ne širi otuđenost i povlačenje u sebe, predstavljala je jednu od vrijednosti kojima se divio 204
kod nje. Tek kasno tog poslijepodneva kratko su porazgovarali dok su se odmarali pokraj puta. «Jedina nam je utjeha što će Pegaz sada misliti da smo zatrpani ispod odrona i neće se truditi ponovno nas pronaći. Možemo nastaviti dalje ne trošeći vrijeme na oprez», reče joj Nicholas. Te noći su logorovali ispod litice gdje je staza išla uza sam okomiti zid. Nicholas ju je odveo podalje od staze u gusto pošumljeni mali klanac i zapalio malu zaklonjenu vatru koja se nije mogla vidjeti sa staze. Tek je tu popustila i dopustila mu da joj pogleda koljeno.
Bilo je u modricama, natečeno i toplo na dodir. «Ne bi smjela hodati s ovakvom Nogom», reče joj on. «Imam li izbora?» upita ona, a on joj nije imao što odgovoriti. Navlažio je šareni rubac vodom iz čuturice i stegnuo joj nogu najviše što se usudio da joj ne bi prekinuo cirkulaciju. Zatim je u naprtnjači pronašao bočicu Brufena i natjerao je da popije dvije tablete. «Već se osjećam bolje «, reče mu ona. Još
shrvani i uzdrmani onim što su preživjeli, sjedili su pogrbljeni oko vatre i tiho razgovarali podijelivši zadnje ostatke suhe hrane iz njegove naprtnjače. «Što će se dogoditi kad stignemo na vrh?» upita Rovan.
«Hoćemo li tamo naći kamione koje smo ostavili? Hoće li čuvari koje je Boris ostavio biti još tamo? Što će se dogoditi ako ponovno naiđemo na ljude iz Pegaza?» «Ne mogu ti odgovoriti ni na jedno od tih pitanja.
Jednostavno ćemo se trenutno suočavati sa svakim problemom čim iskrsne.» «Ipak se radujem jednoj stvari kad stignemo u Addis Abebu prijavit ću etiopskoj policiji pokolj u kojem su poginuli Tamre i ostali.
Želim da Helm i njegova banda plate za ono što su učinili.» Trenutak je šutio i onda joj odgovorio. «Nisam baš siguran da je to pametno», naposljetku je rekao. «Kako to misliš? Bili smo svjedoci ubojstva. Ne smijemo dopustiti da se iz toga izvuku.» «Nemoj zaboraviti da se želimo vratiti u Etiopiju. Napravimo li sada veliku gužvu, cijela dolina će biti poplavljena vojskom i policijom, to bi mogao biti kraj naših pokušaja rješavanja Taitine zagonetke i pronalaska Mamosine grobnice.» «Nisam o tome razmišljala», primijeti ona zamišljeno. «Ali, ipak, radi se o ubojstvu, a Tamre.» «Znam, znam», tješio ju je. «Ali postoje sigurniji načini osvete Pegazu od njihove predaje etiopskoj pravdi. Razmisli o činjenici da Nogo radi s Helmom. Vidjeli smo ga u helikopteru. Ako Pegaz plaća vojnog pukovnika, tko još radi za njih? Policija? Vojni zapovjednik? Članovi vlade? Ovog trenutka mi to jednostavno ne znamo.» «Ni o tome nisam razmišljala», prizna ona. «Razmislimo sada na afrički način i ugledajmo se na Taitine svitke. I mi moramo biti poput njega zaobilazni i lukavi. Nećemo se zaletjeti i početi na glas 205
izvikivati optužbe. Idealno bi bilo kad bismo se mogli jednostavno iskrasti iz zemlje, ostavivši sve ovdje u uvjerenju da nas je odron zatrpao. To bi nam znatno olakšalo povratak u klanac. Na nesreću, to nam vjerojatno neće uspjeti. Ali odsad moramo biti vrlo oprezni i pažljivi, koliko god nam to okolnosti dopuštaju.» Još dugo je ostala buljiti u nestašne plamenove, a onda je uzdahnula i upitala: «Rekao si da postoji bolji način da se osvetimo Pegazu. Što si pod tim mislio?»
«Pa jednostavno ćemo im ispred nosa pokupiti Mamoseino blago.» Po prvi put se nasmijala tog dugog okrutnog dana. «Točno, u pravu si.
Tko god da je vlasnik Pegaza, dovoljno ga očajnički želi da zbog njega ne zazire ni od ubojstva. Moramo se nadati da će ga to što će ostati bez njega jednako povrijediti koliko je on povrijedio nas.» Oboje su bili tako umorni da su se sljedećeg jutra probudili kad je već napola svanulo. Čim je Rovan pokušala stati na nogu zastenjala je i ponovno sjela. Odmah joj je prišao i uopće se nije pobunila kad je podignuo njenu golu nogu sebi u krilo. Odmotao je šareni rubac i namrštio se kad joj je vidio koljeno. Bilo je strašno natečeno, modrice su bile plave poput šljiva ili zrelog grožđa. Navlažio je rubac i ponovno joj omotao koljeno. Natjerao ju je da popije dva zadnja Brufena i onda joj pomogao ustati. «Kako je?» upitao je sa strahom, a ona je odšepala nekoliko koraka i hrabro mu se osmjehnula. «Bit će u redu čim ga razgibam.»
Pogledao je uz liticu. Gledana gotovo iz samog podnožja visina je bila skraćena, ali on se sjećao svakog mučnog koraka. Trebao im je cijeli dan za silazak. «Svakako.» Ohrabrujuće joj se osmjehnuo i uhvatio je ispod ruke. «Osloni se na mene. Bit će to kao šetnja po parku.» Vukli su se uz brdo cijelo to jutro. Kao da je svakim prijeđenim korakom staza postajala sve strmijom. Ni jednom se nije požalila, ali je bila bijela poput krede i znoj ju je oblijevao od boli. Već je bilo podne, a još
nisu stigli do vodopada. Nicholas ju je prisilio da stane i odmori se.
Nisu imali ništa za jelo, ali se žedno napila iz čuturice. Nije je pokušao prekinuti, ali je on sam popio tek jedan gutljaj. Kad je pokušala ustati i nastaviti hodati, zadržala je zrak i tako posrnula da bi pala da je nije zadržao. «Prokletstvo! Prokleto! Prokleto!» ogorčeno je psovala. «Opet se ukočilo.» «Nije važno», reče on veselo i izvadi iz naprtnjače sve osim najvažnije opreme. Ipak je zadržao kožu dikdika, umotavši je u čvrstu loptu i gurnuvši je u naprtnjaču. Zatim je naprtnjaču zavezao oko struka i veselo joj se nasmiješio. «Takva mršavica poput tebe. Penji mi se na leđa.» «Ne možeš me nositi.» Pogledala je uza stazu strmu poput ljestava i užasnula se. «To je jedini vlak koji polazi s ove postaje», reče 206
joj on i postavi joj leđa. Popela se na njih. «Zar se ne bi trebao riješiti kože dikdika?» upita ona. «Zaboravi to!» reče on i krene uz brdo.
Napredovali su sporo i teško. Poslije nekog vremena nije više imao o čemu pripovijedati i nastavio se teškim korakom penjati u mrtvoj tišini. Znoj mu je natapao košulju, ali ni njena vlažna toplina koja je dopirala do nje niti snažni muževni zadah nisu joj smetali. Naprotiv, djelovali su utješno i umirujuće. Zastao bi svakih pola sata i spustio je, a zatim bi ležao zatvorenih očiju dok mu disanje ne bi postalo ujednačeno i ravnomjerno. Onda bi otvorio oči i osmjehnuo joj se. «Ho, ho. Riđane!» Ustao bi i povio leđa da se ona lakše popne. Kako se dan bližio kraju, šale su mu postajale sve nategnutije i pliće. U kasno poslijepodne korak mu je spao na iscrpljeno klipsanje, a na težim mjestima je morao zastati i pribrati se prije novih koraka. Dok su prelazili preko strmijih nagiba, pokušavala mu je pomoći silazeći s njega i oslanjajući se samo o njegovo rame, ali i unatoč ove pomoći znala je da troši zadnje ostatke snage. Nijedno od njih nije mogao povjerovati da su uspeli kad su zašli za još jedan zavoj i ispred sebe ugledali vodopad kako se prelijeva poput bijele čipkane zavjese preko staze. Nicholas je posrćući ušao u špilju iza vode i spustio je na tlo.
Zatim se srušio i ostao ležati poput mrtvaca. Već je bio mrak kad je naposljetku dovoljno došao k sebi da otvori oči i sjedne. Dok se on odmarao. Rovan je prikupila nešto grančica i uspjela zapaliti malu vatru. «Dobra si djevojka», pohvali je on. «Poželiš li ikad posao domaćice.» «Ne izazivaj sudbinu.» Došepesala je do njega i pregledala mu posjekotinu na glavi. «Lijepo i zdravo zarasta», reče mu ona, a onda potpuno neočekivano i nagonski privuče njegovu glavu na grudi i počne da mu rukama češljati prašnjavu i znojnu kosu s čela. «Oh, Nicky! Kako ću ti se ikad moći odužim za ovo što si danas učinio za mene?» Zamalo se nije brzopleto izlanuo, ali je čak i u ovom jadnom stanju bio dovoljno pribran da se suzdrži. Nije imao snage pokušati produbiti ovu intimu. Ostao je ležati u njenom zagrljaju uživajući što osjeća njeno tijelo uza svoje, ne pokušavajući je uplašiti i otjerati pomicanjem svoga. Konačno ga je nježno pustila i sjela. «Jako žalim, gospodine, što vam domaćica nema prigodu ponuditi dimljenog lososa i šampanjac za večeru. Što mislite o šalici čiste i hranljive planinske vode?» «Mislim da možemo i bolje.» Izvadio je baterijsku svjetiljku iz naprtnjače i pod njenim snopom na podu špilje odabrao neki okrugli kamen veličine šake. Držeći ga u desnoj ruci usmjerio je snop svjetla prema gore i počeo njime šarati po stropu špilje. Istog trena se začuo 207
lepet krila i uznemireno gukanje golubova s izbočina stijena koji su tamo noćili. Nicholas se stao ispod njih, zasljepljujući ih baterijskom svjetiljkom. Prvim bacanjem kamena pogodio je dva goluba i dok su oni lepećući krilima pali na pod špilje, ostatak jata je odletio u noć bučno i snažno mašući krilima. Nicholas je doskočio do oborenih ptica i uvježbanim pokretom ruke zavrnuo im vratove. «Bi li ti prijao sočni komad pečenog goluba?» upitao ju je. Ležala je naslonjena na lakat pa on sjedne prekriženih nogu nasuprot nje; oboje započnu čerupati smeđe-sivo perje s mrtvog goluba. Nije se ustezala razrezati pticu, što bi se sigurno dogodilo kod većine žena suočenim istim problemom. To je, kao i njeno stoičko držanje tijekom mučnog penjanja na planinu toga dana, znatno podiglo njen ugled u njegovim očima. Stalno mu je iznova dokazivala svoju hrabrost i srčanost, njegovi osjećaji prema njoj svakim su danom bili sve jači i zreliji. Brižno čisteći nježne dlake s očerupanih prsa ptice, ona reče: «Sada više nema sumnje da je ukradeni materijal iz našeg napadnutog logora završio u rukama Pegaza.» «I ja to vjerujem», kimne Nicholas, «a budući da smo vidjeli antenu u njihovom logoru iznad vodopada, znamo da imaju satelitsku vezu. Siguran sam da je Jake Helm to već faksirao glavnome, tko god to bio.» «Znači da on ima sve pojedinosti s nadgrobnog stupa u Tanusovoj grobnici. Već ima i sedmi svitak. Ako sam nije egiptolog, mora imati nekog plaćenika. Slažeš li se sa mnom?» «Vjerojatno može sam čitati hijeroglife. Mislim da je to neki zagriženi sakupljač.
Poznajem taj tip ljudi. To im je prava opsesija.» «I ja poznajem taj tip ljudi.» Osmjehnula mu se. «Jedan takav ovog mi je trenutka puno bliži od tisuću kilometara.» »Touchef.» nasmije se on i podigne ruke u znak predaje. «Ali u usporedbi s ostalima čija imena mogu navesti, mene je taj virus zahvatio u blažem obliku. Na primjer, ona druga dvojica s Duraidovog popisa.» «Peter Walsh i Gotthold von Schiller», izgovori ona njihova imena. «Ta dvojica bi ubila zbog svoje sakupljačke strasti», potvrdi on. «Siguran sam da nijedan od njih ne bi oklijevao ubiti, zahtijeva li to od njega blago faraona Mamose.» «No, sudeći po onome što znam o njima, obojica su milijarderi, barem dolarski.» «Novac s tim nema nikakve veze, zar ne shvaćaš. Dočepaju li se toga blaga, nikad ne bi ni pomislili na prodaju makar i jednog jedinog predmeta iz tog blaga.
Pohranili bi sve u neki skriveni trezor i ne bi dopustili nikome drugom da ga vidi. Uživali bi u njemu u osami to je bizarna strast masturbiranja.» «Kakva riječ za opis toga», pobuni se ona. «Ali precizna, uvjeravam te. Sve je to spolna izopačenost, prisila; isto kao i 208
kod masovnih ubojica.» «Volim sve što je egipatsko, ali mislim da nikad ne bih mogla tako žuditi za nečim.» «Ne smiješ zaboraviti da sada ne govorimo o običnim ljudima. Bogatstvo im omogućava ispunjenje svakog hira. Sve normalne, prirodne ljudske težnje ubrzo se iscrpe i čovjek ih se zasiti. Oni mogu imati sve što požele. Bilo kojeg muškarca ili ženu. Bilo što, svaku perverziju, dopuštenu ili ne.
Naposljetku moraju pronaći nešto što nikad nitko osim njih ne može imati. To je jedino što im još može pružiti ono staro uzbuđenje.» «To onda znači da onaj koji stoji iza Pegaza nije normalan i mi imamo posla s luđakom?» upita ona tiho. «I više od toga», ispravi je on. «Imamo posla s neopisivo bogatim i utjecajnim manijakom, koji u svojoj bolesti neće prezati ni od čega.» Za doručak su pojeli hladne ostatke pečenih golubova. Zatim su se izmjenice skinuli i okupali ispod vodopada, dok je drugo obzirno otišlo u dno špilje i okrenulo glavu. Poslije zapare koja je vladala u klancu voda je bila ledeno hladna. Udarala je po njima snagom mlaza iz vatrogasne štrcaljke. Rovan je skakutala na zdravoj nozi, boreći se za zrak i cviljela pod udarima vode, a kad je drhteći izašla ispod mlaza koža joj je bila naježena i plava od hladnoće.
Kupanje ju je ipak osvježilo i, iako je morala ponovno navući prljavu i znojnu odjeću, bila je spremna krenuti na zadnji gorki uspon do vrha.
Prije nego su napustili špilju, ponovno su jedan drugome pregledali povrede. Nicholasova rana na glavi dobro je zarastala, ali zato Rovanino koljeno nije bilo ništa bolje nego prethodnog dana. Modrice su počele poprimati otrovnu crvenkasto-smeđu boju, boju jetra koja su počela truliti, a oteklina nije nimalo spala. U svezi toga nije mogao ništa poduzeti, osim ponovnog povezivanja koljena šarenim rupcem.
Nicholas je konačno priznao poraz i ostavio naprtnjaču i kožu dikdika.
Znao je da je na izmaku snaga i shvatio je da, iako su te dvije stvari bile lagane, njihova težina može danas biti odlučujuća između dosezanja vrha ili posustajanja na stazi. Izvadio je iz naprtnjače samo tri role nerazvijenog filma. One su bile njihov jedini zapis hijeroglifa s nadgrobnog stupa u Tanusovoj grobnici, nije ih smio izgubiti pa ih je stavio u prednji džep svoje košulje kojeg je zakopčao. I naprtnjaču i kožu gurnuo je u jednu pukotinu u zidu pri dnu špilje, odlučivši jednog dana doći po njih. I tako su krenuli na zadnji, ali i najteži dio puta do vrha. Rovan je krenula hodajući na obje noge, ali se oslanjala na njegovo rame. Međutim, već nakon nepunog sata njeno koljeno nije više moglo podnijeti napor i ona se skljokala na neki kamen pokraj staze. «Baš sam prava gnjavaža, zar ne?» «Ukrcajte se, gospo. Uvijek 209
ima mjesta za malene.» Noseći Rovan na leđima, dok joj je povrijeđena noga ukočeno stršila naprijed, posrćući krene uzbrdo, ali je napredovao još sporije nego jučer. Morao je zastajkivati i odmarati se sve češće. Na lakšim dijelovima staze spustio bi je i dok bi skakutala na jednoj nozi pokraj njega pridržavala mu se jednom rukom za rame.
A onda bi se umorila pa ju je on morao podignuti i ponovno nositi na leđima. Putovanje se polako pretvaralo u košmar i oboje su izgubili svaki pojam o vremenu. Satovi su se pretapali u umornu agoniju. U
jednom trenutku oboje su pali na stazu jedno pokraj drugog, bolesni, žedni, iscrpljeni i trpeći boli. Čuturicu s vodom su ispraznili još prije jednog sata a na ovom dijelu nisu je imali gdje ponovno napuniti ništa za piće dok ne stignu do vrha i ponovno se sretnu s rijekom Danderom. «Nastavi bez mene», promuklo je prošaptala. Istog trena se sjeo i zabezeknuto je pogledao. «Ne luduj. Trebaš mi da lakše održavam ravnotežu.» «Ne može biti još daleko do vrha», bila je uporna. «Možeš
se vratiti s nekoliko Borisovih ljudi da ti pomognu iznijeti me.» «Ako su još tamo i ako te Pegaz prvi ne pronađe.» Ustao je pomalo nesigurno.
«Zaboravi. Imaš kartu do kraja ove vožnje.» I podigne je na noge.
Natjerao ju je da na glas broji njegove korake i poslije svakog stotog bi zastao odmarajući se. Zatim bi započeo sljedećih stotinu, dok mu je ona tiho brojala na uho čvrsto ga držeći objema rukama oko vrata.
Imao je dojam da se cijeli svemir skupio i pritiskao ih o tlo neposredno ispred njegovih nogu. Više nisu vidjeli stijenu sjedne strane i duboki ponor s druge. Kad bi zateturao ili je protresao i bol prostrujala njenim koljenom, zatvorila bi oči nastojeći ne ispustiti ni glasa ne odajući mu to i nastavljala brojiti. Sada se tijekom odmora oslanjao na pročelje stijene jer nije vjerovao da će moći ponovno stati na noge ako legne.
Nije se ni usuđivao spustiti je. Napor potreban za njeno ponovno podizanje bio bi mu prevelik. Više nije imao snage za to. «Gotovo se smračilo», prošaptala mu je u uho. «Stani ovdje da prenoćimo. Dosta je za jedan dan. Ubijaš se, Nicky.» «Još samo stotinu», promrmlja on.
«Ne, Nicky. Spusti me!» U znak odgovora odgurnuo se ramenom od stijene i teturajući nastavio uzbrdo. «Broji» zapovijedi on. «Pedeset i jedan, pedeset i dva», poslušala ga je. Iznenada se uspon ispod njegovih nogu naglo promijenio pa je zamalo pao. Staza je izbila na ravno pa je poput pijanca zakoračio u prazno tražeći stubu koje tu nije bilo. Zateturao je, ali ipak uhvatio ravnotežu. Zastao je klateći se na rubu provalije zureći u sumrak ispred sebe, u prvi trenutak ne mogavši povjerovati u ono što vidi. Kroz mrak su se nazirala svjetla pa 210
je pomislio da je počeo halucinirati. Začuvši ljudske glasove, zatresao je glavom da odagna priviđenje i vrati se u stvarnost. «Oh, blagi Bože.
Uspio si. Na vrhu smo, Nicky. Eno vozila. Uspio si, Nicky. Uspio!»
Pokušao je nešto reći, ali grlo mu se stisnuto i iz njega ne izađoše riječi. Krenuo je naprijed prema svjetlima, a Rovan slabim glasom vikne s njegovih leđa. «Pomozite. Molim vas, pomozite nam.» Prvo na engleskom a onda i na arapskom. «Pomozite nam, molim vas.» Začuli su se začuđujući povici i topot nogu ljudi u trku. Nicholas je polako klonuo u nježnu travu visoravni i pustio da Rovan sklizne s njegovih leđa. Tamne pojave su se okupile oko njih, čavrljajući na amhariku, a prijateljske ruke ih dograbe i napola odnesu, a napola odvuku, prema svjetlima. Zatim je netko prinio baklju Nicholasovom licu i jedan nedvosmisleno engleski glas reče: «Zdravo, Nicky. Baš lijepo iznenađenje. Došao sam iz Addisa po tvoj leš. Javljeno nam je da si mrtav. Ali malo preuranjeno, zar ne?» «Zdravo, Geoffrey. Baš lijepo od tebe što si se potrudio.» «Vjerujem da bi ti godila šalica čaja. Izgledaš
pomalo iscrpljeno», primijeti Geoffrey Tennant. «Nikad ne bih pomislio da ti je brada riđa sa sjedinama. Otmjena brada. Zapravo ti dobro stoji.» Nicholas shvati kako mora izgledati ovako poderan i neobrijan, prljav i iscrpljen. «Sjećaš li se dr. Al Simmae? Iščašila je koljeno.
Zanima me bi li ti bilo teško pobrinuti se za nju?» A onda su ga noge izdale i Geoffrey Tennant ga uhvati prije nego je pao. «Polako, momče.»
Odveo ga je do platnenog logorskog stolca i brižno ga spustio u njega.
Još je jedan stolac stigao za Rovan. »Letta chai hapal» Geoffrey je izgovorio univerzalnu rečenicu Engleza u Africi i nekoliko minuta kasnije gurnuo im u ruke šalice s kipućim prezaslađenim čajem.
Nicholas nazdravi Rovan. «Za nas. Nema nam ravnih!» Oboje su žudno pili ne mareći za vrelinu čaja i opekotine na jeziku, jer su kofein i šećer djelovali na njihov krvotok poput udara struje. «Sada sam siguran da ću preživjeti», uzdahne Nicholas. «Ne želim navaljivati, Nicky, ali imaš
li nešto protiv da mi objasniš što se to prokleto ovdje događa?» upita Geoffrey. «Zašto ti meni ne objasniš?» uzvrati Nicholas pitanjem. Bilo mu je potrebno malo vremena za procjenu situacije. Što je Geoffrey znao i tko mu je to rekao? Geoffrey nije oklijevao s odgovorom. «Prva stvar koju smo čuli bila je da je onaj bijeli lovac, tvoj čovjek, Brusilov, izvađen iz rijeke u blizini sudanske granice sav izrešetan. Krokodili i somovi su mu pojeli lice pa ga je policija na granici identificirala zahvaljujući dokumentima u pojasu za novac.» Nicholas pogleda Rovan i upozori je pogledom da šuti. «Zadnji put smo ga vidjeli prije 211
nego je otišao u potragu na svoju ruku», objasni Nicholas. «Vjerojatno je naletio na istu družinu shufta koja je opljačkala naš logor prije četiri noći.» «Da, i to smo čuli. Brigadir Nogo, ovdje prisutan, poslao je izvješće u Addis.» Oboje nisu prepoznalo Nogoa u gomili ljudi oko njih.
Tek kad je ušao u krug svjetla logorskih svjetiljki. Rovan se ukočila i takav izraz prezira preleti njenim licem da je Nicholas kradomice dohvatio njenu ruku kako bi je spriječio da izreče nešto što ne bi trebala. Poslije nekoliko trenutaka se opustila i smirila. «Jako mi je laknulo što vas vidim, sir Quenton Harper. Zadali ste nam velike glavobolje prethodnih nekoliko dana», reče Nogo. «Ispričavam se», istog trena odgovori Nicholas. «Molim vas, gospodine, nisam mislio ništa loše. Dobili smo izvještaj od istraživačke kompanije Pegaz da ste vi i dr.
Al Simma žrtve miniranja. Bio sam prisutan kad vas je gospodin Helm iz te kompanije upozorio da obavljaju miniranja u klancu.» «Ali vi.»
zausti ogorčeno Rovan, a Nicholas joj stisne ruku sprječavajući je da nastavi. «Vjerojatno smo sami bili krivi, kao što ste naglasili. Ali bez obzira na sve, dr. Al Simma je ozlijeđena i oboje nas je strašno uzdrmao taj nesretni slučaj. Još je važnije od toga da je nekoliko drugih ljudi, osoblje iz logora i redovnici iz samostana, ubijen tijekom pljačke shufta i za miniranja. Čim se vratimo u Addis predat ću podrobnije izvješće vlastima.» «Vjerojatno ne mislite kako bilo kakva krivnja može pasti.» započne Nogo, ali ga Nicholas presječe. «Svakako ne. To uopće nije bila vaša pogreška. Upozorili ste nas na shufte u klancu. Niste bili prisutni pa što bi mogli poduzeti da biste nešto spriječili? Rekao bih da ste obavili svoju dužnost potpuno savjesno.»
Nogou kao da je laknulo. «Vrlo lijepo od vas što to kažete, sir Quenton Harper.» Nicholas ga je još jedan trenutak promatrao. Djelovao je iza tih naočala s metalnim okvirom kao potpuno prijateljski raspoloženi mladić, užasno zabrinut i željan pomoći. Nicholas je na trenutak gotovo povjerovao da se prevario i da je vidio nekog drugog u Jet Rangeru koji je lebdio iznad mjesta odrona poput lešinara tražeći njihova tijela. Nicholas se trudio osmjehnuti na najprijateljskiji način.
«Bio bih vam jako zahvalan ako biste mi mogli učiniti jednu uslugu, brigadiru.» «Svakako», spremno pristane Nogo. «Sve što poželite.»
«Ostavio sam naprtnjaču i jedan od mojih lovačkih trofeja u špilji ispod Danderinog vodopada. U naprtnjači su naše putovnice i čekovi. Bio bih vam strašno zahvalan ako biste mogli poslati nekog od vaših ljudi dolje da mi ih donese.» Dok je opisivao Nogou kako će pronaći njegove stvari, perverzno je uživao što može svog mogućeg ubojicu poslati da 212
obavi umjesto njega jedan ovako nevažni zadatak. Zatim se ponovno okrenuo prema svom prijatelju kako Nogo ne bi uočio osvetoljubiv sjaj u njegovim očima. «Kako si ti stigao ovamo, Geoffrey?» «Kasnim avionom za Debra Maryam. Tamo postoji sletna staza za hitne slučajeve. Bojnik Nogo nas je dočekao i ostatak puta smo prošli vojnim džipom», objasni Geoffrey. «Pilot i letjelica nas čekaju u Debra Maryamu.» Qeoffry zašuti i, prije nego se ponovno okrenuo Nicholasu, obrati se mladiću iz logora na groznom amhariku. «Upravo sam sredio da vam priprave toplu kupku, tebi i dr. Al Simmai. Poslije toga, večera i ugodan noćni san trebali bi načiniti čuda. Sutra možemo odletjeti natrag za Addis. Nema razloga da ne budemo tamo najkasnije sutra navečer.» Potapšao je Rovan po ramenu, prikrivši svoju požudu prema njoj iza dobroćudnog bratskog osmjeha. «Moram priznati da mi je jako drago što neću morati lunjati po klancu Abbaya tražeći vas dvoje.
Čujem da je to prilično negostoljubiv dio svijeta.»
Bi li vam smetalo dr. Al Simma kad bih ja sjeo naprijed? To je strašno nepristojno od mene, ali obično mi je muka kad se vozim zrakoplovom.
Ha, ha!» objasnio je Geoffrey Rovan dok su čekali da tri mala dječaka rastjeraju koze sa sletne staze zračne luke u Debra Maryamu. U
međuvremenu je Nicholas gurnuo smotuljak s kožom dikdika ispod stražnjeg sjedala. Jedan od Nogovih poručnika noću se spustio do vodopada i donio naprtnjaču i kožu tijekom doručka. Nogo ih je elegantno vojnički pozdravio dok su rulali po sletnoj stazi u oblaku prašine. Nicholas mu je mahnuo i osmjehnuo mu se kroz bočni prozor, promrmljavši: «Jebi se. Nogo, jebi se.» Kad je pilot konačno podignuo malu Cessnu 260 s neravne travnate sletne staze, nebo iznad klanca Abbaya podsjećalo je na polje svemirskih gljiva. Nepregledne munje dosezale su stratosferu. Zrak ispod njih bio je uzburkan poput olujnog mora pa su na svojim stražnjim sjedalima bez milosti letjeli amo-tamo.
Izgleda da ni Geoffrey na prednjem sjedalu nije prošao znatno bolje.
Bio je jako tih i uopće ga nije zanimao njihov razgovor. Prošle večeri nisu imali prigodu nasamo porazgovarati, jer su cijelo vrijeme u blizini bili Geoffrey ili Nogo. Priljubivši sada glave, dok je buka motora prigušivala njihove glasove, a Geoffrey bio zaokupljen vlastitim crnim mislima, mogli su smisliti priču koju će servirati ostalima. Geoffrey im je jasno dao do znanja da britanski veleposlanik u Addisu nimalo nije bio oduševljen zbog nedaća koje su mu stvorili. Očigledno su pljuštali faksovi iz Whitehalla otkad je javljeno da su nestali. A kao dodatak tome i etiopski šef policije jedva je čekao da ih ispita. Morali su se 213
pobrinuti da ni na koji način ne umiješaju Mek Nimmura u ubojstvo Borisa Brusilova, a istodobno ne smiju ni na koji način uzbuniti Pegaza. Shvaćali su da će oni brzo reagirati i da će najvjerojatnije biti pogubno po njih dvoje odaju li na bilo koji način da znaju tko su preostali igrači u Taitinoj igri. Najviše moraju paziti da ne okrenu etiopske vlasti protiv sebe ili im pruže bilo kakav razlog za poništenje njihove vize i da ih proglase nepoželjnim imigrantima. Dogovorili su se da glume nevinašca i da se ponašaju kao ljudi koji nemaju ni o čemu pojma te da su tek žrtve događaja koje nisu predvidjeli i koje ne razumiju. Kada su sletjeli u Addis Abebu imali su spremnu pripovijest koju su dobro uvježbali. Čim se Cessna zaustavila ispred zgrada zračne luke i pilot isključio motor, Geoffrey je ponovno oživio. Još je bio tek malo zelen u licu dok je zdušno pomagao Rovan spustiti se niz stube prislonjene uz zrakoplov. «Odsjest ćete, naravno, u rezidenciji», rekao im je. «Hoteli u gradu su previše užasni, a OM ima dosta dobrog šefa kuhinje i vinski podrum koji može proći. Pronaći ću za vas neku odjeću. Moja milostiva je otprilike vašeg rasta, dr. Al Simma, a Nickyiju će moje stvari potpuno odgovarati. Hvala Bogu što imam rezervni večernji sako. On je pomalo formalist.» Rezidencija britanskog veleposlanika bila je sagrađena tijekom vladavine starog cara Haile Selassija, prije Muslinijevog napada 1930. Smještena u predgrađu grada, predstavljala je primjer bolje kolonijalne arhitekture, s krovom od trske i širokim verandama. Travnjaci su bili široki i zeleni, a o njima se brinulo mnoštvo vrtlara. Zdanje je preživjelo i revoluciju i oslobodilački rat koji je zatim uslijedio. Kod glavnog ulaza Geoffrey ih je predao etiopskom šefu služinčadi u dugačkoj, besprijekorno čistoj shammai koji ih je odveo do spavaćih soba na drugom katu smještenih jedna do druge. Nicholas je čuo vodu iz Rovaninog apartmana dok je i sam ležao u svojoj kadi napunjenoj do vrha, pijuckajući viski sa sodom i regulirajući miješalicu za toplu i hladnu vodu nožnim palcem. Zatim je čuo glas liječnika koji je došao pregledati Rovanino koljeno.
Geoffreyevo večernje odijelo bilo mu je preširoko u struku, rukavi i nogavice su mu bili kratki, a cipele su ga žuljale. Uza sve to, gledajući se u zrcalo Nicholas je shvatio je da bi se morao ošišati. «Nažalost, glede toga sada ništa ne mogu poduzeti», tužno zaključi on i ode pokucati na Rovanina vrata. «Vidi, vidi!» uzvikne on kad ih je otvorila.
Sylvia Tennant joj je posudila limun zelenu koktel haljinu koja je posebno naglašavala Rovaninu maslinastu kožu. Rovan je oprala kosu i pustila je slobodno po ramenima. Osjetio je kako mu je srce brže 214
zakucalo, kao nekom srednjoškolcu na prvom sastanku, i nasmijao se sam sebi. «Izgledaš prekrasno», rekao joj je i stvarno je tako mislio.
«Hvala, gospodine», uzvratila mu je osmijeh, «ni vi ne izgledate loše.
Smijem li vas uhvatiti pod ruku?» «Vjerovao sam da ću te nositi.
Naviknuo sam se.» «Ti dani su prošlost», reče mu ona i dohvati izrezbareni štap od ebonita kojeg je dobila od šefa služinčadi. Kad su krenuli niz hodnik, upitala je šaptom: «Kako se zove naš domaćin?»
«Veleposlanik njenog britanskog veličanstva, sir Oliver Bradford, JZMB.» «Što znači Junački Zapovjednik sv. Michaela i sv. Bartolomea, zar ne?» upita ona. «ne», ispravi je on, «to je kratica za Jednostavno Zovite Me Bog.» «Nemoguć si!» Zahihotala je, a onda se uozbiljila. «Jesi li uspio poslati faks gospođi Street?» «Prošao je već u prvom pokušaju i potvrdila je prijam. Šalje ti salaams i obećala je što prije sakupiti podatke o Pegazu.» Večer je bila mirna i sir Oliver ih je pozdravio na verandi. Geoffrey je požurio naprijed da ih upozna. Veleposlanik je imao gustu sijedu kosu i crveno lice. Geoffrey ih je upozorio što veleposlanik misli o turistima koji stvaraju probleme, ali je njegovo neprijateljsko držanje počelo blijedjeti čim je ugledao Rovan. na večeri je bilo osim Geoffreya i Sylviae Tennant još desetak gostiju pa je sir Oliver ponudio ruku Rovan da je provede unaokolo i upozna sa svima, Nicholas ih je pratio, pomirivši se s time da Rovan ostavlja takav dojam na većinu muškaraca. «Smijem li vam predstaviti generala Obeida, policijskog komesara», reče sir Oliver. Šef etiopske policije bio je visok i vrlo tamnoput, pristojan i elegantan u svojoj plavoj uniformi, naklonio se držeći Rovaninu ruku u svojoj. «Mislim da sutra ujutro imamo zakazan sastanak. Već se unaprijed veselim tome.» Rovan nesigurno pogleda sir Olivera, nitko joj ništa još o ovome nije rekao. «General Obeid želi saznati od vas i sir Nicholasa nešto više o onome što se dogodilo u klancu Abbaya», objasni sir Oliver. «Bio sam slobodan putem svog tajnika zakazati vam taj sastanak.» «To će biti samo rutinski razgovor, dr. Al Simma i sir Nicholase. Obećavam da vam neću oduzeti previše vremena.» «Svakako ćemo učiniti sve da vam budemo na usluzi», pristojno mu reče Nicholas. «Kad moramo doći do vas?» «Čini mi se da je sastanak zakazan u jedanaest u jutro.
Odgovara li vam to?» «To je pristojno vrijeme», složi se Nicholas. «Moj vozač će doći po vas u deset i trideset i odvesti vas do policijske stanice», obeća sir Oliver. Za večerom je Rovan sjedila između sir Olivera i generala Obeida. Bila je lijepa i šarmantna, a oba muškarca bila su pažljiva, Nicholas je shvatio da će se morati naviknuti da dijeli 215
njeno društvo s drugim muškarcima; ionako je predugo bio sam s njom. Sjedeći na drugom kraju stola pokraj lady Bradford, Nicholasu baš nije bilo zabavno. Ona je bila druga žena sir Olivera, trideset godina mlađa od njega, s naglašenim londonskim naglaskom i još
izraženijom prostodušnošću, s grivom obojane plave kose i nevjerojatnim sisama koje su se izlijevale iz dekoltea od šljokica.
Starčeva glupost, zaključi Nicholas. Proglasila se stručnjakom za genealogiju engleske aristokracije drugim riječima pravi snob.
Podrobno ga je ispitala o njegovim precima, zahtijevajući vraćanje nekoliko naraštaja unatrag. Ma kraju je doviknula mužu na drugom kraj stola: «Sir Nicholas je vlasnik Quenton Parka. Jesi li to znao, dragi?» Zatim se natrag okrenula Nicholasu. «Moj je muž vrlo dobar lovac.» Sir Oliver je izgledao jako zadivljen ženinom inteligencijom.
«Quenton Park, oh? Baš prije nekoliko dana sam o njemu čitao u Shooting Timesu. Tamo imate lovište Visoke bukve. Je li tako?» «Visoki ariši», ispravi ga Nicholas. «Među najboljim pticama u Britaniji. Tako su rekli», sav ustreptao se oduševljavao sir Oliver. «Ne znam je li baš
tako», skromno se ustivio Nicholas. «Ali jako smo ponosni na njih.
Morate doći u lov kad sljedeći puta budete kod kuće kao moj gost, naravno.» Od tog se trenutka ponašanje sir Olivera prema Nicholasu potpuno se izmijenilo. Postao je ljubazan i brižan, pa je čak poslao šefa služinčadi po bocu Lafita iz 1954. «Ostavio si dobar dojam», prišapne mu Geoffrey. «Godina 1954. je kod njega rezervirana samo za odabrane.» Tek negdje iza ponoći Nicholas je konačno uspio pobjeći od svoje domaćice i spasiti Rovan od sir Olivera i generala Obeida.
Pridržavajući je dok je šepala pokraj njega, odveo ju je iz dvorane izbjegavajući značajni i kalkulantski pogled Geoffreya Tennanta sve dok nisu stigli na prvo odmorište. «nedvojbeno si ti bila zvijezda večeri», reče joj. «A ti si natjerao lady Bradford da prede poput mačke», ogovorila mu je, a njemu je bilo drago što je osjetio blagu posesivnu ljubomoru u njenom glasu. Znači nije jedini. Kod vrata je riješila sve probleme, ponudivši mu svoj obraz kojeg je on čedno poljubio. «One njene grudi!» promrmlja ona. «Nemoj imati noćne more zbog njih.»
Zatim je za sobom zatvorila vrata. Osjećao se prilično živahno idući u svoju sobu, ali kad je otvorio vrata ugledao je omotnicu na pragu.
Tijekom večere ju je morao ugurati ispod vrata neki od slugu. Brzo je poderao omotnicu i razmotao pismo. Izraz lica mu se mijenjao dok je pogledom prelazio preko redova. Izašao je iz sobe i vratio se do Rovaninih vrata gdje je pokucao. Trenutak kasnije usko ih je 216
odškrinula i provirila. Vidio je njenu zbunjenost i požurio odagnati njene sumnje. «Odgovor na moj faks.» Pokaže joj papire. «Jesi li odjevena?» «Samo trenutak.» Zatvorila je vrata i ponovno ih otvorila tek nekoliko sekundi kasnije. «Uđi», reče ona. Pokazala je na kristalnu bocu na stolu. «Želiš li čašicu prije spavanja?» «Mislim da mi je potrebna. Znamo tko upravlja Pegazom.» «Reci mi!» zapovijedi ona, ali se njemu nije žurilo. Prvo si je natočio viski, a onda joj se osmjehnuo preko ramena. «Želiš li ti sode?» «Proklet bio, Nicholase Quenton Harperu.» Udarila je bosom Nogom po podu. «Nemoj me mučiti. Tko je to?» «Kad smo se sreli, bila si poslušna mala Arapkinja. Znala si da su muškarci superiorna bića. A pogledaj sada. Vjerojatno sam te pokvario.» «Mislim da se igraš vatrom.» Pokušala je potisnuti osmjeh.
«Reci mi, molim te, Nicky.» «Sjedni», zapovijedi joj on i smjesti se u naslonjač nasuprot nje. Razmotao je faks, a zatim je pogledao.
«Gospođa Street je bila brza. U faksu sam joj predložio neka nazove mog brokera u gradu. Ovdje smo tri sata ispred Greenwicha pa ga je izgleda uhvatila prije nego je otišao iz ureda. U svakom slučaju, pribavila je sve podatke koje sam tražio.» «Prestani, Nicky, ili ću potrgati donje rublje, početi vrištati i izazvati skandal. Reci mi!»
Zašuštao je stranicama i započeo čitati. «Pegaz istraživanja su registrirana na sidnejskoj burzi u Australiji s dioničarskim kapitalom od dvadeset milijuna.» «Ostavi pojedinosti», preklinjala je. «Samo mi reci ime tog čovjeka.» «Šezdeset pet posto dionica u Pegazu vlasništvo je rudarske kompanije Valhalla», neumoljivo je nastavio, «a preostalih trideset pet imaju Ananconda metali iz Austrije.» Digla je ruke i nagnuvši se naprijed probadala ga je pogledom. «I Valhalla i Ananconda su podružnice HMI-a. Hamburg Manufacturing Industries.
Sve dionice u HMI vlasništvo su obiteljskog carstva von Schiller čiji su jedini vlasnici Gotthold Ernst von Schiller i njegova žena, Ingemar.»
«Von Schiller», tiho je ponovila i dalje zureći u njega. «Bio je na Duraidovom popisu mogućih sponzora. Vjerojatno je pročitao knjigu Wilbura Smitha znam da je prevedena na njemački jezik. Vjerojatno je poput tebe razgovarao s Duraidom. Ali njega se Duraid svojim poricanjem nije uspio tako lako otresti kao tebe.» «Tako sam i ja to shvatio», kimne Nicholas. «Nije mu bilo teško pronjuškati po kairskom muzeju i otkriti da ti i Duraid radite na nečem velikom. Ostalo nam je predobro poznato.» «Ali kako je uspio tako brzo prebaciti Pegaz u Etiopiju?» upita ona. «Vjerojatno je imao sreću, vrašku sreću. Geoffrey mi je rekao da je Pegaz dobio koncesiju za istraživanja bakarne rude od 217
predsjednika Mengistua prije pet godina, neposredno prije nego je zbačen s vlasti. Von Schiller je već bio ovdje čak i prije nego je čuo za svitke. Da bi spremno dočekao i iskoristio svaki novi obrat, trebao je samo prebaciti bazni logor sa sjevera gdje su istraživali i ponovno ga podignuti na litici klanca Abbaya. Sigurno ćemo otkriti da je Jake Helm jedan od njegovih čuvara, specijalist za prljave trikove, kojega šalje na sva mjesta po čitavom svijetu gdje očekuje nevolje. Očito drži i Nogoa u šaci. Uletjeli smo im ravno u ruke.» Rovan je bila zamišljena.
«Sve to ima smisla. Čim je Helm prijavio svom gospodaru da smo stigli, von Schiller mu je vjerojatno naredio da inscenira pljačku u našem logoru koju su tobože izvele shufte. Oh blagi Bože, mrzim ga. Nikad ga nisam vidjela, ali ga mrzim više nego sam mislila da sam sposobna za to.» «Sada barem znamo s kim imamo posla.» «Ne baš», mozgala je ona. «Von Schiller je morao imati nekog u Kairu. Nekog iznutra.»
«Kako se zove vaš ministar?» zanimalo je Nicholasa. «Ne», prekine ga ona istog trena, «To ne može biti Atalan Abou Sin. Poznajem ga cijelog života. On je pravo oličenje čestitosti.» «Pravo je čudo što mito od otprilike sto tisuća dolara može učiniti čestitosti», tiho primijeti Nicholas, a ona se zabezekne.
Doručkovali su sami. Sir Oliver je otišao u ured još prije sat vremena, a lady Bradford još nije ustala pozdraviti vedro, prohladno jutro.
«Jedva sam oko sklopila noćas; razmišljala sam o Atalanu. Oh, Nicky, ne mogu podnijeti čak ni sumnju da je bio umiješan u Duraidovo ubojstvo.» «Oprosti ako sam ti zagorčio noć, ali moramo razmotriti stvari sa svih strana», pokušao ju je utješiti, a onda je promijenio temu. «Ovdje smo već protratili dovoljno vremena. Trenutno Pegaz ima odriješene ruke. Želim se vratiti kući i započeti pripremati ekspediciju za povratak.» «Da nam rezerviram zrakoplovne karte?» Istog trena je ustala. «Idem pronaći telefon.» «Prvo završi doručak.» «Dosta sam jela.» Krenula je prema vratima, a on dovikne za njom. «Nije čudno da si tako mršava. Rekli su mi da je anorexia nervosa gadna stvar.» I zato uzmi još jedan tost s malo marmelade. Vratila se za petnaest minuta.
«Sutra poslijepodne u tri i trideset. Kenya Airways do Nairobia i iste večeri British Airvaysom do Heathrowa.» «Odlično.» obrisao je usta i ustao. «Auto nas čeka za odlazak u policijsku stanicu na razgovor s tvojim novim obožavateljem, generalom Obeidom. Krenimo.» Čekao ih je jedan policajac i brzo ih je kroz ulaz za visoke goste odveo u glavnu zgradu policije. Predstavio se kao inspektor Galla i bio je vrlo ljubazan dok ih je vodio prema komesarovom uredu. General Obeid je ustao 218
čim su ušli i zaobišavši stol pozdravio ih. Dok ih je vodio u primaći salon, šarmantno i ljubazno se trudio oko Rovan. Kad su se smjestili, inspektor Galla im je natočio neizbježnu gorku crnu kavu. Poslije uljudnog razgovora general je prešao na posao. «Kao što sam vam obećao, neću vas zadržati duže nego je to potrebno. Prisutni inspektor Galla snimit će vaše izjave. Prvo bih želio popričati o nestanku i smrti majora Brusilova. Vjerojatno znate da je on bivši časnik ruskog KGB-a?» Razgovor je potrajao duže nego su očekivali. General Obeid je bio sistematičan, ali i jako uljudan, naposljetku je dao policijskom stenografu da prepiše njihove izjave i nakon što su ih pročitali i potpisali, general ih je otpratio sve do ulaza gdje ih je čekao auto.
Nicholas je znao da je to bio znak posebne pažnje. «Ako bilo što mogu učiniti za vas ili vam zatreba bilo što, molim vas ne oklijevajte mi se javiti. Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam vas upoznao, dr. Al Simma. Morate nas uskoro ponovno posjetiti.» «Unatoč našoj maloj nezgodi, stvarno sam uživala u vašoj divnoj zemlji», rekla mu je umilnim glasom. «Možda ćete nas vidjeti i ranije nego to očekujete.»
«Šarmantan čovjek», primijeti ona dok su sjedali na zadnja sjedala sir Oliverovog Rollsa. «Baš mi sviđa.» «Izgleda da je to bilo uzajamno», reče Nicholas.
Kad su se sljedećeg jutra spustili na doručak čekale su ih jednake omotnice naslovljene na njih na njihovom mjestima za stolom.
Nicholas je svoju otvorio još dok je od poslužitelja u shammal naručivao kavu i dok je čitao poruku izraz lica mu se promijenio.
«Pogledaj, molim te!» uzvikne on. «Ostavili smo čak i veći dojam na plavce nego smo toga bili svjesni. General Obeid me želi ponovno vidjeti.» Počeo je čitati na glas: Zapovjeđeno vam je da se pojavite u policiji do podne ili prije tog vremena.» Nicholas tiho zazviždi. «Baš
oštro. Bez molim ili hvala.» «I moje je takvo.» Rovan pogleda na bilješku na službenom policijskom papiru sa zaglavljem. «Što to znači?
Što ti misliš?» «Uskoro ćemo saznati», obeća joj Nicholas. «Ali zvuči mi pomalo zloslutno. Ja misliti ljubavna afera gotova.» Kad su tog jutra došli u policiju nije bilo odbora za doček. Čuvar na posebnom ulazu poslao ih je okolo kroz prijavnicu, gdje su morali voditi dugačak i zbrkani razgovor s dežurnim koji gotovo nije znao engleski. Iz svog ranijeg iskustva stečenog u Africi, Nicholas se trudio ostati miran i ne izgubiti živce pa čak ni ne dopustiti drugima da vide koliko ga sve to živcira, naposljetku je dežurni šaptom obavio dugi razgovor s nekom nepoznatom osobom, poslije čega im je neodređeno pokazao na tvrdu 219
drvenu klupu nasuprot udaljenog zida. «Vi čekati. Čovjek uskoro dođe.» Sljedećih četrdesetak minuta dijelili su tu klupu s raznoraznim moliteljima, tužiteljima, podnositeljima žalbi i sitnim kriminalcima.
Jedan ili dvojica su obilno krvarili jer su ih napale nepoznate osobe, a drugi su imali lisice. «Piaša je zvijezda izgleda na zalasku», primijeti Nicholas prinoseći rubac nosu. Očito se neki od njegovih susjeda nisu poduže vrijeme sastali sa sapunom i vodom. «Više nemamo VIP
ophođenje.» nakon četrdesetak minuta inspektor Galla, koji je jučer bio tako uljudan s njima, pogleda preko paravana i pozove ih rukom.
Previdio je Nicholasovu ispruženu ruku i odveo ih je ravno u jednu od stražnjih soba. Nije im ponudio da sjednu, već se hladno obratio Nicholasu. «Odgovorni ste za gubitak vatrenog oružja koje ste imali.»
«Tako je. Kako sam to objasnio u svojoj jučerašnjoj izjavi.» Inspektor Gala ga presiječe. «Gubitak vatrenog oružja zbog nepažnje je vrlo ozbiljan prijestup», reče on oštro. «Nisam ja bio nepažljiv», porekne Nicholas. «Ostavili ste vatreno oružje nečuvano. Niste ga ni pokušali zaključati u čelični sef. To je nemarnost.» «Uz dužno poštovanje, inspektore, ali u klancu Abbaya vlada privremena oskudica tih čeličnih sefova.» «Nemarnost», ponovi Galla. «Kažnjiva nemarnost. Kako možemo znati da oružje nije palo u ruke elemenata koji se bore protiv vlade?» «Hoćete reći da bi neka nepoznata osoba mogla svrgnuti vladu pomoću 275 Rigby puške?» Nicholas se osmjehne. Inspektor Galla se nije obazirao na ovu duhovitu upadicu, već je iz ladice svoga stola izvadio dva dokumenta. «Ja moram provesti ove naloge o deportaciji koji se odnose na vas i dr. Al Simma. U roku dvadeset četiri sata morate napustiti Etiopiju, a poslije toga smatrat ćemo vas oboje nepoželjnim imigrantima.» «Dr. Al Simma nije izgubila nikakvo oružje», mirnim glasom napomene Nicholas. «Zapravo, koliko ja znam, ona nikad u svom životu nije bila ni najmanje nepažljiva.» Njegov komentar je ponovno prošao bez odgovora. «Molim vas potpišite ovdje da ste primili i razumjeli zapovijed.» «Želio bih porazgovarati s generalom Obeidom, vašim policijskim komesarom «, reče Nicholas. «General Obeid je jutros otišao na inspekcijski obilazak sjevernih pograničnih oblasti. Neće se vratiti u Addis Abebu nekoliko tjedana.» «A dotad ćemo mi već biti sigurno vraćeni u Englesku?» «Baš tako.» Inspektor Galla se osmjehne po prvi put, stisnutih usana i vrlo hladno.
«Potpišite, molim vas, ovdje i ovdje.» «Što se dogodilo?» upita Rovan kad joj je vozač otvorio vrata Rollsa i ona se smjestila pokraj Nicholasa.»Bilo je to tako iznenada i neočekivano. U jednom trenutku 220
svi su nas voljeli, a odmah zatim nas šutnuli niz stube.» «Želiš čuti moje mišljenje?» upita Nicholas i, ne čekajući odgovor, nastavi: «Nogo nije jedini koga Pegaz plaća. Tijekom noći Obeid je razgovarao s von Schillerom i dobio nove naredbe.» «Znaš li ti što to znači, Nicky? To znači da se nećemo moći vratiti u Etiopiju. To znači da nam je sada Mamoseova grobnica izvan dohvata.» Zurila je u njega svojim velikim tamnim preplašenim očima. «Koliko se sjećam, kad smo Duraid i ja posjetili Irak i Libiju nijedan od nas nije imao pozive ni od Saddama ni od Gadaffija.» «Izgledaš oduševljen što ćeš možda imati prigodu prekršiti zakon», optuži ga ona. «Glupo se smijuljiš.» «naposljetku, radi se samo o etiopskom zakonu», naglasi on. «ne moraš ga uzimati previše ozbiljno.» «I tebe će baciti u taj samo etiopski zatvor. To bi morao shvatiti ozbiljno.» «I tebe će», naceri se on, «ako nas uhvate.» Budite sigurni da je on već uputio službenu žalbu u predsjednikov ured», reče im Geoffrey dok ih je sljedećeg dana vozio u zračnu luku. «Mogu reći da ga je cijela ta stvar vrlo uznemirila, naredba o deportaciji i sve to.
nikad nisam čuo za nešto slično.» «Ne uzbuđuj se, momče», reče mu Nicholas. «Kako sada stvari stoje, nijedno od nas se ne namjerava vratiti ovamo, nema nikakve štete.» «U pitanju su načela. Ponijeli su se prema uglednom britanskom građaninu kao običnom kriminalcu, nisu pokazali nimalo poštovanja.» On uzdahne. «Ponekad zažalim što nisam rođen prije sto godina, ne bismo trebali pristajati na ovakve gluposti.
Samo pošalji topovnjaču.» «Tako je, Geoffrey, ali neka te to ne uznemiruje.»
Dok su se prijavljivali na šalteru Kenya Airwaysa, Geoffrey je bdio nad njima poput mačke nad mladima. Imali su samo ručnu prtljagu, dvije male jeftine plastične torbe koje su kupili toga jutra na uličnoj tržnici, Nicholas je smotao kožu dikdika u loptu i umotao je u shammau koju je kupio na istoj toj tržnici. Geoffrey je čekao s njima dok nisu objavili polazak zrakoplova i mahao im je kad su prošli kontrolu putovnica, više Rovan nego Nicholasu. Imali su mjesta iza krila, a Rovan se sjela pokraj prozora. Zrakoplov Kenya Ainvaysa upalio je motore i počeo polagano rulati pokraj zgrada zrakoplovne luke. Dok je Rovan zurila kroz prozor kako bi još jednom na trenutak vidjela Addis, Nicholas se prepirao sa stjuardesom koja je zahtijevala da dragocjenu kožu dikdika u ružičastoj plastičnoj torbi smjesti u ormarić iznad glave. Odjednom se Rovan naglo ukočila na sjedalu i, dok je i dalje zurila kroz prozor, ispružila je ruku i uhvatila Nicholasa. «Pogledaj!» prosiktala je s toliko otrova u glasu da se on nagnuo preko nje pogledati što ju je to tako 221
uzbudilo. «Pegaz!» poviče ona i pokaže prema mlaznom Falconu koji je upravo dorulao i zaustavio se na udaljenom kraju zrakoplovne luke.
Mala, sjajna letjelica bila je obojena zeleno, a na njenom visokom repu propinjao se na zadnjim nogama stilizirani crveni konj. Dok su gledali kroz prozor, vrata na trupu zelenog Falcona se spuste i mali odbor za doček na asfaltnoj pisti započne se gurati naprijed nastojeći pozdraviti putnike čim se pojave na vratima. Prvi se pojavio neki čovječuljak u besprijekornom krem ljetnom odijelu i s bijelim panama slamnatim šeširom. Unatoč svog niskog rasta djelovao je samouvjereno i primjećivalo se da je naviknut izdavati naredbe; okruživala ga je ona posebna aura moći. Lice mu je bilo blijedo kao da je došao iz sjevernjačke zime i nije se uklapao u okolinu. Imao je čvrstu bradu koja je odavala tvrdoglavog čovjeka, istaknut nos i prodoran pogled ispod tamnih gustih obrva. Nicholas ga je istog trena prepoznao. Često ga je viđao na aukcijama kod Sothebyija i Christia. Taj čovjek nije bio tip kojeg bi netko u žurbi zaboravio. «Von Schiller!» vikne on dok je Nijemac carskim pogledom prelazio preko ljudi koji su ga čekali na asfaltnoj pisti ispod njega. «Sliči bantamskom pijevcu», promrmlja Rovan, «ili uspravljenoj kobri.» Von Schiller podigne svoj panama šešir i strči niz Falconove stube lakim atletskim korakom, a Nicholas tiho primijeti: «Tko bi mu rekao da ima gotovo sedamdeset godina.» «Kreće se poput četrdesetogodišnjaka», složi se Rovan. «Sigurno boji kosu i obrve vidiš li kako su tamne.» «Oho!» Nicholas je bio zabezeknut.
«Pogledaj tko ga je došao pozdraviti.» Zraka sunca odbila se od medalja i činova. Jedna visoka pojava u plavoj odori se izdvojila iz skupine za doček i s puno poštovanja vojnički pozdravila dodirnuvši sjajni obod kape prije nego je prihvatila von Schillerovu ruku i prijateljski je protresla. «Tvoj donedavni obožavatelj, general Obeid.
Nije čudno što nas jučer nije mogao primiti. Bio je prezauzet.»
«Pogledaj, Nicky», potiho reče Rovan. Više nije promatrala njih dvojicu na dnu stuba koji su se i dalje rukovali dok su zainteresirano čavrljali.
Svu svoju pažnju okrenula je prema vrhu Falconovih stuba, gdje se pojavio jedan mlađi muškarac. Bio je gologlav i Nicholas zamijeti njegovu žućkastu kožu i gustu, tamnu, valovitu kosu. «Nikad ga dosad nisam vidio. Tko je on?» upita je Nicholas. «Nahoot Guddabi. Duraidov pomoćnik iz muzeja. Čovjek koji je dobio njegov posao.» Kad se Nahoot počeo spuštati niz Falconove stube, njihov zrakoplov se počeo kretati, da bi im, skrenuvši na glavnu pistu, zaklonio pogled na skupinu pokraj Pegazovog mlažnjaka. Oboje klonu u svoja sjedala i ostanu dugo 222
zureći jedno u drugo. Prvi je k sebi došao Nicholas. «Sabbath vještica.
Zbor rugoba. Imali smo sreće što smo mu prisustvovali. Sada više nema tajni. Potpuno nam je jasno tko su nam protivnici.» «Von Schiller je gospodar lutaka», složi se ona bez daha od bijesa i užasa.
«Ali Nahoot Guddabi je njegov lovački pas. Vjerojatno je Nahoot unajmio ubojice u Kairu i uputio ih na nas. Oh Nicky, trebao si ga čuti na sprovodu dok je govorio koliko se divio Duraidu i koliko ga je poštovao. Prljavi, dvolični ubojica!» Oboje su šutjeli dok avion nije uzletio, a onda je Rovan tiho rekla: «Naravno, u pravu si što se tiče Obeida. I on je na von Schillerovom platnom popisu.» «Mogao je jednostavno tamo biti kao predstavnik etiopske vlade ukazujući poštovanje najvećem stranom akcionaru, čovjeku od kojeg se svi nadaju dobiti otkriće nevjerojatnih naslaga bakra u njihovoj siromaštvom pogođenoj zemlji i mogućnost da se obogate.» Odlučno je odmahnula glavom. «Da je sve tako jednostavno, onda bi ga dočekao jedan od ministara iz vlade, a ne šef policije. Ne, Obeid je isti izdajnik kao i Nahoot.» Sada kad je vidjela stvarne ubojice svoga muža, ponovno su se otvorile napola zarasle rane Rovaninog bola i tuge. Ti gorki osjećaji predstavljali su plamen koji ju je izjedao poput plamena unutar debla šupljeg šumskog stabla. Nicholas je znao da ne može ugasiti taj plamen i nadao se da joj može nakratko skrenuti misli. Tiho joj je govorio, skrećući joj mračne misli sa smrti i osvete na izazov kojeg je nudila Taitina igra i zagonetku izgubljene grobnice. Zrakoplov su promijenili u Nairobiju i kad su sljedećeg jutra sletjeli na Heathrow, njih dvoje su već u glavnim crtama imali razrađen plan povratka u klanac Nila i istraživanja Taitinog jezerca u ponoru. Iako bi se na prvi pogled reklo da je Rovan ponovno bila ona stara, smirena i vesela Rovan, Nicholas je znao da ispod površine još skriva bol od gubitka kojeg je pretrpjela. Sletjeli su na Heathrow tako rano da su prošli kroz carinu ne čekajući u redu, a kako nisu imali prtljage nisu morali odigrati uobičajenu partiju ruleta kod pokretne trake s prtljagom hoće li ili neće stići? Noseći kožu dikdika u plastičnoj torbi ispod pazuha i s Rovan koja je šepala oslanjajući se na štap s jedne i njegovu ruku s druge strane, Nicholas je nonšalantnim korakom prošao kroz zeleni prolaz za putnike koji nemaju što prijaviti, nevinog izraza lica poput kakvog anđela sa stropa Sikstinske kapele. «Baš si drzak», prošapta ona kad su prošli. «Ako tako uvjerljivo možeš lagati carinicima, kako ti ubuduće mogu bilo što vjerovati?» Sreća ih je i dalje poslužila. Nije bilo reda za taksi i tek neznatno više od jednog sata po dolasku na 223
Heathrow taksi ih je dovezao ispred Nicholasove kuće u Knightsbridgeu. Bilo je tek osam i trideset, ponedjeljak ujutro. Dok se Rovan tuširala, Nicholas se spustio do trgovinice na križanju po neke namirnice. Zatim su zajedno spremili doručak Rovan je pazila na tost, a Nicholas je spremio svoj specijalitet, omlet sa začinskim biljem. «Kad se vratimo u klanac Abbaya, trebat će ti svakako stručna pomoć»
primijeti Rovan, dok je mazala putar na vrući tost da se otopi. «Znam za to pravog čovjeka. Radio sam s njim i ranije», reče joj on. «Bivši kraljevski inženjerci. Stručnjak za ronjenje i podvodne konstrukcije. U
mirovini je i živi u kućici u Devonu. Mislim da je već pomalo tanak s novcem i neopisivo se dosađuje. Svakako će ugrabiti svaku prigodu ne bi li promijenio bilo koje od ta dva stanja.» Čim su završili doručak, Nicholas reče: «Ja ću oprati posuđe. Ti odnesi filmove na razvijanje.
Foto servis koji razvija filmove za jedan sat je u Bootsu odmah nasuprot Harrodsa.» «To nazivam pravednom raspodjelom posla», primijeti ona duboko uzdahnuvši. «Imaš perilicu za posuđe, a vani opet pada kiša.» «U redu», nasmije se on. «Da te udobrovoljim, posudit ću ti svoj kišni ogrtač. Dok budeš čekala razvijanje filmova, možeš otići nabaviti sitnice bez kojih si ostala tijekom odrona. Ja moram obaviti neke važne telefonske razgovore.» Čim je otišla, Nicholas je sjeo za stol s bilježnicom u jednoj i telefonom u drugoj ruci. Prvo je nazvao Quenton Park; gospođa Street je pokušavala sakriti da joj je drago što se vratio kući. «Stol vam se ne vidi od pisama. Uglavnom računi.»
«Kako je to veselo!» «Odvjetnici me gnjave, a gospodin Markham iz Lloyda zove svakoga dana.» «Nikom od njih ne recite da sam se vratio.»
Nicholas je dobro znao što žele od njega isto što i oni koji uporno zovu: novac. U njegovom slučaju to nije bilo tričavih petsto funti za neplaćeni račun krojaču, već dva i po milijuna funti. «Bolje je da ostanem u Yorku nego u Quentonu», reče on gospođi Street. «U stanu me neće naći.» Dugove je potisnuo iz misli i samo se posvetio neposrednoj zadaći. «Imate li pri ruci olovku i papir? Dobro, evo što ćete učiniti.» Trebalo mu je deset minuta za nabrajanje, a zatim mu je gospođa Street sve to ponovno pročitala. «U redu, obavite to. Dolazimo večeras. Dr. Al Simma ostaje kod mene do daljnjeg. Zamolite domaćicu da joj pripremi spavaću sobu.» Nakon toga je nazvao jedan broj u Devonu i dok je telefon zvonio u mislima je gledao preuređenu kućicu obalnog stražara na vrhu stijene okrenute na sivo i olujom šibano zimsko more. Daniel Webb je vjerojatno bio straga u vrtu u svojoj radionici ili je petljao nešto oko svog Jaguara iz 1953, svojoj velikoj 224
strasti, ili je vezao mušice za losose. Ribolov je bila njegova druga strast, strast koja ih je nekoć povezala. «Da?» Danielov glas je bio suzdržan i sumnjičav. Nicholas je mogao zamisliti njegovu ćelavu glavu, pjegavu poput grmušinih jaja, i dlakavu žuljevitu šaku kojom je držao slušalicu. «Mineru, imam posla za tebe. Zanima li te?» «Kuda ćemo, bojniče?» Iako su prošle tri godine, odmah je prepoznao Nicholasov glas. «Sunce i trbušne plesačice. Plaća kao i prošli put.»
«Zanima me. Gdje ćemo se naći?» «U stanu. Sjećaš se od prošli puta.
Sutra. Ponesi logaritamsko računalo.» Nicholas je znao da Danny ne vjeruje tim novim džepnim računalima. «Jag je i dalje u dobrom stanju. Krenut ću rano i do ručka sam tamo.» Nicholas zaklopi slušalicu i obavi još dva telefonska razgovora: jedan sa bankom u Jerseyu, a drugi sa Caymanskim otočjem. Oba računa za hitne slučajeve bili su gotovo ispražnjena. Proračun za ekspediciju kojeg je razradio s Rovan tijekom leta iznosio je dvjesto trideset tisuća. Znao je da je i ovaj, poput svih ostalih proračuna, optimistički. «Uvijek dodaj pedeset posto», sam je sebe upozoravao. «A to znači da će čarapa biti prazna kad završimo. Nadajmo se i molimo da nas ne vučeš za nos, Taita.» Izrekao je lozinku obojici bankovnih službenika i zatražio da prebace novac na njegove matične račune kako bi ga mogao odmah podići. Prije nego krenu za York, morao je obaviti još dva razgovora. O
njima je ovisila sudbina njihovih planova, a veze koje je tamo imao bile su u najboljem slučaju tanke, a u najgorem nemoguće. Prvi broj je bio zauzet. Nazvao ga je još pet puta i svaki put bi mu u uhu odjeknuo živcirajući prodorni ton zauzeća. Pokušao je još jednom i odgovorio mu je glas s jakim zapadnim naglaskom. «Dobar dan. Britansko veleposlanstvo. Mogu li vam pomoći?» Nicholas pogleda na uru.
Vremenska razlika iznosila je tri sata. U Addisu je već bilo poslijepodne. «Ovdje sir Nicholas Quenton Harper, zovem iz Britanije.
Mogu li razgovarati s gospodinom Geoffrey Tennantom, vašim vojnim attacheom, molim vas?» Geoffrey se javio gotovo istog trena. «Dragi prijatelju. Znači stigao si kući. Blago tebi.» «Htio sam ti se javiti da se ne brineš. Znam da ne bi mogao spavati.» «Kako je šarmantna dr. Al Simma?» «Pozdravlja te.» «Kad bih ti barem mogao vjerovati.» Geoffrey dramatično uzdahne. «Treba mi velika usluga, Geoff. Poznaješ li brigadira Maryama Kidaneu u ministarstvu obrane?» «Sjajan čovjek», istog trena potvrdi Geoffrey. «Odlično ga poznajem. Igrao sam tenis s njim prošle subote. Ima vraški bekend.» «Zamoli ga, molim te, da mi se hitno javi.» Dao je Geoffrey telefonski broj u Yorku. «Reci mu da ga 225
tražim u svezi rijetke vrste etiopske lastavice za muzejsku zbirku.»
«Opet planiraš neke nepodopštine, Nicky. Nije ti dosta što su te naglavačke izbacili iz Etiopije. Sada se upuštaš u trgovinu rijetkim pticama. Vjerojatno se radi o ugroženoj vrsti.» «Hoćeš li to učiniti, Geoff?» «Svakako. Uvijek na službi.» «Dugujem ti.» «I te kako.»
Manjeg je uspjeha bio s drugim pozivom. Broj na Malti dobio je od službe međunarodnih obavijesti. Već u prvom pokušaju začuo je ohrabrujuće zvonjenje. «Podigni slušalicu, Jannie», preklinjao je šaptom, ali poslije šestog zvona javila se sekretarica. «Dobili ste glavni ured Africair Services. Trenutno nitko ne može odgovoriti na vaš poziv.
Molimo vas, ostavite ime, broj i kratku poruku poslije zvučnog signala.
Javit ćemo vam se čim budemo mogli. Hvala.» Nepogrešivo je prepoznao južnoafrički naglasak Janniea Badenhorsta. «Jannie. Ovdje Nicholas Quenton Harper. Može li ona tvoja raga od starog Herca još
letjeti? Ovaj bi posao za tebe trebao biti mačji kašalj. Štoviše, novac je dobar. Nazovi me kući u Britaniju, nema žurbe. Jučer, ili prekjučer, bilo bi odlično.» Rovan je pozvonila neposredno nakon njegovog zadnjeg poziva pa on otrči niza stube. «U pravo vrijeme», reče joj kad je ušla crvenog nosa od hladnoće, otresajući kišne kapi s ogrtača kojeg joj je posudio. «Jesi li razvila filmove?» Izvukla je iz džepa žutu omotnicu i pobjednički zamahnula njome. «Odličan si fotograf», reče mu ona. «Ispale su savršeno. Mogu pročitati svaki znak golim okom.
Vratili smo se u Taitinu igru.» Raširili su fotografije preko radnog stola i započeli likovati nad njima. «Dala si napraviti i duplikate? Komplet svakom od nas. Odlično», pohvali je Nicholas. «Negativi idu u moj sef u banci. Nećemo riskirati da ih po drugi put izgubimo.» Koristeći veliko povećalo. Rovan je proučavala svaku pojedinu fotografiju i odabrala najjasnije snimke svake od četiri stranice nadgrobnog spomenika.
«Ovo će biti naše radne kopije. Čak vjerujem da nam neće trebati otisci koje smo napravili. Trebale bi nam biti dovoljne.» Čitala je na glas odlomak s jednog od blokova hijeroglifa. « Kobra se odmata i širi svoju draguljima prekrivenu kukuljicu. Jutarnje zvijezde sjaju u njenim očima.
Njezin crni i klizavi jezik tri puta ljubi zrak.» Zarumenila se od uzbuđenja. «Što nam to Taita poručuje ovim stihovima. Oh, Nicky, kako je uzbudljivo ponovno otkrivati tajne!» «Pusti sada to!» odlučno ju je prekinuo. «Poznajem te. Započneš li, probdjet ćemo cijelu noć.
Utrpajmo stvari u Range Rover. Čeka nas duga i naporna vožnja do Yorka, a čuo sam i upozorenje o ledu na autoputu. Poprilična razlika od onih uvjeta u klancu Abbaya.» Podigla je glavu i skupila fotografije 226
na urednu hrpu. «U pravu si. Ponekad se stvarno znam zanijeti.»
Ustala je. «Prije nego krenemo, mogu li nazvati kući?» «Pod kućom, pretpostavljam, misliš na Kairo?» «Oprosti. Da, Kairo. Duraidovu obitelj.» «Naravno! ne moraš objašnjavati. Tamo ti je telefon. Samo izvoli. Čekat ću te dolje u kuhinji dok ne završiš. Dobro će nam doći šalica čaja prije nego krenemo.» Pola sata kasnije spustila se s izrazom krivnje na licu i otvoreno mu rekla: «Bojim se da ću te morati opet zagnjaviti. Moram ti nešto priznati.» «Samo naprijed», pozove je on.
«Moram kući u Kairo», reče ona i on je začuđeno pogleda. «Tek na nekoliko dana», brzo je dodala. «Razgovarala sam s Duraidovim bratom. Moram se pobrinuti za neke Duraidove poslove.» «Poslije onoga što ti se zadnji puta dogodilo, ne sviđa mi se da tamo ideš
sama,» odmahne on glavom. «Ako je naša teorija dobra i ako je Nahoot Guddabi predstavljao opasnost, onda bih sada trebala biti sigurna jer je on trenutno u Etiopiji.» «Ipak mi se ne sviđa. Ti si ključ Taitine igre.»
«Vrlo ste ljubazni, gospodine», reče ona rugajući mu se. «Je li to jedini razlog zbog kojeg ne želiš da odem?» «Kad bih bio satjeran u kut, mogao bih priznati da sam se prilično naviknuo na tvoje prisustvo.»
«Vratit ću se prije nego i primijetiš da me nema. Osim toga, imat ćeš
pune ruke posla dok me ne bude.» «Vjerojatno te ne mogu odgovoriti», progunđa on. «Kad misliš krenuti?» «Ima let večeras u osam.» «Malo iznenada. Hoću reći, tek smo stigli.» Još je malo protestirao, a onda se predao. «Odvest ću te u zračnu luku.» «Ne, Nicky. Heathrow ti nije usput. Mogu podzemnom.» «Ne dolazi u obzir!»
U ponedjeljak na večer promet nije bio posebno jak i kad su se jednom izvukli iz samog centra, dosta su brzo napredovali. Putovanje je bilo ugodno, jer su zanimljivo razgovarali o telefonskim razgovorima koje je on obavio tijekom njenog odsustva. «Preko Maryama Kidane se nadam doći u vezu s Mek Mimmurom. Mek je glavni u cijelom planu. Bez njega ne možemo povući čak ni prvi potez na Taitinoj tabli za bao.»
Ostavio ju je kod ureda za odlaske na Heathrowu. «Nazovi me sutra u jutro iz Kaira da bih znao da si dobro i kad ćeš se vratiti. Bit ću kod kuće.» «Na tvoj račun», upozori ga ona kad mu je okrenula obraz da je poljubi. Zatim je skliznula sa sjedala i zalupila vrata za sobom. Dok je kretao, promatrao je u retrovizoru njen usamljeni obris. Uhvatila ga je sjeta i osjećaj gubitka. Zatim je sasvim iznenada postao svjestan novog osjećaja nemira. Oglasila su se njegova zvona na uzbunu. Spremalo se nešto loše. Dogodit će se nešto gadno kad stigne u Egipat. Još je jedna opasna zvijer pobjegla iz svoga kaveza i jurila je tamom čekajući 227
prigodu za udarac, ali još je bilo prerano da raspozna njenu boju ili oblik. «Molim te ne dopusti da joj se nešto dogodi», izgovorio je na glas, ali nije znao kome je tu molbu uputio. Htio je okrenuti vozilo i natjerati je da ostane s njim, ali na to nije imao pravo i znao je da ga ne bi poslušala. Mogao ju je spriječiti samo fizičkom silom. Morao joj je dopustiti da ode. «Ali to mi se ipak nimalo ne sviđa», ponovno je rekao.
Njegova osobna tajnica i ostali koji su radili za njega, točno su znali što on očekuje od njih. Sve je bilo baš tako kako je zahtijevao. Gotthold von Schiller je razgledao unutrašnjost Quonset kolibe s odobravanjem.
Helm je u to malo vremena obavio dobar posao. njegove osobne prostorije zauzimale su polovinu dugačke montažne zgrade. Bile su spartanske, ali sterilno čiste i uredne. Odjeća je visjela u ormaru, a higijenske potrepštine i lijekovi bili su složeni u kupaonskom ormariću. Kuhinja je bila potpuno opremljena i krcata zalihama. Kinez, šef kuhinje, doletio je zajedno s njim ponijevši sa sobom sve što je trebao za pripremu obroka kakve je zahtijevao njegov gospodar. Von Schiller je bio vegetarijanac, nepušač i nije pio alkoholna pića. Prije dvadesetak godina bio je čuveni gurman, ljubitelj rajnskih vina i jakog kubanskog duhana. Tada je bio debeo, s dvostrukim podbratkom koji mu je prelazio preko ovratnika. Sada je bio, usprkos poodmaklog doba, vitak i dobre kondicije, vitalan poput kakvog lovačkog psa. U jesen života više je zadovoljavao svoj razum i osjećaje nego fizička osjetila.
Sada su mu neživi predmeti više značili od živih bića, bilo ljudi ili životinja. Kamen kojeg je obradio klesar prije više tisuća godina mogao ga je jače uzbuditi od mekog toplog tijela nekakve prekrasne mlade žene. Volio je red i kontrolu. Nadzor nad ljudima i događajima okrjepljivao ga je više nego nekoć okus hrane. Sada kad je njegovo tijelo počelo propadati, a životinjski apetiti slabiti, vlast i posjedovanje prekrasnih i jedinstvenih predmeta postali su njegova životna strast.
Svaku sitnicu iz te goleme i neprocjenjive zbirke drevnih blaga koju je već prikupio otkrio je netko drugi. Ovo je bila jedinstvena prigoda, zadnja prigoda, da i sam nešto pronađe, da potrga pečate na vratima grobnice jednog faraona i da poslije četiri tisuće godina bude prvi čovjek koji će vidjeti što se u njoj nalazi. Možda se stvarno nadao da će na taj način postati besmrtan, pa nije bilo te cijene u zlatu i ljudskim životima koju nije za to bio spreman platiti. Već su neki ljudi umrli zbog te njegove strasti, ali njega uopće nije brinulo hoće li biti još žrtvi.
Nijedna cijena nije bila previsoka. Provjerio je svoj izgled u velikom zrcalu koje je visjelo na zidu nasuprot njegovog kreveta. Poravnao je 228
gustu, tamnu kosu. Razumljivo, bila je obojana, ali to je bila samo jedna od malog broja preostalih taština. Zatim je prešao preko golog drvenog poda vlastitih odaja i otvorio vrata koja su vodila u dugačku dvoranu za sastanke koja će predstojećih dana biti njegov stožer.
Osobe koje su tamo sjedile istog trena uslužno skoče na noge s pokornim izrazom lica. Von Schiller krene na čelo dugačkog stola i popne se na drvenu klupčicu prekrivenu tepihom koju je njegova osobna tajnica postavila tamo za njega. Klupčica je posvuda išla s njim. Bila je visoka dvadesetak centimetra. S tog povišenja von Schiller je pogledao muškarce i jednu ženu koji su ga čekali. Bez imalo žurbe ih je odmjerio pogledom, pustivši ih da za to vrijeme stoje. Na svom povišenju bio je viši od svih. Prvo je pogledao u Helma. Teksašanin je radio za njega više od deset godina. Potpuno siguran, bio je fizički i mentalno snažan i izvršavao naredbe bez pogovora ili sumnji. Von Schiller se bez dvojbi oslanjao na njega. Mogao ga je poslati bilo kuda po svijetu, od Zaira do Queenslanda, od arktičkog pojasa do ekvatorijalnih šuma, i Helm će obaviti posao bez velike gužve i tek s nekoliko neugodnih posljedica. Bio je nemilosrdan, ali diskretan, i poput kakvog dobrog lovačkog psa znao je tko mu je gospodar. Poslije Helma pogledao je ženu. Utte Kemper bila je njegova osobna tajnica.
Sređivala je pojedinosti njegovog života i upravljala njima, od hrane do prebivališta, od lijekova do društvenih obveza, ni jedna osoba, bio to muškarac ili žena, nisu doprli do njega a da im ona nije prethodno ugovorila sastanak. Bila je također njegov stručnjak za veze. Gomila elektronske opreme koja je zauzimala cijeli zid kolibe predstavljala je njeno područje rada. Utte se snalazila u svemu tome s nepogrešivim instinktom goluba pismonoše. Nikad nije upoznao osobu koja bi bila ravna Utte i njenom čarobnjaštvu kad se radi o tipkovnicama; Morzeovo pismo, slanje poruka i povremeno uključivanje. Bila je u onoj savršenoj starosti za ženu, četrdeset godina, vitka i plava s kosim zelenim očima iznad visokih jagodica i podsjećala je na Marlen Dietrich iz mladih dana. Von Schillerova žena, Ingemar, bila je invalid zadnjih dvadeset godina. Utte Kemper je popunila prazninu koju je ona ostavila u njegovom životu. No, ipak mu je bila više od tajnice i žene.
Kad je sreo Utte, bila je voditeljica tehničkog odjela njemačke nacionalne telekomunikacijske mreže, a noću je radila kao glumica u pornografskim filmovima ne zbog novca, već zbog užitka. Kopije videotraka koje je tada snimila bile su među najdragocjenijim stvarima koje je von Schiller imao, odmah poslije zbirke egipatskih starina. I 229
nju, poput Helma, nije mučila savjest. Ne bi li ispunila njegove najbizarnije maštarije, nije bilo toga što mu ona ne bi učinila niti toga što ne bi njemu dopustila da on njoj učini. Kad je gledao njene videosnimke, a ona mu radila neke od tih stvari, bila je jedina žena koja ga je još mogla dovesti do orgazma. Ali i to se iz mjeseca u mjesec događalo sve rjeđe i svaki put bi grčevi spolnog oslobađanja koje je uspijevala izvući iz njegovog ostarjelog tijela bili sve slabiji. Utte je na stol ispred sebe postavila opremu za snimanje. Jedna od njenih mNogobrojnih dužnosti bila je i pravljenje preciznih i potpunih izvješća sa svakog sastanka ili susreta. Zatim je von Schiller skrenuo pogled s to dvoje povjerljivih službenika i prešao na drugu dvojicu koji su stajali za stolom. Brigadira Nogoa susreo je prvi put toga jutra kad je izašao iz Jet Rangera, helikoptera kojim su iz Addis Abebe stigli ovdje u bazni logor na vrhu litice klanca Nila. Osim da ga je Helm izabrao i da je dosad bio zadovoljan onime što je pokazao, o njemu je znao vrlo malo.
Von Schiller nije bio baš impresioniran njime. Već je bilo nekih petljavina. Nogo je dopustio Quenton Harperu i onoj Egipćanki da izmigolje iz njegovih pandža. Budući da je cijelog života upravljao poslovima u Africi, von Schiller baš i nije nešto posebno vjerovao crncima i više je volio raditi s Evropljanima. Međutim, shvatio je da je za sad Nogo nezamjenjiv. Naposljetku, on je zapovjednik južnog Gojama. Nedvojbeno će se moći, kad odsluži svoje, pobrinuti za njega.
Helm će to srediti. Neće se morati gnjaviti pojedinostima. Von Schiller je sada pogledao preostalog čovjeka za stolom. Bio je to još jedan zasad nezamjenjiv. Nahoot Guddabi mu je skrenuo pažnju na sedmi svitak.
Očigledno je neki Englez napisao književnu verziju svitaka, ali von Schiller nikad ništa nije čitao, bilo to na njemačkom ili na bilo kojem od četiri strana jezika koje je tečno govorio. Da mu Nahoot nije skrenuo pažnju na postojanje Taitinih svitaka, mogao je propustiti životnu prigodu. Egipćanin je došao k njemu čim je Duraid Al Simma završio originalni prijevod svitaka i čim se pokrenulo pitanje glede postojanja faraona o kojem nije bilo zapisa i njegove grobnice. Otad su bili u neprekidnoj vezi, a kad su Al Simma i njegova žena počeli stjecati preveliku prednost u svojim istraživanjima, von Schiller je unajmio Nahoota da ih se riješi i njemu donese sedmi svitak. Taj svitak je sada predstavljao glavnu zvijezdu njegove zbirke i bio je pohranjen na sigurnome zajedno s ostalim njegovim blagom u čeličnim i betonskim trezorima ispod Schlossa u planinama koji je predstavljao njegovo privatno utočište, njegovo Orlovsko gnijezdo. Usprkos tome, za 230
rješavanje Al Simme i njegove žene, izbor Nahoota bio je potpuno pogrešan. Trebao je poslati profesionalca da se pobrine za njih, ali je Nahoot tvrdio da će to obaviti. Bio je dobro plaćen za taj posao, a nije ga obavio kako treba. Vremenom će i on postati zamjenjiv, ali zasad je još trebao von Schilleru. Nahootovo poznavanje egiptologije i hijeroglifa bilo je nedvojbeno znatno iznad von Schillerovog.
naposljetku, Nahoot je najveći dio svog života proveo u njihovom proučavanju, a von Schiller je bio amater i novopečeni entuzijast, Nahoot je mogao čitati svitke, i ovaj novi materijal do kojeg su došli, poput prijateljevih pisama, a von Schiller je morao mozgati nad svakim znakom i često se koristiti svojim priručnicima. Čak nije uspijevao uhvatiti nježnije nijanse teksta. Bez Nahootove pomoći nije se mogao nadati rješavanju zagonetki na koje je nailazio u potrazi za Mamoseinom grobnicom. To je bila ekipa koji se sada okupila ispod njega i čekala da on započne. «Sjednite, molim vas, Fraulein Kemper», naposljetku je rekao. «I vi, gospodo. Započnimo.» Von Schiller je ostao stajati na svome postolju na čelu stola. Uživao je u osjećaju nadmoći kojeg je imao kad je bio viši od svih ostalih, njegov niski rast bio je uzrok poniženja koje su mu priredili kolege još u školskim klupama, pogrdno ga nazvavši Koštica. «Fraulein Kemper će snimati sve što ćemo ovdje izreći ovog poslijepodneva. Također će vam podijeliti mape s dokumentima koje će pokupiti na kraju sastanka. Želim naglasiti da iz ove prostorije ne smijete iznijeti ni jedan od ovih dokumenata. Svi dokumenti su izrazito povjerljivi i pripadaju samo meni. Bit ću vrlo strog ako bilo tko prekrši ove upute.» Dok je Utte dijelila mape, von Schiller je redom promatrao one koji su ih primali. Izraz njegovog lica stavljao im je jasno do znanja što slijedi za nepridržavanje uputa.
Zatim je von Schiller otvorio mapu na stolu ispred sebe. Nagnuo se nad nju, oslanjajući se na stisnute šake. «U svojim mapama pronaći ćete kopije polaroidnih snimka koje smo uzeli iz logora Quenton Harpera. Molim vas, pogledajte ih.» Svi su otvorili mape. «Od našeg dolaska dr. Nahoot ih je proučio i on vjeruje da su originalne. Isto tako vjeruje da je nadgrobni stup s fotografija autentični artefakt drevnog egipatskog porijekla, koji gotovo sigurno datira iz Drugog međurazdoblja, otprilike oko 1790. godine prije Krista. Biste li još
nešto željeli dodati tome, doktore?» «Hvala, Herr von Schiller», Nahoot se ponizno osmjehne, ali su mu tamne oči odavale napetost. Bilo je nečeg hladnog i spokojnog u tom starom Nijemcu što ga je užasavala Potpuno ravnodušno je rekao Nahootu neka sredi umorstvo Duraida Al 231
Simmae i njegove žene. Nahoot je bio svjestan da bi von Schiller isto tako bezosjećajno naručio i njegovo umorstvo. Shvatio je da je zajahao tigra. «Želio bih samo pobliže objasniti tu tvrdnju. Rekao sam da je stup koji se vidi na tim fotografijama vjerojatno original. Razumljivo, neću moći izreći svoje konačno mišljenje dok osobno ne ispitam taj kamen.» «Primio na znanje», kimne von Schiller. «A zato smo se ovdje i okupili da osmislimo kako doći do tog nadgrobnog stupa da biste ga vi mogli ispitati i procijeniti.» Podignuo je sjajnu fotografiju koju je Utte tog jutra napravila iz originala u mračnoj komori laboratorija u susjednoj kolibi. Učinila je to vrlo dobro, jer je i fototehnika spadala među njene mNogobrojne vještine i svakako ne na zadnjem mjestu.
Kopije polaroida koje mu je Helm poslao u Hamburg bile su mutne i premalo kontrastne, ali su ipak bile dovoljne da požuri preko kontinenata. Sada je u rukama držao jasne kolore i od uzbuđenja se gotovo gušio. Dok su ostali šutjeli, on je gladio fotografiju s toliko ljubavi kao da je ona stvarni predmet koji je prikazivala. Ako je originalna, a instinktivno je to osjećao, onda će ona sama vrijediti vremena, ljudskih života i novca kojeg je već potrošio. Bilo je to veličanstveno blago, koje se moglo usporediti čak i s originalnim sedmim svitkom koji se već nalazio u njegovoj zbirci. Stanje i očuvanost stupa poslije četiri tisuća godina bilo je po svemu sudeći izvanredno. Žudio je za njim kao za malo čim u svome dugom životu.
Bilo mu je naporno suspregnuti tu snažnu žudnju i okrenuti se zadaći koja ga je čekala. «Doktore, uzmimo da je stup originalan. Možete li nam onda reći, ili bolje rečeno nagovijestiti, gdje bi se mogao nalaziti i kamo moramo usmjeriti svoja istraživanja?» «Mislim da ne bismo trebali zasebno razmatrati stup, Herr von Schiller. Trebali bismo pregledati i ostale polaroide koje nam je brigadir Nogo uspio pribaviti i koje je Fraulein Kemper tako uspješno umnožila.» Nahoot odloži snimku i odabere drugu iz gomile u mapi ispred sebe. «Ovaj, na primjer.» Ostali započnu premetati po vlastitim mapama i izvuku istu snimku koji je on pokazivao. «Pogledate li pozadinu ove kopije, primijetit ćete da se u sjeni iza stupa pojavljuje neka vrsta zida u pećini ili udubljenju.» Podignuo je pogled prema von Schilleru, koji mu kimne u znak ohrabrenja. «Također se vide nekakva vrata sa šipkama.»
