Naslov izvornika THE MOSCOW VECTOR
ROBERT LUDLUM
MOSKOVSKI VEKTOR
P a t r i c k L a r k i n
S engleskog prevela Bojana Željko - Lipovšćak
PROLOG
14. veljače Moskva
Hrpe snijega, crnog od ispušnih plinova i industrijskog onečišćenja ležale su duž pločnika ulice Tverskaja, širokog bulevara koji je prolazio točno kroz jednu od najživljih trgovačkih četvrti ruske metropole. Ispod upaljenih uličnih svjetiljki po zaleđenom pločniku gurali su se pješaci umotani u toplu odjeću, štiteći se od hladnoga noćnog zraka. Rijeke automobila, teretnih vozila i autobusa tutnjile su u oba smjera. Njihove debele zimske gume škripale su na soli i pijesku posipanim kolnicima kako bi se olakšalo kretanje širokom prometnicom s nekoliko voznih trakova.
Dr. Nikolaj Kirjanov hitao je prema sjeveru duž desne strane ulice, nastojeći se nenametljivo umiješati među užurbanu gomilu. Ali kad god bi se netko, mlad ili star, muškarac ili žena, očešao o njega, on bi se trgnuo susprežući potrebu da ustukne ili počne naglo i panično trčati. Unatoč ljutoj zimi, znoj mu je tekao niz čelo ispod šubare.
Visoki, mršavi patolog čvršće je stegnuo umotanu kutiju s darom koju je nosio ispod ruke, odolijevajući kušnji da je izvadi ispod ogrtača. Iako se blagdan Valentinovo relativno odnedavna slavi u Rusiji, postaje sve popularniji pa je i mnogo drugih muškaraca oko njega nosilo čokolade i bombonijere kojima su željeli darivati svoje žene ili djevojke. Smiri se, govorio je uporno sam sebi, uvjeravajući se da je siguran. Nitko nije znao što su uzeli. Njihovi su planovi još bili tajni.
A zašto se onda trzaš na svaku, i najmanju sjenku, pitao ga je hladno tanašni glasić u glavi. Zar si zaboravio sve one čudne i uplašene poglede svojih suradnika? A što je s onim laganim škljocajima koje stalno čuješ u telefonskoj slušalici?
Kirjanov se osvrnuo preko ramena kao da očekuje da će vidjeti odred policajaca u službenim odorama, miliciju, kako mu se primiču. Vidio je samo Moskovljane zamišljene nad svojim brigama i problemima, koji jedva čekaju da se riješe neugodne zime s temperaturama ispod ništice. Nakratko umiren, okrenuo se i gotovo frontalno sudario s nižom, zdepastom, postarijom ženom koja je imala pune ruke paketa s hranom.
Pogledala ga je i opsovala ispod glasa.
- Prostite, babuška - zamucao je ispriku prolazeći uz nju.
Ljutito mu je pljunula pred noge i mrko ga pogledala. Ubrzao je korak dok mu je puls bubnjao u ušima.
Nedaleko odatle blještala su neonska svjetla u sve dubljem mraku, naglašavajući oštru suprotnost prema masivnim sivim stambenim zgradama i hotelima iz staljinističke ere poredanima duž ulice. Kirjanovu je laknulo.
Nalazio se blizu kavane u kojoj se prema dogovoru trebao naći sa svojom vezom, simpatičnom zapadnjačkom novinarkom Fionom Devin. Kad dođe onamo, moći će odgovarati na njezina pitanja, uručiti joj svoje informacije i odmagliti kući u svoj stančić, a da mu nitko od više vlasti ne pametuje. Ubrzao je korak želeći što prije odvaliti taj opasan tajni sastanak.
Netko se odostraga zaletio u Kirjanova gurajući ga prema debeloj gromadi glatkoga crnog leda. Poskliznuo se. Mašući mahnito rukama, izgubio je ravnotežu i pao na leđa. Tresnuo je glavom o smrznuti pločnik. Spopala ga je smrtna muka koja je nadglasala svaku svjesnu misao. Ošamućen i stenjući, dugo je ondje nepomično ležao.
Negdje u vrtlogu boli osjetio je ruku na ramenu. Trgnuvši se, otvorio je oči i pogledao.
Plavokosi muškarac u skupocjenom vunenom ogrtaču klečao je uz njega i ispričavao se na dugo i široko.
- Dragi gospodine, oprostite, molim vas. Je li vam dobro? Baš sam bio nespretan. Užasno nespretan. - Stisnuo je objema rukama u rukavicama Kirjanovu ruku. - Dajte mi ruku, pomoći ću vam da ustanete.
Ruski patolog je osjetio kako mu se nešto šiljasto, poput igle, zabada u meso. Otvorio je usta kao da će vrisnuti, ali s užasom je shvatio da ne može disati. Pluća su mu bila paralizirana. Uzalud je pokušavao udahnuti zrak koji mu je očajnički trebao. Ruke i noge su mu se trzale i drhtale što su mu se više grčili mišići. Užasnut, buljio je u muškarca koji se nadvio nad njega.
Slabašan osmijeh pojavio na čovjekovim tankim usnama i zatim nestao.
-Da svidanija, dr. Kirjanov - promrmljao je. - Doviđenja. Trebali ste poslušati zapovijedi i držati jezik za zubima.
Zatočen u tijelu koje se više nije željelo pokoravati naredbama iz njegova uma, Nikolaj Kirjanov ležao je ukočeno, vrišteći bez glasa dok je svijet oko njega nestajao u golemoj i beskrajnoj tami. Srce mu je uzaludno treperilo još
nekoliko trenutaka, a zatim stalo.
Plavokosi muškarac zurio je još koju sekundu u truplo razjapljenih usta.
Zatim je pogledao u obruč znatiželjnika koje je privuklo komešanje i navukao masku iznenađene zabrinutosti.
- Nešto nije bilo u redu s njim! - rekao im je. - Mislim da je imao napad padavice.
- A da nije prejako udario glavom kad je pao? Neka netko pozove liječnika
- predložila je elegantno odjevena mlada žena. - Ili miliciju.
Plavokosi muškarac je brzo kimnuo.
- Da, imate pravo. - Pažljivo je skinuo debelu rukavicu i izvukao mobitel iz džepa ogrtača. - Nazvat ću Hitnu.
Za dvije minute crveno-bijelo vozilo hitne pomoći skrenulo je uz rub pločnika i zaustavilo se. Plava rotirka na njegovu krovu bljeskala je kroz malu skupinu znatiželjnika bacajući oštre sjene što su plesale duž pločnika i okolnih zgrada. Dvojica krupnih bolničara iskočila su sa stražnje strane i uzela nosila, a iza njih je hodao neki mladić umorna izgleda, u zgužvanoj bijeloj kuti i s uskom crvenom kravatom. Nosio je tešku crnu liječničku torbu.
Liječnik hitne pomoći nagnuo se na trenutak nad Kirjanova. Pregledao je malenom baterijom ukočene oči muškarca koji je ležao na tlu i opipao mu puls. Zatim je uzdahnuo i zatresao glavom.
- Ovaj jadni momak je mrtav. Ne mogu mu više pomoći. – Pogledao je lica u krugu. - Tako je to. Tko mi zna reći što se tu dogodilo?
Plavokosi muškarac je napadno slegnuo ramenima.
- Bio je to nesretan slučaj. Naletjeli smo jedan na drugoga i on se poskliznuo te pao ovamo na led. Pokušao sam ga podignuti... ali tada je, znate, jednostavno prestao disati. To je uistinu sve što znam.
Liječnik se namrštio.
- Razumijem, gospodine. Žao mi je, ali morat ćete poći s nama u bolnicu.
Treba ispuniti obrasce. A milicija će htjeti uzeti od vas službenu izjavu. -
Okrenuo se prema ostalim promatračima. – Što je s vama ostalima? Je li tko vidio štogod zanimljivo?
U gomili je zavladala tišina. Okrenuli su se blijedih lica, odlazeći ulicom jedan po jedan ili u paru. Sada kada je njihov početni napad morbidne znatiželje bio zadovoljen, nitko nije želio riskirati da izgubi večer odgovarajući na neugodna pitanja u jednoj od sumornih, prljavih prostorija hitne pomoći ili policijske postaje.
Mladi liječnik je cinično gunđao. Dao je znak dvojici bolničara s nosilima.
- Ukrcajte ga. Nema smisla gubiti vrijeme ovdje, po ovoj hladnoći.
Hitro su zavezali mrtvo tijelo doktora Kirjanova za nosila i spustili ih u stražnji dio ambulantnih kola. Jedan od bolničara, liječnik u bijeloj kuti i plavokosi muškarac sjeli su uz truplo. Drugi je bolničar zalupio vratima i sjeo do vozača. Vozilo se s upaljenim rotacijskim svjetlima uključilo u jak promet ulicom Tverskaja i krenulo u smjeru sjevera.
Zaštićen od radoznalih pogleda, liječnik je pretražio mrtvačeve džepove, a zatim odjeću, provjerivši i zatim odbacivši patologovu torbu i osobnu iskaznicu. Mrko je pogledao ostale.
- Ništa. Nema ničega. Gad je čist.
- Pogledaj ovo - suho je predložio plavokosi muškarac dobacujući mu paket koji je Kirjanov nosio.
Liječnik ga je uhvatio, poderao papir u koji je bila umotana bombonijera i rastvorio je. Omotnice od čvrstog smeđog papira, pune dokumenata, rasule su se po truplu. Brzo ih je pregledao i kimnuo zadovoljno.
- To su fotokopirani izvještaji iz bolnice - potvrdio je. - Svi do zadnjega. -
Nasmiješio se. - Možemo izvijestiti o uspjehu.
Plavokosi muškarac se namrštio.
- Ne, ja mislim da ne možemo.
- Što ti misliš?
- Gdje su uzorci krvi i tkiva koje je ukrao? - upita plavokosi muškarac stisnuvši snažno svoje hladne sive oči.
Liječnik je zurio u praznu kutiju u ruci.
- Sranje. - Gledao je u nevjerici. - Kirjanov je zasigurno imao pomoćnika. Netko drugi ima uzorke.
- Čini se da je tako - složio se drugi muškarac. Ponovno je izvadio mobitel iz ogrtača i stisnuo memorirani broj. - Ovdje Moskva Jedan.
Trebam hitno siguran relej s Pragom Jedan. Imamo problem...
PRVI DIO
15. veljače Prag, Češka Republika
Pukovnik Jonathan "Jon" Smith, liječnik, zaustavio se u zasjenjenom luku starog gotičkog tornja na istočnome kraju Karlova mosta. Most, dugačak gotovo kilometar, sagrađen je prije više od šest stoljeća. Premoštavao je rijeku Vltavu povezujući praško Stare Mesto, stari grad, s Malom Stranom, malom četvrti. Smith je dugo mirno stajao, pomno motreći kameni raspon ispred sebe.
Namrštio se. Više bi volio neku drugu lokaciju za taj sastanak, neku življu i s više prirodnih zaklona. Širim i novijim mostovima prolazio je motorizirani promet češke metropole i njegovi električni tramvaji, a Karlov most bio je rezerviran za pješake koji prelaze Vltavu. U sumornom sumraku kasnoga popodneva bio je gotovo prazan.
Veći dio godine povijesni most bio je središte grada, zdanje čija elegancija i ljepota masovno privlače turiste i ulične prodavače. No Prag je sada utonuo u zimsku maglu, debeli oblak hladne, vlažne pare i smoga s mirisom plijesni, zatočen duž zavojitog toka riječne doline. Siva izmaglica zamutila je dražesne obrise gradskih renesansnih i baroknih palača, crkvi i kuća.
Drhteći lagano na studenom neugodnom vlažnom zraku, Smith je povukao patent-zatvarač na svojoj kožnoj pilotskoj jakni i stupio na most. Bio je visok, dotjeran muškarac u ranim četrdesetima, ravne, tamne kose, prodornih plavih očiju i visokih ličnih kostiju.
Isprva su mu koraci lagano odjekivali od ograde mosta koja je bila u visini struka, no zatim su zvukovi počeli jenjavati jer ih je gutala magla što se dizala iznad rijeke. Vukla se polako duž mosta zastirući polako oba kraja. Ostali prolaznici, većinom vladini zaposlenici i trgovci koji su se žurili kućama, izranjali bi iz izmaglice koja ih je skrivala, promicali uz njega i ne pogledavši ga, a zatim nestajali u izmaglici jednako tako brzo kao što bi se i pojavljivali.
Smith je nastavio hodati. Uz Karlov most bilo je postavljeno 30 kipova svetaca, šutljivih, nepokretnih likova koji su se nazirali iz sve gušće magle na drugoj strani. Ove statue, postavljene jedne preko puta drugih na masivnim stupovima od pješčenjaka koji su podupirali dugačak prijelaz, bile su njegovi vodiči do mjesta tajnoga sastanka. Amerikanac je stigao do sredine raspona mosta i zastao promatrajući spokojno lice sv. Ivana Nepomuka, katoličkog svećenika mučenog na smrt 1393. godine, čije je shrvano tijelo bilo bačeno u rijeku s istog tog mosta. Dio brončana reljefa pocrnjelog od starosti koji je prikazivao mučeništvo sveca sjajio se, izlizan od dodira ruku bezbrojnih prolaznika koji su vjerovali kako im to donosi sreću.
Potaknut iznenadnom pobudom, Smith se nagnuo naprijed i protrljao prste o uzdignuti lik.
- Nisam znao da si praznovjeran, Jonathane - začu miran, umoran glas iza sebe.
Smith se okrenuo sa zbunjenim osmijehom.