Nahoot je odložio i tu snimku i odabrao sljedeću. «Pogledajte ovo. Ovo je fotografija nečeg drugog. Vjerujem da je to mural naslikan na okrečenom zidu ili na goloj stijeni nekakve pećine ili možda iskopane grobnice. Izgleda da je snimljena kroz rešetku vrata na koja sam vam 232
ukazao na prvoj fotografiji. Ovaj mural je po stilu i utjecaju gotovo sigurno egipatski. Zapravo, jako me podsjeća na murale koji su ukrašavali grobnicu kraljice Lostris u Gornjem Egiptu u kojoj su pronađeni originalni Taitini svitci.» «Da. Da. Nastavite!» hrabrio ga je von Schiller. «Pa dobro. Uzmemo li vrata kao zajednički čimbenik, možemo s velikom sigurnošću vjerovati da se stup i murali nalaze u istoj pećini ili grobnici.» «Ako je to tako, ukazuje li nam nešto gdje je Quenton Harper mogao snimiti te polaroide?» Von Schiller se i dalje srdito mrštio dok ih je izmjenice odmjeravao. Svi su pokušavali izbjegnuti taj prodorni pogled njegovih plavih očiju. «Brigadire Nogo», prozove ga von Schiller. «Ovo je vaša zemlja. Dobro poznajete krajeve.
Počujmo što vi mislite o tome.» Nogo odmahne glavom. «Ovaj čovjek, ovaj Egipćanin.» izgovorio je to prezirno, «griješi. Na slikama nije egipatska grobnica.» «Kako možete to reći?» Nahoot ga je srdito izazvao. «Što vi znate o egiptologiji? Proveo sam dvadeset pet godina.»
«Stanite», von Schiller ga odlučno ušutka. «Dopustite da završi.»
Pogledao je u Nogoa. «Nastavite, brigadiru.» «Slažem se da ne znam ništa o egipatskim grobnicama, ali te su fotografije snimljene u kršćanskoj crkvi.» «Kako možete biti tako sigurni?» upita Nahoot ogorčeno, jer je to dovodilo u pitanje njegov autoritet. «Dopustite mi da vam objasnim: prije petnaest godina sam se zaredio. Kasnije sam izgubio iluzije što se tiče kršćanstva i svih ostalih religija pa sam napustio Crkvu kako bih postao vojnik. Ovo vam govorim samo zato da bih vas uvjerio da znam što govorim.» Prije nego je nastavio, zlobno se osmjehnuo Nahootu. «Pogledajte ponovno prvu fotografiju i moći ćete na zidu u pozadini, u blizini ruba vrata sa šipkama, nazrijeti obris ljudske ruke i stiliziranu sliku ribe. To su simboli koptske crkve.
Možete ih naći u bilo kojoj crkvi ili katedrali u ovoj zemlji.» Svi se zabulje u svoje fotografije, ali nitko se ne usudi iznijeti svoje mišljenje dok se von Schiller nije izjasnio. «U pravu ste», tiho reče von Schiller.
«Da, kao što ste rekli, ruke i ribe.» «Ali uvjeravam vas da su svi hijeroglifi na stupu, muralima i drvenom kovčegu egipatski», uporno se branio Nahoot. «Dajem život za to.» Nogo odmahne glavom i započne se prepirati. «Znam što govorim.» Von Schiller razmišljajući podigne ruku ušutkavajući obojicu. Na kraju je donio nekakvu odluku. «Brigadiru Nogo, pokažite mi na satelitskoj fotografiji mjesto gdje se nalazio logor Quenton Harpera iz kojeg su ovi polaroidi.» Nogo ustane i zaobiđe stol da bi došao do von Schillera. Nagnuo se nad satelitsku fotografiju i pokazao prstom točku u blizini mjesta na kojem se rijeka Dandera 233
ulijevala u Nil. Ta je fotografija nekad pripadala Quenton Harperu i ukradena je tijekom pljačke njegovog logora. Na kopiji su se vidjele mNogobrojne oznake unijete markerima u boji, za koje je Nogo pretpostavio da ih je učinio Englez. «Bio je ovdje, gospodine. Kao što vidite Quenton Harper je to mjesto označio zelenim kružićem.» «Sada mi pokažite gdje se nalazi najbliža koptska crkva.» «Da, Herr von Schiller, upravo ovdje. Quenton Harper ju je označio crvenom tintom.
Nalazi se tek kilometar od logora. Samostan sv. Frumentiusa.» «Evo vam odgovora.» Von Schiller se i dalje mrštio. «Koptski i egipatski simboli na istom mjestu. Samostan.» Zurili su u njega, ali nitko od njih se nije usudio posumnjati u njegov zaključak. «Želim da pretražite taj samostan», reče on tiho. «Želim da pretražite svaku prostoriju i svaki centimetar svih zidova.» Ponovno se okrenuo Nogou. «Možete li dovesti svoje ljude unutra?» «Svakako, Herr von Schiller. U samostanu već imam jednog povjerljivog čovjeka jedan od redovnika je na mom platnom popisu. A ovdje u Gojamu još je i dalje izvanredno stanje. Ja sam vojni zapovjednik. Imam sve ovlasti za pretresanje svakog mjesta za koje pretpostavim da bi moglo kriti pobunjenike, otpadnike i bandite.» «Hoće li će vaši ljudi ući i u crkvu obavljajući svoju dužnost?» zanimalo je Helma. «Imate li vi osobno nekakvih vjerskih skrupula? Možda će se morati. kako bih to rekao. oskvrnuti svetinje.»
«Već sam vam objasnio da sam odbacio vjeru zbog drugih svjetovnijih vjerovanja. Uživat ću u uništavanju tih praznovjernih i opasnih simbola kakve ćemo sigurno naći u samostanu sv. Frumentiusa. Što se tiče mojih ljudi, odabrat ću samo muslimane ili animiste koji su neprijateljski raspoloženi prema križu i svemu što on predstavlja.
Osobno ću ih predvoditi. Uvjeravam vas, tu neće biti nikakvih problema.» «Kako ćete to objasniti svojim pretpostavljenima u Addis Abebi? Ne želim biti na bilo koji način povezan s vašom akcijom u samostanu», reče von Schiller. «Zapovjeđeno mi je s najvišeg mjesta u Addisu da poduzmem sve potrebne mjere protiv pobunjenika koji djeluju u klancu Abbaya. Moći ću bez ikakvih problema opravdati svaku pretragu samostana.» «Želim taj stup. Želim ga po svaku cijenu.
Razumijete li me brigadiru?» «Potpuno vas razumijem, Herr von Schiller.» «Kao što znate, ja sam velikodušan čovjek prema onima koji mi dobro služe. Donesite mi ga u dobrom stanju i bit ćete odlično nagrađeni. Od gospodina Helma možete zatražiti svaku pomoć koju vam on može pružiti, uključujući tu i uporabu Pegazove opreme i ljudstva.» «Ako bismo upotrijebili vaš helikopter, uštedjelo bi nam 234
dosta vremena. Sutra bih mogao odvesti svoje ljude tamo dolje pa, nalazi li se taj kamen u samostanu, mogao bih vam ga isporučiti do sutra navečer.» «Odlično. Povest ćete sa sobom dr. Guddabija. On mora pretražiti to područje zbog mogućih drugih vrijednosti i mora prevesti svaki natpis ili sliku koje pronađete u samostanu. Molim vas da mu nabavite vojnu odoru. Mora se pojaviti kao jedan od vaših vojnika. Ne želim kasnije biti umiješan u optužbe.» «Krenut ćemo sutra u jutro čim se dovoljno razdani za siguran let. Odmah ću započeti s pripremama.» Tlima Nogo je vojnički pozdravio von Schilllera i hitro izašao iz kolibe. Iako brigadir Nogo nikad nije Nogom kročio ni u qiddist niti u maqdas, često je posjećivao samostan sv. Frumentiusa.
Zato je bio potpuno svjestan težine zadaće koja ga je čekala i vjerojatne reakcije redovnika i vjernika na njegovo nasilno ulaženje na njihovo tlo. Kao dodatak tome, dobro je poznavao brojne slične crkve ukopane u stijeni u drugim dijelovima zemlje. Zapravo, zaredio se u čuvenoj katedrali Lalibelela pa je tako znao kakvi ga labirinti mogu dočekati ispod same crkve. Procijenio je da će mu trebati najmanje dvadeset ljudi za osiguranje i pretraživanje samostana i za slamanje bijesnog otpor opata i njegovih redovnika. Osobno je odabrao najbolje ljude, nitko od njih nije imao skrupula. Dva sata prije svitanja pod rasvjetom u sigurnosti Pegazovog logora obavio je smotru i podrobno ih izvijestio o predstojećoj zadaći. Nakon toga natjerao je svakog čovjeka posebno da istupi i ponovi svoja zaduženja kako ne bi došlo do bilo kakvog nesporazuma. Zatim je brižno pregledao njihovo oružje i opremu. Nogo je bio bolno svjestan svoje krivnje što su Englez i Egipćanka umakli i mogao je osjetiti opasnost u ponašanju Herr von Schillera prema njemu. Nije imao nikakvih dvojbi u pogledu toga što bi mu se dogodilo ako bi ponovno pogriješio. Za ovo kratko vrijeme otkad je upoznao Gottholda von Schillera, Nogo ga se počeo bojati jače nego se ikad bojao Boga ili vraga u danima svoga redovništva. Shvatio je ovo kao prigodu za rehabilitaciju u očima tog nevjerojatnog malog Nijemca.
Jet Ranger je bio spreman, pilot je bio za upravljačem, motor je radio i elise su se lijeno okretale, ali nije mogao ponijeti toliki broj ljudi pod punom opremom. Trebat će četiri leta da bi ih sve prebacio na okupljalište u klancu. Nogo je krenuo u prvom letu i poveo sa sobom Nahoota Guddabija. Helikopter ih je istovario na jednoj čistini na obali rijeke Dandere oko pet kilometara daleko od samostana, na području koje su koristili i prigodom napada na logor Quentona Harpera. To je mjesto bilo dovoljno udaljeno od samostana da buka motora Jet 235
Rangera ne uzbuni redovnike. Čak i ako ga budu čuli, Nogo je računao da su se dosad već sigurno naviknuli na česta nadlijetanja helikoptera i neće to shvatiti kao opasnost po njih same. Dok je Jet Ranger prebacivao preostale vojnike, ljudi su u strogoj tišini čekali u mraku, a Nogo im čak nije dopustio ni pušenje. Kad je prebačena i posljednja skupina, Nogo je zapovjedio postrojavanje i poveo ih u koloni po jedan niza stazu pokraj rijeke. To su bili vrhunski obučeni specijalci pa su se kroz noć kretali brzo i sigurno. Samo je Nahoot bio mekani gradski momak i već poslije prijeđenog kilometra počeo je zapomagati i moliti da načine stanku. Nogo se osvetoljubivo nasmijao u sebi kad je čuo Nahootove patetično prošaptane molbe dok su ga tjerali oni iza njega.
Nogo je planirao stići u samostan tijekom jutarnje mise u osvit dana.
Trkom je poveo svoje ljude niz kameno stubište. Oružje su držali spremno za paljbu, sva oprema bila je pažljivo pričvršćena kako ne bi lupala i zveckala, a njihovi gumeni potplati na vojnim čizmama gotovo su prigušivali svaki zvuk po kamenu dok su žurili uzduž napuštenih samostanskih prostorija do ulaza u podzemnu crkvu. Iz unutrašnjosti crkve je odzvanjalo monotono pjevanje i bubnjanje vjerske ceremonije, povremeno naglašeno visokim pjevom opata koji je predvodio službu.
Brigadir Nogo je zastao ispred vrata, a njegovi ljudi su se u parovima postrojili iza njega. Nije trebao izdavati naredbe, jer je tijekom jutarnjeg postrojavanja predvidio sve moguće slučajeve. Na trenutak se okrenuo i pogledao svoje ljude, a onda je kimnuo svom poručniku. Vanjska prostorija crkve bila je prazna, jer su se redovnici okupili u srednjoj, qiddistu. Nogo je zajedno sa svojim ljudima, koji su ga pratili na maloj udaljenosti, hitro prošao preko vanjskog dijela. Zatim je potrčao uza stube do otvorenih drvenih vrata qiddista. Kad je ušao, njegovi ljudi su se iza njega raširili u dva reda i brzo zauzeli položaje uzduž bočnih zidova, držeći puške s pričvršćenim bajunetama uperene u vjernike koji su klečali. Sve je bilo izvedeno u potpunoj tišini i tako brzo da je prošlo nekoliko minuta prije nego su redovnici postali svjesni prisustva stranaca na njihovom svetom mjestu. Pjevanje i bubnjanje je zamrlo, a tamna lica su se zabrinuto okrenula prema naoružanim ljudima.
Jedino stari opat Jali Hora nije uopće bio svjestan onog što događa.
Potpuno predan služenju mise i dalje je klečao ispred vrata maqdasa.
Svetinje nad svetinjama, dok mu je glas podrhtavao poput usamljenog krika izgubljene duše. Brigadir Nogo je u tišini koračao do sredine prostorije, udarajući Nogom redovnike koji su klečali da ih skloni s puta. Kad je stigao iza Jali Hore uhvatio ga je za mršavo crno rame i 236
grubo ga bacio na tlo. Ukrašena kruna odletjela je s njegove sijede glave i odzvanjajući se otkotrljala preko kamenih ploča. Nogo ga je ostavio onako opruženog i okrenuo se prema nizovima redovnika u bijelim shammas odorama, obrativši im se zapovjednički na amhariku.
«Ovdje sam radi pretrage ove crkve i ostalih zgrada samostana, zbog sumnje da su se kod vas sklonili pobunjenici i ostali banditi.» Zastao je na trenutak prelazeći bahato i preteći pogledom preko šćućurenih svetih ljudi. «Moram vas upozoriti da će svaki pokušaj sprečavanja mojih ljudi u obavljanju njihovih dužnosti biti proglašen za banditski i izazivački čin. I spriječit ću to silom.» Jali Hora se uspio podignuti na koljena pa se, upotrijebivši jednu od izvezenih draperija, polagano uspravio. I dalje se čvrsto držeći za tapiseriju Djevice s djetetom, teškom mukom se uspio sabrati. «Ovo je sveto mjesto», poviče on iznenađujuće jasnim i snažnim glasom. «Odani smo služenju i obožavanju svemoćnog Boga, Oca, Sina i Duha svetoga.» «Tišina!»
izdere se Nogo na njega. Otkopčao je navlaku na boku i preteći spustio ruku na dršku pištolja. Jali Hora se nije obazirao na prijetnju. «Mi smo sveti ljudi na Božjem mjestu. Ovdje nema shufta. Među nama nema prekršitelja zakona. U ime Boga svemoćnog, molim vas otiđite i prepustite nas našim molitvama i našoj vjeri i ne oskvrnjujte.» Nogo izvuče pištolj i nastavivši započetu kretnju udari opata po licu crnom čeličnom cijevi. Usta Jali Hore se raspuknu poput zrele jabuke; crveni sok prsne iz njegovih razbijenih usana i poteče preko prednjice njegove istrošene baršunaste odore. Tiho užasnuto stenjanje dopre iz redova klečećih redovnika. I dalje se držeći za tapiseriju, Jali Hora je uspio ostati na nogama, ali se zaljuljao i jako zateturao. Otvorio je razbijena usta želeći ponovno nešto reći, ali jedini zvuk koji je izlazio iz njih bilo je pištavo graktanje, slično kricima gavrana na samrti, a iz njegovih usana krv je prskala u svijetlim kapima. Nogo se nasmijao i udario ga odostrag po listovima pa je Jali Hora izgubio oslonac. Skljokao se poput hrpe prljavog rublja i stenjajući ostao ležati u vlastitoj krvi i pljuvački. «Gdje je sada taj tvoj Bog, ti stari babunu? Bleji mu koliko god hoćeš, ali on ti nikad neće odgovoriti», zahihoće Nogo. Pištoljem je dao znak poručniku koji se nalazio na drugom kraju crkve. Ostavio je šestoricu ljudi da čuvaju redovnike, četvoricu na vratima i po jednog na suprotnim stranama. Ostali su se okupili i krenuli za njim prema ulazu u maqda. Vrata su bila zaključana. Nogo je nestrpljivo baratao oko prastare brave. «Otvori mi smjesta ovo, ti stari gavrane», viknuo je na Jali Horu koji je i dalje ležao sklupčan, stenjajući i jecajući.
237
«Previše je senilan», odmahne poručnik glavom. «Razum ga je napustio, brigadiru. Ne shvaća naredbu.» «Razvalite, onda», naredi Nogo. «Ne gubite vrijeme. Raznesite bravu. Drvo je trulo.» Poručnik je poslušno prišao vratima i dao znak ljudima da se povuku. Uperio je svoj kalašnjikov u gornju gredu vrata i ispalio dugi neprekidni rafal.
Prašina, drveno iverje i kamenje polete u oblaku pa svježe žuto iverje prekrije pod. Buka puščane paljbe i zavijanje odbijenih zrna bili su zaglušujući. Dvorana qiddista je odzvanjala; i dalje klečeći, redovnici započnu zapomagati i jaukati prekrivši uši i oči. Poručnik se odmakne od izrešetanih vrata. Crni zasun od kovanog željeza i šarke na vratima koso su visjeli dok su drveni nosači bili gotovo probijeni. «Izvalite ih!»
zapovjedi Nogo, a petorica njegovih ljudi potrče naprijed i prislone ramena uz nakošena vrata. Kad su ih udruženim snagama gurnuli i kad se začulo pucketanje i lomljenje, redovnici su počeli vrištati. Neki od njih su pokrili glave shammama kako ne bi morali gledati ovo oskvrnjenje; drugi su noktima grebli lica ostavljajući duge krvave tragove na vlastitim obrazima. «Ponovno!» zagrmi Nogo pa njegovi ljudi ponovno ramenima navale na vrata. Brava se iščupala iz ležišta pa oni širom otvore masivna vrata i pogledaju u nejasna udubljenja maqdasa.
Prostoriju je osvjetljavalo tek nekoliko uljnih svjetiljki koje su se dimile. Potpuno neočekivano, čak ni ovi nekršćani nisu baš bili spremni prijeći preko praga i ući u to sveto mjesto. Svi su se povukli, čak i Nogo, usprkos svojim drskim izjavama o svojoj bezbožnosti.
«Nahoote!» Preko ramena je pogledao zaprljanog Egipćanina koji se i dalje znojio. «Ostalo je tvoj posao. Herr von Schiller ti je zapovjedio da pronađeš stvari koje želimo. Dođi ovamo.» Kada je Nahoot prišao, Nogo ga uhvati za ruku i gurne kroz vrata. «Ulazi unutra, sljedbeniče Proroka. Sveto kršćansko Trojstvo tebi ne može nauditi.» Zakoračio je u maqdas odmah poslije Nahoota i baterijskom svjetiljkom počeo osvjetljavati nisku prostoriju. Njena svjetlost se poigravala po policama sa zavjetima, odbijala od stakla i dragog kamenja, od mesinga, zlata i srebra. Zaustavila se na visokom oltaru od cedrovine, otkrivajući epifanijsku krunu i pehare, odbila se od pričesnog tanjura i visokog srebrnog koptskog križa. «Iza oltara», uzbuđeno uzvikne Nahoot.
«Metalne šipke! Ovdje su snimljeni polaroidi.» Odvojio se od skupine na vratima i mahnito pretrčao preko prostorije. Čvrsto stegnuvši šakama šipke na vratima, pogledao između njih poput zatvorenika osuđenog na doživotnu robiju. «Ovo je grobnica. Donesite svjetlo!»
pomahnitalo je vrištao. Nogo otrči do njega, očešavši u prolazu tabot 238
prekriven damastnom tkaninom. Uperio je snop baterijske lampe kroz šipke na vratima. «Tako mi slatke Božje samilosti i vječnog Prorokovog daha», Nahootov glas prijeđe od vriska u šapat, «ovo su murali drevnog pisara. Ovo je rad roba Taite.» Poput Rovan i on je istog trena prepoznao stil i način izrade. Taitini potezi bili su tako osobni, a njegov talent je nadživio vjekove. «Otvorite ova vrata!» Nahootov glas se ponovno pojača, postavši kreštav i nestrpljiv. «Hajde, ljudi!» zapovjedi Nogo pa se oni okupe oko drevne strukture pokušavši je iščupati iz zida pećine pukom snagom. Gotovo istog trena postalo je jasno da se uzalud muče pa ih Nogo zaustavi. «Pretražite redovničke prostorije!»
zapovjedi on svom poručniku. «Pronađite nešto čime ćemo to obaviti.»
Mlađi časnik požuri iz prostorije, odvevši većinu vojnika sa sobom.
Nogo se okrene od vrata i počne proučavati unutrašnjost maqdasa.
«Nadgrobni stup!» kreštavo uzvikne. «Herr von Schiller želi taj kamen više od svega drugog.» Započeo je šarati snopom baterijske svjetiljke po prostoriji. «Iz kojeg kuta je snimljen polaroid.» Naglo je zašutio i uperio svjetlo na tabot kamen prekriven tkaninom, na kojem je stajao tabernakul umotan u baršun. «Da», poviče Nahoot kod njegovog ramena, «To je to.» Tlima Nogo ode do stupa u pet,šest koraka i dohvati zlatom izvezeni rub tkanine tabernakula. Povukao ga je.
Tabernakul je bio običan sanduk izrezbaren od maslinovog drva, koje se presijavalo patinom koju su u drvo tijekom vjekova unijele ruke svećenika. «Primitivno praznovjerje», promrmlja Nogo prezrivo i, uzevši ga u obje ruke, zavitla ga o zid pećine. Drvo se raspalo i poklopac sanduka se otvorio. Hrpa ispisanih glinenih pločica se prospe po podnim pločama u pećini, ali ni Nogo ni Nahoot nisu obratili pažnju na ove svete predmete. «Otkrij ga», požurivao ga je Nahoot. «Otkrij kamen.» Nogo povuče rub damastne tkanine, ali se ona zakvačila za stup ispod nje. Nestrpljivo ju je povukao svom snagom pa se stari i truli materijal poderao uz glasni zvuk. Otkrio se izrezbareni stup, Taitin testament u kamenu. Čak je i Nogo bio zadivljen ovim otkrićem.
Povukao se od stupa s otkinutim komadom tkanine u ruci. «To je kamen s fotografije», prošapće on. «To je ono što je Herr von Schiller htio da pronađemo. Bogati smo.» Ove njegove riječi pohlepe razbiše čaroliju. Nahoot potrči naprijed i baci se na koljena ispred stupa.
Obuhvatio ga je objema rukama, poput ljubavnika koji je dugo bio uskraćen. Tiho je jecao, a iznenađeni Nogo opazi kako mu se suze bez imalo srama kotrljaju niz obraze. Sam Nogo je jedino razmišljao o vrijednosti nagrade koju će im donijeti. Nikad nije razmišljao da neki 239
čovjek može toliko žudjeti za nekim neživim predmetom, posebno za nečim toliko zemaljskim poput ovog stupa od običnog kamena. Kad se poručnik trčeći vratio u špilju, oni su i dalje su bili u istom položaju, Nahoot klečeći kod stupa poput vjernika, a Nogo stojeći šutke iza njega. Poručnik je negdje pronašao zahrđali pijuk s neobrađenom drvenom drškom. Njegov dolazak vratio je obojicu iz njihovog transa pa mu Nogo zapovjedi: «Razbij vrata!» Iako su vrata bila prastara i drvo krhko, nekoliko ljudi je moralo naporno raditi na smjenu kako bi iščupali okvir vrata iz zida špilje. Na kraju su teška vrata ipak popustila. Radnici su odskočili, a ona su pala uz zaglušni tresak na ploče, podignuvši crvenu prašinu koja je zaklonila svjetlost uljarica i baterijske svjetiljke. Nahoot je prvi ušao u grobnicu. Potrčao je kroz zastor podignute prašine i ponovno se bacio na koljena pokraj starog drvenog kovčega koji se ljuštio. «Dodajte svjetlo», nestrpljivo je poviknuo. Nogo mu priđe s leđa i osvijetli kovčeg. Portreti muškarca bili su trodimenzionalni; i to ne samo na bočnim stranama, već i na poklopcu. Umjetnik je očito bio onaj isti koji je oslikao i murale. Gornji portret bio je u izvrsnom stanju. Prikazivao je mladog muškarca snažnog ponosnog lica, seljaka ili vojnika, mirnog i spokojnog pogleda.
Bio je to zgodan muškarac gustih plavih uvojaka, vješto naslikan kao da ga je naslikao netko tko ga je dobro poznavao i volio. Umjetnik je izgleda uspio zabilježiti njegovu osobnost, a zatim i pohvaliti njegove skrivene vrline. Nahoot podigne pogled s portreta na natpis na zidu grobnice iznad njega. Pročitao ga je na glas, a onda, sa suzama koje su mu i dalje navirale iza kapaka, ponovno spusti pogled na kovčeg i pročita kartušu koja je bila nacrtana ispod portreta plavokosog generala. «Tanus, gospodar Harrab.» Gušio se od navale osjećaja pa je glasno progutao slinu i nakašljao se. «Ovo potpuno odgovara opisu u sedmom svitku. Imamo stup i kovčeg, To su velika i neprocjenjiva blaga. Herr von Schiller će biti oduševljen.» «Volio bih vjerovati u to što kažete», sumnjičavo mu reče Nogo. «Herr von Schiller je opasan čovjek.» «Dosad ste se dobro pokazali», započne ga uvjeravati Nahoot.
«Još morate samo iznijeti stup i kovčeg iz samostana do mjesta gdje ih helikopter može pokupiti i prenijeti do Pegazovog logora. Uzmognete li to učiniti, bi ćete vrlo bogat čovjek. Bogatiji nego ste ikad pomislili.» To je Nogou bio dovoljan podstrek. Nadgledao je svoje ljude dok su radili oko temelja stupa, kopajući u oblacima prašine i vadeći podne ploče.
Napokon su uspjeli osloboditi temelj stupa i podignuti kamen s mjesta gdje je stajao gotovo četiri tisuće godina. Tek kad su ga oslobodili, 240
shvatili su koliko je kamen težak. Iako vitak, težio je najmanje pola tone. Nahoot se vratio u qiddist i, ne obazirući se na nizove redovnika koji su klečali, skinuo desetak debelih vunenih tapiserija sa zidova i rekao vojnicima da ih odnesu u magdas Umotao je i stup i kovčeg u tešku grubo istkanu vunenu tkaninu. Bila je čvrsta poput platna pa su ljudi koji su ih nosili mogli slobodno iskoristiti krajeve kao rukohvate.
Desetorici snažnih krupnih vojnika uspjelo je podignuti i ponijeti stup, dok su za drveni kovčeg i njen osušeni sadržaj trojica bila dovoljna.
Tako su im ostala sedmorica za naoružanu pratnju. Zatim je teško natovarena povorka prošla kroz vrata Svetinje nad svetinjama i ušla u pretrpani središnji qiddist. Čim su okupljeni redovnici shvatili što to oni odnose i dalje klečeći započnu zaprepašteno zamoriti, kukati i opominjati. «Mir!» zagrmi Nogo. «Tišina! Utišajte te budale.» Stražari uđu među ljude, raščišćujući prolaz za blago koje su opljačkali, udarajući ih nogama i kundacima, galameći na njih da se sklone i propuste nosače koji su posrtali pod teretom. Graja je postala još
glasnija od međusobnog hrabrenja redovnika koji su protestirali zapadajući u pomamu vjerskog bijesa. Neki su od njih skočili na noge, ne obazirući se na urlajuće zapovijedi da ostanu na koljenima. Sve su se više primicali naoružanim vojnicima, hvatajući ih za odore, pjevajući molitve i vrteći se oko njih, izazivajući ih tim svojim sve jačim iskazivanjem neprijateljstva. Iznenada se usred te gužve ponovno pojavila sablasna pojava Jali Hore. Brada i odora bili su mu umrljani krvlju, oči mahnite, krvave i izbuljene. Kroz razbijene usne i unakažena usta izviralo je dugo, neprekidno vrištanje. Redovi redovnika koji su se vrtjeli u plesu rastvore se propuštajući ga i, dok su mu halje lepršale oko mršavih nogu, on se zaleti poput oživljenog strašila ravno na brigadira Mogoa. «Makni se, stari manijače!» upozori ga Nogo i podigne cijev puške ne bi li ga otjerao. Jali Hora više nije znao za bilo kakve zemaljske zabrane, nije se čak ni trgnuo, već je natrčao ravno na vrh bajunete koju je Nogo uperio u njegov želudac.
Oštri čelični vrh prođe kroz njegove paučinaste halje i zabije se u meso ispod njih istom lakoćom kao i harpun u tijelo ribe. Vrh bajunete mu se pojavio na sredini leđa, vireći kroz baršunasti ogrtač ružičast od starčeve krvi. naboden na oštricu, Jali Hora se savijao i trzao dok mu se s krvavih usana silazilo užasno skvičanje. Nogo je pokušao izvući bajunetu, ali je vlažna ljepljivost opatove utrobe čvrsto obuhvatila oštricu i kad je Nogo počeo jače vući, bacakao je Jali Horu unaokolo poput kakve lutke. Starčeve ruke su mlatarale, a noge se ritale i 241
komično plesale. Bio je samo jedan način da oslobodi oštricu ovako zarobljene bajunete. Nogo je stavio kalašnjikov na pojedinačnu paljbu.
Opalio je. Prasak pucnja prigušilo je Jali Horino tijelo, ali je i unatoč
toga bio tako gromovit da je na trenutak prekinuo galamu redovnika.
Zrno velike brzine proširilo je ulaznu ranu koju je napravila oštrica.
Kretao se trostruko brže zvuka, stvorivši iza sebe val hidrostatičkog šoka koji je pretvorio starčevu utrobu u želatinu, a meso u tekućinu.
Usisna sila koja je držala bajunetu bila je prekinuta, a snaga pucnja odbacila je truplo Jali Hore s vrha oštrice u ruke redovnika koji su se okupili odmah iza njega. napeta, neprirodna tišina potrajala je još
trenutak, a onda ju je narušio prodoran, ljutiti uzvik kojim su redovnici u zboru izrazili svoj užas. Činilo se da na njih utječe jedan jedini razum, kao da se rukovode jednim te istim instinktom. Poput jata bijelih ptica, poletjeli su na gomilu naoružanih ljudi i obrušili se na njih namjeravajući se osvetiti za ovo umorstvo, nisu vodili računa o sebi već su, hvatajući cijevi uperenih pušaka, navalili na njih golim rukama i skvrčenih prstiju posezali za njihovim očima, neki od njih su čak uhvatilo oštrice bajuneta golim rukama pa im je oštri čelik rezao meso i tetive. na trenutak se učinilo da će vojnici biti svladani i ugušeni zahvaljujući brojnosti redovnika, ali su onda vojnici koji su nosili stup i kovčeg spustili svoj teret i dohvatili oružje. Redovnici su im prišli preblizu pa nisu mogli zamahnuti puškama, te su bili prisiljeni udarati i bosti bajunetama ne bi li raščistili prostor oko sebe.
Nije im trebalo mNogo prostora, jer kalašnjikov ima kratku cijev. Prvi plotun automatske paljbe u redovnike u visini želuca i ispaljen iz blizine, pokosio ih je kao snoplje. Svako zrno je pogodilo i prošlo kroz ljudsko tijelo gotovo bez zastoja i zatim bi još ubilo čovjeka iza njega.
Dosad su već svi vojnici pucali lijevo-desno s boka, prskajući guste redove redovnika poput vrtlara koji zalijevaju gredice bijelih maćuhica.
Kada bi ispraznili jedan okvir od dvadeset osam metaka skinuli bi ga i zamijenili novim. Nahoot se šćućurio iza spuštenog stupa, iskoristivši ga kao zaklon. Grmljavina puščane paljbe ga je zaglušila i zbunila.
Zurio je oko sebe i nije mogao povjerovati u krvoproliće kojem je prisustvovao. Iz takve blizine zrno kalibra 7.62 je užasan projektil koji može odnijeti ruku ili nogu jednako kao i udarac sjekirom, ali napravivši veću ranu. Pogodi li čovjeka u želudac, raznijet će mu utrobu kao kad se čisti riba. Nahoot je vidio jednog redovnika koji je bio pogođen u čelo. Lubanja mu se rasprsnula u oblaku krvi i mozga, a vojnik koji ga je upucao pritom se smijao. Sve je zahvatilo ludilo 242
trenutka. Poput čopora divljih pasa koji su sustigli svoj plijen, nastavljali su pucati, ponovno puniti puške i opet pucati. Redovnici u prvim redovima okrenuli su se bježeći i počeli nalijetati na one straga.
Počeli su se hrvati, urlajući u agoniji i užasu, i dok je kiša puščanih zrna dobovala po njima, ubijajući i sakateći ih, padali su u gomilama mrtvi ili na umoru. Pod prostorije je bio prekriven mrtvima i ranjenima. Pokušavajući izbjeći kišu puščanih zrna, redovnici su blokirali vrata zatvorivši ih svojim u bijelo odjevenim koprcajućim tijelima pa su sada vojnici stajali na čistini u sredini qiddista okrenutih pušaka prema zarobljenoj masi ljudi. Zrna su ih pogađala i oni su se valjali i bacakali poput šumskog drveća na oluji. Više nije bilo mNogo vriske; jedino su još bučile puške. Prošlo je nekoliko minuta prije nego je puščana paljba utihnula i zatim se još čulo samo jecanje i plač ranjenih. Prostorija je bila ispunjena plavom maglom puščanog dima i smradom izgorjelog baruta. Čak je utihnuo i smijeh vojnika koji su zurili oko sebe polako shvaćajući veličinu pokolja. Cijeli pod je bio prekriven tijelima, njihove shammae poprskane i nakvašene grimiznim mrljama, a kamene ploče ispod njih poplavljene svježom krvi u kojoj su prazne brončane čahure svjetlucale poput dragulja.
«Prekinite paljbu!» izda Nogo zakasnjelu naredbu. «Spremite oružje!
Podignite teret! naprijed kreni!» Njegov glas ih je trgnuo, stavili su oružje preko ramena i sagnuli se podignuti svoj teški teret umotan u tapiserije. Zatim su posrćući krenuli i dok su im čizme šljapkale kroz krv, popikavali su se i gazili preko tijela koja bi se zgrčila ili ostala ležati nepokretna. Kroz prostoriju su prošli zadržavajući dah zbog smrada puščanog dima i krvi, prosutih crijeva i razjapljenih utroba koje su raznijela puščana zrna. Kad su stigli do vrata i zanoseći se krenuli niza stube u napuštenu vanjsku prostoriju crkve, Nahoot je na licima čak i tih u borbama prekaljenih veterana primijetio olakšanje što su pobjegli iz smrdljive grobnice. Za Nahoota je to bilo previše, ni u svojim najgorim košmarima nikad nije vidio ovakve prizore. Teturajući je došao do bočnog zida i uhvatio za jedan od vunenih zastora; tu je povratio. Kad se ponovno osvrnuo oko sebe, primijetio je da je ostao sam. Pokraj njega je tu bio samo još jedan ranjeni redovnik koji se vukao preko kamenih ploča prema njemu, prostrijeljene kralježnice i paraliziranih nogu koje su se vukle iza njega ostavljajući sluzavi krvavi trag preko kamenog poda poput kakvog puža. Hahoot je vrisnuo i povukao se pred ranjenim redovnikom, okrenuo se i pobjegao iz crkve uzduž trjemova iznad klanca Nila, slijedeći skupinu vojnika koja je 243
nosila svoj teret uz kameno stubište. Bio je toliko izvan sebe od užasa da čak nije ni čuo približavanje helikoptera sve dok već nije lebdio iznad njihovih glava na sjajnom srebrnom disku svojih propelera. von Schiller je stajao ispred vrata Quonset kolibe zajedno s Utte Kemper koja je čekala korak iza njega. Pilot se javio dok je Jet Ranger još bio u zraku, pa je sve bilo spremno za prihvat dragocjenog tereta kojeg je nosio. Dok se spuštao prema tlu, helikopter je podignuo oblak blijede prašine iz sletnog kruga. Dugački teret prekriven tapiserijom nije mogao stati u kabinu pa je bio zavezan preko stajnog trapa letjelice.
Istog trenutka kad su se spustili i pilot ugasio motor, Jake Helm je izveo skupinu od dvanaest ljudi da odvežu i spuste teški zavežljaj.
Gomila radnika u radnim odorama ponijela je stup do kolibe i unijela ga kroz vrata. Helm je lebdio u blizini, izdavajući jezgrovite naredbe.
Sredina prostorije za sastanke bila je raščišćena, a dugački stol gurnut do zida. Tamo su vrlo pažljivo položili stup, a nekoliko minuta kasnije pokraj njega su stavili i kovčeg Tanusa, Velikog lava Egipta. Helm je otresito raspustio nosače te zatvorio i zaključao vrata za njima. U
prostoriji su ostali samo njih četvoro. Nahoot i Helm su klečali pokraj stupa spremni odmotati vunenu tapiseriju. Von Schiller je stajao ispred stupa, a Utte pokraj njega. «Da počnemo?» upitao je tiho Helm, gledajući von Schillera pogledom vjernog psa. «Pažljivo», upozori ga von Schiller prigušenim glasom. «Nemojte ništa oštetiti. Čelo mu je bilo znojno, a lice izrazito blijedo. Utte mu je zaštitnički pristupila, ali je on nije ni pogledao. Nije skidao pogled s blaga koje je ležalo pred njim.
Helm otvori nož i presječe omotane tapiserije. Dok je to gledao, von Schillerovo disanje postane glasnije. Iz grla mu je dopiralo struganje kao da ima zadnji stupanj tuberkuloze. «Da», promuklo je prošaptao,
«tako treba.» Utte Kemper je promatrala njegovo lice. Uvijek je bio takav kad bi nabavio kakav novi značajni dodatak za svoju zbirku starina. Izgledao je kao da će svakog trena dobiti snažan srčani napad, ali ona je znala da ima srce poput vola. Helm je otišao do vrha stupa i pažljivo napravio mali prorez u tkanini. Gurnuo je vrh oštrice u taj otvor i lagano započeo rezati tkaninu prema donjem kraju, kao da otkopčava zatvarač. Nož je bio oštar poput žileta i tkanina je pala otkrivši izrezbareni kamen. Po von Schillerovoj koži znoj je izbio poput guste rose. Kapao mu je s brade na prednju stranu vojničke jakne.
Tiho je zaječao kad je ugledao urezane hijeroglife. Utte ga je promatrala, dok je njeno vlastito uzbuđenje raslo. Znala je što može očekivati od njega, kad ga uhvati ovakav paradoks osjećaja.
244
«Pogledajte ovdje, Herr von Schiller», Nahoot je klečao pokraj obeliska i pratio prstom obris sokola slomljenog krila. «Ovo je potpis roba Taite.»
«Je li originalan?» upitao je von Schiller glasom bolesnika, hripavo i naglo. «Originalan je, garantiram vam svojim životom.» «I do toga bi moglo doći», upozori ga von Schiller. Oči su mu sjale prodorno poput blijedih safira »Ovaj je stup isklesan prije gotovo četiri tisuće godina», ponovi Nahoot odlučno. «Ovo je pravi pečat pisara.» Rječito i lako prevodio je te skupine slikarija, dok mu je lice sjalo u gotovo vjerskom zanosu: « Anubis, s glavom šakala, bog groblja, drži u svojim šapama krv i utrobu, kosti i pluća i srce koji su moji razdvojeni dijelovi. Premješta ih kao da su kamenje na tabli za bao, moji udovi mu služe kao kuglice na računaljci, moja glava je velika sredina mete dugačke table.»
«Dosta!» naredi von Schiller. «Bit će kasnije vremena za to. Idite.
Ostavite me samog, ne vraćajte se dok ne pošaljem po vas.» Nahoot je bio zatečen, ali je trapavo i nesigurno ustao. Nije očekivao da će ga tako iznenada otpustiti u trenutku njegove pobjede. Helm ga pozove i njih dvojica se žurno upute prema vratima kolibe.» «Helme», vikne za njim von Schiller dubokim glasom, «pobrini se da me nitko ne smeta.»
«Svakako, Herr von Schiller.» Upitno je pogledao prema Utte Kemper.
«ne», reče von Schiller. «Ona ostaje.» Dva muškarca napuste prostoriju, a Helm pažljivo zatvori vrata za njima. Utte ode do njih i zaključa ih. Zatim se okrenula prema von Schilleru s rukama na leđima, oslonjena na vrata. Prsa su joj bile izbačena naprijed, čvrsta i šiljasta. Bradavice, čvrste poput špekula, jasno su se nazirale kroz tanku pamučnu bluzu. «Kostim?» upita ona. «Želiš li kostim?» I njen glas bio je napet. Uživala je u ovoj igri gotovo isto kao i on. «Da, kostim», prošapće on. Prešla je preko odaje i nestala u njegovim privatnim odajama. Čim je otišla, von Schiller se počeo svlačiti. Kad je nasred prostorije ostao kao od majke rođen, bacio je svoju odjeću na hrpu u kut i okrenuo se prema vratima kroz koja će se ona vratiti.
Iznenada se pojavila na vratima i on zadrži dah kad opazi koliko se promijenila. Nosila je periku s čvrsto upletenim egipatskim pletenicama i preko nje uraeus, zlatni prsten s kobrom koja se izdizala iznad njenog čela. Kruna je bila prava, vjekovima stara von Schiller ju je platio pet milijuna njemačkih maraka. «Ja sam reinkarnacija drevne egipatske kraljice Lostris», prela je ona. «Moja duša je besmrtna. Moje meso ne truli.» Nosila je zlatne sandale iz princezine grobnice, narukvice i prstenje, kao i naušnice iz iste te grobnice. Sve su to bile originalne kraljevske uspomene. «Da.» Grlo mu se stezalo i bio je blijed 245
poput mrtvaca. «Ništa me ne može uništiti. Živjet ću vječno», reče ona.
Suknja joj je bila od prozirne žute svile, opasana zlatom i dragim kamenjem. «Vječno», ponovi on. Od pasa gore bila je gola. Imala je velike grudi, bijele poput mlijeka. Obuhvatila ih je rukama. «One su bile i ostale mlade i glatke četiri tisuće godina», nastavila je presti.
«Nudim ih tebi.» Skinula je otvorene zlatne sandale; imala je vitka i lijepa stopala. Rastvorila je od naprijed žutu suknju i zadržala je tako pokazujući se. Sve njene kretnje bile su spore i sračunate. Bila je pametna glumica. «Ovo je obećanje vječnog života.» Spustila je desnu ruku na guste stidne dlake boje meda. «Nudim ga tebi.» Tiho je zastenjao i treptanjem očiju uklonio znoj koji mu je curio u oči, promatrajući je požudno. Kukovima se polagano i raskalašeno povijala poput kobre koja se odmotava. Raširila je noge i rastvorila bedra.
Prstima je razmaknula stidne usne. «Ovo su vrata vječnosti. Otvaram ih za tebe.» Von Schiller je glasno zastenjao. Bez obzira kako često bio ponavljan, ovaj obred još nikad nije zakazao. Poput čovjeka u transu krenuo je prema njoj. Bio je mršav, suh poput tisuću godina stare mumije. Dlake na grudima sličile su srebrnim pahuljama, koža na upalom trbuhu u naborana i obješena, ali stidne dlake su mu bile tamne i guste poput kose na glavi. Penis mu je bio golem, nerazmjeran tom mršavom starom obličju s kojeg je visio. Dok se polagano približavala on se napunio i postavio pod drukčijim kutom, a smežurana koža se sama od sebe povukla otkrivši masivan ružičasti glavić. «Na stup», progunđa on. «Brzo! Na kamen.» Okrenula mu je leđa i kleknula na kamen, promatrajući ga preko ramena dok joj je straga prilazio. Imala je okruglu stražnjicu, bijelu poput dva nojeva jaja.
Helm i njegovi ljudi su te noći u Pegazovoj radionici radili do kasno, sklapajući drvene sanduke u koje će sigurno smjestiti i stup i kovčeg.
U zoru sljedećeg dana natovarili su ih na jedan teški kamion s debelom gumenom oblogom i zavezali ih za posebno uglavljena postolja. Na vlastiti prijedlog Nahoot se u kamionu vozio otraga. Kamionu će trebati preko trideset sati da prođe tegobni put do Addis Abebe. Pegazov zrakoplov Ralcon je već stajao na zrakoplovnoj pisti kad se prašnjavi kamion pod pratnjom dokotrljao kroz ulaz i parkirao pokraj njega.
Von Schiller i Utte Kemper prosili su taj put helikopterom. S njima je bio general Obeid. Došao im je poželjeti au revoir i sretan put. Dok su drvene sanduke utovarivali u mlažnjak, Obeid je razgovarao s carinikom koji je čekao. Udario je pečat na dokumente kojima se 246
dopušta iznošenje iz zemlje dva sanduka geoloških uzoraka, a zatim se diskretno povukao. «Utovareni i spremni za polazak, Herr von Schiller», izvijesti ga glavni pilot u odori Pegaza, vojnički ga pozdravljajući. Von Schiller se rukovao s Obeidom i počeo penjati uz ukrcajne stube. Za njim krenu Utte i Nahoot Guddabi. Koluti ispod Nahootovih očiju bili su čak tamniji i dublji nego obično. Ovo putovanje ga je gotovo ubilo, ali nije želio izgubi iz vidika drvene sanduke. Falcon je uzletio u bistro nebo nad planinama i uputio prema sjeveru. Nekoliko trenutaka nakon što je pilot isključio znak za obvezno vezanje, Utte Kemper proviri svoju divnu plavu glavu u pilotsku kabinu i upita glavnog pilota: «Herr von Schiller bi želio znati očekivano vrijeme slijetanja.» «Očekujem da ćemo u Frankfurt sletjeti u devet sati na večer. Molim vas recite Herr von Schilleru da sam već putem radija izvijestio glavni ured i dao im upute glede transporta kako bi nas spremni dočekali u zračnoj luci.» Falcon je sletio nekoliko minuta prije devet i odrulao do privatnog hangara. Viši carinski i imigracijski službenici koji su ih tamo čekali bili su stari poznanici i uvijek pri ruci kad bi Falcon nosio neki posebni teret. Nakon obavljenih formalnosti popili su schnapps s Gottholdom von Schillerom u Falconovom malom baru i diskretno strpali u džep omotnice koje su ležale na šanku pokraj svake kristalne čaše.
Na vožnju u planine otišao je najveći dio noći. Von Schillerov vozač je slijedio pokriveni Pegazov kamion po zaleđenoj zavojitoj planinskoj cesti, ne ispuštajući njega i njegov teret nijednog trenutka iz vida. U
pet u jutro prošli su kroz kamene dveri Schlossa, u čijem je srnećem parku snijeg bio dubok pola metra. Sam zamak, s tamnim kamenim grudobranima i uskim prozorima koji su nekad predstavljali puškarnice, kao da je izašao iz romana Brama Stokera. Međutim, čak i u ovo jutarnje doba glavni poslužitelj i svi njemu podčinjeni okupili su se pozdraviti gospodara. Herr Reeper, kustos von Schillerove zbirke i njegovi najpovjerljiviji pomoćnici također su čekali, spremni prenijeti dva drvena sanduka u trezor. Sa strahopoštovanjem su ih natovarili na viljuškara i zajedno s njima spustili se liftom, posebno izgrađenim za takve stvari. Dok su otvarali sanduke, von Schiller se vratio u svoje odaje u sjevernom krilu. Okupao se i pojeo lagani doručak koji mu je pripremio kineski šef kuhinje. Poslije obroka, otišao je u spavaću sobu svoje žene. Bila je još slabija nego kad ju je zadnji puta vidio. Kosa joj je sada bila potpuno bijela, lice usiljeno i kao od voska. Otpustio je medicinsku sestru iz sobe i nježno poljubio ženu u čelo. Rak ju je 247
polako izjedao, ali ona je bila majka njegova dva sina i na svoj čudan način on ju je još uvijek volio. Proveo je jedan sat s njom, a onda je otišao u svoju spavaću sobu i odspavao četiri sata. U ovim godinama to mu je bilo sasvim dovoljno, bez obzira na umor. Radio je s Utte i dvije druge tajnice do sredine poslijepodneva, a onda ga je kustos pozvao preko kućne centrale rekavši mu da su spremni i čekaju ga u trezoru. Von Schiller i Utte su se zajedno odvezli liftom i kad su vrata skliznula u stranu ugledali su Herr Reepera i Nahoota koji su ih čekali.
Bio je dovoljan tek jedan pogled na njihova lica da von Schilleru bude jasno da su izvan sebe od uzbuđenja; nisu mogli zastati zasipajući ga novostima. «Je li završeno rendgensko snimanje?» upita von Schiller dok su žurili za njim niz podzemni prolaz do trezora. «Tehničari su završili svoj dio posla», reče mu Reeper. «Obavili su odličan posao.
Snimke su veličanstvene. Ja, wunderbari» Von Schiller je novčano pomagao kliniku pa je svaki njegov zahtjev bio shvaćen kao kraljeva naredba. Upravitelj je poslao svoju najsuvremeniju prijenosnu opremu za rendgensko snimanje i dvojicu tehničara da snime mumiju gospodara Harraba, kao i starijeg radiologa da protumači snimke.
Reeper je ubacio svoju plastičnu propusnicu u bravu čeličnih vrata trezora i uz tiho pneumatsko šištanje ona se otvore. Svi su se maknuli u stranu kako bi von Schiller ušao prvi. Zastao je na vratima i pogledao po velikom trezoru. Zadovoljstvo nikad nije postalo bljutavo.
Baš suprotno, kao da je postajalo još jače svaki puta kad bi došao na ovo mjesto. Zidovi su bili pojačani s dva metra čelika i betona, a štitili su ih svi elektronski uređaji koje je genij mogao osmisliti. Ali to se nije vidjelo kad je pogledom obuhvatio prigodno osvijetljenu i elegantno uređenu glavnu izložbenu prostoriju. Osmislio ju je i uredio jedan od najpoznatijih europskih unutrašnjih dekoratera. Prevladavala je plava boja. Svaki predmet iz zbirke bio je smješten u vlastitoj vitrini, tako smišljeno postavljenom da bi predmeti što više došli do izražaja.
Posvuda se nazirao blagi odsjaj zlata i dragog kamenja koje se gnijezdilo na ponoćno-plavim baršunastim jastucima. Znalački skriveni reflektori osvjetljavali su s ljubavlju uglačan alabaster i kamen, slonovu kost i opsidijan koji su se presijavali. Bilo je tu veličanstvenih kipova. Panteon starih bogova bio je ovdje na okupu: Tot i Anubis, Hapi i Set, i slavno trojstvo Oziris, Izis i sin Horus. Zurili su onim svojim nedokučivim očima koje su pratile prolazak vjekova.
Na svom trenutnom podnožju u središtu prostorije, na počasnome mjestu, stajao je najnoviji dodatak ovom izuzetnom blagu Taitina 248
visoka, graciozna kamena oporuka. Prije nego je krenuo u sljedeću prostoriju, von Schiller se zaustavio pokraj njega da bi pomilovao glatki kamen. U sljedećoj prostoriji je kovčeg Tanusa, gospodara Harraba, ležao na nogarima. Radiolog u bijeloj odori naginjao se nad osvijetljenom pločom na koju su bile pričvršćene rendgenske snimke.
Von Schiller je otišao ravno do njega i zagledao se u sjenovite slike.
Unutar obrisa drvenog kovčega jasno se vidio položeni čovječji lik ruka prekriženih na grudima. To ga je podsjetilo na izrezbarenu sliku na poklopcu sarkofaga nekakvog starog viteza na groblju srednjovjekovne katedrale. «Što mi možete reći o ovom tijelu?» upitao je radiologinju ni ne pogledavši je. «Muškarac», odvrati ona vrckavo. «Kasno srednje doba. Preko pedeset, a manje od šezdeset u trenutku smrti, niskog rasta.» Svi slušatelji su se trgnuli i pogledali u von Schillera. On kao da nije primijetio ovu gramatičku pogrešku. «Nedostaje pet zuba. Jedan prednji, jedan očnjak i tri kutnjaka. Umnjaci ukliješteni. Poodmakli karijes na većini preostalih zuba. Tragovi kronične bilharzia upale.
Možda je preležao dječju paralizu, sušenje lijeve noge.» Izgovarala je svoje nalaze još pet minuta, a onda je završila: «Vjerojatan uzrok smrti je rana u gornjem desnom dijelu prsnog koša. Koplje ili strijela. Sudeći po ulaznom kutu, vrh koplja ili strijele probio je desno plućno krilo.»
«Još nešto?» upita von Schiller kad je zašutjela. Radiologinja je oklijevala, ali onda ipak nastavi. «Herr von Schiller, znate i sami da sam za vas ispitala nekoliko mumija. U ovom slučaju, rezovi kroz koje je izvađena utroba su izgleda izvedeni vještije i bolje nego na ostalim truplima. Ovaj kirurg je izgleda bio izučeni liječnik.» «Hvala vam.» Von Schiller se okrene od nje prema Nahootu. «Imate li trenutno kakav komentar?» «Samo to, da taj opis ne odgovara opisu Tanusa, gospodara Harraba u trenutku smrti, nađenim u sedmom svitku.» «U
čemu se razlikuje?» «Tanus je bio visok čovjek. MNogo mlađi.
Pogledajte portrete na poklopcu kovčega.» «Nastavite», reče mu von Schiller. Nahoot priđe osvijetljenom staklu na kojem su bile položene rendgenske snimke i pokaže na nekoliko čvrstih tamnih predmeta, jasnih obrisa, koji su ukrašavali tijelo. «Nakit», reče on. «Talismani, narukvice. Oklop za prsa. Nekoliko ogrlica. Prstenje i naušnice. Ali najznačajnije od svega», Nahoot dodirne tamni krug oko mrtvačevog čela, «uraeus kruna. Obris svete zmije je nedvojbeno ispod zavoja.»
«Što nam to govori?» von Schiller je bio zbunjen. «Ovo nije tijelo običnog čovjeka, pa čak ni plemića. Ima previše ukrasa. Ali najznačajnija od svega je uraeus kruna. Sveta kobra, nju su nosili 249
samo kraljevi. Vjerujem da ovdje imamo mumiju nekog kralja.»
«nemoguće», odreže von Schiller. «Pogledajte natpis na kovčegu. One slikarije na zidovima grobnice. Potpuno je jasno da je ovo mumija egipatskog generala.» «Uza sve dužno poštovanje, Herr von Schiller.
Postoji moguće objašnjenje. U knjizi Bog rijeke, koju je napisao jedan Englez, nalazi se zanimljiva pretpostavka da je rob Taita zamijenio mumije, onu faraona Mamosea i svog dobrog prijatelja Tanusa.» «Zbog čeka bi to učinio?» Von Schiller ga je nepovjerljivo gledao. «Zbog nikakvog zemaljskog razloga, već iz duhovnog i natprirodnog razloga.
Taita je želio da na drugom svijetu njegov prijatelj koristi i ima sva faraonova blaga. Bio je to njegov zadnji dar prijatelju.» «Vjerujete li vi u to?» «ne mogu reći da ne vjerujem. Postoji još jedna činjenica koja ide u prilog ovoj teoriji. Rendgenski snimci nam sasvim jasno pokazuju da je kovčeg prevelik za tijelo u njemu. Po meni je očito bio namijenjen nekom većem čovjeku. Da, Herr von Schiller, vjerujem da postoje veliki izgledi da je ovo kraljevska mumija.» Von Schiller je problijedio poput krpe dok je ovo slušao. Znoj mu je izbio po čelu, glas mu je bio promukao i dopirao je iz dubine grudi kad je upitao: «Kraljevska mumija?» «Vrlo vjerojatno.» Von Schiller je lagano prišao zapečaćenom kovčegu na postolju i s visine pogledao portret mrtvaca na poklopcu.
«Zlatni Mamosein uraeus. Osobni nakit faraona.» Ruka mu se tresla kad ju je stavio na poklopac kovčega. «Ako je to točno, onda ovaj pronalazak nadilazi naše najluđe nade.» Von Schiller duboko udahne ne bi li se smirio. «Otvorite kovčeg. Odmotajte mumiju faraona Mamosea.» Bio je to mukotrpan posao. Nahoot je već mNogo puta obavljao slične poslove, ali nikad na zemaljskim ostacima jedne tako uzvišene osobe kao što je jedan egipatski faraon. Nahoot je prvo morao utvrditi gdje se ispod boje nalazi rub poklopca. Kad mu je to uspjelo, mogao je dugačkim nožem skinuti drevnu glazuru i ljepilo koji su držali poklopac. Morao je jako paziti da ne učini štetu veću nego je potrebno; krhki kovčeg je sam po sebi predstavljao neprocjenjivo blago.
Na taj posao je utrošio gotovo dva dana. Kad je naposljetku oslobodio poklopac i pripremio ga za podizanje, Nahoot je poslao poruku von Schilleru koji je gore u biblioteci bio prisutan sastanku svojih sinova s ostalim upraviteljima njegove tvrtke. Von Schiller nije htio na ovaj sastanak otići u grad; nije mogao podnijeti odvojenost od svojeg najnovijeg blaga. Čim se čuo s Nahootom, odgodio je sastanak za sljedeći ponedjeljak i otpravio upravitelje i potomke bez imalo skrupula. Ni ne pričekavši da uđu u automobile koji su ih čekali, 250
odjurio je dolje u trezor. Nahoot i Reeper su podigli iznad kovčega lagane skele s kojih su visjela dva para kolotura. Čim je von Schiller ušao u trezor, Reeper je otpustio svoje pomoćnike. Otvaranju kovčega prisustvovat će samo njih trojica. Reeper mu je donio postolje prekriveno tepihom na kojem će stajati i smjestio ga uz čelo kovčega, kako bi von Schiller mogao gledati u nutra dok oni budu radili. Sa svog postolja, starac im je kimnuo neka nastave. Zupčanici se zapor po zapor oglase dok su i Reeper i Nahoot polagano vukli svaki svoj kolotur. Začula se tiha škripa i lomljenje, na što se von Schiller trgne.
«To su samo zadnji ostaci ljepila koje drži poklopac», razuvjeravao ga je Nahoot. «Nastavite», naredi von Schiller pa oni podignu poklopac za još petnaestak centimetara te je on sada visio iznad tijela u kovčegu.
Skela je bila na plastičnim kotačima koji su se lako kotrljali po popločanom podu. Udaljili su cijelu konstrukciju na kojoj je i dalje visio poklopac kovčega. Von Schiller je gledao u otvoreni kovčeg.
Očekivao je da će ugledati uredno povijeno ljudsko tijelo koje svečano leži u tradicionalnoj pogrebnoj pozi. Umjesto toga, unutrašnjost kovčega bila je neuredno napunjena platnenim zavojima koji su potpuno skrivali tijelo od pogleda. «Što do.» uzvikne von Schiller zaprepašteno. Ispružio je ruku želeći dohvatiti šaku starih bezbojnih zavoja, ali ga je Nahoot zaustavio. «Ne! Ne dirajte ih», uzbuđeno je uzviknuo i odmah se zatim počeo ispričavati. «Oprostite, Herr von Schiller, ali ovo je zadivljujuće. To svakako ide u prilog teoriji o zamijeni tijela. Mislim da bismo trebali proučiti to što ovdje imamo prije nego nastavimo s odmatanjem tijela. Jasno, s vašim dopuštenjem, svakako, Herr von Schiller.» Von Schiller je oklijevao, nestrpljivo je htio saznati što se nalazi ispod ovog štakorskog gnijezda od starih krpa, ali je shvatio da je sada glavna vrlina biti oprezan i mudar. Jedan ishitreni pokret mogao bi nanijeti nepopravljivu štetu.
Izravnao se i sišao s postolja. «U redu», progunđa on. Izvukao je rupčić iz prednjeg džepa svog dvoredno zakopčanog tamnoplavog sakoa i počeo njime brisati znoj s lica. Drhtavim glasom je upitao: «Je li to moguće? Može li ovo biti osobno Mamose?» Vraćajući rupčić natrag u džep hlača, otkrio je s malim iznenađenjem da ima bolnu erekciju. S
rukom u džepu pritisnuo si ga je uz trbuh. «Maknite slobodne zavoje.»
«S vašim dopuštenjem, Herr von Schiller, trebali bismo to prvo fotografirati», taktično predloži Reeper. «Svakako», odmah se suglasio von Schiller. «Mi smo znanstvenici, arheolozi, ne obični pljačkaši.
Fotografirajte.» Radili su sporo, a to odugovlačenje je stavilo von 251
Schillera na velike muke. Ovdje dolje u trezoru nije se osjećalo protjecanje vremena, ali je ipak von Schiller, sada tek u košulji, bacio pogled na zlatnu uru i iznenadio se kad je vidio da je već prošlo devet sati na večer. Razvezao je kravatu, bacio je na klupu na kojoj je već ležao njegov sako, i ponovno se usredotočio na posao. Postupno se ispod zgusnute mase drevnih zavoja počeo nazirati oblik ljudskog tijela, ali već je bila prošla ponoć kad je s torza mumije Nahoot uklonio zadnju neurednu gomilu stare tkanine. Treptali su očima nazrijevši zlato koje se zamjećivalo kroz uredne slojeve zavoja koje su pedantne i vješte ruke prigodom balzamiranja omotale oko trupla. «Razumljivo, trebalo je postojati nekoliko masivnih vanjskih kovčega. Njih nema, kao ni maske. Oni se vjerojatno još nalaze u originalnom faraonovom sarkofagu i prekrivaju Tanusovo tijelo u kraljevskoj grobnici koja i dalje čeka otkrivanje. Ovdje imamo samo unutrašnji omotač kraljevske mumije.» Dugačkom pincetom je ogulio gornji sloj zavoja dok je von Schiller, stojeći na svojem postolju, gunđao i premještao se s noge na nogu. «Prsni medaljon kraljevske kuće Mamose», svečano prošapće Nahoot. Veliki dragulj blistao je pod ručnom svjetiljkom plavim sjajem lapis lazulija, crvenim sjajem karneliana i zlatom, a prekrivao je cijela mumujina prsa. Bio je to lešinar u letu, koji se obrušavao na širokim krilima i koji je u pandžama držao zlatnu kraljevu kartušu. Bio je predivno izrađen, crtež prekrasan. «Sada više nema sumnji», prošapće von Schiller. «Kartuša dokazuje identitet tijela.» Zatim su odmotali kraljeve ruke, sklopljene preko velikog medaljona. Imao je dugačke i nježne prste koji se nisu vidjeli od nizova prekrasnog prstenja. Svojim mrtvim šakama stezao je kraljevski bič i pastirski štap, a Nahoot je ostao bez zraka kad ih je ugledao. «Simboli kralja. Sve sami dokazi da je ovo Mamose osmi, vladar Gornjeg i Donjeg kraljevstva starog Egipta.» Krenuo je prema kraljevoj glavi koja je još bila u zavojima, ali ga je von Schiller zaustavio. «Ostavite to za kraj!» naredi on. «Nisam još
spreman pogledati faraonu u lice.» I tako su se Nahoot i Reeper usredotočili na donji dio kraljevog tijela. Po podizanju svakog sloja platna, otkrili bi gomilu talismana koji su pod zavoje stavljeni prigodom balzamiranja kao zaštita mrtvaca. Bili su od zlata i obrađenog dragog kamenja i keramike blistavih boja i predivnih oblika sve ptice koje su letjele zrakom, sva stvorenja koja su hodala zemljom i sve ribe iz voda Nila. Fotografirali su svaki talisman na situ prije nego bi ga oslobodili i spustili u pregradu s brojem na pladnjevima poredanim po radnoj klupi. Faraonova stopala bila su jednako sitna i 252
tanušna kao i njegove šake i na svakom se prstu nalazilo po nekoliko dragocjenih prstena. Ostala je još samo glava i obojica muškarca upitno pogledaju von Schillera. «Jako je kasno, Herr von Schiller», primijeti Reeper, «ako se želite odmoriti.» «Nastavite!» grubo je prekinuo. Oni odmah krenu do mumijine glave i svaki stane s jedne strane, dok je von Schiller ostao na svom postolju između njih.
Postupno je kraljevo lice izbijalo na svjetlo, prvi put nakon gotovo četiri tisuće godina. Kosa mu je bila rijetka i čupava, još crvena od kane koju je koristio za života. U kožu su mu utrljali aromatične smole dok nije postala tvrda poput uglačanog jantara. Nos tanak i povijen. Usne povučene u natrag u gotovo snenom osmijehu koji je otkrivao praznine između prednjih zuba. Smola mu je prekrivala trepavice pa se činilo da su vlažne od suza, a kapci su mu bili tek poluzatvoreni. Činilo se da u njima i dalje ima života i tek kad se von Schiller nagnuo bliže shvatio je da se svjetlost u tim prastarim očima odbija od bijelih porculanskih diskova koje su tijekom balzamiranja pogrebnici stavili u prazne očne šupljine. Faraon je na čelu nosio svetu uraeu krunu. Svaka pojedinost na glavi kobre još uvijek je bila savršena. Meki metal se nije nimalo istrošio ili ogulio. Zmijini očnjaci su bili oštri i savijeni u natrag, a dugački rašljasti jezik izbijao je između njih. Oči su joj bile od sjajnog plavog stakla, na traci zlata ispod zmije s kukuljicom bila je urezana kraljevska kartuša Mamosea. «Želim tu krunu», von Schiller se gušio od strasti. «Skinite je, želim je držati vlastitim rukama.» «Možda je nećemo moći skinuti a da ne oštetimo glavu kraljevske mumije», usprotivio se Nahoot. «Ne raspravljajte sa mnom. Učinite kako kažem.»
«Odmah, Herr von Schiller», preda se Nahoot. «Ali potrajat će dok je ne oslobodimo. Ako se Herr von Schiller želi sada odmoriti, javit ćemo kad vam oslobodimo krunu.» Zlatni krug je bio priljubljen uz kožu natopljenu smolom na kraljevom čelu. Da bi je uklonili, Nahoot i Reeper su prvo morali izvaditi cijelo tijelo iz kovčega i položiti ga na stol od nehrđajućeg čelika za obdukcije koji je već čekao na njega. Zatim su morali omekšati i ukloniti smolu pomoću posebno pripremljenih rastvora, na cijeli postupak su utrošili točno onoliko vremena koliko je Nahoot predvidio, ali je naposljetku bio obavljen. Stavili su zlatni uraeus na jastuk od plavog baršuna kao za krunidbenu ceremoniju.
Prigušili su sva ostala svjetla u glavnoj prostoriji trezora i namjestili na krunu jedan jedini snop reflektora. Zatim su obojica krenuli gore obavijestiti von Schillera. Nije im dopustio da se vrate s njim natrag u trezor. Samo je Utte Kemper bila prisutna kad je stavio ključ u 253
armirana vrata trezora i teška vrata kliznula u stranu. Čim je ušao u trezor, prvo je ugledao sjajnu krunu u njenom baršunastom gnijezdu.
Istog trena je počeo pištati i boriti se za zrak poput astmatičara.
Uhvatio je Utte za ruku i nastavio je stezati dok joj zglobovi nisu zapucketali i ona jauknula od boli. Ali bol ju je uzbuđivala. Von Schiller ju je razodjenuo, stavio joj zlatnu krunu na glavu i golu je smjestio u otvoreni kovčeg. «Ja sam obećanje života», prošaptala je iz drevnog kovčega. «Moje je lice sjaj besmrtnosti.» Nije ju ni dodirnuo.
Stajao je gol iznad kovčega s uzavrelim i nabreklim penisom koji je stršio iz podnožja njegovog trbuha poput kakvog stvorenja s vlastitim životom. Lagano je počela prelaziti rukama uzduž vlastitog tijela i kad je stigla do Venerinog brijega, ozbiljnim glasom je izgovorila: «Živio vječno!» Veličanstvena djelotvornost Mamosine krune bila je nedvojbena Ništa prije nje nije ostavilo takav dojam na Gottholda von Schillera. Poslije ovih njenih riječi, purpurni glavić njegovog penisa svojevoljno je eksplodirao, a srebrne niti njegovog sjemena presijavajući započnu kapati i štrcati po njenom mekom bijelom trbuhu. Utte Kemper je u otvorenom kovčegu skvrčila leđa i počela se grčiti u vlastitom razornom orgazmu.
Rovan se činilo da je izbivala iz Egipta godinama, a ne tjednima.
Shvatila je koliko su joj nedostajale zakrčene i prepune gradske ulice, čudesni mirisi začina i hrane i smrad bazara, kao i pjevajući glasovi mujezina koji s tornjića džamija pozivaju vjernike na molitvu. Tog prvog jutra napustila je svoj stan u Gizi još za mraka, a budući da joj je ozlijeđeno koljeno još bilo natečeno i boljelo ju je, koristila je štap dok je hramala duž obala Nila. Gledala je kako zora popločava riječnu vodu stazom od zlata i bakra i pali trokutasta jedra feluka. Ovo je bio drukčiji Nil od onog kojeg je upoznala u Etiopiji. Ovo nije bio Abbay, već pravi Nil. Bio je širi i sporiji, a dobro je poznavala i jako voljela njegov blatnjavi smrad. Ovo je bila njena rijeka i njena zemlja. Shvatila je da je njena odlučnost za provođenje onog zbog čega se vratila kući postala još jača. Sumnje su otklonjene, savjest umirena. Kad joj je okrenula leđa, osjetila se snažnom i sigurnom u sebe i put kojim je morala krenuti. Posjetila je Duraidovu obitelj. Morala se ispričati zbog svog naglog odlaska i dugog, neobjašnjenog izbivanja. U početku je njen šogor bio hladan i krut prema njoj; ali nakon što se njegova žena rasplakala i zagrlila Rovan, a djeca se po njoj povješala oduvijek je bila njihova najdraža ammah on se otkravio i dovoljno popustio da joj ponudi prijevoz do oaze. Kad je objasnila da želi sama posjetiti groblje, 254
čak joj je ponudio svoj voljeni Citroen. Dok je stajala pokraj Duraidovog groba, nos joj je ispunio miris pustinje, a topli povjetarac se poigravao njenom kosom. Duraid je volio pustinju. Bilo joj je drago što će odsad uvijek biti blizu nje. Nadgrobni spomenik je bio jednostavan i u duhu tradicije samo njegovo ime i datumi ispod obrisa križa. Kleknula je pokraj i uredila grob, zamijenivši uveli i osušeni buket cvijeća onim koji je donijela iz Kaira. Zatim je dugo ostala nijemo sjediti pokraj groba. Nije si pripremila govor, već se jednostavno podsjetila krasnih trenutaka koje su proveli zajedno. Sjetila se njegove susretljivosti i razumijevanja, sigurnosti i topline njegove ljubavi prema njoj. Žao joj je bilo što mu nikad nije mogla uzvratiti istom mjerom, ali je znala da je on to prihvatio i razumio. Nadala se da je također shvatio zašto se sada vratila. Ovo je bilo opraštanje. Došla se je pozdraviti. Prežalila ga je i, iako će ga se uvijek sjećati i on će uvijek ostati dio nje, došlo je vrijeme za krenuti dalje. Došlo je vrijeme da je pusti. Odlazeći s groblja, nijednom se nije okrenula. Krenula je dužim putem južnom stranom jezera kako bi izbjegla proći pokraj njihove spaljene kuće; nije se željela sjetiti one noći užasa u kojoj je Duraid umro. Već je bio mrak kad se vratila u grad, a obitelji je laknulo kad su je vidjeli. Prije nego ju je uveo u kuću na večeru koju je pripremila njegova žena, šogor je tri puta obišao oko Citroena, provjeravajući je li boja negdje oštećena. Abou Sin, ministar kojeg je Rovan došla vidjeti, bio je u službenom posjetu Parizu. Morala je čekati tri dana njegov povratak, a budući da je znala da Nahoot Guddabi više nije u Kairu, osjećala se sigurnom i slobodnom provoditi veliki dio vremena u muzeju. Tamo je imala mNogo prijatelja i svi su bili oduševljeni što je vide i sretni što joj mogu ispričati sve što se dogodilo tijekom njenog izbivanja. Ostatak vremena provodila je u sobi za čitanje u muzeju, pregledajući mikrofilm s Taitinim svicima, tragajući za bilo čime što joj je moglo promaknuti u prijašnjim čitanjima. Postojao je jedan odlomak u drugom svitku kojeg je pažljivo pročitala i iz njega izvadila opsežne zabilješke. Sada kad su postojali veliki izgledi da grobnicu faraona Mamosea pronađu netaknutu, pojačalo se njeno zanimanje za ono što bi se u toj grobnici moglo nalaziti. Taj odlomak svitka na kojeg se usredotočila predstavljao je opis kojeg je pisar Taita ostavio o kraljevskoj posjeti faraona radionicama nekropole gdje su proizvodili njegovo pogrebno blago i gomilali ga unutar velikog hrama kojeg je podignuo za vlastito balzamiranje. Prema Taiti, posjetili su odvojene radionice. Prvo su posjetili oružarnicu s njenom zbirkom opreme za 255
ratovanje i lov, a zatim radionicu namještaja, kuću izuzetnih umjetnika. U kiparskom ateljeu, Taita je opisao rad na kipovima bogova i prizorima iz života kralja koji će prekrivati dugački popločani put od nekropole do grobnice u Dolini kraljeva. U ovoj radionici klesari su naporno radili na masivnom granitnom sarkofagu u kojem je vječno trebala počivati kraljeva mumija. Međutim, prema kasnijim Taitinim izvješćima, povijest je prevarila faraona Mamosea za ovaj dio njegovog blaga, jer su svi ti teški i neprikladni komadi kamena ostavljeni u Dolini kraljeva kad su, pred najezdom Hiksa koji su preplavili njihovu domovinu, Egipćani pobjegli na jug slijedeći Nil u zemlju koju su nazivali Cush. Kad je Rovan pažljivije pročitala pisarev opis radionice u kojoj se kovalo zlato, rečenica koju je upotrijebio opisujući faraonovu zlatnu posmrtnu masku ostavila je na nju snažan dojam. Ovo je bio vrhunac i zenit. Svi nerođeni vjekovi možda će se jednog dana diviti njenoj veličanstvenosti. Rovan sneno podigne pogled s mikrofilma upitavši se nisu li ove riječi drevnog pisara bile proročanske. Je li ona predodređena da bude jedna od onih koji će se diviti veličanstvenosti te posmrtne maske? Hoće li to, možda, ona kao prva učiniti poslije gotovo četiri tisuće godina? Hoće li moći dodirnuti to čudo, uzeti ga u ruke i na kraju učiniti s njim ono što joj savjest nalaže? Nakon čitanja Taitinog izvješća Rovan je preplavio osjećaj te drevne patnje i sažaljenja prema ljudima toga doba. Naposljetku, oni su bili bez obzira na vremenski razmak njen narod. Kao koptska Egipćanka, bila je njihov izravni potomak. Možda je ova empatija bila glavni razlog što je, još
kao dijete, odlučila život posvetiti proučavanju tih ljudi i starog života.
Međutim, dok je tijekom tih dana čekala povratak Atalana Abou Sina morala je razmisliti o mNogo drugih stvari. Zadnje mjesto u tom razmišljanju svakako nisu zauzimali njeni osjećaji prema Nicholasu Quenton Harperu. Od posjete malom groblju u oazi i pomirenja sa sjećanjem na Duraida, njene misli vezane za Nicholasa postale su još
češće. Bilo je još mNogo stvari u koje nije bila sigurna i sasvim sigurno ju je čekalo mNogo teških izbora. Ne mogu se ispuniti planovi i želje ne žrtvujući druge gotovo isto tako zahtjevne. Kad se konačno približio trenutak njenog sastanka s Atalanom, bilo joj je teško otići do njega.
Poput osobe u transu, šepala je po bazarima koristeći štap ne bi li zaštitila povrijeđeno koljeno, jedva primjećujući trgovce koji su joj nudili svoju robu. Vjerovali su da je turist zbog boje njene kože i europske odjeće. Tako dugo je oklijevala načiniti ovaj nepovratni korak da je na sastanak zakasnila gotovo jedan sat. Srećom, ovo je bio 256
Egipat i Atalan je bio Arap za kojeg vrijeme nije imalo isti značaj kao za zapadnjački dio Rovanine osobnosti. Bio je uobičajeno pristojan i šarmantan. Danas, u privatnosti vlastite kancelarije, bio je odjeven u udobnu bijelu dishdashu. Srdačno se rukovao s njom. Da je ovo bio London možda bi je poljubio u obraz, ali ne i ovdje na istoku gdje muškarac nikad ne ljubi drugu ženu osim svoje, a i to samo u privatnosti vlastitog doma. Poveo ju je u svoj salon, gdje ih je njegov sekretar poslužio malim šalicama poput katrana crne kave i ostao u blizini osiguravajući pristojnost ovome susretu. Nakon izmjene komplimenata i obveznog općenitog razgovora, Rovan je mogla prijeći na glavni razlog svojeg posjeta. «Zadnjih nekoliko dana provela sam mNogo vremena u muzeju radeći u sobi za čitanje. Uspjela sam vidjeti većinu svojih starih kolega i iznenadila sam se kad sam čula da je Nahoot povukao molbu za mjesto upravitelja.» Atalan uzdahne: «Moj nećak zna ponekad biti strašno svojeglav. Posao je bio njegov, ali u zadnjem trenutku došao mi je reći da mu je ponuđen drugi u Njemačkoj. Pokušao sam ga odgovoriti. Rekao sam mu da neće uživati u sjevernoj klimi budući da je odrastao u dolini Nila. Spomenuo sam mu da postoje mnoge stvari u životu, poput domovine i obitelji, koje nikakav novac ne može zamijeniti. Ali...» Atalan raširi ruke u rječitom gestu. «Koga ste onda izabrali za upravitelja?» upitala je nevino, ali ga nije uspjela prevariti. «Još nismo uzeli nikoga za stalno. Nitko mi ne pada na pamet, budući da se Nahoot povukao. Možda ćemo morati objaviti i međunarodni natječaj. Sigurno bih bio tužan kad bi uzeli nekakvog stranca, bez obzira na to koliko je kvalificiran.» «Vaša ekscelencijo, mogu li s vama razgovarati u četiri oka?» Upita Rovan i značajno pogleda tajnika koji je stajao kod vrata. Atalan je oklijevao samo trenutak. «Svakako.» Dao je znak tajniku da napusti prostoriju pa kad se ovaj povukao i zatvorio vrata za sobom, Atalan se nagnuo prema njoj i malo spustio glas. «O čemu to želite razgovarati, draga moja damo?» Rovan ga je napustila sat kasnije. Otpratio ju je do dizala ispred njegovog ureda. Dok su se rukovali tiho i milozvučno joj je rekao: «Uskoro ćemo se ponovno sresti, inshallah.» Kad je stigla na Heathrow i napustila zgradu zrakoplovne luke čekajući u redu za taksi, učinilo joj se da je ovdje čak petnaestak stupnjeva hladnije nego u Kairu. U York je stigla vlakom u hladno, maglovito kasno poslijepodne. S postaje je nazvala broj koji joj je Nicholas dao. «Luda ženo», počeo ju je grditi. «Zašto mi nisi javila da stižeš? Dočekao bih te u zračnoj luci.» Dok je izlazio iz Range Rovera i krenuo prema njoj na 257
onim svojim dugačkim nogama, iznenadila se koliko joj je drago što ga vidi i koliko joj je nedostajao. Bio je gologlav i nije se ošišao otkad ga je zadnji put vidjela. Tamna kosa bila mu je razbarušena i zapetljana od vjetra, a srebrni zalisci šepurili su mu se iznad ušiju. «Kako koljeno?»
pozdravi je on. «Moram li te još uvijek nositi?» «Gotovo je prošlo. Još
malo pa ću moći odbaciti štap.» Osjetila je iznenadnu potrebu da mu se baci oko vrata, ali se u zadnjem trenutku suzdržala da ne napravi scenu i samo mu ponudila hladni ružičasto smeđi obraz na poljubac.
Dobro je mirisao na kožu i neki snažni losion poslije brijanja i na čistu muževnost. Sjevši za upravljač još je trenutak odgodio upaliti motor proučavajući njeno lice na uličnoj rasvjeti koja je dopirala kroz bočni prozor. «Izgledate vrlo zadovoljni sobom, gospođo. Omastilo vam se?»
«Zadovoljna sam jer sam vidjela stare prijatelje», osmjehne se ona, «ali moram priznati da me Kairo uvijek okrijepi.» «Za večeru nemamo ništa. Mislio sam stati kod nekog puba. Jesi li za odrezak i bubrege?»
«Želim vidjeti majku. Tako se osjećam krivom. Čak ne znam ni kako joj noga zarasta.» «Prekjučer sam je posjetio. Odlično je. Sviđa joj se novi ljubimac. Zamisli, dala mu je ime Taita!» «Stvarno si jako ljubazan hoću reći zbog toga što si se potrudio posjetiti je.» «Sviđa mi se. Ona je jedna od onih dobrih starih. Više ne prave takve. Predlažem da nešto prigrizemo, a onda ću kupiti bocu Laphroaiga pa ćemo otići do nje.»
Tek su poslije ponoći napustili Georgininu kuću. Nije se čuvala kad se radilo o viskiju kojeg je Nicholas donio pa im je sada mahala s kuhinjskih vrata grleći novog psića na bujnim grudima i pomalo se klateći na nozi u gipsu. «Loše djeluješ na moju majku», reče mu Rovan. «Tko na koga loše utječe?» pobuni se on. «Neke od njenih šala posramile bi i prostitutku.» «Trebao si me ostaviti kod nje.» «Ona sada ima Taitu za društvo. Uostalom, potrebna si mi tamo. Čeka nas puno posla. Jedva čekam da ti pokažem što sam smislio dok si ti uživala u Egiptu.»
Domaćica iz Quenton Parka pripremila joj je spavaću sobu u stanu u uličici iza York Minstera. Dok je Nicholas nosio njene torbe uza stube, snažno hrkanje dopiralo je iz jedne od spavaćih soba i ona upitno pogleda Nicholasa. «Miner Webb», reče joj on. «Najnoviji dodatak našemu timu. Naš vlastiti inženjer. Upoznat ćeš ga sutra i vjerujem da će ti se svidjeti. Ribolovac je.» «Kakve to veze ima s tim hoće li mi se sviđati?» «Svi najbolji ljudi su ribolovci.» «Prisutni se ne računaju», nasmije se ona. «Jesi li bio u Quenton Parku?» «Za sada ga obilazim u širokom luku.» On odmahne glavom. «Ne želim da se pročuje za moj 258
povratak u Englesku. Tu su neki momci iz Lloyda s kojima ne bih baš
trenutno htio razgovarati. Bit ću u maloj spavaćoj sobi na zadnjem katu. Pozovi me budem li ti potreban.» Kad je ostala sama osvrnula se po sićušnoj sobi s vlastitom kupaonicom, veličine kao za lutke, i bračnim krevetom koji je zauzimao najveći dio sobe. Sjetila se njegove napomene da ga pozove bude li joj trebao te je podigla oči prema stropu baš u trenutku kad ga je čula kako je ispustio jednu cipelu na pod. «Ne dovodi me u iskušenje», prošaptala je. U nosu joj je još bio njegov miris, a prisjetila se užitka kojeg je pružalo njegovo vitko čvrsto tijelo, vlažno od znoja, priljubljeno uz njeno dok ju je nosio uz klanac Abbaya. Glad i potreba bile su dvije riječi o kojima nije razmišljala već više godina. Počele su poprimati preveliku važnost u njenom životu.
«Prekini s tim, curo», izgrdila se i otišla pustiti vodu za kupanje.
Kad je sljedećeg jutra krenuo dolje, Nicholas joj je pokucao na vrata.
«Hajde, Rovan. Život je ono stvarno. Tjera na žurbu.» Vani je još bio mrkli mrak pa ona tiho zastenje i upita: «Koliko je sati?» Ali on je već bio otišao i mogla ga je čuti kako negdje dolje zviždi pjesmu Veliko brdo slatkiša. Pogledala je na uru i ponovno zastenjala. «Zviždati u pola sedam poslije onoga što su on i mama učinili sinoć s viskijem. Ne mogu vjerovati. Taj čovjek je pravo čudovište.» Dvadeset minuta kasnije našla ga je kako posluje po kuhinji u tamnoplavoj ribarskoj vesti i trapericama s mesarskom pregačom. «Nareži kruha za troje.
Tamo je ljubavi.» Pokazao je prema smeđem kruhu koji je ležao pokraj električnog tostera. «Jaja stižu za pet minuta.» Pogledala je drugog muškarca u sobi. Bio je srednjih godina, širokih ramena i rukava visoko zavrnutih oko mišićavih ruku. A bio je ćelav poput topovske kugle. «Bok», reče ona. «Ja sam Rovan Al Simma.» «Oprosti.» Nicholas mahne miješalicom za jaja. «Ovo je Danny Daniel Webb, za prijatelje Miner.» Danny ustane sa šalicom kave u velikoj ruci koja je djelovala spretno. «Drago mi je, gospođo Al Simma. Mogu li vam natočiti šalicu kave?» Tjeme mu je bilo pjegavo, a oči duboko plave. «Dr. Al Simma», ispravi ga Nicholas. «Molim vas zovite me Rovan», brzo se umiješala. «I da, kava bi mi prijala.» Tijekom doručka nijednom nisu spomenuli Etiopiju ili Taitinu igru, pa je Rovan jedući omlet s dužnim poštovanjem slušala srčanu Minerovu raspravu o tome kako uhvatiti jednu vrstu morskog psa na mušicu, Nicholas ga je stalno prekidao nemilosrdnim pitanjima, dovodeći u pitanje gotovo sve što bi rekao.
Bilo je očito da imaju poseban odnos i vjerovala je da će se naviknuti na taj njihov ribarski žargon. Čim su završili doručak, Nicholas je 259
ustao ponijevši kavu. «Uzmite šalice i pođite za mnom.» Poveo je Rovan u prednji salon. «Imam iznenađenje za tebe. Moji ljudi u muzeju danonoćno su radili pripremajući ga dok te nije bilo.» Otvorio je vrata salona imitirajući zvuk trube: «Tatarataaal» Na središnjem stolu stajao je preparirani prugasti dikdik, ovjenčan šiljastim rogovima i kožom koju je Nicholas prokrijumčario iz Afrike. Bio je tako prirodan da je u jednom trenutku dok je išla prema njemu pomislila kako će skočiti sa stola i pobjeći. «Oh, Nicky. Prekrasno je uređen!» Kružila je oko njega odobravajući. «Umjetnik ga je točno uhvatio.» Punjena životinja ju je živo podsjetila na vrućinu i miris grmlja u klancu pa ona osjeti nostalgiju i tugu zbog ovog nježnog, prekrasnog stvorenja. Njegove staklene oči bile su varljivo žive i sjajne, a vrh njegove njuške djelovao je vlažno i presijavao se kao da se sprema frknuti njime i onjušiti zrak.
«Mislim da je sjajan. Drago mi je što se slažeš sa mnom. Pogladio je meku, glatku kožu preparirane životinje. Osjetila je da ovo nije trenutak za prekidanje njegovog dječačkog zadovoljstva. «Čim riješimo Taitinu zagonetku, namjeravam napisati članak o tome za Prirodno-povijesni muzej, istim onima koji su pradjeda nazvali lašcem. Moram obraniti obiteljsku čast.» nasmijao se i pokrio model da bi ga zaštitio od prašine. Pažljivo ga je podignuo sa stola i prenio u sigurni kut sobe gdje nikome nije bio na putu. «To je bilo prvo iznenađenje koje sam ti pripremio. Sada slijedi ono veliko.» Pokazao je na počivaljku prislonjenu uz jedan zid. «Sjedni. Ne želim da se srušiš kad ovo vidiš.»
Osmjehnula se na ovu glupost, ali je poslušno krenula do daljeg kraja počivaljke i podvila noge poda se kad se smjestila. Miner Webb je također prišao i našavši se u neugodi sjeo na drugi kraj; očigledno mu je bilo neugodno što je tako blizu nje. «Porazgovarajmo o tome kako ćemo doći u ponor rijeke Dandere», predloži Nicholas. «Dok si bila odsutna, Miner i ja nismo ni o čemu drugom razgovarali.» «O tome i o ribolovu, pretpostavljam.» Osmjehnula mu se i on je pogleda kao krivac. «Pa, obje teme su povezane s vodom. To nam je opravdanje.» A onda se uozbiljio. «Sjećaš li se razgovora o zamisli da s opremom za ronjenje istražimo dubine Taitinog jezerca kad sam ti objašnjavao poteškoće oko toga?» «Sjećam se», složi se ona. «Rekao si da je tlak u podvodnom otvoru prevelik i da ćemo morati pronaći neki drugi način za ulazak unutra.» «Točno», Nicholas se tajanstveno nasmiješio. «Miner je već na ovome zaradio pretjerani honorar kojeg sam mu obećao podvlačim obećao, ali nisam još isplatio. Smislio je alternativni način.»
Sada se i ona uozbiljila i spustila noge. Oba je stopala spustila na pod i 260
uozbiljena se nagnula naprijed, oslonivši se laktima na koljena i bradom na ruke. «Vjerojatno mu je toliki mozak protjerao kosu s glave. Hoću reći, vrlo je jednostavno. Iako nam je rešenje bilo pod nosom, niti ti ni ja nismo ga se sjetili.» «Prestani, Nicky», opomenula ga je, «ponovno to radiš.» «navest ću te na trag.» nije se obazirao na upozorenje i nastavio ju je veselo zadirkivati. «Ponekad je stari način i najbolji način, to ti je trag.» «Ako si toliko pametan, zašto nisi slavan?»
započe ona, a onda zašuti jer je nazirala rješenje. «Stari način? Hoćeš
reći, isti onaj način na koji je to Taita izveo? na isti način na koji je on dospio na dno bez ronilačke opreme?» «Vidi nje! Mislim da je shvatila!»