- Tko ne riskira ne profitira, Valentine.
Dr. Valentin Petrenko krenuo je prema njemu noseći crnu aktovku koju je čvrsto stiskao rukom u rukavici. Ruski liječnik specijalist bio je nekoliko centimetara niži od Smitha i čvršće građe. Njegove tužne smeđe oči treptale su nervozno iza debelih naočala.
- Hvala ti što si pristao sastati se sa mnom na ovome mjestu. Daleko od konfe-rencije, hoću reći. Znam da ti to nije zgodno.
- Neka te to ne muči - reče Smith. Nasmiješio se zajedljivo. - Vjeruj mi, bolje to nego provesti još nekoliko sati prežvakavajući Kozlikov najnoviji članak o epidemiji tifusa i hepatitisa A u Donjem Jamsodamnedlosti stanu.
Na trenutak su Petrenkove umorne oči veselo zatreperile.
- Dr. Kozlik nije baš najiskričaviji govornik - složio se. – No njegove su teorije u načelu dobre.
Smith je kimnuo, čekajući strpljivo da drugi čovjek objasni zašto je tako insistirao na tajnom sastanku. On i Petrenko sudjelovali su u Pragu na velikoj međunarodnoj konferenciji o pojavi zaraznih bolesti u istočnoj Europi i Rusiji. Smrtonosna bolest za koju se dugo mislilo da je pod nadzorom u razvijenom svijetu širila se poput požara dijelovima bivšega sovjetskog imperija, razmnožavajući se u sustavima javnoga zdravstva upropaštenog desetljećima nebrige i kolapsom staroga komunističkog poretka.
Oba muškarca bila su duboko uključena u borbu protiv sve veće zdravstvene krize. Jon Smith je, među ostalim, bio vrstan molekularni biolog dodijeljen Institutu za medicinska istraživanja zaraznih bolesti američke vojske (USAMRIID) u Fort Detricku u državi Maryland. A Petrenko je kao ugledni stručnjak za rijetke bolesti radio u moskovskoj Središnjoj klinici. Dva muškarca poznavala su se profesionalno nekoliko godina te su gajila poštovanje jedan prema drugome zbog sposobnosti i diskrecije onoga drugoga.
I tako, kada ga je toga dana Petrenko potpuno zbunjen povukao u stranu i zamolio za razgovor u četiri oka izvan konferencijskih prostorija, Smith je pristao bez ikakva kolebanja.
- Treba mi tvoja pomoć, Jone - rekao je napokon Rus. Uzdahnuo je. -
Imam važnu obavijest koja mora stići do stručnih zdravstvenih tijela na Zapadu.
Smith ga je pogledao povjerljivo.
- Kakvu obavijest, Valentine?
- Izbijanje bolesti u Moskvi. Nove bolesti... nešto što nikada prije nisam vidio - reče Petrenko mirno. - Nešto čega se bojim.
Smith je osjetio kako ga prolaze trnci.
- Reci.
- Prvi sam slučaj vidio prije dva mjeseca - rekao mu je Petrenko.- Malo dijete, dječačić kojem je bilo tek sedam godina. Došao je sa strašnim bolovima i visokom temperaturom koja nije padala. U početku su liječnici mislili kako je to obična gripa. Ali tada mu se iznenada stanje pogoršalo.
Kosa mu je počela ispadati. Užasno. Krvave rane i bolni osipi širili su se po cijelome tijelu. Postao je strašno anemičan. Naposljetku mu je zakazao cijeli sustav -jetra, bubrezi i, naposljetku, srce.
- Isuse! - Promrmljao je Smith zamišljajući užasnu bol koju je bolesni dječak zasigurno trpio. Namrštio se. - Ti simptomi užasno sliče trovanju visokom razinom radijacije, Valentine.
Petrenko je kimnuo.
- Da, to smo i mi isprva mislili. - Slegnuo je ramenima. - Ali nismo mogli naći nikakav dokaz da je dječak ikad bio izložen bilo kakvom radioaktivnom materijalu. Ni kod kuće, ni u školi. Ni bilo gdje drugdje.
- Je li klinac bio zarazan? - upitao je Smith.
- Ne - reče Rus, izrazito tresući glavom. - Nitko drugi iz njegove blizine nije se razbolio. Ni njegovi roditelji ni prijatelji ni bilo tko od osoba koje su ga njegovale. - Napravio je grimasu. - Ni jedno od naših ispitivanja nije pokazivalo znakove virusne ili bakterijske infekcije i sve toksikološke pretrage bile su negativne. Nismo otkrili nikakve znakove otrova ili opasnih kemikalija koje bi mogle toliko naštetiti.
Smith je tiho zazviždao.
- Vrlo nezgodno.
- Bilo je strašno - složio se Petrenko. I dalje stišćući aktovku ruski je znanstve-nik skinuo naočale, nervozno ih obrisao i zatim ih ponovno stavio. -
No tada su se drugi počeli javljati u bolnicu s istim strašnim simptomima.
Najprije neki starac, bivši aparatčik Komunističke partije. Zatim neka sredovječna žena. I, napokon, neki mladić - krupni fizički radnik koji je uvijek bio zdrav kao drijen. Svi su umrli u strašnim mukama za nekoliko dana.
- Samo tih četvero?
Petrenko se nasmiješio suho.
- To je tih četvero za koje znam - rekao je tiho. - Ali bilo je zacijelo i drugih. Predstavnici ministarstva zdravstva jasno su dali do znanja kako moji kolege i ja ne trebamo postavljati previše pitanja kako nebismo izazvali nepotrebnu paniku među stanovništvom. Ili potaknuli senzacionalistička izvješća u medijima.
Petrenko je ušutio za trenutak.
- Naravno da smo se borili protiv te odluke do najviših razina. No naposljetku su svi naši zahtjevi za proširenjem istrage bili odbijeni. Bilo nam je čak zabra-njeno raspravljati o ovim slučajevima s bilo kim izvan vrlo uskoga kruga drugih znanstvenika. - U njegovim očima rasla je tuga. - Jedan dužnosnik iz Kremlja mi je zapravo rekao kako su četiri neobjašnjene smrti tričarija, više statistička poza-dinska buka. Predložio je da radije usmjerimo svoje napore na A1DS i druge bolesti koje ubijaju toliko ljudi u majčici Rusiji.
U međuvremenu su činjenice koje su kružile oko ove misteriozne bolesti bile klasificirane kao državna tajna i zakopane u birokraciju.
- Idioti - zagrmio je Smith, osjećajući kako mu su se steže čeljust. Šutnja i tajnovitost bili su kobni za kvalitetnu znanost. Pokušaj da se pojava nove bolesti krije iz političkih razloga samo je povećavao vjerojatnost katastrofalne epidemije.
- Možda - rekao je Petrenko. Slegnuo je ramenima. - Ali ja ne želim sudje-lovati u prikrivanju. Zato sam ti donio ovo. - Rus je nježno pogladio svoju crnu aktovku. - Sadržava svu medicinsku dokumentaciju u vezi s četiri poznate žrtve i uzorke njihove krvi te odabranih tkiva.
Samo se nadam kako ćete ti i ostali na Zapadu saznati više o mehanizmima te nove bolesti prije nego što bude prekasno.
- Kakve ćeš sve neprilike imati ako tvoja vlada sazna da si prokrijum-
čario te podatke van? - pitao je Smith.
- Ne znam - priznao je Rus. - Zato sam ti i htio prenijeti informaciju u tajnosti. - Uzdahnuo je. - Prilike u mojoj zemlji se munjevito pogoršavaju, Jone. Jako se bojim da su naši vođe zaključili kako je sigurnije i jednostavnije vladati silom i strahom nego uvjeravanjem i razumom.
Smith je kimnuo u znak slaganja. Pratio je vijesti iz Rusije sa sve većom zabrinutošću. Predsjednik države, Viktor Dudarev, bio je član staroga KGB-a, Sovjetskoga komiteta za državnu sigurnost, stacioniran u Istočnoj Njemačkoj.
Kad se Sovjetski Savez raspao, Dudarev se brže-bolje svrstao uz reformske snage. Ubrzo se pojavio u novoj Rusiji, preuzevši najprije FSB, novu Federalnu službu sigurnosti, zatim je postao premijer i napokon je pobijedio na izborima te postao predsjednik. Cijelo to vrijeme mnogi su očajnički željeli vjerovati kako je on čovjek iskreno predan demokratskim standardima.
Dudarev je sve njih učinio budalama. Otkako je stupio na dužnost, taj bivši funkcionar KGB-a skinuo je masku razotkrivajući se kao čovjek kojemu je više stalo do vlastitih ambicija nego do istinske demokracije. Bio je zaokupljen time da uzde moći što više prebaci u svoje ruke i ruke svojih ulizica. Medijskim kompanijama, odnedavna neovisnima, bila su začepljena usta, a zatim su vraćene pod vladinu kontrolu. Korporacije čiji su se vlasnici suprotstavili Kremlju bile su ukinute službenim dekretom ili im je imovina bila zaplijenjena u izmišljenim poreznim slučajevima. Suprotstavljeni političari bili su ušutkani ili se državni tisak pobrinuo da padnu u zaborav.
Satiričari su Dudarevu dali nadimak "car Viktor". No šala je davno izblije-djela i činilo se kako je sada na najboljem putu da se pretvori u okrutnu stvarnost.
- Nastojat ću da se tvoje ime ne spominje u tom kontekstu – obećao je Smith. - No netko je u tvojoj vladi zadužen da slijedi taj podatak do tebe kad jednom procuri vijest. A u nekom trenutku će procuriti. - Pogledao je svoga sugovornika. - Možda bi trebao izaći s tim podatkom u javnost. Bilo bi sigurnije.
Petrenko se začudio.
- Misliš... da zatražim politički azil?
Smith je kimnuo.
Znanstvenik je zatresao glavom.
- Ne, ne mislim to učiniti. - Slegnuo je ramenima. - Unatoč svim svojim manama, ja sam prije svega Rus i to ću ostati. Neću napustiti majčicu zemlju zbog straha. - Tužno se nasmiješio. - Osim toga, kako ono kažu filozofi?
Da bi zlo zavladalo, dovoljno je da dobri ljudi ne poduzimaju ništa. Ja vjerujem da je to tako. Ostat ću u Moskvi poduzimajući ono što mogu kako bih svojim skromnim snagama odagnao mrak.
- Prosim, možete mi pomoć? - Do njih su dopirale riječi kroz izmaglicu.
Smith i Petrenko su se iznenađeno okrenuli.
Mlađi muškarac grubih crta i ozbiljna izraza lica stajao je nekoliko desetaka centimetara od njih ispruživši lijevi dlan kao da prosi novac. Ispod ispletenog pramena masne smeđe kose, na desnoj usnoj resici visjela mu je sićušna srebrna lubanja. Desna ruka bila mu je skrivena u dugom crnom ogrtaču. Druga dvojica muškaraca, slično odjevena i jednako prljava, stajala su tik uz njega. I oni su nosili malene naušnice u obliku lubanje.
Reagirajući instinktivno, Smith je stao ispred nižeg ruskog znanstvenika.
-Promihte, oprostite - rekao je. -Nerozumim. Ne razumijem. Govorite li engleski? Mluvite anglicki?
Dugokosi muškarac polako je spustio lijevu ruku.
- Vi ste Amerikanac, zar ne?
Način na koji je to rekao izazvao je ljutnju kod Smitha.
- Točno.
-Dobro-rekao je čovjek odlučno. -Svi su Amerikanci bogati. A ja sam siromašan. - Njegove tamne oči zatreperile su u smjeru Petrenka, a zatim natrag prema Smithu. Otkrio je zube, nasmiješivši se nakratko smiješkom koji je odavao grabežljivost. - Dat ćete mi aktovku svoga prijatelja. Kao dar.
Može?
- Jone - promrsio je brzo Rus iza njegovih leđa. - Ovi ljudi nisu Česi.
Dugokosi muškarac ga je čuo. Slegnuo je veselo ramenima.
- Dr. Petrenko ima pravo. Čestitam mu na oštroumnosti. – Blagom kretnjom izvukao je nož skakavac koji je skrivao u ogrtaču. Stisnuo ga je i nož se otvorio. Oštrica se činila oštrom poput britve. - Ali ja i dalje želim tu aktovku.
Smjesta.
Kvragu, pomislio je Smith promatrajući hladno trojicu muškaraca koji su se počeli motati oko njih. Lagano se povukao i našao se naslonjen na ogradu u visini struka, s koje se vidjela rijeka Vltava. To nije dobro, rekao je sam sebi ljutito. Biti uhvaćen nenaoružan pred brojčano jačim neprijateljem na mostu u magli. Nikako nije dobro.
Sve nade koje je možda gajio kako će moći preuzeti aktovku i otići živ i zdrav nestale su kad je čuo kako drugi muškarac tako ležerno i povjerljivo izgovara Petrenkovo ime. To nije bila obična pljačka. Osim ako nije pogrešno pretpostavio, ovi momci su profesionalci, a profesionalci su školovani da ne ostavljaju iza sebe svjedoke.
Nasmiješio se usiljeno.
- Pa dobro... Mislim, ako vi tako želite. Nema potrebe da se itko ovdje ozlijedi, zar ne?
- Nikako ne, prijatelju - uvjeravao ga je onaj koji je mahao nožem i dalje se okrutno cereći. - A sada reci dobrom doktoru neka mi preda tu torbu.
Smith je jednom duboko udahnuo osjećajući kako mu se puls ubrzava.
Činilo se kao da se svijet oko njega usporava dok mu adrenalin nadire u sustav ubrzavajući mu reflekse. Čučnuo je. Sada!
- Policiji Policija! - zagrmio je. A zatim ponovno probijajući tišinu obavi-jenu maglom. - Policiji
- Budalo! - zarežao je dugokosi muškarac. Bacio se na Amerikanca mašući uspravno nožem.
Reagirajući trenutačno, Smith se nagnuo u stranu. Oštrica mu je bljesnula uz lice. Preblizu! Zamahnuo je mahnito prema otkrivenom ručnom zglobu drugoga muškarca. Savio mu je zglavak zarezavši sad okrenutim nožem u živčane završetke napadačeva zgloba.
Njegov je napadač riknuo od boli. Nož mu je ispao iz naglo paraliziranih prstiju i poletio pločnikom. Krećući se i dalje brzo Smith se okrenuo, laktom udarivši iz sve snage dugokosog muškarca u usko lice. Kosti su se zdrobile i krv je šiknula u zrak. Urlajući, čovjek je zateturao unatrag i pao na koljeno pipajući krvavi ostatak svoga slomljenog nosa.
S užasom na licu drugi se čovjek progurao uz svoga palog vođu udarajući sjajnom oštricom. Smith se pognuo pred napadom i udario ga žestoko, savijajući ruku pod kutom kako bio ga dohvatio točno ispod rebara. Čovjek se svinuo u iznenadnoj boli posrćući prema naprijed. Prije nego što se mogao pribrati, Smith ga je uhvatio za stražnji dio ogrtača i tresnuo mu glavu o kamenu ogradu mosta. Osupnut i teško ranjen, pao je licem na tlo ne ispustivši ni glasa i ostao mirno ležati.
- Jone! Pazi!
Smith se brzo okrenuo začuvši Petrenka kako viče. U pravi čas da vidi kako niski ruski znanstvenik udara odostraga trećeg čovjeka očajničkim, nekontroliranim udarcima svoje aktovke. No tada je divlji žar nestao iz Petrenkovih očiju, a zamijenio ga je užas kad je pogledao dolje i spazio nož
zarinut do drška u njegov trbuh.
Odjednom se začuo jedan jedini pucanj koji je odjeknuo mostom.
Malena, crveno uokvirena rupa otvorila se u sredini Petrenkova čela. Komadi slomljenih kostiju i moždana tvar izletjeli su iz stražnje strane njegove lubanje tjerani hicem od 9x18 mm, ispaljenim iz neposredne blizine. Zakolutao je očima. A zatim je stežući svoju aktovku zateturao i pao natraške preko ograde, strmoglavivši se u rijeku.
Krajičkom oka Smith je vidio prvoga napadača kako se diže na noge. Krv je tekla ostavljajući crvene tragove na čovjekovu licu i cijedila se niz njegovu neobrijanu bradu. Iz tamnih očiju virila je mržnja. Držao je pištolj, stari sovjetski model Makarov. Jedna čahura ispaljenog metka kotrljala se polako neravnim pločnikom.
Amerikanac je napeo sve svoje mišiće spreman za dalju borbu, ali već je znao da je prekasno. Drugi je čovjek bio predaleko, izvan njegova domašaja.
Smith se okrenuo i bacio s mosta zaronivši glavom u prazninu i maglu ispod mosta. Za njim je ispaljeno više hitaca. Jedan mu je metak prošao točno uz glavu, a drugi je razderao njegovu jaknu izazvavši val strašne boli koja mu je opržila rame.
Udario je o površinu Vltave stvorivši eksploziju pjene i vodene prašine i zaronio duboko u njezinu ledenu, poput tinte crnu vodu. Padajući sve niže, kliznuo je u ledenu prazninu apsolutne tišine i posvemašnje tame. A zatim ga je brza riječna struja uhvatila u svoj zagrljaj, vukući ga za poderanu jaknu, ruke i noge, okrećući ga i prevrćući te gurajući dalje ledenim tokom, daleko od masivnih kamenih stupova na mostu.
Pluća su mu gorjela vapeći za zrakom. Smith je grčevito udarao grabeći hladnom, uzburkanom vodom. Napokon mu se glava pojavila iznad namreškane površine i on je ostao tako dulje vrijeme sav zadihan i zasopljen, pokušavajući udahnuti kisik za kojim mu je tijelo vapilo.
Još zarobljen u riječnoj struji, okrenuo se. Karlov most bio je nevidljiv u vrtlogu magle, ali do njega su dopirali krikovi i panični glasovi koji su odjekivali rijekom. Čini se da su zvukovi pucnjave izbacili Pražane iz njihove kasnopopodnevne tromosti. Smith je ispljunuo puna usta vode i okrenuo se.
Uputio se prema istočnoj obali kroz struju koja ga je tjerala nizvodno.
Morao je brzo izaći iz rijeke, prije nego što mu ljuta zima potpuno iscrpi snagu. Zubi su mu cvokotali dok mu je studen prodirala u odjeću natopljenu vodom i grizla ga za tijelo.
U dugom, očajnom trenutku učinilo se kako je obala obavijena maglom još
daleko od njegova dosega, a on se brzo umarao. Svjestan da vrijeme brzo istječe, Smith je učinio posljednji očajnički napor. Bacio se još jedanput svom snagom prema obali i ovaj put osjetio kako rukama što mašu dodiruje sprud od mulja i sitnog šljunka na rubu vode. Napinjući se, izvukao se iz Vltave na uski pojas osušene trave i uredno obrezanih stabala koja su očito pripadala malenom parku uz rijeku.
Drhteći i slomljen od boli u svakom mišiću, otkotrljao se na leđima te ležao zureći u bezlično sivo nebo. Protjecale su minute. Pomicao se, no bio je previše iscrpljen da bi nastavio hodati.
Smith je čuo preplašeno disanje. Trgnuvši se, okrenuo je glavu u stranu i ugledao nisku, stariju ženu umotanu u bundu kako ga promatra s mješavinom straha i čuđenja. Iza njezinih nogu virilo je sićušno pseto njuškajući znatiželjno.
Činilo se da zrak oko njih svake sekunde postaje sve tamniji.
- Policij - promrsi on cvokoćući zubima.
Oči su joj se širom otvorile.
Loveći riječi na svom slabom češkom, Smith je šapnuo:
- Zavolejte policij. Pozovite policiju, molim vas.
Prije nego što je mogao izustiti bilo što drugo, obavila ga je i potpuno progutala tama koja se brzo spuštala.
Sjedište operativnoga zapovjedništva za sjever, Černihiv, Ukrajina Stotinama godina Černihiv su nazivali kneževskim gradom, koji je služio kao utvrđena prijestolnica jedne od kneževina u središtu Kijevske Rusije, labavog saveza Vikinga koji su sebe učinili gospodarima onoga što će poslije postati Rusija i Ukrajina. Nekoliko njegovih lijepih katedrala, crkvi i manastira potječu iz 11. i 12. stoljeća, a njihove zlatne kupole i šiljci davali su nebu iznad gradića mirnu eleganciju. Svake godine turisti bi autobusima odlazili na kratko putovanje iz Kijeva, 140 kilometara prema jugu, i zinuli promatrajući drevna mjesta i umjetnine u Černihivu.
Malo je tih turista primjećivalo izolirani kompleks zgrada od betona i čelika iz sovjetske ere, smješten na periferiji grada. Ondje, iza ograde od bodljikave žice i pod budnim okom teško naoružanih vojnika, nalazilo se administrativno središte jedne od triju važnijih borbenih organizacije ukrajinske vojske -
Operativnog zapovjedništva za sjever. Sunce je već davno zašlo, no sva su svjetla još gorjela u kompleksu. Službena vojna vozila koja nose zastave iz svake veće jedinice u zapovjedništvu zauzela su parkirališta oko reflektorima osvijetljene središnje trokatnice sjedišta.
U zgradi je bojnik Dmitrij Poljakov stajao na jednoj strani prepune dvorane za sastanke. Pomno je odabrao položaj koji mu je omogućavao dobar pogled na njegova šefa, general-pukovnika Aleksandra Marčuka, čovjeka zaduženog za vojno operativno zapovjedništvo za sjever. Visok mladi bojnik svako malo je provjeravao fascikl ispod ruke da vidi jesu li u njemu svi izvještaji i skice zapovijedi koji bi general trebao za tu hitnu vojnu konferenciju. Poljakov je dobro znao kako je Marčuk izvanredno savjestan i profesionalan vojnik koji očekuje od svog višeg vojnog pomoćnika da bude spreman istoga trenutka odgovoriti na bilo koju potrebu ili zapovijed.
Marčuk, njegovi viši stožerni časnici i zapovjednici Zapovjedništva za sjever te zapovjednici brigada sjedili su oko tri strane velikoga četvrtastoga konferencijskoga stola. Detaljni zemljovid njihove operacijske zone stajao je na stalku postavljenom na čelu ovoga stola. Svaki visoko rangirani časnik imao je pred sobom mapu za sastanke, pepeljaru i čašu vrućega čaja. U većini pepeljara su tinjale cigarete.
- Nema dvojbe da su Rusi i Bjelorusi dramatično pooštrili sigurnost duž naše zajedničke granice - nastavio je izvjestitelj, punašni pukovnik. Štapom je pokazivao na zemljovidu na nekoliko mjesta. - Zatvorili su svaku, i najmanju točku prijelaza od Dobrjanke ovdje na sjeveru sve do Karkiva na istoku. Pro-met je dopušten samo na nadzornim točkama postavljenima na većim auto-cestama - a i tada samo nakon temeljite pretrage. Osim toga, moji kolege iz zapovjedništva za zapad i jug izvještavaju o sličnim mjerama poduzetima u njihovim područjima.
- To nije sve što Rusi rade - rekao je strogo jedan od časnika koji je sjedio na suprotnoj strani stola. Zapovijedao je brigadom zaštitnih snaga, novom formacijom s kombiniranim naoružanjem, sastavljenom od naoružanih prethodnica, izviđačkih i napadačkih helikoptera te pješačkih jedinica naoružanih protutenkovskim raketama. - Moji ljudi na prednjim položajima primijetili su izvidničke snage veličine satnija i bataljuna na više točaka duž
granice. Čini se da oni pokušavaju precizno locirati mjesta dežurstva naših odreda za sigurnost.
- Moramo, dakle, imati na umu da su te glasine o kretanju vojske došle do nas preko Amerikanaca - dodao je drugi pukovnik. Prekriženi lovački rogovi na njegovim epoletama identificirali su ga kao člana ogranka za vezu, ali to je bila samo kamuflaža. U stvarnosti je služio kao šef vojne obavještajne sekcije Zapovjedništva za sjever.
Glave su kimale oko stola. Američki vojni ataše u Kijevu podijelio je obavještajne izvještaje sugerirajući kako su neke od ruskih zračnih, tenkovskih i mehaničkih pješačkih jedinica nestale iz svojih baza oko Moskve. Nijedan od izvještaja nije mogao biti potvrđen, ali ipak su izazvali uznemirenost.
-I, što je moskovska službena isprika za svu tu neobičnu aktivnost? - upitao je neki zbiti zapovjednik tenkovske divizije koji je sjedio do šefa obavještajne službe. Nagnuo se naprijed, a od njegova ćelava skalpa odbijala se svjetlost sa stropa.
- Kremlj tvrdi da su to više preventivne antiterorističke mjere - odgovorio je polako general-pukovnik Marčuk gaseći cigaretu. Glas mu je bio promukao, a znoj je ostavio tragove na visokom ovratniku njegove odore.
Bojnik Poljakov se zabrinuto namrštio. Čak i s pedeset godina general je bio snažan, zdrav muškarac, ali sada je bio bolestan - jako bolestan. Nije mogao zadržati nikakvu hranu u želucu cijeli dan. Unatoč tomu, insistirao je da se sazove ova večernja konferencija.
- To je samo ta vražja gripa, Dmitrije - tvrdio je Marčuk. - Proći će. Upravo sada vojna situacija zahtijeva moju punu pozornost. Znaš moju devizu: dužnost iznad svega.
Poput svakog pravog vojnika koji dobije zapovijed, Poljakov je kimnuo i poslušao. Što je drugo mogao učiniti? Ali sada, gledajući u svog nad-ređenog, počeo je razmišljati kako je trebao biti uporniji i pokušati uvjeriti starijeg čovjeka da treba otići liječniku.
-A vjerujemo li mi našim dobrim ruskim prijateljima i susjedima, Aleksandre? - upitao je zabrinuto zapovjednik tenkovske divizije. - U vezi s tim takozvanim antiterorističkim mjerama?
Marčuk je slegnuo ramenima. Činilo se da mu je čak i taj maleni pokret pričinjao napor.
- Terorizam je ozbiljna prijetnja. Čečeni i drugi udarit će na Moskvu i njezine interese kad god i gdje god budu mogli. Svi mi to znamo. - Zakašljao je promuklo, zastao na trenutak kako bi došao do daha, a zatim se prisilio da nastavi. - No nisam vidio nikakve informacije, ni od naše vlade ni od samih Rusa. To bi opravdalo vojne aktivnosti tako velikih razmjera.
- A što mi tu sad možemo učiniti? - promrmljao je jedan od časnika.
- Sami ćemo poduzeti mjere opreza - reče Marčuk oštro. – Ako ništa drugo, da sačuvamo čast "cara Viktora" i njegovih prisnih prijatelja u Moskvi.
Mala demonstracija snage s naše strane bit će dovoljna da uništi svaki idio-tizam u Kremlju. - Prisilio se da se osovi na noge i stao ispred zemljovida.
Grašci znoja tekli su mu niz čelo. Lice mu je bilo sivo. Odjednom se zanjihao.