Nicholas je vrlo uvjerljivo oponašao Rexa Harrisona. «Brana.» Rovan pljesne rukama. «Predlažeš da pregradimo rijeku na istome mjestu na kojem je Taita podigao svoju branu prije četiri tisuće godina.»
«Shvatila je!» Nicholas se nasmije. «Nema šale s našom curom! Pokaži joj svoje crteže, Mineru.» Miner Webb se uopće nije trudio prikriti samozadovoljstvo dok je hodao do table na suprotnom zidu. Rovan je to primijetila, ali nije obraćala pažnju, sve dok nije skinuo prevlaku s table i ponosno pokazao crteže prikvačene na nju. Odmah je prepoznala povećane fotografije koje je Nicholas snimio na mjestu gdje su pretpostavljali da se nalazila Taitina brana na rijeci Danderi i ostale koje je snimio u drevnom kamenolomu koji im je Tamre pokazao. Sve su bile obilno ukrašene proračunima i linijama izvučenim debelim crnim flomasterom. «Bojnik mi je dao okvirne dimenzije riječnog korita na ovome mjestu, a proračunao je i visinu do koje ćemo morati podići zid kako bismo natjerali bujicu da krene prijašnjim tokom. Naravno, uzeo sam u obzir mogućnost pogreške pri ovim proračunima. Čak i da su te pogreške tridesetak posto, vjerujem da je projekt i dalje izvediv i s takvom ograničenom opremom kojom ćemo raspolagati.» «Ako su to mogli učiniti drevni Egipćani, onda će to za tebe biti mačji kašalj.
Mineru.» «Ljubazno od tebe, bojniče, ali ja ne bih koristio riječ kašalj.»
Okrenuo se crtežima na tabli pokraj fotografija i Rovan shvati da su to planovi i razrada projekta temeljenog na fotografijama i Nicholasovim procjenama. «Postoji više načina da se podigne brana, ali se u današnje vrijeme najčešće koristi armirani beton i bageri za zemljane radove. Koliko sam shvatio, mi nećemo uživati u prednostima tih suvremenih pomagala.» «Sjeti se Taite», opomene ga Nicholas. «On je to izveo bez buldožera.» «S druge pak strane, Egipćani su raspolagali s neograničenim brojem robova.» «Robove ti mogu obećati. Ili suvremeni ekvivalent za njih. neograničeni broj? Možda ipak ne.» «Što mi 261
osiguraš više radne snage, prije ću ti skrenuti riječni tok. Složili smo se da to moramo učiniti prije kišne sezone.» «Imamo najviše dva mjeseca.» Nicholas nije više bezobzirno brbljao. «Što se tiče radne snage, oslonit ću se na redovnike iz sv. Frumentiusa. Još radim na uvjerljivom vjerskom razlogu koji bi ih uvjerio da sudjeluju u gradnji brane. Mislim da neće pasti na zamisao o otkriću Svetog groba u Etiopiji, a ne u Jeruzalemu.» «Ti meni nabavi radnike, ja ću tebi sagraditi branu», progunđa Miner. «Kao što si malo prije rekao, stari način je najbolji. Gotovo sigurno su drevni ljudi za gradnju temelja ondašnje brane upotrijebili sustav koševa od rogoza i kesone.
«Oprostite», prekine ga Rovan. «Koševi od rogoza? Ja nisam studirala građevinu.» «Ja sam taj koji se mora ispričavati.» Miner je nespretno pokušao izigravati kavalira. «Dopustite mi da vam pokažem svoje crteže.» Okrenuo se prema tabli. «Taj Taita je vjerojatno ispleo goleme košare od bambusa, koje je spustio u rijeku i napunio ih stijenama i kamenjem. To nazivamo koševima.» Pokazao je na planove na tabli.
«Poslije toga je vjerojatno upotrijebio neobrađenu građu za izgradnju kružnih zidova između koševa kesona. I njih je zatim ispunio stijenama i kamenjem.» «Shvatila sam glavnu zamisao», reče Rovan sumnjičavo, «ali zapravo i nije neophodno da ja shvatim sve pojedinosti.» «U pravu ste!» odmah se suglasio Miner. «Iako me bojnik uvjerava da tamo ima dovoljno građe, planiram upotrijebiti žičanu mrežu za izradu koševa, a radnike za punjenje te mreže kamenjem i ostalim.» «Žičane mreže?» upita Rovan. «Gdje se ih nadate naći u dolini Abbaya?» Miner je zaustio odgovoriti, ali ga je Nicholas pretekao.
«Odmah ćemo doći na to. Pusti Minera da završi svoje predavanje. Ne kvari mu zabavu. Ispričaj Rovan za kamenje iz kamenoloma. Uživat će u tome.» «Iako sam projektirao branu kao privremenu konstrukciju, moramo se pobrinuti da može dovoljno dugo zadržati rijeku kako bi naša ekipa mogla sigurno ući u podvodni tunel u nizvodnom jezercu.»
«Zovemo ga Taitino jezerce», reče mu Nicholas, a Miner kimne.
«Moramo se pobrinuti da se brana ne raspadne dok su ljudi tamo unutra. Možete zamisliti što bi se onda dogodilo.» Trenutak je zašutio pustivši ih da razmisle i o toj mogućnosti. Rovan se malko stresla i samu sebe zagrlila. «Nije baš ugodno», složi se Nicholas. «Znači upotrijebit ćeš te blokove?» počeo je požurivati Minera. «Tako je.
Proučio sam fotografije snimljene u kamenolomu. Primijetio sam preko sto pedeset granitnih blokova, završenih ili gotovo završenih, i izračunao sam ako ih upotrijebimo zajedno s mrežastim žicanim 262
koševima i kesonima od drvene građe, to će nam osigurati čvrsti temelj za glavni zid brane.» «Svaki od tih blokova je vjerojatno težak više tona», naglasi Rovan. «Kako ćete ih pokrenuti?» Kad joj je Miner pokušao odgovoriti, ona se predomislila: «Ne! Nemojte mi reći. Ako kažete da je to izvedivo, vjerujem vam na riječ.» «Izvedivo je «, započne je uvjeravati Miner. «Taita je to izveo», reče Nicholas. «Sve ćemo raditi poput njega, to bi ti se trebalo sviđati. Konačno, on ti je rođak.» «Da, u pravu si. Na neki čudan način on to jest i to mi stvarno pričinja zadovoljstvo.» Osmjehnula mu se. «Mislim da je to dobar znak. Kad će se sve to dogoditi?» «Već se događa», reče joj Nicholas. «Miner i ja smo već naručili hranu i opremu koju ćemo ponijeti sa sobom. Čak je i mreža za koševe izrezana; to je obavila jedna mala tvrtka nedaleko odavde. Zahvaljujući recesiji strojevi im stoje besposleni.» «Svaki dan sam odlazio u njihovu radionicu i nadzirao rezanje i pakiranje», umiješa se Miner. «Pola opreme je već na putu. Ostatak će otići prije vikenda.» «Miner kreće danas poslijepodne preuzeti stvar u svoje ruke i pobrinuti se da sve bude utovareno. Ja se moram pobrinuti još za neke stvari i onda krajem tjedna i mi krećemo za njim. Nemoj zaboraviti da nisam očekivao tvoj tako brzi povratak iz Kaira», reče Nicholas. «Da sam to znao mogao sam urediti da svi zajedno odletimo za Valletu.» «Valletu?» Rovan je bila zbunjena. «Na Maltu? Mislila sam da idemo u Etiopiju.» «Na Malti je baza Jannie Badenhorst.» «Tko je Jannie?» «Badenhorst Africar.» «Sada sam tek potpuno izgubljena.»
«Africar je zračna transportna kompanija koja raspolaže jednim starim, bivšim RAF-ovim, Herculesom kojeg voze Jannie i njegov sin Fred.
Koriste Maltu kao bazu. To je stabilna i korisna mala zemlja bez afričke politike, bez korupcije a opet predstavlja vrata za većinu odredišta na Srednjem Istoku i sjevernoj Africi gdje Jannie i Fred obavljaju većinu svojih poslova. Njihova je glavna zarada od šverca pića u islamske zemlje, gdje je ono, naravno, zabranjeno. On je mediteranski Al Capone. Krijumčarenje alkohola je veliki posao u tom dijelu svijeta, ali on preuzima i druge poslove. Duraid i ja smo od tamo s Jannie odletjeli za Libiju na naš mali izlet do masiva Tibesti. Jannie će nas prebaciti u klanac Abbaya.» «Nicky, ne želim vam pokvariti raspoloženje, ali ti i ja smo sada nepoželjni imigranti u Etiopiji. Jesi li previdio tu sitnicu? Što predlažeš, kako se vratiti tamo?» «Na stražnja vrata», naceri se Nicholas, «a čuvar je moj stari prijatelj Mek Nimmur.»
«Bio si u vezi s Mekom?» «S Tessay. Ona je izgleda njegova veza.
Pretpostavljam da je Meku vrlo zgodno to što je uz njega. Ima 263
odgovarajuće veze i može ući u Kartum i Addis i izaći iz njih ili otići na mjesta gdje bi bilo čudno ili čak opasno za njega.» «Vidi, vidi!» Rovan je bila zadivljena. «Baš si se potrudio.» «Ne mogu svi sebi dopustiti odmor u Kairu kad god se sprdnu», odgovori joj on zajedljivo. «Samo još jedno pitanje.» Nije se obazirala na peckanje iako je shvatila da ga je njena odsutnost, unatoč njegovog osmjehivanja kao da je sve bilo u redu, vjerojatno ljutila. «Zna li Mek za Taitinu igru?» «Bez pojedinosti», Nicholas odmahne glavom. «Muče ga neke sumnje, ali znam da se u svakom slučaju na njega mogu osloniti.» Trenutak je oklijevao, a onda nastavio. «Tessay je bila vrlo oprezna kad sam s njom razgovarao preko telefona, ali izgleda da je došlo do nekakvog napada na samostan sv.
Frumentiusa. Jali Hora i trideset ili četrdeset njegovih redovnika su masakrirani, a većina svetih relikvija iz crkve je pokradena.» «Oh, blagi Bože, ne!» Vidjelo se da je Rovan strašno pogođena. «Tko bi učinio takvo nešto?» «Isti oni ljudi koji su ubili Duraida, a tri puta pokušali i tebe.» «Pegaz.» «Von Schiller», složi se on. «Onda smo mi za to odgovorni», prošapće Rovan. «Mi smo ih odveli do samostana. Polaroidi koje su nam uzeli u pljački logora uputili su ih na nadgrobni stup i Tanusovu grobnicu. Von Schiller nije morao biti vidovnjak pogađajući gdje smo ih snimili. Nova krv na našim rukama.» «Prokletstvo, Rovan, kako možeš preuzeti odgovornost za von Schillerovo ludilo? Ne dopuštam da se okrivljuješ zbog toga.» Nicholasov glas bio je oštar i ljutit. «Mi smo započeli cijelu ovu stvar.» «Ne slažem se s tim, ali priznajem da je najvjerojatnije von Schiller očistio maqdas sv.
Frumentiusa i da su stup i kovčeg sada gotovo sigurno u njegovoj zbirci.» «Oh, Nicky, osjećam strašnu krivnju. Uopće nisam shvaćala kakvu opasnost predstavljamo za te jednostavne i odane kršćane.»
«Želiš li otkazati cijelu stvar?» okrutno ju je upitao. Neko vrijeme je ozbiljno o tome razmišljala, a onda je odmahnula glavom. «Ne. Kad se vratimo, možda ćemo onim što ćemo pronaći na dnu Taitinog jezerca moći nadoknaditi redovnicima ono što su izgubili.» «Nadam se», hitro se suglasio. «Nadam se.»
Divovski zrakoplov Hercules CMKL s četiri turbo motora bio je obojen u prašnjavu nedefiniranu smeđu nijansu, a slova za identifikaciju na trupu bila su izblijedjela i neraspoznatljiva. Nigdje se nije vidio natpis Africar, a djelovao je umorno i oronulo što je rječito govorilo da je star gotovo četrdeset godina i da je u zraku proveo znatno više od pola milijuna sati već prije nego je dopao ruku Jannieja Badenhorsta. «Zar ta stvar još leti?» upitala je Rovan dok je promatrala zrakoplov 264
bespomoćno stojeći u stražnjem kutu zračne luke u Valleti. Opušteni trbuh davao je zrakoplovu izgled tužnog starog šetača koji je otpao iz posla zbog neočekivane i neželjene trudnoće. «Jannie namjerno održava takav izgled», uvjeravao ju je Nicholas. «Na mjestima na koja leti, bolje je ne privlačiti ljubomorne poglede.» «U čemu nedvojbeno odlično uspijeva.» «Ali su zato i Jannie i Fred izvrsni avio-inženjeri.
Održavaju Veliku Dolly u odličnom stanju.» «Veliku Dolly.» «Dolly Parton. Jannie je njen veliki obožavatelj.» Taksi ih je ostavio s njihovom oskudnom prtljagom ispred sporednih vrata hangara i dok je Nicholas je plaćao vozaču, Rovan je strpala ruke u džepove svoje pernate jakne i tresla se na hladnom mediteranskom vjetru. «Eno ga Jannie.»
Nicholas pokaže prema krupnoj pojavi u masnoj jednodjelnoj odori koja je silazila niz Herculesovu rampu za utovar. Ugledao ih je i skočio s rampe. «Bok, čovječe! Već sam htio dignuti ruke od tebe», reče dok je prilazio vukući noge preko asfalta. Sličio je igraču ragbija, a to je i bio u mladosti, a blago šepanje bila je posljedica jedne stare povrede na terenu. «Kasnili smo u odlasku s Heathrovva. Štrajka francuska zračna kontrola, to su ti radosti međunarodnih putovanja», odgovori mu Nicholas, a zatim predstavi Rovan. «Dođi upoznati moju novu tajnicu», pozove ga Jannie. «Možda dobiješ i šalicu kave.» Proveo ih je kroz vratašca na glavnim vratima hangara u špiljastu unutrašnjost.
Pokraj ulaza nalazio se mali ured na čijim je vratima stajao natpis i logo kompanije Africar, bojna sjekira s krilima. Mara, Janniejeva nova tajnica, bila je Maltežanka tek nekoliko godina mlađa od njega, nedostatak mladosti i ljepote nadoknađivala je obujmom grudi.
«Jannie voli zrele i prirodno obdarene», promrmlja Nicholas kroz kut usana. Dok je Jannie s Nicholasom raspravljao o planu leta, Mara ih je poslužila kavom. «Pomalo je kompliciran», ispriča se on. «Vjerojatno vam je to jasno, ali morat ćemo se malo tresti i propadati. Muammar Gadaffi me ovog trenutka baš ne simpatizira pa radije ne bih letio preko njegovih područja. Ući ćemo preko Egipta, ali se tamo nećemo spuštati.» Na kartama raširenim preko radnog stola pokazivao im je put kojim će letjeti. «Malo je problematično preko Sudana. Tamo se vodi građanski rat.» Namignuo je Nicholasu. «Međutim, vlada na sjeveru nije baš opremljena najsuvremenijim radarom. Gomila stare ruske odbačene opreme, To je golema zemlja i Fred i ja smo im pronašli slijepe točke. Držat ćemo se daleko od njihovih glavnih vojnih instalacija.» «Koliko će trajati let?» zanimalo je Nicholasa. Jannie se snuždi. «Velika Dolly nije sprinter i kao što sam ti upravo rekao 265
nećemo se služiti prečicama.» «Koliko?» ostao je uporan Nicholas.
«Fred i ja smo nabavili ležajeve i kuhinju pa ćete tijekom leta uživati u svim blagodatima doma.» Podignuo je šalicu i počešao se po glavi prije nego je priznao: «Petnaest sati.» «Može li Velika Dolly toliko izdržati?»
zanimalo je Nicholasa. «Dodatni spremnici. Sedamdeset jedna tona goriva. Čak i s teretom koji ste dopremili, možemo otići tamo i natrag bez dodatnog uzimanja goriva.» Prekinulo ga je otvaranje golemih hangarskih vrata kroz koja je ušao teški kamion, «To su vjerojatno Fred i Miner.» Jannie je iskapio ostatak kave i zagrlio Maru. Ona je zahihotala, a grudi su joj se zatresle poput snježnog polja kad kreće lavina. Kamion se zaustavio na suprotnom kraju hangara gdje su već uredno poredani stajali redovi opreme i zaliha, spremni za utovar. Kad je Fred izašao iz kabine, Jannie ga je upoznao s Rovan. Bio je mlađe izdanje svog oca. Već se počeo širiti u struku i imao je otvoreno seljačko lice, koje bi više odgovaralo farmeru koji uzgaja ovce nego pilotu. «To je zadnji kamion.» Miner je zaobišao prednji dio kamiona i rukovao se s Nicholasom. «Sve je spremno za utovar.» «Htio bih poletjeti prije četiri sutra u jutro. Tako ćemo stići na naš sastanak u optimalno vrijeme sutra navečer», umiješa se Jannie. «Želimo li malo odspavati prije polaska, čeka nas posao.» Pokazao je palete koje su čekale utovar. «Htio sam pozvati nekoliko domorodaca da nam pomognu oko utovara, ali Miner nije htio ni čuti za to.» «Bio je u pravu», složi se Nicholas. «Što nas je manje u ovome to će biti veselije.
Hajde, primimo se posla.» Teret su prvo prepakirali na metalne palete, prekrili teretnom mrežom i povezali debelim plastičnim trakama. Bilo je trideset šest natovarenih paleta, a platneni paketi s padobranima bili su sastavni dio svakog tereta. Taj teški teret morat će prebaciti u Afriku u dvije odvojene vožnje. Dok je Nicholas provjeravao stvarni teret. Rovan je čitala sadržaj paleta s ispisanih lista. Nicholas i Miner su pažljivo sve pregledali kako bi bili sigurni da će prvim letom krenuti ono što će im prvo biti potrebno. Tek kad se uvjerio da se na svim paletama nalazi ono što je navedeno na popisu, dao je znak Fredu koji je upravljao viljuškarom. Fred bi viljuškarom podignuo palete i odvozio ih iz hangara do Herculesa. U spremištu golemog zrakoplova, Jannie i Miner pomagali su Fredu pravilno smjesti svaku paletu i pričvrstiti je.
Na kraju su ukrcali i jedan mali bager-viljuškar. Miner ga je pronašao u trgovini polovnom robom u Yorku i, nakon što ga je do sitnica provjerio, izjavio je da je strašan. Upravo ga je uvozio uz rampu i s puno ljubavi ga pričvrstio za valjke. Na bager je otpadala gotovo 266
trećina cijelog tereta, ali to je bilo nešto što je Miner smatrao najvažnijim ako su željeli na vrijeme obaviti zemljane radove na brani koje je Nicholas zamislio. Računao je da će za sigurno prizemljenje bagera trebati pet teretnih padobrana. Problem će biti gorivo za njega pa će veliki dio drugog tovara biti diesel-gorivo u posebnim plastičnim spremištima koja mogu podnijeti pad na tlo budu li izbačena iz zrakoplova. Već je bila prošla ponoć kad su u zrakoplov utovarili prvu isporuku. Preostale palete poredali su uza zid hangara gdje će čekati povratak Velike Dolly. Sada su se mogli posvetiti oproštajnoj gozbi od otočkih specijaliteta koje im je Mara poslužila u malom uredu Africara.
«Da», uvjeravao ih je Jannie, «ona je i dobra kuharica». Razdragano ju je privukao kad se nagnula preko njega ponovno mu puneći tanjur lignjama i usput oslonila svoje grudi na njegovo rame. «Sretno spuštanje», nazdravio im je Nicholas crvenim Chiantijem. «Osam sati između punom snagom naprijed i boce», ispriča se Jannie dok je nazdravljao Coca Colom. Nastojeći uhvatiti nekoliko sati sna, legli su odjeveni na ležaljke pričvršćene za pregradu iza pilotske palube, ali se Rovan činilo da su je već poslije nekoliko minuta probudili tihi glasovi pilota koji su obavljali provjere prije polijetanja i zavijanje golemih turbo motora. Dok se Jannie putem radija javljao kontrolnom tornju, a Fred rulao prema poletnoj pisti, ostalo troje putnika su ustali iz svojih ležaljki i privezali se na sjedalima u glavnoj kabini. Velika Dolly se propela u noćno nebo pa otočka svjetla započnu treperiti i ubrzo nestanu. Sada je ispod njih bilo samo tamno more, a iznad tek sjajno zvjezdano nebo. Rovan je okrenula glavu osmjehujući se Nicholasu pri prigušenom sjaju svjetiljki iznad njihovih glava. «Eh, pa Tafta, vraćamo se na poprište na zadnji set.» Glas joj je bio napet od uzbuđenja. «Jedna od dobrih stvari što se moramo ovako šuljati unaokolo jest to što će Fegazu trebati neko vrijeme da otkrije da smo se vratili u klanac Abbaya.» Nicholas je zračio zadovoljstvom.
«Nadajmo se da si u pravu», Rovan podigne desnu ruku i prekriži prste.
«I bez da se Pegaz ponovno okomi na nas, imat ćemo dovoljno briga s onim što nam je Taita pripremio.»
Na putu su za Etiopiju», izgovori von Schiller potpuno siguran u to.
«Kako možemo u to biti sigurni, Herr von Schiller?» upita Nahoot. Von Schiller ga pogleda. Egipćanin mu je strašno išao na živce i zažalio je što ga je uopće zaposlio. Nahoot gotovo uopće nije napredovao u dešifriranju teksta s nadgrobnog stupa kojeg su donijeli iz samostana.
Bukvalni prijevod nije predstavljao problem. Von Schiller je bio siguran 267
da je i sam uz pomoć bogate biblioteke priručnika bez Nahootove pomoći mogao obaviti taj posao da je imao vremena. Uglavnom su to bili besmisleni stihovi i nebitni kupleti kojima tu nije bilo mjesto i koji su bili potpuno izvan konteksta. Jedna strana stupa bila je gotovo cijela prekrivena nizovima slova i figura koje nisu imale nikakve veze s tekstom na ostale tri strane. Iako to Nahoot nije htio priznati, bilo je jasno da mu izmiče skrivena poruka koja se krila iza najvećeg dijela teksta. Von Schillerovo strpljenje bilo je pri kraju. Umorio se od Nahootovih isprika i obećanja koja nikad nije ispunjavao. Sve u svezi s njim, od ljigavog dodvornog glasa do tužnih očiju s tamnim podočnjacima, počelo ga je živcirati. A posebno je počeo prezirati njegovu razdražujuću sumnju u sve što bi mu Gotthold von Schiller rekao. «Čim su napustili Addis Abebu, general Obeid me je uspio obavijestiti o njihovom točnom odredištu. Bilo je vrlo jednostavno osigurati da moji ljudi rade na osiguranju zračne luke kad su stigli u Englesku. I Harper i ta žena su lako prepoznatljivi čak i u gužvi. Moji ljudi su slijedili ženu u Kairo.» «Oprostite, Herr von Schiller, zašto je niste dali ukloniti ako ste znali njene planove?» «Dummkop!.» obrecne se von Schiller na njega. «Zato, jer sada vjerujem da će me ona prije odvesti do grobnice nego ti.» «Ali, gospodine, učinio sam.», pobuni se Nahoot. «Nisi učinio ništa već samo pronalaziš opravdanja za vlastiti neuspjeh. Zahvaljujući tebi, taj stup je za nas još uvijek zagonetka», prezrivo ga je prekinuo von Schiller. «Jako je teško.» «Svakako da je teško. Zato te toliko i plaćam. Da je bilo lako, sam bih to obavio. Ako ona stvarno sadrži uputu kako pronaći Mamoseinu grobnicu, onda se pisar Taita svakako i pobrinuo da bude teško.» «Treba mi još samo malo vremena, jer vjerujem da sam na pragu otkrića ključa.» «Nemaš
više vremena. Zar nisi čuo što sam ti upravo rekao? Harper je na putu za klanac Abbaya. Prošle noći su s čarterom poletjeli s Malte i to vrlo natovareni. Moji ljudi nisu mogli otkriti o kakvom se teretu radi, osim da sadrži neku opremu za zemljane radove i mali bager. To može značiti samo jedno. Otkrili su gdje se nalazi grobnica i vraćaju se započeti iskopavanja.» «Moći ćete ih se riješiti čim stignu u samostan.»
Nahoot je uživao u toj pomisli. «Brigadir Nogo će.» «Zašto ti moram ponavljati?» Von Schillerov glas postane kreštav i on tresne šakom po stolu. «Oni su nam sada jedina nada da pronađemo Mamoseinu grobnicu. Najmanje od svega želim da im se nešto dogodi.» Pogledao je Nahoota sjevajućim očima. «A tebe odmah šaljem natrag u Etiopiju.
Možda mi tamo još možeš koristiti. Ovdje sigurno više ne.» Primijetilo 268
se da je Nahoot nezadovoljan, ali bio je toliko pametan da ne započne raspravu s njim. Namrgođeno je sjedio, a von Schiller je nastavio.
«Otići ćeš u bazni logor i javiti se Helmu. Od njega ćeš dobivati zapovijedi. Shvaćaj ih kao da dolaze izravno od mene. Razumiješ li?»
«Da, Herr von Schiller», zlovoljno promrmlja Nahoot. «Ni na koji način ne smiješ doći u vezu s Harperom i ženom. Oni čak ne smiju znati da si u baznom logoru. Pegazovi geološki radovi će se nastaviti kao obično.» Zastao je i osmjehnuo se tužno, a onda nastavio: «Sreća naša što je Helm stvarno otkrio dokaz koji obećava velike naslage galenita to je kao što možda znaš ruda iz koje se dobiva olovo i, ispune li se očekivanja, cijela operacija će biti i vrlo profitabilna.» «Kakve će zapravo biti moje obveze?» zanimalo je Nahoota. «Igrat ćeš se čekanja.
Želim da budeš spreman iskoristiti svaki napredak koji Harper učini.
Međutim, moraš mu dati dovoljno prostora. Nećeš ga uznemirivati nikakvim letovima helikoptera niti odlascima u blizinu njegovog logora.
Nema više ponoćnih razbojstava. Svaki korak koji poduzimaš moram ja prethodno odobriti. Ponavljam prije bilo kakvih poduzetnosti.» «Moram li se pridržavati svih tih ograničenja, kako ću znati jesu li Harper i žena postigli bilo kakav napredak?» «Brigadir Nogo već ima uhodu, svog pouzdanog čovjeka, u samostanu. On će nas izvješćivati o svakom koraku kojeg Harper poduzme.» «Ali što je sa mnom? Što će biti moj posao?» «Procjenjivat ćeš izvješća koja Nogo sakupi. Ti poznaješ
postupke koji se koriste u arheologiji. Moći ćeš procijeniti što Harper pokušava učiniti i znat ćeš nam reći kako uspijeva u tome.»
«Shvaćam», promrmlja Nahoot. «Da mogu i sam bih se vratio u klanac Abbaya. Međutim, ne mogu. Može potrajati dosta vremena, mjeseci možda, prije nego Harper postigne bilo kakav napredak. Dobro znaš da takve stvari zahtijevaju dosta vremena.» «Howard Carter je radio deset godina u Tebi prije nego je pronašao Tutankhamonovu grobnicu», zlobno naglasi Nahoot. «Nadam se da ovo neće tako dugo potrajati», hladno odgovori von Schiller. «Potraje li ipak, ti vjerojatno nećeš
sudjelovati u toj potrazi. Što se mene tiče, ovdje u Njemačkoj me čekaju brojni vrlo važni pregovori i godišnji sastanak kompanije. Ništa od toga ne smijem propustiti.» «Znači, uopće se nećete vraćati u Etiopiju?» Nahoot se razvedrio kad je naslutio mogućnost izbjegavanja von Schillerovog pogubnog utjecaja. «Doći ću čim se tamo dogodi nešto meni zanimljivog. Oslonit ću se na tvoje procjene kad je moje prisustvo nužno.» «Što će biti sa stupom? Trebalo bi.» «Nastavit ćeš
rad na prijevodu.» Von Schiller je preduhitrio njegove primjedbe.
269
«Ponijet ćeš sa sobom u Etiopiju komplet fotografija i dok si tamo nastavit ćeš raditi na njima. Izvješća o svojem napredovanju redovito ćeš mi slati putem satelita barem jednom tjedno.» «Kad trebam krenuti?» «Odmah. Danas, ako je moguće. Razgovaraj s Fraulein Kemper. Ona će srediti sve potrebno za put.» Prvi put tijekom ovog razgovora Nahoot je izgledao sretno.
Uporno leteći na jugoistok Velika Dolly je monotono brundala, a oni nisu mogli ništa poduzeti kako bi tijekom leta ubili dosadu. Baš je počelo svitati kad su preletjeli afričku obalu iznad udaljene i usamljene pustinjske plaže koju je Jannie zbog toga i izabrao. Kad su se našli iznad kopna, prizor ispod njih nije bio ništa zanimljiviji od onog kad su letjeli iznad mora. Pustinja se protezala u nedogled, prazna, smeđa i bezoblična u svim smjerovima. U pravilnim razmacima čuli su Janniea kako se iz pilotske kabine javlja zrakoplovnoj kontroli, a budući da su mogli čuti samo jednu stranu kako govori, nisu imali pojma čija je to kontrola. Povremeno bi Jannie prelazio s previše naglašenog engleskog na arapski. Rovan se iznenadila kako ga je tečno govorio, ali budući da je bio Afrikanac grleni glasovi mu nisu predstavljali problem. Mogao je čak vrlo uvjerljivo oponašati različite naglaske i dijalekte libijskog i egipatskog pa se uz pomoć te laži vješto probijao preko pustinje. Prvih nekoliko sati. Miner je razmišljao iznad svojih crteža brane; i budući da nije mogao dalje jer nije imao točne mjere, sklupčao se na svojem ležaju s nekim romanom u mekom povezu. Nesretni autor mu nije uspio duže zaokupiti pažnju. Otvorena knjiga mu je pala na lice i njene bi stranice zalepršale svaki put kad bi hrčući izdahnuo. Nicholas i Rovan su sklupčani ležali na njenom ležaju sa šahovskom pločom između sebe, sve dok nisu osjetili glad i otišli u priručnu kuhinjicu. Tu je Rovan preuzela na sebe narezivanje kruha i kuhanje kave, a Nicholas je pokazivao svoje znanje pravljenja gomile sendviča. Podijelili su hranu s Janniem i Fredom, smjestivši se u kabini iza pilotskih sjedala. «Letimo li još uvijek iznad Egipta?» upita Rovan. Jannie je punih ustiju pokazao preko lijevog vrha krila Velike Dolly. «Dvadeset pet kilometara odavde nalazi se Wadi Halfia. Tamo je 1945. godine poginuo moj otac. Služio je u Šestoj južnoafričkoj diviziji.
Zvali su je Wadi, paklena paljba.» Ponovno je zagrizao golemi komad sendviča. «Nisam ga upoznao. Fred i ja smo se jednom tamo spustili.
Pokušao sam pronaći njegov grob.» Znakovito je slegnuo ramenima.
«To je prokleto veliko područje. Ima mNogo grobova. Tek ih je nekoliko obilježeno.» Neko vrijeme nitko nije progovorio. Žvakali su sendviče i 270
odvijali u glavama vlastite misli. Nicholasov otac se također borio u pustinji protiv Rommela. Imao je više sreće od Jannievog oca. Nicholas pogleda u Rovan. Promatrala je kroz prozor svoju domovinu i u tom njenom pogledu je bilo nečeg toliko strasnog i privrženog da se Nicholas zabezeknuo. Uglavnom je cijelo vrijeme neodoljivo razmišljao o njoj kao Engleskinji jednakoj njezinoj majci. Samo u čudnim trenucima, poput ovoga, postajao je duboko svjestan i te druge strane njezinoga bića. Ona izgleda nije bila svjesna da je promatra. Potpuno se predala gledanju kroz prozor. Pitao se o čemu li razmišlja kakve joj se mračne i tajanstvene misli motaju po glavi. Sjetio se kako je po povratku iz Etiopije iskoristila prvu prigodu i požurila natrag u Kairo pa ga je ponovno uhvatio nemir. Nije znao bi li neke druge emocionalne spone, kojih nije bio svjestan, mogle nadvladati odanost koju je prihvaćao. Pomalo iznenađenje shvatio da su zajedno proveli tek nekoliko kratkih tjedana i da, unatoč toga što ga je jako privlačila, on o njoj gotovo ništa ne zna. Tog se trenutka trgnula, hitro okrenula i pogledala u njega. Budući da su bili stisnuti uz prozor s lijeve strane kabine, pogledali su se u oči razmaknuti tek tridesetak centimetara. To je potrajalo tek nekoliko sekundi, ali ono što je vidio u njenim očima, tamne sjene krivnje ili nekog drugog osjećaja, nimalo nije ublažilo njegove zle slutnje. Ponovno se okrenula prema Jannieu, nagnuvši se preko njegovog ramena, i upitala ga: «Kad ćemo preletjeti Nil?» «S
druge strane granice. Sudanska vlada svu je svoju pažnju prebacila na pobunjenike na dalekom jugu. Ovdje na sjeveru ima nekoliko riječnih dijelova koje su potpuno zanemarili. Ubrzo ćemo se spustiti vrlo nisko izbjegavajući radare sudanskih kontrola oko Kartuma. Provući ćemo se kroz jedan od tih prolaza.» Jannie je podignuo aeronautičku kartu s podmetača koji mu je bio u krilu i pridržao je da je ona vidi. Debelim četvrtastim prstom pokazao je koridor kojim je namjeravao proći. Bio je ucrtan plavom masnom olovkom. «Velika Dolly je tako često ovuda letjela da bi mogla proći i bez moje pomoći, zar ne stara curo?»
Zaljubljeno je potapšao upravljačku tablu s instrumentima. Dva sata kasnije, kad su se Nicholas i Rovan ponovno udubili u šah, Jannie ih je pozvao preko razglasa: «U redu, ljudi. Nemojte paničariti. Uskoro ćemo malo izgubiti na visini. Dođite ovamo naprijed promatrati predstavu.» Vezali su se na sklopivim sjedalima u stražnjem dijelu kokpita i Fred ih je počastio besprijekornom izvedbom niskog leta.
Spuštanje je bilo tako brzo da je Rovan imala osjećaj slobodnog pada i da joj je želudac ostao tamo negdje na deset tisuća metara. Fred je 271
izravnao Veliku Dolly tek pola metra iznad pustinje pa su više imali dojam prebrze vožnje autobusom nego leta. Fred je zrakoplov pažljivo podizao preko svakog izbočenja žutosmeđeg, suncem spaljenog terena, prelijetajući crne stijene grebena dodirujući ih gotovo vrhom krila kad je povremeno zaobilazio vjetrovima nagrizena brda. «Preletjet ćemo Nil za sedam i po minuta», Jannie je uključio štopericu na upravljaču ispred sebe. «Ako moja navigacija nije otišla k vragu, na mjestu gdje ćemo ga preletjeti ravno ispod nas trebao bi se nalaziti otok u obliku morskog psa.» Kad je štoperica prošla najavljeno vrijeme, široko svjetlucavo prostranstvo rijeke sjevnulo je ispod njih. Rovan je na trenutak ugledala zeleni otok s nekoliko koliba prekrivenih slamom i desetak kanua koji su ležali na uskoj plaži. «Evo, stari još nije izgubio osjećaj», primijeti Fred. «Moći će odslužiti još nekoliko tisuća kilometara prije nego ga zamijenimo.» «Okani se tih priča o starosti, ti obični dripče. Imam ja još nekoliko trikova u rukavu koje nisam upotrijebio.» «Pitaj Maru.» Fred se s puno ljubavi nacerio svom ocu dok je zakretao zrakoplov prema jugozapadu s vrhom krila tako blizu tlu da je rastjerao krdo deva koje su pasle rijetko trnovito žbunje.
Počele su bježati preko ravnice, ostavljajući za sobom pramenove bijele prašine. «Još tri sata do mjesta sastanka», Jannie podigne pogled s karte. «Pazite! Trebali bismo sletjeti četrdeset minuta prije zalaska sunca. Idealno!» «Onda je bolje da se preodjenem u pješačku odjeću.»
Rovan krene natrag u kabinu, izvuče putnu torbu ispod ležaja i nestane u kupaoni. Kad se dvadesetak minuta kasnije pojavila, na sebi je imala kaki pregaču i pamučnu bluzu. «Te su čizme napravljene za hodanje.» Lupnula je njima po palubi. «To je dobro.» Nicholas ju je promatrao s ležaja. «Što je s koljenom?» «Izdržat će do tamo», reče ona obrambeno. «Hoćeš reći da ćeš mi uskratiti zadovoljstvo ponovnog nošenja na leđima?» Etiopske planine postupno su se pojavljivale na istočnom obzoru, ali ih Rovan nije bila svjesna sve dok joj Nicholas nije pokazao njihov jedva vidljiv plavi obris nasuprot jasnijeg plavetnila afričkog neba. «Još malo.» Pogledao je na uru. «Krenimo u pilotsku kabinu.» Gledajući naprijed kroz vjetrobransko staklo nisu mogli uočiti nikakav orijentir tek nepregledna smeđa savana, poprskana crnim točkama stabala akacija. «Još deset minuta», otpjeva Jannie.
«Vidi li tko nešto?» Bez odgovora svi su zurili naprijed. «Pet minuta.»
«Tamo!» Nicholas pokaže preko njegovog ramena. «To je tok Plavog Kila.» Gusti šumarak bodljikavog žbunja tvorio je tamnu crtu daleko naprijed. «Eno dimnjaka napuštene šećerane na obali rijeke. Mek 272
Mimmur je rekao da se pista nalazi oko pet kilometara od tvornice.»
«Ako i postoji, nema je na karti», progunđa Jannie. «Još minuta do tih koordinata.» Sekunde na štoperici su polako prolazile. «Još ništa.»
Fred zašuti kad je crveni plamen suknuo s tla ravno ispred njih i prošištao pokraj nosa Velike Dolly. Svi u kabini se odahnuvši osmjehnu. «Ravno u nos.» Nicholas potapša Jannieja po ramenu čestitajući mu. «Ni sam ne bih bolje.» Fred je podigao zrakoplov stotinjak metara i zaokrenuo sto osamdeset stupnjeva. Sada su tamo dolje u ravnici gorjele već dvije signalne vatre iz jedne se dizao crni dim, dok je druga u mirno večernje nebo slala stup bijelog. Tek kad su se približili na kilometar mogli su nazrijeti obris obrasle piste već dugo izvan uporabe. Pistu je sagradila prije dvadeset godina tvrtka koja je pokušala uzgajati šećernu trsku oslanjajući se na poplave Plavog nila.
Ali Afrika je ponovno pobijedila i ta je tvrtka pala u zaborav, ostavivši kao epitaf blijedi znak na ravnici. To udaljeno i napušteno mjesto Meknimmur je izabrao za sastanak. «nema naznaka odbora za doček», progunđa Jannie. «Što po vašem moram učiniti?» «nastavi se približavati», reče mu Nicholas. «Trebao bi biti još jedan plamen ah, eno ga!» Vatrena lopta poletjela je iz gomile bodljikavog drveća na udaljenom kraju piste i po prvi put su uspjeli razaznati ljudske pojave u bezbojnom okolišu. Ostali su skriveni do zadnjeg trenutka. «To je Mek! Hajde, spusti se.» Kad je Velika Dolly završila rulanje i kad se zaustavila pokraj grube i izrovane piste, jedna pojava u maskirnoj odori iskrsne ispred njih. Pomoću para lopatica signalizirao im je da dovezu zrakoplov u prostor između dva najveća bodljikava stabla.
Jannie je ugasio motor i nacerio im se preko ramena. «Eh, dječaci i djevojčice, izgleda da smo i ovog puta imali sreće!» Čak i iz visokog kokpita Velike Dolly istog trena su prepoznali zapovjedničku pojavu Meknimmura čim se po javio iz zaklona skupine akacija. Tek su sada shvatili da je drveće prekriveno maskirnom mrežom; zbog nje nisu mogli iz zraka primijetiti prisustvo ljudi. Čim su spustili otvor za istovar. Mek Nimmur se popeo gore. «Nicholase!» Zagrlili su se i nakon što ga je Mek zvučno poljubio u oba obraza, odmaknuo ga je od sebe i pogledao ga oduševljen što ga ponovno vidi. «Znači bio sam u pravu!
Ponovno koristiš svoje stare trikove. Nije bio u pitanju samo dikdik, zar ne?» «Zar bih lagao starom prijatelju?» Nicholas slegne ramenima. «To ti barem nikad nije bilo teško», nasmije se Mek, «ali drago mi je što ćemo se zajedno malo zabaviti. Život je u zadnje vrijeme bio jako dosadan.» «Kladim se!» Nicholas ga razdragano udari šakom u rame.
273
Za Mekom se u zrakoplov popela jedna vitka, ljupka pojava. U
maslinasto zelenoj maskirnoj odori Nicholas je prepoznao Tessay tek kad je progovorila. Na sebi je imala platnene čizme i jaknu pa je izgledala poput dječaka. «Nicholase! Rovan! Dobro došli natrag!»
povikne Tessay. Dvije žene su se srdačno zagrlile poput muškaraca prije njih. «Hajde, ljudi!» pobuni se Jannie. «Ovo nije Woodstock. Ja se još noćas moram vratiti na Maltu. Želio bih poletjeti prije mraka.» Mek je brzo preuzeo nadzor nad istovarom. Njegovi ljudi su pojurili u zrakoplov i započeli gurati palete po valjcima, a Miner je pokrenuo svoj voljeni bager i upotrijebio ga za spuštanje tereta niz otvor za istovar slažući ga u šumarku akacija ispod maskirne mreže. Budući su imali mNogobrojnu pomoć sve je išlo brzo i Velika Dolly bila je istovarena prije nego je sunce umorno zašlo za obzor i kratki afrički sumrak odnio okolini sve boje. Dok je Fred završavao provjere, Jannie i Nicholas su na brzinu u kokpitu obavili još jedan razgovor. Raspravili su po zadnji put planove i radio-proceduru. «Četiri dana od danas», složi se Jannie, dok su se kratko rukovali. «Pusti ljude neka odu, Nicholase», zaurla Mek odozdo. «Moramo prijeći granicu prije zore.» Promatrali su Veliku Dolly kako rula do kraja piste i okreće se. Dok se vraćala u velikom oblaku prašine i podizala iznad njihovih glava, motor je sve jače urlao.
Jannie je zamahao krilima u znak pozdrava, a bez upaljenih navigacionih svjetala velika se letjelica stopila poput crnog šišmiša sa sve tamnijim nebom i gotovo istog trena nestala. «Dođi ovamo.»
Nicholas povede i posjedne Rovan ispod akacije. «Ne želim nove probleme s tim koljenom.» Povukao joj je nogavicu do pola bedra i povezao joj koljeno elastičnim zavojem, trudeći se ne odati koliko uživa u tom poslu. Bilo mu je drago kad je vidio da su modrice gotovo potpuno nestale i da koljeno više nije natečeno. Nježno ga je opipao.
Imala je pustenu kožu, a tkivo ispod nje čvrsto i toplo na dodir.
Podignuo je pogled i prema izrazu njenog lica zaključio da i ona uživa u ovoj intimnosti jednako poput njega. Kad je uhvatio njen pogled, malo je pocrvenjela i brzo spustila nogavicu preko noge. Skočila je na noge i rekla: «Tessay i ja moramo puno toga nadoknaditi» i požurila joj se pridružiti. «Ostavit ću cijeli vod da čuva ovaj tovar», objasnio je Mek Nicholasu kad je Tessay odvela Rovan. «Sve do granice putovat ćemo u vrlo maloj skupini. Ne očekujem nikakvih problema. U ovom području trenutno neprijatelj nije posebno aktivan. Mnoge borbe se vode na jugu, ali ovdje je mirno. Zato sam za sastanak izabrao ovo mjesto.»
«Kako je daleko etiopska granica?» zanimalo je Nicholasa. «Četiri sata 274
hoda», reče mu Mek. «Provući ćemo se kroz jedan od naših prolaza nakon mjesečevog zalaska. Ostatak mojih ljudi dočekat će nas na ulazu u klanac Abbaya. Srest ćemo se s njima prije zore.» «A od tamo do samostana?» «Još dva dana», uzvrati Mek. «Bit ćemo tamo na vrijeme da dočekamo pošiljku koju će izbaciti tvoj debeli prijatelj iz debelog zrakoplova.» Okrenuo se i izdao zadnje naredbe zapovjedniku voda koji će ostati čuvati zalihe. Zatim je okupio šestoricu koji će ih pratiti preko granice. Teret je Mek podijelio između njih. Najvažniji je bio radio, suvremeni vojni model kojeg je osobno nosio Nicholas. «Te vaše torbe su preteške za nošenje. Morat ćete ih prepakirati», reče Mek Nicholasu i Rovan. Ispraznili su torbe i nagurali njihov sadržaj u dvije platnene naprtnjače koje im je Mek dao. Dva gerilca prebace naprtnjače preko ramena i nestanu u mraku. «Neće valjda to ponijeti!»
Mek je zgranuto buljio u glomazne nogare teodolita koje je Miner izvukao sjedne palete. Miner nije govorio arapski pa je Nicholas morao prevoditi. «Miner kaže da je to osjetljiv uređaj. Ne smije se baciti iz letjelice. Jer, bude li oštećen neće moći obaviti posao za kojeg sam ga unajmio.» «Tko će to nositi?» upita Mek. «Moji ljudi će se pobuniti pokušam li ih na to natjerati.» «Reci tom čangrizavom klipanu da ću ja to sam nositi.» Miner se dostojanstveno isprsio, «ne bih dopustio nekoj od njegovih nespretnih budala ni da ga dodirne.» Podignuo je zavežljaj, prebacio ga preko ramena i udaljio se napetih leđa. Mek je ostavio prethodnici pet minuta prednosti, a onda je kimnuo. «Sada možemo krenuti.» Trideset minuta nakon odlaska Velike Dolly, napustili su pistu i uputili se preko mračne i tihe ravnice u smjeru istoka. Mek je držao oštar tempo. Dok je koračala odmah iza njih. Rovan pomisli da se njih dvojica kreću kao da imaju mačje oči. Mogli su vidjeti u mraku i samo su je povremena tiha upozorenja nekog od njih spasila da ne upadne u rupu ili da se ne saplete preko gomile kamenja. Kada bi se saplela, Nicholas je uvijek bio tu. Ispružio bi ruku u natrag i zadržao je svojim snažnim, čvrstim stiskom. napredovali su u potpunoj i discipliniranoj tišini. Tek svakog sata, kad bi se odmarali po pet minuta, Nicholas i Mek bi sjeli jedan do drugoga, na temelju onih nekoliko tiho izgovorenih riječi koje je uspela uhvatiti. Rovan je shvatila da mu je Nicholas objašnjavao pravi razlog njihovog povratka u klanac Abbaya. Čula je Nicholasa kako često ponavlja imena
«Mamose» i «Taita», i Mekov dubok glas koji ga je o svemu ispitivao.
Zatim bi opet ustali i krenuli naprijed u noć. Nakon nekog vremena izgubila je svaki osjećaj za udaljenost koju su prošli. O protoku 275
vremena orijentirala se tek odmorima svakog sata. Polako ju je hvatao umor i već joj je počelo biti naporno podignuti nogu za svaki sljedeći korak. I unatoč hvaljenja, koljeno ju je počelo boljeti. Povremeno bi osjetila kako joj je Nicholas dodirnuo ruku, vodeći je preko neravnih mjesta. Ponekad bi se naglo zaustavili zbog nekog tihog upozorenja koje je stiglo odnaprijed. Tada bi u mraku mirno stajali iščekujući, napetih živaca, dok se ne bi začuo novi šapat poslije kojeg bi nastavili istim ubitačnim tempom. Jednom je u suhom toplom noćnom zraku nanjušila hladno blatnjavo isparavanje rijeke pa je znala da moraju biti vrlo blizu nila. Iako nitko nije izgovorio ni riječ, osjetila je živčanu napetost u ljudima ispred nje i uočila opreznost u njihovom držanju i načinu nošenja oružja. «Sada prelazimo granicu!, prošaptao je Nicholas blizu njenog lica i napetost postane zarazna. Zaboravila je na umor i u ušima je začula bubnjanje pulsa. Ovog puta se nisu zaustavili na uobičajeni odmor, već su nastavili hodati još jedan sat dok nije osjetila kako se raspoloženje ljudi polako mijenja. Netko se tiho nasmijao i koraci su im postali poletni dok su skretali prema zori koja je rudila na istočnom nebu. Mjesec je odjednom gurnuo svoje srpaste rogove preko tamnog obrisa udaljenog planinskog lanca. «Sve je čisto. Prošli smo», reče joj Nicholas normalnim glasom. «Dobrodošla natrag u Etiopiju. Kako ti je?» «Dobro sam.» «I ja sam umoran.»
Razvukao je usta u osmjeh na mjesečini. «Uskoro ćemo podići logor i odmoriti se. Nije još daleko.» Razumije se lagao je, ubrzani hod se nastavljao i nastavljao dok nije poželjela zaplakati. A onda je iznenada ponovno začula zvuk rijeke, blagi huk Nila u zoru. Malo naprijed čula je kako Mek razgovara s ljudima koji su ih dočekali, a Nicholas ju je odveo sa staze i prisilio je da sjedne dok joj je on klečući ispred nje razvezivao čizme. «Bila si dobra. Ponosim se tobom», reče joj on dok joj je skidao čarape i pregledavao stopala tražeći žuljeve. Zatim joj je skinuo zavoj s koljena. Bilo je blago natečeno pa ga on počne masirati vještim i nježnim dodirima. Tiho je uzdahnula: «Nemoj prestati, to mi godi.» «Dat ću ti Brufen da ne dođe do upale.» Iskopao je tablete iz naprtnjače, a zatim rasprostro svoju postavljenu jaknu da legne na nju. «Žao mi je, ali vreće za spavanje su s ostalom opremom. Morat ćemo se snaći dok nam Jannie ne baci teret.» Dodao joj je čuturicu s vodom i dok je gutala tabletu otvorio je omot suhe hrane. «Nije baš
neki specijalitet.» Pomirisao je sadržaj. «U vojsci ih zovemo paketi za štakore.» Zaspala je polupunih usta bezukusnog zalogaja od mesa i gotovo plastičnog sira. Kad ju je Nicholas probudio šalicom toplog 276
slatkog čaja, bilo je već kasno poslijepodne. Sjeo je pokraj nje i pijuckao svoj čaj, bučno otpuhujući paru između svakog gutljaja. «Bit će ti drago kad čuješ da je Mek sada upoznat sa svime. Pristao nam je pomoći.» «Što si mu rekao?» «Dovoljno da ga zainteresiram.» Nicholas se nasmije. «Teorija postupnog otkrivanja. Nikad ne reci sve odjednom, hrani ih malo po malo. Zna što tražimo i da ćemo pregraditi rijeku.»
«Što je s ljudima koji će raditi na brani?» «Redovnici iz sv.
Frumentiusa će učiniti sve što im on kaže. Za njih je on veliki junak.»
«Što si mu zauzvrat obećao?» «Do toga još nismo stigli. Rekao sam mu da ne znamo što ćemo naći, a on se nasmijao i rekao da mi vjeruje.»
«Naivan momak, zar ne?» «Ne bih baš tako opisao Mek Nimmura», promrmlja on. «Mislim da će nam u pravom trenutku reći cijenu svoje suradnje.» U tom je trenutku podignuo pogled. «Upravo smo razgovarali o tebi. Mek.» Mek im je prišao i čučnuo pokraj Nicholasa.
«Što si pričao o meni?» «Rovan kaže da si pravo kopile jer si je natjerao hodati tim tempom cijele noći.» «Nicholas će te pokvariti. Samo sam ga gledao kako oblijeće oko tebe», zahihoće on. «Ja mu uvijek govorim, budi grub s njima. Žene to vole.» Zatim se uozbiljio. «Oprosti, Rovan.
Na granici je uvijek loše. Sada kad smo na domaćem tlu, uvidjet ćeš da nisam baš takvo čudovište.» «Zahvalni smo ti za sve ovo.» Ozbiljno je nakrenuo glavu. «Nicholas je stari prijatelj, a nadam se da si ti novi prijatelj.» «Strašno sam se uznemirila. Tessay mi je rekla sinoć što se dogodilo u samostanu.» Mek se namrštio i počeo čupkati svoju kratku bradu pa je na kraju od bijesa iščupao cijeli pramen. «Nogo i njegove ubojice, to je tek primjer onoga protiv čega se borimo. Spasili smo se Mengistuove strahovlade da bismo uletjeli u novi užas.» «Što se dogodilo. Mek?» Govoreći jednostavno, ali živopisno, opisao je masakr i pljačku samostanskog blaga. «To je nedvojbeno Nogovo djelo. Svi redovnici koji su pobjegli dobro ga poznaju.» Osjećao je tako snažan bijes da nije mogao ostati miran pa je naglo ustao. «Taj samostan mNogo znači svim ljudima u Gojamu. Tamo sam kršten; krstio me je osobno Jali Hora. Ubojstvo opata i oskvrnuće crkve predstavlja strašan zločin.» Nabio je kapu na glavu. «Moramo dalje. Pred nama je strm i težak put.» Nakon prelaska granice, mogli su sigurno putovati i danju.
Pješačenje drugog dana odvelo ih je u dubine klanca. Ovdje nije bilo obronaka; sličilo je na prolazak kroz glavni toranj nekog nepreglednog dvorca. Zidovi velikog središnjeg masiva uzdizali su se gotovo tisuću tristo metara s obje strane, a daleko dolje u dubinama vijugala je rijeka, uzburkana cijelom svojom dužinom brzacima i naletima 277
zapjenjene vode. U podne je u šumarku pokraj rijeke Mek prekinuo hodanje zbog odmora. Ispod njih se nalazila plaža, zaklonjena masivnim gromadama koje su se vjerojatno otkotrljale sa stijena koje su se poput grudobrana nadvisivale nad njih. Njih petoro je sjedilo blizu jedno drugom. Miner je još bio uvrijeđen zbog svađe s Mekom oko teodoita i držao se po strani. Ostavio je teški uređaj na vidnome mjestu i sjeo upadljivo blizu njega. Mek i Tessay su bili nekako čudno tihi i povučeni, a onda iznenada Tessay uhvati Meka za ruku. «Htjela bih im ispričati», naglo je izjavila. Prije nego je kimnuo, Mek je na trenutak bacio pogled prema rijeci. «Zašto ne?» konačno je slegnuo ramenima.
«Htjela bih da znaju», bila je uporna Tessay. «Poznavali su Borisa.
Shvatit će.» «Želiš li da ja kažem?» tiho je upitao Mek i dalje držeći njenu ruku u svojoj. «Da», kimne ona, «bit će bolje ako to čuju od tebe.» Tražeći riječi. Mek je neko vrijeme šutio i onda je započeo onim svojim dubokim praskavim glasom ne gledajući u njih već u Tessay.
«Onog trenutka kad sam ugledao ovu ženu, znao sam da ju je sam Bog poslao.» Tessay mu se primakla bliže. «Tessay i ja smo se u noći Timkata zakleli jedno drugom i zatražili od Boga oprost, a zatim sam je odveo kao svoju ženu.» Položila mu je glavu na široko mišićavo rame.
«Rus nas je slijedio. Našao nas je ovdje, baš na ovome mjestu. Pokušao nas je oboje ubiti.» Tessay je pogledala dolje na plažu na kojoj su ona i Mek umalo umrli i stresla se. «Tukli smo se», reče on jednostavno, «a kad je bio mrtav, pustio sam njegovo tijelo niz rijeku.» «Znali smo da je mrtav», reče im Rovan. «Čuli smo od ljudi u veleposlanstvu da je dolje nizvodno u blizini granice policija pronašla njegovo tijelo. Nismo znali što se dogodilo.» Neko vrijeme su svi šutjeli, a onda je Nicholas prekinuo tišinu. «Žao mi je što to nisam vidio. Sigurno je to bila borba i pol.» Zatresao je glavom u strahopoštovanju. «Rus je bio dobar. Drago mi je što se neću morati ponovno boriti s njim», prizna Mek i ustane.
«Krenemo li odmah, do samostana možemo stići još prije mraka.»
Metemma, novoizabrani opat sv. Frumentiusa, dočekao ih je na terasi samostana okrenutoj prema rijeci. Bio je tek nešto mlađi od Jali Hore, visok i dostojanstvene sijede glave. Kao znak počasti prema tako uvaženom gostu poput Mek Nimmura, danas je nosio plavu krunu.
nakon što su se posjetitelji okupali i odmorili jedan sat u prostorijama koje su im dodijelili, redovnici su ih poveli na gozbu dobrodošlice pripremljenu u njihovu čast. Kad su boce teja napunjene po treći put, i kad se raspoloženje opata i njegovih redovnika smekšalo, Mek započne šaptati starcu u uho. «Sjećaš li se povijesti sv. Frumentiusa kako ga je 278
Bog iz olujnog mora izbacio na našu obalu, da bi nam donio pravu vjeru?» Opatove oči se ispune suzama, «njegovo sveto tijelo bilo je pokopano ovdje u našoj maqdas. Došli su nevjernici i ukrali nam našu relikviju. Mi smo djeca bez oca. Odneseno je ono zbog čega su podignuti ova crkva i samostan «, žalio se on. «Više ovamo neće dolaziti hodočasnici iz svih krajeva Etiopije radi molitve u njegovoj kapeli.
Crkva će nas zaboraviti. Izgubljeni smo. naš samostan će iščeznuti i naši redovnici će se raspršiti poput suhog lišća na vjetru.» «Kad je sv.
Frumentius došao u Etiopiju nije bio sam. Iz Bizantske Crkve došao je s njim još jedan kršćanin», podsjeti ga Mek tihim, spokojnim mrmljanjem. «Sv. Antun.» Opat je posegao za svojom bocom teja ne bi li ublažio svoju tugu. «Tako je, sv. Antun», složi se Mek. «Umro je prije sv. Frumentiusa, ali nije bio ništa manji svetac od svoga brata.» «Sv.
Antun je također bio veliki i sveti čovjek koji zaslužuje našu ljubav i poštovanje.» Opat dobrano povuče iz boce. «Putovi Gospodnji su tajanstveni, zar ne?» Mek zavrti glavom razmišljajući o čudima nebeskim. «Njegovi putovi su duboki i nije na nama da ih ispitujemo ili razumijemo.» «A opet je milosrdan i nagrađuje odane.» «On je utjelovljenje milosti.» Opat više nije mogao zadržati suze koje mu poteknu niz obraze. «Ti i tvoj samostan pretrpjeli ste strašan gubitak.
Sveta relikvija sv. Frumentiusa vam je ukradena i nikad vam neće biti vraćena. Ali što ako vam Bog pošalje drugu? Što ako je vam je namjeravao poslati sveto tijelo sv. Antuna?» Opat ga pogleda kroz suze, a izraz lica mu istog trena postane sračunat, «To bi stvarno bilo pravo čudo.» Mek nimmur prebaci ruku starcu preko ramena i tiho mu nešto šapne na uho, a Mai Metemma prestane plakati i započne ga napeto slušati. Osigurao sam radnike», reče Mek Nicholasu kad su sljedećeg jutra krenuli na put uz dolinu. «Mai Metemma nam je za dva dana obećao stotinu ljudi i još pet stotina tijekom sljedećeg tjedna. Dat će oprost grijeha svima koji se dragovoljno jave za rad na brani. Bit će pošteđeni vatra paklenih sudjeluju li u jednom tako hvalevrijednom projektu poput ovog vraćanja svetih relikvija sv. Antuna.» Obje žene zastanu u mjestu i pogledaše ga. «Što si obećao jadnom starcu?» upita Tessay. «Tijelo kojim će zamijeniti ono koje je Nogo odnio iz crkve.
Otkrijemo li grobnicu, onda će dio koji će samostan dobiti biti Mamoseina mumija.» «To je podlo», prasne Rovan. «Varaš ga da bi nama pomogao.» «Nije to nikakva prijevara.» Mekove tamne oči sijevnuše na ovu optužbu. «Relikvija koju su izgubili nije zapravo bilo tijelo sv. Frumentiusa pa ipak je stotinama godina služila svrsi; 279
povezivala je zajednicu redovnika i privlačila kršćane iz cijele zemlje.
Sada kad je nema, ugrožen je i sam opstanak samostana. Izgubili su svrhu opstanka.» «Znači mamiš ih lažnim obećanjem!» Rovan je i dalje bila ljuta. «Mamoseino tijelo je jednako stvarno kao i ono bez kojeg su ostali. Kakve veze ima je li to tijelo nekog starog Egipćana ili nekog starog kršćana sve dok služi kao središte vjere i ako predstavlja sredstvo pomoću kojeg samostan može preživjeti sljedećih pet stotina godina?». «Mislim da je Mek u pravu», prosudi Nicholas. «Otkad si ti stručnjak za kršćanstvo? Ti si ateist», obrecne se Rovan na njega, a on podigne ruke kao da se brani od udaraca. «U pravu si. Što ja o tome znam? Raspravi to s Mekom. Odoh ja popričati s Minerom Webbom o načinu podizanja brane.» Otišao je do čela kolone i priključio se svom inženjeru. Povremeno bi iza sebe začuo uzbuđene glasove pa bi se nasmijao. Poznavao je Meka, ali je počeo shvaćati i damu. Bit će zabavno vidjeti tko će iz ove rasprave izaći kao pobjednik. o ponora su stigli sredinom poslijepodneva i, dok je Mek tražio mjesto pogodno za podizanje logora, Nicholas je istog trenutka odveo Minera do uskog grla rijeke malo iznad mjesta na kojem se obrušavala niz vodopad. Dok je Miner postavljao teodolit, Nicholas je uzeo mjernu motku. Miner mu je govorio što mora činiti popeti se uza stijenu, da bi mu trenutak kasnije, ne odmičući oči s objektiva teodolita, odlučno dao rukom znak da siđe dok je Nicholas nesigurno stajao na neravnom terenu pokušavajući držati motku uspravno. «U redu!» zaurla Miner nakon što je završio i dvadeseto mjerenje. «Sada prijeđi na drugu obalu rijeke.» «Odlično!» odgovori mu Nicholas glasno. «Želiš li da je preletim ili preplivam?» Nicholas je propješačio pet kilometara uzvodno do gaza preko kojeg je vodila staza preko rijeke Dandere, a zatim se počeo probijati natrag kroz isprepleteno riječno raslinje do točke na obali nasuprot koje je Miner ležao u hladu uživajući u pušenju. «Ne daj se smetati!» dovikne mu Nicholas preko vode. Već je gotovo pao mrak dok je Miner završio sva mjerenja koja je želio, a Nicholasa je još čekao dugi povratak preko gaza. Zadnjih dva kilometra je prošao gotovo po potpunom mraku, vođen jedino svjetlucanjem logorskih vatri. Umorno i posrćući ušao je u logor i odbacio mjernu motku. «Bit će dobro ako mi kažeš da je vrijedilo truda», zarežao je na Minera koji uopće nije podignuo pogled s logaritamskog računala. Pri svjetlosti male plinske svjetiljke ispravljao je svoje crteže. «Nisi bitno pogriješio u svojim procjenama», čestitao je Nicholasu. «Rijeka je u kritičnoj točki iznad vodopada, gdje želim postaviti učvršćenja, široka trideset sedam i pol 280
metara.» «Mene jedino zanima hoćeš li moći sagraditi branu preko nje.» Miner se naceri i prstom dodirne nos. «Daj mi moj mali bager i podignut ću branu i preko samog krvavog Nila.» I poslije večere nakon ponovnih štakorskih paketa, Rovan pogleda preko vatre u Nicholasa.
Kad je uhvatila njegov pogled pozvala ga je glavom. Ustala je i bezbrižno se udaljila iz logora i osvrnuvši se provjerila slijedi li je on.
Dok su se vraćali do mjesta za branu, Nicholas je osvjetljavao stazu baterijskom svjetiljkom; našli su stijenu koja se nadvisivala nad vodu i sjeli na nju. Isključio je baterijsku svjetiljku i dok im se oči nisu privikle na svjetlost zvijezda šutjeli su, a onda je Rovan prošaptala:
«Bilo je trenutaka kad sam vjerovala da se nikad nećemo vratiti ovamo da je sve bio tek samo san i da Taitino jezerce zapravo nikad nije ni postojalo.» «Bez pomoći redovnika iz samostana za nas možda nikad ni neće.» U glasu mu se osjećalo pitanje. «Ti i Mek Nimmur ste pobijedili», tiho je zahihotala. «Svakako moramo prihvatiti njihovu pomoć. Mekovi argumenti bili su vrlo uvjerljivi.» «Znači slažeš se da kao nagradu dobiju Mamoseinu mumiju?» «Slažem se da mogu uzeti bilo čiju mumiju, ako neku uopće i otkrijemo», ispravi se ona. «Koliko znamo, prava Mamoseina mumija mogla bi biti ona koju je Nogo ukrao.
Nekako prirodno joj je prebacio ruku preko ramena i trenutak poslije oslonila se na njega. «Oh, Nicky, i preplašena sam i uzbuđena. Bojim se da su sve naše nade uzaludne, a uzbuđuje me pomisao da bismo mogli pronaći ključ za Taitinu igru.» Okrenula je lice prema njemu i on osjeti njen dah na svojim usnama. Nježno ju je poljubio. Zatim se povukao dok mu se na usnama zadržala njena toplina i na mjesečini je pogledao u lice. Nije se odmakla od njega. Umjesto toga, pomakla se naprijed prema njemu i uzvratila mu poljubac. U početku je to bio staložen sestrinski poljubac, usta je držala čvrsto zatvorena. Podigao je desnu ruku iza njene glave i upleo joj prste u kosu, zadržavši njeno lice blizu sebe. Rastvorio je usta preko njenih i ona ispusti tihi zvuk neslaganja kroz stisnute usne. Lagano, senzualno, uspio joj je rastvoriti usne i njeni protesti zamru kad joj je jezikom ušao duboko u usta. Počela je zadovoljno presti, poput mačića na sisi, i zagrlila ga.
Prolazila mu je po leđima snažnim, gipkim prstima, usta širom rastvorenih za njegov poljubac dok je spretnim i skliskim jezikom motala oko njegovog. Provukao je drugu ruku između njihovih tijela i raskopčao joj bluzu do pojasa. Malo se odmaknula u njegovom zagrljaju da bi mu olakšala posao. Osjetio je ugodno iznenađenje kad je otkrio da su joj grudi ispod tanke pamučne košulje gole. Uhvatio je 281
rukom jednu dojku; bila je mala i čvrsta, jedva mu je ispunjavala šaku. Kad je nježno stisnuo bradavicu, ona se ukrutila između njegovih prstiju poput sićušne zrele jagode. Prekinuo je poljubac i spustio glavu do njenih grudi. Tiho je zajecala i jednom rukom ga povela niže. Kad je obuhvatio bradavicu ustima, zadahtala je i zarila mu nokte druge ruke u leđa, poput mačke koja odgovara na milovanje.
Cijelo njeno tijelo se ukrutilo u njegovom zagrljaju i nakon nekog vremena odmakla mu je dojku od usta. Na trenutak je pomislio da ga odbija, ali onda je premjestila njegovu glavu na drugu stranu i gurnula mu drugu bradavicu u usta. Ponovno je zadahtala kad ju je usisao.
Pokreti su joj postali slobodniji, odražavajući ritam njegovog uzbuđenja. Više se nije mogao obuzdavati te je posegnuo ispod njene kaki suknje i stavio joj ruku između nogu. Jednim brzim spretnim pokretom uspjela se odvojiti od njega i skočiti na noge. Udaljila se nekoliko koraka, povlačeći dolje suknju i zakopčavajući košulju drhtavim prstima. «Žao mi je, Nicky. Želim to, oh Bože, nikad nećeš
saznati koliko želim. Ali...» odmahnula je glavom teško dišući, «Ne još.
Molim te, Nicky, oprosti mi. Uhvaćena sam između dva svijeta. Jedna moja polovica to snažno želi, ali druga mi ne dopušta.» Ustao je i čedno je poljubio. «Nema žurbe. Dobre stvari vrijedi pričekati», rekao joj je jedva dodirujući svojim usnama njene. «Krenimo! Idemo kući.» Još
za mraka sljedećeg jutra, prva skupina redovnika koje je Mai Metemma obećao ispunila je dolinu. Njihovo pjevanje je probudilo logor, čiji su još sneni stanovnici izašli iz svojih slamom prekrivenih zaklona pozdraviti dugačku kolonu svetih ljudi. «Oh, nebesa», zijevne Nicholas,
«kao da idemo u novi križarski pohod. Iz samostana su vjerojatno krenuli sredinom noći kad su ovamo stigli u ovo doba.» Otišao je potražiti Tessay i, našavši je, reče: «Imenujem te službenim prevoditeljem. Miner ne zna ni riječ arapskog ili amharika. Ne odvajaj se od njega.» Čim se potpuno razdanilo. Mek i Nicholas su napustili logor pokušavajući pronaći zgodno mjesto gdje bi mogli prihvatiti teret izbačen iz aviona. Oko podneva su se složili da postoji samo jedna mogućnost morat će iskoristi samu dolinu. U usporedbi sa stjenovitim grebenima koji su ih okruživali, tlo doline bilo je ravno i uglavnom bez prepreka. Stvari je trebalo svakako izbaciti što je moguće bliže mjestu podizanja brane, jer bi svaki kilometar prenošenja tereta predstavljao dodatno produženje radova i napornog rada. «Vrijeme je glavni čimbenik», reče Nicholas Meku dok su sljedećeg jutra stajali u području izabranom za izbacivanje tereta. «Odsad pa do kiša računa se 282
svaki dan.» Mek podigne pogled prema nebu. «Moli Boga da kiše ne stignu prerano.» Označili su mjesto za izbacivanje tereta oko dva kilometra od rijeke, uzduž najšireg dijela doline sa slobodnim prilazom kroz rasjed u brdima. Jannie će morati letjeti ravno desetak kilometara s potpuno spuštenim zakrilcima i rampom za utovar. «Dobro je označeno», primijeti Mek dok su promatrali nazubljene padine i vrhove koji su se mrštili i okruživali ih. «Zna li tvoj debeli prijatelj letjeti?»
«Letjeti? On je napola ptica», reče mu Nicholas. Krenuli su u dolinu provjeriti postavljene baklje i oznake. Oznake su bile križevi od kvarcnog kamena poredani sredinom doline i bit će dobro primjetni iz zraka. Miner je bio na početku doline. Mogli su ga vidjeti na obrisu neba kako se kreće unaokolo, postavljajući dimne baklje kojima je označavao područje izbacivanja. Kad se Nicholas okrenuo i pogledao u suprotnom smjeru, primijetio je dvije žene koje su zajedno sjedile na stijeni. Miner im je već pomogao postaviti njihove baklje. One će označavati suprotni rub područja i Janniu će to biti znak kad mora započeti podizati zrakoplov iz doline. Nicholas je potom pogledao Mekove ljude koji su završavali postavljanje blistavo bijelih kvarcnih oznaka. Kad su ih sve postavili. Mek im je naredio da napuste to područje. Tegleći radio, popeli su se do Minera na povišenom dijelu početka doline. Mek je pomogao Nicholasu razvući antenu. Zatim je Nicholas uključio radio i pažljivo namjestio prijem prije nego je pritisnuo mikrofon. «Velika Dolly. Javi se, Velika Dolly!» pozivao je Nicholas, ali čuo se samo statički šum i zavijanje. «Vjerojatno kasne.»
Nicholas je nastojao prikriti nemir. «Jannie ovog puta ovamo dolazi izravno s Malte. Poslije prvog izbacivanja, otići će u tvoju bazu u Roseires podignuti drugi tovar. S malo sreće, oba tereta bi trebala biti ovdje do sutra prije podne.» «Ako debeljko uopće dođe», primijeti Mek.
«Jannie je profesionalac», progunđa Nicholas. «Doći će.» Prinio je mikrofon ustima: «Velika Dolly. Čuješ li me? Gotovo.» Svakih deset minuta pozivao je u praznu, odjekujuću tišinu. Svaki bi put, ne dobivši odgovor na svoj poziv, zamišljao sliku sudanskog MiG-a kako gađa projektilima i starog Herculesa koji u plamenu pada prema zemlji.
«Javi se, Velika Dolly!» preklinjao je i konačno je u slušalicama začuo slab i hrapav glas. «Faraone. Ovdje Velika Dolly. Približno vrijeme dolaska četrdeset pet minuta. U pripravnosti.» Jannieva poruka bila je kratka. Predugo se igrao švercera da bi dao vremena eventualnom neprijateljskom slušatelju da odredi njegov položaj. «Velika Dolly.
Primljeno četiri pet. Faraon u pripravnosti.» Nicholas se naceri Meku.
283
«Ipak smo izgleda u poslu.» Mek ga je prvi čuo. Njegovo uho bilo je izoštreno u bitkama. Ako ste u ovoj zemlji htjeli preživjeti, trebalo je bilo koju letjelicu čuti znatno prije nego što stigne. Nicholas je bio izvan forme, pa je tek pet minuta kasnije uhvatio raspoznatljivo brundanje motora koje se neprirodno odbijalo od stijena klanca. Bilo je nemoguće točno odrediti smjer, ali su oni ipak zaklonili oči i pogledali prema zapadu. «Eno je.» Nicholas se iskupio kad je ugledao sićušnu tamnu mrlju, koja je bila tako nisko da se gotovo miješala s pozadinom litice. Kimnuo je Mineru. Miner je otrčao do svojih baklji i kratko se motao oko njih. Kad se povukao one su se rascvjetale u oblacima gustog žutog dima koji se lijeno lelujao na laganom povjetarcu. Taj dim će pokazati Jannieu jačinu i smjer vjetra, a i bit će mu i orijentir za područje izbacivanja. Nicholas je podignuo dalekozor i pogledao prema drugom kraju uske doline. Vidio je da Rovan i Tessay posluju oko svojih baklji. Odjednom se iz njih izdignuo grimizni dim vijući se put neba. Nicholas je tiho progovorio u mikrofon. «Velika Dolly. Dim je krenuo. Vidite li ga?» «Potvrdno. Vidimo vas. Trebali biste biti iskreno zahvalni za ono što ćete dobiti.» Jannijev južnoafrički naglasak bio je nepogrešiv dok je izgovarao veselu kletvu. Promatrali su zrakoplov koji im je pred očima rastao sve dok im se nije činilo da njegova krila ispunjavaju pola neba, a onda se njegov profil izmijenio kad su oboreni veliki zaporci na krilima i rampa na trbuhu se otvorila. Velika Dolly je tako usporila da je to već bilo pomalo zabrinjavajuće, jer su imali dojam da visi obješena na nekoj nevidljivoj niti o visoko afričko sunce.
Lagano je okrenula, oštro zaokrenuvši tek kad ju je Jannie poravnao s dimnim bakljama, cijelo vrijeme propadajući sve niže i napredujući prema mjestu na kojem su oni stajali. Uz nepodnošljivo urlanje koje je svu trojicu natjeralo na sagibanje, prošla je tako nisko iznad njihovih glava kao da će ih pokupiti s prijevoja. Nicholas je na trenutak vidio Janniea kako viri iz kabine, sa širokim osmijehom na licu i podignutom rukom u znak pozdrava, a onda ga više nije bilo. Nicholas se ispravio i nastavio promatrati Veliku Dolly kako kraljevski klizi prema sredini doline. Prva paleta je ispala i poletjela prema tlu, padobrani su se otvorili u posljednjem trenutku nalik na mladin buket. Pad teškog kontejnera naglo je bio prekinut. Klatio se i ljuljao i nekoliko sekundi kasnije udario je na tlo doline u oblaku žute prašine i uz udar kojeg su čuli čak na prijevoju. Iz nje su ispala još dva tovara pa su i oni na trenutak ostali visjeti u zraku prije nego su udarili na tlo. Motori Velike Dolly su zaurlali i njen nos se podignuo dok se 284
borila uhvatiti visinu prelazeći preko grimiznih oblaka dima.
Zaokrenula je u širokom luku i poravnala se za drugi prelet. Ponovno su iz nje ispale palete dok je urlala iznad kvarcnih oznaka, da bi se potom uzdigla iznad stražnjeg zida doline neposredno iznad stjenovitih vrhova koji bi je rado povukli dolje. Jannie je šest puta ponovio ovaj opasni manevar i svaki put je ispustio tri teška četvrtasta kontejnera.
Ležali su razbacani uzduž doline, prekriveni bijelom svilom vlastitih padobrana. Dok se Jannie uzdizao poslije zadnjeg prelaska, njegov glas odjekne u Nicholasovim slušalicama. «Ne odlazite. Faraone! Vratit ću se.» Zatim je Velika Dolly, poput kakve starice koja podiže dugačke gaće, podignula rampu i uputila se prema zapadu. Nicholas i Mek su otrčali u dolinu, gdje su se redovnici već okupili i smijali oko paleta, njih dvojica su na miran način preuzeli nadzor, razvrstali ljude u skupine i izdavali im upute dok su oni razdvajali teret i odnosili ga.
Nicholas i Miner su planirali da palete budu izbačene po određenom redu, redom kako će im zatrebati njihov sadržaj. U prvoj paleti su bile konzerve i sušena hrana, sve njihove osobne stvari i oprema za logorovanje te ostale sitnice koje život čine ugodnim, a koje im je Nicholas dopustio da ponesu, uključujući tu i mreže protiv komaraca i sanduk viskija. Laknulo mu je kad je vidio da ništa ne curi iz tog dragocjenog sanduka nijedna boca nije se pri padu razlupala. Miner je preuzeo na sebe brigu oko građe i teške opreme. Tessay je prenosila njegove upute, pa je to sve bilo odvučeno i prenijeto u drevni kamenolom gdje će ostati pohranjeno dok im ne zatreba na mjestu gradnje. Mrak se spustio prije nego su otvorili pola paleta koje su ležale na mjestu pada. Mek je postavio oružanu stražu, a oni se umorno odvukoše natrag uz dolinu do logora. Te noći, poslije viskija i pristojne hrane koja mu je ugrijala želudac, s mrežom protiv komaraca iznad glave i debelim pjenastim ležajem ispod sebe, Nicholas je s osmjehom na licu utonuo u san. Početak je bio dobar. Probudio ga je mrmor jutarnje molitve redovnika. «Ovdje nam neće trebati budilica», zastenje on i posrćući ode do rijeke na umivanje i brijanje. Kad je sunce pozlatilo rubove litice, on i Mek su već bili na svojim mjestima pretražujući nebo na zapadu. Po planu je Jannie trebao provesti noć u Roseiresu da mu Mekovi ljudi pomognu utovariti teret kojeg su tamo ostavili poslije prvog leta s Malte, to je bio jedan od rizičnijih dijelova operacije. Iako je Mek tvrdio da trenutno na tom području nema puno vojske, trebala je samo neka zalutala izvidnica sudanske vlade nabasati na Veliku Dolly dok je prizemljena i time izazvati propast 285
svega. Zato su im srca veselo zakucala kad su čuli poznato brujanje motora koje se odbijalo od stijena. Velika Dolly se ponovno poravnala za prolazak niz dolinu i dok je nadlijetala kvarcne križeve iz njenog spremišta je izletio golemi žuti bager, Nicholas je instinktivno zadržao dah dok ga je gledao kako juri prema tlu, a onda se trza i zaustavlja na užadi padobrana. Divlje se ljuljao preko cijelog neba, poput jo-jo igračke na elastičnim konopima, dok su redovnici vikali od iznenađenja i uzbuđenja promatrajući ga kako pada. Udario je u oblaku prašine. Miner je stajao pokraj Nicholasa, stenjao je pokrivši oči da ne bi morao vidjeti oblak prašine kako se diže u zrak. «Sranje!»
reče on šupljim glasom. «Je li to naredba, ili tek zahtjev?» upita Nicholas, ali ni njemu to nije bilo baš zabavno. Kad je i zadnja paleta pala, a letjelica se uzdigla i nestala pod punom snagom motora, Nicholas je pozvao Janniea preko radija. «Puno hvala. Velika Dolly.
Želim vam siguran povratak kući.» «Inshallah! Bude li to Božja volja!»
uzvrati Jannie. «Pozvat ću vas kad mi zatreba prijevoz natrag.» «Čekat ću.» Velika Dolly se bučno udaljila. «Dao bog da slomili nogu!» «Eh», Nicholas pljesne Minera po leđima. «Krenimo dolje i provjerimo imamo li još bager.» Oštećeni žuti stroj ležao je na boku i iz njega je istjecalo ulje poput krvi iz dinosaurusa pogođenog u srce. «Vi slobodno otiđite.
Samo mi ostavite desetak ovih crnih momaka kao ispomoć», tužno je rekao Miner kao da stoji pokraj groba svoje voljene. Miner se nije vratio u logor na večeru, pa mu je Tessay poslala posudu wata i malo injera kruha. Nicholas je razmišljao da ode do njega i ponudi mu svoju pomoć pri popravku oštećenog bagera, ali je ipak odlučio da to ne učini. Znao je da u nekim prigodama Miner voli biti sam, a ovo je jedan od takvih trenutaka. U ranim jutarnjim satima, dok je još vladao mrak, logor su osvijetlili reflektori, a brda odzvanjala grmljavinom dizelskih motora. Ćelave glave uprljane mašću i praznog pogleda, ali pobjedničkog raspoloženja. Miner je dovezao svoj žuti bager u logor i proderao se s visokog vozačkog mjesta. «Hajde, momci i cure! Okanite se seksa i prihvatite se motike. Idemo graditi branu.» Trebala su im sljedeća dva dana da prikupe sve palete koje su ležale razbacane po dolini i prenesu zalihe u drevni kamenolom. Tamo su ih pažljivo poredali prema popisu kojeg su Nicholas i Miner napravili još u Engleskoj. Bilo je vrlo važno znati gdje se nalazi svaka sitnica i moći trenutno doći do nje kad im zatreba. U međuvremenu je Miner radio na mjestu gdje će podići branu. Postavljajući temelj zabijao je bezbroj drvenih klinova u obale rijeke i obavljao zadnja mjerenja kolutom 286
dugačke čelične mjerne trake. Dok su to obavljali, Nicholas je promatrao redovnike i počeo ih raspoznavati. Mogao je odrediti urođene vođe i one najinteligentnije, kao i one voljne raditi. Također je uspio izdvojiti one koji su govorili arapski ili natucali engleski. Najviše je obećavao redovnik po imenu Hansith Sherif, kojeg je Nicholas uzeo za osobnog pomoćnika i prevoditelja. Kad su se smjestili u logoru i uspostavili kontakt s redovnicima. Mek Nimmur je odveo Nicholasa u stranu da ih ne čuju žene. «Odsad nadalje moj će posao biti osiguranje ovog mjesta. Moramo biti spremni spriječiti još koju pljačku poput one koja se dogodila u vašem logoru i krvoproliće koje se odigralo u sv.
Frumentiusu. Nogo i njegovi razbojnici su još tamo negdje. Neće proći dugo da se pročuje da si se vratio u klanac. Kad dođe, ja ću ga dočekati.» «Bolje rukuješ kalašnjikovim nego krampom», suglasio se Nicholas. «Ali ostavi Tessay ovdje sa mnom. Potrebna mi je.» «I meni.»
Mek se osmjehne i žalosno odmahne glavom. «Tek počinjem shvaćati koliko. Čuvaj je umjesto mene. Vraćat ću se svake noći do nje.» Mek je poveo svoje ljude u grmlje i rasporedio ih na obrambene položaje uzduž
staze i oko logora. Kad bi Nicholas podignuo glavu s posla, često je mogao vidjeti obris nekog od Mekovih stražara iznad logora. Bilo je ugodno znati da su tamo. Međutim, kao što je i obećao. Mek se vraćao u logor gotovo svake večeri pa je Nicholas često znao noću čuti, iz zaklona kojeg je dijelio s Tessay, njegov duboki smijeh koji se miješao s njenim slatkim srebrnim tonovima. Tada bi Nicholas ležao budan i mislio na Rovan, tako blizu, ali ipak tako daleko od njegovog ležaja.
Petoga dana stigla je druga skupina od tri stotine radnika koje je Mai Metemma prisilno regrutirao pa Nicholas je bio zaprepašten. U Africi su se stvari vrlo rijetko odvijale na ovaj način. Nikad se ništa nije događalo prije obećanog roka. Zanimalo ga je što je Mek zapravo rekao opatu, ali je ipak zaključio da to zapravo ne želi znati, jer su sada mogli započeti glavni radovi na gradnji brane. Ovi ljudi nisu bili redovnici, jer je sv. Frumentius već dao sve, već mještani koji su živjeli u gorju. Mai Metemma ih je nagovorio obećanjima o oprostu i prijetnjama da će gorjeti u paklu. Nicholas i Miner razdijelili su ovu radnu snagu u skupine od po trideset ljudi i postavili po jednog od izabranih redovnika kao predradnika svake skupine. Pazili su da podijele ljude prema fizičkom stanju, pa su krupne i snažne stavili za udarnički odred na projektu, dok su one niže i žilavije odredili za zadaće za koje nije bila odlučujuća sirova snaga. Nicholas je smislio ime za svaku skupinu Bivoli, Lavovi, Sjekire i tako dalje. Upotrijebio je 287
svoju maštu jer je želio u njima izazvati osjećaj ponosa i, zbog sebe, potaknuti međusobno takmičenje. U kamenolomu je obavio pregled skupina na čijem čelu je bio novoizabrani crkveni predradnik.
Iskoristivši jedan od drevnih kamenih blokova kao postolje, i Tessay kao prevoditelja, održao im je odlučan govor i obećao im plaću u srebrnim dolarima Marije Terezije. Trostruko im je povećao plaće u odnosu na uobičajene. Sve do tog trenutka ljudi su ga slušali mrzovoljno i rezignirano, ali sada se njihov stav vidno promijenio.
Nitko od njih nije očekivao plaću, a većina je razmišljala o dezertiranju i povratku kući. A Nicholas im nije obećao samo novac, već srebrne dolare. Tijekom zadnjih dvjesto godina u Etiopiji su dolari Marije Terezije smatrani jedinim pravim novcem. I zato su ih još kovali s izvornim datumom 1780. godine i portretom stare carice s dvostrukim podbratkom i decolletageom koji je dopola otkrivao njene goleme grudi.
Jedan od ovih novčića bio je na većoj cijeni od cijele vreće bezvrijednih papirnatih birra koje je izdao režim u Addisu. Da bi imao čime isplatiti svoje radnike, Nicholas je u prvi tovar koji je Jannie izbacio stavio i sanduk ovih srebrnih novčića. Lica su im se razvlačila u blažene osmjehe dok su slušali, a bijeli zubi su svjetlucali na njihovim tamnim licima. Dok su u redovima čekali alat, netko je počeo pjevati i svi započnu udarati nogama, plesati i slaviti Nicholasa. I dalje pjevajući i poskakujući, uputili su se s krampovima i lopatama padinom na gradilište gdje će graditi branu. «Sv. Nicholas», smijala se Tessay.
«Sveti Nikola. Sada te više nikad neće zaboraviti.» «Može se čak dogoditi da te stave u kriptu i sagrade samostan iznad tebe», umilnim glasićem je predložila Rovan. «Ali ne znaju da će za svaki dolar morati dobro zapeti.» Otad su radovi započinjali čim bi se dovoljno razdanilo i prekidali se tek kad bi nastupio potpuni mrak. Ljudi su se vraćali u privremeni radni logor svake večeri uz svjetlost baklji od trave, preumorni da bi pjevali, Nicholas se dogovorio s poglavarima iz sela u gorju da im svakog dana pošalju životinju za klanje. Svakog jutra žene su se spuštale stazom tjerajući ispred sebe životinju i noseći goleme lonce teja na leđima. Sljedećih dana nije bilo dezertera iz Nicholasove male vojske radnika. Sjedeći na visokom sjedalu bagera. Miner je njegovim hidrauličnim rukama podigao prvu napunjenu žičanu košaru. Paket gromada povezanih žicom težio je nekoliko tona pa je sav posao na terenu zamro, jer su se ljudi okupili na obalama rijeke Dandere promatrajući to. Uzvici čuđenja se zaore kad je Miner počeo spuštati žuti bager niz strmu obalu i, držeći koš visoko, natjerao vozilo 288
u vodu. Bujica suočena s ovom preprekom, ljutito se zakovitlala oko visokih stražnjih kotača, ali je Miner ipak nastavio još dublje. Ljudi okupljeni na obali počeli su pjevati i pljeskati rukama u znak ohrabrenja kad je voda stigla do trbuha stroja, a oblaci pare počeli šištati i dizati se s pregrijanog stroja. Miner je zakočio i prije nego je krenuo u natrag na obalu spustio tešku košaru u bujicu. Ljudi su ga mahnito bodrili, iako je prva košara potonula istog trena i samo je još
vir na površini rijeke označavao mjesto na kojem se nalazila. Čekala ga je sljedeća košara. Bager je odgegao do nje, spustio svoje čelične ruke i podignuo je nježno kao što majka podiže svoje čedo. Nicholas je doviknuo predradnicima da vrate svoje skupine na posao. Dugački nizovi muškaraca krenuše uz dolinu; bili su goli osim što su oko bedara nosili bijele pregače. Zbog silnog znojenja na vrućini u klancu, koža im se presijavala poput antracita tek odvojenog od ugljene stijene.