Poljakov je krenuo prema njemu, ali general mu je dao znak neka se vrati.
- Dobro sam, Dmitrije - promumljao je. - Samo malo ošamućen,to je sve.
Njegovi podčinjeni su se zabrinuto pogledali. Marčuk se kreštavo nasmijao.
- Što je, gospodo? Zar nikada niste vidjeli čovjeka koji ima gripu?-
Ponovno je zakašljao. Ovaj put produženim suhim kašljem od kojeg mu je glava ostala pognuta dok je hvatao zrak. Pogledao je, slabašno se nasmiješivši još
jednom. - Nemojte se brinuti. Obećavam da neću puhati ni u koga od vas.
To je izazvalo nervozni smijeh.
Lagano se oporavivši, general se nagnuo podupirući se rukama.
- A sada, slušajte pozorno - rekao im je naprežući se da izgovori svaku riječ. - Od večeras želim da sve divizije i brigade interventnih snaga budu u stanju veće pripravnosti. Svi dopusti osoblja moraju se otkazati. Svi časnici koji su iz bilo kojeg razloga izvan svojih postrojbi trebaju se pozvati natrag, i to smjesta. Do sutra u zoru želim da svako oklopno vozilo za operacije, bojno pješačko vozilo i samovozni top u zapovjedništvu budu opremljeni do kraja streljivom i gorivom. Isto vrijedi za svaki prijevozni i borbeni helikopter spreman za letenje. Kad se to riješi, vaše će se jedinice početi kretati prema područjima svoga ratnog rasporeda na specijalne zimske manevre.
- Bit će skupo držati toliko vojnika u punoj borbenoj gotovosti - naglasio je mirno šef njegova ureda. - Parlament će postavljati ozbiljna pitanja. Proračun za obranu ove je godine veoma skresan.
- Tko jebe proračun! - odbrusio je Marčuk uspravivši se razljućeno.- I tko jebe političare u Kijevu! Naš je zadatak braniti domovinu; ne brinite se za proračun. - Odjednom mu je lice postalo još sivije i on se ponovno zaljuljao.
Zadrhtao je vidljivo, potpuno slomljen navalom užasne boli, a zatim se polako nagnuo srušivši se licem na konferencijski stol. Jedna je pepeljara pala na pod, a pepeo i opušci prosuli su se po izlizanom sagu.
Zaprepašteni časnici skočili su na noge i okupili se oko svog palog zapovjednika.
Poljakov se probijao između njih ne mareći za činove. Bojnik je nježno dodirnuo Marčukovo rame, a zatim mu opipao čelo. Trgnuo je rukom, odmaknuvši se. Razrogačio je oči u šoku.
- Majko Božja - šapnuo je. - General gori.
- Okrenite ga na leđa - predložio je netko. - I olabavite kravatu i ovratnik.
Odmaknite se da dođe do zraka.
Radeći brzo, Poljakov i još jedan mladi pomoćnik su poslušali strgnuvši u žurbi dugmad na generalovoj košulji i jakni. Čuli su se pokušaji disanja iz raskopčane odjeće odakle su virili dijelovi Marčukova vrata i prsa. Činilo se kao da je svaki četvorni centimetar njegove kože prekriven svježim, krvavim čirevima.
Poljakov je grčevito gutao boreći se protiv podražaja na povraćanje. Okrenuo se u stranu.
- Brzo liječnika! - uzviknuo je užasnut onim što je vidio. - Za ime Boga, neka netko brzo ode po liječnika!
* * *
Nekoliko sati kasnije bojnik Dmitrij Poljakov sjedio je nagnut naprijed na klupi u hodniku ispred jedinice intenzivne njege Oblasne kliničke bolnice.
Zamagljena pogleda i potišteno gledao je dolje u popucali pod od kamenih plo-
čica zanemarujući prigušene, nerazumljive uzvike iz razglasa koji je periodički pozivao razne liječnike i medicinske sestre na razne odjele u zgradi.
Par svijetlih, do visokog sjaja ulaštenih čizama zaokupio je Poljakov pogled.
Uzdahnuvši, bojnik je pogledao gore i vidio ozbiljnog časnika uska lica kako gleda dolje, prema njemu, s očitim negodovanjem. Na trenutak se naježio, a zatim je ugledao dvije zlatne zvijezde general-pukovnika na bijelim, crveno obrubljenim epoletama drugoga čovjeka i skočio na noge. Uspravio je leđa i visoko podigao bradu stojeći u stavu mirno.
- Ti si sigurno Poljakov, Marčukov viši pomoćnik - izderao se drugi muškarac. To nije bilo pitanje.
Bojnik je kruto kimnuo i dalje u stavu mirno. -Da.
- Moje je ime Timošenko - reče časnik niža rasta i uska lica. -General-pukovnik Eduard Timošenko. Poslan sam iz Kijeva da preuzmem ovdje zapovjedništvo po zapovijedi ministra obrane i samoga predsjednika.
Poljakov se borio da sakrije svoju obeshrabrenost. Timošenko je bio poznat među časnicima kao politički plaćenik, jedan od stotina koji su preostali iz vremena prije nego što je Ukrajina ponovno stekla neovisnost nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Njegov ugled zapovjednika na terenu bio je loš. Oni koji su izdržali njegovo vodstvo govorili su ogorčeno o čovjeku koji je više bio zauzet suludim čišćenjem opreme nego stvarnom borbenom gotovošću. Tih dana provodio je većinu vremena na različitim mjestima u Ministarstvu obrane gurajući energično papire s jednoga kraja stola na drugi, uvjeren kako ga utjecajni političari smatraju nezamjenjivim.
- U kakvom je sada stanju general Marčuk? - upitao je Timošenko.
- General je još u nesvijesti, gospodine - izvijestio je Poljakov nevoljko.
-A prema izjavama liječnika njegovi vitalni znakovi ubrzano se pogoršavaju.
Zasad ne reagira ni na kakvu terapiju.
- Razumijem - udahnuo je Timošenko, okrenuvši glavu prezrivo prema turobnoj okolini. Nakon nekoliko trenutaka ponovno je pogledao mlađega muškarca. - A uzrok ove nesretne bolesti? Čuo sam neku glupost o trovanju zračenjem baš prije odlaska iz Kijeva.
- Nitko još ništa ne zna - priznao je Poljakov. - Bolnica obavlja niz pretraga, ali rezultati će biti gotovi tek za nekoliko sati, ako ne i dana.
Timošenko je skupio jednu sijedu obrvu u luk.
- U tom slučaju, bojniče, mogu li predložiti kako nema svrhe da tumaramo tim hodnicima poput izgubljenih kućnih psića? General Marčuk će preživjeti ili će umrijeti. I duboko sam uvjeren da će on to učiniti uz našu nazočnost ili bez nje. - Nasmiješio se kiselo. – U međuvremenu, čini se da meni treba pomoćnik, barem dok ne nađem sposobnijeg i vrednijeg mladog časnika.
Poljakov se svojski trudio da ne reagira na uvredu. Umjesto toga samo je bezizražajno kimnuo.
- Da, gospodine, potrudit ću se.
- Dobro. - Timošenko je pokazao glavom prema izlazu. – Moje službeno vojno vozilo čeka vani. Možete se vratiti sa mnom u glavni stožer. Kad dođe-mo tamo, želim da za mene uredite privremeni smještaj. Nešto udobno, razumije se. Marčukov nalog za smještaj možete poništiti sutra u cik zore.
- Ali... - započne Poljakov.
Mali ozbiljni general pogledao ga je strogo.
- Da? - odbrusio je. – Što je, bojniče?
- Što je s Rusima? A stanje na granici? - pitao je Poljakov ne trudeći se sakriti iznenađenje. - General Marčuk je namjeravao pregrupirati borbene postrojbe zapovjedništva na njihova manevarska područja sutra, čim se razdani.
Timošenko se namrštio.
- Aha, shvaćam. - Slegnuo je uskim ramenima. - Naravno. Opozvao sam te zapovijedi čim sam stigao. - Zatresao je podrugljivo glavom. - Veliki manevri usred zime? Sa svim gubicima skupe opreme koje to povlači za sobom? A sve to zbog nekoliko paranoičnih glasina o Rusima? Totalna ludost. Uistinu ne znam što je Marčuk mislio. Bit će da mu je groznica pomutila um. Samo računi za gorivo bili bi astronomski.
Rekavši to, novi vođa Operativnoga zapovjedništva ukrajinske vojske za sjever okrenuo se žustro na peti i odšepurio, ostavivši bojnika Dmitrija Poljakova da u očaju gleda za njim.
Pentagon
Viši policajac Matthew Dempsey iz pentagonskih policijskih snaga zviždao je ispod glasa dok je u noćnoj ophodnji prolazio mirnim hodnicima nalik labirintu u masivnoj zgradi. To je bila njegova najdraža smjena. Pentagon se nikada nije zatvarao i ispod vrata nekih ureda još je provirivalo svjetlo, ali većina one dnevne užurbanosti i vreve nestajala bi oko ponoći.
Odjednom je zaskvičao maleni radijski prijamnik smješten u njegovu uhu.
- Dempsey, ovdje Milliken.
Dempsey je odgovorio u radio što ga je držao u ruci.
- Reci, zapovjedniče.
- Javljaju da je zabilježen hitan poziv iz ureda Uprave za potporu Združenoga stožera Obavještajne agencije za obranu. Netko je ondje birao 911, a zatim ostavio otvorenu slušalicu. Telefonistica misli da čuje kako netko diše, ali nitko joj se ne javlja. Želim da to provjeriš.
Dempsey se namrštio. Neki uredi Obavještajne agencije za obranu bili su nevjerojatno osjetljiva područja - obično potpuno zabranjena za svakoga tko nije imao barem dopuštenje za ulaz u strogo tajne prostorije. On je bio ovlašten da preskoči ta ograničenja ako je potrebno, ali ako to učini, povući će vraga za rep.
Čak i ako je u pitanju lažna uzbuna, provest će sljedećih nekoliko sati popunjavajući povjerljive obrasce i bit će ispitivan.
Uzdahnuo je i pohitao niz hodnik.
- Idem.
Dempsey je stao ispred zaključanih ulaznih vrata u uredski kompleks odjela Obavještajne agencije za obranu. Svjetlo na elektroničkoj postaji za sigurnost gorjelo je jarko crvenim sjajem. Svatko tko bi pokušao proći kroz vrata automatski bi uključio alarm u golemoj zgradi. Namrštivši se još jedanput, izvadio je posebnu policijsku identifikacijsku karticu iz džepa odore i provukao je kroz stroj. Upalilo se žuto svjetlo i dobio je interventno dopuštenje za ulazak.
Prošao je kroz sigurnosna vrata i našao se u drugom hodniku koji je vodio dublje u zgradu. Na tom hodniku otvaralo se više akustički izoliranih staklenih vrata. Sada se policajac kretao brže prema uredu koji je njegov narednik identificirao kao mjesto s kojega je upućen neuspio poziv na 911, trudeći se svojski da ne gleda previše ni u što u prostorijama kroz koje prolazi.
Na obojenom natpisu na vratima koja je tražio pisalo je UPRAVA ZA TEKUĆE OBAVJEŠTAJNE POSLOVE - RUSKI ODJEL. Dempsey je znao dosta o raznim obavještajnim timovima pa je lako shvatio kako su muškarci i žene koji ovdje rade izravno odgovorni za obavještavanje Tajnika za obranu i Združeni stožer o svim važnim razvojima situacije na vojnom i političkom planu. Oni su bili vrhunski analitičari zaduženi za povezivanje podataka prikupljenih od obavještajaca, sa satelitskih fotografija i iz prisluškivanja radijskih, telefonskih i računalnih prijenosa.
- Policija! - uzviknuo je ušavši. - Ima li koga tu? Halo?!
Policajac je pomno razgledavao uokolo. Soba je bila zakrčena stolovima, stolicama, ormarima s dosjeima i računalima. Slabašan glasić telefonistice na 911 koja još pokušava dobiti odgovor odveo ga je do stola u suprotnome kutu.
Po stolu i tepisonu na podu bili su razasuti deseci registratora s dosjeima i ispisima satelitskih fotografija. Unatoč najboljoj volji policajac se nije mogao suspregnuti da ne pročita ceduljice s natpisom na njima: 4. GARDIJSKA OKLOPNA DIVIZIJA - VOJNI RAZMJEŠTAJ U NAROFOMINSKU, PRESRETANJE SIGNALA - 45. BRIGADA ZA POSEBNE NAMJENE, ANALIZA ŽELJEZNIČKOGA PROMETA - MOSKOVSKI VOJNI OKRUG.
Crvene oznake za upozorenje značile su da su klasificirane kao strogo povjerljive ili i više od toga.
Dempsey se trgnuo. Sada je i on bio uključen u to.
Računalo na stolu tiho je zujalo samo sebi. Čuvar zaslona skrivao je sadržaje bilo kojeg dokumenta na kojem je radio njegov vlasnik, a viši policajac je pomno pazio da ne takne ništa oko računala. Gledao je dolje.
Ondje je uz prevrnutu stolicu ležao sklupčan stariji čovjek. Koža na njegovu licu i vratu bila je čudno išarana. Odjednom je zastenjao. Oči su mu treptale napola otvorene, a zatim bi se zatvorile kako je gubio i dobivao svijest. I dalje je u ruci čvrsto držao telefonsku slušalicu. Pramenovi njegove debele sijede kose ispali su otkrivajući ćelava mjesta prekrivena jarkim crvenim osipom.
Dempsey je kleknuo na jedno koljeno promatrajući izbliza bolesnoga čovjeka. Opipao mu je bilo. Udaralo je brzo i neredovito pod vršcima njegovih prstiju. Opsovao je još jednom i uzeo svoj radio.
- Naredniče, ovdje Dempsey! Trebam liječničku ekipu i to smjesta!
16. veljače Moskva
Ukrašeni tornjići i kule stambenog bloka Kotelničeskaja uzdizali su se visoko u nebo pružajući nenadmašan pogled na zapad preko rijeke Moskve pa prema kremaljskim zidinama od crvenih opeka i sa zlatnim kupolama i šiljcima.
Deseci satelitskih antena te radijskih i mikrovalnih antena izvirali su iz gotovo svakog relativno otvorenog prostora na njegovu raskošnom pročelju.
Kotelničeskaja je bila jedna od Staljinovih "sedam sestara" - sedam golemih nebodera sagrađenih oko Moskve tijekom 1950-ih godina da nadoknade ono što je diktator, opsjednut moći, smatrao ponižavajućim "neboderskim jazom"
između SAD-a i SSSR-a.
Golemi neboder u kojem su nekoć stanovali dužnosnici Komunističke partije i šefovi teške industrije sada je udomljavao imućne strance i članove nove ruske političke i poslovne elite - one koji su si mogli priuštiti najam luksuznih stanova za nekoliko tisuća američkih dolara na mjesec. Najviši katovi, koji su se nalazili neposredno ispod visoke središnje osi na čijem je vrhu bila divovska svjetleća zlatna zvijezda, zasluživali su cijene koje su si mogli priuštiti samo najbogatiji i najmoćniji ljudi. Kako bi donijeli još veći profit, neki su stanovi na samome vrhu bili pretvoreni u prestižne urede kompanija.
Visoki muškarac snažne građe stajao je na prozoru najednom od tih obnovljenih luksuznih ureda na vrhu zgrade. U njegovoj svjetloplavoj kosi bili su pramenovi sijede koji su po boji odgovarali njegovim ledenosivim očima.
Namrštio se gledajući na zamračeni grad. Duga zimska noć još je držala Moskvu u svom ledenom zagrljaju, ali nebo iznad nje postajalo je sve bljeđe.
Odjednom je zazujao sigurni telefon na stolu uz njega. Digitalni zaslon pričvršćen na telefon zabljesnulo je identificirajući pozivatelja. Čovjek se okrenuo i podigao slušalicu.
- Ovdje Moskva Jedan. Reci.
- Ovdje Prag Jedan - reče prigušeni nazalni glas. - Petrenko je mrtav.
Plavokosi muškarac se nasmiješio.
- Dobro. A materijal koji je ukrao iz bolnice? A povijesti bolesti i biološki uzorci?Nestalo - izvijestio je Prag Jedan strogo. - Bili su u aktovci koja je pala u rijeku zajedno s Petrenkom.
- Znači da je predmet zaključen.
- Ne baš - reče nazivatelj polako. - Prije nego što smo ga dostigli, Petrenko je imao sastanak s još jednim liječnikom, Amerikancem koji je sudjelovao na istoj konferenciji. Razgovarali su kad smo ih zaskočili.
- I ?
- Amerikanac je izbjegao našu zasjedu - nerado je priznao Prag Jedan.
-Češka policija ga drži u pritvoru radi zaštite.
Oči plavokosog muškarca su se stisnule.
- Koliko toga on zna?
Muškarac poznat kao Prag Jedan osjetio je nelagodu.
-Ne znam baš. Mislimo da mu je Petrenko uspio reći ponešto o smrtnim slučajevima prije nego što smo mi stigli. Također smo prilično sigurni kako mu je Rus namjeravao predati medicinske dosjee i uzorke.
Moskva Jedan je čvršće stisnuo slušalicu.
- A tko je taj Amerikanac koji se umiješao? - pitao je ljutito.
- Zove se Jonathan Smith - reče drugi čovjek. - Prema podacima s konferencije, on je vojni liječnik, pukovnik dodijeljen jednom od njihovih instituta za medicinska istraživanja kao stručnjak za bolesti.
Smith? Plavokosi muškarac se namrštio. Učinilo mu se načas kao da je već čuo to ime, samo gdje? Kao da mu je u glavi zazvonilo zvono za uzbunu.
Nestrpljivo je zatresao glavom. Imao je trenutačno drugih briga.
- Što sada radi češka policija?
- Pretražuju dno rijeke.
- Ne bi li našli aktovku?
- Ne - odgovori Prag Jedan. - Imamo krticu u sjedištu policije. Oni sada traže samo Petrenkovo truplo. Iz nekog razloga Amerikanac šuti o onome što je čuo od Petrenka.
Plavokosi muškarac se ponovno zagledao kroz prozor.
- Hoće li naći bar nešto od toga?
- Truplo će se pojaviti prije ili poslije - tvrdio je drugi muškarac.
- No uvjeren sam da je aktovka zauvijek nestala. Vltava je široka, a njezina struja brza.
- Za tvoje dobro, iskreno se nadam da imaš pravo - reče plavokosi muška-rac mirno.
- A što je s tim Smithom? - upita Prag Jedan nakon trenutka neugodne tišine.
- Mogao bi postati ozbiljan problem.
Plavokosi muškarac se opet namrštio. To je bilo prilično točno. Američki liječnik možda još nije ispričao češkim vlastima što je čuo, ali on će naposljetku izvijestiti obavještajnu službu svoje zemlje o Petrenkovim izjavama i o njegovu ubojstvu. Tada će vjerojatno CIA i drugi početi posvećivati više pozornosti novim izvještajima o drugim slučajevima tajanstvene bolesti. A to on i njegovi zaposlenici ne mogu riskirati. Još ne.
Čovjek pod kodnim imenom Moskva Jedan kimnuo je sam sebi. Neka bude tako. Bilo bi opasno djelovati otvoreno protiv toga Smitha. Ako nestane ili umre, praška će policija sigurno početi postavljati još nezgodnija pitanja o Petrenkovom ubojici i proslijediti ta pitanja u Washington. No ostaviti ga na životu moglo bi biti još opasnije.
- Uklonite Amerikanca ako je ikako moguće - zapovjedio je hladno. -Ali učinite to oprezno i ne ostavljajte ovaj put nikoga na životu.
Prag
Majušna soba za ispitivanje blizu stražnje strane glavne praške policijske postaje u Konviktska 14 bila je skromno namještena. Tu su bile dvije izlizane plastične stolice i stari drveni stol čija je površina bila udubljena, izbrazdana i nagorjela od bezbrojnih cigareta što su se bezobzirno gasile na njoj. Jon Smith je sjedio ukočeno na jednoj od stolica, u posuđenim hlačama i gornjem dijelu trenirke. I najmanji pokret podsjećao ga je nezgodno na bolne posjekotine i modrice po cijelom tijelu.
Namrštio se. Koliko će ga još češke vlasti držati ovdje? U malenoj prostoriji nije bilo sata, a njegov ručni sat se pokvario kad je uronio u ledenu vodu Vltave. Pogledao je. Slabašna svjetlost koja se probijala kroz sićušni prozor i padala na jedan zid pokazivala je da se već razdanilo.
Smith se borio protiv zijevanja. Nakon što su ga spasili s obale rijeke, češka ga je policija ispitivala o grubom napadu u kojem je ubijen Valentin Petrenko te je dovela liječnika da mu zakrpa rupu od metka u ramenu. Tijekom ispitivanja njegove su stvari, među kojima su bili njegova naprtnjača, putovnica i ključ
hotelske sobe, bile gurnute u stranu radi "čuvanja". Bilo je već blizu ponoći i nakon što su mu donijeli juhu za kasnu večeru, "predložili" su mu da se posluži poljskim krevetom u jednoj od njihovih praznih ćelija u istražnom zatvoru.
Umorno se nasmiješio prisjećajući se duge, hladne i uglavnom besane noći.
Barem su ostavili otključana vrata, što je značilo da nije u zatvoru, nego da samo pomaže vlastima pri nužnoj istrazi.
Negdje u blizini zvonila su zvona, vjerojatno ona crkve sv. Uršule, pozivajući vjernike na zornicu, a malu djecu u obližnju samostansku školu. Kao po planu, vrata su se otvorila i ušao je mršavi policajac blijedih očiju i besprijekorna izgleda u izglačanoj odori. Svjetlosive hlače, plava košulja, pažljivo zavezana crna kravata i tamnosivi sako upućivali su na to da pripada praškoj gradskoj policiji - moćnijoj od dviju suparničkih agencija za prikupljanje policijskih obavještajnih podataka koje su djelovale u češkome glavnom gradu. Značka pričvršćena na njegov sako identificirala ga je kao inspektora Tomasa Karaseka.
Sjeo se lagano na stolicu točno preko puta Smitha.
- Dobro jutro, pukovniče - reče policijski službenik nehajno na jasnom, razumljivom engleskom. Dobacio mu je preko stola dva foto-robota. - Molim vas, recite mi što mislite o ovim crtežima. Oni se temelje na izjavi koju ste sinoć dali mojim kolegama. Odgovaraju li onome čega se sjećate o čovjeku za kojega tvrdite da je ubio dr. Petrenka?
Smith je uzeo crteže i pomno ih proučavao. Prvi je prikazivao lice čovjeka duge, isprepletene kose, tamnih, zamišljenih očiju sa sitnom naušnicom u obliku lubanje. Drugi čovjek je bio jednak, osim što je umjetnik dodao zavoj iznad nečega što se činilo kao gadno slomljen nos i skicirao kako je sve oko njega slomljeno. Kimnuo je.
- To je on. Nema uopće dileme.
- To znači da je Rom - reče Karasek hladno. Lupkao je po crtežima kaži-prstom. - Mislim da biste ga vi u svojoj zemlji zvali Ciganinom.
Smith je pogledao iznenađeno.
- Već ste identificirali tog momka?
- Ne po imenu - prizna češki policijski službenik. - U našim dosjeima nemamo nikoga tko bi točno odgovarao njegovu opisu. Ali naušnica, kosa, odjeća... sve mi to govori da je njihov. - Napravio je grimasu. - Po svojoj prirodi Romi su kriminalci. Čak i najmlađu djecu odgajaju da budu sitni lopovi, džepari i pros-jaci. To je gamad, fukara, šljam.
Smith je s naporom skrivao gađenje prema tom izrazu nepromišljene zadrtosti.
Zbog svih svojih istinskih mana Romi, cijeli taj siromašni narod bez čvrstih korijena uglavnom je služio kao žrtveni jarac u bogatijim, uređenijim društvima u kojima je lutao. Bila je to stara igra i vrlo često smrtonosna.
- Smrt dr. Petrenka ne bi se baš mogla pripisati sitnom lopovu -rekao je oprezno, zauzdavajući svoj bijes. - To više nalikuje hladnokrvnom ubojici. Ti momci su znali kako se on zove, sjećate se? To je bilo vraški osobno za običnu bandu uličnih napadača.
Karasek je slegnuo ramenima.
- Vjerojatno su ga pratili od njegova hotela do Karlova mosta. Te romske ulične bande često pljačkaju turiste, posebno ako nanjuše bogat plijen.
Nešto se u načinu na koji je to njegov sugovornik izrekao Smithu učinilo lažnim. Zatresao je glavom.
- Vi ne vjerujete ni ujedno od tih sranja, zar ne?
- Ne vjerujem? A u što da vjerujem? - upitao je drugi čovjek mirno. Češki policajac blijedih očiju pogledao je sumnjičavo preko stola.- Imate li vi kakvu svoju teoriju, pukovniče? Koju biste možda željeli podijeliti sa mnom?
Smith je ostao miran. Ovo je bio opasan teren. Bilo je granica do kojih je mogao sigurno ići. Bio je uvjeren da je Petrenko ubijen kako bi ga se spriječilo da preda medicinsku dokumentaciju i uzorke koje je prokrijumčario iz Moskve, ali nije bilo stvarnoga dokaza koji bi to potkrijepio. I torba i Rus nestali su u Vltavi. Međutim, ustrajući na ideji kako je to političko ubojstvo, lako je moguće da se zaplete u istragu koja bi se mogla otegnuti tjednima i tako se izloži opasnosti da se otkriju vještine i veze za koje se zakleo da će ih zauvijek držati u tajnosti.
- Pročitao sam vrlo pozorno vašu izjavu - nastavio je Karasek. - Iskreno rečeno, čini se neobično nepotpunom u više važnih aspekata.
- Kako to?
- Taj vaš tajni sastanak s dr. Petrenkom na mostu, na primjer – reče češki policijski inspektor. - Malo je čudno mjesto i vrijeme za sastanak američkog vojnog dužnosnika i ruskog znanstvenika. Nadam se da razumijete što mislim.
- Moj rad za američku vojsku je potpuno medicinske i znanstvene naravi -
podsjetio ga je Smith odlučno. - Ja sam liječnik, a nisam vojnik na bojnome polju.
- Naravno - Karasekov smiješak nestao je s uskih usnica pred njegovim blijedo plavim očima. -Ali zavidim vam na studiju medicine u Americi, pukovniče. Zasigurno je bio izuzetno temeljit. Nisam upoznao mnogo liječnika koji su mogli preživjeti borbu prsa o prsa s trojicom naoružanih muškaraca.
- Imao sam sreće.
- Sreće? - Češki policajac ostavio je riječ u zraku nekoliko trenutaka prije nego što je nastavio. - Bez obzira na to, želio bih ipak neko suvislije objašnjenje što ste vi i dr. Petrenko radili zajedno na Karlovu mostu.