Svaki od njih je na glavi nosio košaru kamenja koju je praznio u pripremljenu žičanu košaru. Zatim bi se s praznom košarom vraćao nizbrdo u kamenolom. Kad bi žičanu košaru napunili, druga skupina bi pričvrstila žičani poklopac i čvrsto je omotala jakom osam milimetarskom žicom. «Dvadeset dolara bonusa onoj skupini koja danas napuni najviše košara!» zagalamio je Nicholas. Ljudi su oduševljeno povikali i udvostručili napor, ali nisu mogli držati korak s Minerom na bageru. On je umjetnički polagao svoj kameni nasip, radeći u plićaku duž obale i slažući košare jednu uz drugu, slažući pomalo zid koji je trebao predstavljati temelj. U početku napredak baš
nije bio očit, ali kako je čvrsti greben ispod površine rastao, rijeka je sve više divljala. Glas vode se promijenio od prigušenog šuškanja do potmulog urlanja od udaranja na Minerov zid. Ubrzo se vrh zida od žicanih košara pojavio iznad površine i rijeka je bila sužena na pola svoje prethodne širine. Sada je njeno raspoloženje postalo grozno.
Izlijevala se kroz pukotinu kao postojana zelena bujica i penjala je gotovo neprimjetno uz obale jer se bila prisiljena povući pred preprekom. Rijeka je nagrizala temelj brane, posežući svojim pandžama ne bi li joj pronašla slaba mjesta, pa su sada uz povišenu razinu vode sporije napredovali. Gore u šumama koje su se protezale duž obala rijeke, svoj su posao obavljali drvosječe. Nicholas se trgnuo svaki put kad bi neko veliko stablo palo, stenjajući i cvileći poput kakvog živog stvorenja. Volio je o sebi razmišljati kao čuvaru prirode, a nekima od ovih stabala bili su potrebni vjekovi da dostignu ovaj obujam. «Želiš li ti prokletu branu ili lijepo drveće?» bijesno ga je 289
upitao Miner kad je čuo Nicholasovu dvojbu. Nicholas se okrenuo, ne odgovorivši mu. Svi su postajali umorni od neprestanog rada. Živci su im bili na granici, a raspoloženje svadljivo. Već je izbio veći broj pogubnih tučnjava između radnika pa je Nicholas morao svaki put pognuti glavu i izložiti se čeličnim maljevima koji su sijevali ne bi li prekinuo tučnjavu i razdvojio učesnike. Polagano su uspjeli stisnuti rijeku u njenom koritu i nasip je polako rastao iz obale, pa je došao trenutak kad su se morali prebaciti na suprotnu obalu. Trebali su im svi raspoloživi radnici da bi sagradili novi put duž obale sve do gaza.
Tamo su spustili bager u vodu i stotinu ljudi započelo je potezati konope privezane za njega. Dok su ga izvlačili na drugu obalu, njegovi veliki stražnji kotači su se okretali i stvarali zapjenjene vrtloge na površini vode. Zatim su morali duž suprotne obale izgraditi još jedan put kako bi ponovno stigli do mjesta na kojem su gradili branu.
Posjekli su stabla koja su im smetala i uklonili kamene gromade kako bi bager mogao proći. Kad su ga vratili na gradilište mogli su ponovno započeti s polaganjem košara na suprotnoj obali. Postupno, po nekoliko metara svakoga dana, dva su zida puzala sve bliže jedan drugome i, što je pukotina između njih bivala uža i razina vode rasla, rijeka je postajala sve razuzdanija i sve više im otežavala posao. U
međuvremenu, dvjesto metara uzvodno od gradilišta, radili su Sokolovi i Škorpioni. Te dvije skupine gradile su splav od debla koja su posjekli u šumi. Debla su povezali u rešetku. Preko toga je postavljen čvrst plastični pokrov da bi konstrukcija bila vodonepropusna; zatim je došla nova rešetka od debla i nastao golemi sendvič. Sve su to povezali čvrstom žicom namotanom u kolute. Na kraju su jedan kraj rešetke opteretili velikim kamenim gromadama. Miner je tako rasporedio to opterećenje da je splav na jednom kraju bila teža pa će uroniti u vodu gotovo okomito. Tim otežanim krajem dodirivat će dno rijeke, dok će slobodni kraj viriti iznad površine. Veličina gotove splavi točno je odgovarala pukotini između dva potporna stupa brane. I dok se rad na splavi i zidu nastavljao. Miner je napravio zalihu napunjenih žičanih košara, koje je smjestio na obje obale ispod brane. Tri druge radne skupine, Slonovi, Bivoli i Nosorozi, sastavljeni od najkrupnijih i najjačih ljudi, radile su na početku doline. Oni su prokopavali duboki kanal kojim će skrenuti rijeku. «Taj tvoj toliko hvaljeni inženjer, Tita, nije se sjetio te male pojedinosti», likovao je Miner pred Rovan dok su stajali na početku jarka. «To znači da ćemo morati podići razinu rijeke još samo dva metra da bi započela otjecati kanalom u dolinu. Bez 290
kanala razinu vode bismo morali podignuti gotovo šest metara kako bismo je skrenuli.» «Možda je razina rijeke bio drukčija prije četiri tisuće godina.» Rovan je osjećala neku čudnu odanost prema odavno mrtvom Egipćaninu pa ga je branila. «Ili je možda prokopao kanal, ali su svi njegovi tragovi uništeni.» «Malo vjerojatno», progunđa Miner.
«Mali, odavno nestali vrag se jednostavno toga nije sjetio.» Imao je samodopadan izraz lica; vidjelo se da je zadovoljan sobom. «Mislim da je to ocjena manje za gospodina Taku.» Rovan se osmjehnula u sebi.
Čudno kako je čak i praktični Miner koji je s obje noge čvrsto stajao na zemlji osjećao ovo kao izravni izazov upućen njemu iz dubine vjekova. I on se uhvatio u Taitinu igru. Nikakva prijetnja niti nebeska nagrada nisu mogli natjerati redovnike na rad nedjeljom. Svake subote pred večer prekidali su rad sat ranije i odlazili dolinom do samostana, kako bi sljedećeg dana na vrijeme stigli na Svetu Pričest. Iako je Nicholas gunđao i mrštio se zbog njihovog odlaska, potajno bi mu, kao i svima ostalima, laknulo, jer bi dobio prigodu za odmor. Svi su bili iscrpljeni i barem jednog dana u tjednu neće biti jutarnjeg pjevanja koje ih je budilo u četiri sata u jutro. I tako su u subotu navečer svi najavljivali da će sutra u jutro dugo spavati, Nicholas se iz navike probudio i bio potpuno bistar u to isto nepravedno vrijeme. Nije mogao ostati u krevetu i kad se vratio s umivanja na rijeci zatekao je Rovan već budnu i odjevenu. «Kavu?» Podigla je lonac s vatre i natočila mu šalicu.
«Noćas sam užasno slabo spavala», prizna ona. «Imala sam potpuno lude snove. Našla sam se u Mamoseinoj grobnici i izgubila se u labirintu prolaza. Tražila sam grobnu prostoriju, otvarala vrata, ali je u prostorijama uvijek bilo ljudi kad bih u njih provirila. Duraid je radio u jednoj sobi, podignuo je pogled i rekao: «Sjećaš li se protokola četiri bika. Počni od početka.» Bio je tako stvaran i živ. Htjela sam da mu prići, ali vrata su mi se zalupila pred nosom i znala sam da ga nikad više neću vidjeti.» Suze su joj ispunile oči i svjetlucale na svjetlu logorske vatre. Nicholas joj je pokušao skrenuti misli s tog bolnog sjećanja. «A tko se nalazio u drugim sobama?» upita on. «U jednoj se prostoriji nalazio Nahoot Guddabi. Zlobno se smijao i rekao: «Šakal juri sunce», a glava mu se preoblikovala u glavu Anubisa, grobljanskog boga šakala te je počeo lajati. Bio je tako zastrašujući da sam pobjegla.» Pijuckala je kavu. «Sve je to besmisleno i blesavo, ali u jednoj od prostorija nalazio se von Schiller. Podignuo se u zrak, zamahao krilima i rekao: «Grabljivice se uzdižu, a kamen pada.» Iako sam ga mrzila da sam ga željela udariti, ali onda je nestao.» «Zatim si 291
se probudila?» dobaci Nicholas. «Ne. Postojala je još jedna prostorija.»
«Tko se u njoj nalazio?» Oborila je pogled i tiho progovorila: «Ti». «Ja?
Što sam ja rekao?» osmjehne se on. «Ništa nisi rekao», prošapće ona i tako naglo i snažno pocrveni da ga je istog trena zainteresirala. «Što sam onda radio?» i dalje se osmjehivao. «Ništa. To jest, ne mogu ti reći.» San joj se vratio, živ i stvaran, svaka pojedinost njegovog golog tijela, čak i miris i dojam kojeg je pružao. Pokušala je prestati razmišljati o tome. Osjećala se ranjivom kao i u snu. «Reci mi više o tome», navaljivao je on. «Ne!» Brzo je ustala, zbunjena i dalje crvena u licu pokušavala je odagnati te slike. Prošle noći je po prvi put u svom životu ovako sanjala o nekom muškarcu i prvi put je doživjela potpuni orgazam u snu. U jutro, kad se probudila, otkrila je da joj je pidžama između nogu potpuno mokra. «Pred nama je cijeli dan besposličarenja», izlane ona, izgovorivši prvu stvar koja joj je pala na pamet. «Naprotiv.» I on je ustao. «Još moramo organizirati odlazak odavde. Kada dođe vrijeme, vjerojatno ćemo se žuriti.» «Mogu li i ja poći?» upita ona. Dvije radne skupine, Bivoli i Slonovi, ovog puta bez predradnika, čekale su ih u kamenolomu, to je bilo šezdeset najjačih radnika. Nicholas je otpakirao splavi za napuhavanje koje su se nalazile na jednoj paleti. Svaka je splav bila ispuhana i smotana u uredan paket, s veslima privezanim sa strane. Te splavi su bile posebno građene za vožnju po riječnim brzacima i svaka je mogla ponijeti šesnaest ljudi i tonu tereta. Nicholas im je objasnio da te teške pakete privežu za motke koje su za tu svrhu posebno pripremili.
Po pet ljudi na svakom kraju dugačkih motki, s na sredini obješenim zavežljajem u kojem je bio čamac, stvarali su dojam da je teret vrlo lagan. Krenuli su stazom ubrzanim korakom i čim bi se jedna ekipa umorila, druga bi preuzela njihovo mjesto. Izmjene su obavljali u hodu; novi nosači podmetnuli bi ramena pod motku dok bi oni iscrpljeni izlazili. Nicholas je nosio radio u nepropusnoj kutiji od stakloplastike, otpornoj i na udarce. Nije htio povjeriti taj dragocjen uređaj nekom od nosača. On i Rovan kaskali su za karavanom, pridruživši se nosačima u pjevanju prigodnih pjesama dok su ovi teglili svoj teret prema samostanu. Mai Metemma ih je dočekao i pozdravio na terasi ispred crkve sv. Frumentiusa. Poveo ih je niz dvjesto metara dugo stubište uklesano u stijenu do ruba vode. Tamo se nalazila uska kamena istaka koju su zapljuskivale vode Nila, a paučina od kapljica s visokog vodopada prelijetala je preko njih poput neprestane kišice. Poslije vrućine i žarkog sunca iznad glava, ovdje dolje u dubinama klanca 292
bilo je hladno, mračno i vlažno. Preko crnih stijena protjecala je voda pa je izbočina na kojoj su stajali bila mokra i skliska. Rovan je drhtala promatrajući rijeku koja je stvarala veliki vir dok je kružila oko dubokog kamenog lonca da bi odmah zatim pojurila van kroz usko grlo klanca na svom iscrpljujućem putu prema sjeveru i Egiptu. «Da sam znala da se ovuda planiraš vratiti.» sumnjičavo je promatrala rijeku.
«Ako ti se više sviđa hodati, nema problema», reče joj Nicholas.
«Budemo li imali sreće nosit ćemo dodatni teret. Rijeka je logični put za bijeg.» «To vjerojatno ima smisla, ali i nije baš posebno privlačno.»
Odlomila je komad naplavljenog drveta koje je ležalo u isprepletenoj gomili zarobljenoj na izbočini i bacila ga u rijeku. Rijeka ga je pokupila i velikom brzinom ponijela na uzdignutom valu kojeg je izdignula neka prepreka u dubini. «Kako je brza riječna struja?» upita ona prigušenim glasom kad je drvce nestalo. «Oh. Ne više od osam ili devet čvorova», odgovori on onako usput, «ali to nije ništa. Vodostaj je još jako nizak.
Čekaj samo dok započnu kiše u planinama, onda ćeš vidjeti kako voda protječe ovuda. Bit će vrlo zabavno. Mnogi bi dobro platili za spust ovakvom rijekom. Svidjet će ti se.» «Hvala», odvrati ona suho. «Jedva čekam.» Petnaestak metara iznad istake, izvan dohvata i najvišeg vodostaja Nila, nalazila se mala špilja epifanijska kapelica. Nekoć vrlo davno redovnici su izdubili taj prolaz duboko u pročelju stijene koji je završavao jednom prostranom prostorijom osvijetljenom svijećama, a u kojoj se nalazio kip Djevice u prirodnoj veličini, odjeven u blijede halje od velura i s djetetom u naručju. Mai Metemma je dao blagoslov da pohrane splavi u ovoj kapeli gdje su ih poredali uzduž unutarnjeg zida.
Kad su nosači otišli, Nicholas je pokazao Rovan kako se rukuje uređajem za brzo napuhavanje na paketima i CO2 spremištima pomoću kojih ih se moglo napuhati za nekoliko minuta. Zamotao je kutiju s radio-primopredajnikom i svoj mali ovitak za hitne slučajeve u komad plastike i stavio ih u jedan od paketa s čamcem, gdje će u žurbi moći vrlo brzo doći do njih. «Ti stvarno namjeravaš krenuti na tu veselu vožnju?» zabrinuto je upitala. «Ne planiraš li možda poslati mene samu?» «Bolje je da znaš s tim rukovati», reče joj on. «Ako stvari izbjegnu nadzoru pri odlasku odavde, možda će mi zatrebati tvoja pomoć pri porinuću splavi.» Dok su se penjali stubištem prema toplini i sunčevom svjetlu, Rovanino neodređeno raspoloženje se promijenilo.
«Još nije ni podne, a ostatak dana smo slobodni. Hoćemo li opet do Taitinog jezerca», predloži ona, a on popustljivo slegne ramenima.
Bivoli i Slonovi su ih pratili do račvanja staze. Radnici su krenuli 293
natrag prema brani, glasno pozdravljajući Nicholasa i Rovan. Čak i tijekom tog kratkog vremena od njihove zadnje posjete, staza kroz gustiš je gotovo zarasla. Nicholas je mačetom morao krčiti prolaz i morali su se saginjati ispod grana bodljikavog drveća. Već je bila sredina poslijepodneva kad su konačno prošli visoki prijevoj i ponovno se našli na stijeni iznad samog Taitinog jezerca. «Mi smo, po svemu sudeći, zadnji bili ovdje», reče Nicholas s olakšanjem. «Nema tragova drugih posjetitelja.» «Zar si ih očekivao?» «nikad se ne zna. Von Schiller je izuzetna osoba i za njega rade posebni momci. Helm me brine i imao sam neugodan predosjećaj da bi mogao njuškati ovuda.
Idem pobliže pogledati.» Brzo je obišao cijelo područje tražeći znakove uljeza. Zatim se vratio i sjeo pokraj nje. «Ništa», prizna on. «Još smo u prednosti.» «Kad Miner uzvodno zaustavi rijeku, uglavnom ćemo ovdje raditi, zar ne?» upita ona. «Da, ali čak i prije nego Miner zatvori branu želim ovdje podići mali logor i prebaciti iz kamenoloma sve uređaje i opremu koji će nam trebati. Bit će nam bili pri ruci kad započnemo s istraživanjem jezerca.» «Kako ćemo se spustiti u jezerce? Riječnim koritom, kad presuši?» «Vjerojatno bismo mogli iskoristiti suho korito za ulazak u jezerce ispod brane ili iz samostana kroz ružičaste stijene.»
«Ali to nije put kojim namjeravaš ići, zar ne?» nagađala je ona. «Čak i kad u njemu uopće ne bude vode, riječno korito će biti zaobilazni put.
Ima pet do šest kilometara s obje strane provalije, a i to će biti poprilično neravan put za putovanje.» Skrušeno se osmjehnuo.
«Razgovaraš sa stručnjakom za to. Spustio sam se na teži način i ne bih želio to ponoviti. Koliko se sjećam ima najmanje pet brzaka i nagomilanog kamenja preko njih.» «Kakvu to bolju zamisao onda imaš?» upita ona. «Nije to moja zamisao», usprotivio se on. «To je zapravo Taitina zamisao.» Pogledala je preko ruba. «Misliš sagraditi skele uza stijenu kao što je to on učinio?» «Ako je to bilo dobro za Taitu dobro je i za mene», prizna on. «Stari pokvarenjak je vjerojatno dobro razmislio o korištenju riječnog korita za pristupni put i napustio je tu zamisao.» «Kad ćeš onda početi graditi skele?» «Jedna od naših skupina već sječe bambuse gore u klancu. Sutra ćemo ih početi donositi ovamo i pohraniti ih. Ne smijemo izgubiti nijedan dan. Kad brana jednom bude zatvorena, moramo se što brže spustiti u isušeni bazen.» Kao da želi dati potvrdu njegovim riječima, začuje se udaljena i prigušena grmljavina i oboje okrenu glave i sa strepnjom pogledaju gore uz liticu. Vjerojatno nekih stotinu kilometara sjevernije, nježne i isprane poput otiska utisnutog na poput žileta oštre plave obrise zida 294
litice, uzdizale su se visoke ispremiješane kule kumulonimbusnih oblaka. Nijedno od njih ih nije spomenuo, ali oboje su bili svjesni kako se preteći olujni oblaci skupljaju iznad udaljenih planina. Nicholas pogleda na ručnu uru i ustane. «Vrijeme je za pokret želimo li se vratiti u logor prije mraka.» Pružio joj je ruku i podignuo je. Otresla je odjeću i stala na sam rub ponora. «Probudi se, Taita. Na tragu smo ti», povikala je dolje u sjene. «Ne izazivaj ga», Nicholas ju je uhvatio za ruku i povukao natrag. «Stari lupež nam je već ionako zadao dovoljno problema.»
Iza drvosječa je uzvodno od gradilišta uz obalu Dandere ostalo nekoliko velikih panjeva. Miner ih je iskoristio kao sidrišta za tešku užad koju je razapeo preko rijeke. Uz pomoć užadi postavio je niz kolotura. Glavno uže su povukli natrag i privezali za kuku na viljuškaru. Dva druga užeta su razvukli, po jedno na svakoj obali, gdje su Bizoni i Slonovi čekali spremni da ih upotrijebe. Jednom skupinom je rukovodio Nicholas, a drugom Mek Nimmur. Zbog ovog presudnog djela konstrukcije. Mek se vratio iz brda pomoći im. Rešetka od teških debla ležala je na rubu rijeke, već napola u vodi. Teško opterećena kamenim gromadama, bila je nespretna za rukovanje i morat će uložiti golemi napor da bi je postavili na njeno mjesto. Miner je stisnutih očiju promatrao konstrukciju, a zatim je pogledao nizvodno prema djelomice završenoj brani. Dva zida od metalnih košara punih kamenja protezala su se s obje obale, ali je prolaz između njih u sredini rijeke bio širok nekih šest metara kroz kojeg je grmjela cijela količina vode. «Moramo paziti da nam prokleta rešetka ne pobjegne i ne zabije se u ružičasti zid», upozorio je Nicholasa i Meka. «Tada bismo izgubili veliki dio već obavljenog posla. Želim je uglaviti, točno i glatko, i spustiti je da se nježno ugnijezdi u pukotini. Ima li pitanja? Ovo je zadnja prigoda da ih postavite. Svi ste se upoznali sa signalima.» Miner povuče još jedan kratak dim iz cigarete i odbaci čik u rijeku. Zatim, naizgled potišten, reče: «U redu, ljudi, zadnji u vodi je magarac.» U usporedbi sa svojim ljudima, Nicholas i Mek bili su odjeveni, jer su na sebi imali kaki hlače.
Svi ostali su bili potpuno goli. Čim je pala naredba, složno su krenuli u vodu do pasa i poredali se uz užad. Prije nego je krenuo za njima, Nicholas se još jednom osvrnuo uokolo. Tog jutra tijekom doručka.
Rovan ga je onako nevino zatražila dalekozor. Sada mu je bilo jasno zbog čega. Ona i Tessay su se smjestile na samom vrhu padine visoko iznad klanca. Dok je gledao, Nicholas primijeti kako Rovan dodaje dalekozor Tessay. Nisu htjele propustiti nijedan trenutak ove 295
sudbonosne operacije. Nicholas odvrati pogled s grebena na nizove krupnih golih muškaraca, smrkne se i promrmlja: «K vragu, ovdje ima nekoliko pravih muškaraca. Mogu se jedino nadati da nas Rovan ne uspoređuje.» Miner se popeo na žuti bager, a uz tutnjavu i u oblaku dizelskog dima motor je oživio. Podignuo je jednu ruku sa stisnutom šakom iznad glave pa Nicholas prenese zapovijed svojoj skupini:
«Napni.» Predradnik ponovi na amhariku i muškarci se nagnu unatrag napinjući užad. Miner je ubacio u najnižu brzinu i pokrenuo stroj naprijed. Trbusi se poravnaše u nizu, koluti zacvile i drvena rešetka nezgrapno klizne niz obalu u rijeku. Opterećeni kraj rešetke istog je trena potonuo i počeo poskakivati po dnu dok je lakši kraj plutao.
Polako su je vukli u sredinu struje, dok se nije uspravila u vodi.
Struja ju je zahvatila i počela je nositi ravno na zid od metalnih košara.
Opasno je dobivala na brzini. Bager je urlao i izbacivao oblake crnog dima kad je Miner ubacio unatrag da bi pomogao užetima. Skupina golih crnih muškaraca ih je podigla u vis pjevajući neki od njih su vukući užad već bili u vodi do grla. Rešetka se zaustavila prepriječivši struju i oni je puste da se mirnije spušta dolje prema otvoru u zidu.
Kad je počela kliziti prema jednoj od obala. Miner je podignuo desnu ruku i počeo vrtjeti njome poput vjetrenjače. Mekova skupina na drugoj obali je poslušno počela polako otpuštati uže, a Nicholasova skupina na bližoj obali povlačiti ga. Rešetka je ponovno stajala u smjeru pukotine. «Vuci i nategni! Zatvori rupu!», zaurlao je Miner, ali je sada bujica postala prejaka da bi joj se mogli oduprijeti. Povukla je obje skupine u rijeku pa je nekima od njih već voda došla preko glave i izgubili su svoje mjesto u nizu jer su morali plivati. Međutim, oni koji nisu izgubili tlo pod nogama uspjeli su dovoljno usporiti kretanje rešetke i spriječiti da se razbije o branu. Čvrsto je legla preko pukotine poput golemog čepa u slivniku kakve divovske kade i protok vode je istog trenutka prekinut. Dok su se oni u vodi penjali na obalu mokrih i sjajnih tijela. Miner je odvezao užad s kuke i u svom bageru zagrmio najvećom brzinom duž obale. Dok je prolazio pokraj njega, Nicholas je zgrabio ručicu i uskočio na platformu iza Minerovog sjedala. «Moram je poduprijeti prije nego se rešetka raspadne», poviče Miner. S tog povišenog mjesta, čvrsto se držeći za stražnji dio visokog stroja, Nicholas je mogao procijeniti situaciju. Brana je izdržavala, ali jedva.
Brojni mlazovi vode izvirali su kroz svaku pukotinu između rešetke i košara. Tlak vode na plastičnu foliju u rešetci bio je golem. Rijeka je punom snagom nasrtala na nju poput ovna, miješajući se i vrteći se 296
pred njom. Miner je podignuo jednu od košara koje su spremne stajale na obali i odvezao se u riječno korito ispod brane. Razina vode se smanjila do koljena. Mlazovi vode izbijali su kroz svaki prorez u zidu, a i same košare nisu bile nepropusne voda je pronalazila put između gusto nabacanog kamenja. Dok je bager poskakivao preko neravnog korita sa stražnje strane zida, Nicholas i Miner bili su potpuno mokri od mlazova koji su ih odozgo polijevali. Bilo je to poput rada pod hladnim tušem. Miner se dovezao uza samu rešetku i postavio tešku košaru kao potporanj. Ubacio je unatrag i popeo se uz obalu po sljedeću košaru. Polako je iza rešetke gradio potporni zid, redajući košare pune kamenja u kosim nizovima, sve dok i on nije bio jednako snažan kao bočni zidovi. Nicholas je skočio s bagera i ostavio Minera da se i dalje bavi zidom pa je otrčao uzvodno do kanala kojeg su radne skupine prokopale na početku doline. Većina radnika okupila se oko obala ovog prokopa, a u prednjem redu uzbuđene gomile Nicholas primijeti Rovan i Tessay. Probio se do Rovan i ona ga uhvati za ruku.
«Uspjelo je, Nicky. Brana odolijeva.» Pred njihovim očima se razina zarobljene vode vidno podizala uz rešetku i košare. Dok su se radnici veselo smijali požurujući je, rijeka se prelila kroz ulaz u kanal.
Pedesetorica dohvate svoje alate i skoče na dno kanala. Prašina je letjela u oblacima dok su lopatama odguravali zemlju u stranu usmjerujući prvi mlaz vode u usta kanala. Ljudi na obalama iznad njih su galamili i pjevali hrabreći ih. Tanki vijugavi trag riječne vode pronašao je put do ulaza u kanal. Radnici s krampovima i lopatama trčali su ispred njega, mameći ga niz prokop. Svaki put kad bi naišao na kakvu prepreku, navalili bi na nju i uklonili je. Napokon je tanki mlaz vode osjetio da se tlo spušta kad se pred njim otvorila ravnica.
Narastao je do bujice i zatim se pretvorio u pravu poplavu. Novom snagom izdubio je prolaz iz kanala i razlio se tjeran punom snagom rijeke koja je nadolazila straga. Radnici na dnu prokopa su počeli preplašeno zapomagati zbog iznenadne snage kojom je voda nasrnula i penjali se po zidovima prokopa. Ali neki od njih koji nisu bili dovoljno brzi pa ih je odnijela voda; koprcali su se i vrištali tražeći pomoć. Ljudi na obalama započnu trčati duž njih, bacajući konope i izvlačeći ih mokre i blatnjave iz bujice. Sada je rijeka grmjela kroz kanal i razlijevala se niz dolinu, ponovno pronalazeći drevni tok kojim nije tekla tisućama godina. Gotovo čitav sat su stajali na obali i promatrali je, jer ih je opčinila onako kako to uvijek uspijeva uzburkana voda. Bili su prisiljeni povlačiti se korak po korak, jer je rijeka odgrizala obale 297
ispod njihovih nogu. Konačno se Nicholas sabrao i vratio do Minera koji je i dalje podupirao zid brane. Dotad je već uspio sagraditi kosi potporni zid na donjoj strani zida brane, s četiri niza košara na dnu koje su se postupno sužavale dosižući vrh potpornog zida. Zasad je brana bila čvrsta. Problematična rešetka bila je ukopana pomoću teškim kamenjem ispunjenih žičanih košara, a i otjecanje vode kroz kanal u dolinu dosta je smanjilo pritisak na nju. «Što misliš, hoće li izdržati?» Rovan je sumnjičavo gledala građevinu. «Nadamo se da hoće dok ne krenu kiše», Nicholas ju je odvukao odatle. «Ne želim više ovdje gubiti vrijeme. Kucnuo je trenutak da krenemo nizvodno i započnemo radove u Taitinom jezercu.» Slijedili su obale nove rijeke koju su sami stvorili niz dugačku dolinu. Na pojedinim mjestima morali su skrenuti više uz padinu, jer je tok vode presjekao i potopio stari put. Konačno su stigli do mjesta gdje se ulijevao potok koji je izvirao iz vrela s leptirima kojeg su istražili s Tamreom. Zastavši na obali, Nicholas i Rovan se pogledaše bez riječi. Potok je presušio. Skrenuli su i nastavili uzbrdo slijediti prazno korito potoka, naposljetku su se popeli na greben na kojem je bio leptirov izvor. Špilja je i dalje bila okružena sočnom zelenom paprati, ali je onako tamna i prazna sličila očnoj šupljini u lubanji. «Potok je presušio!» prošaptala je Rovan. Brana je uzrok. To je dokaz da se izvor napajao iz Taitinog jezerca.» Oči su joj bile sjajne i svjetlucave od uzbuđenja. «Hajdemo, nemojmo više gubiti vrijeme. Krenimo do Taitinog jezerca.» Nicholas se prvi spustio u Taitin bazen. Ovog puta je sjedio u visećem stolcu obješenom o uredno postavljenu gredu i kolotur pomoću kojih su ga spuštali niza stijenu.
Dok se ljuljajući spuštao oko izbočine na stijeni, stolac se čudno zanio prema stijeni i palac njegove desne ruke je dospio između drvenog sjedala i zida. Viknuo je od bola, a kad ga je povukavši oslobodio, vidio je da je oderao kožu sa zgloba i da mu teče krv koja mu je kapala po nogama. Bilo je bolno, ali ne i ozbiljno, pa on posiše ranu kako bi je očistio. I dalje je krvarila, ali sada nije imao vremena brinuti o tome.
Zaobišao je izbočinu i pod njim se otvorio ponor, mračan i odbojan.
Pogled mu je istog trena privukao natpis na zidu, utisnut između dva niza utora. Sada kad je znao što treba tražiti, nije mu bilo teško raspoznati obris ranjenog sokola. To ga je razveselilo i ohrabrilo. Otkad su prije mjesec dana otišli iz klanca, često su ga spopadale sumnje da su si oni sve to samo umislili, da je Taitina kartuša bila samo halucinacija i da će, kad se vrate, zateći tek glatki zid stijene. Ali znak je bio tu, znak koji je obećavao. Pogledao je pokraj nogu dolje prema 298
dnu klanca i istog trenutka primijetio da je vodopad iznad jezerca sveden na tanki mlaz. Voda koja je i dalje pristizala niz glatki crni žlijeb u stijeni bila je tek ona koja se uspjela probiti kroz pukotine i proreze u zidu uzvodne brane i zadnji ostaci s pješčanih obala i iz jezeraca koja su se nalazila uzvodno u kanjonu. Razina velikog bazena ispod njega znatno je opala. Po vlažnosti stijena vidio je dokud je voda dosezala. Petnaestak metara zidova koji su prije bile potopljeni sada je bilo vidljivo. U pročelju stijene se vidjelo još osam parova uklesanih utora. Zadnji put je morao roniti do njih, a sada ih gleda s visokoga i suh. Međutim, bazen još nije bio potpuno prazan. Bio je udubljen ispod razine nizvodnog odlijeva pa se nije mogao isprazniti sam od sebe pomoću gravitacijskog otjecanja. U sredini se još nalazila bara crne vode koju je okruživala uska izbočina. Nicholas se spustio na tu izbočinu i izašao iz stolca. Čudno je bilo stajati na čvrstoj stijeni ovdje dolje gdje se zadnji put borio za život, gotovo bio usisan i zamalo se utopio. Pogledao je gore gdje su sunčeve zrake probijale gornje slojeve ponora. Imao je dojam da se nalazi na dnu rudarskog okna i stresao se od ljepljivog zraka koji se hvatao za njegove gole ruke i sablasnog osjećaja u dubini želuca. Povukao je konop dajući znak onima gore da izvuku stolac, a zatim je krenuo duž klizave kamene izbočine prema pročelju stijene gdje su se nalazili sada jasno primjetni nizovi utora.
Sada je mogao razabrati oblik otvora u zidu koji ga zamalo nije usisao u svoje tamno i muljavo grlo. Bio je gotovo potpuno potopljen u dubljem kutu gdje se vrtlog vraćao prema stijeni. Iznad površine se samo vidio gornji luk nepravilnog ulaza u podnožju niza utora. Ostatak je bio ispod površine. Kako je napredovao duž podnožja stijene, izbočina se sužavala pa se na kraju morao leđima priljubiti uza stijenu i nastaviti se kretati s nožnim prstima u vodi. Naposljetku više nije mogao dalje ako se ne spusti u vodu. Nije mogao procijeniti dubinu vode, jer je bila mutna i neprivlačna. I dalje nastojeći ne smočiti noge, čučnuo je na usku izbočinu i nagnuo se naprijed gotovo izgubivši ravnotežu. Uhvatio se jednom rukom za zid, a drugom je posegnuo prema djelomice potopljenom otvoru. Obod rupe bio je gladak, takvog ga se i sjećao, i ponovno mu se učinilo da je previše četvrtast i ravan da bi bio prirodan. Dok je zavrtao rukav, primijetio je da mu ozlijeđeni palac i dalje krvari, ali se nije na to obazirao i gurnuo je ruku ispod površine bazena. Pipkao je sve dublje i dublje, pokušavajući slijediti rub otvora. Pod prstima je osjećao nešto slično grubo obrađenim kamenim blokovima i gurnuo je ruku još dublje gotovo do ramena.
299
Iznenada se neko živo stvorenje, brzo i teško, zavrtjelo u tamnoj vodi ravno ispred njegovog lica i on refleksno trgne ruku iz vode. Taj stvor krene za njegovom rukom prema površini, ošinuvši ga po golom mesu svojim dugim zubima oštrim poput igle i on na trenutak ugleda glavu jednako zlobnog i opakog izgleda poput barakude. Istog trena shvati da ju je sigurno privukao miris krvi iz rane na prstu. Uhvativši se za ruku, skočio je na noge i zateturao na uskoj izbočini. Zahvatio ga je samo jedan od prednjih zubi tog stvorenja, ali mu je ipak rasporio kožu poput žileta napravivši dugačku i plitku ranu preko gornjeg dijela desne ruke iz koje je curila svježa krv i kapala u bazen ispod njegovih nogu. Istog trena crne vode kao da su oživjele, zamutivši se i zakipjevši od pomahnitalih vijugavih vodenih prikaza. I dalje stojeći leđima priljubljen uza zid, Nicholas je zurio u njih s prezirom i užasom, neodređeno je nazirao njihov oblik, savitljiv i trakast; neke od njih bile su debele poput njegovog lista, crne i sjajne. Jedna od njih izvukla je glavu na izbočinu i počela škljocati čeljustima. Imala je goleme i sjajne oči, izduženu gubicu, dugačke čeljusti obrubljene zubima koji su joj prelazili preko tankih usana. Tijelo iza glave bilo je dva metra dugačko i mlatilo je poput biča dok se izvlačila gore na izbočinu, posežući za Nicholasovim golim nogama. Viknuo je s gađenjem i odskočio, posrnuvši i zakoračivši na sigurniji oslonac. Držeći krvareću ruku, ponovno je pogledao u natrag. Opaka glava je nestala, ali je zato površina bazena i dalje bila uzburkana od gipkih prikaza. «Jegulje!»
shvati on. «Divovske tropske jegulje.» Naravno, krv ih je uzbudila. Pad razine vode ih je zarobio u bazenu pa su se sve ovdje okupile i vjerojatno već prožderale ribu kojom su se hranile. Sada su pomahnitale od gladi. Vjerojatno su svi bazeni vode koji su preostali u kanjonu bili prepuni tih zastrašujućih stvorenja. Bio je zahvalan što pri zadnjem plivanju u ovom bazenu nije krvario. Odmotao je platneni rubac kojeg je nosio oko vrata i previo njime ranjenu ruku. Te su jegulje predstavljale smrtnu opasnost za svakog tko bi pokušao istražiti otvor u stijeni. Ali već je razmišljao o načinu njihovog odstranjivanja i oslobađanju prilaza do podvodnog otvora. U bazenu se pomahnitalost pomalo smirila i njegova površina je ponovno postala glatka, Nicholas podigne pogled i primijeti da spuštaju stolac i Rovanine vitke lijepo oblikovane noge koje su mlatarale ispod drvenog sjedala. «Što si pronašao?» doviknula mu je uzbuđeno. «Postoji li tunel.», a onda je naglo zašutjela kad je primijetila krv na njegovoj odjeći i omotanu ruku. «Oh blagi Bože», uzvikne ona. «Što si to učinio?
300
Ozlijeđen si. Je li gadno?» Dodirnuta je stopalima izbočinu pokraj njega i skliznuvši iz stolca nježno dohvatila njegovu ozlijeđenu ruku. «Što si učinio?» «nije tako gadno kako izgleda», započne je on uvjeravati.
«Jako krvari, ali nije duboko.» «Kako si to zaradio?» bila je uporna.
Umjesto odgovora otrgnuo je rub rupca natopljenog krvlju. «Pogledaj!»
reče joj on, smotavši krpicu u lopticu i bacivši je u bazen. Rovan je sva užasnuta vrisnula kad se voda uskomešala od dugačkih brzih prikaza.
Jedna od njih je uspjela izvući pola svoga čudno dugačkog tijela na kamenu izbočinu prije nego je pljusnula natrag. Ostavila je sjajni trag srebrnaste sluzi preko crnog kamenja. «Taita je ostavio pse čuvare», primijeti Nicholas. «Morat ćemo se pobrinuti za te ljepotice prije nego krenemo istraživati ulaz ispod površine.»
Skele od bambusa koje su Miner i Nicholas postavili duž stijene bile su učvršćene za utore koji su bili uklesani u stijenu prije gotovo četiri tisuća godina. Taita je vjerojatno povezao svoju skelu konopima od kore drveta, ali je Miner upotrijebio čvrstu pocinčanu žicu pa je građevina bila dovoljno čvrsta za težinu mnogih ljudi. Bivoli su načinili živi lanac i sav materijal i opremu prebacili niza skelu, dodajući ga iz ruke u ruku. Prvi je na dno šupljine prebačen prijenosni Honda EM500 generator. Miner ga je povezao sa svjetlima kojima je prekrio podnožje stijene. Mali motor na naftu je lijepo i tiho preo, a količina energije koju je stvarao bila je zadivljujuća. Reflektori su rastjerali tamu i iz najudaljenijih kutova; osvjetljavali su duboki kameniti lonac kao da je pozornica. Raspoloženje se istog trena promijenilo. Svi su postali veseliji i samopouzdaniji. Kad se Rovan spustila do Minera i Nicholasa na bočnoj strani bazena, među ljudima u lancu na skeli začuo se smijeh i uzbuđeni žamor. «Sada kad znamo da radi, isključi ta svjetla», zapovijedi Nicholas. «Ali tako je mračno i sablasno bez njih», pobuni se Rovan. «Moramo štedjeti gorivo», objasni Nicholas.
«Ovdje nema benzinske crpke na prvom raskrižju. U pričuvi imamo tek dvjesto litara i, iako je mala Honda prilično štedljiva, moramo o tome voditi računa. Ne znamo kako će nam dugo trebati u tunelu.» Rovan rezignirano slegne ramenima i kad je Miner isključio generator udubina ponovno utone u mrak i tamu. Pogledala je u mračni bazen i namrštila se. «Što ćeš s tim svojim užasnim ljubimcima?» upita ona pogledavši u Nicholasovu omotanu ruku. «Miner i ja imamo plan. Prvo smo mislili ručno potpuno isprazniti bazen pomoću lanca vedara. Ali to nam ne bi dopustila količina vode koja i dalje pristiže riječnim koritom.» «Bili bismo sretni ako bismo zadržali razinu, čak i kad bismo 301
neprekidno radili s vedrima», progunđa Miner. «Da se barem bojnik sjetio ponijeti i pumpu za vodu koja radi velikom brzinom.» «Čak ni ja ne mogu misliti na sve. Mineru. Zato ćemo izgraditi malu branu oko podvodnog otvora i vedrima potpuno isprazniti taj dio.» Rovan se odmakla, ali je ostala promatrati pripreme. Šest praznih žičanih košara spušteno je niza skelu i smješteno na rub bazena. Tu su ih djelomice napunili kamenim gromadama koje su ljudi prikupili iz riječnog korita.
Međutim, nisu ih napunili do kraja kako bi ih mogli nositi. Ovdje nisu imali bager koji bi ih premještao unaokolo pa će se morati osloniti na staromodnu radnu snagu. Jedva da su imali dovoljno plastične folije da omotaju svaku košaru i naprave je nepropusnom. «Što ćete s tim tvojim jeguljama?» Rovan je bila očarana tim odvratnim stvorenjima i držala se podalje od ruba bazena, «ne možeš ljude poslati tamo unutra!» «Gledaj i uči», naceri joj se Nicholas. «Spremio sam tvojim omiljenim ribama malu gozbu.» Kad su završili sve pripreme za podizanje brane, Nicholas je ispraznio unutrašnjost ponora, poslavši Rovan, Minera i sve ljude natrag uza skelu. Ostao je sam na rubu bazena, s torbom ručnih mina prebačenom preko ramena, a koju je nakon teških molbi dobio od Mek Mimmura. Držeći minu u svakoj ruci, trenutak je oklijevao. «Djelovanje nakon sedam sekundi», podsjeti se. «Suhi mamci Quenton Harpera. MNogo učinkovitiji od Kraljevskog kočijašal» Izvukao je osigurače iz obje mine i u luku ih bacio u sredinu bazena. Brzo se okrenuo i požurio do najudaljenijeg kuta ponora.
Kleknuo je priljubljenog lica uza zid stijene i objema rukama pokrio uši. Čvrsto zatvorivši oči, stisnuo se. Kameni pod je poskočio ispod njega, a dvostruki udarni valovi eksplozije prođu jedan za drugim preko njega s razornom snagom koja mu se zabila u grudi i zaustavila mu dah. U loncu provalije detonacija je bila gromovita, ali zaštitio je uši, a i duboka voda bazena preuzela je najveći dio udara. Dvostruki gejzir vode suknuo je visoko u zrak i poprskao stijenu iznad njegove glave. Poput zavjese se prelio na njega, smočivši mu odjeću. Dok su odjeci zamirali, on ustane. Sluh mu nije bio bitno ugrožen, a nije zadobio nikakvu povredu osim što je bio okupan hladnom vodom. Na rubu bazena voda je svjetlucala od pokreta. Brojne goleme jegulje nespretno su pljuskale i povijale se na površini, dok su im bijeli trbusi sjevali. Mnoge od njih bile su mrtve i raznijetih trbuha plutale nepokretne, dok su ostale bile tek ošamućene od udara. Znajući kako se uporno bore za život, znao je da će se ubrzo oporaviti, ali zasad nisu predstavljale opasnost. Viknuo je prema vrhu. «Teren čist. Mineru.
302
Pošalji ih dolje.» Ljudi su se spuštali puzeći niza skelu, zadivljeni pokoljem koje su mine obavile u bazenu. Poredali su se po obali i počeli vaditi tijela mrtvih jegulja. «Vi ih jedete?» upita Nicholas jednog redovnika. «Odlične su!» Redovnik se pogladi po trbuhu. «Prekinite s tim, vi pohlepni prokletnici.» Miner ih je vratio na posao. «Idemo postaviti te košare na njihova mjesta prije nego se one probude i počnu jesti vas.» Nicholas je pomoću bambusova štapa ispitao dubinu vode koja je prekrivala ulaz u otvor i ustanovio da dosta premašuje čovječju visinu. Košare su morali otkotrljati u nju i tada ih na mjestu napuniti do vrha. Bio je to težak i naporan posao na kojeg su utrošili gotovo dva dana, ali su na kraju oko podvodnog ulaza podigli branu u obliku polumjeseca, odijelivši ga na taj način od vode u bazenu. Pomoću kožnih vedra i glinenih lonaca za te. Bizoni su počeli prazniti odijeljeni prostor i izbacivati vodu preko brane u glavni bazen. Nicholas i Rovan su s nijemim uzbuđenjem promatrali kako razina vode u odijeljenom prostoru opada i kako se postepeno pojavljuje otvor u stijeni. Ubrzo su mogli vidjeti da je bio gotovo četvrtast, otprilike tri metra širok i dva metra visok. Bočne strane i strop bili su izjedeni protokom vode kroz otvor, ali kad je razina vode opala ugledali su ostatke oblikovanih kamenih blokova koji su nekoć, vjerojatno, zatvarali taj otvor. Bili su istrgnuti tisućugodišnjim poplavama i odvučeni unutra u tunel, djelomice ga blokirajući. Nicholas se žurno spustio u rupu. Još nije bila prazna, ali on više nije mogao izdržati. Voda mu je sezala do koljena dok je puzao naprijed u otvor, pokušavajući golim rukama ukloniti kamene otpatke koji su ga zapriječili. «To je neka vrsta tunela», doviknuo je Rovan koja je također bila nestrpljiva. Kližući se i šljapkajući, spustila se u rupu i progurala u otvor pokraj njega.
«Prepreka!» vikne ona razočarano. «Je li to Taita namjerno učinio?»
«Možda», prosudi Nicholas. «Teško je reći. Dosta je tih naplavina iz glavnog riječnog toka, ali možda je i ispunio tunel za sobom dok se izvlačio.» «Morat ćemo puno raditi da bismo ga dovoljno raščistili i otkrili kamo vodi.» U Rovaninom glasu više nije bilo onog maloprijašnjeg uzbuđenja. «Bojim se da je tako», složi se Nicholas.
«Morat ćemo sve to počistiti golim rukama i nećemo se imati vremena baviti arheološkim iskopavanjem. Jednostavno ćemo morati sve to istrgnuti odavde.» Probio se natrag u rupu i pružio joj ruku pomažući joj izaći na obalu. «Barem imamo reflektore», doda on. «Ljudi mogu raditi u smjenama i noću i danju, sve dok se ne probijemo.»
303
Pregradili su Danderu», reče Nahoot Guddabi, a Gotthold von Schiller ga iznenađeno pogleda. «Pregradili rijeku? Jesi li siguran?» upita on.
«Jesam, Herr von Schiller. Dobili smo izvješće od našeg uhode u Harperovom logoru. Tamo je više od tri stotine ljudi koji rade u klancu.
I to nije sve. Zrakoplovom je dopremio i izbacio velike količine opreme i zaliha. Sve to sliči nekakvoj vojnoj operaciji. Naš uhoda izvješćuje da je čak donio i stroj za zemljane radove, neku vrstu bagera.» Von Schiller pogleda preko stola u Jakea Helma, a Helm kimne. «Tako je, Herr von Schiller. Sve je istina. Harper je izgleda potrošio brdo novca. Samo ga je zračni prijevoz morao stajati pedeset somova.» Von Schiller je osjetio prve znakove prave strasti otkad su ga hitnom satelitskom porukom pozvali iz Frankfurta. Doletio je izravno u Addis Abebu, gdje ga je čekao Jet Ranger i prebacio do Pegazovog logora na litici iznad klanca Abbaya. Ako je sve ovo točno, a on nije sumnjao u Helmovu riječ, onda je Harper nabasao na nešto vrlo značajno. Pogledao je kroz prozor kolibe prema Danderi koja je protjecala niz dolinu ispod baznog logora. Bila je to velika rijeka. Da bi se pregradila ta količina vode trebalo je na ovom zabitom i primitivnom mjestu uložiti hrpu novca i puno truda to nije bio projekt u koji se olako ulazi ako na vidiku nije velika nagrada. I protiv svoje volje osjetio je divljenje prema onom što je Englez postigao. «Pokaži mi gdje je sagradio tu branu!» naredi on, a Helm zaobiđe stol i priđe mu. Von Schiller je stajao na svom podmetaču pa su im oči bile u istoj razini. Helm se nagnuo nad satelitsku fotografiju i pažljivo označio položaj brane. Obojica su je trenutak proučavala, a onda je von Schiller upitao: «Što zaključuješ na temelju toga, Helme?» Helm odmahne glavom, uvukavši je u svoja bikovska ramena. Mogu samo nagađati.» «Nagađaj onda», reče Von Schiller, ali je Helm i dalje oklijevao. «Nastavi!» «Ili želi prebaciti vodu na neko drugo područje nizvodno da bi je iskoristio za ispiranje taloga, grumenja zlata ili artefakata napravljenih od dragocjenih metala, a možda čak i za ispiranje naslaga koje prekrivaju mjesto grobnice.»
«Malo vjerojatno!» prekine ga von Schiller. «To bi bio neefikasan i vrlo skup način iskopavanja.» «Slažem se da je to pretjerano.» Nahoot se poslušno suglašavao sa svime što bi von Schiller rekao, ali ga nitko nije čak ni pogledao. «A druga pretpostavka?» pogleda ga ponovno von Schiller. «Jedino mi još pada na pamet skretanje rijeke radi dohvata nečega što je voda prekrivala. Do nečega što leži na dnu rijeke.» «To je več logičnije», promrmlja von Schiller i ponovno obrati pažnju na fotografiju. «Što se nalazi ispod brane?» «Rijeka ulazi u dubok i uski 304
kanjon.» Helm mu pokaže to mjesto. Baš izravno ispod njegove brane.
Kanjon je dugačak otprilike dvanaestak kilometara, sve do ove točke neposredno iznad samostana. Preletio sam iznad njega helikopterom i učinio mi se neprohodan, ali ipak.» on zastane. «Da, nastavi! A ipak.
što?» «Tijekom jednog leta iznad tog područja, zatekli smo Harpera i ženu na uzvisini iznad klanca, nalazili su se ovdje.» Dodirnuo je fotografiju i von Schiller se nagnuo naprijed da je bolje pogleda. «Što su tamo radili?» upita on ne podignuvši pogled. «ništa. «Samo su sjedili na vrhu stijene iznad klanca.» «Ali bili su svjesni tvog prisustva?» «Svakako. Bili smo u helikopteru. Čuli su nas kako se približavamo. Promatrali su nas, a Harper nam je čak i mahnuo.»
«Mogli su prekinuti to što su radili kad su shvatili da se približavate?»
Von Schiller je dugo šutio pa su se počeli neugodno vrpoljiti i razmjenjivati poglede. Progovorio je tako iznenada da se Nahoot trgnuo. «Harper je očigledno imao razloga vjerovati da se grobnica nalazi u klancu ispod brane. Kada i kako komunuciraš s uhodom u Harperovom logoru?» «Harper dobiva dio zaliha iz sela ovdje na litici.
Žene dovode stoku za klanje kao hranu za ljude i donose lonce s tejom Naš nas čovjek izvješćuje putem tih žena.» «Odlično. Odlično!» Von Schiller ga ušutka podignuvši ruku. «Ne moram znati njegovu životnu povijest. Samo želim znati radi li Harper nešto u kanjonu ispod brane.
Kako brzo možeš to saznati?» «najkasnije do prekosutra», obeća mu Helm. Von Schiller se okrene prema pukovniku Nogou na suprotnom kraju stola. On dosad nije progovorio, ali je promatrao i nijemo slušao ostale. «Koliko ste ljudi rasporedili u to područje?» upita von Schiller.
«Tri pune čete, preko tristo ljudi. Svi su dobro obučeni. Mnogi od njih su veterani prekaljeni u borbama.» «Gdje su? Pokažite mi na karti.»
Pukovnik dođe do njega. «Jedna četa je ovdje, druga je selu Debra Maryam, a treća u podnožju litice, spremna krenuti u napad na Harperov logor.» «Mislim da bi ih trebali sada napasti. Uništite ih prije nego otkriju grobnicu.» ponovno se oglasio Nahoot. «Zaveži», obrecne se von Schiller pogledavši Nahoota. «Pitat ću te za mišljenje kad će mi zatrebati Još je malo razgledavao kartu, a onda je upitao Nogoa:
«Koliko ljudi ima taj gerilac kako se već zove onaj koji se udružio s Harperom?» «Mek Nimmur nije gerilac. On je bandit i ozloglašeni shufta terorist», žučno ga ispravi Nogo. «Za nekoga je borac za slobodu, a za nekoga terorist», suho primijeti von Schiller. «S koliko ljudi zapovijeda?» «Ne mnogo. Manje od stotinu, možda ne više od pedeset. Svi štite Harperov logor i branu.» Von Schiller kimne, 305
čupkajući uho. «Kako su se Harper i njegova banda vratili u Etiopiju?»
mrmljao je. «Znam da je poletio s Malte, ali se zrakoplov sigurno nije spustio u klanac.» Skočio je sa svog podmetača i otišao do prozora kolibe kroz koji se širio panoramski pogled na krajolik ispod njega.
Zagledao se u dubine klanca, stijene i izlomljene vrhove brda kao i široke visoravni koje su se gubile u plavoj izmaglici. «Kako su ušli, a da ih vlasti nisu otkrile? Je li iskočio padobranom, kao što je i dopremio zalihe?» «Nije», reče Nogo. «Moj uhoda kaže da je stigao s Mek Nimmurom nekoliko dana prije nego su izbačene zalihe.» «Odakle je onda stigao?» mozgao je von Schiller. «Gdje je najbliže uzletište na koje bi mogao sletjeti jedan teški zrakoplov?» «Ako je došao s Mek Nimmurom, onda su gotovo sigurno stigli iz Sudana. Odatle Nimmur djeluje. Tamo uzduž granice ima mnogo starih napuštenih uzletišta.
Rat je», Nogo rjećito slegne ramenima, «vojske su stalno u pokretu; taj rat traje već dvadeset godina.» «Iz Sudana?» von Schiller pronađe granicu na karti. «Znači da su morali ući uz rijeku.» «Gotovo sigurno», složi se Nogo. «Onda se Harper sigurno planira tim putem i vratiti.
Želim da četu koju držite u Debra Maryam rasporedite ovdje i ovdje. Na obje obale rijeke ispod samostana. Moraju spriječiti Harpera da stigne do sudanske granice, pokuša li bježati u tome smjeru.» «Da. Dobro!
Razumijem, To je dobra taktika». Nogo s uživanjem kimne sjajnih očiju iza naočala. «Zatim želim da preostale ljude premjestite u podnožje litice. Recite im da izbjegavaju dodir s Mek Nimmurovim ljudima, ali, čim izdam naredbu, moraju izvesti vrlo brzi napad, zauzeti područje brane i odsjeći klanac ispod nje.» «Kad će to biti?» upita Nogo.
«Nastavit ćemo pažljivo pratiti razvoj događaja. Otkrije li nešto, počet će izvlači artefakte. Mnogi od njih će biti preveliki da bi se mogli sakriti. Vaš uhoda će znati za njih. Tada ćemo krenuti na njega.»
«Trebali biste sada krenuti, Herr von Schiller», posavjetuje ga Nahoot,
«sada dok još nije otvorio grobnicu.» «Kakav ste vi idiot», zareži von Schiller na njega. «Udarimo li prerano, možda nikad ne otkrijemo ono što je on očigledno saznao o mjestu gdje se grobnica nalazi.» «Možemo ga prisiliti.» «Ako sam nešto u životu naučio, naučio sam da čovjeka poput Harpera ne možete na nešto prisiliti. Postoji određena vrsta Engleza. Sjećam se tijekom posljednjeg rata s njima.» Zašutio je i namrštio se. «Ne. Oni su strašno teški ljudi. Ne smijemo uletjeti sada.
Kad Harper otkrije to dolje u klancu, bit će trenutak za napad.»
Prestao se mrštiti i razvukao usta u jedva primjetan ledeni osmijeh.
«Igra čekanja. U međuvremenu, igramo se čekanja.»
306
Otpaci koji su ispunjavali otvor nisu bili kompaktni pa nisu potpuno spriječili protok vode. U protivnom, Nicholasa ne bi usisala vodena struja kako se to dogodilo pri njegovom ronjenju u bazenu. Još su postojali otvori u preprekama gdje su zaglavile veće gromade ili gdje je ušlo kakvo deblo i prepriječilo se po širini tunela. Kroz te dijelove voda je pronašla put i te otvore držala otvorenim. Bez obzira na sve, ti su se otpaci slagali vjekovima pa su sada zahtijevali velike napore da bi ih ljudi razdvojili. Osim toga, čišćenje je otežavao i uski prostor u otvoru.
U otvoru su mogla istodobno raditi tek tri do četiri krupna radnika iz skupine Bizona. Ostali iz skupine lančano su prenosili izvučene otpatke. Nicholas je uveo rad u smjenama po jedan sat. Imali su i tako previše posla pa je ovim čestim promjenama osigurao da oni u otvoru uvijek budu odmorni i spremni zaraditi dodatak u srebrnim dolarima koje im je Nicholas obećao za svaki metar napretka. Kod svake smjene, Nicholas bi nestao u otvoru s Minerovim metalnim trakastim metrom i izmjerio koliko su napredovali. «Četrdeset metara. Odličan posao, Bivoli», rekao je Hansithu Sherifu, redovniku-predradniku, a zatim pogledao vodu koja je tekla pokraj njegovih nogu. Pod tunela je i dalje pod istim nagibom vodio prema dolje. Pogledao je uzduž njega unatrag prema bazenu i sada se pod svjetlima reflektora jasno zamjećivao četvrtasti oblik zidova. Bilo je očigledno da je tunel projektirao i nadzirao njegovu gradnju neki stručni graditelj. Ponovno je pogledao pod tunela i počeo promatrati protjecanje vode, pokušavajući procijeniti kako su duboko ispod prvobitne razine rijeke. «Dvadeset i osam do trideset metara», procjeni on. «Onda nije ni čudo što me tlak na ulazu u tunel gotovo zdrobio.» Pogled mu privuče neka neobično oblikovana sitnica u blatu po kojem se kretao. Zastao je i podignuo je.
Odnio ju je do reflektora i na svjetlu je pomnije pogledao. Kad ga je prstima protrljao i očistio, usta su mu se razvukla u osmijeh.
Šljapkajući natrag kroz tunel i pobjednički mašući pronađenim predmetom, pozove Rovan i upita je: «Što misliš o ovome?» Sjedila je na ogradi rupe pa je posegnula dolje i otela mu predmet iz ruke. «Oh!
Gdje si to pronašao, Nicky?» «Ležalo je u blatu. Tamo u prolazu, gdje se nalazilo i proteklih četiri tisuće godina, a gdje ga je neki od Taitinih radnika ispustio i polomio, vjerojatno pokušavajući iznijeti malo vina iza leđa čuvara robova.» Rovan je sva ozarena podignula bliže svjetlu taj komadić polomljene lončarije. «Točno, Nicky», uzvikne ona. «To je dio vinske posude. Pogledaj taj prošireni vrat i zvonastu usnu. Ako je i bilo sumnje, a nije, crni obrub oko ruba smješta ga sasvim precizno u 307
naše razdoblje, nije starije od dvije tisućite prije naše ere.» I dalje držeći djelić razbijene glinene posude, skočila je u blato u rupi i obgrlila ga s obje ruke oko vrata. «Još jedan dokaz, Nicky. Na Taitinom smo tragu. No, možeš li ih natjerati da to brže raščiste? Dašćemo starom lupežu za vratom.» Negdje polovicom sljedeće smjene, iz tunela se prolomila uzbuđena galama pa Nicholas požuri u nutra. «Što se dogodilo, Hansithe?» upitao je na arapskom redovnika-predradnika.
«Zašto vičete?» «Probili smo ga, effendi.» Hansith Sherif mu se naceri, a zubi mu bijesnu na crnom i blatnjavom licu. Nicholas se počne brzo probijati između radnika. Uspjeli su odvojiti jednu golemu gromadu, a iza nje se nalazio otvor. Osvijetlio je baterijskom svjetiljkom prozor u zidu, ali ništa nije mogao vidjeti osim praznog crnog prostora.
Povukavši se u natrag, udario je redovnika po leđima. «Odlično, Hansithe. Po dolar dodatka svakom čovjeku u skupini. Ali neka nastave raditi! Raščistite sve to smeće.» Međutim, bilo je to lakše reći nego učiniti. Prošle su još dvije smjene dok otvor nije bio potpuno očišćen od zadnjih ostataka mulja i kamenja. Tek su tada Nicholas i Rovan mogli ući u špilju s druge strane tunela. «Što se to ovdje dogodilo? Što je ovo izazvalo?» U Rovaninom glasu se osjećala zbunjenost dok je Nicholas prelazio snopom baterijske svjetiljke po praznini. «Mislim da se ovdje nešto urušilo, vjerojatno je tu bio neki rasjed u naslagama stijena koji se protezao ovuda.» Uočio je pukotine na stropu špilje. «Misliš da ga je podlokalo protjecanje vode kroz otvor?» upita ona. «Da, vjerujem.» Nicholas usmjeri snop baterije prema dolje, «nestao je i pod.» Stijena ispred njih je potonula, ostavivši duboki ponor. Tri metra ispod mjesta na kojem su stajali ponor je bio ispunjen vodom, stvarajući veliki kružni bazen okomitih stijena. Strop se urušio i sada je stvarao visoku kupolu od nepravilnih stijena, a suprotna strana bazena bila je skrivena u mraku nekih tridesetak i više metara ispred njih. Bez ulaska u vodu, ova se prepreka nikako nije mogla izbjeći, Nicholas je doviknuo Hansithu da donese jednu od dugačkih bambusovih motki koje su koristili za skele. Motka je bila dugačka desetak metara pa su morali manevrirati njome noseći je kroz tunel, Nicholas je pomoću nje želio ispitati dubinu ponora gurnuvši je u muljevitu vodu dokle je mogao dosegnuti. «nema dna.» On zavrti glavom. «Znaš što mislim?» Izvukao je motku i vratio je Hanisthu.
«Reci mi», zamoli Rovan. «Ovo je vjerojatno prirodna nepravilnost u stijeni koja odvodi vodu na drugu stranu brda, gdje ona ponovno izvire kod izvora leptira. Rijeka je probila vlastiti put.» «Zašto se onda nije 308
ispraznio?» Rovan je sumnjičavo spustila pogled prema bazenu u ponoru ispod njih. «Prolaz se vjerojatno kasnije opet uzdiže. Voda ostaje zarobljena u njemu, kao što se to događa i u kupaonskom sifonu.» Snopom baterijske svjetiljke osvijetlio je vodu, a Rovan užasnuta vikne kad jedna divovska jegulja dojuri na površinu privučena svjetlom. «Ako si u pravu i dio Taitinog prolaza se stvarno urušio, onda bi se ovaj tunel morao nastavljati s druge strane ovog ponora.» Pokazala je preko bazena i Nicholas podigne snop svjetiljke obasjavajući područje koje je ona pokazala. «Pogledaj, Nicky!» poviče ona. «Evo ga.» Mračan četvrtasti otvor zijevao je s druge strane bazena.
«Ali kako stići tamo?» neutješno upita Rovan. «Neće biti lako.
Prokletstvo!» Nicholas sočno opsuje. «Ovo će nas koštati još nekoliko dana koje si baš i ne možemo priuštiti. Morat ćemo sagraditi neku vrstu mosta preko ponora.» «Kakvog mosta?» «Dovedi Minera. Ovo je njegov posao.» Miner je stajao na rubu rupe promatrajući drugu stranu. «Pontoni», promrmlja on. «Koliko si spremio onih splavi za napuhavanje?» «Zaboravi, Mineru!» Nicholas odmahne glavom, «nećeš
spustiti te svoje prljave velike ruke na moje splavi.» «Kako hoćeš!»
Miner rezignirano raširi ruke. «To bi bio najlakši i najbrži način da se to obavi. Pričvrstiš splav na sredini i sagradiš uski Nogostup preko nje.
Potrebno mi je nešto što visoko pluta.» «Baobab.» Nicholas pucne prstima. «Morao bi poslužiti. Suho drvo mu je lagano poput pera. Pluta dobro kao i moje splavi.» «Po brdima raste obilje baobaba», složi se Miner. «Izgleda da je svako drugo drvo u ovoj dolini prokleti baobab.»
stotine metara od vrha stijene rastao je golemi primjerak vrste Adansonia digitata. njegova glatka kora podsjećala je na kožu nekog golemog reptila iz doba dinosaura. Obujam mu je bio veličanstven dvadesetak ljudi ispruženih ruku nije ga moglo obuhvatiti. Grane pri vrhu su mu bile gole i iskrivljene i djelovao je mrtav već stotinama godina. Samo su debele baršunaste mahune potvrđivale da još živi; gusto su visjele s visokih grana i rasprskavajući se prosipale crne sjemenke, tanko prekrivene bjelkastom smolom. «Po vjerovanju plemena Zulu, Ukulu Kulu, Veliki Duh, je posadio baobab naopako s korijenjem u zraku kažnjavajući ga», reče Nicholas Rovan dok su promatrali njegovu čudnu krošnju. «Zašto bi to učinio?» zanimalo ju je. «Što je jadni stari baobab tako loše učinio?» «Hvalio se da je najviše i najgušće drvo u šumi pa mu je Ukulu Kulu odlučio održati lekciju iz poniznosti.» Jedna od njegovih divovskih grana se slomila pod vlastitom težinom i ležala je na kamenitom tlu ispod debla, njeno drvo 309
je bilo bijelo i vlaknasto, lagano poput čepa. Sljedeći Nicholasove upute, drvosječe su ga izrezali na komade kojima se moglo rukovati.
Kad su ih odnijeli niz ulazni otvor do ulaza u ponor. Miner je sortirao i povezao grede pa ih porinuo preko bazena u ponoru gradeći plutajući prijelaz. Pričvrstio ga je za stijenu s obje strane i preko njega sagradio Nogostup od bambusovih motki. Most od baobaba visoko je plutao i, iako se dizao i spuštao i ljuljao, mogao je podnijeti težinu dvanaestoro ljudi odjednom. Nicholas je prvi prešao preko ponora. Prislonio je grube ljestve uz visoku okomitu obalu i uvukao se u usta tunela na suprotnoj strani ponora. Rovan ga je slijedila. Njih dvoje su stajali na ulazu u otvor i čim ga je Nicholas osvijetlio baterijskom svjetiljkom, shvatio je da mu se izgled promijenio. Ovaj dio nije bio toliko podlokan i izjeden protokom riječne vode. Glavni tok je vjerojatno otjecao kroz zarušeni ponor. Dimenzije tunela su bile iste, tri metra u širinu i dva u visinu, ali je zato četvrtasti oblik bio precizniji i, unatoč tomu što su zidovi i krov bili grubo obrađeni kao u nekom rudniku, tragovi alata kojim su oblikovani i sada su se jasno vidjeli. Pod tunela bio je grubo popločen pločama neobrađenog kamena. I ovaj je tunel prije skretanja rijeke bio cijelom svojom dužinom poplavljen, jer je ležao ispod prirodne razine rijeke. Ploče pod njihovim nogama bile su vlažne i prekrivene muljem koji se još nije stigao osušiti. Sa stropa i zidova tunela slijevala se vlaga, a zrak je bio hladan i vlažan i mirisao na blato i trulež. Pričekali su da Miner preko Nogostupa prebaci kablove za osvjetljenje. Postavio je žarulje i uključio ih. Istog su trena shvatili da otvor ispred njih vodi prema gore pod kutom od nekih dvadesetak stupnjeva. «Sada ti je jasno što je stari vrag Taita ovdje smislio.
Spustio nas je dosta ispod razine vode potopivši tunel kako ga nitko ne bi mogao preplivati. Sada je promijenio kut kretanja.» Nicholas to pokaže Rovan. Krenuli su naprijed, krećući se polako uz tunel koji se penjao, pri čemu je Nicholas glasno odbrojavao svaki korak. «Sto osam, sto devet, sto deset.» Iznenada su stigli do mjesta na kojem se vidio nedavni vodostaj rijeke. Jasno se ocrtavao na zidovima tunela.
Ploče ispod njihovih nogu postale su suhe i nisu bile prekrivene skliskim slojem mulja. Pedeset koraka dalje prošli su pokraj mjesta gdje se vidio i visoki vodostaj rijeke koji je isto tako jasno bio urezan u kameni pod i zidove. Iznad toga tunel nikad nije bio poplavljen pa su zidovi bili u onakvom stanju u kakvom su ih ostavili egipatski robovi prije četiri tisuće godina. Tragovi brončanih dlijeta bili su nedirnuti i kao ostavljeni tek prije nekoliko dana. Tek tri metra iznad najviše 310
točke do koje je riječna voda ikad stigla, naišli su na kameno proširenje. Tu se pod izravnao, a zatim je tunel oštro skretao u natrag.
«Stanimo na trenutak ovdje i razmislimo o ovome velikom građevinskom pothvatu.» Nicholas uhvati Rovan za ruku i pokaže unatrag niz tunel. «Taita je ovo proširenje na kojem sada stojimo smjestio točno iznad najvećih vodostaja. Kako je to uspio tako točno izračunati? Nije imao libelu, već samo najjednostavniju mjernu opremu. Pa ipak je sve izračunao savršeno precizno. To je vraški dobar posao.» «Pa zar u svicima stalno ne ponavlja da je genij? Vjerojatno ćemo mu sada morati vjerovati.» Oslobodila se iz njegovih ruku.
«Idemo. Moram vidjeti što se nalazi iza zavoja», počela ga je požurivati.
Idući jedno pokraj drugoga, zakrenuli su iza stijene sto osamdeset stupnjeva i Nicholas visoko podigne reflektor na električnom kablu koji se vukao otvorom iza njega. Kad je osvijetlio put ispred njih. Rovan vrisne i uhvati Nicholasovu slobodnu ruku. Oboje se ukoče od zaprepaštenja. Taita je sagradio taj zaokret na kosini koja se spuštala radi dramatike. Niži dio otvora kroz koji su prošli bio je grubo izrađen, zidovi neravni i goli, a krov namreškan i ispucan. Taita je tako dobro proračunao razine da je znao da će voda potopiti i oštetiti one niže u tunelu. Nije ih se trudio uljepšati. Sada se pred njima uzdizalo široko stubište. Kut pod kojim se penjalo bio je takav da njegov kraj nisu mogli vidjeti s okretišta na kojem su stajali. Svaka stuba se protezala cijelom širinom tunela i bila je pedalj visoka. Gornju površinu stuba činile su uglačane ploče šarenog gnajsa, spojene tako precizno da su spojevi bili jedva vidljivi. Strop tunela bio je trostruko viši nego u nižim dijelovima i tvorio je savršenu kupolu. Zidovi i zakrivljeni strop bili su od prekrasno obrađenih blokova plavog granita međusobno spojenih veličanstvenom preciznošću i simetrijom. Sve skupa je bilo veličanstveno i čudesno i pravo zidarsko remekdjelo. Ovo predvorje koje je vodilo u nepoznato, istodobno je i obećavalo i predstavljalo prijetnju, njegova jednostavnost i nedostatak ukrasa činili su ga još
upečatljivijim. Rovan je nježno trgnula Nicholasovu ruku i oni zajedno zakorače na prvu stubu. Bila je prekrivena finim slojem prašine, mekim i bijelim poput talka. Dok su se penjali, prašina se podizala u laganim oblačićima i pramenovima. Zamagljivala je oštar sjaj električne rasvjete koju je Nicholas nosio visoko podignutu. Dok su se penjali, postupno se ispred njih počeo pojavljivati i vrh stubišta. Kad je opazila što se nalazi ispred njih. Rovan je zabila nokte u dlan Nicholasove ruke. Stubište je završavalo na novom odmorištu, na čijem 311
su se suprotnom kraju nalazila pravokutna vrata. Zakoračili su na odmorište i zastali ispred vrata. Oboje su ostali bez riječi kojima bi opisali ovaj uzvišeni trenutak; šuteći su naizgled beskonačno stajali držeći se za ruke, divlje i posesivno stežući jedno drugo. Konačno je Nicholas uspio odvojiti pogled s vrata i pogledati Rovan. Ugledao je vlastite osjećaje izražene na njenom licu; oči su joj sjale kao da su iznutra bile osvijetljene rasplamsanom strasti, nije bilo osobe s kojom bi radije poželio podijeliti taj trenutak. Želio je da to potraje vječno.
Okrenula je glavu i pogledala ga. Svečano i duboko su se gledali. Oboje su bili svjesni da je ovo vrhunac njihovih života, događaj koji se nikad neće ponoviti. Čvršće mu je stisnula ruku i vratila pogled na vrata ispred njih. Bila su premazana bijelom riječnom glinom, koja je vremenom dobila nijansu slonovače, na toj glatkoj površini nije bilo pukotina niti bilo kakve mrlje podsjećala je na besprijekornu kožu prekrasne djevice. Pogled im se požudno prikovao za dva ispupčena pečata na sredini te površine od bijele gline. Onaj gornji je imao oblik kraljevske kartuše, pravokutni čvor na kojem se nalazio skarabej, rogati kukac koji je označavao veliki krug vječnosti. Rovanine usne su oblikovale riječi dok je čitala hijeroglife, ali nije ispustila nikakav zvuk.
« Svemogući. Božanski. Vladar Gornjeg i Donjeg kraljevstva Egipta.
Poznanik bogova, tiorus. Voljen od strane Ozirisa i Izis. Neka živi vječno Mamose!» Ispod ovog veličanstvenog kraljevskog pečata nalazio se jedan manji, jednostavniji u obliku sokola s jednim slomljenim krilom položenim preko prugastih grudi i natpis: Ja, rob Taita, ispunio sam vašu želju, božanski faraone. Ispod sokola polomljenog krila nalazio se jedan jedini niz hijeroglifa izričući oštro upozorenje: Stranče! Bogovi gledaju. Kraljev vječni počinak uznemiruješ na vlastitu odgovornost!
Lomljenje pečata na vratima potrajalo bi tek tren, ali iako je do početka kišnog razdoblja preostalo vrlo malo vremena, nijedno od njih se nije htjelo toga olako prihvatiti. Htjeli su osigurati trajne zapise svega što su otkrili i tijekom svog napredovanja učiniti što manja oštećenja.
Potrošili su jedan od svojih dragocjenih preostalih dana na pripreme za provaljivanje u grobnicu. Prirodno, Nicholasova najveća briga bilo je osiguranje područja oko grobnice. Zamolio je Mek Mimmura da postavi oružanu stražu kod prijelaza preko urušenog dijela tunela pa je svima bio zabranjen pristup dalje od tog mjesta. Dalje su smjeli samo Nicholas, Rovan, Miner, Mek, Tessay i četvorica redovnika koje je Nicholas osobno odabrao. Hansith Sherif se stalno dokazivao tijekom raščišćavanja tunela. Bio je snažan, spreman raditi i inteligentan pa je 312
postao Nicholasov glavni pomoćnik. Nosio je tronožno postolje i rezervni fotoaparat dok je Nicholas fotografirao prilazni tunel i zapečaćena vrata. Nicholas je ispucao tri filma, jer je htio biti siguran da će imati cjelokupan zapis neoštećenih pečata i okolice vrata. Tek kad je to sve snimio, Nicholas je dopustio Hansithu i ostaloj trojici redovnika da donesu alate potrebne za provaljivanje. Miner je dovukao Hondin generator najbliže što je mogao, skroz do ponora, ne bi li smanjio pad napona zbog udaljenosti. Zatim je postavio reflektore na gornje odmorište stubišta i uperio ih na bijelo prostranstvo vrata. Kad su se okupili oko ulaza svi su bili uzbuđeni. Unatoč toga što je grobnica bila tisuće godina stara, ipak je to što su namjeravali bilo svetogrđe. Rovan je Mineru, Meku i Tessay prevela hijeroglifsku opomenu ispisanu na zapečaćenim vratima, a nitko od njih nije je htio olako shvatiti. Nicholas je označio četvrtasti otvor kojeg je namjeravao izrezati. Bio je dovoljno veliki da im omogući pristup, ali je ujedno uključivao kraljevsku kartušu i Teitin pečat sokola polomljenog krila.
Namjeravao ih je izvući u jednom komadu i sačuvati netaknute. U
svojoj mašti već ih je mogao vidjeti izložene na vidnome mjestu u muzeju u Quenton Parku. Krenuo je od desnog gornjeg kuta otvora.
Prvo je upotrijebio dugačko i poput igle oštro šilo kao sondu. Pritisnuo je i počeo vrtjeti igličasti vrh kroz osušenu glinu ne bi li utvrdio što se zapravo nalazi ispod površine. Brzo je otkrio da je premaz gline nanijet preko nježno isprepletene trske. «To nam znatno olakšava posao», reče on Rovan. «Trska će pomoći da premaz ostane čitav i spriječit će pucanje i lom.» Sve je dublje gurao vrh šila, dok iznenada otpor nije potpuno prestao; šilo je probilo zapreku. «Petnaest centimetara», reče on, izmjerivši šilom debljinu vrata. «Taita nikad ne štedi, zar ne?
Gadan posao.» I dalje koristeći šilo, izbušio je sva četiri vrha četvrtastog otvora kojeg je namjeravao izrezati. Zatim se odmaknuo i dao znak Hansithu da donese teško svrdlo od deset centimetara i proširi rupe. Takve bušilice su zimi koristili ribari za bušenje leda na jezeru. Čim je svrdlo prošlo, Nicholas je nestrpljivo odgurnuo Hansitha u stranu i provirio kroz rupu. Iza otvora je vladao potpuni mrak, ali je osjetio dašak drevnog zraka koji je izlazio kroz otvor. Miris je bio suh, mrtav i opor, miris davnih prošlih vjekova. «Što vidiš?» upitala je Rovan kod njegovog lakta. «Svjetlo! Dajte mi svjetlo!» zapovijedi on i, kad mu ga Miner pruži, on ga prinese otvoru. «Reci mi!» Rovan je nestrpljivo poskakivala pokraj njega. «Što sada vidiš?» «Boje!» prošapće on. «Najčarobnije, neopisive boje.» Odmaknuo se i obuhvatio je oko 313
struka podižući je do otvora. «Prekrasno!» poviče ona. «Prekrasno.»
Miner je postavio snažan ventilator koji će osigurati protok zraka u otvoru, a Nicholas je pripremio motornu pilu. Čim je bio spreman, Nicholas pruži Rovan zaštitne naočale i masku protiv prašine i pomogne joj ih navući. Zatim je natjera da stavi voštane čepove u uši.
Prije nego je uključio motornu pilu, ostale je poslao natrag sve do prijelaza preko ponora. U tom uskom prostoru, prašina i ispušni plinovi motorne pile, zajedno s bukom generatora, bit će strašni. Ali, najvažnije od svega, zapravo je želio da u tom trenutku ulaska s njim bude samo Rovan. Kad su ostali sami, Nicholas uključi ventilator na najjače, navuče masku, stavi naočale i čepove u uši. Startao je motornu pilu i ona oživi ispljunuvši oblak plavih ispušnih plinova.
Nicholas pritisne lančanu pilu u rupu koju je napravio svrdlom u vratima. Probila se kroz debeli sloj bijele gline i trske poput noža kroz glazuru na svadbenoj torti. Pažljivo je krenuo prema dolje uz oznaku.
Zrak ispuni bijela prašina. Već poslije nekoliko sekundi, mogli su vidjeti tek nekoliko centimetara ispred sebe. Nicholas nije prekidao rezanje; prvo desni rub, donju stranu, zatim uz lijevu stranu. Konačno je zarezao i preko gornje strane pa kad se pod vlastitom težinom četvrtasti otvor počeo naginjati naprijed, Nicholas ugasi motornu pilu i odloži je. Rovan mu je priskočila u pomoć i zajedno su u oblacima prašine i dima uhvatili četvrtasti isječak i spriječili njegov pad i razbijanje. Netaknutih pečata, pažljivo su ga izvadili iz otvora i položili uz bočni zid odmorišta. Otvor kojeg su izrezali bio je tamni kvadrat.
Nicholas je kroz njega usmjerio reflektor, ali je još uvijek prašina bila toliko gusta da unutra nisu ništa mogli vidjeti. Nicholas se provukao kroz otvor i ušao na drugu stranu. Sve je bilo zamagljeno od guste prašine koju čak ni snažni reflektori nisu mogli probiti. Nije ni pokušao dalje istraživati već se odmah okrenuo i pomogao Rovan da i ona uđe kroz otvor. Priznao joj je pravo na podjelu svakog trenutka ovog otkrića. Ostali su nijemo stajati s druge strane zida, čekajući da ventilator pročisti zrak. Magla od prašine se polagano počela razilaziti i ubrzo su vidjeli pod ispod svojih nogu. To više nije bio pod od kamenih ploča, već je bio prekriven pločicama od žutog ahata koje su bile sjajno uglačane i tako vješto posložene da se nisu primjećivali nikakvi spojevi. Pod je bio poput jednog jedinog komada divnog mat stakla, zamućenog tek slojem nježnog talka koji je popadao po njemu.
Uhvativši svjetlost reflektora, ahat bi zasjao na mjestima gdje bi taknuli sloj prašine. Polagano se prašnjava magla oko njih prorijedila i 314
postupno je čudesna blještavost boja i oblika počela izranjati iz mraka.
Rovan je skinula zaštitnu masku s lica i ispustila je na pod. Nicholas je učinio isto i udahnuo ustajali zrak. Tijekom tisuća godina nije ga uznemirio nikakav propuh pa je mirisao je na veliku starost i pljesnive lanene zavoje na balzamiranom lešu. Opasni oblak prašine je izblijedio i pred njima se otvorio dugački prolaz čiji je završetak bio skriven u sjeni tame. Nicholas se ponovno okrene prema otvoru u vratima iza njih i dohvati kroz njega reflektor na stalku. Brzo je njime osvijetlio cijelu prostoriju ispred njih. Dok su zurili ispred sebe, slike starih bogova lebdjele su oko njih. Mrko su visjele na zidovima i gledale na njih kao uljeze, a visoko gore sa stropa promatrale ih golemim i neprijateljskim očima. Nicholas i Rovan polako krenuše naprijed.
Njihove korake po ahatnim pločicama prigušivao je pokrivač od prašine, a prašinu koja je i dalje visjela u zraku obasjavala je svjetlost i plela iznad njih svjetlosnu mrežu, prozračnu kao iz snova. Napisi su prekrili svaki centimetar prostora na zidovima i visokom stropu. Bilo je tu dugačkih citata iz svih mističnih djela, od Knjige disanja. Knjige stupova i Knjige mudrosti. Ostale skupine hijeroglifa recitirale su povijest postojanja u zemlji faraona Mamosea i naglašavale one vrline zbog kojih su ga bogovi zavoljeli. Dalje su naišli na prvo od osam svetišta usječenih u zidove te dugačke grobne galerije. Pripadalo je Ozirisu. Bila je to kružna prostorija, čiji su izdubljeni zidovi bili ukrašeni tekstovima u slavu boga, a u njenom udubljenju se nalazio mali kip Ozirisa s pernatim ukrasom na glavi, očima od oniksa i kamenog kristala koje su buljile u njih tako izražajno da je Rovan zadrhtala. Nicholas ispruži ruku i dodirne božje stopalo. Izgovorio je samo jednu riječ: «Zlato!» Podignuo je pogled iznad kipa prema muralu koji je prekrivao zid i polovicu kupolastog svoda iznad i oko svetišta.
Bila je to još jedna divovska slika oca Ozirisa, boga podzemnog svijeta, zelenoga lica i lažne brade, s rukama prekriženim na grudima u kojima je držao bič i pastirski štap, s visokim pernatim ukrasom na glavi i uzdignutom kobrom na čelu. Buljili su u njega sa strahopoštovanjem.
Dok je svjetlo iz reflektora lelujalo zbog kretanja oblaka prašine, pred njihovim očima bog kao da je oživio i počeo se kretati i njihati. Nisu se dugo zadržali u prvom svetištu, jer se poslije njega galerija nastavljala ravno poput strijele odapete prema cilju. Slijedili su je. Drugo svetište u zidu bilo je posvećeno božici. Zlatni Izidin kip sjedio je u svojem udubljenju na prijestolju koje je predstavljalo njen simbol. Dojila je dijete Horusa. Oči su joj bile od slonovače i plavog lapis lazulija. Njeni 315
murali prekrivali su zidove unaokolo svetišta. Evo je, majka s krupnim crnim očima poput noći i sunčevim diskom i rogovima svete krave na glavi. Svuda oko nje hijeroglifi su ispisivali zid, sjajni poput oblaka krijesnica; jer ona je imala sto različitih imena. Među njima bili su Ast, Net i Bast. Također, ona je bila Ptah, Seker, Mersekert i Ennut. Svako od ovih imena predstavljalo je snagu i moć, jer su njena svetost i aureola blagonaklonosti preživjeli i tamo gdje je većina ostalih bogova nestala zbog pomanjkanja sljedbenika koji bi ponavljali i održavali u životu ta mistična imena. U drevnom Bizantu, a kasnije i u kršćanskom Egiptu, prenijeli su obilježja stare božice na Djevicu Mariju. Njena slika, kad doji dijete Horusa, neprestano je ponavljana na slikama Madone i Djeteta. Tako je Rovan reagirala na božicu u svim njenim oblicima, mješovita krv Rovaninih predaka koja je tekla njenim venama priznavala ju je kako Izidu tako i Mariju; heretika i istina miješali su se neraskidivo u njenom srcu pa je istodobno osjećala i krivnju i vjersko ushićenje. U sljedećem svetištu nalazio se zlatni kip Horusa, s glavom sokola, zadnjeg iz svetog trojstva. U desnoj ruci je držao ratni luk, a u lijevoj ankh, jer on je darivao život i smrt. Imao je oči od crvenog karneola. Portreti njegovih ostalih oblika okruživali su kip: Horus dijete koje siše na Izidinim prsima, Horus božanski mladić Harpokrates, ponosan, vitak i prekrasan, s jednim prstom na bradi u obrednom pokretu hoda u sandalama i s kratkim kiltom oko sebe.
Zatim Horus s glavom sokola, ponekad s tijelom lava, zatim tijelom mladog ratnika koji nosi ujedinjene krune juga i sjevera. Ispod njega nalazio se natpis: Veliki Bog i Gospodar nebesa, očiglednih moći. Najveći među svim bogovima, čija je snaga nadvladala neprijatelje njegovog božanskog oca, Ozirisa. U četvrtom svetištu stajao je Seth, prademon, bog nasilja i nereda. Tijelo mu je bilo od zlata, ali je imao glavu crne hijene. U petom svetištu stajao je Anubis, bog mrtvih i bog groblja s glavom šakala. On je uvijek službeno prisustvovao balzamiranju i njegova je dužnost bila ispitati jezičak vage velike ravnoteže prigodom mjerenja srca preminulog. Ako bi sve bilo potpuno u ravnoteži, onda bi mrtvog proglasio vrijednim, ali ako bi ravnoteža prevagnula na bilo koju stranu Anubis bi srce bacao krokodilu čudovištu da ga poždere.
Šesto svetište bilo je posvećeno bogu pisanja Thothu. On je imao glavu svetog ibisa i u ruci je držao pisaljku. U sedmom svetištu je sveta krava Hathor stajala na sva četiri kopita. Imala je pjegavo crnobijelo tijelo i dobroćudno ljudsko lice s golemim ušima u obliku truba. Osmo svetište bilo je najveće i najukrašenije od svih, jer je pripadalo Amon 316
Rau, ocu cjelokupnog postojanja. On je bio sunce, golemi zlatni disk iz kojeg su izlazile ukošene zlatne zrake. Nicholas se ovdje zadržao i osvrnuo se u natrag uzduž grobne galerije. Ovih osam svetih kipova predstavljali su blago koje se moglo mjeriti sa svime što su Howard Carter i lord Carnaryon otkrili u Tutankhamonovoj grobnici. U srcu je osjećao da je čak besmisleno i razmišljati o njihovoj novčanoj vrijednosti. Međutim, istina je bila i to da bi samo jedan od ovih prekrasnih kipova bio dovoljan za isplatu svih njegovih dugova, i to višestruko. Ali potisnuo je tu pomisao i ponovno se okrenuo prema prostranoj prostoriji na kraju galerije. «Grobna prostorija», promrmlja Rovan sa strahopoštovanjem. «Grobnica.» Dok su hodali prema njoj, njihove sjene su se pred njima povlačile poput duha odavno mrtvog faraona koji je žurio natrag prema mjestu svog posljednjeg počivališta.
Sada su mogli pogledati u grobnicu. Njeni zidovi su plamtjeli još
ljepšim muralima. Iako su tolike već vidjeli, njihove oči i ostala čula nisu se još zasitila ni umorila tolikog obilja. Jedna jedina izdužena pojava uzdizala se na suprotnom zidu i naginjala se preko stropa. Bilo je to gipko vitko tijelo božice Nut, koja je rađala sunce. Zlatne zrake izlazile su iz njene otvorene utrobe, obuhvaćajući sarkofag faraona i udahnjujući novi život u mrtvog kralja. Kraljevski sarkofag nalazio se u sredini prostorije. Bio je to masivni kovčeg isklesan iz jednog jedinog granitnog bloka. Koliko je samo robova trebalo za prijenos tolikog kamenog bloka kroz podzemne prolaze, zapitao se Nicholas. Mogao je zamisliti njihova oznojena tijela kako blješte na rasvjeti lojanica i čuti škripu drvenih koluta pod strašnom težinom kovčega. A onda je Nicholas pogledao sarkofag i osjetio kako njegovo oduševljenje splašnjava kad je shvatio da je prazan. Masivni granitni poklopac bio je podignut i odbačen s takvom žestinom da se raspuknuo po širini i sada je ležao u dva dijela na podu pokraj sarkofaga. Polako su krenuli naprijed sve dok nisu mogli zaviriti u otvoreni sarkofag. Okus razočaranja miješao im se s prašinom na jeziku. U kovčegu su se nalazili samo razbijeni djelići četiri vrča. Posude su bile od alabastera i u njima se čuvala utroba jetra i drugi unutrašnji kraljevi organi.
Potrgani poklopci, ukrašeni glavama bogova i mitološkim stvorenjima, ležali su s druge strane groba. «Prazan!» prošapće Rovan. «Kraljevo tijelo je nestalo.» Tijekom sljedećih dana, dok su fotografirali murale i pripremali kipove osmero bogova i božica za prijenos iz grobne galerije.
Rovan i Nicholas su raspravljali o nestanku kraljevske mumije iz sarkofaga. «Pečati na vratima grobnice bili su netaknuti», stalno je 317
naglašavala Rovan. «Vjerojatno i za to postoji objašnjenje», reče joj Nicholas. «Blago i tijelo mogao je ukloniti i sam Taita. na mnogim mjestima u sedmom svitku žali zbog gubitka tolikog blaga, naglašava da bi bilo mnogo bolje kad bi ga iskoristili za zaštitu i opstanak naroda i nacije.» «Ne, to stvarno nema smisla», tvrdila je Rovan, «uložiti toliko truda u skretanje rijeke, prokopavanje tunela ispod jezera i u gradnju ovakve grobnice, a zatim ukloniti i uništiti kraljevu mumiju. Taita je uvijek bio logičan, na neki svoj način poštovao je egipatske bogove. To se vidi iz svih njegovih zapisa. On se nikad ne bi izrugivao vjerskim tradicijama u koje je tako snažno vjerovao, nešto u svezi ove grobnice mi ne izgleda logično tajanstven i gotovo improviziran nestanak tijela, čak i slike i zapisi po zidovima.» «Slažem se s tobom što se tiče nestalog tijela, ali što ti je nelogično s ukrasima?» zanimalo je Nicholasa. «Ovaj prvo slike.» Pokazala je mahnuvši rukom prema slici Izide. «Prekrasne su i rad su vještog umjetnika, ali su otrcane i stilizirane po obliku i izboru boja. Likovi na njima su ukočeni i drveni ne kreću se i ne žive. nedostaje im iskra genijalnosti koju smo vidjeli u grobnici kraljice Lostris gdje smo pronašli originalne svitke u alabasternim ćupovima.» Nicholas je zamišljeno promatrao murale.
«Shvaćam što misliš. Čak su i murali u Tanusovoj grobnici u samostanu bolji od ovih.» «Točno!» reče ona otresito. «One je naslikao osobno Taita. Ove nije. Ovi su rad nekog od njegovih plaćenika.» «Što ti ne odgovara u zapisima na zidovima?» «Jesi li ikad čuo za neku grobnicu u kojoj se na zidovima nisu nalazili uklesani citati iz Knjige mrtvih ili za neku u kojoj nije opisano putovanje umrlog kroz sedam pilona do raja s druge strane?» Nicholas je ostao zbunjen; to mu uopće nije palo na pamet. Ne odgovorivši, on je napusti i vrati se niz dugačku grobnu galeriju prividno nadgledajući pakiranje svetih kipova, nastojeći dobiti vremena za razmišljanje o onome što je rekla. Prije odlaska iz Engleske, Nicholas se pobrinuo da sva osjetljiva i krhka oprema koju su avionom poslali u klanac bude upakirana u čvrste metalne sanduke za streljivo. Svi ti sanduci bili su vodootporni i čvrsto se zatvarali. Sadržaj u njima je bio umotan i zaštićen plastičnom folijom. Planirao je da na odlasku iz Etiopije svu opremu ostave, ali će sanduke zajedno s materijalom za pakiranje brižljivo sačuvati jer će im trebati za prijevoz blaga koje bi mogli naći u grobnici. Šest svetih kipova odlično je pristajalo u sanduke, a Hathor u obliku krave i demonski Seth bili su preveliki. Međutim, Nicholas je otkrio da su oni složeni od nekoliko zasebnih dijelova. Glave su se mogle odvojiti, a 318
Hathorine noge s papcima bile su pričvršćene za tijelo pomoću drvenih klinova koji su istrulili. Podijeljeni u dijelove, čak su se i ova dva velika kipa mogla spremiti u metalne sanduke. Nicholas je promatrao kako Hansith sprema Sethovu okrutnu glavu od ebanovine i crne smole u jedan od sanduka. Zatim se poslije nekog vremena vratio do Rovan koja je radila na zapisima na zidu iznad praznog sarkofaga. «Dobro.
Slažem se. U pravu si što se tiče Knjige mrtvih To izgleda čudno. Ali to možemo samo prihvatiti kao tajnu koju nikada nećemo moći riješiti.»
«Nicky, ovdje je još nešto čudno. To nije sve. Osjećam to svojim cijelim bićem. Nešto nam izmiče.» «Zar mogu ja, tek samo muškarac, dovoditi u pitanje vjerodostojnost instinkta jedne žene?» «Prestani glumiti superiornu osobu», obrecne se ona. «Koliko još imamo vremena za rad na natpisima?» «Tjedan ili dva, najviše. Moram se dogovoriti oko povratka s Janniejem. Moramo biti u Roseiresu kad on dođe po nas.
To je datum kojeg se moramo striktno pridržavati.» «Oh, Bože.
Vjerovala sam da si to već odavno dogovorio. Kako ćeš odavde stupiti u vezu s Janniem?» «Jednostavno.» Nicholas se osmjehne. «U pošti u Debra Maryam postoji javni telefon. Tessay se po Gojamu može slobodno kretati gdje god hoće. Popet će se uz liticu uz pratnju redovnika i telefonirat će Geoffreyu Tennantu u britanskom veleposlanstvu u Addis. To sam već dogovorio s Geoffreyem. On će poruku proslijediti Jannieu.» «Hoće li ti Tessay to učiniti?» On kimne.
«Pristala je i otići će sutra u Debra Maryam. Jannie mora imati dovoljno vremena za pripremu leta s Malte. Svi ćemo morati dobro usuglasiti vremena i istodobno stići na uzletište. Bude li jedna skupina morala sjediti i čekati u Roseiresu na ostale, bit će to pravo izazivanje vraga.»
U zoru prvog travnja», Nicholas reče poruku Tessay. Reci Jannyieu da ćemo biti tamo na dan. Nije teško zapamtiti.» Pogledom su pratili Tessay dok se udaljavala stazom u pratnji redovnika, a Rovan tiho upita Mek Nimmura. «Zar je se ne bojiš pustiti ovako samu?» «Ona je vrlo sposobna, a po cijelom Gojamu svi je poznaju i vole. Sigurna je poput svake druge osobe u jednoj opasnoj zemlji.» Mek je promatrao kako se Tessayina vitka pojava u shammai i jahaćim hlačama sve više smanjuje. «Želio bih poći s njom, ali…» Mek slegne ramenima. Rovan iznenada vikne: «Nešto sam je zaboravila pitati.» Ostavila je Nicholasa i Meka i otrčala niz stazu dozivajući drugu ženu. Njen glas je dopirao Nicholasa, koji je stajao i promatrao je. «Tessay! Čekaj! Vrati se!»
Tessay se okrenula i pričekala da je Rovan stigne. Dok su stajale i 319
razgovarale, Nicholas je izgubio zanimanje za njih i okrenuo se proučavajući udaljeni obris litice. S neugodnim osjećajem u dnu želuca primijetio je da su munje na planinskim vrhovima postale češće i više prijeteće nego prije tek nekoliko dana. Kiše su postajale sve jače.
Zapitao se imaju li stvarno još toliko vremena koliko su se nadali prije nego brani zaprijeti opasnost i njih iz klanca protjera visoka razina vode. Pogledao je niza stazu baš na vrijeme da primijeti kako Rovan nešto dodaje Tessay, koja kimne i gurne to u džep. Zatim su se obje zagrlile i Tessay krene. Rovan je stajala nasred staze, očekujući da zavoj u dolini proguta Tessay. Zatim se polagano vratila do Nicholasa.
«Što je to bilo?» zanimalo ga je, a ona mu se tajanstveno osmjehnula.
«Ženske tajne. Postoje neke stvari koje vi britanski muškarci ne morate znati.» Ali kad je Nicholas nakrivio obrvu, popustila je i rekla mu:
«Tessay će zamoliti Geoffreya Tennanta da pošalje poruku mami, tek obavijest da sam dobro. Ne želim da je zabrinuta zbog mene.» Dok su se penjali natrag prema skeli, gdje je bio podignut privremeni logor na kamenoj stijeni iznad Taitinog jezera, Nicholas pomisli da je sreća što je Rovan imala zapisan majčin broj telefona i mogla ga dati Tessay.
Zamislio se nad ovom iznenadnom Rovaninom potrebom da se javi majci. «Zanima me što je zapravo smislila?» promrmlja on. «Pokušat ću to izvući od Tessay kad se vrati.» Rovan bi najradije noćila u samoj grobnici kako bi se nalazila među natpisima na kojima je radila, ali je Nicholas zahtijevao da spavaju na otvorenom, a stijena nad jezercem je bila najbliža. «Loš zrak u grobnici najvjerojatnije nije zdrav», rekao joj je. «Špiljska bolest je stvarna opasnost u tim starim zatvorenim prostorima. Govore da je ubila neke od ljudi Howarda Cartera koji su radili u Tutankhamonovoj grobnici.» «Uzrok špiljske bolesti su spore gljiva koje se razmnožavaju u fekalijama šišmiša», naglasi ona. «U
Mamoseinoj grobnici nema šišmiša. Taita ju je precizno zapečatio.»
«Pristani», preklinjao ju je. «Ne možeš tamo unutra raditi danima.
Želim da barem nekoliko sati svakoga dana izađeš iz grobnice.» Ona slegne ramenima. «Učinit ću to samo zbog tebe», pristane ona, ali kad su stigli ispod skele samo je preletjela pogledom preko svog novog mjesta za spavanje i uputila se prema ulazu u pristupni tunel.
Odmorište na vrhu stubišta ispred ulaza u grobnicu pretvorili su u radionicu. Rovan je raširila svoje crteže, fotografije i priručnike po grubom stolu od ručno istesanih dasaka koji joj je napravio Hansith.
Miner je postavio jedan od reflektora iznad ovog grubog stola pa je imala dobru rasvjetu za rad. Uz jedan zid odmorišta nagomilali su 320
sanduke za streljivo u kojima se nalazilo osam svetih kipova. Nicholas je zahtijevao da sva ta otkrića pohrane tamo gdje ih mogu dobro čuvati. Mekovi naoružani ljudi i dalje su dvadeset četiri sata stražarili kod prijelaza preko ponora. Dok je Nicholas završavao fotografiranje zidova dugačke grobne galerije i prazne grobne prostorije. Rovan je sjedila za svojim stolom i, satima razmišljala nad papirima, prepisujući s njih bilješke i proračune u svoje bilježnice. Povremeno bi skočila od stola i projurila kroz otvor u bijelim vratima u grobnu galeriju pomnije proučiti neku pojedinost na ukrašenim zidovima. Uvijek kad bi se to dogodilo, Nicholas bi se uspravio nad tronožnim postoljem kamere i promatrao je blagonaklono i popustljivo. Bila je toliko zanijeta poslom da ga naizgled uopće nije primjećivala, kao, uostalom, ni bilo koga drugog oko sebe. Nicholas je nikad još nije vidio u ovakvom raspoloženju i zadivila ga je dubina njene koncentracije. Kad bi radila po petnaest sati bez prekida, otišao bi do odmorišta i odveo je, iako se bunila, natrag duž tunela do bazena gdje ih je čekao topli obrok. Kad bi ga pojela, odveo bi je do njene kolibe i zahtijevao da legne. «Sada ćeš odspavati, Rovan», naredio bi. Probudio se i čuo kako kradom prolazi pokraj njegove kolibe i vraća se preko stijene prema ulazu u grobnicu. Pogledao je na uru i promrmljao ne vjerujući da su spavali samo tri i pol sata. Prije nego je krenuo za njom u grobnicu, na brzinu se obrijao, progutao komad pečenog mjera i popio šalicu čaja. Zatekao ju je u galeriji ispred prazne udubine u svetištu gdje se nalazio Ozirisov kip. Toliko se zanijela da ga nije čula kako dolazi pa se divlje trgnula kad joj je dodirnuo ruku. «Uplašio si me», odbrusila mu je. «U
što to buljiš?» upita on. «Što si otkrila?» «ništa», brzo je porekla, a onda poslije nekoliko trenutka nastavila: «ne znam. To je samo zamisao.»
«Hajde! Što si smislila?» «Lakše će mi biti to pokazati.» Odvela ga je do svog stola na odmorištu i pažljivo ispremještala bilježnice prije nego je ponovno progovorila. «Zadnjih nekoliko dana proučavala sam materijal s nadgrobnog stupa iz Tanusove grobnice. Vadila sam sve citate koje sam prepoznala, a koji potječu iz klasičnih knjiga tajni, Knjige disanja, Knjige stupova i Knjige Thothove, i njih sam odložila na jednu stranu.» Pokazala mu je petnaest stranica ispisanih njenim urednim sitnim rukopisom. «Sve je to drevni materijal, ništa od toga nisu Taitini zapisi. Zasad sam ih ostavila po strani.» Maknula je prvu bilježnicu u stranu i dohvatila sljedeću. «A ovo ovdje je s četvrte strane nadgrobnog stupa, ništa od toga ne razumijem, ali to su izgleda samo dugački popisi brojeva i znamenki, neka vrsta šifri, možda? nisam 321
sigurna, ali imam neke zamisli koje ću ti kasnije objasniti. A sada ovo ovdje», pokazala mu je sljedeću bilježnicu, «sve ovo je novi materijal kojeg nisam pročitala nigdje u drevnim klasičnim djelima. Veliki dio toga, ako ne i sve, vjerojatno je originalni Taita. Ako nam je ostavio još
koji trag, sigurna sam da će biti ovdje u ovim dijelovima.» On se naceri: «Poput onog veličanstvenog citata koji opisuje ružičaste i intimne dijelove božice. To misliš?» «nisam ni pomislila da ćeš to zaboraviti.» Neznatno je pocrvenjela i ostala gledati bilježnicu. «Pogledaj ovaj citat s početka treće strane nadgrobnog stupa, one koju je Taita nazvao jesen. Taj mi je prvi privukao pažnju.» Nicholas se nagnuo naprijed i glasno pročitao hijeroglife: « Veliki bog Oziris otvara drukčije nego što to traži protokol četiri bika. Kod prvog stupa on daje potpuni dokaz da se zakon table ne može mijenjati.» On podigne pogled prema njoj. «Da, sjećam se tog citata. Taita govori o bao, igri koju je stari vrag toliko strastveno volio.» «Tako je.» Rovan je bilo malo neugodno. «Ali sjećaš li se što sam ti ispričala o snu u kojem sam ponovno vidjela Duraida u jednoj od prostorija grobnice?» «Sjećam se.» Zahihotao je kad je vidio koliko joj je neugodno. «Rekao ti je nešto o protokolu četiri bika. Sada ulazimo u kraljevstvo proricanja iz snova, zar ne?» Živcirala ju je njegova površnost. «Samo hoću reći da je moja podsvijest prežvakavala taj citat i došla do odgovora kojeg je u snu stavila Duraidu u usta. Možeš li barem jedan trenutak biti ozbiljan?»
«Oprosti», rekao je skrušeno. «Podsjeti me što ti je to Duraid rekao.» «U
snu mi je rekao: Sjeti se protokola četiri bika počni od početka!» «Ja nisam stručnjak za igru bao. Što je time mislio?» «Pravila i nijanse igre izgubljene su u maglama povijesti. Ali kako to i sam znaš, pronašli smo nekoliko bao tabli među ostalim stvarima u grobnicama jedanaeste i sedamnaeste dinastije pa možemo nagađati da je to zapravo rani oblik šaha.» Počela mu je skicirati na jednom od praznih listova na kraju bilježnice. «Drvena tabla bila je podijeljena isto kao i tabla za šah po osam redova po širini i dužini. Ovako.» nacrtala ih je brzim, spretnim pokretima. «Umjesto figura koristilo se obojeno kamenje i ono se kretalo po strogim pravilima. Neću ulaziti u pojedinosti, ali protokol četiri bika predstavljao je otvaranje u igri kojeg su najviše voljeli veliki majstori poput Taite. Bilo je to žrtvovanje da bi se što više najvrednijih kamena dovelo na prvo polje odakle mogu dominirati važnim središnjim redovima table.» «Nisam siguran kuda nas to vodi, ali nastavi. Slušam.» Nicholas je nastojao prikriti zbunjenost. «Prvi kvadrat na tabli.» Ona ga pokaže na svom crtežu kao 322
da podučava neko zaostalo dijete. «Početak. Duraid je rekao: Počni od početka. Taita je rekao: Veliki bog Oziris vuče početni potez.» «I dalje te ne razumijem.» Nicholas odmahne glavom. «Dođi sa mnom.» Ponijevši bilježnice, povela ga je kroz otvor u bijelim vratima i stala pokraj njega u Ozirisovom svetištu. «Početni potez. Početak.» Okrenula se i pogledala niz galeriju. «Ovo je prvo svetište. Koliko ih ukupno ima?»
«Tri za trojstvo, zatim Seth, Thoth, Anubis, Hathor i Ra», nabroji on,
«Ukupno osam.» «Pogledaj!» nasmije se ona. «Momak zna brojati!
Koliko je polja u svakom redu na bao tabli?» «Osam vodoravnih i osam okomitih.» zašutio je i zabuljio se u nju. «Misliš.?» Nije odgovorila, već je otvorila bilježnicu. «Svi ovi brojevi i čudni simboli ne predstavljaju riječi koje imaju smisla. Oni međusobno nemaju nikakve veze, osim što nijedan broj na ispisu nije veći od osam.» «Upravo sam pomislio da sam uhvatio smisao, ali sada sam se opet izgubio.» «Ako bi netko trebao pročitati opis partije šaha četiri tisuće godina u budućnosti, što bi pomislio?» upita ona. «Zar to njemu ne bi bili samo nizovi brojki i neobičnih simbola? Neopisivo si glup, zar ne? Ovo je poput vađenja zuba?» «Oh, Bože, Bože!» Sinulo mu je. «Pametno moje! Taita s nama igra bao.» «A ovo je prvi stup, igra počinje ovdje.» Pokazala je prema svetištu. «Ovdje veliki bog Oziris povlači prvi potez otvaranja. Odavde moramo početi na početku svete bao table. Odavde računamo njegov početni potez.» Oboje se osvrnuše po svetištu, proučavajući ispisane zidove i visoki kupolasti strop, a onda Nicholas prekine tišinu. «I uz rizik da me nazovu strašno glupim i da mi izvade zub, mogu li postaviti pitanje? Kako ćemo, k vragu, igrati tu igru kad uopće ne poznajemo pravila?»
Pukovnik Nogo je samouvjereno i značajno zračio kad se šepureći ušetao u prostoriju za sastanke kamo ga je von Schiller pozvao. Nahoot Guddabi žurio je za njim, jer je odlučio ne propustiti izbivanje iz bilo kojeg događaja. I on se pokušao držati samouvjereno i važno, ali je zapravo osjećao da je njegov položaj potpuno nesiguran i da bi se trebao opravdati pred svojim gospodarom. Von Schiller je diktirao pisma Utti Kemper, ali čim su ušli u sobu brzo je ustao i popeo se na prekriveno postolje. «Obećali ste da ćete još jučer predati izvješće», prekorio je Nogoa, uopće ni ne pogledavši Nahoota. «Zar nemate nikakvih vijesti od tog vašeg uhode u klancu?» «Oprostite što sam toliko zakasnio, Herr von Schiller.» Nogo je odmah poslije ovog oštrog napada splasnuo i postao nemiran i nesiguran. Bojao se Nijemca.
«Žene su jedan dan kasnile s povratkom iz Harperovog logora. Ti seljaci 323
su vrlo nepouzdani. Njima vrijeme gotovo ništa ne znači.» «Da, da.»
Von Schiller je bio nestrpljiv. «Poznati su mi nedostaci tvoje crne subraće, ali ni ti sam nisi sigurno potpuno nevin u svezi toga. Nogo. Ali reci mi sada vijesti koje mi donosiš.» «Harper je završio rad na brani prije sedam dana i odmah je premjestio logor nizvodno, na novo mjesto na brdima iznad ponora. Zatim je napravio neku vrstu ljestva od bambusa koje je spustio u ponor. Moj uhoda kaže da čiste neku rupu na dnu praznog bazena.» «Rupu? Kakvu rupu?» Slušajući to, von Schiller je problijedio i počeo se znojiti pa mu je čelo postalo sjajno.
«Je li vam dobro, Herr von Schiller?» Nogo se uzbudio. Nijemac je djelovao bolesno kao da će se srušiti. «Potpuno sam dobro», poviče von Schiller na njega. «Kakvu rupu? Opišite mi je.» «Žena koja je donijela poruku glupa je seljanka.» Nogo se neugodno premještao dok ga je von Schiller ribao. «Rekla je samo da se, kad je razina rijeke opala, pojavila rupa na dnu koja je bila ispunjena stijenama i otpacima koje su oni očistili.» «Tunel!» Nahoot se nije više mogao suzdržati. «Vjerojatno ulazni tunel u grobnicu.» «Šuti!» Von Schiller se srdito okrene prema njemu. «Nemaš nikakvih činjenica kojima bi potkrijepio tu svoju pretpostavku. Pusti neka Nogo završi.» Ponovno se okrenuo prema pukovniku. «Nastavite. Da čujem i ostalo.» «Žena kaže da se na kraju te rupe nalazi nekakva špilja. Sliči na kapelu u kamenu, sa slikama na zidovima.» «Slikama? Kakvim slikama?» «Žena tvrdi da su to slike svetaca.» Nogo omalovažavajući odmahne rukom. «Ona je potpuno neobrazovana. Glupa.» «Kršćanskih svetaca?» upita von Schiller.
Nahoot se umiješa. «To je nemoguće, Herr von Schiller. Kažem vam da je Harper otkrio Mamoseinu grobnicu. Morate brzo djelovati.» «Neću te više upozoravati, ti bijedni čovječuljku», zareži von Schiller na njega.
«Šuti.» Ponovno se okrenuo pukovniku. «Ima li u toj špilji još nešto?
Ponovi mi sve što je ta žena rekla.» «Slike i kipovi svetaca.» Nogo raširi ruke. «Žao mi je, Herr von Schiller, tako je rekla. Znam da su to sve gluposti, ali žena mi je tako rekla.» «Ja ću procijeniti što je glupost, a što nije», reče mu von Schiller. «Što je rekla o tim kipovima svetaca?»
«Harper ih je upakirao u kutije.» «Je li ih iznio iz špilje?» «Ne znam, Herr von Schiller. Žena ništa nije rekla.» Von Schiller siđe sa svog postolja. Ushodao se gore-dolje po kolibi, rastreseno si mrmljajući nešto u bradu. «Herr von Schiller.» započne Nahoot, ali ga Nijemac rukom ušutka. Na kraju se zaustavio ispred Nogoa i pogledao ga.
«Jesu li u toj kapeli pronašli mumiju, neko tijelo?» upita on. «Ne znam, Herr von Schiller. Žena o tome nije ništa rekla.» «Gdje je ona?» Von 324
Schiller je bio toliko uzbuđen da je zgrabio Nogoa za odoru i podignuo se na nožne prste kako bi mu se nekako unio u lice. «Gdje je ta žena?
Jeste li joj dopustili da ode?» Dok je govorio, popljuvao je Nogoa koji se pokušao izvući, ali ga je von Schiller čvrsto držao. «Ne, gospodine. Još
je ovdje. Nisam je želio ovamo dovoditi.» «Budalo. Sve što mi govoriš je iz druge ruke. Odmah je dovedi ovamo. Želim je osobno ispitati.»
Rukom mu naznači da se udalji. «Idi i dovedi je.» Nogo se vratio nakon nekoliko minuta vukući ženu. Bila je mlada i unatoč plavog tetoviranja na obrazima i bradi bila je lijepa. Nosila je dugačku crnu odoru, a glavu je zavila na način udane žene i na boku je nosila dijete. Čim ju je Nogo pustio, klonula je na pod i preplašeno počela cviliti. I njeno dijete također zaplače. Nosnice su mu bile zatvorene bijelim krastama posušenih šmrklji. Žena rastvori gornji dio odore i drhtavom rukom izvadi jednu od mlijeka nabreklu dojku i gurne je u djetetova usta. I dijete i majka buljili su u von Schillera sa strahom u očima. «Pitaj, je li se u kapeli nalazio kakav kovčeg ili tijelo sveca», naredi von Schiller prezirno gledajući ženu. Nogo ju je minutu,dvije ispitivao, a onda odmahne glavom. «Ne. Kaže da su kipovi još u kapeli. Bijelci su ih upakirali u kutije i vojnici ih čuvaju.» «Vojnici? Kakvi vojnici?» «Mek Nimmurovi vojnici, vojnici zapovjednika shufta kojeg sam vam spominjao. Još je s Harperom.» «Koliko ima kutija?» Von Schiller je nestrpljivo otišao do žene koja je sjedila i gurnuo je vrhom čizme.
«Koliko ima kipova?» Žena je sva užasnuta vrisnula i povukla se pred njim. Von Schiller se istodobno, gadeći se, odmaknuo od nje. «Oott im Himme!.» Izvukao je rupčić iz džepa i prinio ga nekoliko puta ustima i nosu. «Smrdi poput životinje. Pitaj je koliko ima kutija.» «Ne mnogo», prevede Nogo, «možda pet, ne više od deset. Nije sigurna.» «Koje su veličine? Kako su velike?» Kad joj je Nogo preveo to pitanje, žena je pokazala dužinu ruke. Von Schilleru se razočaranje jasno očitavalo na licu. «Znači nekoliko komada i to beznačajnih.» Okrenuo se od žene i otišao do prozora koji je gledao niz rub litice prema jugu u divljinu klanca. «Ako je točno to što ovo stvorenje tvrdi, onda Harper još nije pronašao Mamoseino blago. Trebalo bi toga biti više, mnogo više.»
Nogo je opet nešto žurno govorio ženi pa se ponovno okrenuo prema Von Schilleru. «Kaže da je netko iz Marperove skupine napustio logor i otišao za Debra Maryam.» Von Schiller se okrene od prozora i zabulji u njega. «Netko iz njegovog logora? Tko? Tko?» «Ona Etiopljanka.
Priležnica Mek Nimmura. Zove se Woizero Tessay. Poznajem je. Prije nego je postala Mek Nimmurova kurva, bila je udana za ruskog lovca.»
325
Von Schiller pojuri preko sobe i uhvati prednji dio ženine odjeće.
Podignuo ju je s takvom žestinom da joj je dijete ispalo iz naručja i urlajući palo na pod. «Pitaj je gdje je sada ta žena», zapovijedi on Nogou. Majka se oslobodila njegovog stiska i spustila na pod da podigne i utješi dijete koje je plakalo. Nogo ju je dohvatio i opalio joj zvučni šamar kako bi joj privukao pažnju. Privila je dijete na grudi i promrmljala odgovor. «Ne zna», prizna Nogo. «Misli da je još u Debra Maryamu.» «Vodite tu prljavu kurvu odavde!» Von Schiller pokaže glavom na ženu i dijete. Nogo ih odvuče iz kolibe. «Što još znate o toj Mek Nimmurovoj priležnici?» upita on blažim glasom kad se Nogo vratio. «Potječe iz jedne od plemićkih obitelji u Addis Abebi, u krvnom je rodu s Ras Tafari Makonnenom, starim carem Haile Selassiem.»
«Ako je ona Mek Nimmurova cura i stiže ravno iz Harperovog logora, onda će ona moći odgovoriti na pitanja za koja ovo stvorenje nije imalo odgovora.» «To je točno, Herr von Schiller. Ali možda nam neće htjeti reći.» «Želim je», reče von Schiller. «Dovedite je ovamo. Helm će razgovarati s njom. Siguran sam da će je on znati urazumiti.» «Ona je važna osoba. Njena obitelj ima veliki utjecaj.» Nogo je trenutak razmišljao o tome. «Ali, s druge pak strane, šurovala je s ozloglašenim banditom. To mi je dovoljan razlog da je privedem. Poslat ću svoje ljude, pod zapovjedništvom jednog od mojih najpovjerljivijih časnika, da je odmah uhite.» Oklijevao je. «Budete li tu ženu grubo ispitivali, bolje bi bilo da se ne vrati svojim prijateljima u Addis. Mogli bi nam svima stvoriti probleme. Čak i vama, Herr von Schiller.» «Što predlažete?» zanimalo je von Schillera. «Kad odgovori na vaša pitanja, dogodit će joj se mala nezgoda», predloži Nogo. «Učinite što je potrebno», zapovijedi von Schiller. «Pojedinosti prepuštam vama, ali, budete li se morali riješiti te žene, pobrinite se da to bude obavljeno kako treba. Dosta mi je pogrešaka.» Dok je izgovarao ove riječi, okrenuo se i pogledao Nahoota Guddabija, koji je oborio pogled i srdito pocrvenio.
Proveli su gotovo cijela dva dana u Ozirisovom svetištu u dugačkoj grobnoj galeriji. Nijedan vjernik nikad nije tako pomno proučio tekstove na tim zidovima kao što su to učinili Nicholas i Rovan niti je s toliko pažnje ispitao kitnjaste murale velikog boga. Izmjenice su na glas recitirali zapise s Tanusovog nadgrobnog stupa koje je Rovan odabrala i prepisala u bilježnice, ponavljajući ih dok ih sve nisu naučili napamet. Dok je jedan glasno čitao, drugi bi se usredotočio na zidove pokušavajući pronaći neku vezu. « Moja ljubav je boca hladne vode u 326
pustinji. Moja ljubav je stijeg koji se vijori na povjetarcu. Moja ljubav je prvi vrisak tek rođenog djeteta», čitao je Nicholas. Rovan podigne pogled čučeći ispred svetišta i osmjehne se: «Taita je ponekad bio prilično dražestan, zar ne?» upita ona. «Tako je romantičan.» «Sredi se, k vragu. Ovo nije tečaj poezije. Pokušavamo obaviti ozbiljan posao.»
«Barbaru!» promrmlja ona jedva čujno i ponovno se okrene prema zidu s napisima. «Pokušaj ovo ponovno», zapovijedi Nicholas i pročita: Ležimo u dolini tisuću spajanja, djeteta i majke, muškarca i žene, prijatelja s prijateljem, učitelja i učenika, spola sa spolom.» »Već si treći put danas odabrao taj citat. Što te tako snažno njemu privlači?» Nije podigla pogled, ali joj se zacrvenila tamna koža na vratu. «Oprosti!
Mislio sam da će ti i ovaj biti jednako romantičan kao i prethodni», promrmlja on. «Pokušajmo s ovim. « Patio sam i volio. Izdržao sam vjetar i oluju. Strijela mi je probila tijelo, ali me nije ozlijedila. Izbjegavao sam lažni put koji se prostire ravno ispred mene. Krenuo sam skrivenim stubištem do boravišta bogova.» Rovan se zanjihala na petama i pogledala uzduž galerije. «Možda u tome ima nečega. Lažni put koji se prostire ravno ispred mene. Skriveno stubište?» «To je pomalo nategnuto. Od buhe pravimo slona.» Ustala je i s čela otklonila pramenove oznojene kose. «Oh, Nicky. To je tako obeshrabrujuće. Ne znamo čak ni otkud bi krenuli.» «Samo hrabro, djevojčice.» Pretvarao se veselim, iako zapravo nije bio. «Počinjemo od početka kako je to rekao tvoj prijatelj Taita. Pokušajmo ponovno s ovim.» Stavio je ruku na srce poput nekog viktorijanskog glumca i u zanosu odrecitirao:
« Lešinar se uzdiže na snažnim krilima pozdraviti sunce.» Tiho se nasmijala na njegovu glumu, ali joj onda pogled odluta s njegovog lica i prijeđe preko njegovog ramena. Iznenada se ukočila. «Lešinar!» poviče pokazavši na zid iza njega. On se okrenuo i pogledao u smjeru u kojem mu je pokazivala. Tamo je bio lešinar, prekrasna slika ptice divljeg pogleda i žutog oštro povijenog kljuna. Krila su mu bila raširena, a svako pero obrubljeno bojama dragog kamenja. Bio je visok poput Nicholasa i svojim raširenim krilima prekrivao je pola zida.
Zajedno su zurili u njega, a onda Rovan visoko podigne pogled prema stropu. Dodirnula mu je ruku i pokazala mu gore. «Sunce!» prošapće ona. Zlatni disk Ra bio je nacrtan na najvišem dijelu stropa. Njegova žarkost kao da je osvjetljavala sjene. Zrake su se širile od njega u svim smjerovima, ali je jedna od njih pratila zakrivljenost zida i spuštala se šireći se, obasjavajući sliku lešinara. »Lešinar se uzdiže pozdraviti sunce», ponovi ona. «Je li to Taita mislio doslovno?» Prišao je bliže 327
muralu i počeo ga pomno proučavati, prelazeći rukama preko krila, niz prsa do okrutnih povijenih pandži. Zid ispod boje bio je gladak. Nije bilo ispupčenja ili kakve nepravilnosti. «Glava, Nicky. Pogledaj glavu te ptice!» Skočila je i pokušala je dohvatiti, ali nije uspela i, okrenuvši se njemu, rekla s prizvukom očaja u glasu: «Učini to znatno si viši od mene.» Tek je tada primijetio blagu sjenu duž jedne strane ptičje glave suprotno od osvjetljenja reflektora. Kad ju je dodirnuo shvati je da je glava reljefna i blago ispupčena u odnosu na okolni zid. Prešao je prstima preko glave i otkrio da je i kljun dio reljefa. «Jesi li si napipao kakav spoj na zidu?» upita Rovan. On odmahne glavom. «Ne. Gladak je. Sve je to, izgleda, jedinstveni dio zida.» «Lešinar se uzdiže pozdraviti sunce», bila je uporna. «Zar ne možeš ništa pokrenuti? Pokušaj gurnuti lešinarovu glavu gore prema suncu.» Stavio je ruku ispod izbočene glave i gurnuo prema gore. «Ništa!» progunđa on. «Tu je već gotovo četiri tisuće godina.» Premještala se s noge na nogu od razočaranja. «K
vragu, Nicky, ako i postoji nekakav pokretni dio, sigurno je zapečen.
Jače! Gurni jače!» Odmaknuo je nogu da bi imao bolji oslonac i gurnuo izbočenje s obje ruke. Nastavio je gurati svom snagom. Žile na vratu su mu iskočile, a krv mu navalila u lice pa je postalo tamno crveno kao od bijesa. «Jače!» molila ga je, ali je on na kraju ipak spustio ruke i odmaknuo se. «Ne.» Glas mu je bio promukao i napet od napora. «Čvrsto je. Ne mogu ga pomaknuti.» «Podigni me. Želim pogledati.» «S velikim zadovoljstvom. Zadovoljavam se bilo kakvim izgovorom samo da mogu spustiti svoje lascivne ruke na tebe.» Stao je iza nje i uhvatio je rukama oko struka i podignuo je toliko da je mogla dodirnuti ptičju glavu. Brzo ju je opipala vrhovima prstiju i pobjednički tiho podviknula. «Nicky! Nešto si pokrenuo. Boja je duž
glave popucala. Osjećam pod prstima. Podigni me još!» Zastenjao je od napora i podigao je još tridesetak centimetara. «Da, da, evo sigurno!»
dovikne ona. «Nešto se pokrenulo. Evo i pukotine tanke poput kose na zidu iznad glave. Pogledaj!» Donio je jedan od praznih sanduka za streljivo s odmorišta ispred ulaza i postavio ga ispod slike lešinara.
Kad se popeo na njega mogao je gledati lešinaru ravno u oko. Izraz lica mu se promijenio. Brzo je zavukao ruku u džep i izvukao sklopivi nož. Otvorio ga je i počeo pažljivo kopkati oko glave. Dok je to radio, sićušni komadići žbuke i osušene boje počeli su otpadati. «Izgleda da je glava stvarno zaseban dio», prizna on. «Pogledaj iznad nje, uza zid.
Tamo duž ruba sunčeve zrake. Vidiš li okomitu pukotinu u žbuki?»
«Bogami si u pravu», prizna on. «No, pokušam li otvoriti pukotinu 328
oštetit ću mural. Želiš li to?» Tek je trenutak oklijevala. «Ova grobnica će ponovno biti poplavljena čim se razina rijeke digne pa ćemo je ionako izgubiti. Vrijedno je rizika. Učini to, Nicky!» Uvukao je vrh noža u tanku pukotinu i nježno ga okrenuo. Komad obojene žbuke veličine dlana otpadne sa zida i razbije se u prašinu udarivši o ahatni pod.
Pogledao je u udubljenje koje je ostalo na zidu. «Slično je nekakvom prorezu ili žlijebu u zidu», reče on. «Očistit ću ga cijelom dužinom.»
Pažljivo je radio i žbuka je nastavljala padati. Rovan je kihala od prašine koja se podigla, ali se nije htjela povući. Komadići žbuke u njenoj kosi podsjećali su na konfete. «Da», izusti on konačno. «Postoji nekakav okomiti žlijeb koji vodi onamo gore.» «Očisti žbuku iz pukotine oko lešinareve glave», zapovijedi ona, a on obriše nož o nogavicu hlača i ponovno se obruši na zid. «Oslobodio sam je», reče konačno. Izgleda da bi se glava mogla kretati uza žlijeb. U svakom slučaju, pokušat ću. Odmakni se i oslobodi mi prostora.» Ponovno je uhvatio glavu lešinara objema rukama i pogurnuo je. Rovan je stisnula šake i zgrčila lice sudjelujući u njegovom naprezanju. Začulo se nekakvo tiho škripanje i glava je trzavo krenula uz otvoreni žlijeb u zidu. Stigla je do vrha žlijeba i Nicholas skoči sa sanduka. Oboje su u iščekivanju buljili u glavu odvojenu od tijela koja je izgubila svoj oblik, jer se žbuka s nje ogulila ili bila oštećena. Nakon podužeg čekanja, tijekom kojeg gotovo nisu disali. Rovan se snuždila i prošaptala: «ništa!
Ništa se nije promijenilo.» «Što je s ostatkom natpisa s nadgrobnog stupa», podsjeti je on. «Bilo je tu još stihova osim ovih o lešinaru i suncu.» «Imaš pravo.» Osvrnula se željno po ostatku zida. « Šakal zavija i naganja svoj rep.» Pokazala je drhtavim prstom na mali i gotovo neprimjetan lik Anubisa, boga groblja s glavom šakala, na zidu nasuprot lešinara. Stojeći u podnožju goleme nadvisujuće slike Ozirisa, bio je tek nešto veći od prstenjem i dragim kamenjem ukrašenog palca Izidinog muža i Horusovog oca. Rovan je otrčala do zida i istog trenutka kad je dodirnula Anubisa osjetila je da je i njegov lik također izbočen. Uloživši svu svoju snagu počela je gurati sićušni lik, pokušavajući ga prvo okrenuti na jednu pa na drugu stranu.
«Šakal juri vlastiti rep», dahtala je dok se hrvala s njim. «Mora se okrenuti!» «Dopusti meni.» Nicholas ju je nježno odmaknuo i kleknuo ispred slike boga s crnom glavom. Ponovno je upotrijebio nož da bi uklonio gips i debeli sloj boje oko njega. «Izgleda da je izrezbaren od neke vrste tvrdog drveta i zatim prevučen žbukom», reče joj on dok je bockajući ispitivao figuricu. Nakon što joj je naposljetku očistio 329
rubove od gipsa, pokušao ju je okrenuti u smjeru kretanja kazaljki na uri i bučno zastenjao od napora. «Ne!» Na kraju je ipak odustao. «U
drevnom Egiptu nisu imali kazaljke na urama», nervozno ga je podsjetila. «Na drugu stranu. Pokušaj ga okrenuti na drugu stranu.»
Kad ga je pokušao okrenuti u tom drugom smjeru, ponovno se začuo škripavi, grebavi zvuk iza zida. Sićušna figurica se polako okretala u njegovim rukama, dok joj crna glava nije bila okrenuta prema žutim pločicama. Oboje su stajali dosta udaljeni od zida i s očekivanjem gledali u njega, ali nakon novog podužeg čekanja čak se i Nicholas obeshrabrio. «Ne znam što očekujem, ali što god da je, ne događa se», progunđao je s gađenjem. «Ostaje nam još zadnji dio citata», prošapće Rovan. « Rijeka teče prema zemlji. Čuvajte se, vi skrnavitelji svetih mjesta, da se bijes svih bogova ne obruši na vas!» »Rijeka?» upita Nicholas. «Kako bi to Miner rekao, ne vidim nikakvu rijeku koja nestaje.» Rovan se nije čak ni nasmiješila njegovom cockney naglasku.
Pretraživala je brojne zapise i slike koje su prekrivale sve zidove oko njih. A onda ju je ugledala. «Hapi!» Glas joj je bio piskutav od silnog uzbuđenja. «Bog Nila! Rijeka!» Visoko na zidu, u razini glave velikog boga Ozirisa, bog rijeke ih je gledao s visine. Hapi je bio hermafrodit, s prsima žene i spolovilom muškarca koji su stršio ispod opuštenog trbuha. Usta nilskog konja na njegovoj glavi široko su zinula pokazujući velike povijene kljove koje su isticale njegove upale ralje.
Stojeći na gomili sanduka za streljivo, Nicholas je mogao dosegnuti sliku Hapi kad bi potpuno ispružio ruke. Čim ju je dodirnuo, viknuo je:
«I ona je izbočena.» « Rijeka teče prema zemlji», dovikne mu ona. «Mora se pokrenuti prema dolje. Pokušaj, Nicky.» «Pričekaj da očistim rubove.» Ponovno je uzeo nož za skidanje gipsa oko boga, a onda je počeo rezati gips ispod slike i pronašao još jedan okomit žlijeb prema podu. «Spreman.» Sklopio je nož i vratio ga u džep. «Ne diši i pomoli se za mene», reče joj on. Spustio je obje ruke na lik boga i počeo uporno vući prema dolje. Postupno je pritiskao sve jače, dok se naposljetku svom svojom težinom nije objesio o njega. Ništa se nije pomaklo.
«Neće», zastenje on. «Stani!» zapovijedi ona. «Dolazim.» Popela se na kutije iza njega i uhvatila ga rukama oko vrata. «Čvrsto drži», zapovijedi ona. «Vjerojatno je i najmanja pomoć dobrodošla», složi se on kad je podignula noge i svom težinom mu se objesila oko vrata.
«Kreće se!» vikne on. Iznenada je slika boga Hapi popustila pod njegovim rukama i uz oštru škripu spustila se do dna žlijeba u zidu.
Nicholas je ispustio gladak zaobljeni oblik kad je snažno udario na kraj 330
žlijeba. Gomila kutija ispod njega se prevrnula pa su i on i Rovan pali na pod. I dalje mu je visjela oko vrata pa je izgubio ravnotežu kad ga je ona povukla u natrag. Njih dvoje se opruže po ahatnom podu u zbrci ruku i nogu. Nicholas se nekako podigne i povuče i nju. «Što se dogodilo?» upita ona zadihana, divlje pogledavši oštećeni lik Hapi, a zatim po okolnim zidovima. «ništa», reče on. «ništa se nije pomaklo.»
«Možda postoji još.» započe ona, ali zašuti kad začuje neki zvuk sa stropa iznad njih. Oboje pogledaše gore, začuđeni i iznenada uzbuđeni.
S druge strane visokog gipsanog stropa dopiralo je nekakvo nezgrapno kretanje. «Što je to?» prošapće Rovan. «Tamo gore je nešto. Kao da je živo.» Div se pokrenuo; počeo se buditi poslije sna od nekoliko tisuća godina, a pritom se protezao i okretao. «Je li…?» nije imala snage završiti pitanje. U svojoj svijesti je imala sliku samog velikog boga koji se meškolji u skrivenoj prostoriji u stijeni, otvara te zle kose oči i diže se na jedan lakat ne bi li otkrio tko ga je to uznemirio u njegovom vječnom snu. Zatim se začuo još jedan zvuk, pucanje i tutnjava kao da se nakon narušavanja ruka snažne ravnoteže lagano zanjihala. U
početku tiho, a zatim sve glasnije, to kretanje je dobivalo na brzini, podsjećajući na početak lavine. Zatim se začuo prasak poput topovskog pucnja. na visokom stropu se pojavila pukotina, protegnuvši se cijelom dužinom galerije. Prašina je navalila iz nepravilnog otvora, a onda, polagano poput noćne more, krov se počeo rušiti prema njima. Oboje su bili paralizirani od praznovjernog užasa, nesposobni odvojiti pogled od sporog, nezaustavljivog pada stropa koji im je prijetio. A onda se otkinuo komad i pogodio Nicholasa u lice, rasjekavši mu kožu i prisilivši ga da se zatetura u natrag prema zidu.
Šok i bol su ga naposljetku osvijestili. «Opomena!» izusti on. «Taitina opomena. Bijes bogova.» Skočio je do nje i zgrabio je za ruku. «Trči!»
Povukao ju je za sobom. «Taita je napravio zamku na stropu!» Jurili su kroz galeriju prema ulaznom otvoru. Komadi kamenja i žbuke počeli su pljuštati, a prašina ispuni prolaz napola ih zaslijepivši. Što se strop više spuštao, prigušena tutnjava iznad njihovih glava polagano se pretvarala u sve jaču grmljavinu. Dok je grmljavina postajala sve bliža, nisu se usudili ni osvrnuti jer je prijetila da će ih sustići i prestići prije nego uspiju stići do ulaza. Komad stijene oštrih rubova veličine njene glave pogodio je Rovanino rame i ona poklekne. Pala bi da je on nije uhvatio oko struka i zadržao; nastavio ju je vući kroz galeriju. Prašina je zamračila prolaz ispred njih pa je četvrtasti otvor, koji im je predstavljao jedinu nadu za bijeg, nestao u magli koja ih je gušila. «Ne 331
zastajkuj!» viknuo je na nju. «Tek što nismo stigli.» Još dok je to govorio otpao je jedan debeli komad i smrskao tronožni stalak s reflektorom. Istog trena cijela galerija je utonula u potpuni mrak.
Ostavši potpuno slijep, Nicholas je prvo instinktivno zastao i pokušao se orijentirati. Ali svuda oko njega žbuka je sa stropa padala sve jače i brže. Znao je da će se svakog trena cijeli strop srušiti na njih, zdrobiti ih i pokopati, nastavio je trčati bez provjeravanja i vukao je Rovan za sobom kroz mrak. Stigao je do zida u punoj brzini i od sudara ostao bez zraka. Tek je sada kroz gusti oblak prašine jedva uspio nazrijeti četvrtasti otvor u zidu ispred sebe, s druge strane osvijetljen svjetiljkama na odmorištu ispred stubišta. Dok se okretao, zgrabio je Rovan oko pasa i podignuo je. Izbacio ju je kroz otvor i začuo kako je vrisnula kad je tamo tresnula. Još jedan komad žbuke udario ga je po leđima i oborio na koljena. Osjetio je da je na samoj granici svijesti, ali je ipak nastavio puzati naprijed, pomamno pipajući unaokolo dok nije dodirnuo grubi rub otvora. Uspio se nekako prebaciti preko njega, baš
u trenutku kad se strop srušio cijelom dužinom galerije. Rovan je klečala na gornjem odmorištu. Pri svjetlosti reflektora, dopuzala je do njega. «Jesi li dobro?» prodahtala je. Niz obraz joj je tekao tanki mlaz krvi iz rane na čelu. Probio je tamni sjajni prolaz kroz stvrdnutu bijelu prašinu na njenom licu. nije odgovorio, već se ustao i povukao Rovan k sebi. «Ne možemo ostati ovdje», zakriještao je baš u trenutku kad je gusta bijela prašina navalila kroz otvor i zapuhnula ih, gušeći ih i prigušujući svjetlo reflektora. «Ovdje nije sigurno.» Povukao ju je od otvora. «Sve bi se moglo urušiti.» Glas mu je bio grub, grlo mu se stezalo od prašine. Odvukao ju je do vrha stubišta pa oni zajedno posrćući započnu silaziti, sudarajući se i gubeći ravnotežu kad su stigli do dijela skliskog od algi. Kroz maglu prašine ispred njih se pojavio široki četvrtasti Minerov lik. «Što se to ovdje, zaboga, događa?» zaurlao je s olakšanjem kad ih je ugledao. «Pomozi mi», dovikne mu Nicholas.
Miner uzme Rovan u naručje i oni zajedno potrče niz tunel, zastavši tek kad su stigli do prijelaza preko ponora.
Pošta u selu Debra Maryam je bila mala zgrada u prašnjavoj ulici iza crkve. Zidovi su joj bili od gole, nepečene, neobojene i neožbukane cigle, a njen metalni krov s gromobranom presijavao se na visokom planinskom suncu poput zrcala. Javni telefon se morao nalaziti u govornici ispred vrata. Međutim, taj je uređaj već odavno bio nestao ukraden, polomljen ili ga je najvjerojatnije uništila vojska kako ga ne bi koristili politički disidenti i pobunjenici. Tessay je to i očekivala pa 332
gotovo nije ni pogledala u govornicu prije nego je ušla u malu prostoriju koja je predstavljala glavnu poštu. Unutra se nalazila šarolika gomila seljaka i mještana, koji su čekali u redu da ležerno obave posao s postarijim upraviteljem pošte, jedinom osobom iza pulta s rešetkama. Neki prisutni raširili su svoje ogrtače po podu i pripremili se na dugo čekanje, razgovarajući i pušeći, dok su njihova djeca skakala i puzala oko njih. Većina prisutnih prepoznala je Tessay čim je ušla u prostoriju. Čak su je s poštovanjem pozdravili i oni koji su čekali veći dio jutra u redu ispred šaltera i maknuli se u stranu propuštajući je. Unatoč dva desetljeća afričkog socijalizma, feudalni instinkti ruralnog stanovništva još su bili jaki. Tessay je bila plemkinja i imala je pravo na ovo. «Hvala vam, prijatelji.» Osmjehnula im se i odmahnula glavom. «Vrlo ste pažljivi, ali ja ću pričekati u redu.» Bilo im je neugodno što ih je odbila pa kad se stari poštar nagnuo preko šaltera i pridružio se pozdravima, jedna starija žena uhvati Tessay za ruku i snažno je gurne naprijed. «Blagoslovio te Isus i svi sveci, Woizero Tessay.» Poštar je skupio ruke pozdravivši je s velikim poštovanjem. «Dobro došla ponovno u Debra Maryan. Što želi Vaša visost?» «Želim telefonirati u Addis», reče ona poštaru i odmah se začuju komentari i rasprava. Ovo je stvarno bio neuobičajen i važan posao. «Odvest ću vas do telefona», važno joj reče poštar i za tu prigodu nabije na glavu svoju plavu službenu kapu. Obišao je oko pulta galameći i plašeći ostale u redu, odguravao ih u stranu oslobađajući prolaz za gospođu Sunce. Uveo ju je u stražnju prostoriju veličine male kupaonice, gdje se nalazio telefon. Tessay, poštar i nekoliko prisutnih uspjeli su se ugurati u tu malu prostoriju.
Telefonist je bio oduševljen s časti koju mu je ukazala prekrasna Tessay pa započne vikati u mikrofon poput narednika koji zapovijeda četom barjaktara. «Samo još malo!» sav se rascvjetao promatrajući Tessay. «Malo zakašnjenje. Onda ćete razgovarati s britanskim veleposlanstvom u Addis.» Tessay koja je znala što znači malo zakašnjenje, povuče se na prednju verandu i pošalje u seosku trgovinu po hranu i boce tea Dok je čekala na vezu koja se trebala probiti kroz pet,šest antikvarnih seoskih postaja do glavnoga grada, pobrinula se za svoje redovnike iz pratnje, kao i za pola stanovništva Debra Maryama, napravivši veseli domjenak. Zahvaljujući teju pratnja je bila dobrog raspoloženja kad je naposljetku, sat kasnije, poštar izjurio i ponosno joj rekao da su uspjeli uspostaviti vezu. Tessay, redovnici i pedesetak mještana navale za poštarom i smijući se naguraše se u 333
skučenu prostoriju. Oni koji nisu mogli ući, povuku se u glavnu prostoriju pošte. «Geoffrey Tennant pri telefonu.» Glas s naglaskom više engleske klase jedva je dopirao do nje zbog udaljenosti i statičkih pražnjenja. «Gospodine Tennant, ovdje Woizero Tessay.» «Očekivao sam vaš poziv», Geoffreyev glas se razvedri kad je shvatio da razgovara s lijepom djevojkom. «Kako ste, draga moja?» Tessay mu prenese Nicholasovu poruku. «Recite Nickyju da je riješeno», potvrdi Geoffrey i spusti slušalicu. «A sada», obrati se Tessay poštaru, «željela bih još
jednom razgovarati s Addis s tamošnjim egipatskim veleposlanstvom.»
Među mještanima zavlada oduševljenje kad su shvatili da će toga dana biti još zabave. Svi ponovno izađoše na verandu na još malo teja i razgovora. Čekanje na drugu vezu potrajalo je još duže pa je već bilo prošlo pet sati kad je Tessay naposljetku dobila vezu s egipatskim kulturnim savjetnikom. Da ga nije jednom upoznala na nekom od onih domjenaka koji se stalno priređuju u diplomatskim krugovima u Addis, i ostavila na njega dubok dojam, on vjerojatno sada ne bi prihvatio njen poziv. «Imate sreću što ste me ovako kasno zatekli ovdje», reče joj on. «Obično zatvaramo u pola pet, ali upravo se održava sastanak Organizacije afričkog jedinstva pa radim tako kasno. Kako vam mogu pomoći, Woizero Tessay?» Čim mu je spomenula ime i položaj osobe u Kairu kojoj je Rovan namijenila poruku, njegova oholost potpuno splasne i on postane srdačan i susretljiv. Zapisao je sve što je rekla, zahtijevajući od nje da ponovi imena mjesta i ljudi. Na kraju joj je pročitao sve što je zapisao moleći je da potvrdi točnost zabilješki. Ma kraju dugog razgovora, spustio je glas i rekao: «Jako me je ražalostilo kad sam čuo za vaš nedavni gubitak, gospođo Sunce.
Pukovnik Brusilov je bio čovjek kojeg sam jako poštovao. Možda biste mi učinili čast da jednom kad se vratite u Addis večerate sa mnom.»
«Vrlo ste ljubazni i pažljivi», Tessay je bila med i mlijeko. «Bit će mi drago ponovno sresti vašu šarmantnu suprugu.» Spustila je slušalicu dok se on s druge strane još oporavljao od zbunjenosti. Sunce je dotad već zašlo za nebeske dvorce od kumulonimbusa, a zrak je mirisao na kišu. Bilo je prekasno da iste večeri krene natrag niz liticu pa je odahnula kad je mjesni poglavar poslao po nju jednu od svojih maloljetnih kćeri, pozivajući je u goste. Poglavareva kuća bila je najljepša u mjestu; nije bila jedan od onih kružnih tukulusa, već četvrtasta građevina od cigli s limenim krovom, njegova žena i kćeri pripremile su gozbu u Tessayinu čast i pozvali sve viđenije ljude iz okolice, uključujući i svećenika iz crkve. Već je bila prošla ponoć kad je 334
Tessay uspjela pobjeći u veliku spavaću sobu, koju su joj poglavar i njegova žena prepustili. Malo prije nego je zaspala, Tessay je začula teške kišne kapi kako lupaju po valovitom limenom krovu iznad njene glave. Bio je to utješan zvuk, ali se na trenutak sjetila brane nizvodno u klancu, nadajući se da je ovaj pljusak tek glasnik nadolazećih velikih kiša, ali ne i znak da one već počinju. Kad se mnogo kasnije naglo probudila, kiša je već bila prestala. Iza njenog prozora sa zavjesama noć bez mjesečine bila je tiha; čulo se samo zavijanje psa lutalice negdje dolje u selu. Zapitala se što ju je to probudilo i odjednom ju je ispunilo neko predviđanje nesreće, nasljedstvo Mengistuovih dana kad je svaki zvuk u noći mogao upozoravati na dolazak policije. Osjećaj je bilo tako jak da više nije mogla zaspati. Tiho se izvukla iz kreveta i u mraku se počela odijevati. Odlučila je pozvati svoje redovnike i krenuti natrag po mraku. Tek kad se ponovno nađe pokraj Mek Nimmura, osjećat će se sigurno. Upravo je bila navukla hlače i tražila sandale ispod kreveta kad je u daljini začula kamion. Otišla je do prozora i počela osluškivati. Kiša je rashladila zrak i ona osjeti hladnoću na golim rukama i grudima. Zvuk kamiona dolazio je s juga, kao da je dolazio cestom koja se protezala duž obale rijeke, nailazio je brzo i njen osjećaj neugode postane još jači. Mještani su razgovarali s redovnicima i svi su sada već znali da je ona Mek Nimmurova. Za Mekom je bila raspisana potjernica. Odjednom se osjetila vrlo ranjivom i usamljenom.
Brzo je preko glave navukla vunenu shammau i obukla sandale. Dok se iskradala iz sobe čula je mjesnog poglavara kako hrče u sobici u koju su se on i njegova žena preselili. Skrenula je kratkim prolazom do kuhinje. Vatra u ognjištu je dogorjela, ali je na zemljanom podu mogla raspoznati obrise zaspalih redovnika. Ležali su sa shammama nabijenim preko glave, potpuno pokriveni, poput niza tijela na stolovima u mrtvačnici. Kleknula je pokraj najbližeg i protresla ga, ali on je tijekom večere očigledno uživao u teu, jer ga nije mogla probuditi.
Zvuk približavajućeg kamiona sada je već postao znatno glasniji i bliži i ona osjeti kako njena neugoda prelazi u paniku. Shvativši da joj redovnici ne bi bili od značajne pomoći, zatreba li to, ona ustane i brzo krene prema stražnjim vratima. Kamion je upravo stigao ispred kuće.
Farovi su obasjali prednje prozore i na trenutak su osvijetlili prolaz.
Buka motora se naglo utišala kad je vozač smanjio brzinu i ona začuje cvilenje kočnica i škripanje guma po šljunku. Zatim začuje viku i lupetanje mnogih stopala kad su ljudi počeli iskakivati iz kamiona.
Tessay se ukočila na pola puta kroz malu kuhinju i okrenula glavu 335
osluškujući. Odjednom su se začuli snažni udarci po prednjim vratima i poznati povici od kojih se ledila krv: «Otvorite! Središnja obavještajna!
Otvorite vrata! Neka nitko ne napušta kuću!» Tessay potrči do stražnjih vrata, ali je u mraku naletjela na niski stol prepun prljavog posuđa zaostalog od sinoćnje večere. Pala je, a tanjuri i boce od teja se razbiše po podu. Istog trena ljudi ramenima izbiše prednja vrata. Upali su u kuću galameći i uništavajući namještaj, šarajući baterijskim svjetiljkama dok su pretraživali sobe. Nastala je gužva, a kad su se mjesni poglavar i njegova obitelj probudili, zvuk teških udaraca palicama i kundacima bio je propraćen bolnim vrištanjem i užasom.
Tessay je stigla do stražnjih vrata i pokušala ih otvoriti. Prsti je nisu slušali jer je cijelo vrijeme čula nepoznate ljude kako harače po kući.
Mučila se oko brave. Cijelo vrijeme je čula ostale vojnike kako trče kroz dvorište pokušavajući potpuno okružiti kuću. Naposljetku ih je uspjela otvoriti. Vani je bi mrak i nije poznavala okolicu pa nije znala u kojem smjeru treba bježati, ali je negdje u blizini čula rijeku. «Kada bih samo uspjela stići do obale», pomisli ona i krene preko dvorišta. U tom trenutku je zaslijepi snop baterijske svjetiljke, a nečiji promukli glas zaurla: «Evo je!» Istog trenutka je nestala svaka sumnja koga traže pa ona, praćena snopom baterijske svjetiljke, započne trčati poput uplašenog zeca. Okupljali su se iza nje poput čopora bijesnih pasa.
Stigla je do rijeke i skrenula u desno, nizvodno. Čula je kako je netko iza nje otkočio pištolj i sagnula glavu pa ju je zrno promašilo. «Ne pucajte, majmuni jedni!» zaurla nečiji zapovjednički glas. «Treba nam živa zbog ispitivanja.» Njena bijela shamma svjetlucala je na svjetlu baterijske svjetiljke poput krila moljca oko plamena svijeće.
«Zaustavite je!» poviče časnik iza nje. «Ne dopustite da pobjegne.» Ali bila je brza poput gazele i njene noge u lakim sandalama jednostavno su letjele preko neravnog terena dok su vojnici pod teškom opremom posrtali iza nje. Ohrabrila se kad je shvatila da im još može pobjeći.
Zvuk potjere je zamirao za njom i ona stigne do granice snopa baterijske svjetiljke baš u trenutku kad je utrčala u ogradu od hrđave bodljikave žice. Tri reda bodljikave žice uhvatiše je u visini koljena, kukova i prsiju. Gornja žica joj je izbila zrak iz grudi, poderala vunenu tkaninu i zabila joj se u tijelo. Uhvatili su je poput ribe u žičanu mrežu i ona ostane visjeti bespomoćno se otimajući. Grube ruke su je dohvatile i odvukle od žice, a ona, od očaja i boli koje joj je nanijela oštra žica, započne jecati. Jedan od vojnika je uhvati za ruku i zavrne je između lopatica, smijući se sadistički kad je zaurlala od boli. Preko 336
neravnog terena stigao je i časnik teško dišući. Bio je pretežak i čak i na hladnom noćnom zraku jako se znojio. Debeli obrazi su mu se presijavali na svjetlu ručnih svjetiljki. «Nemoj je ozlijediti, glupane», dašćući poviče. «Nije ona kriminalac. Ona je dama visokog roda.
Odvedi je do kamiona, ali se prema njoj ponašaj s poštovanjem.»
Dvojica vojnika su je poveli između sebe do kamiona, držeći je tako da je stopalima jedva dodirivala tlo, a onda su je ubacili u kabinu na sjedalo pokraj vozača u odori. Debeli časnik se s mukom popeo iza nje pa se našla stisnuta između dva muškarca. Vojnici se popnu na stražnji dio kamiona pa vozač upali motor i krene. Tessay je tiho jecala, a časnik je pogleda ispod oka. U odrazu reflektora vidjela je da mu je izraz lica blag i suosjećajan, potpuno suprotan njegovom ponašanju. «Kuda me vodite?» tiho je upitala, potiskujući jecaj. «Što sam učinila?» «Zapovjeđeno mi je da vas odvedem pukovniku Nogou, područnom zapovjedniku, radi ispitivanja povezanih s aktivnostima shufta u Gojamu», reče joj on dok su se drndali neravnim putom.
Neko vrijeme su oboje šutjeli, a onda joj časnik tiho reče na engleskom: «Vozač govori samo amharik. Htio bih vam reći da sam poznavao vašeg oca, Alto Zemena. Bio je dobar čovjek. Žao mi je zbog ovoga što se noćas događa, ali ja sam samo poručnik. Moram izvršavati naredbe.» «Znam da to ne radite po vlastitoj volji niti vas optužujem zbog toga.» «Zovem se Hammed. Pomoći ću vam, budem li mogao. Zbog Alto Zemena.» «Hvala vam, poručniće Hammed. Prijatelji su mi trenutno vrlo potrebni.»
Dok su čekali da se slegne prašina od urušavanja stropa i da nestabilno kamenje padne ili se umiri, Nicholas je zbrinuo manje povrede koje je Rovan zadobila. Posjekotina na čelu nije bila duboka, jedva nešto više od ogrebotine. Nije je trebalo šivati. Dezinficirao ju je i preko nje zalijepio flaster. Međutim, čitavo rame na koje joj je pao kamen bilo je u modricama. Izmasirao joj ga je kremom od veprine.
Svojim ozljedama nije posvetio toliko pažnje. Već nakon sat vremena odlučio se vratiti u tunel. Naredio je Rovan i Mineru da ostanu na prijelazu preko ponora pa se sam vratio do odmorišta na vrhu stubišta. Ponio je bambusov štap i svjetiljku, kabelom povezanu s Hondinim agregatom. Kretao se vrlo oprezno i štapom pipkao strop tunela tražeći slaba mjesta. Kad je stigao do odmorišta vidio je da je lavina razorila ostatke bijelih gipsanih vrata koja su čuvala ulaz u grobnu galeriju. Sanduci za streljivo u koje su pohranili kipove iz svetišta bili su srušeni i razbacani unaokolo, a neki od njih i djelomice 337
prekriveni žbukom. Izvukao ih je i svakog pojedinačno otvorio provjeravajući sadržaj. S golemim olakšanjem je otkrio da su čvrsti metalni sanduci izdržali sve grubosti kojima su bili izloženi i da su dragocjeni kipovi ostali neoštećeni. Odnio je jedan po jedan niz tunel do ponora i predao ih Mineru. Kad se vratio do odmorišta ispred grobnice, Rovan je navaljivala da i ona krene s njim. Nisu je mogla odgovoriti ni njegova uvjerljiva uvjeravanja o opasnosti koja je prijetila od daljnjeg rušenja kamenja. Očaj koji ju je obuzeo kad se našla ispred razorene galerije bio je neopisiv. «Potpuno je uništena», prošapće ona.
«Sva ta veličanstvena umjetnička djela. Ne mogu vjerovati da je Taita htio takvo nešto.» «Ne», nevoljko se složio Nicholas. «Ne, on nas je htio u velikom stilu poslati na put niz sedam pilona do sretnih lovišta. I zamalo nije uspio.» «Trebat će mnogo rada da se sve ovo raščisti», reče ona. «O čemu ti to, zaboga?» Panično se okrenuo se prema njoj.
«Izvukli smo kipove i to je sve čemu se možemo nadati. Mislim da je došlo vrijeme da se pokupimo odavde dok još nismo pretrpjeli veće gubitke.» «Da se pokupimo odavde? Jesi li poludio?» Ljutito se okrenula se prema njemu. «Jesi li pobenavio?» «Kipovima ćemo barem uspjeti pokriti uloženo», objasni on, «a možda će čak nešto i preostati za podjelu kako smo se dogovorili.» «Ne misliš valjda sada odustati kad smo već tako blizu?» iživcirano je zakriještala. «Galerija je uništena.», započeo je on objašnjavati, ali ona lupi nogom o pod i ušutka ga vikom. «Grobnica je i dalje tamo. Prokletstvo, Nicky, Taita se ne bi toliko trudio da je nema. Sada smo joj se previše približili zato je ispalio ovaj upozoravajući pucanj na nas. Zar ne shvaćaš? Sada smo ga stvarno zabrinuli. Ne možemo se predati sada kad nam je cilj gotovo na dohvatu.» «Rovan, budi razumna.» «Ne! Ne! I ne! Ti budi razuman.»
Odbila ga je poslušati. «Moraš odmah započeti čistiti galeriju. Znam da je ulaz sada otvoren. Trebamo samo počistiti ovaj nered i iza žbuke koju je Taita namjerno srušio na nas sigurno ćemo pronaći pravi ulaz u grobnicu.» «Mislim da si od udarca u glavu malo skrenula.»
Rezignirano je podignuo ruke. «Ali koja korist od rasprave s ludom ženom? Očistit ćemo tek toliko da ti dokažem da tamo u nutra nemamo više što otkriti.» «Najveće probleme će nam stvarati prašina», rekao im je Miner, pogledavši zakrčen ulaz u galeriju, kad su mu rekli što namjeravaju. «Čim taknemo tu žbuku dignut će se čitavi oblaci prašine, znatno više nego to naš mali ventilator može izbaciti.» «Da», spremno se složio Nicholas. «Morat ćemo sve to navlažiti. Trebat ćemo dva reda ljudi niz tunel do ponora. Jedan red će prenositi posude s 338
vodom, a drugi će ih vraćati pune žbuke.» «Biće to gadan posao», odgovori Miner, utučeno grizući donju usnu. «Mogao si odmah znati da neće biti lako», podsjeti ga Nicholas. «Kasno je sada kukati.»
Budući da su redovnici i dalje bili sigurni da obavljaju posao kojeg im je Gospod namijenio, veselo su prihvatili novu zadaću. Pjevali su dok su u posudama izvlačili komade gipsane žbuke i kamenja u jednom smjeru i vodu iz ponora u drugom. Nicholas je sa skupinom Bivola, koju je predvodio Hansith, izvlačio kamenje. Bio je to težak, prljav i opasan posao, jer je svaki komad žbuke trebalo prvo nakvasiti i tek onda izvući i predati ostalima u nizu. Stubište je uskoro postalo blatnjavo i sklisko. Srušeno kamenje bilo je nestabilno, a i stalno je visjela opasnost od novog urušavanja. Budući da je na skučenom prostoru galerije radilo puno ljudi, što je nadilazilo mogućnosti malog ventilatora za obnovu zraka, unutra je bilo vruće i sparno. Ljudi su skinuli svu odjeću sa sebe, osim tkanine oko bedra, i tijela su im se presijavala od znoja. Žbuku koju su iznosili bacali su u ponor. Čak ni sav taj materijal nije podignuo razinu crne vode. Jednostavno su ga bez traga progutale dubine. Na Nicholasa je ovaj rad u gomili djelovao strašno klaustrofobično pa je prigodom prve smjene ljudi morao pobjeći na svježi zrak, barem tek na nekoliko minuta. Čak mu je i mračan i odbojan ponor Taitinog bazena predstavljao pravo olakšanje poslije skučenosti galerije ispod zemlje. Mek Nimmur ga je dočekao kad se popeo preko zida na proširenje pokraj jezerca. «Nicholase!»
Mekovo lijepo tamno lice bilo je ozbiljno. «Je li se Tessay vratila iz Debra Maryama? Trebala je stići još jučer.» «Nisam je vidio. Mek.
Mislio sam da je s tobom.» Mek odmahne glavom. «Prije nego pošaljem izvidnicu za njom, htio sam se uvjeriti je li slučajno promakla mojim ljudima.» «Žao mi je Mek. Nisam uopće pomislio da bi joj mogla zaprijetiti bilo kakva opasnost kad sam je poslao na put.» Nicholas se osjetio krivim. «Da sam i ja pomislio na bilo kakvu opasnost, ne bih joj dopustio odlazak», složi se Mek. «Poslao sam ljude u potragu.»
Međutim, Tessayin nestanak nije Nicholasu bila najveća briga. Tijekom sljedećih dana djelićem svijesti stalno je bio svjestan da je još nema, ali ga je opterećivalo čišćenje dugačke grobne galerije, jer je po njegovom presporo napredovalo. Rovan je tamo provodila jednako vremena kao i Nicholas; oboje su bili blatnjavi i prljavi poput Bivola koji su radili pokraj njih. Žalila je nad svakim djelićem razorenih murala prije nego bi ih bacili u otvor ponora, pokušavajući spasiti one na kojima su ostali nedirnuti veći dijelovi slika. Našli su odlomljeni komad na kojem 339
je još bila cijela prekrasna Izidina glava i jedan na kojem je bio očuvan cijeli Thoth. Međutim, najveći broj slika bio je potpuno uništen i bez ikakve nade u mogućnost restauracije pa su ih s tugom bacali u jamu.
U dugačkoj grobnoj galeriji vrijeme kao daje stalo i nisu uopće znali je li dan ili noć. Uvijek bi se iznenadili kad bi napustili grobnicu i otkrili sjaj zvijezda na uskom potezu neba koje se vidjelo iznad Taitinog jezerca ili kad bi zatekli blistavo afričko sunce kako žari s plavetnila bez oblačka. Jeli su i spavali tek kad bi njihova tijela to zahtijevala, a ne držeći se protoka vremena. Vraćajući se u grobnicu već nakon nekoliko sati sna, baš kad su se našli na prijelazu preko ponora, začuli su kroz otvor ispred njih divlji vrisak. Istog trena su se počela javljati pitanja i odgovori te uzbuđena vika ljudi koji su radili u dubljim dijelovima tunela. «Hansith je nešto pronašao», poviče Rovan.
«Prokletstvo, Nicky, znala sam da moramo ostati.» Potrčala je, a on požuri za njom. Izbili su na odmorište ispred grobne galerije gdje su zatekli napola gole radnike koji su se okupili i gestikulirajući brbljali.
Dok ga je Rovan slijedila u stopu, Nicholas se započne probijati između njih. Shvatili su da je Hansith raščistio galeriju sve do nekadašnjeg Ozirisovog svetišta. Strop iznad njih je bio neravan i uništen, a među otpacima na uništenim podnim ahatnim pločicama Nicholas je otkrio ostatke mehanizma kojeg je Taita ugradio u strop i kojeg su oni srušili kad su aktivirali uređaj. Glavni dio bio je golemi kameni kotač, sličan vodeničarskom, težak nekoliko tona. Nicholas je usput zastao i pogledao ga. «Dok čitaš Bog rijeke, shvatiš da je Taita bio opsjednut kotačem», reče on Rovan. «Kotači borbenih kola, kotači za vodu, a ovo je sigurno bio ravnotežni kotač njegove zamke. Kad smo pomakli poluge, izvukli smo klinove koji su držali ovo čudovište. Kad se započeo kotrljati, porušio je sve složeno kamenje iznad stropa galerije.»
Pogledao je put srušenog stropa. «Hajde, hajde, Nicky!» Rovan je nestrpljivo poskakivala. «Imat ćeš kasnije dovoljno vremena za predavanja. Taitina zamka nije ono što je uzbudilo Hansitha. Pronašao je nešto drugo. Hajde!» Probili su se između radnika i stigli do Hansithove visoke pojave. «Što je bilo?» poviče Nicholas iznad glava ostalih. «Što si pronašao, Hansithe?» «Ovamo, effendi, dovikne mu Hansith. «Dođite brzo.» Probili su se naprijed i zastali pokraj redovnika na kraju urušene galerije. «Tamo!» ponosno pokaže Hansith. Nicholas klekne na koljeno između razbijenih ostataka svetišta. Komadići oslikane gipsane žbuke još su se držali za razbijeni zid stijene. Hansith izvuče jedan kamen iz srušenog pročelja i pokaže u prazan prostor 340
kojeg je ovaj ostavio za sobom, Nicholas pogleda kroz njega i osjeti kako mu je puls podivljao. Postojao je otvor u bočnom zidu grobne galerije. Već je na prvi pogled shvatio da je to ulaz u novi prolaz koji je iz grobne galerije vodio pod pravim kutom. Bio je skriven iza slike velikog boga. Dok je sa strahom zurio u njega, osjetio je Rovaninu ruku na svojoj ruci i njen topli dah na svom obrazu, «To je to, Nicky.
Ulaz u pravu Mamoseinu grobnicu. Ova galerija je bila prijevara. Taitin način za skretanje pažnje u pogrešnom smjeru. Ovo je stvarna grobnica.» «Hansithel» pozove ga Nicholas glasom promuklim od uzbuđenja. «Dovedi svoje ljude da raščiste ovaj ulaz.» Dok su radnici micali kamenje Nicholas i Rovan se nisu odvajali od njih pa su pratili pojavljivanje oblika vrata. Bio je to mračni četverokut iste veličine kao i tunel koji je prema gore vodio iz rupe ponora tri metra širine i dva metra visine. Gornja greda i okvir vrata bili su izvedeni od predivnog kamena i kad je Nicholas svjetiljkom osvijetlio otvor ugledao je ispred sebe stube koje su se penjale. Premjestili su rasvjetu u grobnu galeriju i postavili je oko ovih novih vrata, a kad je Nicholas koraknuo na prvu stubu shvatio je da je i Rovan pokraj njega. «Idem s tobom», odlučno je rekla. «Vjerojatno je i ovdje postavio zamke», upozorio ju je.
«Taita te pripravan očekuje iza prvog zavoja.» «Ni ne pokušavaj s tim.
Nećeš uspjeti, gospodine. I ja idem.» Polako su se penjali strmim stubama, zastajkujući na svakoj da bi pogledali zidove i put ispred sebe. Nakon dvadeset stuba od podnožja izbili su na novo odmorište.
Dvoja vrata vodila su iz njega, sa svake strane po jedna. Međutim, stubište se nastavljalo penjati ravno ispred njih. «Kamo sada?» upita Nicholas. «Samo nastavi prema gore», požuri ga Rovan. «Kasnije ćemo istražiti te bočne prolaze.» Oprezno su se nastavili penjati. Nakon još
dvadeset stuba izbili su na jednako odmorište, s jednim vratima sa svake strane i stubištem ispred njih. «Nastavi», naredi Rovan ne čekajući da je upita. Još dvadeset stuba i novo odmorište s poznatim otvorima sa svake strane i stubama ravno naprijed. «Ovo nema nikakvog smisla», pobuni Nicholas, ali ga ona gurne u leđa. «Moramo nastaviti prema gore», reče mu ona i on se prestane buniti. Prošli su još jedno odmorište, pa još jedno, oba jednaka onima koja su prošli dolje niže. «Konačno!» odahne Nicholas kad su izbili na vrh stubišta s očekivanim vratima s obje strane, ali s praznim zidom ispred sebe. «Ne vode dalje.» «Koliko je odmorišta?» upita ona. «Koliko ih je ukupno?»
«Osam», odgovori on. «Osam», složi se ona. «Nije li nam taj broj sada već postao blizak?» Okrenuo se i zablenuo u nju. «Hoćeš reći.» «Hoću 341
reći, osam svetišta u grobnoj galeriji, ovih osam odmorišta i osam polja na tabli za bao.» Tiho i neodlučno stajali su na vrhu stubišta osvrćući se oko sebe. «Dobro», progovori on naposljetku, «ako si tako prokleto pametna, reci mi kojim ćemo sada putem krenuti.» «En-ten-tini», započne ona brojati. «Pokušajmo kroz desna vrata.» Tim desnim prolazom išli su vrlo kratko, a onda su došli do raskrižja u obliku slova
'T' prazan zid s jednakim prolazima s obje strane. «Kreni opet desnim», reče ona i oni krenu. Ali kad su stigli do sljedećeg križanja, Nicholas je zastao i okrenuo se prema njoj. «Jasno ti je što se ovdje događa, zar ne?» upita on. «Ovo je još jedan od Taitinih trikova. Uvukao nas je u labirint. Da ne vučemo za sobom električni kabel, već bismo bili izgubljeni.» Zbunjenog izraza lica ona se osvrne u natrag, a zatim pogleda i prema neistraženim prolazima s desne i lijeve strane. «Kad je ovo gradio, Taita nije mogao predvidjeti doba električne struje.
Očekivao je da će pljačkaši grobova biti opremljeni isto kao i on.
Zamisli da si ovdje uhvaćena bez električnog kabla pomoću kojeg se možeš vratiti», tiho reče Nicholas. «Zamisli da imaš samo uljanicu i što bi se dogodilo kad bi ulje dogorjelo i ti se izgubila u potpunom mraku.»
Rovan se stresla i uhvatila ga za ruku. «Strašno!» prošapće. «Taita počinje igrati grubo», tiho reče Nicholas. «Počeo mi se već sviđati taj stari momak. Ali sada mijenjam mišljenje.» Ponovno se stresla.
«Krenimo natrag», prošapće ona, «nismo smjeli ovako uletjeti ovamo.
Moramo se vratiti i pažljivo razraditi plan. Nepripremljeni smo. Imam osjećaj da smo u opasnosti, mislim u pravoj opasnosti, istoj u kakvoj smo bili u dugačkoj grobnoj galeriji.» Dok su se vraćali, skupljajući električni kabel i povlačeći se niz kamene prolaze, sa svakom stubom sve su više željeli potrčati. Rovan je čvrsto držala Nicholasovu ruku.
Oboje su imali dojam da ih iz mraka gleda neko inteligentno i zlo prisustvo; da ih slijedi, promatra i kupuje vrijeme.
Vojni kamion s Tessay je na povratku ponovno prošao kroz Debra Maryam, a zatim skrenuo na put koji je slijedio rijeku Danderu nizvodno prema klancu Abbaya. «Ovo nije put za vojni stožer», reče Tessay poručniku Hammedu pa se on neugodno promeškolji na sjedalu pokraj nje. «Pukovnik Nogo se ne nalazi u stožeru. Imam upute da vas odvedem na jedno drugo mjesto.» «Ovdje postoji samo jedno mjesto», reče ona. «Logor strane kompanije za istraživanja, Pegaz.» «Pukovnik Nogo je koristi kao vanjsku bazu u svojoj borbi protiv shufta u dolini», objasni on. «Imam zapovijed da vas tamo dovedem.» Tijekom duge vožnje po neravnom tlu nijedno od njih nije 342
više progovorilo ni riječ. Bilo je gotovo podne kad su konačno stigli do ruba litice i skrenuli na križanju koje ih je dovelo do Pegazovog logora.
Čuvari na ulazu u maskimim odorama oštro pozdrave kad su prepoznali Hammeda. Kamion uđe u logor i zaustavi se ispred dugačkih Quonset koliba unutar ograde. «Molim vas pričekajte ovdje.»
Hammed siđe s kamiona i uđe u kolibu, ali se tamo zadržao tek nekoliko minuta. «Molim vas krenite sa mnom, gospo Sunce.»
Pogledao ju je čudno i vidjelo se da mu je neugodno, tako neugodno da je nije mogao pogledati u oči dok joj je pomagao sići s kamiona. Odveo ju je do vrata kolibe i stao u stranu propuštajući je. Osvrnula se po oskudno namještenoj prostoriji i shvatila da je to najvjerojatnije upravno središte kompanije. Stol za sastanke prostirao se gotovo cijelom dužinom prostorije, a uzduž bočnih zidova protezali su se ormari za dokumente i još dva stola. Karta tog područja i nekoliko tehničkih karata bili su jedini ukrasi na golim zidovima. Za stolom su sjedila dva čovjeka, a ona ih obojicu istog trenutka prepozna.
Pukovnik Nogo je podigao pogled prema njoj, hladan pogled iza naočala s metalnim okvirom. Kao i uvijek, odora na njegovom visokom, mršavom tijelu bila je besprijekorna; ali na glavi nije imao kapu.
Kestenasta beretka ležala je na stolu ispred njega. Jake Helm se zavalio u stolac prekriženih ruku. Na prvi pogled je zbog kratko ošišane kose ostavljao dojam dječaka. Tek kad ga je bolje pogledala primijetila je njegovu otvrdnulu kožu i uočila bore u kutovima očiju.
Na sebi je imao košulju razdrljenu oko vrata i traperice izblijedjele gotovo do bjeline. Kopča na pojasu bila je od indijanskog srebra, u obliku glave divljeg mustanga. Rukave je visoko zavrnuo preko snažnih mišića. Žvakao je batrljak jeftine cigare i miris jakog duhana bio je nepodnošljiv. «Odlično, poručniće». Nogo otpusti Hammeda na amhariku. «Pričekajte vani. Pozvat ću vas kad vas zatrebam.» Nakon što je Hammed izašao, Tessay upita: «Zašto sam uhićena, pukovniče Nogo?» Nijedan od njih dvojice se ne udostoji odgovoriti na njeno pitanje. Obojica su je bezizražajno promatrali. «Tražim da mi objasnite razlog ovakvog bahatog ponašanja», bila je uporna. «Šurovali ste s bandom ozloglašenih terorista», tiho odvrati Nogo. «Zahvaljujući svojim postupcima postali ste jedna od njih, shufta» «To nije točno.»
«Nepozvani ste na rudnoj koncesiji u klancu Abbaya», reče Helm. «Vi i vaši suučesnici započeli ste iskopavanja ruda na području koje pripada ovoj kompaniji.» «Nitko ne iskopava nikakve rude», pobuni se ona. «Mi imamo drukčija izvješća. Imamo dokaz da ste podignuli 343
branu preko rijeke Dandere.» «To nema nikakve veze sa mnom.»
«Znači ne poričete da tamo postoji brana?» «To nema nikakve veze sa mnom», ponovi ona. «Ne pripadam nijednoj terorističkoj grupi i nisam učestvovala ni u kakvom iskopavanju ruda.» Ponovno su obojica ušutjeli. Nogo je nešto zapisao u svojoj bilježnici. Helm je ustao i otišao do prozora desno iza nje. Tišina se toliko odužila da to ona više nije mogla podnijeti. Iako je dobro znala da je to dio njihove igre, morala ju je prekinuti. «Veći dio noći provela sam u vojnom kamionu», reče ona.
«Umorna sam i moram na zahod.» «Ako vam je hitno, možete to obaviti i ovdje gdje se nalazite. Ni ja ni gospodin Helm se nećemo uvrijediti.»
Nogo zahihoće poput kakve djevojke, ali ne podigne pogled s bilježnice.
Pogledala je preko ramena u vrata, ali Helm ode do njih i okrene ključ
u bravi, izvuče ga i spusti u džep. Dobro je znala da pred ovom dvojicom ne smije pokazati ni najmanju slabost i, iako je bila umorna i uplašena i mjehur ju je bolio, glumila je samouvjerenost dok je krenula do najbližeg stolca. Povukla ga je i mirno sjela na njega. Nogo podigne pogled prema njoj i namršti se. Nije očekivao ovakvo ponašanje.
«Poznajete shufta, bandita Mek Nimmura», iznenada ju je optužio.
«Ne», odvrati ona hladno. «Poznajem patriotu i demokratskog vođu Mek Nimmura. On nije shufta.» «Vi ste njegova priležnica, njegova kurva.
Onda je normalno da tako govorite.» Prezirno je skrenula pogled s njega i on vrisne. «Gdje je Mek Nimmur? Koliko ljudi ima?» Njezino ga je držanje uzdrmalo. Nije uopće obratila pažnju na pitanje i Nogo se ljutito namršti na nju. «Nećete li surađivati sa nama, morat ću koristiti oštrije načine za dobivanje odgovora na svoja pitanja», upozori je on.
Okrenula se na stolcu i pogledala kroz prozor. U dugoj tišini koja je nastala. Jake Helm je prešao preko sobe i otišao do vrata iza Nogoa koja su vodila u stražnji dio kolibe. Nestao je kroz njih i zatvorio ih za sobom. Zidovi kolibe bili su tanki pa je Tessay razabrala mrmljanje glasova iz susjedne prostorije. Ritam i naglasak glasova nisu bili ni engleski ni amharik. Govorili su nekim stranim jezikom. Nagađala je da Helm dobiva upute od svog pretpostavljenog, koji se ne želi pokazati kako ga kasnije ne bi prepoznala. Poslije nekoliko minuta Helm se ponovno pojavio i zatvorio vrata za sobom, ne zaključavši ih. Kimnuo je Nogou, koji odmah ustane. Obojica stanu ispred Tessay. «Mislim da bi za sve bilo najbolje kad bismo ovu stvar završili što prije «, tiho reče Helm. «Onda ćete vi moći u kupaonu, a ja na doručak.» Podigla je bradu i prkosno ga pogledala, ali mu nije odgovorila. «Pukovnik Nogo pokušava biti razuman. Sputava ga njegov položaj. Srećom to se ne 344
odnosi na mene. Postavit ću vam ista pitanja kao i on, ali ovog puta ćete na njih odgovoriti.» Izvadio je ugašeni batrljak cigare iz usta i pogledao njegov vrh. Zatim ga je bacio u kut prostorije i izvadio iz džepa tanku tabakeru. Iz nje je izvadio novu cigaru, dugačku i crnu, i pažljivo ju je zapalio držeći šibicu dok nije počela ravnomjerno gorjeti.
Zatim je usred oblaka smrdljivog duhanskog dima mahnuo šibicom da je ugasi i upitao: «Gdje je Mek Kimmur?» Ona slegne ramenima i skrene pogled, pogledavši kroz bočni prozor kolibe. Sasvim iznenada, ničim ne najavivši udarac, opalio joj je šamar otvorenim dlanom. Bio je to divljački udarac, tako snažan da joj je glava odletjela u stranu. Prije nego se uspjela snaći, zamahnuo je ponovno i udario je šakom preko brade. Glava joj je žestoko poletjela u suprotnom smjeru i ona padne sa stolca. Nogo stane iznad nje i uhvati je za ruke, okrenuvši ih joj iza leđa. Podignuo ju je natrag na stolac i stao iza nje. Držao ju je tako snažno da je mogla osjetiti kako joj se pod njegovim prstima na koži javljaju modrice. «Nemam vremena za bacanje», smireno reče Helm vadeći zapaljenu cigaru iz usta kako bi provjerio užareni vrh. «Idemo iz početka. Gdje je Mek Nimmur?» Tessay je imala osjećaj da joj je od jačine udaraca puknuo lijevi bubnjić. U ušima joj je zvonilo. Zubi su joj napola probili meso na obrazima i usta su joj se polako punila vlastitom krvlju. «Gdje je Mek Nimmur?» ponovi Helm, nagnuvši se bliže njoj. «Što će vašim prijateljima brana preko rijeke Dandere?»