- Nema tu velike tajne - odgovori mu Smith, žaleći što mora lagati. - Nakon dva dana predavanja i simpozija trebao mi je kratki predah s konferencije. A tako i Petrenku. Obojica smo željeli malo bolje upoznati Prag. Činilo se da je pametno početi s mostom.
Karasek je bio skeptičan.
- Išli ste u razgledanje grada? Po magli?
Amerikanac nije ništa odgovorio.
Češki policajac ga je malo dulje prodorno promatrao, a zatim je uzdahnuo.
- Sjajno. Ne vidim razloga da vas ovdje dulje zadržavam.
Ustao je lagano, otišao do vrata i otvorio ih. Zatim se iznenada okrenuo.
- Još jedna stvar, pukovniče. Moram vam reći da smo bili slobodni uzeti vašu prtljagu iz hotela u kojem se održava konferencija. Čeka vas dolje, kod glavne recepcije. Pretpostavljam da ćete se htjeti obrijati i presvući prije nego što krenete u zračnu luku. Prvi let za London i New York imate za nekoliko sati.
Smithove oči su se stisnule.
-Da ?
- U ovim nesretnim okolnostima siguran sam da ćete htjeti prekinuti svoj boravak u mojoj zemlji - objasnio je Karasek. - To je, dakako, žalosno, ali i potpuno razumljivo.
- Je li to zapovijed? - upita Smith mirno.
- Na službenoj razni? Ni govora - odgovori stariji muškarac. -Naše dvije vlade su bliski saveznici, zar ne? - Slegnuo je ramenima.- Smatrajte to strogo neslužbenim prijedlogom. Prag je miran grad čiji napredak ovisi uvelike o turizmu. Pokušavamo ne poticati oružane obračune u stilu divljega zapada na našim slikovitim ulicama i povijesnim mostovima.
- Vi ste, dakle, šerif, a ja sam revolveraš kojeg vi tjerate iz grada prije nego što nastupe veće nevolje? - reče Jon s pokajničkim smiješkom.
Prvi je put na inspektorovu licu bljesnuo tračak istinske radosti.
- Tako nekako, pukovniče.
- Morat ću razgovarati sa svojim pretpostavljenima - reče Smith oštro.
- Sigurno - Karasek se okrenuo prema hodniku i lagano podigao glas.
- Antonine! Daj, molim te, našem američkom prijatelju ovdje njegov telefon.
Šutljivi narednik je donio mobitel koji su našli sigurno pričvršćen u vodootpornoj podstavi njegove kožne jakne.
Naglim kimanjem u znak zahvalnosti Smith je uzeo kompaktni telefon, otvorio ga i uključio. Zabljesnuo je maleni prikazivač u boji. Malene ikone svijetlile su na minijaturnom zaslonu kad je aparat pokrenuo brzu samodijagnostičku provjeru kako bi se vidjelo je li oštećen te je li netko prčkao po njegovim posebnim potprogramima i kodovima.
- Vrlo zanimljiva sprava - reče Karasek hladno s vrata. – Naši elektronički stručnjaci iznenadili su se kad su vidjeli kakva napredna svojstva ima.
Smith se potrudio da mu lice ostane bezizražajno.
- Uistinu? Baš šteta. To je sada najveći hit u Americi. Sljedeći put ću sigurno ponijeti upute za upotrebu.
Čeh je s laganim smiješkom slegnuo ramenima, priznajući poraz.
- Iskreno se nadam kako neće biti sljedećega puta, pukovniče Smith. A sada vam želim sigurno putovanje.
Amerikanac je čekao sve dok vrata nisu škljocnula i zatim je stisnuo memorirani broj. Prislonio je telefon na uho. Ubrzo je zazvonilo na drugom kraju.
- Pričekajte, molim - rekao je uljudno neki ženski glas. Zatim je, nakon muzičkoga tona koji se dvaput začuo potvrđujući kako su oba kraja poziva kodirana, žena rekla: - Čisti smo. Može.
- Ovdje pukovnik Jonathan Smith. Zovem iz Praga - reče Jon oprezno. – Vidite, znam da je jako kasno kod vas, ali moram razgovarati s generalom Ferguso-nom. Važno je. Užasno hitno, doista.
Svatko tko eventualno prisluškuje razgovor mogao je potvrditi kako je brigadni general Daniel Ryder Ferguson ravnatelj Instituta američke vojske za medicinska istraživanja zaraznih bolesti. Međutim broj koji se automatski birao nije bio pridružen ni jednom uredu USAMRIID-a. Njegov je poziv bio propušten kroz automatski relej koji je opremljen tako da može otkriti pokušaje presretanja signala prije nego što stigne u središnjicu Tajne jedan u Washington, D. C.
Jon Smith vodio je dvostruki život. Većinu posla obavljao je vani kao znanstvenik i liječnik dodijeljen USAMRIID-u. Ali znao je preuzeti i posebne zadatke za Tajnu jedan, tajnu službu koja odgovara izravno predsjedniku SAD-a.
Nitko i nikada u Kongresu čak nije ni znao da ona postoji. Isto tako i nitko u široj vojnoj i obavještajnoj birokraciji. Tajna jedan, organizirana oko malene grupe u središnjici, oslanjala se na tajnu mrežu operativaca, profesionalaca na velikom broju različitih područja i sa širokim rasponom vještina i znanja. Poput Smitha, oni nisu imali obiteljskih veza i drugih osobnih obveza koje bi ih mogle spriječiti u obavljanju njihova tajnog posla.
- General Ferguson je otišao kući za danas, gospodine - rekla je Maggie Templeton, žena koja je vodila komunikacije za Tajnu jedan i nastavila povjerljivo, praveći se kao da surađuje s fikcijom kojom je Smith mahao. Fraza koju je upotrijebio - Užasno hitno - bio je glasovni kod, stenografski način da obavještajac na terenu javi da je u teškoj nevolji. -Ali mogu vas prespojiti na dežurnoga.
- Dežurnoga? - ponovio je glasno. Kimnuo je. - Da, bilo bi dobro.
- Vrlo dobro. Pričekajte trenutak.
Telefon je umuknuo na trenutak, a zatim je začuo poznati glas.
- Dobro jutro, Jone.
Smith je sjeo uspravnije.
- Dobra večer, gospodine.
Šef Tajne jedan, Nathaniel Frederick Klein smijuljio se suho.
- Obično niste tako službeni, pukovniče. Pretpostavljam da zidovi oko vas imaju uši. Maggie mi je rekla kako ste se lijepo uvalili u nevolje.
Smith je prikrivao smiješak. Bio je prilično siguran kako barem jedan skriveni mikrofon snima njegov razgovor. Inspektor Karasek je očito sumnjao u njega.
- Zovem iz policijske postaje u Pragu - rekao je jednostavno. - Sinoć su me trojica muškaraca pokušala ubiti. Ubili su moga kolegu, ruskog istraživača Valentina Petrenka.
Na drugom kraju veze nastupila je kratka tišina.
-Aha - reče Klein polako. - Dobro si učinio što si se javio. Ovo je ozbiljno.
Krajnje ozbiljno. Trebaš me obavještavati.
Smith je poslušao i prepričao napad na mostu. Trenutačno je pazio da ostane u okvirima priče koju je već ispričao policiji. Ako ga slušaju, pametno je ne davati im povoda za daljnje ispitivanje. A Fred Klein je dovoljno pametan da sam popuni rupe.
-Ljudi koji su vas napali bili su profesionalci - rekao je Klein odrješito nakon što je Smith završio. - Udarna ekipa istrenirana u kvartovskim borbama i s lakim oružjem. Ne amateri.
- Nije stvar u slučajnosti - složio se Smith.
- Jesu li to bili Rusi?
Smith je razmišljao reproducirajući u sebi po sjećanju glas dugokosoga muškarca. Kad je glavni napadač odbacio prosjačku masku i počeo govoriti engleski, osjetio se slab naglasak, ali Jon nije bio siguran da ga može locirati.
Slegnuo je ramenima.
- Možda. Ali ne bih se zakleo u to.
Klein je šutio nekoliko trenutaka.
- A gdje je dr. Petrenko radio u Moskvi? - pitao je.
- Bio je infektolog u Središnjoj kliničkoj bolnici - rekao mu je Smith.
- Vrhunski stručnjak. Jedan od najboljih na svom području.
- Središnja klinička bolnica? To je zanimljivo - razmišljao je Klein. - Doista veoma zanimljivo.
Smith je razmišljao. Sa svoga položaja u sjeni Klein je imao neometan pristup nevjerojatnom broju podataka i analiza. Jesu li druge američke ili zapadne obavještajne organizacije već istraživale izbijanje bolesti u Moskvi?
- Sve u svemu, htio bih reći da si imao vrašku sreću - nastavio je stariji čovjek. - Zapravo, ti si trebao ležati mrtav na mostu.
- Da, gospodine - složio se Smith. - Usput, ovdašnja policija dijeli vašu procjenu situacije.
Klein je dahtao.
- Dakle, pretpostavljam kako su češke vlasti postavljale neugodna i nezgodna pitanja o tome kako si uspio preživjeli tu gužvu.
- Moglo bi se tako reći - reče Smith umorno. - Dodajte samo riječi non grata mojoj personi i dobit ćete prilično jasnu sliku moga sadašnjeg stanja. Oni me ukrcavaju na prvi slobodan let za London.
- Što je nezgodno, ali nije kobno. Ni za tvoju karijeru, a ni za tvoju zaštitu. -
Klein je komentirao. - Vratimo se na bit. Ugrožavaju li te još ti ljudi, napadači?
Smith je pomno razmatrao pitanje. Bilo je to jedno od pitanja koje je prežvakavao gotovo cijelu proteklu noć. Točnije, kako daleko će ići obavještajci koji su ubili Petrenka? Je li uklanjanje samoga ruskog znanstvenika zadovoljilo njihove nalogodavce ili se od njih očekivalo da ušutkaju svakoga s kirnje Petrenko bio u vezi?
- Moguće je - priznao je. - Možda nije najvjerojatnije, ali moguće jest.
- Razumio sam - reče Klein mirno. Linija je ponovno zamrla. Glas Smithovog šefa vratio se za minutu. - Organizirat ću ti nekakvu zaštitu. Neće biti bog zna što, s obzirom na to da nema mnogo vremena, ali ne želim da se zadržavaš
ondje sam. Možeš li ostati tu gdje jesi sat ili dva?
Smith je se složio.
- Nema problema.
- Dobro. Nazovi me prije nego što izađeš iz policijske postaje. - Klein je nakratko oklijevao. - I nastoj da te ne ubiju, Jone. Popunjavanje svih tih obrazaca za mene je pravi pakao.
Smith se nasmijao.
- Vodit ću o tome računa - obećao je.
* * *
- Sredovječni čovjek u debelom smeđem ogrtaču, rukavicama, šubari i reflek-tirajućim sunčanim naočalama žurno je izlazio kroz glavnu portu policijske postaje Konviktska. Ne osvrćući se, brzo je zamaknuo jugozapadno od rijeke.
Nedaleko odatle, u uskoj pokrajnjoj ulici, čekao ga je crni Mercedes Sedan sa zatamnjenim staklima. Iako je Mercedes bio parkiran na zabranjenom mjestu, diplomatska oznaka koja se isticala na vjetrobranu držala je podalje revne praške prometne nadzornike. Unatoč oblačnom danu, na stražnjem prozoru automobila bila je spuštena zaštita od sunca.
Čovjek je, dojurivši brzim koracima, otvorio vrata na vozačevoj strani i sjeo za upravljač. Skinuo je šešir i sunčane naočale te ih bacio na kožno sjedalo uza se. Rukom u rukavici nervozno je popravljao oštre čuperke svježe ošišane smeđe kose.
-I? - upitao je strog glas sa stražnjega sjedala. - Što si otkrio?
- Gradska policija još drži Amerikanca - odgovorio je vozač, Rumunj po imenu Dragomir Ilionescu, gledajući u retrovizor. Teško je mogao zamisliti kako izgleda muškarac koji sjedi iza njega. -Ali neće dugo. Kao što si predvi-dio, organizirali su mu let za danas tijekom dana.Najprije u London, a zatim u New York.
- Uz kakve mjere sigurnosti?
- Očito nikakve. Česi pretpostavljaju da će sam otići u zračnu luku.
- Koliko možemo vjerovati našem obavještajcu? upitao je glas.
Ilionescu je slegnuo ramenima.
- On je uvijek bio pouzdan. Nemam razloga sada posumnjati u njega.
- Sjajno. - Zubi su bljesnuli u zasjenjenoj unutrašnjosti kad se čovjek na stražnjem sjedalu hladno nasmiješio. - Znači da ćemo moći pružiti pukovniku Smithu veoma uzbudljivo putovanje. Obavijesti ostatak jedinice. Hoću da svi budu spremni za hitan odlazak. Oni znaju svoje uloge.
Ilionescu je poslušno uzeo telefon ugrađen u auto. Lagano je dodirnuo sklopku koja je aktivirala njegov rad. Zatim je malo oklijevao.
- Je li potrebno toliko riskirati? - pitao je. - Hoću reći, Petrenko je mrtav, a materijal koji je ukrao nestao je zauvijek. Isprala ga je rijeka. Izvršili smo svoj primarni zadatak. S obzirom na to, što znači život jednog američkog liječnika na ovaj ili onaj način?
Čovjek na stražnjem sjedalu nagnuo se naprijed, izvan sjene. Blijeda svjetlost koja je prodirala unutra kroz zatamnjeni vjetrobran odbijala se od njegove obrijane lubanje. Nježno, vrlo nježno dodirnuo je debeli povez koji je prekrivao njegov razbijen nos. Bio je zaprljan mrljama smeđe, osušene krvi.