Prikupila je krv i pljuvačku u ustima, a onda mu je iznenada snažno pljunula u lice. Reagirao je divlje i obrisao oči rukom. «Drži je!» reče on Nogou i uhvati je za prednji dio bluze. Jednim trzajem ju je strgnuo do pasa, a Nogo zahihoće i nagne se preko njenog ramena da joj vidi grudi. Ponovno zahihoće kad je Helm rukom obuhvatio jednu njenu dojku i stisnuo joj bradavicu između kažiprsta i palca. Bila je tamno ljubičasta, boje zrele kupine. Držao ju je tako, štipajući je noktima dok joj koža nije pukla i pojavila se kapljica krvi i kapnula mu preko palca. Zatim je drugom rukom izvadio zapaljenu cigaru iz usta i počeo puhati u njen vrh dok se nije zažario. «Gdje je Mek Nimmur?» upita on i započne približavati cigaru njenim grudima. «Što rade na rijeci Danderi?» Užasnuta je zurila u cigaru dok ju je on spuštao sve niže.
Pokušavala se izmigoljiti, ali ju je Nogo čvrsto držao odostrag. Vrisnula je u agoniji kad je užarena cigara dodirnula vrh njene bradavice i na nježnoj koži se počeo stvarati plik.
Rovan raširi ispod reflektora uvećanu četvrtu stranu nadgrobnog stupa iz Tanusove grobnice. «Ova strana sadrži Taitine bilješke, koje 345
su, pretpostavljam, pravila igre bao. Ne razumijem sve, ali eliminacijom sam zaključila da prvi znak označava jednu od četiri strane ili, kako ih on naziva, kule na tabli.» Pokazala mu je stranice svoje bilježnice na kojima je računala. «Evo ovdje, babun koji sjedi predstavlja sjevernu kulu, pčela je jug, ptica je zapad, a škorpion istok.» Pokazala mu je iste te oznake na fotografiji stupa. «Drugi i treći simbol su brojevi vjerojatno označavaju red i polje. Pomoću njih možemo pratiti kretanje njegovog zamišljenog crvenog kamenja.
Crvena boja ima najveću vrijednost na tabli.» «Što je sa stihovima između svakog niza bilješki?» upita Nicholas. «Poput ovog ovdje, o sjevernom vjetru i oluji?» «Nisam sigurna. Ali, ako dobro poznajem Taitu, vjerojatno su to samo dimne zavjese. On nije od onih koji bi nam željeli olakšati život. Možda i kriju nekakvo značenje, ali se možemo samo nadati da ćemo ga otkriti dok ćemo pratiti kretanje našeg kamenja.» Nicholas je neko vrijeme proučavao njene brojke, a onda se skrušeno osmjehnuo. «Pomisli samo kako je bila mala mogućnost da će netko ikad dešifrirati tragove koje je ostavio za sobom. Prije nego mu se uopće otvori mogućnost da shvati gdje bi mogla biti grobnica, taj bi prvo morao imati pristup do oba izvora, sedmog svitka i Tanusovog nadgrobnog stupa.» Ona se nasmije grleno, zadovoljno.
«Da, vjerojatno je bio siguran da se savršeno osigurao. Eh, vidjet ćemo, gospodaru Taita. Vidjet ćemo jesi li stvarno bio lukav.» Ponovno je uozbiljila i pogledala uz kameno stubište koje je vodilo u Taitin labirint. «Sada moramo provjeriti uklapaju li se moje brojke i teorije u tvrdi kamen i zidove Taitine arhitekture. Ali odakle da započnemo?»
«Od početka», predloži Nicholas. «Bog vuče prvi potez. Tako nam je Taita rekao. Krenemo li odavde iz Ozirisova svetišta, od podnožja stubišta, to će nam onda možda ukazati na smjer njegove zamišljene bao table.» «I meni je ta zamisao pala na pamet», istog trena se suglasila. «Pretpostavimo da je ovo sjeverna kula Taitine table, to znači da odavde izvodimo protokol četiri bika.» Bio je to spor i zamoran posao, jer su se pokušavali probiti u svijest drevnog pisara tapkajući po labirintu prolaza i tunela koje je sagradio prije četiri tisuće godina.
Ovog puta su ušli u labirint znatno opreznije. Nicholas je napunio džepove komadićima posušene bijele riječne gline, koje je poput učitelja koristio za obilježavanje kamenih zidova na svakom grananju i skretanju tunela, ostavljajući bilješke sa sjeverne strane nadgrobnog stupa i ostavljajući putokaze koji će im ne samo omogućiti pronaći put kroz labirint već i zapise koji su se odnosili na skicu koju je Rovan 346
crtala u svojoj bilježnici. Ustanovili su da je po svemu sudeći njihova prva pretpostavka, da je Ozirisovo svetište sjeverna kula na tabli, izgleda bila točna i puni nade su povjerovali da će sada kad imaju taj ključ lako slijediti poteze igre do njenog završetka. Ali te su nade ubrzo pale u vodu kad su shvatili da Taita nije razmišljao samo u dvije dimenzije uobičajene table. On je u igru uveo i treću dimenziju.
Stubište koje je iz Ozirisovog svetišta vodilo prema gore nije predstavljalo jedinu vezu između osam odmorišta. Svaki od prolaza koji je vodio s njih bio je blago ukošen prema gore ili dolje. Dok su pratili skretanja i zaokrete jednog od tih tunela nisu primijetili da mijenjaju razinu. A onda su iznenada ponovno izbili na centralno stubište, ali na odmorište iznad onog s kojeg su krenuli. Stajali su tamo i zurili jedno u drugo užasnuti i u nesigurni. Rovan je prva progovorila. «Nisam čak ni primijetila da se penjemo», prošapće ona.
«Sve to je nedvojbeno mnogo složenije nego što sam u prvi trenutak pretpostavila.» «Vjerojatno je građena poput onih modela nekih složenih ugljikovih spojeva», suglasi se Nicholas sa strahopoštovanjem.
«Međusobno su povezani na svih osam razina. Iskreno rečeno, to je zastrašujuće.» «Mislim da sada znam što bi oni nebitni simbol mogli označavati», promrmlja Rovan. «Razine. Morat ćemo ponovno razmisliti o cijeloj zamisli.» «Trodimenzionalni bao, koji se igra po zagonetnim pravilima. Kakve su nam izgledi protiv njega?» Nicholas skrušeno odmahne glavom. «Nama je zapravo potreban kompjutor, nije se Taita bez razloga hvalio. Stari huligan je stvarno bio matematički genij.» On osvijetli tunel kojim su došli. «Čak i kad znaš, ne možeš zapravo zapaziti da se pod spušta. Zamislio je i sagradio sve to čak i bez logaritamskog računala i libele u stražnjem džepu. Ovaj labirint je graditeljsko čudo.» «Kasnije možeš osnovati klub obožavatelja», predloži ona. «Ali trenutno se moramo ponovno pozabaviti ovim brojevima.» «Donijet ću svjetla i stolove ovamo gore, na ovo središnje odmorište.» Nicholas se suglasio: «Mislim da bismo trebali krenuti od sredine table. To bi nam pomoglo vizualno je zamisliti. Trenutno me je potpuno zbunio.»
Jedini zvuk koji se čuo u prostoriji bilo je tiho jecanje žene koja je sklupčana ležala na podu u bari vlastite krvi i urina. Nogo sjedne za dugački stol i pripali cigaretu. Ruke su mu blago podrhtavale i ostavljao je dojam da mu je muka. Bio je vojnik i preživio je Mengistuov teror. Bio je čvrst čovjek naviknut na nasilje i okrutnost, ali ga je ipak potreslo ovo čemu je upravo prisustvovao. Sada mu je 347
bilo jasno zašto se von Schiller toliko oslanjao na Helma. Taj čovjek gotovo da nije bio ljudsko biće. Jake Helm je na drugom kraju prostorije prao ruke iznad malog umivaonika. Pretjerano savjesno ih je obrisao, a zatim, dok se vraćao do Tessay, ručnikom obrisao mrlje na svojoj odjeći. «Mislim da nam više ništa ne može reći», mirno je primijetio. «Mislim da nije ništa zatajila.» Nogo spusti pogled na ženu i ugleda plavičaste opekotine na grudima i obrazima nalik na neprekidni niz čireva kakvih užasnih malih boginja. Oči su joj bile zatvorene, a trepavice spaljene. Dobro se držala. Tek kad joj je Helm dodirnuo kapke užarenom cigarom konačno je popustila i izbrbljala odgovore na postavljena pitanja. Nogou se vrtjelo u glavi, ali mu je laknulo kad je vidio da joj neće morati držati očne kapke otvorenim, kako je to Helm naredio, i gledati kako joj žar cigare prislanja na suzne očne jabučice.
«Pazi na nju», naredi Helm spuštajući rukave. «Čvrsta je. Ne riskiraj.»
Helm prođe pokraj njega i ode do vrata na suprotnom kraju kolibe.
Ostavio je vrata otvorena pa je Nogo mogao čuti njihove glasove, ali budući da su govorili na njemačkom nije mogao razumjeti o čemu su razgovarali. Bilo mu je jasno zašto von Schiller nije htio prisustvovati ispitivanju. Očigledno je znao kako Helm radi. Helm se vratio u prostoriju i kimnuo Nogou. «U redu. Završili smo s njom. Znaš što moraš učiniti.» Nogo je nervozno ustao i spustio ruku na pištolj na boku. «Ovdje?» upita on. «Sada?» «ne budi takva budala», obrecne se Helm. «Vodi je odavde. Daleko. A onda pošalji nekoga ovamo da počisti ovaj nered.» Helm se okrene na peti i vrati se u stražnju prostoriju.
Nogo ustane i ode do vrata. U širokom luku je zaobišao mjesto gdje je Tessay ležala, kao da nije želio uprljati potplate svojih platnenih vojnih čizmi. «Poručniće Hammed!» pozove on kroz vrata. Hammed i Logo podignu Tessay na noge. Nijedan od njih nije izustio ni riječ i gotovo stidljivo su joj pomogli odjenuti poderanu i krvavu odjeću. Hammed je odmaknuo pogled od njenog golog tijela, opekotina i povreda koje su nagrđivale njenu sjajnu jantarnu kožu. Prebacio joj je shammau preko ramena i poveo je prema vratima. Kad se saplela, uhvatio ju je ispod lakta prije nego je pala. Poveo ju je niza stube do kamiona; kretala se sporo, poput vrlo stare žene. Sjela je na sjedalo s opečenim i natečenim licem u rukama. Nogo je pozvao Hammeda pokretom glave i odveo ga u stranu. Nešto mu je tiho rekao, što je izazvalo vidnu promjenu u izrazu Hammedovog lica dok je slušao njegove upute. U jednom trenutku je počeo protestirati, ali je Nogo divlje zarežao na njega pa je šutke nastavio gristi donju usnu. «Nemoj zaboraviti!» ponovi Nogo.
348
«Daleko od svakog sela. Ne smije biti svjedoka. I zatim mi se odmah javi.» Hammed ispravi ramena i vojnički pozdravi prije nego se stupajući vratio do kamiona i popeo na sjedalo pokraj Tessay. Izdao je vozaču kratku naredbu i oni se odvezu iz logora slijedeći cestu koja je vodila natrag prema Debra Maryamu. Tessay je bila toliko zbunjena i trpjela je takve bolove da je potpuno izgubila osjećaj za vrijeme. Tek napola svjesna, klatila se na sjedalu kad je kamion naišao na loš dio puta, a glava joj je počela poskakivati sjedne na drugu stranu. Lice joj je bilo tako jako natečeno da je jedva mogla otvoriti kapke, a kad bi i uspjela vjerovala je da slabo vidi i da će oslijepiti. Ipak je shvatila da je sunce zašlo i da je pao mrak. U kolibi s Helmom je vjerojatno provela cijeli dan. Osjetila je blago olakšanje što opekotine na kapcima nisu uzrokovale veća oštećenja. Još je barem vidjela. Pogledala je kroz vjetrobransko staklo i pri svjetlosti farova zaključila da ovaj put ne pozna. «Kuda me vodite?» promrmljala je. «Ovo nije put koji vodi natrag u mjesto.» Poručnik Hammed je pogrbljeno sjedio pokraj nje ništa ne odgovorivši. Ponovno je od boli i iscrpljenosti zapala u polusvijest. Trgnula se kad je kamion naglo zakočio i vozač ugasio motor. Grube ruke su je izvukle iz kabine i postavile ispred bliještećih farova. Zavukli su joj ruke na leđa i zavezali ih sirovom kožom. «To me boli!» zacviljela je. «Zarezali ste mi zglobove.» Iskoristila je zadnje ostatke snage i hrabrosti. Bila je isprebijana i osjećala se jadno, jer više nije imala snage za borbu. Jedan od vojnika je povuče za vezane ruke i gurne s puta. Druga dvojica krenuše za njima, noseći alat za kopanje. Na mjesečini se mogla nazrijeti šumica eukaliptusa nekih stotinu metara od puta i oni je povedu onamo. Posjeli su je ispod jednog stabla. Čovjek koji joj je vezao ruke ostane stajati iznad nje, držeći u jednoj ruci pušku nemarno uperenu u nju, a u drugoj je držao cigaretu. Ostali su odložili puške i počeli kopati. Kao da ih ona uopće ne zanima, raspravljali su o Sveafričkom Nogometnom prvenstvu koje se održavalo u Lusaki, a etiopska momčad je imala izgleda da zaigra u finalu. Tek nakon nekog vremena doprlo je do Tessayne izmučene svijesti da to oni kopaju grob za nju. Osušila joj su se razbijena usta i ona se očajnički započne osvrtati unaokolo tražeći poručnika Hammeda. Ali on je ostao u kamionu. «Molim vas», prošaptala je svom čuvaru, ali prije nego je bilo što drugo uspjela prozboriti on je nogom udari u želudac. «Umukni!» rekao je podcjenjujući je, jer se na taj način obraćalo samo životinjama i osobama nižeg reda, i dok je sklupčana ležala na tlu shvatila je da nema smisla od njih bilo što 349
tražiti. Obuzmu je slabost i malodušje pa, ostavši bez ikakve nade, započne tiho plakati u tami. Kad je ponovno otvorila natečene kapke na jakoj je mjesečini mogla vidjeti da je grob već bio tako dubok da se dvojica koja su ga kopala nisu iz njega vidjela. Lopate zemlje letjele su preko ruba jame i padale na gomilu koja je sve više rasla. Njen čuvar se na trenutak udaljio otišavši do rupe. Pogledao je dolje i mrzovoljno progunđao. «Dobro. Dosta je duboko. Pozovite poručnika.» Dvojica se vojnika izvuku iz groba, pokupe svoj alat i oružje i odu u tamu šumice.
Prijateljski se šaleći između sebe, uputili su se natrag prema parkiranom kamionu, napustivši Tessay i njenog čuvara. Dok je njen čuvar čučao na rubu groba i pušio, ležala je drhteći od zime i straha.
Pomislila je da ustane i gurne ga u rupu, a zatim potrči natrag između stabala. Ali kad je pokušala sjesti, shvatila je da su joj pokreti kruti i spori i da uopće ne osjeća ruke i stopala. Pokušala se pokrenuti, ali je u tom trenutku začula poručnika Hammeda kako dolazi i u očaju je ponovno klonula. Hammed je nosio baterijsku svjetiljku. Uperio ju je u grob. «Dobro», rekao je glasno. «Dovoljno je dubok.» Ugasio je svjetiljku i okrenuo se čuvaru: «Bez svjedoka. Vrati se i pričekaj kod kamiona. Kad čuješ hice, vrati se s ostalima zatrpati grob.» Čuvar je prebacio pušku preko ramena i nestao među drvećem. Hammed je pričekao da se čovjek dovoljno udalji pa priđe Tessay i podigne je na noge. Gurnuo ju je do ruba groba i ona osjeti kako nešto petlja oko njene odjeće. Pokušala je nasrnuti na njega, ali su joj ruke još bile vezane na leđima. «Treba mi vaša shamma» Svukao joj je bijeli vuneni ogrtač s ramena i otišao s njim do groba. Skočio je u rupu i ona začuje kako nešto radi po dnu. Začuje njegov tihi glas. «Moraju nešto vidjeti ovdje. Truplo.» Ispuzao je van i zastao pokraj nje teško pušući od napora, a zatim joj prišao s leđa. Osjetila je na rukama dodir hladnog metala i presijecanje kožnih spona. Osjetila je oslobođenje ruku i jauknula od boli kad je krv jurnula natrag u njene utrnule šake. «Što to radite?» zbunjeno je prošaptala. Pogledala je u grob i ugledala blijedu shammau postavljenu tako da se ispod nje prividno naziru obrisi ljudskog tijela. «Hoćete li.» «Molim vas, ne govorite», tiho joj je rekao uhvativši je za rame i poveo je među stabla. «Ležite ovdje.»
Gurnuo ju je na tlo i natjerao da legne licem okrenutim prema tlu.
Zatim ju je počeo prekrivati otpalim lišćem i grančicama. «Ostanite ovdje! Ne pokušavajte pobjeći. Ne mičite se niti javljajte dok ne odemo.
Na trenutak je prošao snopom svjetiljke preko gomile uvelih grančica provjeravajući je li dobro prekrivena pa se udaljio i požurio natrag do 350
groba otkopčavajući u hodu futrolu pištolja. Dva pojedinačna pucnja su se tako glasno i neočekivano prolomila kroz noć da je poskočila i srce joj zakucalo kao ludo. A onda je začula Hammeda kako viče:
«Dođite, ljudi. Završimo s tim.» Požurili su natrag u šumicu i ona začuje zvuk lopata i udaranje zemlje bačene u grob. «Ne vidim što radim, poručniće», požali se jedan glas. «Gdje vam je svjetiljka?» «Za napuniti rupu ne treba ti svjetlo», prosikće Hammed. «Nastavite.
Ugazite dobro zemlju. Ne želim da se bilo tko popikne na ovome mjestu.» Ležala je tiho, pokušavajući smiriti divlje podrhtavanje koje je treslo cijelo njeno tijelo. Naposljetku je zvuk lopata umuknuo i ona ponovno začuje Hammedov glas. «Dobro je. Provjerite jeste li ponijeli sve svoje stvari. Idemo natrag u kamion!» Njihovi koraci i glasovi zamru. U daljini je začula brektanje kamionskog motora. Dok se kamion natraške izvlačio i okretao vraćajući se istim putem kojim su došli, na trenutak se između drveća pojave njegovi farovi. Ostala je ležati ispod gomile suhih grančica još dugo nakon što je zvuk motora potpuno utihnuo. Još se tresla od hladnoće i tiho je plakala od iscrpljenosti, boli i olakšanja. Zatim je polako uklonila grane sa sebe i otpuzala do debla najbližeg stabla. Uz njega je ustala na noge i ostala tako stajati u tami, klimajući se od slabosti. Tek ju je tada počela proganjati krivnja. «Izdala sam Meka», pomislila je i osjetila mučninu.
«Sve sam ispričala njegovim neprijateljima. Moram ga upozoriti. Moram mu se vratiti i upozoriti ga.» Odgurnula se od stabla i posrćući krenula prema stazi.
Jesu li točno riješili Taitine šifre mogli su provjeriti samo odigravanjem poteza koje je on zapisao. Prošli su vrlo pažljivo kroz tunele labirinta, vukli njegove poteze i bilježili ih na zidovima brojevima ispisanim bijelom kredom. Na zimskoj strani nadgrobnog stupa nalazilo se osamnaest poteza. Koristeći prvi način na koji ih je Rovan shvatila, uspjeli su proći njih dvanaest. Zatim su se našli u slijepom tunelu ispred praznog kamenog zida i nisu mogli povući sljedeći potez.
«Prokletstvo!» Nicholas lupi Nogom o zid i, budući da to nije dalo nikakvog učinka, baci komadić krede na njega. «Volio bih se dočepati tog starog vraga. Kastracija bi mu bila najmanje zlo.» «Oprosti.» Rovan ukloni pramen kose s očiju. «Vjerovala sam da sam ispravno shvatila.
Vjerojatno se radi o znamenkama iz druge kolone. Morat ćemo ih zamijeniti.» «Moramo krenuti iz početka», zastenje Nicholas. «Od samog početka», suglasi se ona. «A kako ćemo znati jesmo li sve dobro učinili?» zanimalo ga je. «Ako sljedeći upute stignemo do jedne od 351
dobitnih kombinacija, u bao igri ekvivalent za mat, točno kod osamnaestog poteza. Poslije toga neće biti nijednog logičnog poteza pa ćemo moći pretpostaviti da smo sve dobro učinili.» «A što ćemo tamo naći, ako ikad i stignemo?» «Reći ću ti kad stignemo.» Osmjehnula mu se slatko. «Raspoloži se, Nicky. Tek je počelo boljeti.» Rovan je zamijenila znamenke drugih i trećih brojeva u Tatinim bilješkama, uzimajući prvu za broj polja, a drugu za oznaku reda. Ovog puta su uspjeli proći tek pet poteza prije nego su se zaglavili. «Možda smo pogrešno pretpostavili da treća znamenka označava promjenu razine?»
predloži Nicholas. «Krenimo iz početka uzimajući drugu znamenku za to.» «Nicky, shvaćaš li uopće koliko mogućih kombinacija postoji s tri varijable?» Počela se kolebati. «Taita je odlično poznavao tu igru. Mi tek nagađamo kako se igrala. Kao kad neki velemajstor pokušava objasniti šahovskom početniku složenosti Kraljeve indijske obrane.» «I to na ruskom!» Nicholas razvuče usta u osmijeh, «nećemo nikamo stići budemo li se brzopleto žurili, vjerojatno postoji neki drugi način da mu se približimo. Idemo ponovno pročešljati epigrame koje je Taita ubacio između bilješki.» «U redu. Ja ću čitati, a ti slušaj.» Nagnula se nad bilješke. «Zlo je što i najmanja varijacija prijevoda može izmijeniti smisao. Taita je volio igre riječima, a igra riječima se može temeljiti na jednoj jedinoj riječi. Dovoljno je samo jednom krivo protumačiti smisao neke riječi i izgubili smo je.» «Ipak, pokušaj», ohrabri je Nicholas.
«Nemoj zaboraviti da čak ni Taita nikad prije nije igrao bao u tri dimenzije. Ako je ostavio nekakav trag on se mora nalaziti na samom početku nadgrobnog stupa. Usredotoči se na nekoliko prvih zapisa i epigrame koji ih razdvajaju.» «Pokušajmo tako», pristane Rovan. «Prvi zapis je o pčeli poslije kojeg slijede brojevi pet i sedam i zvečka.»
Nicholas se naceri. «Dobro, to sam već toliko puta čuo da nikad neću zaboraviti. Što slijedi?» «Prvi citat.» Prošla je prstom preko hijeroglifa.
Ono čemu se može pridodati ime može se znati. Ono što je bezimeno može se samo osjetiti. Plovim s plimom iza sebe i vjetrom u lice. Oh, moja voljena, osjećam tvoj slatki okus na svojim usnama.» »Je li to sve?»
upita on. «Zatim, sljedeći zapis. Škorpion i brojevi dva i tri i ponovno zvečka.» «Polako! Polako! Po redu. Što možemo zaključiti iz riječi ploviti i voljena?» I tako su oni pokušavali riješiti zagonetku i hrvali se s tekstom s nadgrobnog stupa sve dok ih oči nisu zaboljele i dok nisu izgubili pojam dana i noći. naposljetku ih je gromki Minerov glas sa stubišta vratio natrag u stvarnost. Nicholas ustane od stola i protegne se prije nego je pogledao na uru. «Osam sati. Ali ne znam je li u jutro 352
ili na večer.» Stresao se kad se Miner pojavio na stubištu sjajne ćelave glava od vlage i natopljene košulje. «Što se to dogodilo?» upita Nicholas. «Jesi li upao u ponornu rupu?» Miner obriše lice dlanom.
«Zar ti nitko nije rekao? Vani pljušti kiša.» Oboje se užasnuti zabulje u njega. «Zar već?» prošapće Rovan. «Kiše su trebale doći tek nekoliko tjedana.» Miner slegne ramenima. «Netko je to zaboravio reći
'Vremenku'.» «Zar je već vrijeme?» upita Nicholas. «Kakvo je stanje na rijeci. Je li razina već počela rasti?» «To sam vam došao reći. Idem do brane i vodim sa sobom Bivole. Želim paziti na nju. Čim postane nestabilna, poslat ću glasnika do vas. Kad to učinim, nemojte raspravljati. Brzo se gubite odavde, to će značiti da svakog trenutka očekujem popuštanje brane.» «Ne odvodi Hansitha sa sobom», zapovijedi Nicholas. «Trebam ga ovdje.» Nakon što je Miner otišao odvevši većinu radnika iz tunela sa sobom. Rovan i Nicholas se ozbiljno pogledaju. «Brzo nam ponestaje vremena, a Taita nas i dalje drži zavezane u čvor», primijeti Nicholas. «Moram te na nešto upozoriti.
Kad rijeka započne nailaziti.» Nije čekala završetak. «Rijeka!» poviče ona. «Ne more. Pogriješila sam u prijevodu. Pročitala sam plima.
Pretpostavila sam da Taita misli na more, a trebalo je biti struja.
Egipćani su imali istu riječ za oba pojma.» Oboje požure natrag do stola i njenih zabilješki. « Struja iza mene, a vjetar mi puše u lice», izmijenio je Nicholas citat. Rovan brzo primijeti: «Na Nilu najjači vjetar uvijek puše sa sjevera, a struja uvijek dolazi s juga. Taita je licem bio okrenut prema sjeveru. Sjevernoj kuli.» «Pretpostavili smo da babun označava sjever «, podsjeti je on. «Ne! pogriješila sam.» Lice joj se ozarilo. «Oh, voljena moja, osjećam tvoj slatki okus na usnama. Med!
Pčela! Zamijenila sam oznake za sjever i jug.» «Što je s istokom i zapadom? Što tamo možemo naći?» Ponovno se s novim poletom okrenuo tekstovima. « Moji grijesi su crveni poput karneola. Sputavaju me poput brončanih lanaca. Probadaju mi srce vatrom i ja skrećem pogled prema zvijezdi večernici.» «Ne shvaćam.» «Probosti» tu riječ smo pogrešno preveli», uzbuđeno je promucao. «Trebalo bi biti izbosti.
Škorpion gleda prema zvijezdi večernici. Večernica se uvijek nalazi na zapadu. Škorpion je zapadna kula, a ne istočna.» «Okrenuli smo tablu naopako.» Uzbuđeno je skočila. «Odigrajmo sada ovako!» «Još nismo odredili razine», usprotivi se on. «Označava li gornju razinu zvečka ili tri mača?» «Budući da smo ostalo odgonetnuli, preostala nam je još
samo ta varijabla. Ili smo u pravu ili griješimo. Prvo ćemo odigrati kao da je zvečka gornja razina, a ako nam to ne uspije možemo 353
promijeniti.» Sada je bilo mnogo lakše. Što su ga bolje upoznavali, zamršeni labirint je postajao sve manje odbojan. Na svakom vrhu, račvanju i raskrižju u tunelima nalazio se veliki znak ispisan Nicholasovom rukom. Brzo su se kretali složenim putovima i skretanjima, a njihovo uzbuđenje je sve više raslo kad poslije svakog odigranog poteza ne bi naišli na prepreku. «Osamnaesti potez.»
Rovanin glas zadrhti. «Drži fige. Ako nas odvede u jedan od otvorenih redova koji napadaju protivnikovu južnu kulu, bit će to mat.» Duboko je udahnula i glasno mu pročitala. «Ptica. Brojevi tri i pet. S oznakom tri mača za nižu razinu.» Izmjerili su koracima i prošli pet raskrižja do najniže razine labirinta, očitavajući svoj položaj pomoću oznaka kredom na kamenim blokovima kod svakog račvanja. «To je to!» reče joj Nicholas pa se oboje osvrnu oko sebe. «Ovo se mjesto ničim ne ističe.» Gorka razočaranost se osjećala u Rovaninom glasu. «Više od pedeset puta prošli smo već ovuda. Isto je kao i svaki drugi zavoj.» «To je upravo ono što bi Taita želio. Prokletstvo! Nije mogao staviti oznaku na kojoj piše X označava pravo mjesto, zar ne?» «Pa što ćemo sada?»
pogledala ga je izgubljeno. «Pročitaj zadnji epigram s nadgrobnog stupa.» Bilježnicu je držala u ruci. « Iz crne i svete zemlje ovog ovdje Egipta žetva je obilna. Udaram svog magarca po rebrima, a drveni vrh pluga prevrće zemlju. Bacam sjeme i žanjem grožđe i žito. U dogledno vrijeme pijem vino i jedem kruh. Pratim smjenu godišnjih doba i brinem se o zemlji» Podigla je pogled prema njemu. «Smjena godišnjih doba?
Upozorava li nas on to na četiri strane stupa? Zemlja?» upita ona i pogleda kamene ploče pod svojim nogama. «Obećana nagrada koju će dati zemlja? Možda pod našim nogama?» upita ona. On lupne nogom po pločama, ali zvuk je bio prigušen i čvrst. «To možemo saznati samo na jedan način.» On podigne glas i koji čudno odjekne kroz labirint.
«Hansithe! Dođi ovamo!»
Miner je na kiši sjedio na visokom sjedalu svog žutog bagera i veselo psovao svoje Bivole, siguran da ne razumiju nijednu od njegovih uvreda. Kiša se slijevala niz njih u povremenim naletima s visokih planina. Još se nije pretvorila u postojani pljusak karakterističan za kišnu sezonu. Međutim, rijeka je prkosno rasla, postajući prljavo plavosiva od blata i taloga kojeg je donosila s planina. Znao je da pravi potop još nije krenuo. Grmljavina koja je poput čopora lavova tijekom lova prijeteći urlala duž planinskih vrhova, predstavljala je tek uvod za opći nebeski pokolj koji će uskoro uslijediti. Iako se rijeka prelijevala preko gornjeg reda košara njegove brane i tutnjala kroz prokop do 354
ravnice, još ju je uvijek uspijevao zadržati. Njegovi Bivoli su punili nove košare kamenjem, koristeći zadnje ostatke žičane mreže iz zaliha u kamenolomu. Čim bi neku od njih napunili i omotali žicom, Miner bi je uzeo bagerom i odvezao niz obalu Dandere. Pojačao je sva slaba mjesta u brani, a onda je počeo podizati još jedan red. Bio je svjestan da, kad se rijeka jednom započne prelijevati preko vrha zida, vrlo lako može doći do rušenja. Kad se to dogodi, ništa je neće moći zadržati.
Odnijet će sa sobom košare pune kamenjem poput grana kakvog baobaba. Dovoljna je samo jedna pukotina u zidu pa će se cijela građevina stropoštati i raspasti. Nije se zavaravao iluzijama da rijeka neće uspjeti obaviti svoj rušilački posao. Znao je da ne smije čekati pojavljivanje prve pukotine u zidu prije nego upozori Nicholasa i Rovan nizvodno u ponoru. Rijeka je vrlo lako mogla prestići svakog glasnika kojeg pošalje, a kad se zid jednom počne rušiti sve će biti prekasno. U
pitanju će biti suptilna procjena i on zaškilji pred novim naletom kiše koji ga je pogodio u lice. Instinkti su mu govorili da ih odmah pozove da izađu iz ponora, jer je ostalo manje od tridesetak centimetara do vrha brane. Međutim, znao je da će Nicholas poludjeti ako ga natjera da prerano prekine radove i na taj način uništi sve njihove napore.
Miner je bio svjestan velikog rizika u koji se Nicholas upustio i troškova koje je imao da bi ovamo stigao. Prije nego su napustili Englesku, ispričao je Mineru u kakvom se nezavidnom položaju našao.
Iako Miner nije shvaćao složenosti i odgovornosti koje je sa sobom nosilo ime u Lloydu, britanski tisak je veliku pažnju posvetio cijelom događaju pa je morao shvatiti da će, ne uspije li njihova pustolovina, sljedeća Nicholasova stanica biti dužnički sud a Nicholas mu je bio prijatelj. Nalet kiše je prošao iznad njih i sjajno toplo sunce probilo se kroz niske oblake. Protok vode nije jenjavao, ali barem razina vode na brani više nije rasla. «Izdržat će još jedan sat», promrmlja on rukujući bagerom i uputivši se niz obalu postaviti još jednu košaru. Nicholas je radio rame uz rame s Hansithovom skupinom kad su počeli skidati podne ploče najniže razine labirinta. Ploče su bile tako dobro spojene da su ih s teško razdvajali čak i uz pomoć metalnih poluga. Da bi uštedjeli na vremenu, Nicholas je morao donijeti tešku odluku i dopustiti uništavanje ploča. Odabrao je četvoricu najjačih u grupi da kovačkim maljevima, vlastite izrade od komada željezne rude koju su nataknuli na drvene motke, razbiju ploče kako bi ih lakše vadili iz poda. Osjećao je krivnju zbog uništenja kojeg su učinili, ali je tako posao mnogo brže napredovao. Dobro raspoloženje i entuzijazam ljudi 355
naposljetku su počeli splašnjavati. Predugo su radili u skučenom prostoru labirinta, a i svaki od njih je bio svjestan porasta razine rijeke na početku klanca i smrtne prijetnje od tog porasta. Lica su im bila mrzovoljna i čulo se malo smijeha i šala. Ali Nicholasa je najviše zabrinulo kad mu je Hansith na početku ove smjene rekao da su prvi ljudi dezertirali. Šesnaestorica se nisu javila na dužnost. Tiho su tijekom noći smotali pokrivače, pokupili sve vrijedno i korisno što su našli u logoru i odšuljali se u mrak. Nicholas je dobro znao da nema koristi slati nekog za njima imali su preveliku prednost i već su sigurno bili na pola puta uz liticu. Ovo je bila Afrika i Nicholas je znao da će se sada, čim je prvi korov niknuo, to vrlo brzo proširiti. Šalio se i nastojao ih razveseliti, ne dopuštajući im da osjete kako se zapravo osjeća. Radio je i znojio se zajedno s njima pokušavajući ih zadržati. Ali je znao, ne otkriju li ispod ovih ploča nešto što bi ponovno pobudilo njihovu pažnju i očekivanja, da se sutra može probuditi i otkriti da su čak i svećenici i vjerni Hansith otišli. Počeo je podizati ploče u kutu jednog zavoja i krenuo u oba smjera duž tunela. Svaki put kad bi čekićem razbili novu kamenu ploču i ispod nje otkrili čvrstu stijenu bez ikakvih znakova kakvog spoja ili otvora, srce bi mu klonulo. «Ne izgleda dobro», promrmlja on Rovan dok su tijekom kratke stanke pili vodu. Dok mu je točila vodu iz boce u ruke, kako bi oprao znoj i prljavštinu s lica, ni ona nije izgledala sretno. «Možda sam pogrešno protumačila znakove za razinu», najavi ona. «To je baš onaj trik kakav bi Taita izveo obje kombinacije imaju logično rješenje.» Zastala je prije nego ga je zapitala što da učini. «Misliš li, bih li trebala početi raditi i na preostalim kombinacijama.» Njeno je pitanje prekinuo Hansithov krik odozdo. «U ime Blagoslovljene Djevice! Effendi, dođite brzo!»
Zajedno su potrčali. Rovan je u brzini ispustila bocu koja se razbila pokraj njenih nogu. Izgleda da to uopće nije primijetila, već je potrčala prema mjestu gdje je stajao Hansith s čekićem podignutim za novi udarac. «Što je bilo.» zašutjela je kad su oboje vidjeli da se ispod podnih ploča koje je Hansith izvadio nalazi novi sloj obrađenog kamena. Bio je uredno postavljen preko poda tunela od zida do zida i utisnut u okolnu stijenu, sa spojevima u koje se mogla gurnuti oštrica noža. Stranice su bile glatke i ravne, bez rezbarija ili bilo kakvih obilježja. «Što je to, Nicky?» upita Rovan. «Ili je još jedan podni sloj ili je time zatvoren otvor u podu», reče joj on hitro. «Nećemo znati dok ne podignemo jednu od njih.» Kamene ploče bile su predebele i preteške da bi ih razbili primitivnim čekićima, iako je Hansith davao sve od 356
sebe. Na kraju su morali iskopati kanal oko prve i podignuti je pomoću poluge. Za podizanje jednog njenog kraja trebala su petorica najsnažnijih. «Ispod nje je neki otvor.» Rovan je klekla provirujući u prostor ispod izvađene ploče. «Neka vrsta otvora.» Nakon što su izvadili prvu ploču, s ostalima pločama koje su zatvarale taj pravokutni otvor išlo je lakše. Kad su ih sve raščistili, Nicholas je osvijetlio tamni otvor kojeg su otkrili. Protezao se od zida do zida tunela, a prostor je bio dovoljno prostran da se čak i Nicholas mogao potpuno uspraviti na stubištu koje je vodilo prema dolje pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. «Još jedno stubište», uzdahne on. «Ovo mora biti to. Čak i Taita jednom mora iscrpiti sve lažne tragove.» Radnici su se okupljali iza njih, a njihova mrzovolja brzo je kopnila zahvaljujući ovom otkriću i dodatnom bonusu u srebrnim dolarima kojeg su sigurno zaradili. «Zar idemo dolje?» upita Rovan. «Trebali bismo biti oprezni i provjeriti ima li kakvih zamki, ali istječe nam vrijeme, Nicky.» «U pravu si, kao i uvijek.
Došlo je vrijeme kad moramo naprijed bez obzira na sve.» «Oprez neka otpuhne vjetar.» Uhvatila ga je za ruku, smijući se. «Hajde, siđimo zajedno.» Silazili su jedno uz drugo, oprezno korak po korak, držeći svjetiljku u visini glave dok su se sjene povlačile pred njima. «Evo neke prostorije na dnu», uzvikne Rovan. «Sliči na skladište kakvi su to predmeti nagomilani uza zidove? Ima ih na stotine. Kovčezi, sarkofazi?»
Tamni obrisi oko zidova četvrtaste prostorije gotovo su bili ljudski; stajali su rame uz rame, niz za nizom. «Ne, vjerojatno su to košare za žitarice», reče ona prepoznavši ih. «Ovo na drugoj strani su amfore za vino. Vjerojatno ponuda mrtvome.» «Ako je ovo jedno od grobnih skladišta», započe Nicholas uzbuđenim glasom, «onda smo vrlo blizu grobnice.» «Da!» poviče ona. «Pogledaj evo još jednih vrata na suprotnom kraju ovog skladišta. Osvjetli ih.» Snop svjetla je uhvatio četvrtasti otvor nasuprot njih. Mamio ih je gotovo zavodnički. Gotovo su pretrčali nekoliko zadnjih stuba i uletjeli u odaju okruženu košarama od trske i glinenim ćupovima za vino. Ali kad su stigli do dna naletjeli su na nevidljivu prepreku koja ih je oboje zaustavila u mjestu i odgurnula unatrag. «Oh, Bože!» Nicholas se uhvati za grlo kao da se davi, istodobno se boreći za zrak. «Nicky!» pokušala je vrisnuti, ali joj je dah ostao zarobljen u plućima. Imala je osjećaj da joj je nekakva čelična omča opasala grudi i stežući se istiskivala zrak iz nje.
«Nicky! Pomozi mi!» Koprcala se poput ribe izbačene na obalu. Snaga ju je napuštala i polako je počela gubiti svijest. Nije više imala snage ni da stoji. Nagnuo se nad nju i pokušao je podignuti, ali i on je bio slab.
357
Osjetio je kako mu noge klecaju, jer više nisu mogle nositi ni njegovu vlastitu težinu. «Četiri minute», pomislio je sav očajan dok se gušio.
«Toliko nam je preostalo. Nakon četiri minute nastupa smrt mozga i odlazimo u zaborav. Moramo doći do zraka.» Stao je iza nje, provukao joj ruke ispod pazuha i prepleo joj prste na grudima. Ponovno ju je pokušao podignuti, ali nije imao snage. Krenuo je unatrag prema stubištu niz koje su se tako lako spustili, ali svaki korak je od njega zahtijevao veliki napor. Ona više nije bila pri svijesti i nepomično je ležala u njegovim rukama. Mlitave noge strugale su preko kamenog poda dok ju je vukao. Napipao je petom najnižu stubu i zamalo se popiknuo. S mukom je uhvatio ravnotežu i nastavio je vući uz stube, dok su joj noge klizile i odskakivale preko površine stuba. Htio je pozvati Hansitha u pomoć, ali u plućima nije više imao zraka da proizvede bilo kakav zvuk. «Ako je sada ispustim, mrtva je», rekao je sebi i s mukom prošao još pet stuba, dok su mu se pluća napinjala doći do dragocjenog zraka kojeg nije bilo. Snaga ga je napuštala kap po kap, maglilo mu se pred očima pa je sve vidio iskrivljeno i lelujavo.
«Daj mi da udahnem», preklinjao je. «Molim te Bože, daj mi zraka.»
Kao nekim čudom, kao odgovor na molitvu osjetio je dragocjeni kisik kako klizi niz njegovo stegnuto grlo i puni mu pluća. Istog trena je osjetio kako mu se vraća snaga pa je pojačao stisak oko Rovaninih grudi i podignuo je. Posrćući je prošao preostale stube s njenim tijelom u naručju i opružio se kroz otvor na ploče tunela ispred Hansitovih nogu. «Što je bilo, effendi? Što se dogodilo vama i gospi?» Nicholas nije imao snage za odgovor. Polegnuo je Rovan na leđa i počeo je udarati po obrazima. «Hajde!» preklinjao ju je. «Reci nešto! Govori!»
Odgovora nije bilo pa je kleknuo iznad nje, prekrio njena otvorena usta svojima i počeo joj puhati zrak u grlo sve dok krajičkom oka nije primijetio da joj se grudi nadimaju. Počeo je brojati do tri. «Molim te, mila moja, molim te diši!» Na njenom žutom samrtnom licu nije bilo nimalo boje. Nagnuo se nad nju i ponovno joj prekrio usta svojima; dok joj je punio pluća vlastitim dahom osjetio je da se pomakla pod njim. «Tako, mila moja», reče joj on. «Diši! Diši za mene.» Sljedećeg puta ga je odgurnula i pijano se uspravila, zagledavši se unaokolo u lica koja su sa strahom lebdjela iznad nje. Pronašla je i Nicholasovo blijedo lice među ostalim crnima. «Nicky! Što se dogodilo?» «Nisam siguran ali što god to bilo, zamalo nas se dočepalo. Kako se sada osjećaš?» «Imala sam dojam da me je neka nevidljiva ruka ščepala za grlo i počela me daviti. Nisam mogla disati i onesvijestila sam se.»
358
«Vjerojatno neki plin ispunjava donji dio prolaza. Bez svijesti si bila manje od dvije minute», počeo ju je uvjeravati. «Oštećenje mozga nastupa ako ostane bez kisika više od četiri minute.» «Užasno me boli glava.» Stisnula je prstima sljepoočice. «Čula sam kako me dozivaš.
Govorio si mi mila moja.» Oborila je pogled. «Mala jezična pogreška.»
Podignuo ju je na noge i ona se na trenutak zanese prema njemu i njene se meke i tople grudi prislone uz njegove. «Još jednom ti hvala, Nicky. Već ti toliko dugujem, da ti nikad neću moći sve vratiti.»
«Siguran sam da ćemo uspjeti nešto smisliti.» Odjednom je postala svjesna očiju koje je promatraju i odmaknula se od njega. «Kakav plin?
I kako je dospio tamo? Misliš li da je to još jedan od Taitinih trikova, Nicky?» «najvjerojatnije neki od plinova koji nastaju pri truljenju», objasni on. «Budući da je ostao zarobljen pri dnu prolaza teži je od zraka. Pretpostavljam da se radi o ugljičnom dioksidu, iako bi moglo biti i nešto poput metana. Mislim da je i metan teži od zraka, zar ne?»
«Je li to Taita namjerno učinio?» Boja joj se vraćala u obraze i brzo se oporavljala. «Ne znam, ali sumnjive su mi one košare i vrčevi. Moći ću ti odgovoriti tek ako ćemo moći ispitati njihov sadržaj.» Nježno joj je dodirnuo obraz. «Kako se osjećaš? Kako glavobolja?» «Bolje. Što ćemo sada?» «Izbaciti plin iz odaje», reče joj on, «i to što prije.» Uzeo je svijeću iz svog priručnog paketa za pomoć kako bi ispitao razinu plina u otvoru. Držeći je upaljenu u desnoj ruci nisko pri podu, krenuo je ponovno niz stube, silazeći polagano stubu po stubu. Plamen svijeće je jasno gorio, plešući na kretanju zraka koje je izazivao svojim silaženjem. A onda na šestoj stubi iznad poda prostorije, plamen iznenada požuti i ugasi se. Označio je tu razinu bijelom kredom na zidu i pozvao Rovan koja je čekala kod otvora: «Barem nije metan. Još
sam ovdje. Sigurno je ugljični dioksid.» «Kakav zaključak», nasmije se ona. «Eksplodira li, onda je metan.» «Hansithe, donesi ovamo ventilator», dovikne Nicholas krupnom redovniku. Zadržavajući zrak kao da roni pod vodom, Nicholas ga odnese do kraja subišta i postavi na pod prostorije. Podesio je ventilator na najveću brzinu i odmah se povukao uz otvor, duboko udahnuvši čim se našao iznad kredom ispisane oznake na zidu. «Koliko će trajati da se plin izbaci?»
nestrpljivo je upitala Rovan gledajući na uru. «Provjeravat ću pomoću svijeće svakih petnaest minuta.» Prošao je cijeli sat prije nego su izbacili dovoljno plina da su se mogli slobodno kretati po podu prostorije. Tada je Nicholas rekao Hansithu da donese naramak drva i dolje na kamenom podu zapali vatru, kako bi brže ugrijao zrak i 359
izazvao njegovo kretanje. Dok je Hansith to radio, Nicholas i Rovan su ispitali jednu od košara postavljenih uza zid. «Podmukli stari lupež!»
promrmlja Nicholas gotovo u očaju, a napola zadivljen, «neka mješavina gnoja, trave i suhog lišća, nešto kao kompost.» Prešli su preko prostorije, nagnuli jedan od vrčeva i počeli proučavati prah koji je ispao iz njega, Nicholas zagrabi punu šaku i protrlja ga između prstiju, a zatim pomiriše. «Istucani vapnenac!» promrmlja on. «Iako se odavno osušio i izgubio svaki miris, Taita ga je vjerojatno prelio nekom vrstom kiseline. Možda vinskim octom, dovoljan bi bio čak i urin, i tako je dobio ugljični dioksid.» «Znači još jedna namjerna zamka», uzvikne Rovan. «Čak i prije toliko tisuća godina, Taita je vjerojatno shvaćao proces raspadanja. Znao je koje će plinove razviti ove smjese.
Osim svih tih dostignuća kojima se razmeće, vjerojatno je bio i dobar kemičar.» «Što više, vjerojatno je znao da će bez kretanja zraka ti teški inertni plinovi ostati na dnu prostorije gotovo vječno», složi se ona.
«Vjerojatno je ovaj ulaz oblikovao u obliku zamke. Kladim se da prolaz odavde vodi prema gore.» Pokazala je prema tajanstvenim vratima na suprotnom zidu. «Zapravo odavde mogu čak i vidjeti prve stube.»
«Uskoro ćemo otkriti jesi li u pravu», reče joj on, «jer smo se baš tamo i uputili uz te stube.»
Da bi mogao pratiti promjenu razine, Miner je uz rub vode postavio kamene humke. Promatrao ih je poput burzovnog mešetara koji prati promjene na kompjutorskom zaslonu. Prošlo je šest sati od zadnje olujne kiše. Oblaci iznad doline su se razišli na toplom, sjajnom suncu, iako su i dalje gusto visjeli iznad sjevernog obzora. Njihove velike gromovite glave sivo-smeđe boje prijeteći i zloslutno su se propinjale u nebeske visine, stvarajući vlastite goleme vijence prema kojima su planine ispod njih sličile na patuljke. Pljusak je tamo u gorju mogao započeti svakog trenutka. Pitao se koliko će vremena nakon toga trebati plavnim vodama da stignu do njih ovdje u klanac Abbaya.
Ukočeno je sišao s bagera i otišao do obale provjeriti kamene oznake.
Tijekom zadnjeg sata razina vode je opala gotovo trideset pet centimetra. Nije se prepustio optimizmu naposljetku, rijeci je trebalo za isto toliko povišenje tek petnaestak minuta. Ono što će se zbiti na kraju bilo je neizbježno. Započet će kiše. Rijeka će izaći iz korita. Brana će popustiti. Pogledao je nizvodno prema brani i rezignirano odmahnuo glavom. Učinio je sve što je mogao da odgodi taj trenutak. Povisio je zid brane za gotovo metar i pol i sagradio još jedan potporni stup iza zida ne bi li ga ojačao. Popevši se uz obalu, umorno se naslonio na 360
žuti metal svoga stroja i pogledao Bivole, raštrkane uzduž obale poput poginulih po bojnom polju. Radili su dva dana ne bi li zadržali vodu i sada su bili iscrpljeni. Znao je da ne može od njih još nešto zahtijevati; kad rijeka nasrne sljedeći put, svladat će ih. Vidio je da se njih nekoliko uzmuvalo i sjelo uprtih pogleda uzvodno. Od vjetra je jedva čuo njihove glasove. Nešto je pobudilo njihovu pažnju. Popeo se na bager i zaklonio oči. Stazom je dolazio Mek Nimmur njega se nije moglo s nekim zamijeniti. Prilazio je odlučnim korakom iz smjera litice, kršan i snažan u svojoj maskirnoj odori. Pratila su ga dvojica njegovih zapovjednika. Mek mahne Mineru iz daljine. «Kako se drži tvoja brana?» upitao ga je na arapskom kojeg Miner nije razumio. «Uskoro će u planinama započeti kiše. Nećeš još dugo moći odolijevati ovdje.»
Pokreti kojima je pokazivao prema nebu i rijeci, Mineru su bili dovoljni.
Miner skoči sa stroja pozdraviti ga i oni se srdačno rukovaše. Obojica su jedan u drugome prepoznavali snagu i profesionalizam kojima su se obojica divili. Mek uhvati za ruku jednog od svojih zapovjednika koji je govorio engleski i on započne prevađati. «Ne muči me samo vrijeme», povjeri se Mek tihim glasom i prevoditelj to prenese Mineru. «Izvijestili su me da nas se vladine trupe pripremaju napasti. Ovamo su poslali cijelu brigadu iz Debra Maryan, a druga je s položaja ispod samostana sv. Frumentiusa krenula je uz rijeku Abbay.» «Žele nas zatvoriti u obruč, zar ne?» primijeti Miner. Mek je poslušao prijevod i smrknuto kimnuo. «Brojčano su značajno jači i ne znam kako dugo ću ih moći zadržati. Moji ljudi su gerilci, nismo naučeni na otvorene bitke. Mi smo poput buha. Ugrizi i bježi. Došao sam te upozoriti da budeš spreman trenutno se povući.» «Ne brini zbog mene», progunđa Miner. «Ja sam trkač. Moja je specijalnost stotinu metara. Vodi brigu o Nicholasu i Rovan, jer oni su u onoj njihovoj prokletoj zečjoj rupi.» «Upravo sam krenuo do njih, ali sam prije toga htio osigurati odstupnicu. Budemo li tijekom borbe razdvojeni, Nicholas je ostavio čamce u samostanu.
Tamo ćemo se okupiti.» «U redu, Mek.» Miner je zašutio i sva trojica pogledaše uza stazu, jer su se ljudi na obali ponovno uzvrpoljili. «Što se tamo događa?» «Dolazi jedna od mojih patrola», zaškilji Mek.
«Vjerojatno je nešto novo.» Zašutio je kad je shvatio da Miner ne razumije, a onda mu se izraz lica promijenio kad je prepoznao malu, vitku pojavu koju su ljudi iz njegove patrole nosili na grubim nosilima.
Tessay ga je vidjela kako trči prema njoj i jedva se uzdigla na nosilima.
Ljudi su je spustili na tlo, a Mek klekne pokraj nosila i zagrli je. Ostali su dugo su tako zagrljeni u tišini. Onda je Mek nježno uzeo njeno lice 361
u svoje skupljene ruke i počeo pregledava njene otekline pune ožiljaka.
Pojedine opekotine su se ognojile, a oči su joj bile tek prorezi ispod natečenih kapaka. «Tko ti je to učinio?» tiho je upitao. nepovezano je počela mrmljati kroz crne krastave usne. «natjerali su me.» «Ne! Ne pokušavaj govoriti.» Predomislio se kad joj je donja usna puknula i na njoj poput rubina zasjala kapljica svježe krvi. «Moram ti reći», nastavila je uporno govoriti isprekidanim šaptom. «natjerali su me da sve kažem. Koliko ljudi imaš. Što ti i Nicholas radite ovdje. Sve. Žao mi je Mek. Izdala sam te.» «Tko je to bio? Tko ti je ovo učinio?» «Nogo i Amerikanac Helm», odgovori ona, a, iako ju je zagrlio nježno poput oca koji grli dijete, pogled njegovih očiju bio je užasan.
Naposljetku su uspjeli istjerati plin iz donje prostorije. Na sredini poda gorjela je Hansithova vatra jednoliko i snažno, a topli zrak koji se dizao u vis odnosio je otrovni plin i raznosio ga u gornje razine labirinta, gdje se miješao s čišćim i kisikom bogatim zrakom gubeći svoju otrovnost.
Rovan se dotad potpuno oporavila od trovanja plinom, ali je njeno samopouzdanje bilo uzdrmano pa je dopustila Nicholasu da prvi krene uza stube koje su započinjale na suprotnom kraju prostorije. «To je savršena plinska zamka», naglasi Nicholas dok su se oprezno uspinjali.
«Taita je nedvojbeno točno znao što radi kad je zamislio ovaj dio tunela.» «Vjerojatno je očekivao da će bilo koji napasnik iz njegovog doba dosad već podleći tim njegovim vražjim sredstvima, izgubiti se u labirintu ili odustati i vratiti se», mozgala je ona. «Pokušavaš li me uvjeriti da je ovo bila Taitina zadnja linija obrane i da više neće iz rukava izvući neki trik? To želiš reći?» upita Nicholas, zakoračivši na novu stubu. «Ne. Zapravo sam pokušala sebe uvjeriti, iako nisam baš
uspjela. Jednostavno mu više uopće ne vjerujem. Naviknula sam se od njega očekivati samo najgore. Čekam svakog trenutka da se krov obruši na mene ili da se otvori pod i mi upadnemo u zapaljeno ložište ili nešto još gore.» Silazeći u prostoriju s plinom prošli su četrdeset stuba, a stubište kojim su se sada penjali bilo je jednako prethodnom.
Dizalo se pod istim kutom, a svaka stuba bila je iste visine i širine.
Kad im je pogled dospio iznad četrdesete stube, Nicholas prođe snopom svjetiljke preko prostrane vodoravne arkade koja se otvarala pred njima. Zaslijepi ih bogatstvo boja i oblika, sjajnih i prekrasnih poput rascvjetale pustinje poslije kiše. Slike su prekrivale zidove i strop arkade, zbunjujuće u svojoj raskoši, začuđujuće u izvedbi.
«Taita!» poviče Rovan drhtavim glasom. «Ovo su njegove slike. Nema umjetnika sličnog njemu; nikad se ne bih mogla zabuniti. Svuda bih 362
prepoznala njegov rad.» Stajali su na najvišoj stubi i promatrali čudo oko sebe. U usporedbi s ovima, murali u dugoj galeriji djelovali su blijedo i ukočeno bezvrijedna prijevara, što su zapravo i bili. Ovo je bio rad velikog majstora, izvanvremenskog genija, čija je umjetnost jednako oduševljavala i zanosila sada kao i prije četiri tisuće godina.
Lagano su nastavili naprijed niz arkadu, gotovo nerado. S obje strane arkada je bila obrubljena nizom malih prostorija, slične pregracima na istočnjačkom bazaru. Ulaze u njih su čuvali visoki stupovi koji su dosezali do samog stropa. Svaki stup je bio izrezbareni kip jednog od bogova. Između sebe su držali visoku stropnu kupolu. Kad su došli do prve dvije pregrade, Nicholas zastane i stegne joj ruku. «Faraonove odaje s blagom», prošapće on. Pregraci su od poda do stropa bili ispunjeni divnim i prekrasnim stvarima. «Spremište namještaja.» U
Rovaninom se glasu osjećalo strahopoštovanje, kao i u njegovom kad je prepoznao oblike stolaca i stolića, kreveta i ležaja. Otišla je do najbliže pregrade i dodirnula kraljevo prijestolje, naslone za ruke su tvorile isprepletene zmije od bronce i lapis lazulija. Noge lavlje šape s pandžama od zlata. Sjedište i naslon bili su izrezbareni prizorima iz lova, a zlatna krila izdizala su se iznad naslona. Iza prijestolja se na gomili nalazilo još mnogo namještaja. Prepoznali su ležaj s baldahinom, čije su stranice bile od izuzetno čipkaste ebanovine i slonovače. Bilo je tu još više desetaka drugih stvari, od kojih je većina bila u dijelovima pa se nije moglo znati što predstavljaju. Presijavali su se dragocjenim metalima i obojenim kamenjem u takvoj zbrci i raznolikosti da ih se nije moglo obuhvatiti jednim jedinim pogledom.
Pregraci s obje strane arkade bili su prenatrpani tim veličanstvenim stvarima. Čudeći se, Rovan je odmahivala glavom, a Nicholas ju je vodio dalje. Zidovi koji su dijelili pregratke bili su ukrašeni pločama koje su prikazivale Knjigu mrtvih i faraonovo putovanje između pilona, opasnosti i suđenja, demone i čudovišta koji su ga čekali duž puta.
«To su slike koje su nedostajale u lažnoj grobnici u dugoj grobnoj galeriji», reče mu Rovan. «Pogledaj samo kraljevo lice. Odmah ti je jasno da je bio stvarna osoba. Portreti su savršeni.» Mural pokraj njih je prikazivao velikog boga Ozirisa kako za ruku vodi faraona, štiteći ga od čudovišta koja su okupila s obje strane čekajući prigodu da ga prožderu. Prikazivao je kraljevo lice kakvo je ono vjerojatno stvarno bilo, ugodnih i blagih crta, čak možda i mekih. «Pogledaj te likove», složi se Nicholas. «To nisu ukočene drvene lutke koje uvijek zakoračuju desnom Nogom. Ovo su stvarni ljudi. Anatomski točno prikazani.
363
Umjetnik je poznavao perspektivu i proučavao ljudsko tijelo.» Stigli su do sljedećih pregradaka i zastali zavirujući u njih. «Oružje», reče Nicholas. «Pogledaj samo ta bojna kola!» Ploče bojnih kola bile su prekrivene zlatnim listićima pa čovjek nije mogao u njih gledati kako su sjale. Orma i uzde kao da su samo čekale konje koji će ih odvući u bitku, a tobolci pričvršćeni na bokove kola iza svakog visokog kotača nabubrili su od strijela. Na bočnim stranicama kola bila je utisnuta Mamoseova kartuša. Uz ovo veličanstveno vozilo bili su nagomilani lukovi povezani žicom od legure srebra i aluminija, bronce i zlata. Bilo je tu i raznih bodeža s drškama od slonovače i mačeva s oštricama od sjajne bronce. Na policama je bilo koplja i brončanih štitova ukrašenih prizorima iz rata i imenom božanskog Mamosea. Kaciga i oklopa od krokodilske kože, ratnih i svečanih odora čuvenih egipatskih vojnih jedinica, odjevenih drvenih kraljevih kipova u prirodnoj veličini koji su stajali u nizovima duž zidova udubljenja. Nastavili su prolazom između novih slika i murala koji su prikazivali život i smrt kralja.
Vidjeli su ga kako se igra sa svojim kćerkama i svojim malim sinom.
Vidjeli su ga kako peca, lovi i pušta sokola, kako se savjetuje sa svojim ministrima, poigrava sa svojim ženama i ljubavnicama i kako se gosti sa svećenicima iz hrama. «Koja kronika života drevnih vremena».
Rovan je jedva disala od strahopoštovanja.» Svaka osoba na tim slikama je očigledno preuzeta iz stvarnog života, to su bili stvarni ljudi koji su nekoć živjeli; svako lice i svaki izraz bili su drukčiji, uhvaćeni zahvaljujući oštrom oku, smislu za humor i velikoj čovječnosti umjetnika. «To je sigurno sam Taita.» Rovan pokaže autoportret eunuha na jednoj od središnjih ploča. «Zanima me je li si dopustio umjetničku slobodu ili je stvarno bio tako otmjen i lijep?» Zastali su diveći se Taiti, svome protivniku, i pogledali njegove prodorne i inteligentne oči. Slika je bila tako znalački napravljena da ih je promatrala jednakim zanimanjem kao i oni nju. Mali, zagonetni osmijeh poigravao je na Taitinim usnama. Slika je bila lakirana pa je bila savršeno očuvana, kao da je nastala jučer. Taitine su usne djelovale vlažno, a oči meko sjajile životom. «Ima svijetli ten i plave oči!» naglasi Rovan. «Iako mu je kosa crvena, to je gotovo sigurno od kane.» «Ludo je i pomisliti da nas je zamalo uspio ubiti, iako je živio tako davno», tiho primijeti Nicholas. «Gdje je bio rođen? To nijednom nije objavio u svojim svicima. U Grčkoj ili Rimu? Nije li možda potjecao iz nekog germanskih plemena ili je bio Viking? Nikad to nećemo saznati, jer vjerojatno ni on sam nije znao svoje porijeklo.» «Eno ga i 364
na sljedećoj pregradi.» Nicholas pokaže niz arkadu prema mjestu gdje se prepoznatljivo eunuhovo lice pojavljivalo u gomili koja je klečala ispred prijestolja na kojem su sjedili faraon i njegova kraljica. «Poput Hitchcocka, i on se izgleda voli pojavljivati na vlastitim djelima.»
Nastavili su dalje pokraj pregradaka s raznim dragocjenostima, uskladištenim tanjurima i vrčevima, posudama od alabastera i bronce uokvirenih srebrom i zlatom, uglačanih brončanih zrcala i smotaka dragocjene svile i platna, vunenih tkanina koje su odavno istrulile u čupave crne bezoblične gomile. Na zidovima pregrade ponovno je bila naslikana bitka s Hiksima u kojoj je faraon bio ranjen, kad mu se strijela koju je odapeo kralj Hiksa zabola u grudi. A na sljedećoj ploči se Taita, kirurg, naginje nad njim s kirurškim instrumentima u rukama, uklanjajući krvlju natopljeni vrh strijele iz dubine njegovog tijela. Zatim su stigli do pregradaka u kojima su bile složene stotine sanduka od cedrovine. Na kutijama su bili izrezbareni kraljevska Mamoseova kartuša i prizori kralja kako se uređuje: ocrtava oči antimonovim puderom, maže lice bijelim i grimiznim rumenilom, kako ga uređuju brijači i oblače sobari. «U nekim od ovih sanduka nalazi se faraonova kozmetika», promrmlja Rovan, «a u nekima odjeća. U njima su sigurno odjevni predmeti za sve prigode njegovog života poslije smrti. Jedva čekam da ih otvorim i proučim.» Sljedeći par zidnih slika prikazivao je faraonovo vjenčanje s mladom djevicom, Taitinom gospodaricom. Lice kraljice Lostris bilo je nacrtano s puno ljubavi do najsitnijih detalja. Umjetnik je slavio njenu ljepotu i pretjerivao u tome; potezi njegovog kista milovali su njena gola prsa i zadržavali se na svim njenim vrlinama sve dok nisu prikazali njeno savršenstvo.
«Kako ju je Taita morao voljeti», promrmlja Rovan pomalo zavidno. «To se vidi u svakom potezu kojeg je povukao.» Nicholas se osmjehne i zagrli je. U ostalim pregracima bilo je još stotine drvenih sanduka. Na svim poklopcima su bile nacrtane minijature kralja sa svim njegovim nakitom: prsti na rukama i nogama nisu mu se vidjeli od prstenja a prsa su mu bila prekrivena medaljonima, dok su mu zlatne narukvice ukrašavale ruke. Na jednom portretu nosio je dvostruku krunu dva ujedinjena kraljevstva Egipta, crvenu i bijelu krunu s glavom lešinara i kobrom na čelu. Na drugom je nosio plavu ratnu krunu, a na trećem Nemes krunu sa zlatnim i lapis krilima koja su mu zakljanjala uši.
«Ako svaki od ovih sanduka sadrži dragocjenosti nacrtane na poklopcu.» Nicholas zašuti, jer se nije ni usudio nastaviti misao.
Mogućnost postojanja takvih dragocjenosti bila je zastrašujuća i mašta 365
se povlačila pred njegovom veličinom. «Sjećaš li se što je Taita zapisao u svicima? Ne mogu vjerovati da se toliko blago ikad ranije našlo na jednom mjestu u isto vrijeme?» upita ga Rovan. «Izgleda da je ono još
uvijek ovdje, svaki pojedinačni dragulj i zrno zlata. Mamoseino blago je netaknuto.» Iza riznice nalazila se još jedna udubina s policama na kojima su stajale ushabti figurice: lutke napravljene od zelenog glaziranog porculana ili izrezbarene u cedrovini. Bila je to vojska sićušnih likova, muškaraca i žena svih zanimanja i profesija. Bilo je svećenika i pisara, odvjetnika i liječnika, vrtlara i poljoprivrednika, pekara i pivara, sluškinja i plesačica, švelja i pralja, vojnika i brijača i običnih radnika. Svaki je od njih nosio alat i opremu svoga zanimanja.
Oni će otpratiti faraona na drugi svijet i tamo raditi za njega; i ići će ispred i umjesto njega bude li ikad pozvan služiti drugim bogovima.
Nicholas i Rovan su naposljetku stigli do kraja ove basnoslovne arkade i našli se ispred niza visokih slobodnih zavjesa, tabernakula koji su nekoć bili nježna bijela platnena rešetka, a sada su se raspali u prljave i otrcane trake poput stare paučine. Ipak su zvijezde i rozete od sjajnog zlata koje su ukrašavale zavjese i dalje visjele u toj paučini poput riba u ribarskim mrežama. Kroz ovu prozirnu paučinu od svilenih čuperaka i zlatnih zvijezda mogli su otraga nazrijeti obris novog prolaza. «To je sigurno ulaz u pravu grobnicu», prošapće Rovan. «Sada nas od kralja dijeli tek tanka koprena.» Zastali su na pragu, jer su osjetili neki čudnu odbojnost prema tom zadnjem koraku.
Budući da je bio prekaljeni ratnik, Mek Mimmur je vidio i liječio većinu rana koje je čovjek mogao zadobiti u bitkama. Njegova mala gerilska skupina nije u svojim redovima imala liječnika, pa čak ni bolničara. O
ranjenicima se obično brinuo sam Mek i zato je uvijek sa sobom nosio priručni komplet za prvu pomoć. Zapovjedio je da odnesu Tessay u jednu od koliba u blizini kamenoloma, gdje joj je zaklonjen iza zidova skinuo poderanu odjeću i sanirao njene rane. Dezinficirao joj je opekotine i ogrebotine i one najgore povezao čistim zavojima. Zatim ju je nježno okrenuo na trbuh i dao joj injekciju antibiotika. Pritom se trgnula, pa on reče: «Nisam baš dobar liječnik.» «Ne želim drugog. Oh, Mek! Mislila sam da te nikad više neću vidjeti. Tog sam se više bojala od smrti.» Pomogao joj je odjenuti pričuvnu odjeću iz njegove naprtnjače majicu i hlače koje su joj bile prevelike. Brižno joj je zavrnuo nogavice. Radio je rukama ljubavnika, ne vojnika. «Vjerojatno izgledam grozno», prošapće ona kroz natečene usne u crnim krastama.
«Lijepa si», porekne on njene riječi. «Meni ćeš uvijek biti lijepa.» Pažljivo 366
joj je dodirnuo obraz kako ne bi povrijedio svježe opekotine po njemu.
Tog su trenutka začuli pucnjavu. Još je bila dosta daleko, dolazila je sa sjevera nošena kišnim vjetrovima. Mek je istog trena ustao. «Počelo je.
Nogo je ipak napao.» «Ja sam to skrivila. Rekla sam mu.» «Ne», reče joj on odlučno. «Nije to tvoja krivnja. Učinila si ono što si morala. Da nisi, ozlijedili bi te još više. Napali bi nas, čak i da im ništa nisi rekla.»
Dohvatio je opasač sa streljivom i zakopčao ga oko pasa. Iz velike daljine začuli su eksplozije bacača. «Sada moram krenuti», reče joj on.
«Znam. Nemoj brinuti za mene.» «Uvijek ću brinuti o tebi. Ovi ljudi će te odnijeti do samostana. Tamo ćemo se sastati. Čekaj me tamo.
Vjerojatno neću moći dugo zadržavati Nogoa. Prejak je. Uskoro se vidimo.» «Volim te», prošapće ona. «Zauvijek ću te čekati.» «Ti si moja žena», reče joj je on svojim dubokim nježnim glasom, a zatim se sagne izlazeći kroz vrata kolibe i nestane.
Kad je Nicholas dodirnuo okvir pregrade, djelići mrežaste koprene su se raspali pod tim nehotičnim pokretom i padnu na podne pločice.
Zlatne rozete zarobljene u njegovim naborima zveknu na kamenu. U
zavjesi se otvorio otvor dovoljno velik da mogu proći kroz njega. Našli su se ispred unutrašnjih vrata. Sjedne strane čuvao ih je masivni kip velikog boga Ozirisa ruku prekriženih na grudima u kojima je držao pastirski štap i bič. S druge strane stajala je njegova žena Izida, s mjesečevom krunom i rogovima na glavi. Njihove prazne oči zurile su u vječnost, a lica su im imala radostan izraz. Nicholas i Rovan prođu između ovih četiri metara visokih kipova i naposljetku se nađu u pravoj Mamoseovoj grobnici. Strop je bio u obliku kupole, a kvaliteta murala na njemu bila je drukčija od onih na zidovima bili su službeni i klasični. Boje su bile mračnije, a izvedba složenija. Prostorija je bila manja nego su pretpostavljali; tek toliko velika da u nju stane golemi granitni sarkofag božanskog faraona Mamose. Sarkofag je stajao u visini grudi. Njegove bočne ploče bile su u bareljefu i prizori su prikazivali faraona i ostale bogove. Kameni poklopac prikazivao je ležeći lik faraona u punoj veličini. Odmah su primijetili da je netaknut i da su isto tako netaknuti glineni pečati Ozirisovih svećenika koji su ga osiguravali. Grobnica nikad nije bila opljačkana. Mumija je sva ova tisućljeća ležala u njoj netaknuta. Ali nije ih to zaprepastilo. U toj inače klasično savršenoj grobnici nalazila su se dva strana predmeta, na poklopcu sarkofaga ležao je prekrasni ratni luk. Bio je dug gotovo poput Nicholasove visine i cijelom svojom dužinom omotan sjajnom žicom od legure zlata i srebra čija je formula izgubljena u drevnim 367
vremenima. Drugi predmet koji se nije trebao nalaziti u kraljevskoj grobnici stajao je u podnožju sarkofaga. Bio je to mali ljudski lik, jedna od ushabti lutaka. Dovoljan im je bio jedan pogled da shvate njeno savršenstvo i oboje su istog trena prepoznali njene crte lica. Tek nekoliko minuta ranije, vidjeli su to lice na zidovima arkade ispred grobnice. Taitine riječi iz svitaka kao da su odzvanjale među zidovima grobnice i lebdjele poput krijesnica u zraku iznad sarkofaga: Dok sam posljednji put stajao pokraj kraljevog sarkofaga, poslao sam sve radnike odatle. Ja ću biti zadnja osoba koja će napustiti grobnicu i nakon što ja izađem ulaz će biti zapečaćen. Kad sam ostao sam razvezao sam zavežljaj kojeg sam sa sobom donio. Izvadio sam iz njega dugački luk, Lanatu. Tanus ga je nazvao po mojoj gospodarici, jer Lanata je bilo njeno ime dok je bila mala. Ja sam taj luk napravio za njega. Bio je to zadnji dar od nas dvoje. Spustio sam ga na zapečaćeni poklopac njegovog sarkofaga. U mom zavežljaju nalazio se još jedan predmet.
Bila je to drvena ushabti figura koju sam izrezbario. Spustio sam je u podnožje sarkofaga. Dok sam je rezbario, postavio sam tri bakrena zrcalo da bih proučio vlastite crte lica iz svih kutova i kako bih ih mogao vjerno prenijeti. Lutka je minijaturni Taita. Na dnu sam urezao riječi.
Rovan je kleknula uz sarkofag i dohvatila ushabti figuru. Sa strahopoštovanjem ju je okrenula u rukama i počela proučavati hijeroglife urezane u dno figure. Nicholas klekne pokraj nje. « Moje ime je Taita. Ja sam liječnik i pjesnik. Ja sam arhitekt i filozof. Ja sam tvoj prijatelj. Ja ću odgovarati za tebe.» «Znači sve je istina», prošapće Nicholas. Rovan je vratila ushabti točno na isto mjesto gdje ju je našla i ostavši na koljenima okrenula se prema njemu. «Nikad dosad nisam doživjela nešto slično», prošapće ona. «željela bih da se nikad ni ne završi.» «Neće se nikad ni završiti, mila moja», odgovorio joj je. «Ti i ja tek započinjemo.»
Mek Nimmur je promatrao kako dolaze obilazeći padine brda. Za to je trebalo imati oči gerilca, jer su se kretali kroz gusto žbunje i trnje. Kad je ocijenio koliko ih ima, na trenutak se zabrinuo. Bile su to jedinice prekaljene tijekom dugogodišnjeg rata. Nekoć se borio s njima protiv Mengistuove strahovlade i vjerojatno je mnoge od njih obučio ratovanju. Sada su se okrenuli protiv njega. Takav je bio ritam rata i nasilja na ovom izmučenom kontinentu, gdje su se beskrajni ratovi vodili zahvaljujući vjekovima starim plemenskim neprijateljstvima, pohlepi i podmitljivosti političara novijeg doba i njihovim preživjelim ideologijama. Ali ovo nije trenutak za teorijske rasprave, pomisli on 368
ogorčeno, i usredotoči se na način obrane područja ispod sebe. Da! Ti ljudi su vrlo sposobni. Vidio je to po načinu njihovog napredovanja; kretali su se kroz šikaru poput sablasti. Znao je da na svakoga kojeg je primijetio dolazi desetak nezamijećenih. «Snaga skupine», pomisli on i pogleda svoje ljude. Njih je među stijenjem tek četrnaestorica i jedino se mogu nadati da će uspjeti žestoko napasti protivnika i iznenaditi ga, a zatim se povući prije nego Nogo postavi svoje bacače po vrhu brda gdje su oni ležali. Pogledao je put neba pitajući se hoće li Nogo pozvati u pomoć i zrakoplovstvo. Ruskim Tupoljevima bi trebalo tek trideset pet minuta od zrakoplovne baze u Addis i već je gotovo mogao nanjušiti slatkasti zadah napalma na vlažnom vjetru i vidjeti kotrljajući oblak plamena kako se širi prema njima. To je bilo jedino čega su se njegovi ljudi stvarno bojali. No, ovog puta neće biti zračnog napada, zaključi on. Nogo i njegov gazda Nijemac von Schiller, željeli su plijen iz grobnice koju je Nicholas Quenton Harper otkrio u klancu.
Oni ga nisu željeli dijeliti s debelim političkim svinjama u Addis. Ne bi voljeli privući pažnju vlade na sebe i na ovo svoje malo osobno poduzetništvo u klancu Abbaya. Ponovno je pogledao niz padinu.
Neprijatelj se približavao, zaobilazeći padine brda kako bi presjekao put uzduž rijeke Dandere. Ubrzo moraju poslati izvidnicu ovamo gore da bi se bočno osigurali prije daljnjeg napredovanja. Da, evo ih. Osam, ne deset ljudi odvaja se od glavnine i oprezno kreće uz padinu ispod njega «Pustit ću ih bliže», odluči on. «Bilo bi najbolje kad bih ih mogao sve srediti, ali se nije realno tome nadati. Bit će dobro sredim li četvoricu ili petoricu i ostane li nekoliko njih zapomagati u šikari.»
Okrutno se nasmijao, «nema boljeg načina za gašenje morala kod vojnika od pogleda na svoga sudruga u bolnom hropcu od rane u želucu. Poslije toga teško dižu glave.» Pogledao je preko padine posute kamenjem i opazio svoga vojnika, naoružanog RPD lakom strojnicom, na izvrsnom mjestu odakle paljbom može zaustaviti njihovo napredovanje uz padinu. Salim, čovjek sa strojnicom, bio je pravi umjetnik s tim oružjem. Možda se ipak može nadati da će ih srediti više od petorice. «Vidjet ćemo», pomisli Mek, «ali moramo biti precizni.»
Primijetio je pukotinu u prijevoju neposredno ispod sebe. «Sigurno neće htjeti izaći na vidik prelazeći preko otvorenog prijevoja», procijenio je. «Sigurno će se skupiti i nastojati provući kroz tu pukotinu, to će biti pravi trenutak.» Osvrnuo se prema svom RPD-u. Salim ga je gledao, očekujući njegov znak. Mek ponovno pogleda niz padinu. «Da», pomisli on. «Okupljaju se. Onaj veliki s lijeve strane je već napustio svoj 369
položaj. Ona dvojica s unutrašnje strane skreću prema pukotini.»
Maskirne odore Nogovih ljudi izvrsno su se stapale sa šikarom, a cijevi njihovog oružja bile su omotane starim krpama maskirne tkanine pa se sunce nije od njih odbijalo. U grmlju su bili gotovo nevidljivi; odavali su ih tek pokreti i boja kože. Sada su bili tako blizu da je Mek povremeno mogao uhvatiti sjaj nečije bjeloočnice, ali još nije mogao vidjeti vojnika sa strojnicom. Njega mora prvog ušutkati. «Ah, evo», odahnuo je. «Evo ga. Tamo desno. Zamalo mi je promakao.» Bio je to nizak i krupan čovjek, širokim ramenima i dugačkim rukama podsjećao je na majmuna. Pušku je nosio s lakoćom. Bila je to RPD
sovjetske proizvodnje kalibra 7.62 mm. Odao ga je kolut streljiva pričvršćen preko tih širokih ramena. Mek se spustio i zaobišao oko stijene iza koje se skrivao. Prebacio je svoj kalašnjikov na brzu paljbu i prislonio ga na rame. To je bilo njegovo osobno oružje. Puškar u Addisu mu ga je posebno poboljšao i uredio. Znatno je popravio preciznost ove puške koja je inače bila poznata po nepreciznosti. To i nadalje nije bilo snajpersko oružje, ali je s ovim poboljšanjima mogao očekivati da će sva ispaljene zrna na stotinu metara udaljenosti biti unutar kruga od pet centimetara. Čovjek koji je nosio RPD uz padinu sada se nalazio tek pedesetak metara ispod njega. Mek pogleda udesno provjeravajući jesu li se i ostala trojica uputila prema pukotini gdje ih je Salim mogao pokositi jednim rafalom, a onda je u dalekozoru ciljnik usmjerio u želudac vojnika s RPD strojnicom, koristeći kopču na opasaču kao metu, i ispalio tri metka. Kalašnjikov se snažno trgne, a trostruka detonacija mu odzvoni u ušima. Ipak je uspio vidjeti da su njegovi hici pogodili cilj, napravivši prorez u čovjekovom tijelu. Jedan hitac pogodio ga je nisko u želudac, drugi pod rebra, a treći ispod grla.
Zavrtio se, zalamatao rukama i trgnuo se, a onda se previo na leđa i nestao u grmlju. I svuda oko Meka njegovi ljudi zapucaše. Pitao se koliko ih je Salim pokosio prvim rafalom, ali se više ništa nije moglo vidjeti, neprijatelj je bio u zaklonu. Blaga izmaglica od puščanog dima poplavila je zrak kad su uzvratili vatru, a šikara se zatresla od trzanja i sjevanja njihovog oružja. A onda usred pucnjave, dok su zrna zujala i zviždala odbijajući se od stijena, jedan od njih započne vrištati.
«Pogođen sam. U ime Alaha, pomozite mi.» njegovi krici sablasno su ječali preko padine i neprijateljska vatra je primjetno oslabila. Mek ubaci novo streljivo u kalašnjikov. «Pjevaj, ptičice. Samo pjevaj!»
smrknuto je promrmljao.
370
Da bi podigli poklopac kamenog sarkofaga, Nicholasu su morali pomoći Hansith i još osmorica. Posrćući pod njegovom težinom, pažljivo su ga spustili uza zid grobnice. Zatim su se Rovan i Nicholas popeli na podnožje sarkofaga i pogledali u njegovu unutrašnjost. U
kamenom sarkofagu ležao je golemi drveni sanduk potpuno ga ispunjavajući. I njegov poklopac je bio u obliku mrtvog faraona s rukama prekriženim na grudima u kojima drži pastirski štap i bič.
Sanduk je bio pozlaćen i ukrašen poludragim kamenjem. Faraonovo lice je bilo radosno. Izvukli su sanduk iz sarkofaga; bio je lakši od kamenog poklopca, Nicholas je pažljivo polomio zlatne pečate kao i sloj tvrde smole koja je držala poklopac. Unutar njega pronašli su još jedan sanduk, koji je točno pristajao u prvi, i kad su njega otvorili otkrili su još jedan novi. Bilo je to poput ruskih babuški, figurica smještenih jedna u drugoj, a svaka sljedeća je manja od prethodne i točno pristaje u nju. Na kraju su izbrojili sedam sanduka; svaki sljedeći je bio sve raskošniji od prethodnog. Sedmi je bio od čistog zlata i tek nešto veći od čovjeka. Sjajni metal odbijao je svjetlost poput tisuća zrcala, bacajući sjajna koplja i strelice u svaku pukotinu u grobnici. Kad su konačno otvorili zlatni sanduk vidjeli su da je ispunjen cvijećem.
Cvjetovi su se osušili i izblijedjeli i postali sivkasti. Miris im je odavno ishlapio pa se iz sanduka proširio samo mošusni miris starosti. Latice su bile tako suhe i krhke da su se raspadale na prvi dodir. Ispod izblijedjelih cvjetova nalazio se sloj najnježnijeg platna; nekoć je vjerojatno bilo snježno bijelo, ali sada je bilo smeđe od starosti i mrlja od cvjetnih sokova. Kroz nježne nabore ponovno su ugledali sjaj zlata.
Stojeći svako s jedne strane sanduka, Nicholas i Rovan povuku platno.
Tiho je zapucketalo i pod njihovim prstima se poderalo poput papirnatih rupčića. Dok su ga skidali, oboje su nesvjesno zadržavali dah pa kad su otkrili faraonovu posmrtnu masku ostali su bez riječi.
Bila je tek neznatno veća od čovječje glave, ali je u svakoj pojedinosti bila savršena. U ovom neponovljivom umjetničkom djelu, faraonove crte lica bile su pohranjene za vječnost. Nijemo su buljili u faraonove oči od opsidijana i kvarca, a faraon im je uzvraćao tužnim i gotovo optužujućim pogledom. Prošlo je dosta vremena prije nego su skupili hrabrosti i drskosti i skinuli je s mumijine glave. Učinivši to dobili su još jedan dokaz da su tijela kralja i njegovog generala Tanusa nekoć davno bila zamijenjena. Mumija ispred njih je bila očigledno prevelika za sanduk u kojem se nalazila. Bila je djelomice odmotana i ugurana u njega. «Kraljeva mumija bi imala stotine talismana i amuleta ispod 371
zavoja», prošapće Rovan. «Ovo je jednostavno omotano truplo nekog velikaša, a ne faraona.» Nicholas je pažljivo podignuo unutrašnji sloj zavoja s mumijine glave i otkrio gusti pramen kose. «Slike faraona Mamose na zidovima arkade pokazuju da je kanirao kosu», promrmlja Nicholas. «Pogledaj ovo.» Pramen je bio boje zimske trave u afričkoj savani, srebrnkasto-zlatan. «Sada više nema mjesta sumnji. Ovo je Tanusova mumija. Tijelo Taitinog prijatelja i kraljičinog ljubavnika.»
«Da», suglasi se Rovan, očiju vlažnih od suza. «On je pravi otac Lostrisinog sina, koji je kasnije postao faraon Tamosa i predak slavne loze faraona. Znači, ovo je čovjek čija krv teče kroz povijest drevnog Egipta.» «Na svoj način nije bio ništa manji od bilo kojeg faraona», tiho primijeti Nicholas. Rovan se prva pribrala. «Rijeka!» poviče oštro, «ne smijemo dopustiti da sve ovo ponovno nestane kad razina rijeke naraste.» «Ali se možemo se nadati da ćemo sve spasiti. Ima previše toga, to je golemo blago. Vrijeme zadržavanja ovdje nam izmiče pa moramo odabrati samo najljepše i najvažnije primjerke i upakirati ih u sanduke. Sam Bog zna hoćemo li i za to još imati vremena.» Mahnito su radili pokušavajući što bolje iskoristili ovo malo vremena što im je preostalo. Nisu smjeli ni razmišljati o spašavanju kipova i murala, namještaja, oružja, posuđa za gozbe i svečane odjeće. Velika zlatna ratna kola morala su ostati na istom mjestu na kojem su stajala zadnjih četiri tisuće godina. Skinuli su zlatnu posmrtnu masku s Tanusove glave, ali su njegovu mumiju ostavili u zadnjem zlatnom sanduku. Onda je Hicholas poslao po Mai Metemmu. Stari opat je došao s dvadesetak svojih redovnika preuzeti svetu relikviju starog sveca koju su mu obećali kao nagradu. S velikim strahopoštovanjem, pjevajući dubokim i sporim glasom, odnijeli su Tanusov sanduk na njegovo novo počivalište u samostanski maqdas. «Ako ništa drugo, tamo će se barem prema starom junaku odnositi sa strahopoštovanjem», reče tiho Rovan. Zatim se osvrnula po grobnici.
«Ne možemo ovo ostaviti ovako neuredno, uokolo razbacanih sanduka i poklopaca», pobuni se Rovan. «Kao da su ovdje bili pljačkaši grobova.»
«Mi to upravo i jesmo», osmjehne joj se Nicholas. «Ne, mi smo arheolozi», žučno se pobunila, «i moramo se pokušati kao takvi i ponašati.» I tako su vratili šest preostalih kovčega jedan u drugi i položili ih natrag u veliki sarkofag, i na kraju vratili masivni kameni poklopac. Tek im je tada Rovan dopustila da počnu odabirati i pakirati dragocjenosti koje će ponijeti sa sobom. Posmrtna maska je nedvojbeno predstavljala najvažniji pojedinačni predmet u cijeloj 372
grobnici. Uspjeli su je smjestiti ujedan od sanduka, zajedno s drvenim Taitinim ushabtijem položenim pokraj nje, i osigurali ih gomilom stiropora. Rovan je na poklopcu napisala voštanom kredom otpornom na vodu: Maska Taita Ushabti. Nažalost, ukupni odabir bio je zbog kratkoće vremena ishitren i neprirodan, nisu uspjeli otvoriti sve sanduke od cedrovine složene u pregracima arkade. Već sami divno obojeni i pozlaćeni sanduci predstavljali su neprocjenjive artefakte i prema njima su se morali odnositi s poštovanjem. Tako su se oslonili na crteže na poklopcima svakog od njih. Odmah su otkrili da su oni predstavljali točan popis sadržaja. U sanduku koji je prikazivao faraona s plavom ratnom krunom, pronašli su pravu krunu položenu na pozlaćene kožne jastuke, oblikovane prema njoj da bije zaštitili od oštećenja. Čak i tijekom tog kratkog vremena koje im je preostalo za odabir i otvaranje sanduka od cedrovine, gotovo su se zasitili veličanstvenosti predmeta koje su pronašli. Nije tu bila samo plava kruna, već i crvena i bijela kruna ujedinjenih kraljevstva, kao i predivna Nemesova kruna; sve tri u tako dobrom stanju kao da su tog jutra skinute s faraonove glave. Glavni uvjet bio im je još od početka da svaki odabrani predmet mora biti dovoljno mali i stati u neki od sanduka za streljivo. Ako je bio prevelik, bez obzira na njegovu vrijednost ili povijesni značaj, morali su ga odbaciti i ostaviti u grobnici. Srećom, mnogi sanduci od cedrovine s kraljevskim nakitom odlično su pristajali u metalne kutije, pa su uz njihov sadržaj mogli spasiti i same sanduke. Međutim, veće komade krune i goleme zlatne prsne medaljone ukrašene dragim kamenjem morali su prepakirati.
Kad su napunili sanduke za streljivo, odnosili su ih dolje i slagali na odmorište ispred ulaznih vrata grobnice pripremivši ih za iznošenje.
Uključujući i sanduke s osam kipova bogova iz dugačke grobne galerije, pripremili su i katalogizirali četrdeset osam sanduka.
Odjednom se stubištem prolomi nepogrešiv Minerov naglasak.
«Bojniče, gdje ste k vragu? Ne smijete se više ovdje zadržavati. Hajde, čovječe! Vuci svoju dlakavu stražnjicu odavde. Rijeka je u punom naletu i brana će svakog trenutka popustiti.» Preskačući više stuba odjednom. Miner je stigao do vrha; a onda je čak i on zastao začuđen i pun strahopoštovanja kad je po prvi put vidio ljepote grobne arkade faraona Mamose. Trebalo mu je nekoliko minuta da dođe k sebi i da ponovno postane onaj stari suhoparni Miner. «To ozbiljno govorim, bojniče! Radi se o minutama, a ne satima. Prokleta brana će popustiti.