- Misliš li da je čovjek koji mi je to učinio bio samo liječnik? - rekao je mirno. - Baš običan liječnik?
Illionescu je postao nervozan.
- Dakle, što misliš?
Rumunj je, znojeći se, zatresao glavom.
- Dobro razmišljaš. Prema tome, ma što bio taj Smith u stvarnosti, likvidiraj-mo ga - nastavi drugi čovjek. Glas mu je sada bio opasno tih.- Osim toga, naše najnovije zapovijedi iz Moskve vrlo su specifične, zar ne? Bez svjedoka.
Nijednoga. Pretpostavljam da si upamtio kakva je kazna za promašaj, zar ne?
Mišić se oko Ilionescuova lijevog oka trgnuo je pri sjećanju na stravične fotografije koje je vidio. Brzo je kimnuo.
- Da. Upamtio sam.
- Onda, izvrši moje direktive.
Ilionescu je kimnuo bez riječi.
Na to se Georg Liss, čovjek s kodnim imenom Prag Jedan, ponovno povukao na naslon sjedala, krijući svoje unakaženo lice u tami.
Blizu Brjanska, Rusija
Četiri jurišna bombardera Su-34 s dvostrukim vertikalnim stabilizatorom grmjela su nisko iznad zaobljenih šumovitih brežuljaka zapadno od Brjanska.
Napredni radarski sustavi smješteni u zrakoplovu omogućavali su im da lete dovoljno visoko povrh najviših stabala i električnih stupova u tom području.
Struje usijane svjetlosti konstruirane da namame rakete zemlja-zrak, koje traže vrućinu, plamtjele su iza njih spuštajući se polako prema tlu prekrivenom snijegom.
Odjednom su Su-34 poskočili, kratko dobivajući na visini dok su njihovi sustavi na letjelici dosezali višestruke mete, prenosili podatke svom oružju i izračunavali točke izbacivanja. Nekoliko sekunda kasnije oblak precizno navođenih bombi i raketa pao je ispod njihovih krila i obrušio se na udaljenu šumu ispod njih. Odjednom su četiri mlažnjaka skrenula strogo udesno, zaronivši ponovno kako bi uzdrmali svaki neprijateljski radar te izlazeći iz borbenog područja i nestajući prema sjeveru.
Iza njih šume su eksplodirale, planuvši u goleme stupove zasljepljujućeg narančastog i crvenog plamena. Uništena stabla letjela su visoko u zrak, prevrćući se stotine metara prije negoli su udarila natrag u zemlju. Vjetar je tjerao oblake dima i laganijih otpadaka što su se kotrljali.
Gotovo tucet visoko pozicioniranih ruskih vojnih i zrakoplovnih časnika stajalo je na krovu staroga betonskog bunkera ukopanog u prednji obronak obližnjega grebena i gledalo znatiželjno kroz dalekozor. Više od stotinu vojnika teško naoružanih za zračni napad, u odijelima za snijeg i pancirkama, bilo je raspoređeno duž grebena čuvajući generale. Zapovjedna i elektronička vozila bila su postavljena iza bunkera, dobro skrivena među stablima ispod maskirne mreže otporne na infracrvenu svjetlost. Novopostavljeni kabeli od optičkih vlakana zavijali su kroz šumu, vraćajući se do sigurne komunikacijske mreže.
Kako bi se pomoglo očuvati kompletnu operativnu i stratešku tajnost za ove posebne manevre pod kodnim imenom ZIMSKA KRUNA, svi radijski, mobitel-ski ili standardni zemaljski prijenosi bili su strogo ograničeni.
Pukovnik koji je koncentrirano slušao preko slušalica okrenuo se prema niskom, vitkom muškarcu koji je stajao uz njega. Samo je on među svim promatračima što su se nagurali na krov bunkera nosio civilnu odjeću. Bio je dobro umotan u jednostavan crni ogrtač i šal. Vjetar mu je mrsio rijetku smeđu kosu.
- Računala za vježbe izvještavaju da su sve simulirane neprijateljske topničke baterije i mobilni radari za kontrolu vatre uništeni, gospodine - reče mu pukovnik mirno.
Ruski predsjednik Viktor Dudarev mirno je kimnuo i nastavio gledati kroz dalekozor.
- Vrlo dobro - promrmljao je.
Novi val sjajnih zrakoplova za napad na zemlju - ultra modernih Su-39 - preletio je nisko iznad najbližih brežuljaka zavijajući snažnim turbomlaznim moto-rima. Projurili su uz bunker velikom brzinom, leteći niz široku dolinu ispod grebena. Stotine nenavođenih raketa ispaljeno je iz spremnika obješenih ispod krila jureći za tragovima dima i vatre. Cijeli istočni rub šume nestao je u nizu grmljavinskih eksplozija.
- Sve neprijateljske ekipe za rakete zemlja-zrak ili su potisnute ili potpuno eliminirane -javljao je pukovnik.
Ruski vođa je ponovno kimnuo. Zamahnuo je dalekozorom nalijevo kako bi bolje vidio događaje na istoku. Zurio je niz dolinu. Onamo je sa sve većim štropotom rotorskih lopatica stizalo mnoštvo sivo-crno-bijelih išaranih helikoptera Mi-17 za prijevoz vojnika od kojih je svaki prevozio ekipu komandosa Specijalnih snaga. Krećući se brzinom većom od dvjesto kilometara na sat, flota zimski zamaskiranih helikoptera prošišala je uz bunker i nestala u debele oblake dima koji su se sada dizali iznad šume rasprsnute bombama i granatama.
Dudarev je pogledao pukovnika.
-I?-pitao je.
- Naše snage za posebne akcije probile su neprijateljske crte bojišnice i na putu su prema zacrtanim ciljevima: jedinicama glavnoga stožera, skladištima goriva, kompleksima raketa dugoga dometa i ostalom - potvrdio je njegov vojni pomoć-
nik, pukovnik Pjotr Kiričenko, nakon što je pomno saslušao izvještaje što su dolazili kroz njegove slušalice. – Prvi ešaloni naše glavne postrojbe za napad sa zemlje sada se pregrupiraju.
- Sjajno - ruski predsjednik je fokusirao svoj dalekozor na udaljeni otvor u dolini. Ondje su se pojavljivale sitne točkice krećući se brzo i šireći se blagim kosinama kako su se približavali. To su bila izviđačka vozila s gusjenicama, BRM-1, topovi 73 mm, rakete i strojnice. Iza jurećih izviđačkih postrojbi dolazile su mase težeg oklopnog oružja - tenkovi T-90 opremljeni glavnim topovima kalibra 125 mm. T-90 u eksplozivnom reaktivnom oklopu i opremljen infracrvenim radarima te antilaserskom aerosolnom obranom kako bi porazio neprijateljske pro tutenkovske rakete bio je znatno unaprijeđen stariji tip T-72.
Konstruirano na temelju iskustva iz naizgled beskrajnoga rata u Čečeniji, bilo je to najmodernije borbeno oklopno vozilo ruske vojske. Novi kompjutorizirani sustavi za kontrolu paljbe i termički ciljnici dali su osnovnom borbenom topu T-90 domet, točnost i vatrenu snagu koja je bila gotovo jednaka onoj američkog M1A1 Abramsa.
Dudarev se nasmijao sam sebi promatrajući formaciju oklopnih vozila koja su manevrirala velikom brzinom niz dolinu. Zapadne obavještajne službe su vjerovale kako je većina ruskih T-90 bila premještena na Daleki istok, preko puta NR Kine. Ali toliko hvaljene zapadne špijunske agencije su pogriješile.
Otkad je osvojio vlast nad Kremljem, bivši časnik KGB-a je marljivo radio na tome da ponovno stvori i reformira klimave oružane snage svoje države.
Tisuće pokvarenih ili lijenih ili politički nepouzdanih časnika bile su otpuštene iz službe. Deseci nedovoljno opremljenih ili nedovoljno učinkovitih oklopnih i motornih divizija nemilosrdno su raspušteni. Samo su najbolje postrojbe zadržane u borbenom rasporedu vojske. I sve više novca iz sve većih ruskih prihoda od prodaje nafte trošilo se na to da ta manja snaga elitnih divizija bude mnogo bolje plaćena, bolje opremljena i bolje školovana od masovne unovačene vojske bivšega Sovjetskog Saveza.
Dudarev je pogledao na sat. Lagano je potapšao pukovnika po ruci.
- Vrijeme je za polazak, Pjotr - promumljao je.
Kiričenko je kimnuo.
-Na zapovijed!
Kad su se okrenuli da pođu, generali koji su im bili najbliži stali su mirno i salutirali.
Dudarev je mahnuo prstom kao da ih zadirkuje.
- Na mjestu odmor, gospodo - rekao je. - Upamtite da nisu potrebne formalnosti. Naposljetku, ja zapravo nisam ovdje. Niti sam ikada bio ovdje. Prema kremaljskom uredu za novinstvo otišao sam na kratki godišnji odmor i provest ću dan-dva u svojoj dači izvan Moskve. - Neduhoviti smiješak nabrao mu je tanke usne. Okrenuo se i mahnuo rukom prema desecima tenkova i borbenih pješačkih vozila BMP-3 koja su se sada drndala dolinom ispod njih. - Niti se bilo što od ovoga uistinu dogodilo. Sve što vidite samo je san. ZIMSKA KRUNA je samo vježba na papiru, više zemljovidna vježba Glavnoga stožera.
-Jasno?
Okupljeni viši časnici smijuljili su se poslušno.
Prema različitim konvencionalnim sporazumima o naoružanju, a koje je Rusija potpisala, svi njezini masovni vojni manevri moraju se najaviti tjednima pa čak i mjesecima unaprijed. ZIMSKA KRUNA bila je flagrantno kršenje tih sporazuma. Nijedan od stranih vojnih atašea stacioniranih u Moskvi nije bio obaviješten. I svaki element same vježbe bio je veoma pomno isplaniran kako bi bili sigurni da američki špijunski sateliti neće letjeti iznad njihovih glava kad god tisuće uključenih vojnika i stotine vozila aktivno manevriraju po snijegom prekrivenim poljima i šumama.
Isti istančan vremenski plan i razrađene mjere sigurnosti uskoro će se primijeniti i u drugim većim vježbama predviđenima na rubu Ruske Federacije, blizu granica Gruzije, Azerbajdžana i odcijepljenih republika u središnjoj Aziji.
Svatko tko bi postavljao nezgodna pitanja o tim intenzivnim vježbama na terenu dobio bi odgovor kako Rusija jednostavno provodi poseban antiteroristički trening za svoje snage za brzo djelovanje. U vrijeme kada varka postane očita, bit će prekasno. I više nego prekasno.
Gazio je niza stube urezane u brdo na stražnjoj strani bunkera dok mu je pukovnik Kiričenko bio za petama. Zdepast, sijedi muškarac stajao je u dnu stuba čekajući ga strpljivo. Poput Dudareva, nosio je tamni ogrtač i stajao gologlav na ljutoj zimi.
Predsjednik se okrenuo svom pomoćniku.
- Idi i provjeri je li sve spremno za naš odlazak, Pjotr. Ja ću začas doći.
Pukovnikje kimnuo. Otišao je ne pogledavši unatrag. Među njegove dužnosti ubrajalo se i to da zna točno kada treba nestati i što točno ne smije vidjeti i čuti.
Dudarev se okrenuo prema sjedokosom muškarcu.
- Onda, Aleksej? - upitao je blago. - Podnesi izvještaj.
Aleksej Ivanov, stari i pouzdani kolega iz KGB-a bio je sada šef malo poznatog odjela u nasljednici KGB-a, Federalnoj službi sigurnosti ili FSB-u. Na službenim shemama o ustroju koje je dala u opticaj ruska vlada taj je odjel nosio je prilično dosadno ime - Ured za vezu za specijalne projekte. No upućeni su nazivali njegovo tajanstveno područje Trinaesta uprava te se svojski trudili da mu se ne nađu na putu.
- Naši prijatelji su javili da je HYDRA krenula i sve teče po planu - rekao je ruskom predsjedniku. - Prve operativne varijante počinju djelovati.
Dudarev je kimnuo.
- Dobro. - Pogledao je visokoga muškarca. -I što si od toga curenja informacija smatrao zabrinjavajućim?
Ivanov se namrštio.
- One su bile... zapečaćene. Ili su tako tvrdili.
- Nisi siguran? - upitao je Dudarev izrazivši čuđenje.
Šef Trinaeste uprave slegnuo je krupnim ramenima.
- Nemam pravog razloga sumnjati u te izvještaje. Ali priznajem da ne volim tu igru na daljinski upravljač. To je nesavršen proces. - Namrštio se.
- Možda čak i opasan.
Dudarev ga žustro pljesnu po ramenima.
- Glavu gore, Aleksej - rekao je. - Stare metode su mrtve i mi moramo ići ukorak s vremenom. Decentralizacija i dioba vlasti danas su u modi, zar ne? -
Oči su mu postale hladne. - Osim toga, HYDRA je oružje koje se najbolje primjenjuje sa sigurne udaljenosti i s potpunom osporivosti. Je li tako?
Ivanov je energično kimnuo.
- Točno.
- Onda ćeš nastaviti kako je planirano - rekao mu je Dudarev. - Znaš
raspored. Prati budnim okom naše prijatelje ako je potrebno. Ali nemoj se izravno miješati, osim ako nemaš drugog izbora. Jasno?
- Da, tvoji nalozi su jasni - visoki muškarac se nevoljko složio. -Samo se nadam kako je tvoja vjera opravdana.