Osim toga, u brdima ispred ponora ratuje Mek. Pucnjava se čuje čak i 373
na dnu stijene Taitinog jezerca. Ti i Rovan morate brzo odavde, ne šalim se!» «U redu. Mineru. Krenuli smo. Vrati se do odmorišta pri dnu ovog stubišta. Vidiš li dolje one sanduke za streljivo?» Miner kimne, a Nicholas brzo nastavi: «Neka ih ljudi iznesu i prebace do samostana.
Želim da to ti nadgledaš. Mi ćemo krenuti za vama s ostalima.» «Ne zadržavajte se, bojniče. Vaš život je vredniji od gomile starih tričarija poput ovih. Krenite odmah.» «Samo ti nastavi. Mineru. I nemoj da te Rovan čuje kako ovo nazivaš gomilom starih tričarija. Mogla bi te snaći ozbiljna opasnost.» Miner slegne ramenima. «Nemoj kasnije reći da te nisam upozorio.» On se okrene i spusti natrag niz stube. «Znaš li gdje su pohranjeni čamci», Nicholas vikne za njim. «Stigneš li tamo prije mene, napuši ih i učvrsti sanduke. Dolazimo odmah.» Čim je Miner otišao, Nicholas je požurio duž arkade do Rovan koja je i dalje radila u riznici. «Gotovo je!» Doviknuo joj je. «Nema više vremena. Krećemo odavde.» «Nicky, ne možemo ovo ostaviti.» «Izlazi!» zgrabio ju je za ruku. «Izlazimo ovog trena. Osim, ne želiš li za vječna vremena dijeliti grob s Titunusom.» «Ne mogu samo tako.» «Ne, luda ženska glavo!
Odmah! Brana će popustiti svakog trenutka.» Otrgla mu se, dograbila nekoliko šaka preostalog nakita iz otvorenog sanduka uz svoje noge i počela njime puniti džepove. «Ne mogu ovo ostaviti.» Uhvatio ju je oko struka i prebacio preko ramena. «Rekao sam ti to ozbiljno», reče on smrknuto i potrči s njom duž arkade. «Nicky! Spusti me.» Ljutito se ritala, ali je on nastavio trčati dok nije stigao do odmorišta u podnožju stuba. Hansith i njegovi ljudi su upravo uza stube na suprotnom kraju odmorišta odnosili nekoliko zadnjih sanduka za streljivo. S
lakoćom su balansirali sanducima na glavama i živahno se penjali stubama. Tu je Nicholas ponovno spustio Rovan. «Obećaj mi da ćeš se odgovorno ponašati! Ovo više nije igra. Ovo je vrlo ozbiljno mislim smrtno ozbiljno ostanemo li ovdje dolje zarobljeni.» «Znam.» Sva je bila slomljena. «Jednostavno nisam mogla podnijeti misao da ono moram ostaviti.» «Dosta o tome. Krenimo.» Nicholas ju je zgrabio za ruku i počeo vući za sobom. Nakon nekoliko prvih stuba iščupala je ruku i započela trčati i prestigavši ga stigla na vrh stubišta nekoliko koraka ispred njega. Iako su bili opterećeni, nosači su dobro napredovali.
Zaglavivši se u dugačkoj povorci koja je žurila, Nicholas i Rovan su krivudali vraćajući se kroz labirint. Bili su zahvalni oznakama koje su ostavljali na svakom dvojbenom mjestu. Tako su, nijednom pogrešno ne skrenuvši, stigli do središnjeg stubišta i spustili se u uništenu dugačku galeriju. Miner ih je čekao ispred porušenih ulaznih vrata i, 374
kad ih je ugledao između nosača, s olakšanjem je odahnuo. «Mislim da sam ti rekao da ideš naprijed i pripremiš čamce», drekne Nicholas na njega. «Nisam ti baš vjerovao da nećeš raditi gluposti.» Miner je izgledao jadno. «Htio sam biti siguran da nisi ostao tamo unutra.»
«Dirnut sam, Mineru.» Nicholas ga usput udari šakom u rame, a zatim potrče niz tunel i mostem preko ponora. «Gdje je Mek?» dahtao je Nicholas Mineru za vratom dok je trčao za njim. «Jesi li vidio Tessay?»
«Tessay se vratila. Doživjela je nešto stvarno gadno. Bila je u užasnom stanju. Izgleda da su je gadno ispremlatili.» «Što se dogodilo?» Nicholas je bio zaprepašten. «Gdje je ona?» «Vjerojatno je dopala ruku von Schillerovih gorila pa su je oni gotovo na smrt prebili. Mekovi ljudi su je odveli u samostan. Čekat će nas kod čamaca.» «Hvala Bogu», promrmlja Nicholas, a zatim glasnije upita: «Što je s Mekom?»
«Pokušava odbiti Nogov napad. Cijelo jutro slušam zvukove puščane vatre, eksplozija granata i minobacača. I on će se povući i čekati nas kod čamaca.» Pretrčali su zadnjih nekoliko metara niz tunel; voda im je već dopirala do članaka i na kraju su prepuzali preko zida brane na kamenu istaku oko Taitinog jezerca, Nicholas pogleda prema gore i zapazi Hansithove nosače kako se penju uz bambusne skele prema vrhu stijene noseći svaki po jedan sanduk za streljivo. Tog trenutka je začuo zvuk kojeg je istog trena prepoznao. Nakrenuo je glavu osluškujući, a onda smrknuto rekao Rovan: «Mek se povlači, ali je prokleto blizu.» «Moja torba!» Rovan krene prema zaklonu od trske u podnožju stijene. «Moram po svoj pribor.» «Neće ti trebati ni šminka ni pidžama, a tvoja putovnica je kod mene.» Uhvatio ju je za ruku i okrenuo prema ljestvama. «Zapravo, sada jedino trebaš što veći razmak između sebe i pukovnika Nogoa. Hajde, Rovan!» Popeli su se uz bambusove skele i kad su stigli na vrh Rovan se iznenadila kad je vidjela da sjaji toplo sunce, iako je zemlja pod nogama bila vlažna od nedavnih olujnih kiša. U hladnim i mračnim prolazima grobnice potpuno je izgubila osjećaj za vrijeme i, dok je Nicholas provjeravao jesu li svi nosači sigurno izašli iz ponora, okrenula je lice prema suncu ostavši na trenutak zahvalno upijati njegovu toplinu. Miner je prvi krenuo stazom kroz šumu bodljikavog drveća, a za njim se otegla povorka nosača. Nicholas i Rovan su pričekali da svi krenu i pošli za njima. Zvuci borbe bili su sada već zastrašujuće blizu. Kao da su dopirali gotovo s oboda ponora neposredno iza njih, tek kilometar odavde. Štektanje automatskog oružja pokrenulo je stopala nosača i cijela skupina je požurila kroz šumu da što prije stigne do glavnog 375
puta koji je vodio do samostana. Prije nego što im put presiječe Nogoova prethodnica. Kad su stigli do spajanja dva puta, naletjeli su na skupinu s nosilima. I oni su krenuli prema samostanu. Nicholas je pomislio da to nose nekog ranjenog Mekovog borca. Čak i kad ih je sustigao, tek je nakon nekoliko trenutaka prepoznao Tessayino otečeno lice u opekotinama. «Tessay!» nagnuo se nad nju. «Tko ti je to učinio?» Pogledala je prema njemu svojim velikim tamnim očima ozlijeđenog djeteta i rekla mu jedva progovorivši riječi. «Helm!» prasne Nicholas. «Želio bih se dočepati tog kopileta.» Tog trenutka ih je dostigla Rovan i užasnuto kriknula kad je ugledala Tessayino lice.
Istog je trenutka preuzela brigu oko nje. Nicholas je na brzinu porazgovarao s jednim od nosača nosila kojeg je prepoznao. «Mezra, što se događa tamo vani?» «Nogo je doveo vojsku s istočne strane klanca. Zaobišli su nas pa se povlačimo. Ovo nije naš način borbe.»
«Znam», smrknuto primijeti Nicholas. «Gerilci moraju stalno biti u pokretu. Gdje je Mek Nimmur?» «Povlači se niz istočni rub ponora.»
Dok mu je Mezra odgovarao, iza sebe su ponovno začuli pucnjavu. «To je on!» Mezra kimne. «Nogo ga je gadno pritisnuo.» «Kakva ti je zapovijed?» «Prenijeti gospu Sunce do čamaca i tamo pričekati Mek Nimmura.» «Dobro!» reče mu Nicholas. «Idemo s vama.»
Jet Ranger je letio nisko, prateći liniju tla, nikad ne izlazeći iznad uzvisina. Helm je znao da su Mek Nimmurove shufte naoružane RPG
raketnim bacačima. U rukama obučenog čovjeka, to je za sporu i nenaoružanu letjelicu poput Jet Rangera bilo ubitačno oružje. Pilot je morao iskoristiti teren kao zaštitu, valovito slijediti doline kako im se ne bi našao na nišanu. Iako su se kišni oblaci brzo spuštali u klanac Abbaya, helikopter je letio daleko ispod njih. Međutim, iznenadni naleti vjetra opasno su ljuljali letjelicu, a zavjesa teških kišnih kapi bubnjala je po staklu. Usredotočivši se na ovaj opasni niski let u nepovoljnim uvjetima, pilot se nagnuo naprijed u sjedalu, napevši remenje kojima je bio vezan. Helm je sjedio desno do pilota. Von Schiller i Nahoot Guddabi su zajedno sjedili na stražnjem sjedalu za putnike i dok su gusto pošumljene padine promicale pokraj njih, prividno toliko blizu da su ih mogli dodirnuti, obojica su uzbuđeno istezali vratove zureći kroz bočne prozore. Svakih nekoliko minuta radio bi zapucketao i mogli su čuti napeti razgovor Nogovih ljudi na tlu koji su ili tražili podršku bacača ili izvješćivali o napredovanju. Pilot je prevodio razgovor koji se čuo preko radija, okrećući se prema von Schilleru:
«Vode se jake borbe oko vrha, ali shufte su počele bježati. Nogo dobro 376
vodi svoje snage. Upravo su ih veći broj otjerali s padine istočno od nas», pokazao je lijevom rukom, «i gađaju ih bacačem.» «Jesu li stigli do mjesta u ponoru na kojem radi Quenton Harper?» «Nije jasno. Sve je pomalo zbrkano.» Pilot je poslušao sljedeći izljev arapskog koji je stigao preko radija. «Mislim da je to bio osobno Nogo.» «Pozovi ga!»
naredi von Schiller Helmu, nagnuvši se preko naslona njegovog sjedala. «Upitaj ga jesu li dosad već osigurali mjesto gdje se nalazi grobnica.» Helm posegne za mikrofonom ispod table s instrumentima.
«Ružina latico, ovdje Bismarck. Čujete li?» Nastupila je pauza ispunjena statičkim krčanjem, a onda se začuo Nogov glas na engleskom. «Samo naprijed, Bismarck.» «Jeste li osigurali primarni cilj? Gotovo.» «Potvrđujem, Bismarck. Sve je osigurano. Otpor ugušen.
Šaljem ljude niz ljestve da raščiste.» Helm se okrene u sjedalu i pogleda von Schillera. «Nogovi ljudi su već u ponoru. Možemo se spustiti.» «Reci mu da dok ja ne stignem nitko ne smije ulaziti u nutra», otresito naredi von Schiller, ali mu je na licu blistao pobjednički izraz. «Moram prvi tamo ući. Pobrini se da to shvati.» Dok je Helm prenosio njegove naredbe, von Schiller je lupnuo pilota po ramenu. «Koliko još imamo do cilja?» «Otprilike pet minuta, gospodine.» «Kruži malo uokolo kad stignemo. Nemoj se spustiti dok god ne budemo sigurni da Nogo ima sve pod nadzorom.» Zvuk motora letjelice se promijenio. Helikopter je usporio i, dok je pilot pokazivao prema dolje, ostao visjeti u zraku. «Što je to?» von Schiller je slijedio pogledom njegov prst. «Što to pokazuješ?» «Branu», odgovori Helm.
«Quenton Harperova brana. Obavio je gadan posao ovdje dolje.» Široki tok zarobljene vode presijavao se pod kišnim oblacima sivo i zlovoljno, zamućen vodom dospjelom iz planina. Voda je uzburkano skretala u odvodni kanal i ljutito se slijevala u dolinu. «Napušteno!»
prokomentira Helm. «Svi su se Harperovi ljudi povukli.» «Što je ono žuto na obali?» zanimalo je von Schillera. «To je stroj za kopanje zemlje. Sjećate li se? Moj uhoda ga je spomenuo.» «Ne gubite više vrijeme», zapovjedi von Schiller. «Ovdje se više nema što vidjeti. Idemo dalje!» Helm lupne pilota po ramenu i pokaže nizvodno.
Miner ih je čekao na spajanju dviju staza, gdje je skrenuta rijeka urlajući tekla niz dolinu poput bujice i već uspjela otplaviti velik dio staze, nosači su niz dolinu išli u razvučenoj povorci, noseći svaki po sanduk za streljivo na glavi i nastojali se kretati po povišenom tlu podalje od vode. Nosiljka s Tessay je bila blizu kraja povorke. Rovan i Nicholas pratili su je svaki s jedne strane, pomažući zadržati ravnotežu 377
nosiljke pri prijelazu preko neravnih dijelova staze. «Gdje je Hansith?»
dovikne Nicholas Mineru i zakloni oči pokušavajući raspoznati zamjetni krupni lik svećenika među ostalima u povorci. «Vjerovao sam da je s tobom», dovikne mu Miner, «nisam ga vidio otkad smo krenuli.»
Nicholas se okrene i pogleda unatrag putem kojim su došli, niza stazu koja je vodila kroz šumu bodljikavog drveća. «Proklet bio», promrmlja on. «Ne možemo se vratiti po njega. Morat će se sam probiti do samostana.» Tog trenutka su začuli slab, ali poznati zvuk elisa u toplom, vlažnom zraku ispod sve nižih oblaka. «Pegazov helikopter!
Izgleda da se von Schiller uputio ravno prema Taitinom jezercu.
Vjerojatno je sve vrijeme točno znao gdje radimo», ogorčeno primijeti Nicholas. «On ne gubi vrijeme. Strmoglavljuje se poput lešinara na još
toplo truplo.» Začuvši zvuk i Rovan je podignula pogled pokušavajući razabrati letjelicu nasuprot tamnih oblaka. Lice joj je bilo rumeno od trčanja, a niz obraze su joj visjeli znojni pramenovi kose. «Ako ta svinja uspije ući u našu grobnicu, bit će to užasno oskvrnuće svetog mjesta», reče ona ljutito. Nicholas iznenada posegne preko nosiljke i uhvati je za ruku. Izraz lica mu je bio napet i odlučan. «Imaš pravo.
Nastavi prema samostanu s Tessay. Ja ću kasnije doći za vama.» Prije nego se stigla pobuniti ili ga bilo što upitati, otišao je do Minera.
«Ostavljam ti ove dvije žene na dušu. Mineru. Pazi na njih.» «Kuda ćeš
ti, Nicky?» Rovan je krenula za njim; čula je što je rekao Mineru. «Što namjeravaš?» «Moram obavim jedan sitni poslić. Brzo ću to.» «Ne namjeravaš se valjda vratiti tamo?» Bila je zaprepaštena. «Nastradat ćeš. Vidio si što je Helm učinio Tessay.» «Ne uzbuđuj se, ljubavi», nasmije se on i, prije nego je shvatila njegovu namjeru, poljubi je. Još
dok je bila smetena i zbunjena njegovim postupkom pred svima, on je nježno pusti. «Pazi na Tessay. Vidimo se kod čamaca.» Prije nego je stigla bilo što reći, on se okrenuo i dugačkim koracima otrčao uz dolinu. Otrčao je tako brzo preko neravnog terena da ga nije uspjela zaustaviti. «Nicky!» očajno je viknula za njim, ali on se pravio da je ne čuje i nastavio je dalje, slijedeći skrenutu rijeku uzvodno natrag prema brani.
Jet Ranger je pratio vijugavi tok rijeke nizvodno od brane. Na trenutke su mogli kroz uski prolaz između visokih stijena gledati ravno dolje u sjenovite dubine kanjona, sada gotovo suhog tek s povremenim odsjajem malih zaostalih jezerca. «Evo ih!» Helm pokaže ravno naprijed. Tamo na rubu ponora vidjela se mala skupina ljudi. «Provjeri da nisu shuftel» U von Schillerovom glasu se osjećao strah. «Ne!»
378
glasno ga započne razuvjeravati Helm. «Prepoznajem Nogoa i onog visokog pokraj njega u bijeloj shammai; to je redovnik Hansith Sherif, naš uhoda.» Uspio je nadjačati zvuk motora i reći pilotu: «Možeš se spustiti. Tamo! Nogo ti rukama daje znak!» Čim je helikopter dodirnuo tlo, i Nogo i Hansith potrče naprijed. Zajedno su pomogli von Schilleru da izađe iz kabine i poveli ga dalje od helikoptera. «Moji ljudi osiguravaju cijelo područje», izvijesti ga Nogo. «Potisnuli smo shufte niz dolinu prema rijeci. Ovo je Hansith Sherif koji je radio s Harperom u grobnici. On poznaje svaki pedalj tunela.» «Govori li engleski?» Von Schiller brzo pogleda visokog redovnika. «Pomalo», odgovori mu sam Hansith. «Odlično! Odlično!» Von Schiller zablista. «Povedi me. Idem za tobom. Hajde, Guddabi, već je i vrijeme da nešto učiniš za sav taj novac kojeg ti plaćam.» Hansith ih brzo povede do skela, gdje von Schiller zastane i nervozno pogleda u mračne dubine ponora.
Građevina od bambusa djelovala je krhko i klimavo, a od same pomisli na pad sav se stresao. Von Schiller se upravo htio pobuniti kad iza njega zavapi Nahoot Guddabi. «Ne očekuje valjda od nas da se spustimo tamo dolje, zar ne?» njegov užas je smjesta otrijeznio von Schillera i on se s užitkom okomi na Nahoota. «Tako se jedino može stići do grobnice. Kreni za čovjekom. Ja ću odmah za vama.» Budući da je Nahoot i dalje oklijevao, Helm spusti svoju šaketinu na njegov struk i gurne ga naprijed. «Kreći. Gubimo vrijeme.» Nahoot izrazito bezvoljno krene za redovnikom, a von Schiller za njim. Bambusova skela se tresla i njihala pod njihovom težinom, a odozdo su im se kesile stijene, ali su na kraju ipak stigli izbočine pokraj Taitinog jezera. Tu su se okupili i počeli se osvrtati oko sebe, čudeći se. «Gdje je tunel?»
upitao je von Schiller čim je došao do daha pa ga Hansith pokretom ruke pozove da krene za njim do zida male brane. Tu je von Schiller zastao i okrenuo se prema Helmu i Nogou. «Vas dvojica ostanite ovdje stražariti. U grobnicu idem s Guddabijem i ovim redovnikom. Poslat ću po vas, zatrebate li mi.» «Bio bih mirniji kad bih bio s vama i mogao vas zaštititi, Herr von Schiller.» započne Helm, ali se starac samo namršti na njega. «Učini što sam rekao!» Uz Hansithovu pomoć ukočeno se spustio niza zid brane u otvor tunela. Nahoot Guddabi je išao odmah iza njih. «Svjetla? Odakle im struja?» zanimalo je von Schillera. «Tamo je stroj», objasni Hansith i u tom trenutku ispred sebe začuju tiho zujanje generatora. Nitko od njih više nije rekao ni riječ dok su hodali tunelom prateći Hansitha, sve dok nisu stigli do mosta preko mračnih voda urušenog ponora. «Ovo je vrlo gruba 379
konstrukcija», promrmlja Nahoot ipak naposljetku svladavši neugodu koja ga je opsjedala i profesionalno se zainteresiravši za stvari oko sebe. «Ne podsjeća me ni na jednu egipatsku grobnicu koju sam dosad vidio. Vjerojatno smo upućeni na pogrešan trag. Možda se radi nekoj domorodačkoj etiopskoj gradnji.» «Prerano zaključuješ», prekori ga von Schiller. «Pričekaj da vidimo i ostalo što će nam čovjek pokazati.» Dok su prelazili preko pontonskog prijelaza od baobaba koji se ljuljao, Von Schiller se pridržavao za Hansithovo rame i sa olakšanjem se popeo na suprotnu stranu. Krenuli su uz dio tunela koji se uspinjao i prošli pokraj oznake najvišeg vodostaja rijeke. Čim se kvaliteta zidova promijenila, Nahoot primijeti: «Ah! U početku sam bio razočaran. Mislio sam da smo prevareni, ali sada je vidljiv egipatski utjecaj.» Stigli su do odmorišta ispred uništene galerije na kojem je stajao Hondin generator. I von Schiller i Nahoot su se već znojili od napora i drhtali od uzbuđenja. «Ovo sve više i više obećava. Možda se ipak radi o kraljevskoj grobnici», prodahće Nahoot. Von Schiller pokaže na gipsane pečate, odložene pokraj bočnog zida gdje su ih Nicholas i Rovan ostavili. Nahoot padne na koljena pokraj njih i žudno ih započne proučavati. «Mamoseova kartuša i pečat pisara Taite!» Pogledao je u von Schillera sjajnim očima. «Sada više nema nikakve sumnje. Doveo sam vas do grobnice kao što sam i obećao.» Von Schiller je trenutak zurio u njega ostavši bez riječi od takve bezočne arogancije. Zatim s gađenjem frkne i nagne se provirujući kroz otvoreni prolaz u dugačku galeriju. «Ovo je uništeno!» poviče on užasnut. «Grobnica je razorena.»
«Ne, ne!» upozori ga Hansith. «Dođite ovuda. Straga je još jedan tunel.»
Dok su se probijali kroz žbuku i ostatke, Hansith im je na svom slabom engleskom ispripovijedao kako se krov galerije srušio i kako je on osobno pronašao pravi ulaz ispod ruševina. Nahoot se zaustavljao svakih nekoliko koraka pregledavajući i galameći nad komadima oslikane žbuke koji su preživjeli rušenje stropa. «Sigurno su bile veličanstvene. Prvorazredan rad.» «Ima još toga za vidjeti. Puno toga», obeća im Hansith, a von Schiller frkne na Nahoota. «Okani se tih oštećenih dijelova. Prolazi nam vrijeme. Moramo požuriti ravno do grobne prostorije.» Hansith ih je poveo uza skriveno stubište u bao-labirint pa kroz skretanja i zavoje do najniže razine. «Kako su Harper i ona žena uopće uspjeli pronaći put kroz ovo?» divio se von Schiller.
«Slično je zečjoj rupi.» «Još jedno skriveno stubište!» Nahoot je bio ostao bez daha i uzbuđeno je zamuckivao dok su silazili u plinsku zamku gdje su nizovi amfora i poslije nekoliko tisuća godina i dalje 380
stajali na svojim mjestima. Zatim su se popeli zadnjim stubištem do grobne arkade. Sada su obojica ostala bez daha od ljepote murala i veličanstvenosti slika velikoga boga koje su čuvale cijelu dužinu arkade. Dok su se osvrtali oko sebe, stajali su jedan pokraj drugog zaleđeni u mjestu od strahopoštovanja, ne mogavši se pokrenuti.
«Nisam očekivao nešto ovakvo», prošapće von Schiller. «Ovo nadilazi čak i sve moje skrivene nade.» «Prostorije s obje strane ispunjene su blagom.» Hansith pokaže duž arkade. «Ima stvari o kojima niste mogli ni sanjati. Harper je uspeo tek vrlo malo toga ponijeti sa sobom tek nekoliko malih kutija. Ostavio je gomile stvari, gomile sanduka.» «Gdje je pogrebni sanduk? Gdje je mumija koja je bila u grobnici?» upita von Schiller. «Harper je tijelo u zlatnom sanduku predao opatu. Odnijeli su ga u samostan.» «Nogo će ga uskoro vratiti. O tome ne morate brinuti, Herr von Schiller», naglasi Nahoot. Kao da je čarolija u čijoj su se vlasti našli bila skinuta ovim obećanjem, oni zajedno zakorače naprijed, u početku polagano, a onda obojica potrče. Von Schiller je na svojim starim, ukočenim nogama otklimao do najbliže prostorije i, dok je buljio u nagomilano blago, zahihotao je poput djeteta u Božično jutro. «Nevjerojatno!» Povukao je jedan od cedrovih sanduka s najbliže hrpe i drhtavim prstima otvorio poklopac. Kad je vidio što se u njemu nalazi, ostao je bez riječi. Kleknuo je pokraj sanduka i tiho počeo plakati svladan osjećajima koji se nisu mogli izraziti riječima.
Nicholas je računao da će Nogoovi ljudi do Taitinog jezera ići po vrhu stijene pa će on uzvodno do brane slobodno moći proći skrenutim tokom rijeke. Nije poduzimao ništa da ne naleti na njih, jedino je svakih nekoliko minuta zastao osluškujući i provirujući naprijed. Znao je da ima vrlo malo vremena. Nije mogao očekivati da će ga ostali vječno čekati kod čamaca i dovesti sve u opasnost zbog ovog njegovog hira. Dva puta je začuo u daljini iz smjera ponora, dolje kod jezerca, automatsku paljbu. Međutim, rizik se isplatio i on je stigao do brane ne naletjevši na Nogove vojnike. Ali dalje nije iskušavao sreću. Prije nego je otvoreno prišao brani, popeo se na uzvisinu iznad nje i pregledao područje. To mu je dobro došlo da dođe k sebi od napornog trčanja uz dolinu i uvjeri se je li Nogo ostavio nekog da čuva branu, iako u to nije vjerovao. Primijetio je žutog viljuškara na obali visoko iznad zida gdje ga je Miner i ostavio. Nije zapazio nikakav znak nečijeg prisustva, nikakvog stražara. Odahnuo je i rukavom košulje obrisao znoj iz očiju. Čak i golim okom mogao je vidjeti da voda već prelazi preko vrha zida i da se provlači kroz pukotine i otvore između košara.
381
Ipak se odavde činilo se da se zid još dobro drži i razina vode će morati porasti još barem tridesetak centimetara da bi ga srušila. «Odličan posao, Mineru», pomisli on smijuljeći se. «Obavio si vraški posao.»
Nicholas je proučavao razinu rijeke i stanje vode koju je zid zadržavao.
Dotok s planina bio je znatno jači nego kad je ovdje bio zadnji put.
Korito rijeke bilo je puno od obale do obale pa je pojedino drveće i grmlje na rubu vode već je bilo djelomice potopljeno, svijajući se i klanjajući dok ih je vukla snažna struja. Bujica je bila tamno sive boje, brza i neprijateljska, i u virovima se slijevala u jezero ispred brane prije nego bi pronašla ispust koji je vodio u odvodni kanal i sjurila se u njega režeći poput kakve divlje životinje puštene iz kaveza, pjeneći se i osjećajući da je pred njom velika strmina do doline. Pogledao je prema litici kanjona. Bila je skrivena iza tamnih prijetećih oblaka koji su se nagomilali na sjevernom obzoru. Tog trenutka oštar nalet vjetra pređe preko njega; bio je hladan i nosio je kišu. To je bilo dovoljno da ga natjera da krene niz padinu prema brani, kližući se u žurbi. Prije nego je stigao do dna, nalet vjetra se pretvorio u hladnu kišu. Bockala ga je po licu i zalijepila mu košulju uz tijelo. Stigao je do bagera i popeo se na vozačko sjedalo. Na trenutak ga je uhvatila panika kad mu je palo na pamet da je Miner možda izvadio ključ iz skrovišta ispod sjedala.
Nekoliko sekunda pipajući ga je tražio, a onda su mu prsti sklope oko njega i on odahne. «Mineru, na trenutak si bio vrlo blizu smrti.
Vlastitim bih ti rukama slomio vrat.» Gurnuo je ključ u kontaktnu bravu i okrene ga u položaj za zagrijavanje, čekajući da se indikator na upravljačkoj tabli ugasi. «Hajde!» nestrpljivo je promrmljao. Tih nekoliko sekundi odlaganja učinile su mu se dugačke kao cijeli život.
Indikator grijača se ugasi i on okrene ključ. Motor je odmah upalio i Nicholas odahne: «Bravo, Mineru. Sve ti je oprošteno.» Pustio je da se motor ugrije do radne temperature, žmirkajući na kiši i osvrćući se unaokolo po brdima iznad sebe, bojeći se da će zvuk stroja privući Nogove gorile. Međutim, u visinama koje je prala kiša nije bilo znaka bilo kakvog života. Ubacio je u brzinu i okrenuo ga prema obali. Ispod zida brane, voda koja je pronalazila put kroz pukotine nije dopirala ni do polovice kotača. Stroj je poskakivao i probijao se kroz korito puno kamenja. Nicholas je zaustavio stroj na sredini rijeke proučavajući pročelje brane i tražeći najslabiju točku. Zatim se odvezao do sredine zida, do mjesta gdje je Miner ugradio splav od balvana s nizom košara.
«Žao mi je tvog truda kojeg si uložio», ispričavao se Mineru dok je manevrirao metalnom rukom stroja, dovodeći je do prave visine i pod 382
odgovarajući kut prije nego je napao zid. Napao je košaru koju je odabrao u nizu, povlačeći je i nasrćući na nju sve dok nije uspio zavući ruku pod nju i izvući je. Povukao se u natrag i ispustio tešku košaru od žičane mreže preko vodopada. Zatim se vratio i ponovio napad. Bio je to posao koji je tražio vrijeme. Tlak vode je zaglavio košare nabivši ih u zid pa mu je trebalo gotovo deset minuta da izvuče drugu košaru.
Kad je i nju bacio preko vodopada, po prvi put je pogledao kako stoji s gorivom i razočarao se. Kazaljka je pokazivala da je rezervoar prazan.
Miner ga je vjerojatno zaboravio napuniti; ili je potrošio zalihe goriva ili nije očekivao da će stroj više koristiti. Još dok je Nicholas o tome razmišljao, motor započne kašljucati. Oštro je ubacio u natrag, promijenivši nagib da bi preostalo gorivo u rezervoaru moglo poteći naprijed. Motor je ponovno proradio normalno. Brzo je promijenio brzinu i požurio natrag do zida. «Nema više vremena za pojedinosti», smrknuto reče sam sebi. «Odsad koristimo samo silu i mišiće.»
Uklonivši dvije košare uspio je ogoliti splav od balvana iza njih. To je bio ranjivi dio zida. Baratao je oko hidrauličnih upravljača i podignuo ruku na najviše. Zatim ju je pažljivo spustio, centimetar po centimetar, dok nije uhvatila najdeblje deblo. Zakočio je hidrauliku i ubacio u natrag, postupno dodajući gas dok motor nije počeo urlati i izbacivati oblake gustog plavog dima. Ništa nije popustilo. Balvan je bio odlično uglavljen i zid se držao zahvaljujući gusto nabijenim košarama i golemom tlaku vode iza njih. Nicholas je očajnički držao cijelo vrijeme gas do daske. Gume su se okretale i klizale po kamenom dnu, bacajući visoko u zrak vodu i izbacujući sitnije kamenje i šljunak. «Hajde!»
molio je Nicholas stroj. «Hajde! Možeš ti to.» Motor je ponovno započeo kašljucati zbog nedostatka goriva. Iznenada je stao. «Molim te!»
Nicholas ga je na glas preklinjao. «Još jedan pokušaj.» Kao da ga je čuo, motor ponovno upali, nastavi nekoliko trenutaka neravnomjerno raditi, a onda iznenada zaurla punom snagom. «Tako, ljepotice moja», poviče Nicholas dok je naletao i udarao o zid. Uz zvuk topovskog pucnja balvan je puknuo i njegov je gornji dio odletio iz zida, ostavivši dugačku, duboku rupu kroz koju je u debelom snažnom mlazu prljave sive vode pobjednički potekla rijeka. «Što teče!» poviče Nicholas, skočivši sa stroja. Znao je da nema vremena izvesti stroj iz riječnog korita. Brže će se kretati na svojim nogama. Bujica mu je dohvatila stopala pokušavajući ga oboriti. Poput nekog od onih dječjih košmara u kojima su ga progonila čudovišta, i unatoč svih njegovih napora, noge su mu se kretale kao u usporenom filmu. Osvrnuo se preko 383
ramena i u tom trenutku opazi kako popušta srednji dio brane izletjevši u žestokoj erupciji podivljale vode. S mukom je još zakoračio nekoliko koraka prema obali, a onda ga je pokupila duboka i uzburkana plima. U njenom zagrljaju bio je bespomoćan. Prenijela ga je preko vodopada i niz njega u gladna usta ponora.
Ovo su faraonov pastirski štap i žezlo», vikne von Schiller uzbuđeno dok ih je uzimao iz cedrovog sanduka. «A ovo je lažna brada i obredni prsni amblem.» Nahoot klekne pokraj njega na pod grobnice ispod velikog Ozirisovog kipa. U ovom predivnom trenutku dok su ispitivali legendarno egipatsko blago, zaboravili su sva neprijateljstva između sebe. «Ovo je najveće arheološko otkriće svih vremena», prošapće von Schiller drhtavim glasom. Izvukao je rupčić iz džepa i počeo brisati znoj koji mu se od uzbuđenja slijevao niz obraze. «Ovdje nas čekaju godine rada», ozbiljno mu reče Nahoot. «Ovu nevjerojatna zbirku morat ćemo katalogizirati i procijeniti. Zauvijek će biti pamćena kao von Schillerovo blago. Vaše ime će biti ovjekovječeno, tp je nešto poput egipatskog sna o besmrtnosti. Nikad nećete biti zaboravljeni. Živjet ćete vječno.» Izraz ushićenosti se pojavi na von Schillerovom licu. O
tome nije razmišljao. Sve do ovog trenutka uopće nije ni pomislio dijeliti to blago s bilo kime, osim na svoj osobit način s Utte Kemper, ali su Nahootove riječi probudile u njemu stari nemogući san o vječnosti. Možda bi mogao srediti da bude dostupno javnosti ali, naravno, tek poslije njegove smrti. Zatim je odbacio to iskušenje. Neće on oskvrnuti ovo blago pokazujući ga običnim smrtnicima. Bilo je skupljeno za faraona. Avon Schiller je sebe smatrao suvremenim ekvivalentom faraona. «Ne!» divlje je dobacio Nahootu. «Ovo je moje, sve je to moje. Kad umrem ide sa mnom, sve. Već sam to sve oporučno sredio. Moji sinovi znaju što moraju učiniti. Sve će se ovo naći sa mnom u grobu. Mojem kraljevskom grobu.» Nahoot je zaprepašteno zurio u njega. Do tog trenutka nije shvaćao da je starac lud, da su ga njegove opsesije povukle na drugu stranu zdravog razuma. Međutim, Egipćanin je znao da sada nema smisla raspravljati s njim kasnije će već pronaći način za spas ovog veličanstvenog blaga od zaborava nove grobnice. Zato je pognuo glavu, glumeći da se pomirio sa sudbinom.
«U pravu ste, Herr von Schiller. To je jedino ispravno. Vi zaslužujete takav pokop. Međutim, trenutno nam je najveća briga kako da ga osiguramo. Helm nas je upozorio na opasnost od rijeke, od pucanja brane. Moramo pozvati njega i Nogoa. Nogoovi ljudi moraju isprazniti grobnicu. Blago možemo prebaciti helikopterom do Pegazovog logora, 384
gdje ga mogu dobro pripremiti za put do Njemačke.» «Da. Da.» Von Schiller se teško podigne na noge, odjednom užasnut spoznajom da može ostati bez ovog predivnog blaga kad rijeka nagrne. «Pošalji redovnika, kako se ono zove da, Hansith. pošalji ga po Helma. Neka odmah dođe ovamo.» Nahoot skoči na noge. «Hansithe!» vikne on.
«Gdje si?» Redovnik je čekao kod ulaza u grobnu prostoriju, klečeći u molitvi ispred praznog sarkofaga u kojem se prije nalazilo svečevo tijelo. Bio je rastrgan između vjere i pohlepe. Kad je začuo svoje ime, kleknuo je i naklonio se; zatim je ustao i požurio natrag pridružujući se von Schilleru i Nahootu. «Moraš se vratiti do izlaza gdje smo ostavili ostale.» započne Nahoot zapovijedati, ali iznenada neki čudan, rastresen izraz pređe preko Hansithovih lijepih tamnih crta lica i on podigne ruku zahtijevajući tišinu. «Što je bilo?» ljutito upita Nahoot.
«Što slušaš?» Hansith zavrti glavom. «Zašutite! Poslušajte! Zar ne čujete?» «Ništa ne čujem.» započne Nahoot, a onda iznenada zašuti i u tamnim očima pojavi mu se užasni strah. Bio je to vrlo tihi zvuk, nježan poput uzdaha ljetnog lahora, uspavljujuće tih. «Što čujete?»
upita von Schiller. Sluh mu je odavno oslabio i ovaj zvuk je bio daleko izvan osjetljivosti njegovih ostarjelih ušiju. «Voda!» prošapće Nahoot.
«Tekuća voda!» «Rijeka!» poviče Hansith. «Plavi tunel!» Okrenuo se i potrči niz pogrebnu arkadu brzim dugačkim koracima. «Ostat ćemo zarobljeni ovdje!» poviče Nahoot i požuri za njim. «Pričekajte me», zaurla von Schiller i pokuša ih stići. Ali uskoro je zaostao za ovom dvojicom mnogo mlađih ljudi. Međutim, redovnik je pobjegao obojici i preskačući po dvije stube već je hitao uza stubište koje je vodilo iz plinske zamke. «Hansithe! Vrati se! Zapovijedam ti», očajno je vikao Nahoot trčeći za njim, ali ugledao je tek na trenutak redovnikovu bijelu odoru koja je nestajala iza prvog skretanja u labirintu. « Nahoot, gdje si?» podrhtavao je von Schillerov glas i odzvanjao kamenitim hodnicima. Nahoot mu nije odgovorio i nastavio je trčati u smjeru kamo je po njegovom mišljenju otišao redovnik, prošavši pokraj prvog zavoja u labirintu čak ni ne pogledavši oznake ispisane kredom po zidu. Vjerovao je da čuje Hansithove korake ispred sebe, ali kad je skrenuo za treći zavoj postalo mu je jasno da se izgubio. Zastao je dok mu je srce luđački udaralo i osjetio je kako mu se grlo steže od užasa.
«Hansithe! Gdje si?» divlje je zavrištao. Do njega dopre von Schillerov glas, čudno odjekujući niz prolaze: « Nahoot! Nahoot! Ne ostavljaj me ovdje.» «Zaveži!» zaurla on. «Zašuti, stara budalo!» Teško dašćući, dok mu je krv bubnjala u ušima, pokušavao je čuti bat Hansithovih 385
koraka. Ali čuo je samo rijeku. Nježni šapat kao da je dopirao iz samih zidova oko njega. «Ne! Ne ostavljaj me ovdje», poviče on u napadu panike i nastavi trčati bez ikakvog cilja kroz labirint. Hansith je nepogrešivo skretao gonjen užasom strašne smrti. Ali na početku središnjeg stubišta krivo je stao i pao. Otkotrljao se niz strminu, cijelim putem se odbijajući i prevrćući, dobivajući na brzini dok nije stigao do dna i opružen ostao ležati na ahatnim pločicama dugačke grobne galerije. nekako se uspio podignuti na noge i, sav prebijen i uzdrman od pada, pokušao nastaviti trčati. Ali noga ga je ponovno izdala i on padne. Zglob mu je bio gadno ozlijeđeni i nije mogao nositi njegovu težinu. Ipak je uspio i po drugi put stati na noge i nastavio je skakutati niz galeriju, pridržavajući se rukom za polusrušeni zid. Kad je došao do vrata i, puzeći prošavši kroz njih, stigao na odmorište pokraj generatora, kroz tunel dopre zvuk vode. Sada je bio znatno glasniji, odjekujuće režanje koje je gotovo prigušilo tiho zujanje generatora. «Tako mi voljenog Krista i Djevice Marije, spasite me!»
molio je dok se spoticao i posrtao niz tunel, opavši još dva puta prije nego je stigao na donju razinu. Dalje je nastavio na koljenima i pri osvjetljenju električnih svjetiljki pričvršćenih duž stropa tunela mogao je ispred sebe nazrijeti rupu urušenog ponora. U prvi trenutak je nije prepoznao, jer se jako izmijenila. Razina vode više nije bila ispod popločanog poda po kojem je puzao. Voda se prelijevala u velikom pomahnitalom vrtlogu i nestajala u urušenom ponoru kroz skriveni propust gotovo istom brzinom kojom se slijevala iz usta tunela na suprotnom kraju. Pontonski prijelaz se zapetljao i bio je napola potopljen; poskakujući i propinjajući nastojao se osloboditi poput sputanog konja. Urlik bujice je iz Taitinog jezerca stizao iz nastavka tunela s druge strane ponora. Voda je plavila tunel vrlo brzo. Već je dosezala do pola visine zidova no on je znao da je to jedini put kojim može pobjeći iz grobnice. Dok je oklijevao, bujica je postajala sve jača.
«Moram izaći onuda.» Ponovno se uspravio. Stigao je do pontonskog prijelaza, ali je on tako divlje poskakivao da se nije usudio ostati uspravan. Spustio se na sve četiri i počeo puzati preko nemirne površine; uspio se nekako prebaciti na drugu stranu. «Molim te Bože i sv. Mihaelu pomozite mi. Ne dopustite da ovako umrem», molio se na glas. Stigavši na suprotnu stranu posegnuo za nečim na grubo isklesanim zidovima tunela za što bi se uhvatio. Vrhovima prstiju je napipao uporište i uvukao se u otvor tunela, ali sada je na donji dio njegovog tijela punom silinom nasrtala voda koja je dotjecala niz tunel.
386
Trenutak je ostao visjeti, prikovan pomahnitalom vodom, jer nije mogao napraviti ni jedan jedini korak naprijed. Znao je da će ga, ispusti li stijenu za koju se držao, voda otplaviti natrag u ponornu rupu i povući sa sobom u te strašne crne dubine. Svjetiljke pričvršćene za strop tunela ispred njega su još sjale pa je mogao vidjeti van gotovo do samog Taitinog jezerca, gdje će mu bambusove skele omogućiti bijeg na vrh stijene. Sve se to nalazilo tek šezdesetak metara ispred njega. Skupio je svu snagu i povukao se naprijed odolijevajući podivljaloj vodi, napredujući od jednog nesigurnog uporišta do drugog.
Polomio je nokte i ogulio kožu s vrhova prstiju, ali je ipak nekako napredovao. Napokon je uspio ispred sebe ugledati dnevnu svjetlost koja se probijala iz Taitinog jezerca. Preostalo mu je još desetak metara i s velikim je olakšanjem i veseljem shvatio da će se uspjeti izvući iz smrtonosne zamke tunela. A onda je začuo neki novi zvuk, jači i snažniji urlik kad je rijeka svom snagom razvalila branu i obrušila se niz vodopad u Taitino jezerce. Pronašla je ulaz u tunel i spustila se niz njega u golemom valu, potpuno ispunivši tunel, počupavši električne kablove i povukavši Hansitha u tamu. naletjela je na njega takvom snagom da je to nekakva lavina kamenja kojoj se nije uspio oduprijeti.
Otrgnula ga je s njegovog nesigurnog hvatišta i povukla natrag noseći ga nekontrolirano niz tunel kroz kojeg je malo prije prošao uz toliki napor i zavitlala ga u ponor. Podivljala voda ga je prevrtala i okretala.
U tami divlje zbrke nije znao gdje je gore a gdje dolje, no to i nije bilo važno, jer joj se plivanjem nije mogao oduprijeti. A onda ga se dočepala usisna bujica i brzo ga povukla u svoje dubine. Tlak vode se obrušio na njega. Puknuo mu je jedan bubnjić i kad je otvorio usta vrišćući u agoniji voda mu je prodrla kroz grlo i preplavila mu pluća.
Posljednje što je u životu osjetio bio je strašan udarac o bočni zid ponora i drobljenje kostiju u desnom ramenu. Nije mogao ni vrisnuti iz pluća punih vode, ali bolovi su ionako ubrzo izblijedjeli u zaboravu.
njegovo truplo, izmrcvareno i raskomadano na oštrim stijenama o koje je usput udaralo, voda je velikom brzinom provukla kroz podzemni otvor i kad ga je izbacila kroz izvor leptira na drugom kraju planine u njemu se više nije moglo prepoznati ljudsko tijelo. Odavde je voda raskomadane dijelovi odnijela niz Danderu do širih i svečanijih voda Plavog Nila.
Navalivši kroz pukotinu u brani, voda je pokupila žuti bager i odnijela ga poput dječje igračke preko vodopada u ponor. Nicholas ga je na trenutak vidio u zraku ispod sebe. Dok je sam padao, shvatio je da bi 387
ostao zdrobljen da je ostao na njemu. Golemi stroj je udario o površinu jezerca podignuvši visoki vodoskok bijele pjene i nestao. Nicholas je krenuo za njim i dok je jurio niz vodopad osjetio se slobodnim pa se uspio čak okrenuti da padne na noge. Bujica koja ga je nosila ublažila je njegov pad, a uspjevši se odgurnuti od bujice izbjegnuo je pad na gole stijene na dnu. Nastavio se bacakati dok ga je bujica nosila dalje.
Izronio je na površinu tridesetak metara nizvodno, maknuo mokru kosu s očiju i brzo se osvrnuo oko sebe. Bager je nestao, progutale su ga dubine u podnožju vodopada, ali ispred njega se na sredini rijeke nalazio neki mali kameni otočić. Zamahnuvši rukama desetak puta, otplivao je do njega i uhvatio se za stijenu. Pogledao je prema golim zidovima ponora i sjetio se vremena kad je zadnji puta bio zarobljen ovdje dolje. Radost koju je osjetio uništivši branu i potopivši faraonovu grobnicu, iščezla je. Znao je da se neće moći popeti uz te skliske i od vode glatke stijene koje nisu pružale nikakve oslonce i koje su se poput zavjesa dizale iznad njegove glave. Razmislio je i o izgledima da se vrati uzvodno do podnožja vodopada. Učinilo mu se da postoji neka vrsta lijevka ili raspukline uz istočnu stranu žlijeba kojim bi se mogao popeti do vrha, ali to bi bio težak i opasan uspon. Bujica koja se slijevala niz vodopad nije bila tolika kakvu je očekivao, znajući koju je količinu vode zadržavala brana. Tada je shvatio da najvjerojatnije još uvijek najveći dio zida od košara i dalje odolijeva i da ova bujica prodire tek kroz usku pukotinu koju je on uspio načiniti u sredini zida. Preostale košare vjerojatno još stoje zahvaljujući vlastitoj težini. Međutim, shvatio je da neće moći odolijevati još dugo i da će ih rijeka vrlo brzo pokrenuti i nahrupiti punom snagom. Zato je odustao od plivanja natrag do podnožja vodopada. «Moram joj se maknuti s puta», pomislio je očajan, zamišljajući kako ga zahvaća užasna bujica koja će se svakog trenutka obrušiti odozgo. «Kada bih uspio stići negdje do stijena uz kraj, možda bih našao kakvu izbočinu i mogao se popeti iznad bujice.» Znao je da je to malo vjerojatno. Već je jednom prošao cijelom dužinom kanjona ne našavši nigdje oslonca na skliskim zidovima. «A da plivam ispred nje?» pomisli on. «Mršavi izgledi, ali jedino što mi je preostalo.» Skinuo je čizme i smirio se. Upravo se spremao napustiti svoje privremeno sklonište, kad je visoko gore čuo prasak preostalog djela brane. Začula se potmula tutnjava, pucanje debla, škripanje i struganje teških kosara koje je rijeka bacala unaokolo poput praznih kanti, a onda se iznenada jedan užasavajući, zbijeni val sive vode obrušio preko vrha vodopada, noseći sa sobom zid 388
od otpadaka i naplavine. «Oh majko mila! Prekasno. Evo ga dolazi!»
Odgurnuo se od svoje stijene i zaplivao nizvodno svom snagom, mašući rukama snažnim zamasima. Čuo je tutnjavu vala koji se približavao i pogledao preko ramena. Pet metara visok i s krestom na vrhu, ispunio je ponor od zida do zida. Ubrzo ga zahvatio. Gledajući kako se uzdiže iza njega taj vodeni zid veliki poput kakve planine koja će ga prožderati, na trenutak se sjetio slike iz mladosti kako uzjahuje onaj zloglasni val kod Rta sv. Vincenta. «Zajaši ga!» reče on sebi, procjenjujući trenutak. «Uhvati ga poput jahača na valovima.» Probijao se kroz vodu, pokušavajući dobiti na brzini da bi zajahao taj zid.
Osjetio je kako ga je dohvatio i podignuo takvom žestinom da mu se želudac preokrenuo, a onda se našao na njegovom vrhu. Savio je leđa i gurnuo ruke za njih u klasičnom položaju jahača valova, viseći na pročelju vala, blago nagnut prema dolje, s prednjom stranom tijela izvan vode i upravljajući nogama, nakon nekoliko užasnih prvih trenutaka, shvatio je da ga je uspio zajahati i da ima kakav takav nadzor. Panike je nestalo i obuzeo ga je osjećaj divljeg uzbuđenja.
«Dvadeset čvorova!» Procijenio je brzinu na temelju nejasnih obrisa zidova kanjona koji su s obje strane jurili pokraj njega i od čega ga je zamalo uhvatila vrtoglavica. Udaljio se malo od bližeg zida, kliznuvši vrhom vala do sredine. Letio je na krilima vala, a uzbuđenje koje ga je obuzelo bilo je posljedica brzine i opasnosti. Sve veća dubina vode u ponoru prekrila je opasne i poput noža oštre stijene, omogućivši mu da ih izbjegne jašući na vrhu vala. Izjednačila je vodopade i brzake, pa umjesto da pada niz njih i nestaje ispod površine jezeraca on je glatko klizio niz njih, održavajući se na vrhu vala tek s nekoliko brzih zamaha rukama. «K vragu! Baš je zabavno!» Glasno se nasmijao. «Mnogi bi debelo platili za nešto ovakvo. Znatno je bolje od skakanja u ponor na elastičnom užetu.» Poslije prvog kilometra val je počeo gubiti oblik i zamah i proširio se po kanjonu. Uskoro više neće imati dovoljno snage da ga održi kao jahača, pa Nicholas brzo pogleda oko sebe. U blizini, usporedo s njim, plutala je naplavina otpadaka brane, a među njima nalazilo se i jedno deblo koje je nekoć bilo dio splavi kojom je Miner zatvorio pukotinu u zidu. Otklizao je do ovog nezgrapnog debla. Bilo je desetak metara dugačko i plutalo je gotovo potopljeno u bujici dok su mu se leđa izdizala kao kod kita. Drvosječe su grubo otesale grane pa su njihovi ostaci pružali sigurna hvatišta. Nicholas se izvuče na deblo i legne na trbuh, okrenut nizvodno s nogama koje su ostale mlatarati po vodi. Vrlo brzo je uspio doći do daha pa je osjetio da mu se vraća 389
snaga. Iako se izravnala i izgubila oblik vala, bujica je i dalje grmjela kroz ponor nevjerojatnom brzinom. «Još nije usporila ispod deset čvorova», procijeni on. «Kad ova silina nagrne u Taitino jezerce, jadni von Schiller i svi njegovi razbojnici koji se nalaze, u grobnici. Ostat će tamo u nutra sljedećih četiri tisuća godina.» Odmahnuo je glavom i pobjednički se nasmijao. «Uspelo je! Neka me odnese vrag ako nije ispalo baš onako kako sam planirao.» Naglo se prestao smijati kad je osjetio kako deblo širinom rijeke skreće prema jednom od zidova kanjona. «Oh, ne! Novi problemi.» Otpuzao je na jednu stranu debla i počeo snažno veslati nogama. Njegova nezgrapna lađa je odgovorila, odmičući teškom mukom preko bujice. Takvim upravljanjem nije brzo napredovao pa nije uspio sasvim izbjeći sudar sa zidom, ali je ipak izbjegao izravni udar u njega, što je bilo dovoljno da ga odbaci natrag u glavni tok bujice. Postajao je sve samouvjereniji i iskusniji: «Ovako mogu stići sve do samostana!» pomisli oduševljeno. «Ovom brzinom ću vjerojatno stići do čamaca čak prije Minera i Rovan.» Pogledavši, prepoznao je ovaj dio ponora kroz kojeg je jurio. «Ovo je zavoj iznad Taitinog jezerca. Bit ću tamo za minutu ili dvije. Skele je dosad voda sigurno već odnijela.» Izravnao se na deblu što je više mogao ne želeći poremeti njegovu ravnotežu i pogledao ispred sebe trepćući vodu iz očiju. Vidio je kako mu se zastrašujućom brzinom približava početak vodopada iznad Titinog jezerca i pripremio se za pad. Ispred njega se rastvorio dugački glatki žlijeb brze vode i trenutak prije nego je poletio niz njega ugledao je bazen pun stijena. Odmah mu je bilo jasno da su njegova očekivanja bila preuranjena. Bambusove skele još su bile ovdje, a samo je njihov donji dio pijano visio niza stijenu jedva dodirujući površinu vode koja je jurila. Ljuljale su se i naginjale kad bi ih bujica zahvatila. Ne vjerujući svojim očima, shvatio je da su na toj slaboj građevini zarobljena barem dvojica ljudi koji se očajnički drže ljestva koje su se trzale i klepetale. Obojica su se pokušavala popeti na vrh stijene. U tom djeliću sekunde Nicholas je ugledao odsjaj metalnog okvira naočala ispod smeđe beretke, shvativši da je čovjek najbliži vrhu stijene Tlima Nogo. Zatim je Nogo uspio stići do vrha i nestao preko ruba. Taj pogled je bilo sve što je Nicholas vidio prije nego je njegov balvan uletio u vodeni žlijeb i ubrzavajući pod oštrim kutom poletio prema dolje. Vrh se zabio u površinu jezerca, pri čemu se deblo gotovo preokrenuto preko vrha, ali se Nicholas čvrsto držao za svoje rukohvate i postupno se uspio izravnati. Deblo je nekoliko trenutaka ostalo zarobljeno u vrtlogu ispod vodopada, ali ga je ipak struja 390
dohvatila i ono je ponovno počelo ubrzavati, udaljavajući se niz Taitino jezerce nezgrapno poput kakvog drvenog ratnog broda. Nicholas je mogao na trenutak odahnuti i osvrnuo se po Taitinom jezercu. Odmah je uočio da je ulazni tunel u grobnicu potpuno poplavljen i, sudeći po razini vode na zidu stijene, nalazio se već petnaestak ili više metara ispod površine. Osjetio je pobjedničko zadovoljstvo. Grobnica je ponovno bila zaštićena od pljačke bilo kojeg pljačkaša grobova. Zatim je pogledao uz ostatke bambusovih skela, koji su nahereno visjeli niz stijenu napola istrgnuti iz prastarih utora u stijeni, i primijeti drugog čovjeka kako se i dalje grčevito drži za njih. Nalazio se šest metara iznad razine vode i djelovao je poput uplašene mačke na visokoj grani stabla koju njiše vjetar. Tog je trenutka Nicholas shvatio da njegovo deblo okreće u zagrljaju rijeke, krećući se prema njišućim skelama.
Upravo se spremao ispraviti ga, kad je čovjek na skelama visoko iznad njega okrenuo glavu i pogledao prema njemu. Nicholas opazi da je bijelac, njegovo lice predstavljalo je blijedu mrlju u tami kanjona, ali trenutak kasnije ga je ipak prepoznao i osjetio oštar ubod mržnje u grudima. «Helm!» vikne on. «Jake Helm.» Pred očima mu se pojavi Tamre, dječak koji je patio od epilepsije, smrskan ispod lavine kamenja, i Tessay s opekotinama od cigare i modricama na licu.
Pobjesnio je. Umjesto da skrene deblo dalje od skela, počeo je veslati u suprotnom smjeru i okrenuo ga prema stijeni. Na trenutak je Nicholas zadržao dah jer se preplašio da bi mogao promašiti, ali u zadnjem trenutku prednji kraj debla naglo skrene i njegov se vrh zabije u kraj njišućih bambusovih ljestva i zakvači ih. Težina debla i njegova brzina bili su strašni. Bambusove motke zaškripe i puknu poput suhih grančica pa se zatim cijela klimava građevina otkine od zida i sruši na deblo. Helm se zanjihao iznad njegove glave, ispustio motke i nogama pao u vodu blizu debla. Duboko je potonuo. Dok je bio ispod površine, Nicholas se izvukao iz vode, zajahao deblo te dohvatio jednu dugačku bambusovu motku koja se otkinula i plutala u njegovoj blizini. Deblo je bilo zarobljeno u stražnjem vrtlogu nabujale rijeke i sada se počelo polagano vrtjeti u mirnijoj vodi izvan glave struje. Nicholas je i dalje visoko sjedio na deblu. Odmjerio je težinu motke, mašući njom naprijed natrag kao bejzbolskom palicom, da bi je osjetio u ruci.
Zabacio ju je na rame očekujući da se Helm pojavi. Sekundu kasnije na površinu vode je izronila Teksašaninova glava. Oči je držao čvrsto zatvorene, izbacio je vodu i zrak i pokušao udahnuti. Nicholas je naciljao motkom njegovu glavu i zamahnuo svom snagom, ali je baš
391
tog trenutka Helm otvorio oči i vidio što mu se sprema. Bio je brz poput vodene zmije; sagnuo je glavu ispod motke u zamahu pa ga je tek postrance okrznula po kratko ošišanoj glavi. Zahvaljujući zamahu, Nicholas je izgubio ravnotežu i prije nego se uspio srediti, Helm je brzo udahnuo i ponovno zaronio. Nicholas se pripremio za udarac, spreman navaliti i drugi put. Zurio je u mutnu vodu, ljutito proklinjujući sam sebe zbog prvog promašaja kad je prednost iznenađenja bila na njegovoj strani. Sada kad je Helm bio upozoren, nije imao iluzija u pogledu toga u što se upušta. Prolazile su sekunde, a njegov protivnik se nije pojavljivao. Nicholas se započne uznemireno osvrtati, pokušavajući predvidjeti gdje će Helm ponovno izroniti. Dugih sekundi ništa se nije dogodilo. Nervozno je spustio batinu i uhvatio je drukčije kako bi njenim oštrim polomljenim vrhom mogao ubosti u bilo kojem smjeru. Iznenada je nevjerojatnom snagom Helm dohvatio Nicholasa za lijevu nogu ispod vode i prije nego se Nicholas uspio za nešto uhvatiti, povukao ga s debla u rijeku. Još dok je bio ispod površine, osjetio je kako ga Helm pokušava uhvatiti za lice. Zgrabio mu je jedan prst i savio ga, osjetivši kako je puknuo dok ga je gurao u natrag prema zglobu šake. Međutim, ova bolna agonjja zbog strganog prsta, Helma je tek potakla na još veći napor pa je svojom dugačkom, snažnom rukom obuhvatio Nicholasov vrat poput kraka hobotnice.
Njih dvojica izrone na trenutak na površinu, obojica brzo i hropćući udahnu zrak, a onda Helm povuče Nicholasovu glavu unatrag pa mu je voda preplavila otvorena usta. Stisak oko njegovog vrata se pojačao i Nicholas osjeti kako mu se kralježnica napinje. Bio je to smrtni stisak.
Da je Helm imao čvršći oslonac, dovoljno bi bilo još samo malo snage i slomio bi mu kralježnicu. Ali Nicholas se nastavio okretati u natrag u smjeru stiska i na taj način onemogućio Helmu da upotrijebi svu snagu. Kad se prevrnuo ugledao je Helmovo lice ispred svog, povećano i izobličeno prljavom sivom vodom. Djelovao je zastrašujuće i zlo. Kad se Helm našao iznad njega Nicholas ga čvrsto obuhvati rukama oko pasa i podigne koljeno između Helmovih nogu snažno ga udarajući u prepone. Na koljenu je osjetio Helmove krupne i meke genitalije, a Helm se zgrčio i popustio stisak oko Nicholasovog vrata. Nicholas je to iskoristio i dohvatio rukom Helmove ozlijeđene genitalije i divlje ih zavrnuo. Tek nekoliko centimetara od sebe, vidio je Helmovo lice izobličeno od bola. Helm se odmakne od njega, oslobodivši mu vrat stiska i posegnuvši objema rukama za njegovom nogom. Ponovno su izronili na površinu blizu plutajućeg debla i Nicholas shvati da ih je 392
struja ponovno dohvatila i odnosi ih prema izlazu iz Taitinog jezerca, u rijeku koja je dalje tekla u svojoj punoj veličini. Nicholas ispusti Helmove genitalije i pokuša ga drugom rukom udariti po licu, ali bili su preblizu jedan drugom pa je njegovom zamahu nedostajala snaga.
Očešao je Helma po obrazu i pokušao oviti ispruženu ruku oko njegovog vrata kao što je to Helm malo prije učinio njemu. Helm uvuče glavu u ramena i izmakne mu. A onda, iznenada, naglo krene naprijed poput ljute zmije i zarije zube u Nicholasovu bradu. Iznenađenje je bilo potpuno, a bol neizdrživa. Nicholas vrisne i uhvati Helma za lice, ciljajući oči, pokušavajući mu zabiti nokte kroz kapke. Međutim, Helm je čvrsto zatvorio oči, a zubima grizao sve dublje, pa je Nicholas počeo krvariti, a krv je istjecala iz kutova Helmovih usta. Balvan je još
plutao pokraj njih, nekoliko centimetara iza Helmove glave. Nicholas ga uhvati za uši i okrene ga u vodi. Mogao je vidjeti preko Helmove glave, a Helmu pogled bio zaklonjen. Iz debla je stršio ogoljeni komad odsječene grane. Grana je odsječena pod kutom pa je ostao oštar šiljak. Kroz suze od bola Nicholas je usmjerio Helmov potiljak prema šiljku. Osjećao je da su Helmovi zubi gotovo progrizli meso na njegovom licu. Prošli su mu kroz donju usnu pa je krv počela puniti i Nicholasova usta. Helm ga je tresao poput psa, drmajući mu glavu sjedne na drugu stranu. Uskoro će uspjeti otrgnuti puna usta Nicholasovog mesa. Uloživši svu snagu, trpeći strašnu bol i u velikom očaju, Nicholas se gornjim dijelom tijela zaleti naprijed i, dalje držeći Helma za uši, natakne ga na oštar drveni šiljak. Vrh je pronašao zglob između kralježnice i Helmove lubanje, zabivši se unutra poput nokta i djelomice presjekavši leđnu moždinu. Helmova usta se naglo rastvore kad ga uhvati grč. Nicholas se odvoji od njega dok mu je s brade visio komad odgrizenog mesa, a krv curila i prskala iz duboke rane. Helm je ostao nataknut na šiljak poput trupla na mesarskoj kuki. Udovi i mišići lica su mu se grčili, kapci treperili kao kod epileptičara, a očne jabučice se zakolutale pa su mu se vidjele samo bjeloočnice, groteskno sjajući u mraku ponora. Nicholas se izvuče na deblo pokraj teksašaninovog tijela i ostane tamo teško dašćući dok mu je krv u naletima liptala iz brade i prskala mu grudi. Deblo se polako počelo okretati zbog neravnomjerno raspoređene težine pa Helm započe klizati sa šiljka. Koža mu se derala proizvodeći zvuk deranja svile, a kralježnica mu je grebla po drvu. Zatim je truplo, naposljetku nepokretno, bućnulo licem u vodu i započelo tonuti. Nicholas ga nije želio pustiti da tek tako lako ode. «Želim biti siguran, dragi moj», 393
zaškripao je kroz krvava natečena usta. Kad se ispružio i dograbio Helma za ovratnik, držeći ga licem u vodi ispod debla, ispljunuo je krv i pljuvačku. Kretali su se sve brže niz posljednji dio kanjona, ali ga Nicholas nije ispuštao utapajući i zadnje iskre života u Helmovom truplu. Naposljetku mu ga je struja istrgla iz ruku i on je nastavio promatrati kako truplo tone u sivu, uzburkanu vodu. «Prenijet ću Tessay tvoje pozdrave», dovikne Nicholas za njim dok je truplo nestajalo. Zatim je smirio balvan i nastojao ostati na njemu kroz uskovitlanu, brzu struju. Naposljetku ga je struja ispljunula kroz portal od crvenih stijena u donji dio rijeke Dandere. Dok je prolazio ispod visećeg mosta od konopa, skliznuo je s debla i uputio se prema zapadnoj obali, posebno svjestan strašnog pada u Nil koji se nalazio kilometar nizvodno. Sjedeći na obali otrgnuo je komad platna sa svoje košulje. Previo je ranu na bradi kako je mogao, zavezavši traku iza glave. Krv je probila kroz natopljenu pamučnu tkaninu, pa ju je stegnuo još čvršće da bi smanjio krvarenje. Nesigurno je ustao i započeo se probijati kroz gusto žbunje pokraj rijeke koje je pratilo njen tok, dok na kraju nije izbio na stazu koja je vodila do samostana i počeo se bosonog vući njome. Zastao je tek jednom i to kad je začuo zvuk helikoptera koji je uzletio sa stijene iznad ponora daleko iza njega. Osvrnuo se. «Izgleda da se Turna Nogo izvukao, što je prava šteta. Zanima me što se dogodilo s von Schillerom i Egipćaninom», smrknuto je promrmljao, opipavajući ozlijeđeno lice. «Barem nešto nitko od njih neće moći ući u grobnicu, osim ako ponovno ne pregrade rijeku.» Odjednom mu nešto padne na pamet. «Oh, Bože, što ako je von Schiller već bio unutra kad je rijeka nahrupila?» Počeo je hihotati, a zatim odmahnuo glavom. «Pusti snovi. Pravda nikad nije toliko dostižna.» Ponovno je odmahnuo glavom, ali je tom kretnjom podražio ranu koja ga je strašno zaboljela. Stegnuo ju je rukom i nastavio stazom, čak potrčavši kad je stigao do popločanog dijela koji je vodio dolje prema samostanu.
Nahoot Guddabi je natrčao na von Schillera iza jednog zavoja labirinta i to ga je starčevo prisustvo na neki čudan način smirilo i, iako mu u ovoj situaciji on nije mogao ništa pomoći, potisnulo paniku koja je prijetila da će svakog trenutka izbiti i obuzeti ga. Bez Hansitha je labirint predstavljao užasno i usamljeno mjesto. Prisustvo bilo kojeg ljudskog bića bilo je pravi blagoslov. Na trenutak su obojica ostali stajati ukočeni poput djece izgubljene u šumi. Kad je Hansith panično otrčao, Von Schiller je i dalje nosio dio dragocjenosti koje su 394
proučavali. U jednoj ruci je držao faraonov zlatni pastirski štap, a u drugoj obredni bič. «Gdje je redovnik?» zagalamio je na Nahoota.
«Zašto si pobjegao i ostavio me? Idiote, moramo pronaći put koji vodi iz ovih tunela. Zar ne shvaćaš u kakvoj smo opasnosti?» «Otkud ja mogu znati put.» bijesno započne Nahoot, ali zašuti kad je primijetio oznake kredom na zidu iza von Schillerovog ramena i po prvi put shvatio što one označavaju. «To je to!» uzvikne on s olakšanjem. «Harper ili ona Al Simma su nam ostavili putokaze. Idemo!» Krenuo je niz tunel, prateći oznake. Međutim, na centralno stubište su izbili tek jedan sat poslije Hansithovog odlaska. Dok su se žurno spuštali stubištem u veliku galeriju, zvuk rijeke je prerastao u sveopće šištanje, slično disanju zaspalog zmaja. Nahoot potrči, a von Schiller se počne popikavati za njim; njegove stare noge još su više popustile od straha. «Čekaj!»
poviče on za Nahootom koji se ne obazre na njegovu zamolbu i sagnuvši glavu izleti kroz otvor nekadašnjih zapečaćenih vrata.
Generator je i dalje radio na odmorištu, ali Nahoot ga nije čak ni pogledao dok je hitao niz strmi otvor osvijetljen žaruljama postavljenim duž stropa. I dalje trčeći, skrenuo je za ugao i ukopao se u mjestu kad je shvatio da je tunel pred njim poplavljen, sve do stare oznake za najviši vodostaj na isklesanim blokovima zidova. Nije bilo nikakvog traga od ponora ili pontonskog mosta. Ostali su ispod petnaest, a možda i više metara vode. Rijeka Dandera, čuvar grobnice tijekom svih ovih vjekova, ponovno je preuzela svoju dužnost. Mračna i neumoljiva, zapečatila je ulaz u grobnicu kao što je to činila i tijekom proteklih četiri tisuće godina. «Allah!» prošapće Nahoot. «neka nam se Allah smiluje.» Von Schiller je izašao iza ugla tunela i zastao pokraj Nahoota. Obojica su užasnuti buljili u poplavljeni otvor. A onda se von Schiller nasloni na zid. «U zamci smo», prošapće on, a kad je te riječi čuo, Nahoot zavapi i baci se na koljena. Počeo je moliti visokim, nazalnim glasom. Taj zvuk je razbjesnio von Schillera. «To nam neće pomoći. Prestani!» Udario je Nahoota po leđima zlatnim bičem kojeg je držao u desnoj ruci. Nahoot vikne od bola i otpuže podalje od von Schillera. «Moramo naći drugi put odavde», reče von Schiller smirenim glasom. Bio je naviknut na zapovijedanje, pa je sada preuzeo stvar u svoje ruke. «Mora postojati još koji izlaz odavde», zaključi on. «Potražit ćemo ga. Postoji li otvor koji vodi van, trebali bismo osjetiti strujanje zraka.» Glas mu je postao odlučniji i samouvjereniji. «Da! Tako ćemo učiniti. Isključi taj ventilator pa ćemo pokušati utvrditi ima li bilo kakvog kretanja zraka.» Nahoot je trenutno reagirao na njegov ton i 395
autoritet i požurio natrag isključiti električni ventilator. «Imaš li upaljač», upita von Schiller. «Napravit ćemo baklje od ovoga.» On pokaže na papire i fotografije koje je Rovan ostavila na stolu s nogarima pokraj vrata. «Iskoristit ćemo dim za otkrivanje bilo kakvog strujanja.» Sljedeća dva sata prošli su sve razine grobnice, držeći podignute zapaljene baklje i promatrajući kretanje dima. Nigdje u tunelima nisu uspjeli otkriti ni najmanje strujanje zraka i na kraju su se vratili do poplavljenog otvora i u očaju se zagledali u mirnu crnu vodu koja ga je blokirala. «Ovo je jedini put koji vodi van», prošapće von Schiller. «A je li redovnik ovuda pobjegao», primijeti Nahoot dok je klizio niza zid. «Drugog puta nema.» Neko vrijeme su šutjeli; u grobnici je bilo teško odrediti koliko je vremena prošlo. Budući da je rijeka dostigla svoju najvišu razinu, voda u otvoru se više nije kretala, a tihi udaljeni zvuk riječnog protoka kroz ulaznu rupu kao da je samo još više pojačavao tišinu. Mogli su u njoj čuti vlastito disanje. Konačno je Nahoot progovorio. «Gorivo u generatoru. Vjerojatno je na izmaku.
Nisam vidio nikakve zalihe.» Razmislili su o tome što će se dogoditi kad nestane goriva. Razmišljali su o tami koja će nastupiti. Von Schiller iznenada vrisne: «Moraš proći kroz taj otvor i otići po pomoć.
Moraš to učiniti.» Ne vjerujući svojim ušima, Nahoot je buljio u njega.
«Do kraja tunela ima više od stotinu metara, a i rijeka nadire.» Von Schiller skoči na noge i prijeteći se nagne nad Nahoota. «Redovnik je tuda pobjegao. To je jedini put. Moraš preplivati tunel i stići do Helma i Nogoa. Helm će znati što treba učiniti. On će smisliti plan da me izvuče odavde.» «Vi ste ludi.» Nahoot se povuče od njega, ali von Schiller krene za njim. «Naređujem ti to!» «Ti ludi starče!» Nahoot je pokušao ustati, ali von Schiller zamahne teškim zlatnim bičem i udari Nahoota iznenadnim udarcem po licu koji ga obori unatrag, rascijepivši mu usne i polomivši dva prednja zuba. «Ludi ste!» zastenje Nahoot. «ne možete to činiti.» von Schiller je nastavio zamahivati, komadajući mu lice i ramena; teški zlatni repovi biča prosijecali su tanki pamuk Nahootove košulje. «Ubit ću te», zavrišti von Schiller, zasipajući ga udarcima, «ne poslušaš li me, ubit ću te.» «Prestanite», prostenje Nahoot. «Ne, molim vas, prestanite. Poći ću, samo prestanite.»
Otpuzao je od von Schillera, vukući se po podu tunela dok se nije našao do pasa u vodi. «Dajte mi malo vremena da se pripremim», započne moljakati. «Odmah!» priprijeti mu von Schiller podignuvši visoko bič. «U tunelu ćeš sigurno pronaći zračne džepove. Probit ćeš se.
Kreći!» Nahoot zahvati rukama vodu i umije lice, ispravši krv koja mu 396
je curila iz jedne od dubokih posjekotina na obrazu. «Moram skinuti odjeću, cipele», cvilio je, preklinjući za malo vremena, ali mu von Schiller nije dopuštao da izađe iz vode. «Skini to ovdje gdje si», naredi on, zamahujući teškim bićem. U drugoj ruci je držao težak zlatni pastirski štap. Nahoot je shvatio da bi mu je jednim njegovim udarcem mogao smrskati glavu. Stojeći do koljena u vodi, Nahoot je poskakivao na jednoj nozi dok je skidao cipelu. Zatim je sporo i bezvoljno skinuo odjeću i ostao u donjem rublju. Ramena su mu bila duboko izbrazdana od udaraca bičem, a svježa krv je navirala i slijevala se poput grimiznih zmija niz njegova leđa. Znao je da mora smiriti ovog starog luđaka.
Zaronit će i otplivati malo niz tunel, uhvatit će se tamo za zid i ostati koliko bude imao daha, a onda će doplivati natrag. «Kreći!» vikne von Schiller na njega. «Samo gubiš vrijeme, nemoj ni pomisliti da ću ti dopustiti da se izvučeš.» Nahoot nastavi dublje u otvor dok mu voda nije došla do grudi. Zastao je tamo nekoliko minuta duboko udišući zrak. Zatim je dugo udahnuo i zaronio. Von Schiller je ostao čekati na rubu bazena, zureći za njim iako ispod crne i prijeteće površine nije mogao ništa vidjeti. Pri svjetlosti žarulja vidjelo se samo kako Nahootova krv ostavlja mrlje po površini. Minuta je polako prošla, a onda iznenada nastupi pomamno komešanje ispod vode i ljudska ruka izbije kroz tamnu površinu; šaka i prsti ispruženi kao da preklinju. A onda je ponovno polako nestala u dubini. Von Schiller ispruži vrat.«
Nahooti!» ljutito ga je pozvao. «Što to izvodiš?» Došlo je do novog komešanja u vodi i nešto poput zrcala zasvjetluca u dubinama.«
Nahooti!» razdražljivo zavrišti von Schiller. Gotovo kao u znak odgovora na njegove pozive, Nahootova glava izroni na površinu. Koža mu je bila žuta poput voska, kao da u njoj vise nije bilo ni kapi krvi, a usta su mu zjapila otvorena u užasnom, nijemom kriku. Voda oko njega je ključala kao da se u njenim dubinama gostilo jato velikih riba.
Dok je von Schiller buljio ne shvaćajući što se to događa, tamna voda se izdigne oko Nahootove glave i oboji površinu crvenilom poput ružinih latica. Von Schiller u prvom trenutku nije shvatio da je to Nahootova krv. Zatim je ugledao dugačke, vijugave oblike kako jure i uvijaju se ispod površine okružujući Nahoota i hraneći se njegovim mesom. Nahoot je ponovno preklinjući podignuo ruku i ispružio je prema von Schilleru. Ruka je bila napola prožderana, a na mjestima gdje je meso bilo odgriženo unakažena dubokim ranama u obliku polumjeseca. Von Schiller vrisne od užasa, povukavši se od vode.
Nahoot je izbuljio tamne oči u znak optužbe. Zurio je u von Schillera, a 397
iz njegovog stegnutog grla izađe jedan divlji graktavi zvuk, gotovo neljudski. Još dok je von Schiller promatrao, jedna od golemih tropskih jegulja promoli glavu na površinu i njeni zubi zasjaše poput slomljenog stakla kad je široko zinula, a zatim ih zarila u Nahootovo grlo. Nahoot nije ni pokušao otrgnuti stvorenje. Bilo je prekasno. Zurio je u von Schillera cijelo vrijeme dok je jegulja, oblikujući svojim žustrim kretanjem sjajnu loptu vitkih traka i dalje visjela obješena za njegovo grlo. Nahootova glava je polako ponovno potonula pod vodu.
Još dosta dugo voda je bila uzburkana kretanjima u dubini i povremenim odsjajem zmijolikih riba. Onda se površina postupno smirila i postala ravna i mirna poput komada crnog stakla. Von Schiller se okrenuo i potrčao natrag pokraj odmorišta na kojem je generator i dalje tiho preo, na slijepo se pokušavajući što više udaljiti od onog užasnog mjesta. Nije znao kuda ide, već je slijedio svaki prolaz koji bi se pojavio pred njim. U podnožju centralnog stubišta naletio je na zid i ošamutio se, pao na ahatne pločice i ostao cmizdreći ležati. Na čelu mu je izbila velika grimizna čvoruga. Nakon nekog vremena se podignuo i krenuo uza stube. Bio je zbunjen i dezorijentiran, a od užasa i straha počeo je gubiti prisebnost. Ponovno je pao i nastavio četveronoške puzati duž tunela do sljedećeg zavoja u labirintu. Tek se tada uspio ponovno podići na noge i posrćući nastavio dalje. Strmi otvor koji je vodio dolje u Taitinu plinsku zamku otvorio se ispred njega a da ga on nije ni primijetio. Pao je niza stube, natukavši noge i grudi. A onda se ponovno uspravio i počeo se vući preko prostorije pokraj redova amfora, pa uz stubište na suprotnoj strani do oslikane arkade koja je vodila u grobnicu faraona Mamosea. Oteturao je nekako do polovice prostorije, raščupan, razrogačenih očiju i poludio, kad se iznenada svjetla na trenutak priguše i zasjaje žutim sjajem.
Zatim ponovno bijesnu, jer je generator uspio usisati zadnje kapi goriva iz spremnika. Von Schiller zastane na sredini arkade i u očaju pogleda u svjetla. Bilo mu je jasno što slijedi. Žarulje nastave svijetliti još nekoliko minuta, sjajno i veselo, a onda se ponovno priguše i zauvijek ugase. Prekrila ga je tama poput teških baršunastih nabora mrtvačkog pokrova. Bila je tako gusta i potpuna da se dojmila kao da stvarno ima težinu i tkanje. Tamu je mogao osjetiti u ustima, kao da se probija u njegovo tijelo i guši ga. Ponovno je potrčao, divlje i slijepo, izgubivši u tami svaki osjećaj orijentacije. Ponovno je udario o zid i ošamućen pao. Mogao je osjetiti toplu krv kako mu curi niz lice i gubio je dah. Zacvilio je i zadahtao i lagano se, spustivši se na bok, sklupčao 398
u loptu poput fetusa u majčinoj utrobi. Zapitao se koliko će mu trebati da umre; duša mu je zadrhtala, jer je znao da bi to moglo potrajati danima pa čak i tjednima. Malo se pomaknuo, privukavši se bliže kamenom predmetu s kojim se sudario. U mraku nije mogao prepoznati veliki Mamoseov sarkofag koji se nadvisio nad njim. Ostao je tako ležati u tami grobnice, okružen pogrebnim dragocjenostima jednog cara, i čekao da polako, ali neumoljivo, umre.
Samostan sv. Frumentiusa bio je napušten. Redovnici su čuli pucnjavu i zvukove borbe kako odjekuju klancem pa su pokupili svoje blago i pobjegli. Nicholas je trčao niz dugački prazni trijem, uhvativši tek daha na vrhu stubišta koje je vodilo do Mila i kapelice sv. Tri kralja u koju je spremio čamce. Dašćući je pretraživao pomrčinu u dubokom ponoru ispod sebe do kojeg je sunce rijetko dopiralo, ali su pokretni oblaci srebrnih kapljica iz dvostrukog vodopada zaklanjali dubine. Nije mogao utvrditi jesu li Miner i Rovan već dolje i čekaju ga ili su naišli na nekakvu prepreku na putu. Pričvrstio je poderani i krvavi zavoj oko brade i počeo silaziti. A onda je u srebrnoj magli ispod sebe začuo njen glas kako ga doziva i ona dojuri uza skliske sluzave stube prema njemu. «Nicholase! Oh, hvala bogu! Mislila sam da nećeš doći.»
Zaletjela bi mu se u zagrljaj, ali je ugledala zavoj i primijetila njegovo krvlju zamrljano lice, pa je zastala i začuđeno ga pogledala. «Majko božja!» prošapće ona. «Što se to dogodilo, Nicky?» «Malo sam se sporječkao s Jakeom Helmom. Ogrebotina, ali trenutno se ne mogu baš dobro ljubiti», promumlja on pokušavši se osmjehnuti iza zavoja.
«To ćeš morati pričekati.» Prebacio joj je ruku preko ramena, zamalo je ne srušivši kad ju je okrenuo i poveo natrag niza stube. «Gdje su ostali?» Požurivao ju je. «Svi su ovdje», reče mu ona. «Miner i Mek napuhuju čamce i ukrcavaju teret.» «Tessay?» «Sigurna je.» Sputili su se niza zadnje stubište i izbili na obalu ispod kapelice sv. Tri kralja. Nil je narastao tri metra otkad je Nicholas zadnji put bio ovdje. Rijeka je bila u punom zamahu, bijesna, blatnjava i brza. Jedva je kroz oblake kapljica koji su promicali mogao razaznati stijene suprotne obale. Pet Avon čamaca bilo je na obali uz rijeku. Četiri su već bila potpuno napuhnuta, a zadnji je rastao dok je u njega ulazio zrak iz spremišta stlačenog zraka. Mek i Miner su pakirali sanduke za streljivo u već spremne čamce i pričvršćivali ih ispod zelenih plastičnih mreža za teret. Miner podigne pogled prema Nicholasu i komični izraz zaprepaštenja se razlije njegovim licem: «Što se to dogodilo s tvojim licem?» «Ispričat ću ti jednog dana», obeća mu Nicholas i okrene se 399
zagrliti Meka. «Hvala ti, stari prijatelju», reče on iskreno. «Tvoji su se ljudi dobro borili, a ti si me pričekao.» Nicholas pogleda ranjene gerilce koji su ležali oslonjeni na zid stijene. «Koliko žrtava?» «Tri mrtva i ovih šestero ranjenih. Moglo je biti znatno gore da su nas Nogovi ljudi jače pritisli.» «Ipak je previše», reče Nicholas. «Čak je i jedan jedini previše», gorko se složio Mek. «Gdje su preostali tvoji ljudi?» «Bježe prema granici. Ostavio sam ih tek nekolicinu koji nam trebaju za upravljanje čamcima.» Mek strgne prljavi zavoj s Nicholasove brade i Rovan jaukne kad ugleda povredu, ali se Mek naceri. «Kao da te ugrizao morski pas.»
«Imaš pravo, zapravo jest», složi se Nicholas. Mek slegne ramenima.
«Trebat će barem desetak šavova.» Pozvao je jednog od svojih ljudi da donese prvu pomoć. «Oprosti, nema anestezije», upozorio je Nicholasa dok ga je posjedao na poprečnu gredu jednog čamca i sunuo mu antiseptik izravno iz boce. Nicholas zadrhti od boli. «Peče, zar ne?»
suosjećajno naglasi Mek. «Strpi se dok je ne zašijem.» «Ovo će biti upisano u zlatnu knjigu pokraj tvog imena «, reče mu Nicholas, a Mek se opako naceri i otvori paketić kirurškog konca. Dok se Mek bavio ranom, spajajući rubove i prošivajući ih čvrsto koncem, tiho je govorio da ga čuje samo Nicholas. «Nogo ima barem jednu četu koja stražari nizvodno na rijeci. Moji izviđači su otkrili da je ljude postavio uza staze na obje obale.» «Ne zna da imamo čamce, zar ne?» upita Nicholas kroz stegnute zube. «Ne vjerujem, ali dosta zna o našem kretanju. Možda je imao uhodu među tvojim radnicima.» Mek zastane dok je zabadao iglu u Nicholasovo meso, a onda nastavi. «A ima i helikopter. Primijetit će nas na rijeci čim se ovaj oblak rasprši.» «Pobjeći možemo jedino rijekom. Pomolimo se da vrijeme ostane ovakvo.» Kad je Mek zavezao zadnji čvor i prekrio Nicholasovu bradu flasterom. Miner je završio s napuhavanjem i utovarom zadnjeg čamca. Četvorica Mekovih ljudi odnesoše Tessay na nosiljci do jednog od čamaca. Mek joj je pomogao i smjestio je na palubi, ostavivši joj nadohvat ruke pojas za spašavanje.
Tu ju je ostavio i požurio do svojih ranjenika kako bi i njima pomogao doći do čamaca. Većina je mogla hodati, ali dvojicu su morali nositi.
Nakon toga se vratio do Nicholasa. «Vidim da si pronašao svoj radio», reče on pogledavši kutiju od fiberglasa koju je Nicholas objesio preko ramena. «Bez njega bismo bili u grdnoj nevolji.» Nicholas ga potapše s puno ljubavi. «Ja ću upravljati čamcem u kojem je Tessay.» «Dobro!»
Složi se Nicholas. «Rovan ide sa mnom u prvom čamcu.» «Radije meni prepusti vodstvo», reče Mek. «Što ti znaš o riječnom toku?» upita ga Nicholas. «Ja sam jedini ovdje koji je njome plovio.» «To je bilo prije 400
dvadeset godina», napomene Mek. «Čak sam i odgovorniji sada nego što sam to onda bio», naceri se Nicholas. «Ne raspravljaj. Mek. Ti ideš
drugi, a Miner iza tebe. Poznaju li neki od tvojih ljudi toliko rijeku da bi mogli upravljati s ostala dva čamca?» «Svi moji ljudi dobro poznaju rijeku», odgovori Mek i započne izvikivati naredbe. Odabrani požure do čamca kojim će upravljati. Nicholas pomogne Rovan ući preko ruba čamca, a zatim pomogne svojim ljudima prenijeti ga preko kamene obale. Čim se čamac našao u vodi, svi su se ukrcali i prihvatili vesla.
Vidjevši ih kako veslaju, Nicholasu je odmah bilo jasno da su svi članovi njegove posade stvarno ljudi s rijeke, kao što se Mek hvalio.
Veslali su snažno bez trzanja pa lagani čamac jurne u glavni tok Nila.
Avon čamci su građeni za šesnaestero ljudi i nisu bili pretovareni.
Sanduci za streljivo s predmetima iz grobnice zauzimali su dosta prostora, ali nisu bili teški. Ni u jednom čamcu nije bilo više od dvanaestero ljudi pa su svi gazili plitko i dobro se ponašali. «Opasna je voda naprijed», smrknuto reče Nicholas Rovan. «Sve do sudanske granice.» Stajao je na krmi uz kormilo odakle je imao dobar pregled ispred čamca. Rovan je čučala uz njegove noge, čvrsto se držeći za jedan od pojaseva za spašavanje, pokušavajući ne smetati veslačima.
Kretali su se preko struje koja je jurila kroz veliki kanjon ispod vodopada, a Nicholas je usmjerio čamac prema uskom prolazu kroz koji je rijeka bježala na zapad. Podigao je pogled prema nebu i kroz kapljice naslutio da su kišni oblaci niski i ružičasti. Činilo se da se spuštaju na vrhove visokih stijena. «Izgleda da nam se sreća osmjehnula», reče on Rovan. «Po ovakvom vremenu neće nas moći pronaći čak ni helikopterom.» Pogledao je na svoj Rolex kojeg su kapljice odmah poprskale. «Još nekoliko sati do mraka. Mogli bi proći još nekoliko kilometara prije nego nas mrak prisili na zaustavljanje.»
Osvrnuo se preko krme nadzirući prati li ih ostatak male flote. Čamci su bili žarko žuti i jasno su se vidjeli čak i po magli i u mraku koji je vladao u klancu. Podignuo je stegnutu šaku dajući znak uspješnog napredovanja, a iz sljedećeg čamca Mek mu uzvrati istom kretnjom.
Rijeka ih je dograbila i oni projure kroz prolaz u usku, vijugavu utrobu Mila. Veslači su prestali veslati i prepustili se rijeci. Sada su tek u pojedinim trenucima trebali pomoći Nicholasu upravljati čamcem pa su spremni čučali na svojim mjestima uz vesla. Visoka razina vode u klancu potopila je mnoge grebene, ali je njihovo postojanje ispod površine bilo jasno označeno vodenim valom koji se podizao iza njih ili zapjenjenom vodom u uskim prolazima između njih. Bujica je već 401
visoko zahvatila obje obale, udarajući o stijene klanca. Prevrne li se koji čamac ili netko iz njega ispadne, ovdje nije bilo mjesta gdje bi se moglo pristati i pokupiti preživjele. Nicholas je stajao i buljio naprijed.
Unaprijed je morao dobro odabrati put i, kad jednom odluči, tuda i provesti čamac. Sve je ovisilo o njegovoj sposobnosti procjene rijeke i njenih raspoloženja. Dugo se nije time bavio pa je osjetio kako mu se želudac zgrčio od straha dok se približavao kraju dugačkog ravnog dijela rijeke i usmjerio čamac prema prvom brzacu zelene vode.
Poletjeli su niz njega. Nicholas je laganim pokretima mijenjao smjer kormila i stigli do kraja kao i svi ostali čamci iza njih. «Nije bilo strašno», Rovan podigne glavu i nasmije se. «Ne govori tako!» zamoli je Nicholas. «Zli anđeo sluša.» I on usmjeri čamac prema drugom nizu brzaka prema kojima su jurili zastrašujućom brzinom. Nicholas je proveo čamac kroz prolaz između dva grebena koji su stršali na površinu pa oni polete niz brzak dobivajući na brzini. Tek kad su bili na pola puta ugledao je visoki val ispod njih preko kojeg je rijeka preskakivala. Okrenuo je kormilo pokušavajući ga zaobići, ali ih je rijeka čvrsto držala u svome stisku. Poput lovačkog konja koji preskače ogradu, poletjeli su uz dignuti val i prebacili se na drugu stranu osjetivši mučninu u želucu. Čamac se presavio po sredini i pramac je gotovo dodirnuo krmu kad se pokušao provući kroz vir na površini rijeke. Ljudi u čamcu su popadali jedni preko drugih, a Nicholasa bi udarac sigurno izbacio iz čamca da se nije čvrsto držao za kormilo. Rovan se priljubila uz čamac i svom snagom se držala za pojas za spašavanje dok je Avon demonstrirajući svoju elastičnost, prvo poletjevši visoko u zrak i zatim vrativši svoj prvobitni oblik, na trenutak ostao lebdjeti i gotovo se prevrnuo prije nego se obrušio i dočekao na pravu stranu. Jedan od članova posade je ispao preko ruba i koprcao se pokraj čamca, nošen istom brzinom kao i Avon, pa su ga uspjeli ponovno izvući. Sanduci za streljivo su se sudarali i pomicali, ali su mreže spriječile njihovo ispadanje. «Zašto si to učinio?»
poviče Rovan. «A upravo sam ti počela vjerovati.» «Samo provjeravam», odgovori on isto vičući. «Htio sam vidjeti koliko si stvarno čvrsta.»
«Priznajem, kukavica sam», započne ga ona uvjeravati. «Ne moraš to ponavljati.» Osvrnuvši se, Nicholas opazi da je i Mekov čamac prošao isto kao i oni, ali je zato sljedeći imao dovoljno vremena za skretanje i prolaz sa strane. Ponovno je pogledao naprijed i cijelo njegovo postojanje svelo se na divlje riječne vode. Njegov svemir se sveo na prostor između tih visokih stijena dok se borio kroz njega sprovesti 402
jureći čamac. Nije znao je li mu to obraze i povezanu bradu bockaju kapljice riječne vode ili kiša, kao ni što mu to vodoravno ulijeće u oči i sputava mu pogled. Povremeno je bilo i jedno i drugo. Sat kasnije Nicholas je ponovno pogrešno procijenio brzake pa su uletjeli u njih postrance i gotovo se prevrnuli. Dvojica su izletjela iz čamca. Dobro kormilareći uspjeli su jednog izvući iz rijeke, ali je zato drugi udario u stijenu prije nego su uspjeli stići do njega. Potonuo je i nije više isplivao. Nitko od njih nije ništa rekao, niti je zažalio za njim, jer su imali dovoljno problema da i sami ostanu živi. Jedino je Rovan doviknula Nicholasu kroz bubnjanje kapi i huk rijeke oko njih:
«Helikopter! Čuješ li ga?» Napola gluh, pogledao je prema sivom trbuhu sve nižih oblaka koji su visjeli u razini stijena, jedva uspijevajući naslutiti zviždanje i zujanje elisa. «Iznad oblaka!» dovikne joj on, brišući nadlanicom kapljice riječne vode i kiše iz očiju. «U ovome nas nikako ne mogu zapaziti.» Afrički sumrak se velikom brzinom spuštao na njih zahvaljujući niskim oblacima. U sve većoj tami iskrsnuo je još jedan problem bez ikakvog upozorenja. U jednom trenutku jurili su bez zastoja po ravnom dijelu rijeke, a sljedećeg trenutka se voda rastvorila pred njima i oni su upali u prazan prostor.
Činilo im se da beskrajno dugo padaju, iako je to bio tek pad od nekih deset metara, prije nego su udarili o površinu i počeli plutati u klupku ljudi i čamaca u jezercu ispod vodopada. Ovdje se rijeka na trenutak smirivala skupljajući snagu za sljedeći pomahnitali juriš niz klanac.
Jedan od čamaca se prevrnuo i plutao je naopačke čak ni njegov dubok i stabilan trup nije bio mogao ublažiti pad niz vodopad. Posade ostalih čamaca su se pribrale i odveslale u pomoć preživjelima, spasiti vesla i ostalu plutajuću opremu. Tek su zajedničkim snagama uspjeli ispraviti prevrnuti čamac, a tada je već gotovo pao mrak. «Prebroji sanduke!» zapovijedi Nicholas. «Koliko smo ih izgubili?» Jedva je povjerovao u svoju sreću kad mu je Miner doviknuo: «Ima ih jedanaest.
Svi su na broju i sve je u redu.» Mreže za teret su se dobro pokazale.
Ali svi su bili su iscrpljeni i mokri do kože i drhtali su od hladnoće.
Nicholas pogleda Meka koji se nalazio u najbližem čamcu i odmahne glavom. «Tamo u kutu ima malo mirne vode.» Mek pokaže prema kraju jezerca. «Možda tamo pronađemo mjesto gdje bismo se noćas usidrili.»
Iz jedne okomite pukotine u stijeni raslo je zakržljalo, ali čvrsto, malo stabalce koje su iskoristili kao privez. Zatim su sve čamce međusobno povezali duž stijene i pripremili se za noćenje. Nisu mogli pripremiti ništa toplo za jelo ili piće i morali su se zadovoljiti tek s malo hladne 403
hrane iz konzervi i nekoliko komadića natopljenog mjera kruha. Mek je prešao iz svog čamca u Nicholasov i šćućurio se pokraj njega prebacivši mu jednu ruku preko ramena i približio usta njegovom uhu.
«Prozvao sam svoje ljude. Nestao nam je još jedan čovjek dok smo padali preko vodopada. Više ga sigurno nećemo naći.» «Ne ide mi baš
najbolje», prizna Nicholas. «Možda bi sutra trebao ti predvoditi.» «Nisi ti kriv». Mek mu stisnu rame. «Nitko ne bi uspio bolje. Ovaj zadnji vodopad.» zašutio je i oni oslušnu grmljavinu daleko u tami. «Koliki smo put prošli?» upita Nicholas. «I koliko nam još preostaje?» «To je gotovo nemoguće znati, ali mislim da smo na pola puta do granice.
Tamo bismo trebali stići sutra negdje poslijepodne.» Neko su vrijeme šutjeli, a onda Mek upita: «Koji je danas datum? Izgubio sam pojam o vremenu.» «I ja sam.» Nicholas nakrene svoju ručnu uru kako bi mogao vidjeti brojčanik na zadnjim ostacima dnevnog svjetla. «Oh, Bože! Već je trideseti», reče on. «Prekosutra dolazi zrakoplov po vas na aerodrom Roseires.» «Prvog travnja», potvrdi Nicholas. «Hoćemo li stići?» «To ti reci meni.» Mek se neveselo naceri u mraku. «Ima li izgleda da tvoj debeli prijatelj zakasni?» «Jannie je profesionalac. On nikada ne kasni», reče Nicholas. Ponovno je zavladala tišina, a onda Nicholas upita: «Kad stignemo u Roseires, što ćeš učiniti sa svojim dijelom plijena?» Nicholas udari nogom jedan od sanduka za streljivo.
«Hoćeš li ga ponijeti sa sobom?» «Nakon što te ispratimo s tvojim debelim prijateljem, morat ćemo se dobro oznojiti bježeći pred Nogom.
Ne želim nositi nikakvo dodatno opterećenje. Ti uzmi sa sobom moj dio. Prodaj ga u moje ime novac mi treba da bih ovdje nastavio borbu.»
«Vjeruješ mi?» «Ti si mi prijatelj.» «Najlakše je prevariti prijatelje oni to nikad ne očekuju», reče mu Nicholas, a Mek ga blago udari šakom u rame i nasmije se «Odspavaj malo. Sutra nas čeka naporno veslanje.»
Mek ustane u čamcu koji se nježno ljuljuškao na struji. «Lijepo spavaj, stari», reče on i prekorači u sljedeći čamac gdje ga je čekala Tessay.
Nicholas se nasloni leđima na mekane zračnice čamca i zagrli Rovan.
Sjedila mu je između koljena i sada se oslonila na njegove grudi, drhteći od hladnoće u mokroj odjeći. Nakon nekog vremena prestala je drhtati i promrmljala: «Pravi si termofor.» «To je jedan od razloga zbog kojeg bi me trebala zadržati zauvijek», reče on i pogladi njenu mokru kosu. Nije mu odgovorila, već se samo još više priljubila uz njega i ubrzo zatim joj se disanje usporilo kad je onako iscrpljena zaspala.
Iako mu je bilo hladno i, unatoč ukočenosti i bolovima u ramenima i žuljevima od borbe s kormilom, nikako nije mogao zaspati ovako brzo 404
poput nje. Sada kad su već bili tako blizu Roseiresa počeli su ga mučiti drukčiji problemi od kormilarenja po rijeci i probijanja zasjede Nogoovih ljudi. To su bili neprijatelji koje je mogao prepoznati i protiv kojih se mogao boriti; ali ovo s čim će se uskoro morati suočiti bilo je više od toga. Rovan se promeškoljila u njegovom naručju i promrmljala nešto što nije uspio razumjeti. Sanjala je i govorila u snu.
Držao ju je nježno i ona se ponovno primirila. Već je počeo i sam tonuti u san kad je ponovno progovorila, ali ovog puta sasvim jasno: «Oprosti, Nicky. Nemoj me mrziti zbog toga. nisam mogla dopustiti.» zatim su njene riječi postale nerazgovjetne pa ostatak nije shvatio. Sada je bio potpuno budan, njene riječi su pobudile njegove sumnje i strahove.
Tijekom ostatka noći tek je povremeno zapadao u san i mučili su ga snovi jednako uznemirujući kao što su to vjerojatno bili i njeni. tami pred svitanje nježno je prodrmao Rovan. Zastenjala je i polagano se probudila. Na silu su progutali nekoliko hladnih zalogaja preostalih od sinoć. I čim je zora dovoljno obasjala klanac da mogu vidjeti rijeku i prepreke koje su ih očekivale, odgurnuli su se od obale i žuti čamci krenu u struju. Bitka s rijekom ponovno je započela. Oblaci su i dalje bili niski i gusti, a na mahove ih je prala kiša. Nastavili su ploviti cijelo jutro, a stanje na rijeci se polako počelo popravljati. Struja nije više bila onako jaka i burna, a obale su postale niže i pitomije. Oblaci su još uvijek bili gusti kad su sredinom poslijepodneva ušli u predio gdje se rijeka provlačila kroz niz litica i stijena pa su ponovno upali u nove brzake. Nicholas je dosad već vjerojatno svladao tehniku vožnje, jer su skliznuli niz njih bez ikakvog problema, a njemu se svaki novi brzak zapjenjene vode činio sve manje opasan od prethodnog. «Mislim da smo prošli ono najgore», reče on Rovan koja je sjedila na pokrovu ispod njega, «nagib i pad rijeke nedvojbeno su blaži. Što se više približavamo ravnicama Sudana, sve se više izravnava.» «Koliko još do Roseiresa?»
upita ona. «Ne znam, ali granica sigurno nije više daleko.» Nicholas i Mek su nastojali da čamci plove jedan iza drugog pa su mogli izvikivati zapovijedi koje su svi čamci mogli čuti i poslušati ih. Prošavši jedan široki riječni zavoj i vidjevši da dio rijeke ispred njih izgleda otvoren i nema nikakvih brzaka ili plićaka, Nicholas je okrenuo čamac prema dubljoj vodi. Opustio se i osmjehnuo Rovan. «Što misliš o ručku u pečenjarnici Dorchester sljedeće nedjelje? Najbolje teleće pečenje u Londonu.» Učinilo mu se da je neka sjena prošla njenim očima prije nego se osmjehnula i veselo odgovorila. «Slažem se.» «Nakon toga se možemo vratiti kući, leći pred televizor i pogledati utakmicu dana, ili 405
odigrati vlastiti malu utakmicu.» «Nepristojan si», nasmijala se, «ali djeluje primamljivo.» Upravo se htio nagnuti nad nju i poljubiti je, pokušavajući je ponovno zacrvenjeti, kad je ispred pramca ugledao ples nježnih bijelih vodoskoka koji im se brzo približavao. A onda je, tek trenutak kasnije, začuo pucnjeve iz automatske puške. Bacio se preko Rovan pokrivši je svojim tijelom i začuo Meka gdje urla iz svog čamca. «Pucajte! Ne dopustite da podignu glave.» Njegovi ljudi odbace vesla i dohvate oružje. Započeli su pucati prema sredini zavoja odakle je napad došao. Napadači su bili potpuno skriveni stijenama i žbunjem pa ih nisu vidjeli. Međutim, kad se radi o ovakvoj zasjedi, najvažnije je pognuti se i uzvratiti paljbu i na taj način ih omesti u gađanju, jer napadači onda ne mogu dignuti glavu iza zaklona. Jedno puščano zrno je prošlo je kroz plastičnu kožu čamca blizu Rovanine glave i udarilo u jedan od metalnih sanduka za streljivo. Bokovi njihovog plovila nisu pružali nikakvu zaštitu od teške paljbe kojoj su bili izloženi. Jedan od članova posade bio je pogođen u glavu. Metak mu je odnio vrh lubanje kao da je mekano kuhano jaje i on preleti preko ruba čamca. Rovan je više vrisnula od užasa nego straha, a Nicholas je dohvatio pušku koju je mrtav čovjek ispustio i ispraznio spremnik u smjeru obale, ispaljujući kratke rafale od po tri zrna, rešetajući grmlje u kojem su se krili njihovi napadači. Čamac je i dalje jurio nizvodno nošen strujom, besciljno vijugajući, jer nitko nije njime upravljao. Za manje od minute prošli su pokraj zasjede i zakrenuli u sljedeći riječni zavoj. Nicholas ispusti pušku i dovikne Meku: «Jeste li dobro?» «Jedan pogođen», dovikne Mek. «Nije loše.» Svi čamci su imali žrtve: ukupno jedan mrtav i trojica ranjenih. Nijedan od ranjenih nije bio u životnoj opasnosti, a iako su tri čamca bila probušena, zbog nepropusnih tankova u koritu su svi i dalje nesmetano plovili. Mek doveze svoj čamac do Nicholasa i dovikne. «Već sam se ponadao da smo uspjeli pobjeći Nogou.» «Ovaj put smo se dobro izvukli», odgovori Nicholas. «Vjerojatno smo ih iznenadili. Nisu nas očekivali na vodi.»
«Zato sada više nema iznenađenja. Možemo se kladiti da su taj susret već javili radiovezom. Nogo sada točno zna gdje smo i kamo smo se uputili.» Pogledao je prema oblacima. «Jedino se još možemo nadati da će oblaci ostati gusti i niski.» «Koliko još imamo do sudanske granice?»
«Nisam siguran, ali sigurno ne više od nekoliko sati.» «Je li prijelaz čuvan?» upita Nicholas. «Ne. Tamo nema ničega. Samo prazno grmlje s obje strane.» «nadajmo se da će i ostati prazno», promrmlja Nicholas.
Trideset minuta nakon pucnjave ponovno su začuli helikopter. Letio je 406
iznad oblaka i dok su ga osluškivali prošao je nizvodno iznad njih, ali ga nisu vidjeli. Dvadeset minuta kasnije začuli su ga ponovno gdje se vraća u suprotnom smjeru; ubrzo zatim ponovno je iznad oblaka letio nizvodno. «Što je do prokleto Nogo smislio?» dovikne Mek Nicholasu.
«Kao da patrolira rijekom, ali se ne može spustiti ispod oblaka.»
«Vjerojatno prebacuje ljude nizvodno da bi nam presjekli put. Budući da sada zna da koristimo čamce, jasno je da možemo ići samo u jednom smjeru, Nogo nije od onih kojeg bi brinule državne granice.
Vjerojatno je dosad već shvatio da smo se uputili u Roseires. To je najbliža napuštena zračna luka uz rijeku. Vjerojatno će nas tamo dočekati kad se pokušamo iskrcati.» Mek doveze svoj čamac bliže, prebaci konop povezujući dva čamca da bi mogli razgovarati normalnim glasom. «Ne sviđa mi se to, Nicholase. Ponovno ćemo im uletjeti ravno u ruke. Što predlažeš?» Nicholas malo razmisli. «Zar ne prepoznaješ ovaj dio rijeke? ne znaš li gdje se točno nalazimo?» Mek odmahne glavom. «Uvijek se držimo dalje od rijeke kad prelazimo granicu, ali kad stignemo sigurno ću prepoznati staru šećeranu u Roseiresu. nalazi se otprilike pet kilometara uzvodno od zrakoplovne piste.» «Napuštena?» upita Nicholas. «Da. Napuštena je prije dvadesetak godina kad je započeo rat.» «Pod ovakvom oblačnom vremenu, mrak će pasti za jedan sat», primijeti Nicholas. «Rijeka je sada sporija i nije tako opasna. Možemo riskirati i nastaviti plovidbu i po mraku, To možda Nogo neće očekivati. Možda mu po mraku pobjegnemo.» «To je najbolje što si smislio?» nasmije se Mek. «Taj plan mi pomalo sliči na ono kad zažmiriš i očekuješ najbolje.» «Kad bi mi netko znao reći gdje smo sada i kada će Jannie sutra stići, možda bih bio mogao smisliti nešto bolje.» Nicholas mu uzvrati osmijeh. «Dok se to ne dogodi, nastavljamo ovako.» Dok su veslali u susret preranom sutonu ispod gustog pokrova oblaka i kiše, svi su bili napeti. Čak i u sve većoj tami, posada je držala oružje spremno za trenutnu akciju i okrenuto prema objema riječnim obalama. «Granicu smo najvjerojatnije prošli prije sat vremena», dovikne Mek Nicholasu. «Ne možemo više biti daleko od stare šećerane.» «Kako ćeš je pronaći u mraku?» «Na obali se nalaze ostaci starog kamenog pristaništa s kojeg su riječni brodovi odvozili šećer do Kartuma.» Noć se naglo spustila skrivajući ih od neprijateljskih očiju s obale, pa Nicholas osjeti olakšanje kad su se riječne obale izgubile u tami. Čim se potpuno smrklo povezali su čamce jedan za drugim, sprječavajući da se razdvoje, i pustili rijeku da ih tiho nosi držeći se blizu desne obale.
407
Više puta su se nasukali pa su neki morali iskočiti i pogurati ih u dublju vodu. Kamene obale pristaništa kod Roseiresa iznenada su se pojavile ispred njih i Nicholasov čamac, prvi u navezu, udari u njih prije nego ga je uspio skrenuti. Međutim, svi su bili spremni i odmah poskakali iz čamca u vodu do grudi i odvukli čamac na obalu. Mek istog trena iskoči na obalu s dvadesetoricom svojih ljudi i rasprši ih duž obale po zaraslim poljima šećerne trske, nastojeći osigurati područje i spriječiti iznenadni napad Nogoovih ljudi. Dok su preostali čamci pristajali i ljudi počeli iznositi ranjene i istovarivati teret, došlo je do gužve i galame što Nicholas baš i nije držao posebno sigurnim.
Nicholas prenese Rovan na obalu, a zatim se vrati po Tessay. Ona je sada već bila mnogo jača. Prisiljena na odmor tijekom plovidbe, imala je dovoljno vremena za oporavak pa se bez ičije pomoći digla u čamcu i uhvatila se Nickyju za leđa. Kad su došli na suho, spustio ju je s leđa da stane na noge i tiho upitao: «Kako se osjećaš?» «Bit ću dobro. Hvala ti, Nicholase.» Pridržao ju je na trenutak dok nije uhvatila ravnotežu, a onda brzo rekao. «Nisam te ranije stigao pitati. Što je s porukom koju te je Rovan zamolila da telefonski preneseš iz Debra Maryam? Jesi li uspjela?» «Da, svakako», iskreno odgovori Tessay. «Pa, rekla sam Rovan da sam uspjela dobiti Moussada u egipatskom veleposlanstvu i prenijeti mu njenu poruku. Zar ti nije rekla?» Nicholas se trgnuo kao da mu je netko zadao niski udarac, ali se ipak osmjehnuo i uspio ravnodušno odgovoriti. «Vjerojatno je zaboravila. Ionako nije ništa važno. Ali ipak ti hvala, Tessay.» Tog trenutka se iz tame pojavio Mek i rekao oštrim šaptom. «Kao da ste na stočnoj tržnici. Nogo će vas čuti i na deset kilometara.» Brzo je započeo zapovijedati i sredio ljude na obali. Kad su iznijeli i zadnji sanduk za streljivo, odvukli su čamce u polja šećerne trske i otvorili ventile ispuhujući ih. Zatim su na njih nabacali otpatke šećerne trske. I dalje radeći po mraku, podijelili su sanduke između Mekovih ljudi. Miner je nosio po jedan sanduk ispod svake ruke. Nicholas je prebacio radio preko jednog ramena, preko drugog prvu pomoć, a na glavi je nosio sanduk s faraonovom posmrtnom maskom i Titinim ushabtijem. Mek je naprijed poslao svoje izvidnice da pročešljaju put do piste kako ne bi naletjeli na zasjedu. Zatim je stao na čelo, a ostali krenuše za njim u povorci po neravnom, zaraslom putu. Prije nego su prošli kilometar, oblaci nad njima se iznenada rastvore i pojave se zvijezde i mjesečev srp, omogućujući im da na noćnom nebu nazru obrise dimnjaka srušene šećerane. Unatoč mjesečine, sporo su napredovali i često su morali 408
duže zastajkivati, jer oni koji su nosili ranjenike nisu uspijevali držati korak. Kad su stigli do piste već je bilo prošlo tri sata u jutro i mjesec je zašao. Posložili su sanduke za streljivo u istom šumarku akacija na kraju piste gdje su na dolasku bili složili i opremu za gradnju brane i žuti bager. Iako su svi bili iscrpljeni. Mek je oko logora postavio stražu. Žene su se pobrinule za ranjenike, radeći pri svjetlu male zaklonjene vatre i koristeći zadnje ostatke Mekovih medicinskih zaliha.
Miner je upotrijebio jedinu preostalu bateriju da diskretno u zaklonu posvijetli Nicholasu radio i omogući mu raširiti antenu. Nicholas je s olakšanjem odahnuo kad je otvorio zaštitni pokrov radija i vidio da je unatoč kupanja guma oko poklopca spriječila njegovo vlaženje. Kad ga je uključio, upalila se žaruljica. Prebacio ga je na kratki val i uhvatio ranojutarnje reklame Radio Nairobija. Pjevala je Yvonne Chaka Chaka; sviđao mu se njen glas i način pjevanja. Ali brzo ga je ugasio čuvajući baterije i naslonio se na stablo akacije pokušavajući uhvatiti malo sna prije svitanja. Međutim, to mu nije pošlo za rukom osjećaj izdaje i bijesa bio je prejak.
Nogo je promatrao kako sunce podiže svoju veliku vatrenu glavu s površine Nila ispred njih. Letjeli su tek tridesetak centimetara iznad površine vode nastojeći izbjeći sudanske vojne radare. Znali su da u Khratoumu postoji radarska stanica koja bi ih mogla zamijetiti čak i na ovoj udaljenosti. Odnosi sa Sudanom bili su zategnuti, pa je mogao očekivati brz i divlji odgovor otkriju li da je povrijedio njihovu granicu.
Nogo je bio zbunjen i zabrinut. Od debakla u klancu Dandere sve se okrenulo protiv njega. Izgubio je sve svoje saveznike. Sve dok nisu nestali, nije ni shvaćao koliko se bio naviknuo oslanjati se na Helma i von Schillera. Sada je bio prepušten sam sebi i već je učinio previše pogrešaka. Unatoč toga, odlučio je nastaviti proganjati bjegunce i pohvatati ih bez obzira koliko duboko morao zaci na sudanski teritorij.
Tijekom proteklih tjedana Nogo je postupno shvatio, uglavnom zahvaljujući prisluškivanju razgovora von Schillera i Egipćanina, da su se Harper i Mek Nimmur dočepali blaga izuzetne vrijednosti. Njegova mašta nije mogla shvati veličinu, ali je čuo ostale kako spominju desetine milijuna dolara. Čak je i milijun dolara bila vrijednost s kojom je teško izlazio na kraj pa je neodređeno nagađao koliko je to u svakodnevnim vrijednostima koliko bi žena mogao time kupiti i kakvim se luksuzom okružiti. Isto tako sporo mu je doprlo do svijesti da bi to sve blago, sada kad više nije bilo von Schillera i Helma, moglo pripasti samo njemu; nitko mu više nije stajao na putu, osim Mek Nimmurovih 409
shufta u bijegu i Engleza. A on je imao silu i helikopter. Kad bi mogao prikliještiti bjegunce, bio bi siguran u njihovo uništenje. Nitko ne smije preživjeti, nitko tko bi mogao proširi priče po Addisu. Kad bi Mek i Englez i svi njihovi ljudi bili mrtvi, bilo bi mu lako helikopterom iznijeti plijen iz zemlje. U Nairobiju, i u Kartumu, imao je ljude s kojima je već i prije radio; kupovali su od njega zabranjenu slonovaču i hašiš. Oni će znati prodati plijen po najboljoj cijeni, iako su obojica vrlo opasni ljudi.
Odmah je odlučio da neće cijeli plijen ponuditi jednoj osobi već će ga raspodijeliti. Pa čak i ako ga neki od njih izda i prevari. Misli mu krenu u novom smjeru i on započne razmišljati o velikom bogatstvu i što će sve njime moći kupiti. Imat će lijepu odjeću, automobile, zemlju, stoku i žene bijele, crne i smeđe žene sve žene koje će moći iskoristiti po jednu za svaki novi dan svoga života. Naglo je prekinuo svoje pohlepne snove. Prvo mora otkriti kamo su bjegunci nestali. Nije shvatio da su Harper i Mek Nimmur sakrili čamce za napuhavanje u blizini samostana. Hansith mu o tome nije ništa rekao. On i Helm su očekivali da će bježati pješice pa su se svi planovi o njihovom presretanju prije sudanske granice temeljili na tome. Sljedeći Helmove upute, čak je blizu granice, gdje je očekivao da će je Mek Nimmur prijeći, pripremio i zalihe goriva za helikopter. Bez tih zaliha već bi odavno morao prekinuti potjeru. Postavio je svoje ljude uz putove koji su vodili duž obale rijeke prema zapadu i uopće mu nije palo na pamet da pazi na samu rijeku. Jedna od njegovih izvidnica je sasvim slučajno primijetila konvoj žutih čamaca koji je jurio nizvodno. Međutim, kasno su ih opazili pa nisu uspjeli napraviti pravu zasjedu i tek su pripucali na čamce prije nego su ovi umakli. Nisu ozbiljno oštetili ni jedan od čamaca barem ne toliko da ih spriječe u napredovanju. Zapovjednik izvidnice ga je odmah putem radija izvijestio o ovom susretu s Mek Nimmurom. Nogo je prebacio ljude nizvodno na sudansku granicu nastojeći konvoju presjeći put. Na nesreću, Jet Ranger nije odjednom mogao ponijeti više od šestero ljudi pod punom spremom pa mu je njihovo prebacivanje oduzelo dosta vremena. Prije nego se smrklo, uspio je tamo prebaciti tek šezdeset svojih ljudi. Pribojavao se da će se konvoj tijekom noći uspjeti provući pokraj njega pa su poletjeli čim je svanulo. Srećom, tijekom noći su se oblaci razišli. U visinama se zadržao još poneki kumulus, ali su sada mogli letjeti nisko nad rijekom tražeći bilo kakav znak koji bi ukazivao na Mek Nimmurov konvoj.
Prvo su se vratili rijekom na etiopsku stranu granice, sve do mjesta na kojem su pucali na Mek Nimmura i Harpera. Od čamaca nije bilo ni 410
traga ni glasa pa je Nogo natjerao pilota da se vrati, prijeđe granicu i pretraži sudanski dio Nila. Prije nego se pilot pobunio, Hogo ga je ipak uspio nagovoriti da uđe stotinjak kilometara duž Nila u Sudan. I unatoč pištolju kojeg mu je Nogo uperio u glavu, okrenuo je Jet Renger za sto osamdeset stupnjeva i uputio se natrag nisko leteći duž rijeke.
Nogou je sada već bilo jasno da je poražen. Nesretan je sanjario na prednjem sjedalu pokraj pilota, pokušavajući odgonetnuti što se dogodilo s njegovim blagom. Vidio je visoki dimnjak napuštene šećerane u Roseiresu kako strši u rano jutarnje nebo i ljutito ga pogledao. Nedavno su prošli pokraj nje leteći nizvodno. «Skreni uz sjevernu obalu», zapovjedio je pilotu. Prije nego ga je poslušao, pilot je malo oklijevao i pogledao ga. Prošli su iznad zgrade, leteći niže od dimnjaka. Šećerana nije imala krov, a prozori su bili prazni pravokutnici na polusrušenim zidovima. Kotlovi i strojevi su odvezeni prije dvadeset godina pa je sada Nogo mogao vidjeti samo praznu ljusku. Pilot je lebdio dok je Nogo zurio dolje, ali tamo se nije moglo ništa sakriti i Nogo odmahne glavom. «Ništa! Izgubili smo ih. Vrati se uzvodno.» Pilot je podignuo letjelicu i skrenuo prema rijeci, spremno poslušavši zapovijed. Dok je letjelica skretala pod oštrim kutom, Nogo je promatrao zarasla polja šećerne trske pokraj rijeke. Iznenada mu nešto žarko žuto privuče pogled. «Stani!» viknuo je u mikrofon. «Tamo je nešto. Vrati se!» Helikopter se spustio iznad polja i Nogo brzo pokaže prema dolje. «Dolje! Spusti nas.» Čim su dodirnuli tlo, šestorica teško naoružanih vojnika iskoče iz stražnje kabine i otrče zauzeti obrambene položaje. Nogo se iskobelja kroz prednja vrata i otrči u zaraslo polje visokih stabljika šećerne trske. Dovoljan mu je bio jedan pogled. Žuti čamci su bili ispuhani, smotani i na brzinu prekriveni. Tlo oko njih bilo je puno tragova čizmi. Tragovi su vodili prema kopnu. Ostavili su ih teško natovareni ljudi, jer su duboko upadali u meku pjeskovitu zemlju. Nogo otrči natrag do helikoptera i progura glavu u kabinu.
«Postoji li negdje u blizini nekakvo uzletište?» dovikne pilotu, koji odmahne glavom. «Na karti nema ničeg.» «Mora postojati. Šećerana ju je morala imati.» «Ako je i postojala, sigurno je već godinama izvan uporabe.» «Pronaći ćemo je», reče Nogo. «Do nje će nas odvesti Mek Nimmurovi tragovi.» Istog trena se otrijeznio. «Ali moram dovesti još
ljudi. Sudeći po tragovima. Mek Nimmur ima sa sobom barem pedesetoricu shufta.» Ostavio je svoje ljude kod šećerane i prazan odletio natrag do granice pokupiti prvu skupinu novih vojnika.
411
Velika Dolly! Javi se. Velika Dolly. Ovdje Faraon. Čujete li nas?» uputio je Nicholas svoj prvi poziv sat prije izlaska sunca. «Ako sam dobro upoznao način Jannievog razmišljanja, a vjerojatno jesam, sigurno je planirao stići ovamo još za mraka i spustiti se čim se dovoljno razdani da vidi pistu.» «Ako Debeljko uopće dođe», javi se Mek Nimmur. «Doći će», samouvjereno odgovori Nicholas. «Jannie me nikad dosad nije prevario.» Pritisnuo je prekidač na mikrofonu i ponovno pozvao: «Velika Dolly! Javi se, Velika Dolly.» Začulo se pucketanje statičkog elektriciteta i Nicholas pažljivo promijeni frekvenciju. Ovako šćućureni oko radija u mraku ispod drveća akacija, ponavljao je poziv svakih petnaest minuta. Rovan iznenada skoči i uzbuđeno vikne: «Evo je.
Čujem motore Velike Dolly. Slušajte!» Nicholas i Mek otrče na otvoreno i pogledaše prema sjeveru. «To nije Hercules», odjednom poviče Nicholas. «To je neka druga letjelica.» Okrenuo se i pogledao prema rijeci na jugu. «U svakom slučaju, dolazi iz pogrešnog smjera.» «Imaš
pravo», suglasi se Mek. «Ima samo jedan motor i nema krila. Čuju se propeleri.» «Helikopter Pegaza!» ogorčeno poviče Nicholas. Ponovno su nam za petama.» Nastavili su osluškivati ali je zvuk propelera ubrzo nestao. Nicholasu je laknulo. «Promašili su nas. Nisu valjde otkrili čamce.» Vratili su se u zaklon akacija pa Nicholas ponovno pozove preko radija, ali mu Jannie ni ovog puta nije odgovorio. Dvadeset minuta kasnije ponovno su začuli zvuk Jet Rangera koji se vraćao i nervozno su počeli promatrati. «Ponovno se udaljava», reče Nicholas nakon nekog vremena, ali su ga poslije dvadesetak minuta začuli ponovno. «Nogo tamo nešto namjerava «, primijeti neraspoloženo Mek.
«Što misliš o čemu se radi?» Njegovo raspoloženje prešlo je i na Nicholasa. Kad je Mek bio zabrinut, onda je obično za to bilo prokleto mnogo razloga. «Ne znam», prizna Mek. «Možda je Nogo otkrio čamce pa sada dovozi ljude prije nego krene za nama.» Otišao je na otvoreno i počeo napeto osluškivati, a zatim se vratio do Nicholasa koji je čučao pokraj radija. «Nastavi pozivati», reče on. «Idem provjeriti mogu li moji ljudi zadržati Nogoa ako se pojavi.» Sljedeća tri sata helikopter je dolazio i odlazio duž Nila u kratkim razmacima, ali budući da se ništa drugo nije događalo malo su se opustili pa kad bi začuo udaljeni zvuk helikoptera Nicholas gotovo više i nije svaki put odmicao pogled s radija. Radio je iznenada zapucketao i Nicholas se vidljivo trgnuo.
«Faraone! Ovdje Velika Dolly. Čujete li nas?» Nicholas odgovori drhtavim glasom od olakšanja: «Ovdje Faraon. Želim čuti nešto lijepo Velika Dolly.» «PVD sat i trideset.» To je nedvojbeno bio Janniev 412
naglasak. «Nestrpljivo vas očekujemo!» brzo odgovori Nicholas.
Ostavio je mikrofon i rekao ženama: «Jannie dolazi, i on će.» Zašutio je i njegov osmjeh se pretvori u potištenost. Iz smjera rijeke doprli su zvuci kalašnjikova, propraćeni nakon nekoliko sekundi eksplozijom granate. «Oh, prokletstvo!» zastenje on. «I pomislio sam da je sve previše dobro da bi bilo u redu. Nogo je stigao.» Ponovno je dohvatio mikrofon i bezizražajnim glasom rekao: «Velika Dolly! U igri su se pojavili ružni. Bit će gadno.» «Drži se svoje krune. Faraone!» stiže do njega Janniev glas. «Stižem.» Tijekom sljedećih pola sata borba uzduž
rijeke se rasplamsala i paljba iz lakog naoružanja je postala stalna i postupno se približila suprotnom kraju piste. Bilo je očigledno da se Mekovi malobrojni ljudi, razvučeni duž rijeke i piste, povlače pred pritiskom Nogovih vojnika. A otprilike svakih dvadeset minuta čuli su ponovni dolazak helikoptera koji se vraćao s novim ljudima i koji će i još pojačati napade na Mekovu prorijeđenu obranu. Nicholas i Miner su bili jedini muškarci koji su ostali u šumarku, jer su svi ostali otišli braniti pistu. Njih dvojica su premjestili sanduke za streljivo na sam rub šumarka, odakle su ih mogli na brzinu utovariti kad se Hercules spusti. Nicholas je svrstavao teret, čitajući na sanducima zabilješke koje je Rovan svojeručno ispisala. Prvo će utovariti sanduk s posmrtnom maskom i Taitinim ushabtijem, a za njim sanduci s tri krune: plavom ratnom krunom, Nemesovom krunom i crvenom i bijelom krunom ujedinjenih kraljevstva gornjeg i donjeg Egipta.
Vrijednost ova tri sanduka vjerojatno je nadilazila vrijednost cijelog ostalog blaga. Pobrinuvši se za teret, Nicholas je otišao do ranjenika i porazgovarao sa svakim od njih odvojeno. Prvo im je zahvalio na pomoći i žrtvovanju, a zatim im je ponudio da ih Herculesom prebaci negdje gdje bi mogli dobiti prikladnu medicinsku njegu. Svakome je obećao da će se pobrinuti, prihvate li ponudu, moći vratiti u Etiopiju čim se oporave. Sedmorica njih oni lakše ranjeni i koji su mogli hodati odbili su napustiti Mek Nimmura. Njihova odanost je bila dirljivi primjer poštovanja Mek Nimmura. Ostali su na to nerado pristali, ali tek nakon što se umiješala Tessay i pridružila Nicholasovim obećanjima. Zatim su ih on i Miner prenijeli do ruba šumice gdje će Jannie zaustaviti Veliku Dolly i pokupiti ih. «Što je s tobom?» upita Nicholas Tessay. «Ideš li s nama? Još si uvijek u jako lošem stanju.»
Tessay se nasmije. «Dok god budem mogla stajati na nogama, nikad neću napustiti Mek Nimmura.» «Ne shvaćam što vidiš u tom starom lupežu», pridruži joj se Nicholas u smijehu. «Razgovarao sam s Mekom.
413
Želi da njegov dio plijena ponesem sa sobom. Neće moći nositi dodatni teret.» «Da, znam. Mek i ja smo razgovarali o tome. Ovdje nam treba novac za nastavak borbi.» Zašutjela je i protiv svoje volje sagnula glavu kad ih je protresla zaglušna eksplozija i visoki stup prašine poletio u zrak blizu ruba šume. Krhotine su zviždeći preletjele preko njihovih glava, zasipajući ih grančicama i lišćem. «Sveta Marijo! Što je to bilo?» poviče Tessay. «Bacač», odvrati Nicholas. Nije se ni pomaknuo niti je uopće pokušao pronaći zaklon. «Više laje nego što grize.
Vjerojatno ga je Nogo donio u zadnjoj turi.» «Kad će Hercules stići?»
«Pitat ću Jannieja.» Dok je Nicholas odlazio do radija, Tessay prošapće Rovan: «Jeste li vi Englezi uvijek ovako hladni?» «Ne pitaj mene ja sam više Egipćanka i užasnuta sam.» Rovan se osmjehne i zagrli Tessay.
«Nedostajat ćeš mi, gospo Sunce.» «Možda ćemo se sresti u neko bolje vrijeme». Tessay okrene glavu i poljubi je, a Rovan je čvršće stegne.
«Nadam se. Svim se srcem tome nadam.» Nicholas progovori u mikrofon. «Velika Dolly, gdje ste sada?» «Faraone, udaljeni smo dvadeset minuta i hitamo. Jeste li večerali grah ili to čujem bacače u pozadini?» «Trebao si biti glumac kad si tako duhovit», reče mu Nicholas. «Ružni nadziru južni dio piste. Priđi sa sjevera. Vjetar je zapadni i brzine otprilike pet čvorova pa ćeš imati bočni vjetar s bilo koje strane dolaziš.» «Primljeno, Faraone. Koliko putnika i tereta imaš
za mene?» «Šest putnika, ranjenih, plus tri. Teret pedeset dva sanduka, otprilike četvrt tone.» «Jedva je bilo vrijedno dolaziti čak ovamo za tako malen teret, Faraone.» «Velika Dolly. Upozoravam te, u igri je još jedna letjelica. Jet Ranger, helikopter. Zeleno crven.
Neprijateljski, ali nenaoružan.» «Primljeno, Faraone. Javit ću se pri kraju.» Nicholas se vratio do žena pokraj ranjenika. «Još malo», rekao im je veselo. Morao je da povisiti glas kako bi nadjačao buku bacača i brze paljbe lakog oružja. «Imamo upravo vremena za šalicu čaja», reče on. Pogurnuo je nekoliko grančica u ostatke sinoćnje vatre i započeo prekapati po priručnoj prvoj pomoći tražeći zadnje vrećice, a Miner je na rasplamsanu vatru stavio limenku svu pocrnjelu od dima. Imali su samo jednu šalicu. «Prvo cure», reče Nicholas, dodavši je Rovan. Popila je gutljaj i opekla usne. «Dobro!» uzdahnula je, a onda naherila glavu.
«Sada nedvojbeno čujem Veliku Dolly.» Nicholas oslušne i klimne. «U
pravu si, mislim.» Ustao je i otišao do radija. «Velika Dolly. Čujemo te.»
«Pet minuta do spuštanja, Faraone.» Nicholas pogleda niz dugačku pistu. Mekovi ljudi su se povlačili, bježeći poput dima kroz trnovito žbunje i pucajući u smjeru rijeke. Nogo ih je opasno pritisnuo. «Požuri, 414
Jannie», promrmlja on i vrativši veseli izraz lica vrati se do žena.
«Imate dovoljno vremena za čaj. nemojte ga baciti.» I Sada je već grmljavina motora Velike Dolly nadjačavala puščanu vatru. A onda se odjednom pojavila, leteći tako nisko da se činilo da dodiruje vrhove bodljikavog drveća. Bila je ogromna. Raspon njenih krila prelazio je s jedne na drugu stranu zarasle piste. Jannie ju je brzo spustio i ona izbaci dugački oblak smeđeg dima kad je započeo kočiti motorom.
Velika Dolly je prošla pokraj šumarka i Jannie im je mahnuo iz visoke kabine. Čim je dovoljno smanjio brzinu nagazio je kočnice i okrenuo upravljač. Velika Dolly se okrenula oko osi i urlajući se počela vraćati niz pistu prema njima. Rampu za utovar otvorila je i prije nego je stigla do njih. Fred je već čekao na otvorenim vratima i odmah istrčao pomoći Mineru i Nicholasu oko ranjenika na nosilima. Trebalo im je svega nekoliko minuta da ih unesu, a onda su počeli utovarivati sanduke za streljivo. Čak im je i Rovan pomogla, posrćući uz rampu pod težinom jednog od lakših sanduka, Granata bacača eksplodirala je na sto pedeset metara iza Herculesa, a onda pola minute kasnije druga granata je pala stotinu metara iza njih. «Određuju daljinu», progunđa Nicholas, ponijevši po jedan sanduk ispod svake ruke i potrčavši uz rampu. «Vide nas», poviče Fred. «Moramo brzo odavde.
Ostavite ostatak. Hajdemo! Idemo!» Pod raširenim granama akacija ostala su još samo četiri sanduka, pa su se i Nicholas i Miner oglušili i istrčali niz rampu. Svaki od njih je zgrabio dva sanduka i jurnuli su natrag. Rampa se počela dizati i motori Velike Dolly su zaurlali kad je počela rulati pistom. Ubacili su sanduke preko dižuće rampe, skočili, uhvatili se i izvukli na nju. Nicholas se prvi popeo i pružio je ruku pomacižući Mineru. Kad je pogledao unatrag, Tessay je već bila sićušna, usamljena pojava ispod akacija. «Pozdravi Meka i zahvali mu», doviknuo joj je. «Znaš kako možeš s nama stupiti u vezu», doviknula mu je. «Zbogom, Tessay», Rovanin glas se izgubio u urliku golemih strojeva. Prašina prekrije Tessay pa je morala prekriti lice i okrenuti se. Rampa se uz zveket zatvori i više je nisu mogli vidjeti.
Nicholas prebaci ruku preko Rovaninih leđa i pogura je kroz teretni prostor do jednog sjedala kod ulaza u pilotsku kabinu. «Veži se!»
zapovijedi on i popne se uza stube do kabine. «Pomislih da si odlučio ostati», nježno ga pozdravi Jannie, ne odvajajući pogled s upravljača.
«Drži se! Polećemo.» Nicholas se uhvati za naslon pilotskog sjedala kad su Jannie i Fred zajedno dali pun gas i Velika Dolly ubrza jureći pistom. Gledajući preko Jannievog ramena, Hicholas je između 415
bodljikavog žbunja na kraju piste vidio nejasne obrise ljudi u maskirnim ratnim odorama. Neki od njih su pucali na golemu letjelicu dok je jurila prema njima. «Te nam igračke ne mogu znatnije naškoditi», progunđa Jannie. «Velika Dolly je čvrsta stara dama.» I on je podigne u zrak. Visoko podignutim nosom letjelice, prozujali su preko neprijateljskih glava na tlu. «Dobro došli i hvala vam što letite Africairom. Sljedeća stanica Malta», razvlačio je Jannie, a onda cikne:
«Oh, oh! Odakle se stvorio ovaj popišanac?» Ravno ispred njih izašao je Jet Ranger iz gustiša obala Nila. Kut pod kojim se helikopter dizao govorio je da pilot ne vidi Herculesa koji se približavao i nastavio se dizati ravno u njihovu stazu. «Samo pet stotina stopa i sto deset čvorova u pravcu kazaljki na satu», poviče Fred upozoravajući oca na desnom sjedalu. «Prenisko za skretanje.» Jet Ranger je bio tako blizu da je Nicholas mogao jasno vidjeti Nogoa na prednjem sjedalu, njegove naočale su odbijale sunčeve zrake poput očiju slijepca, a izraz lica mu je bi zaleđen od užasa kad je iznenada ugledao golemi zrakoplov koji im se približava. U zadnjem trenutku pilot je pokušao spustiti letjelicu kako bi izbjegao Herculesov nos. Izgledalo je da neće moći izbjeći sudar, ali je uspio ukositi svoju laganu pokretnu letjelicu pa je letio gotovo naopako. Kliznuo je ispod Herculesovog trbuha pa su u Jannievoj kabini jedva i osjetili blagi poljubac dva trupa. Međutim, tijekom sudara helikopter se okrenuo na nos i počeo padati ravno prema tlu udaljenom svega stotinjak metara. Dok se Velika Dolly udaljavala stalno dobivajući na visini, pilot Jet Rangera borio se preuzeti nadzor nad letjelicom koja je divlje padala. Pedesetak metara iznad tla ispušni plinovi snažnih T56A15 turbo motora Herculesa, svaki je imao 4900 konjskih snaga, pogodila je helikopter poput lavine.
Poput jesenje oluje koja zahvaća uveli list, snažni mlaz je zahvatio helikopter koji se počeo prevrtati; kad je udario o tlo motori su mu još
urlali punom snagom. Trup se od udara raspao poput aluminijske folije pa je Nogo bio mrtav još prije nego su eksplodirala spremišta goriva i vatrena lopta progutala Jet Ranger. Čim je Jannie postigao dovoljnu visinu za slobodno upravljanje, okrenuo je Veliku Dolly prema sjeveru pa su preko krila mogli pogledati pistu kod Roseiresa koja se gubila iza njih. Stup crnog dima iz zapaljenog helikoptera bio je gust poput katrana i udaljavao se na laganom zapadnom vjetru. «Zar nisi rekao da su oni ružni?» upita Jannie. «Onda bolje oni nego mi, zar ne?» Kad je Jannie vratio Veliku Dolly na njen kurs u smjeru sjevera i kad su se ustalili leteći nisko iznad otvorenih i napuštenih sudanskih 416
ravnica, Nicholas se vratio u teretni prostor. «Smjestimo ranjenike udobnije», predloži on. Miner i Rovan odvežu sigurnosne pojaseve i krenu s njim pogledati ljude koji su ležali tamo gdje su ih spustili s nosilima tijekom brzog napuštanja Roseiresa. nakon nekog vremena Nicholas ih je ostavio da to sami obave, a on je otišao do male, ali dobro opremljene kuhinje iza pilotske kabine. Otvorio je konzervirane juhe i narezao svježi kruh kojeg je pronašao u hladnjaku. Dok je zagrijavao vodu za čaj, pronašao je svoju malu priručnu prvu pomoć i izvadio iz nje plastičnu vrećicu s lijekovima. Iz jedne bočice istresao je na dlan pet bijelih tableta. U kuhinji ih je izdrobio i kad je točio čaj u dvije je šalice stavio i taj prah. Rovan je imala u sebi dovoljno engleske krvi da nikad ne odbije šalicu toplog čaja. Nakon što su ranjenicima podijelili toplu juhu i tost premazan putrom, Rovan je sa zahvalnošću prihvatila šalicu koju joj je Nicholas pružio. Dok su ona i Miner pijuckali čaj, Nicholas se vratio u pilotsku kabinu i nagnuo nad naslon Jannievog sjedala. «Koliko imamo do egipatske granice?» upita on. «Četiri sata i dvadeset minuta», odgovori mu Jannie. «Možemo li nekako izbjeći ulazak u egipatski zračni prostor?» zanimalo je Nicholasa. Jannie se okrenuo i zbunjeno se zabuljio u njega.
«Vjerojatno bismo mogli skrenuti na zapad kroz Gadaffijev teritorij.
Međutim, to bi značilo dodatnih sedam sati leta pa bismo vjerojatno ostali bez goriva i morali se prinudno spustiti negdje u Sahari.»
Nakrivio je obrvu gledajući Nicholasa. «Reci mi, momče, zašto postavljaš tako glupa pitanja?» «Tako, palo mi je na pamet», odgovori Nicholas. «Neka ti ništa tek tako ne pada na pamet, budi određeniji», posavjetuje ga Jannie. «Ne želim više slušati takva pitanja.» Nicholas ga potapše po ramenu. «Zaboravi.» Kad se vratio u teretni prostor.
Miner i Rovan su sjedili na sklopivim ležajevima pričvršćenim za glavnu pregradu. Rovanina prazna šalica ležala je na podu pokraj njenih nogu. Nicholas sjedne pokraj nje, a ona ispruži ruku i dodirne krvavi flaster koji mu je pokrivao bradu. «Dopusti mi da ti to uredim.»
Vještim i hladnim prstima očistila mu je vatom natopljenom alkoholom upalu na koži i šavovima i stavila mu novi flaster preko svega.
Prepustivši se njenoj njezi, Nicholas je osjetio grižnju savjesti.
Međutim, djelovanje sredstava za spavanje u čaju prvo se pokazalo kod Minera. Zavalio se i sklopio oči, a zatim su mu usne zadrhtale od tihog hrkanja, nekoliko minuta kasnije i Rovan je sneno klonula na Nicholasovo rame. Kad je zaspala, on ju je nježno spustio i podignuo joj noge na ležaj. Pokrio ju je, nije se čak ni promeškoljila pa je na 417
trenutak posumnjao u jačinu tableta. Zatim ju je poljubio u čelo.
«Kako bih te mogao mrziti?» upitao ju je tiho. «Bez obzira na to što si učinila.» Otišao je u kupaonu i zaključao vrata. Imao je dovoljno vremena. Miner i Rovan se neće probuditi nekoliko sati, a Jannie i Fred su u svojoj pilotskoj kabini bili sretni slušajući kasete Dolly Parton. Kad je konačno završio, Nichols je pogledao na uru i shvatio da je utrošio gotovo dva sata. Spustio je dasku na zahodskoj školjci i pažljivo oprao ruke. Onda se još jednom osvrnuo po maloj kabini i otključao vrata. Miner i Rovan su i dalje spavali. Otišao je do pilotske kabine. Ugledavši ga, Fred spusti slušalice oko vrata i osmjehne mu se. «Nilska voda. Otrovna je. Bio si zaključan u zahodu zadnjih nekoliko sati. Iznenađen sam što je išta od tebe ostalo.» Nicholas ne odgovori na ovu provokaciju i nagne se preko Jannievog naslona. «Gdje smo?» Jannie svojim debelim prstom ubode kartu kojom je balansirao na svom velikom trbuhu. «Još malo pa smo na čistom», reče on samozadovoljno. «Stižemo do egipatske granice za sat i dvanaest minuta.» Nicholas je ostao stajati iza njegovog sjedala, a Jannie progunđa i uzme mikrofon. «Vrijeme je za moju ulogu.» «Halo, kontrolni toranj Abu Simbel!» reče on s naglaskom zaljevskih država.
«Ovdje Zulu Viski Odora, Pet nula Hula.» Iz egipatske kontrole je dolazila samo duga tišina. Jannie progunđa. «Vjerojatno ima mačku pokraj sebe. Moram pričekati da navuče hlače.» Kontrolni toranj u Abu Simbelu je odgovorio tek poslije petog poziva. Jannie je prešao na svoju prokušanu i ispitanu rutinu, glumeći neznalicu na tečnom svakodnevnom arapskom jeziku. Nakon pet minuta Abu Simbel mu je dopustio prolaz prema sjeveru, zatraživši da se ponovno javi ispred Asuana.» Veselo su letjeli još jedan sat, ali su Nicholasovi živci svake minute bili sve napetiji. Sasvim iznenada, bez ikakvog upozorenja, pojavio se srebrnasti bljesak ispred njih kad je borbeni lovac, dolazeći ispod njih, proletio oštro prema gore ispred njihove letjelice. Jannie je iznenađeno i bijesno viknuo kad su druga dva ratna zrakoplova jurnula tako blizu njih da ih je zapuhnuo mlaz njihovih ispušnih plinova. Svi su prepoznali zrakoplove. Bili su to MiG-ovi 21 egipatskih zračnih snaga, oboružani raketama zrak-zrak koje su prijeteći visjele ispod njihovih krila. «nepoznate letjelice!» urlikne Jannie u mikrofon.
«Nalazite se u ravnini sudara. Dajte nam svoj pozivni kod!» Svi su nakrenuli vratove i kroz zakrivljeni prozor pilotske kabine promatrali zrakoplove. Nalazili su se visoko iznad njih u plavetnilu afričkog neba potpuno ih okružujući. «ZVO 500. Ovdje Crveni vođa egipatskih 418
narodnih zračnih snaga. Pokoravajte se mojim naredbama.» Jannie se okrene prema Nicholasu s bespomoćnim izrazom lica. «Nešto ovdje ne štima. Kako su, prokletstvo, uspjeli nabasati na nas?» «Poslušaj ga, tata», snuždeno reče Fred, «inače će nas raspršiti po nebu.» Jannie bespomoćno slegne ramenima, a onda tužnim glasom progovori u mikrofon. «Crveni vođo. Ovdje ZVO 500. Slušamo. Molim vas, objasnite nam vaše namjere.» «Vaš novi kurs je 053. Poslušajte odmah!» Jannie okrene Veliku Dolly prema istoku, a onda pogleda kartu. «Asuan!» otegne on. «Vode nas u Asuan. K vragu, onda ću barem upozoriti toranj u Asuanu da imamo ranjenike.» Nicholas se vrati do Rovaninog ležaja i protrese je. Dok je posrtala prema zahodu, bila je još ošamućena i nesigurna na nogama od sredstva za spavanje.
Međutim, kad se deset minuta kasnije vratila, kosa joj je bila počešljana i djelovala je sasvim budno i potpuno oporavljeno.
Ponovno se ispod njih pojavio Nil s gradom Asuanom na obje obale, ugniježdenom ispod prvog ispusta zarobljenih voda visoke brane.
Kitchenerov otok plivao je usred bujice poput kakve zelene ribe. Dok je glas vojnog kontrolora u Asuanskoj zračnoj luci izdavao Jannieu naredbe, Velika Dolly se spustila s nepomućenim dostojanstvom i postavila za izravni prilaz asfaltnoj pisti. MiG-ovi koji su je dopratili iz pustinje više se nisu vidjeli, ali su njihovo prisustvo u visinama odavale sažete radioporuke kojima su predavali svoje zarobljenike zemaljskoj kontroli. Velika Dolly je preletjela preko zaštitne ograde zračne luke i dotakla tlo, a glas kontrolora je zapovjedio: «Skrenite prvom pistom s desne strane.» Jannie posluša i kad je skrenuo s glavne piste dočekalo ga je malo vozilo s oznakom na krovu ispisanom i na engleskom i na arapskom: SLIJEDITE ME!. Vozilo ih je odvelo do niza maskiranih betonskih hangara ispred kojih im je zemaljska posada u kaki odorama dala znak zastavicama gdje da se zaustave.
Čim je Jannie pritisnuo kočnice i zaustavio Veliku Dolly, četiri naoružana vozila izjurila su iz hangara i okružila golemi zrakoplov, uperivši u nju svoja protuoklopna oružja. Sljedeći upute koje je dobio preko radija iz kontrole leta, Jannie je ugasio motore i spustio rampu za istovar. Otkad su sletjeli, nitko u zrakoplovu nije izustio ni riječ.
Stajali su okupljeni i djelovali su nesretno zureći kroz prozore pilotske kabine. Iznenada se na ulazu kroz ogradu zračne luke pojavio bijeli Cadillac, praćen naoružanim motoristima, vojnim bolničkim kolima i velikim kamionom, i dovezao se do teretne rampe Herculesa. Vozač je iskočio iz vozila i otvorio vrata pa se njegov putnik pojavi na kasnom 419
poslijepodnevnom suncu. Očigledno je to bio neki visoki dužnosnik, dostojanstven i vrlo staložen. Bio je odjeven u lagano tropsko odijelo, nosio bijele cipele, panama šešir i tamne naočale. U pratnji dvojice tajnika prišao je rampi na kojoj su ga njih petero dočekali. Skinuo je tamne naočale i gurnuo ih u džep na prsima. Nasmiješio se kad je prepoznao Rovan i podignuo šešir: «Dr. Al Simma Rovan! Uspjeli ste.
Čestitam!» Prihvatio je njenu ruku i srdačno je stegnuo, ne ispustivši je ni kad je pogledao Nicholasa. «Vi ste vjerojatno sir Nicholas Quenton Harper. Vrlo sam se veselio našem susretu. Molim te, Rovan, hoćeš li nas upoznati?» Rovan nije mogla podnijeti Nicholasov optužujući pogled dok je govorila: «Nicholase, dopusti mi da ti predstavim njegovu ekscelenciju, Atalana Abou Sina, ministra za kulturu i turizam u egipatskoj vladi.» «Vrlo rado», hladno reče Nicholas. «Neočekivano mi je zadovoljstvo, ministre.» «Želio bih vam izraziti zahvalnost predsjednika i egipatskog naroda što ste vratili u ovu zemlju te dragocjenosti iz naše drevne, ali slavne povijesti.» Pokazao je rukom na gomilu sanduka za streljivo. «Ah, nije to ništa», reče Nicholas, ne skidajući ni na trenutak oči s Rovan. A ona je i dalje gledala u stranu. «Naprotiv, vrlo cijenimo to što ste učinili, sir Nicholase.» Abou Sin se čarobno i uglađeno osmjehivao. «Svjesni smo vaših troškova i ne želimo da zbog svoje velikodušnosti budete oštećeni. Dr. Al Simma mi je rekla da vas je ekspedicija kojom ste nam vratili ove dragocjenosti koštala četvrt milijuna funti.» Izvadio je omotnicu iz unutrašnjeg džepa i ponudio je Nicholasu. «Ovo je ček Centralne egipatske banke. Neopoziv je i naplativ bilo gdje u svijetu. Na iznos od 250.000 funti.» «Vrlo velikodušno od vas, vaša ekscelencijo.» Dok je stavljao omotnicu s čekom u džep, Nicholasov je glas bio naglašeno ironičan.
«Pretpostavljam da je i to predložila dr. Al Simma?» «Jasno», zasja Abou Sin. «Rovan vas jako cijeni.» «Stvarno?» promrmlja Nicholas i dalje bezizražajno buljeći u nju. «Međutim, ovaj drugi mali znak pažnje predložio je osobno naš predsjednik.» Ministar pucne prstima i jedan od njegovih tajnika kroči naprijed s kožnom kutijom za medalje koju je otvorio prije nego ju je predao Abou Sinu. Na crvenom baršunu nalazilo se visoko odlikovanje zvijezda ukrašena biserima i sićušnim dijamantima. U sredini zvijezde nalazio se zlatni lav podignut na zadnje noge. Abou Sin je uzeo zvijezdu iz kutije i krenuo prema Nicholasu. «Red Velikog egipatskog lava. Prvog reda», objavi on, stavljajući mu baršunastu traku preko glave. Zvijezda je blistala na Nicholasovoj prljavoj košulji, zaprljanoj znojem, prašinom i nilskim 420
blatom. Zatim se ministar odmaknuo u stranu i dao znak pukovniku koji je u stavu mirno stajao na dnu rampe. Istog trena su uz rampu pojurili ljudi u odorama u koloni po jedan. Vod vojnika je očigledno već znao zapovijed. Prvo su uzeli nosila na kojima su ležali ranjeni Etiopljani. «Drago mi je što je vaš pilot bio toliko razuman i unaprijed nas obavijestio da imate ranjenih. Jamčim vam da će imati najbolju moguću njegu», obeća Atalan Abou Sin dok su ih iznosili do ambulantnih kola. Zatim su se vojnici vratili i započeli iznositi sanduke za streljivo. Uredno su ih utovarili na kamion. Spremište Velike Dolly ispraznili su za deset minuta. Spustili su i svezali ceradu preko stražnjeg dijela natovarenog kamiona. Pratnja teško naoružanih motorista ga je okružila i, uključivši sirene, mali konvoj se grmeći udaljio. «Pa, sir Nicholase.» Abou Sin je uljudno ispružio ruku, a Nicholas je rezignirano prihvati. «Žao mi je što sam vas na ovaj način zadržao. Znam da jedva čekate da krenete dalje pa vas neću više zadržavati. Mogu li još štogod učiniti za vas prije nego nastavite? Imate li dovoljno goriva?» Nicholas pogleda u Janniea, a on slegne ramenima. «Imamo ga dovoljno. Hvala, gospodine.» Abou Sin se ponovno okrene Nicholasu. «Namjeravamo podići poseban dodatak muzeju u Luxoru u kojeg bismo smjestili ove artefakte faraona Mamosea koje ste vratili u Egipat. Za neko vrijeme dobit ćete osobni poziv od predsjednika Mubaraka da kao počasni gost prisustvujete otvaranju tog muzeja. Dr. Al Simma, koja je kao što sigurno znate imenovana za novog upravitelja Povijesnog odjela, vodit će muzej.
Sigurno će biti oduševljena što može s vama ponovno pregledati izloženi materijal.» Naklonio se Mineru i obojici pilota. «Pođite s Bogom», reče on i spusti se niz rampu. Rovan krene za njim, ali je Nicholas tiho pozove. «Rovan!» Ukočila se, a onda je polagano i nevoljko okrenula glavu i po prvi put otkad su sletjeli pogledala ga u oči. «Nisam ovo zaslužio», reče on i onda s bolnim ubodom u srce shvati da ona plače. Usne su joj podrhtavale, a suze su se polagano slijevale niz njene obraze. «Oprosti, Nicky», prošaptala je, «ali morao si znati da nisam lopov. Ovo pripada Egiptu, ne nama.» «Znači sve ono što sam vjerovao da postoji između nas bila je laž?» nemilosrdno je upitao. «Ne!» odgovori ona. «Ja…» zašutjela je i nije završila što je namjeravala reći. Otrčala je niz rampu na sunce gdje je vozač
pridržavao za nju otvorena stražnja vrata automobila. Skliznula je na sjedalo pokraj Abou Sina ne osvrnuvši se, a Cadillac se okrenuo i odvezao kroz pristupna vrata. «Gubimo se odavde prije nego se ovi 421
predomisle», reče Jannie. «Kakva veličanstvena ideja», ogorčeno reče Nicholas. Kad su se ponovno našli u zraku, kontrola u Asuanu odobrila im je izravan let do mediteranske obale na sjeveru. Sva četvorica, Jannie i Fred, Miner i Nicholas, ostali su zajedno u upravljačkoj kabini i promatrali dugačku zelenu zmiju Nila kako se vuče duž desnog krila zrakoplova. Tijekom dugog leta malo su govorili.
Samo je jednom Jannie tiho napomenuo: «Znači mogu se oprostiti od svoga honorara?» «Ja stvarno nisam išao radi novca», reče Miner, «ali bi bilo lijepo dobiti plaću. Dijete treba nove cipele.» «Želi li netko šalicu čaja?» upita Nicholas kao da ih nije čuo. «To bi bilo dobro», odgovori Jannie. «Nije baš kao šezdeset somova koje mi duguješ, ali ipak je nešto.» Preletjeli su preko El Alameina i čak i sa sedam tisuća metara visine mogli su vidjeti spomenike blizance podignute poginulim savezničkim i njemačkim vojnicima. A onda se pod njima rasprostrto plavetnilo mora. Nicholas je pričekao dok iza njih nije nestala egipatska obala, a onda je dugačko i tiho uzdahnuo. «Oh, kakvo pomanjkanje povjerenja», optužio ih je. «Jesam li vas ikad prevario? Svi ćete dobiti svoj dio.» Svi se zabulje u njega, a onda Jannie glasno izreče ono što su svi mislili. «Kako?» upita on. «Pomozi mi, Mineru», pozove ga Nicholas i krene niza stube prema palubi. Jannie nije mogao suspregnuti svoju radoznalost pa je upravljanje zrakoplovom prepustio Fredu. Krenuo je za dvojicom Engleza do kupaone na glavnoj palubi.
Miner i Jannie su s vrata promatrali kako Nicholas Leathermanovim alatom podiže poklopac kemijskog zahoda. Jannie se nasmijao kad je Nicholas započeo odvrtati zavrtnje koji su pridržavali ploču skrivenog prostora. Velika Dolly je bila krijumčarska letjelica i ove male dopune su bile dokaz napora kojeg su Jannie i Fred u tu svrhu uložili.
Postojalo je nekoliko takvih rupa-skloništa prikladno ugrađenih u kućišta motora i ostale dijelove trupa. Na putu iz Libije, Hanibalovi brončani kipići prokrijumčareni su u tom tajnom prostoru iza ove ploče. Bilo je malo vjerojatno da bi bilo koji musliman poželio provjeravati jedno tako nečisto mjesto poput ove ploče iza kemijskog zahoda. «A to si ti radio ovdje unutra tako dugo», nasmije se Jannie kad je Nicholas izvadio ploču. Osmijeh mu se ugasio kad je Nicholas posegao u taj prostor i pažljivo izvadio neki neobičan predmet. «Oh, Bože, što je to?» «Plava ratna kruna starog Egipta», reče Nicholas.
Predao ju je Mineru. «Spusti je na ležaj, ali pažljivo.» Ponovno je posegnuo u otvor. «A ovo je Memesova kruna.» Predao ju je Jannieu.
«A ovo je crvena i bijela kruna dva kraljevstva. A ovo posmrtna maska 422
faraona Mamose. Zadnja, ali ne i najmanje vrijedna je ushabti pisara Taite.» Relikvije su ležale na sklopivom ležaju, a oni su s poštovanjem zurili u njih. «Pomogao sam ti da izneseš kamene frizove i male brončani kipiće», tiho primijeti Jannie. «Ali nikad dosad nešto ovakvo.»
«A sanduci.». Miner zavrti glavom. «Sanduci koje su vojnici istovarili u Asuanu? Što je bilo u njima?» «Pet boca od pet litara s kemikalijama za zahod», odgovori Nicholas, «plus nekoliko rezervnih boca s kisikom radi težine.» «Zamijenio si ih», zasja Miner. «Ali kako si do vraga znao da će nas Rovan prevariti?» «Imala je pravo kad je rekla da sam trebao znati da ona nije lopov. Cijela ova igra nije bila primjerena njoj. Ona je», potražio je odgovarajući izraz, «previše poštena. Nije ni malo slična prisutnima.» «Hvala na komplimentu», suho reče Jannie, «ali ti je sigurno dala neki jači razlog za sumnju.» «Da, svakako.» Nicholas se okrene prema njemu. «Prvu slutnju sam dobio kad smo se prvi put vratili iz Etiopije, a ona odmah odjurila u Kairo. Pretpostavio sam da nešto namjerava. Uvjerio sam se u to tek kad sam saznao da je preko Tessay uputila poruku egipatskom veleposlanstvu u Addis. Bilo mi je jasno da ih je upozorila na naš povratak.» «Podmukla kučka», bučno se nasmije Jannie. «Ne tako!» kruto ga opomene Nicholas. «Ona je pristojna, poštena žena, domoljub toplog srca i...» «Gle, gle!» Jannie namigne Mineru. «Molim te, oprosti mi zbog mojih riječi.»
Na sjajnom uredskom stolu od orahovog drveta bile su izložene samo dvije velike krune starog Egipta. Nicholas ih je postavio na glave dviju originalnih rimskih bista koje je posudio od prodavača s kojim je ovdje u Zurichu redovito poslovao. Preko prozora desetog kata navukao je zastore i složio osvjetljenje da što bolje istakne krune. Ured kojeg je iznajmio za ovu prigodu bio je u zgradi banke LEU na Bahnhofstrasse.
Dok je usamljen čekao da mu stigne pozvani gost, još je jednom sve provjerio i zadovoljno zaključio da je sve u redu. Otišao je do velikog zrcala na jednom zidu i jače pritegnuo čvor svoje stare Sandhurst kravate. Konce iz rane na bradi su mu već izvadili. Mek Mimmur je vrhunski obavio posao, pa je ožiljak bio pravilan i čist. Odijelo mu je sašio osobni krojač u Savile Rowu; bilo je prigušeno prugasto boje krede i dovoljno iznošeno da poprimi odgovarajući opušteni izgled.
Jedini sjajni dodatak odjeći bile su ručno napravljene cipele iz Lobba u Ulici Sv. Jamesa. Oglasio se telefon i Nicholas podigne slušalicu.
«Imate posjetu, sir Nicholase, dolazi gospodin Walsh», reče čuvar za pultom u predvorju banke. «Zamolite ga, molim vas, da dođe gore.»
Nicholas otvori vrata već poslije prvog signala, a s druge strane Walsh 423
ga zabrinuto pogleda. «Nadam se da me nisi uludo pozvao, Harperu.
Doletio sam čak iz Fort Worta.» Prošlo je tek trideset sati otkad mu je Nicholas telefonirao na ranč u Texasu. Walsh je morao istog trenutka sjesti u svoj mlažnjak kad je tako brzo stigao ovamo. «Ne Harper.
Quenton Harper», upozori Nicholas. «U redu, Quenton Harper. Ali okani se gluposti», ljutito reče Walsh. «Što imaš za mene?» «I meni je drago što vas ponovno vidim, gospodine Walsh.» Nicholas zakorači u stranu. «Uđite.» Walsh uđe u sobu. Bio je visok i okruglih ramena, opuštene brade, naboranog lica i kljukastog nosa. Ruku zabačenih na leđa izgledao je poput jastreba na ogradi. Časopis Forbes procijenio ga je na 1.7 milijarde dolara netto. Za njim u prostoriju uđoše još dvojica, a Nicholas ih obojicu prepozna. Svijet staretinara bio je vrlo mali i rodoskvran. Jedan od njih bio je profesor drevne povijesti na Sveučilištu Dallas. Walsh je novčano pomagao tu katedru. Drugi je bio najuvaženiji i najupućeniji staretinar u Sjedinjenim Državama. Walsh je tako naglo zastao da su obojica natrčala na njega, ali on to zapravo nije ni primijetio. «Tako mi svega!» izusti on tiho, a oči mu zaiskre fanatizmom. «Jesu li prave?» «Kao i Hannibalove bronce i Hammurabijev bareljef koje ste kupili od mene», reče Nicholas. Walsh je prišao izloženim krunama kao da su posude za pričest u crkvi, a on biskup. «Sigurno su vruće», prošapće on. «Inače bih čuo za njih.»
«Nedavno iskopane», potvrdi Nicholas. «Vi ih prvi vidite.» «Mamose!»
Walsh je pročitao kartušu na uraeusu Nemesove krune. «Znači glasine su točne. «Otvorio si novu grobnicu.» «Ako se grobnicu staru četiri tisuće godina može nazvati novom.» Walsh i njegovi savjetnici se okupe oko stola, blijedi i nijemi od šoka. «Ostavi nas, Harperu», reče Walsh. «Pozvat ću te kad budem spreman ponovno porazgovarati s tobom.» «Sir Nicholas», ispravio je Amerikanca. Nicholas je znao da on sada vodi glavnu riječ. «Molim te, ostavi nas, sir Nicholase», započne preklinjati Walsh. Sat kasnije Nicholas se vratio u ured. Tri muškarca su sjedila oko stola kao da ne mogu podnijeti odvajanje od te dvije velike krune. Walsh kimne svojim savjetnicima pa oni ustanu i poslušno, iako nevoljko, napuste sobu. Čim su se vrata zatvorila, Walsh bahato upita: «Koliko?» «Petnaest milijuna američkih dolara», odgovori Nicholas. «To je sedam i pol po kruni.» «Ne, to je petnaest milijuna svaka. Trideset milijuna obje.» Walsh se okrene na stolcu.
«Jesi li lud ili što ti je?» «Postoje neki koji misle da jesam», osmjehne se Nicholas. «Podijeli razliku na dva dijela», reče Walsh. «Dvadeset dva i pol.» Nicholas odmahne glavom. «Nema cjenjkanja.» «Budi razuman, 424
Harperu!» «Razumnost mi nikad nije bila porok. Žao mi je.» Walsh ustane. «I meni je žao. Možda sljedeći put, Harperu.» Stavio je ruke na leđa i krenuo prema vratima. Kad ih je otvorio, Nicholas ga pozove.
«Gospodine Walsh!» Hitro se okrenuo. «Da?» «Sljedeći put me možete oslovljavati s Nicholase, a ja ću vas s Peter, kao stari prijatelji.» «Je li to sve što mi imaš reći?» «Svakako. Što bih još drugo?» Nicholas je izgledao zbunjeno. «Proklet bio», reče Walsh i vrati se do stola.
Skljokao se u stolac do njega. «Bio proklet dovijeka!» Uzdahnuo je i oblizao usne, a onda upitao: «U redu. Kako želiš?» «Dva neopoziva bankovna čeka. Svaki na petnaest milijuna.» Walsh dohvati telefon.
«Zamolite monsieura Montleurija, šefa računovodstva, da dođe ovamo», tužno je zapovjedio.
Nicholas je sjedio za stolom u svojoj radnoj sobi u Quenton Parku.
Zurio je u ploče na zidu ispred sebe. Iako su ploče izvorno potjecale iz jedne katoličke opatije koju je raspustio Henry VIII. 1536, a kupio ih njegov djed prije gotovo stotinu godina, ovdje ih je postavio tek nedavno. Posegnuo je ispod stola i pritisnuo skriveno dugme elektronskog upravljača. Jedan dio ploča glatko i tiho sklizne u stranu i otkrije vitrinu od armiranog stakla ugrađenu u zid. Istodobno su se na stropu automatski upalila svjetla obasjavajući sadržaj vitrine.
Svjetiljke su bile tako postavljene da nije dolazilo do odbijanja na staklu vitrine koje bi smetalo oku, pa su u punom sjaju naglašavale Mamoseinu dvostruku krunu i zlatnu posmrtnu masku. Natočio si je viski u kristalnu čašu i pijuckajući ga uživao u vlasništvu. Ali nakon nekog vremena shvatio je da nešto nedostaje. Podignuo je Taitin ushabti sa stola ispred sebe i obratio mu se kao da razgovara sa samim Taitom. «Ti si shvatio stvarnu osamljenost, zar ne?» tiho je upitao. «Znao si kako je to voljeti nekoga koga nikad ne možeš imati.»
Spustio je kipić i dohvatio telefon, nazvao je, telefon na drugoj strani tri puta zazvoni, a onda se javi muški glas na arapskom. «Ured upravitelja antikviteta. Mogu li vam pomoći?» «Mogu li dobiti dr. Al Simma?» upitao je na istom jeziku. «Pričekajte molim vas. Spojit ću vas!» «Dr. Al Simma.» Duž cijele kralježnice prošli su ga žmarci od njenog glasa. «Rovan», reče on i u dugoj tišini koja je nastupila mogao je osjetiti šok kojeg je doživjela. «Ti!» prošaptala je. «Mislila sam da se nikad više nećeš javiti.» «Htio bih ti čestitati na postavljenju.»
«Prevario si me», reče ona. «Zamijenio si sadržaj tri sanduka.» «Kako je to neki mudar čovjek jednom rekao, prijatelje je najlakše prevariti oni to ne očekuju. Ti bi to barem trebala znati, Rovan.» «Prodao si ih, 425
naravno. Čula sam glasine da je Peter Walsh platio dvadeset milijuna.»
«Trideset milijuna», ispravi je Nicholas. «Ali samo za Plavu i nemes.
Dok razgovaram s tobom, crvena i bijela kruna i posmrtna maska počivaju ispred mene.» «Znači sada možeš isplatiti gubitke Lloyd osiguranja. Vjerojatno si odahnuo.» «nećeš povjerovati, ali Lloydov sindikat, u kojem ja nešto značim, došao je do znatno boljih rezultata nego se to predviđalo. Zapravo nisam bankrotirao.» «Kako bi to moja majka rekla: Sreća tvoja.» «Polovina je već otišla Mek Nimmuru i Tessay.» «Barem je iskorišteno u korisne svrhe.» U glasu joj se osjećalo neprijateljstvo. «Jesi li me samo zbog toga zvao?» «Ne. Ima još nešto što bi te moglo zabaviti. Tvoj omiljeni pisac, Wilbur Smith, pristao je napisati knjigu o našem otkriću. Knjigu je nazvao Sedmi svitak.
Trebala bi izaći početkom sljedeće godine. Poslat ću ti potpisani primjerak.» «nadam se da će se ovog puta držati činjenica», reče ona suho. Oboje su neko vrijeme šutjeli, a onda Rovan prekine tišinu.
«Čeka me gomila posla. Ako nemaš ništa drugo za reći.» «Zapravo imam.» «Da!» «Htio bih da se udaš za mene.» Čuo je kako je oštro udahnula zrak i nakon dugačke stanke tiho upitala: «Zašto bi uopće poželio nešto tako nemoguće?» «Zato što sam shvatio da te jako volim.»
Ponovno je zašutjela, a onda je jedva čujno izustila: «U redu.» «Što ti znači to: U redu?» «To znači, u redu, udat ću se za tebe.» «Zašto bi pristala na nešto tako nemoguće?» upita on. «Zato što sam i ja shvatila da te usprkos svemu volim.» «Ima danas let Air Egypta s Heathrowa u 17.30. Budem li vozio kao lud, možda stignem. Ali ću u Kairo stići prilično kasno.» «Čekat ću te u zračnoj luci, bez obzira kako kasno dođeš.» «Krećem!» Nicholas je spustio slušalicu i otišao do vrata, ali se onda naglo vratio i uzeo Taitin ushabti sa stola. «Krenimo, stari lupežu.» Pobjednički se nasmijao. «Ideš kući kao svadbeni poklon.»
EPILOG
Te svijetloljubičaste večeri šetali su po nasipu. Ispod njih je tekao Nil, vječno zelen, spor i nedokučiv, gospodareći tajnama vjekova. Zastali su na trenutak na obali ispod ruševina Ramzesovog hrama u Luksoru, gdje se nekoć usidrio veliki brod faraona Mamosea s Taitom i njegovom voljenom gospodaricom na pramcu, i naslonili se na kameni potporni zid. Promatrali su u planine s druge strane rijeke koje je obavijao sumrak. Vrijeme je odavno izbrisalo grobni hram i veliki Namosin popločani put, a drugi kraljevi su sagradili vlastite spomenike na njegovim temeljima, nitko nikad nije otkrio grobnicu u kojoj on nikad 426
nije ni boravio, ali se vjerojatno nalazila blizu skrivenog otvora u stijeni kroz koji je Duraid Al Simma ušao u Lostrisinu grobnicu i tamo otkrio Titine svitke u posudama od alabastera. Dok se pomalo spuštao sumrak, svi četvoro su šutjeli dijeleći tišinu čvrstog prijateljstva.
Promatrali su čamac s turistima okupljenim na palubama na uzvodnom krstarenju. Unatoč desetodnevnog putovanja od Kaira po ovim zagonetnim vodama, bili su još uvijek radoznali i uzbuđenim glasovima, tihim i beznačajnim na spokoju pustinjske večeri, pokazivali jedni drugima velike stupove i izrezbarene zidove Ramzesovoga hrama. Rovan uhvati Tessay pod ruku i oni krenuše naprijed. Bile su prekrasne, onako vitke i mlade, kože boje meda.
Veselo i slatko su se smijale, a tamne kose su im plesale na vrućim naletima zraka iz pustinje. Nicholas i Mek Nimmur su išli iza njih, a svaki je zaljubljeno promatrao svoju ženu dok su se međusobno bockali. «Znači sada si jedan od glavonja u Addisu. Ti, onaj čvrsti ratnik sada si političar. Ne mogu vjerovati, Mek.» «Postoji vrijeme ratovanja i vrijeme mira.» Mek se na trenutak uozbiljio, ali ga je Nicholas nastavio zadirkivati. «Vidi, vidi, otkad si političar moraš
uvježbavati otrcane fraze i suhoparnost.» Nicholas ga prijateljski udari rukom po ramenu. «Ali kako si se uspio promijeniti. Mek? U jednom skoku od prljavog shufte bandita u ministra obrane.» «Malo mi je pomogao novac od prodaje plave krune. Dao mi je potreban zamah», prizna Mek, «ali ionako su znali da bez mene kao kandidata ne mogu održati demokratske izbore. Na kraju su molili da im pristupim.» «Toj pogodbi jedino zamjeram što si im predao sav taj teško zarađeni novac», reče Nicholas. «K vragu, Mek, petnaest milijuna zelembaća ne dobiva se svaki dan.» «Nisam im ga predao», ispravi ga Mek. «Novac sam predao u državnu kasu, gdje ga mogu držati na oku.» «Ipak, petnaest milijuna je brdo novca», uzdahne Nicholas. «Koliko god se trudio ne mogu se složiti s takvim razmišljanjem, ali priznajem da ti zato odobravam izbor partnera u predsjedničkoj kampanji na predstojećim izborima.» Obojica pogledaše Tessayina vitka leđa i džunglu crnih kovrča dok je koračala ispred njih lijepim smeđim nogama ispod bijele suknje. «Ne odobravam što si prihvatio mjesto ministra obrane, ali vidim da je ona vrlo šarmantna ministrica kulture i turizma u toj privremenoj vladi.» «Bit će još bolji potpredsjednik kad pobijedimo sljedećeg kolovoza», mirno predvidi Mek, a tog trenutka se Rovan okrene prema njima. «Ovdje ćemo preći cestu», dovikne ona.
Nicholas se toliko zanio da nije ni primijetio da su stigli do novog dijela 427
Luksorskog arheološkog muzeja. Žene su ih pričekale, a onda se razdvojile hvatajući svaka svoga muža pod ruku. Kad su prešli preko široke avenije, probijajući se između konjskih gfrarija, Nicholas se sagne i nježno joj prođe usnama preko obraza. «Stvarno ste vrlo ljupki, lady Quenton Harper.» «Hoćeš da pocrvenim, sir Nicky», nasmijala se.
«Znaš da se još nisam naviknula na takvo oslovljavanje.» Stigli su na drugu stranu ulice i zastali ispred ulaza u novi dio muzeja. Kosi krov pridržavali su visoki stupovi, minijaturne kopije onih u Karnaku. Linije zgrade bile su čiste i jednostavne, a izgrađena je bila od žutog pješčenjaka. Bila je stvarno upečatljiva. Rovan ih odvede do ulaznih vrata muzeja koji još nije bio otvoren za javnost. U ponedjeljak će na službeno otvaranje doći predsjednik, a Mek i Tessay će biti službeni predstavnici etiopske vlade. Čuvari na vratima pozdravili su Rovan s poštovanjem i požurili otvoriti teška vrata pojačana mesingom. Unutra je bilo tiho i svježe; klimauređaji su bili pažljivo ugođeni radi očuvanja prastarih izložaka. Vitrine su bile ugrađene u zidove od pješčenjaka, a osvjetljenje je bilo znalački i umjetnički raspoređeno. Na najbolji načinje prikazivalo nevjerojatno blago iz pogrebne ostavštine Mamose.
Izloženi predmeti, poredani po ljepoti i arheološkoj vrijednosti, svjetlucali su i sjali na baršunu kraljevskoplavom baršunu faraona Mamosea. Četvero posjetitelja bilo je tiho i puno poštovanja dok su prolazili i prigušenim glasovima postavljali pitanja Rovan. Čuđenje i zaprepaštenost nisu ih napuštali. Zastali su na ulazu u zadnju prostoriju, onu u kojoj su se nalazili najneobičniji i najvredniji pojedinačni predmeti iz ove sjajne zbirke. «Kad pomislim da je ovo tek mali dio bogatstva koji je ostao u Mamoseovoj grobnici, koju su vode Dandere ponovno zapečatile», prošapće Tessay. «Tako je uzbudljivo da jedva čekam nastavak pustolovine.» «Zaboravio sam vam reći!» uzvikne Mek, ali gledajući njegov pobjednički osmijeh bilo im je jasno da uopće nije zaboravio već je samo čekao pravi trenutak da to najavi.
«Smithsonian je potvrdio subvencije za ponovno pregrađivanje Dandere i otvaranje grobnice. Bit će to združeni pothvat Instituta i vlada naše dvije zemlje, Egipta i Etiopije.» «To je divna vijest», oduševljeno uzvikne Rovan. «Sama grobnica će predstavljati jedno od najvećih svjetskih arheoloških nalazišta pa će veliki broj turista biti dobar posao za Etiopiju.» «Uspori malo», prekine je Mek. «Postoji jedan uvjet.» Rovan se snuždila. «Koji pak uvjet?» «Traže da ti budeš voditeljica tog projekta.» Oduševljeno je pljesnula rukama, a onda se kao uozbiljila.
«I ja uvjetujem svoje prihvaćanje», reče ona. «A to je?» upita Mek.
428
«Neka mi dopuste da sama izaberem svoga pomoćnika na iskopavanjima.» Mek se glasno nasmije. «Svi znamo tko će to biti.» I on lupne Nicholasa po leđima. «Samo se potrudi da mu se ništa ne zalijepi za prste!» upozori je on. Rovan zagrli Nicholasa oko struka. «Potpuno se promijenio, a što ću vam sada i dokazati.» I dalje ne ispuštajući muža, uvela ih je u zadnju prostoriju. Mek i Tessay zastanu na ulazu, nijemo i sa strahopoštovanjem gledali su u ono što se nalazilo u vitrini od armiranog stakla u sredini prostorije. Crvena i bijela kruna ujedinjenih kraljevstava gornjeg i donjeg Egipta stajala je pokraj sjajne zlatne posmrtne maske faraona Mamose u snopu bliještećeg svjetla koje je dopiralo odozgo. Mek Nimmur se konačno oporavio od šoka.
Sporim koracima se uputio prema vitrini. Tamo je zastao i na glas pročitao napis na mesinganoj pločici ispred nje «Trajno posuđeno od sir Nicholasa i lady Quenton Harper.» Okrenuo se i ne vjerujući pogledao Nicholasa. «A na mene si se okomio što sam predao novac dobiven od prodaje plave krune!» optuži ga on. «Kako si sebe prisilio na odricanje svoga dijela, Nicholase?» «Nije bilo lagano», prizna Nicholas s uzdahom, «ali bio sam ucijenjen profinjenim ultimatumom od nekoga tko se ovog trenutka ne nalazi milijun kilometara udaljen od nas.» «Ne žalite previše jadnika», nasmije se Rovan. «I dale ima brdo novca kojeg je za Nemesovu krunu dobio od Petera Walsha i kojeg je pohranio u Švicarskoj. Nisam ga uspjela nagovoriti da sve vrati.» «Dosta s javnim objavljivanjem mojih obiteljskih stvari», odlučno prekine Nicholas.
«Sunce je odavno zašlo i vrijeme je za viski. Mislim da sam primijetio bocu Laphroaiga u hotelskom baru. Krenimo provjeriti jesam li u pravu.» Uhvatio je Rovan pod ruku i izveo je iz prostorije, a ostalo dvoje krenu odmah za njima oduševljeno se smijući njegovoj neugodi.
429
O PISCU
Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji danas Zambija kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao u Južnoj Africi, diplomiravši ekonomiju na Sveučilištu Rhodes.
Posvetio se isključivo književnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha svojih prvih knjiga, od tada je objavio tridesetak romana, zasnovanih na brižljivim bibliografskim pripremama i strastvenim istraživanjima najudaljenijih kutaka planeta. Naime, Smith od studenog do veljače obično putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom ne bi li upoznao njene najdivljije i najnepristupačnije krajeve. Ostali mjeseci u godini posvećeni su pisanju.
U svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999.
godine pridržavao točno određenog rituala: radio je od osam ujutro do tri popodne i sve što bi napisao tijekom dana davao je na čitanje Danielle kojoj su posvećena mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnje stanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj književni rad objavivši novi dio svoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji, roman Plavi horizont posljednje je njegovo djelo.
Živi u gradiću Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na ranču Leopard Hill, koji je zapravo rezervat egzotičnih životinja.
430
431