Ruski se predsjednik veselo začudio.
-Vjera? - Usne su mu se stegnule u kratkom, ledenom polusmiješku. - Dragi moj Aleksej, valjda me dobro znaš. Ja nisam pravi vjernik. Ne vjerujem ni u koga i ni u što. Vjera je za luđake i budale. Pametan čovjek zna kako svijetom zapravo vladaju samo činjenice i snaga.
Tbilisi, Gruzija
Gruzijski glavni grad prostirao se u prirodnom amfiteatru, okružen sa svih strana visokim brdima na kojima su se nalazile stare tvrđave, ruševni manastiri i guste šume. Za vedra dana poput ovoga, snijegom pokriveni udaljeni vrhovi Kavkaskoga gorja pojavili bi se na sjevernom obzoru, stojeći kao da su oštro urezani u blijedo plavo nebo.
Šarah Rousset, dopisnica New York Timesa, naslonila se na ogradu balkona svoje sobe na zadnjem katu hotela Marriot s pet zvjezdica u Tbilisiju. Bila je tek tridesetih godina, ali dopustila je da joj izvorno kestenasta kosa ostane sijeda. To što je izgledala starije nego što je zapravo bila, ostavljalo je uvjerljiv dojam na više urednike i potencijalne izvore vijesti. Zatvorivši jedno oko, fokusirala se kroz tražilo svoje digitalne kamere i počela snimati mase koje su ispunile široku aveniju s tri vozna traka ispod nje.
Zumirala je na sićušnu sjedokosu ženu koja je držala u zraku ružičasti transparent. Crne mrtvačke vrpce vijorile su se oko stjegova. Niz ženino smežurano lice spontano i gotovo neprimjetno su tekle suze. Laganim dodirom prsta Roussetica je zamrznula potresnu sliku i spremila je u memoriju kamere.
To će biti prednja stranica, pomislila je. Desno od uvoda u članak gdje će pisati njezino ime i prezime.
- Divno - promrmljala je snimajući i dalje.
- Molim? - reče hladno visoki muškarac četvrtastih čeljusti koji je stajao uz njezino rame. Bio je to šef misije Američkoga veleposlanstva ovdje.
- Svi ti ljudi - objašnjavala je Roussetica pokazujući glavom prema Gruzijcima okupljenima dolje. Ispod mora ružičastih zastava i transparenata šutljiva gomila polako se kretala na istok prema zgradi parlamenta. - Tu ima zasigurno nekoliko desetaka tisuća ljudi na ledenoj hladnoći. Možda i više. I svi su ujedinjeni u tuzi i žalosti. Zbog samo jednoga bolesnog čovjeka. –Zatresla je glavom. — Bit će to divna priča.
- Više užasna tragedija - reče njezin partner strogo. - Za Gruziju sigurno, a možda i za cijelu kavkasku regiju.
Spustila je kameru i pogledala ga postrance ispod svojih dugih trepavica.
- Uistinu? Hoćete li mi objasniti zašto... hoću reći... tako da to moji čitatelji mogu razumjeti.
- Nećete imenovati izvor? - upitao je mirno.
Roussetica je kimnula.
- Nema problema. - Nasmiješila se taktično. - Recimo da ćete se pojaviti u članku kao vrsni zapadni poznavatelj gruzijske politike.
- Može - složio se diplomat. Uzdahnuo je. - Gledajte, gospođo Rousset, morate shvatiti da predsjednik Jašvili tim ljudima znači više od običnoga političara. On je postao simbolom njihove demokratske ružičaste revolucije, simbolom gruzijskoga mira, napretka, a možda čak i kontinuiranog opstanka.
Mahnuo je rukom prema udaljenim brežuljcima i planinama.
- Stoljećima su se za to područje otimala suparnička carstva: Perzijanci, Bizantinci, Arapi, Turci, Mongoli i, na kraju, Rusi. Čak i nakon što se Sovjetski Savez raspao, Gruzija je još bila ruševina opustošena etničkim borbama, korupcijom i političkim kaosom. Kad ga je ružičasta revolucija dovela na vlast, Mihajlo Jašvili počeo je sve to mijenjati. On je tim ljudima prvi put u osamsto godina omogućio da okuse kompetentnu, demokratsku vlast.
-I sada umire - dodala je Roussetovica. - Od raka?
- Možda - američki diplomat visoka stasa slegnuo je tužno ramenima. - No to nitko ne zna. Moji izvori u vladi kažu kako njegovi liječnici ne mogu dijagnostici-rati bolest koja ga ubija. Znaju samo da njegovi vitalni organi brzo propadaju zakazujući jedan po jedan.
- Što će se poslije dogoditi? - pitala je glasno novinarka New York Timesa. -
Nakon što Jašvili umre.
- Ništa dobro.
Rossetica je insistirala.
- Mogu li se druge regije odvojiti, kao npr. Južna Osetija ili Abhazija? -Borbe u tim samoproglašenim "autonomnim republikama" odnijele su na tisuće života i trajale su godinama.
-Ili će sve eskalirati u novi totalni građanski rat? - nastavila je. Slati izvještaje iz ratne zone bio je rizičan posao, ali to je bio i put prema statusu novinarske zvijezde. A Šarah Rousset je oduvijek bila ambiciozna.
- Možda - prizna visoki muškarac. - Jašvili nema jasno definiranog nasljednika, u najmanju ruku nikoga komu bi vjerovale različite političke frakcije, nacionalnosti i etničke skupine u Gruziji.
-A što je s Rusima? - pitala je. - Još ima mnogo rođenih Rusa koji žive ovdje, u Tbilisiju, zar ne? Ako izbiju ozbiljne borbe u gradu i oko njega, hoće li Kremlj poslati vojnike da ih zaustave?
Diplomat je ponovno slegnuo ramenima.
- O tome možemo samo nagađati, gospođo Rousset.
Bijela kuća, Washington D.C.
Predsjednik Samuel Adams Castilla uveo je svoga gosta u zamračeni Ovalni ured i upalio svjetlo. Jednom rukom olabavio je svoju pomno zavezanu leptir-kravatu i zatim otkopčao smoking.
- Sjedni, Bille - rekao je mirno, pokazujući na jedan od naslonjača ispred mramornoga kamina. - Jesi li za neko piće?
Njegov ravnatelj Nacionalne obavještajne službe, William Wexler, brzo je zatresao glavom.
- Ne, hvala, gospodine predsjedniče. - Zatim se vitki, telegenični bivši američki senator nasmiješio ulizivački nadajući se da će tako otupjeti oštricu svog odbijanja. - Vaši poslužitelji za vino bili su vrlo velikodušni večeras.
Mislim da bi još jedna čaša bilo čega prevršila mjeru.
Castilla je mirno kimnuo. Neki članovi osoblja Bijele kuće čini se gaje neizrečeno uvjerenje kako gostima na službenim večerima treba ponuditi uvijek dovoljno užadi da se mogu objesiti, odnosno u ovom slučaju dovoljno alkohola da baci cijelu pukovniju američkih marinaca pod stol. Gosti koji su bili pametni oprli su se kušnji i odgurnuli svoje čaše za vino prije nego što je bilo prekasno. Goste koji nisu bili mudri rijetko su ponovno pozivali, ma kako bili utjecajni, popularni ili moćni.
Pogledao je prema bogato ukrašenom satu iz 18. stoljeća koji je tiho otkucavao na zaobljenom zidu. Ponoć je već davno prošla. Ponovno je mahnuo Wexleru pokazavši mu naslonjač, a zatim sjeo preko puta njega.
- Prije svega, cijenim vašu spremnost da noćas ostanete tako kasno budni.
- Nema problema, uistinu, gospodine predsjedniče - rekao je Wexler punim baritonom profesionalnoga političara. Nasmiješio se ponovno, razotkrivajući ovaj put niz savršenih zuba. Iako je bio u ranim šezdesetima, njegovo duboko preplanulo lice nije pokazivalo mnogo bora. - Ja naposljetku, gospodine, služim na vaše zadovoljstvo.
Castilla se začudio. Nakon niza štetnih i veoma javnih pogrešaka Kongres je nedavno odlučio da nakon više od pedeset godina provede prvi veliki preustroj američkog aparata za prikupljanje obavještajnih podataka. Zakonodavstvo je stvorilo novi položaj u vladi - ravnatelja Nacionalne obavještajne agencije.
Teoretski, taj ravnatelj je trebao koordinirati složeni vladin sustav konkurentskih obavještajnih agencija, odjela i ureda. U praksi su CIA, FBI, DIA, NSA i drugi još vodili žestok birokratski rat u pozadini kako bi strogo ograničili njegove ovlasti.
Kako bi se prevladao tako moćan institucionalni otpor, potreban je vrlo pronicav čovjek snažne volje, a Castilla je počeo ozbiljno sumnjati kako Wexler nema za to ni volje ni duhovne okretnosti. Nije bila nikakva tajna kako bivši senator nikada ne bi bio njegov prvi izbor za taj položaj, ali Kongres je pružao otpor i odbijao odobriti bilo koga tko nije njihov. Budući da imaju nominalni nadzor nad ukupnim budžetom od više od 40 milijardi dolara za sve obavještajne službe, Senat i zastupnički dom Kongresa bili su itekako zainteresirani da na položaj ravnatelja Nacionalne obavještajne službe dođe netko koga znaju i komu vjeruju.
Wexler je služio kao senator iz jedne od manjih država Nove Engleske više od 20 godina, postigavši ozbiljan, iako relativno nepoznat zakonodavni rekord te stekao ugled pristojnog, vrijednog člana raznih kongresnih odbora koji nadziru oružane snage i obavještajne agencije. Tijekom godina službe stekao je vrlo mnogo prijatelja i vrlo malo ozbiljnih neprijatelja.
Solidna većina u Senatu smatrala je kako je on savršen izbor za šefa američke obavještajne zajednice. Privatno, Castilla je bio uvjeren kako je Bili Wexler užasno uljudan, dobronamjeran slabić. Što je značilo da su reforme namijenjene modernizaciji i jačanju upravljanja američkim obavještajnim operacijama samo dodale još jedan sloj birokracije cijelom sustavu.
- Kako vam točno mogu pomoći, gospodine predsjedniče? – rekao je naposljetku ravnatelj Nacionalne obavještajne službe prekidajući kratku tišinu.
Iako ga je zagolicala Castillina odluka da ga pozove na stranu na službenoj večeri kako bi dogovorio ovu neobičnu i vrlo neuobičajenu kasnu noćnu mini-konferenciju, on je to dobro krio.
- Želim da preusmjeriš naše napore u prikupljanju obavještajnih podataka i analiza - rekao mu je predsjednik jasno. Htijući ili ne, shvatio je da mora pokušati raditi preko toga čovjeka, barem zasada.
Wexler je napravio začuđen izraz lica.
- Na koji način?
- Želim više pozornosti na politički i vojni razvoj u Rusiji i na događaje u malim zemljama oko njezinih granica - rekao je Castilla. - A za to će biti potrebni veliki pomaci u dodjeljivanju satelitskog vremena, u prioritetima prevođenja SIGINT-a i analitičkim zadacima.
- Rusija? - Wexler je bio iznenađen.
- Točno.
- Ali hladni rat je završen - pobunio se ravnatelj obavještajne službe.
- Tako su mi rekli - reče Castilla suho. Nagnuo se prema naprijed u svom naslonjaču. - Vidiš, Bille, iz mnogo važnih geopolitičkih razloga tijekom proteklih nekoliko godina bili smo veoma popustljivi prema svom dobrom prijatelju Viktoru Dudarevu, zar ne? Iako je to ponekad značilo zatvarati oči pred nekim od niza gadnih poteza koje je učinio prema svom vlastitom narodu.
Wexler je nevoljko kimnuo.
- Dobro, nevolja je u tome što je Dudarev, dok smo mi bili vezani dolje, u Afganistanu, Iraku i desetak drugih paklenih mjesta u svijetu, bio zaokupljen izgradnjom nove autokracije u Rusiji, sa sobom na vrhu kao vrhovnim vladarom svega što nadzire. A ja to ne volim. Ne volim nimalo, kvragu.
-Rusi su veoma korisni saveznici protiv al-Quide i drugih terorističkih grupa - istaknuo je ravnatelj obavještajne službe. - I CIA i Pentagon izvještavaju kako smo dobili znatnu količinu upotrebljivih obavještajnih podataka od njihovih ispitivanja zatvorenika u Čečeniji.
Castilla je slegnuo svojim širokim ramenima.
- Sigurno. - Nasmiješio se asimetrično drugom čovjeku. - Ali, kvragu, i neki bezvezni razbojnik pomoći će ti da ubiješ čegrtušu ako ste obojica zapeli u dnu istoga ponora. Tako je to. To sigurno ne znači da bi mu trebao mirno okrenuti leđa.
- Želite li reći kako Rusija ponovno postaje aktivni neprijatelj Sjedinjenih Američkih Država? - upitao je oprezno Wexler.
Castilla se trudio obuzdati svoju ćud.
- Želim reći kako ne volim da se zalijećemo kao muhe bez glave u tipa kao što je Viktor Dudarev. I upravo sada analiza obavještajnih podataka koju dobivam od CIA-e i drugih agencija izgleda tako kao da su izrezali članke iz novina.
Ravnatelj nacionalne obavještajne službe se lagano nasmiješio.
- Isto tako sam ja to komentirao pred svojim osobljem - priznao je.
- Proslijedio sam čak te žalbe različitim mjerodavnim međuagencijskim odbo-rima za koordinaciju.
Castilla se namrštio. Mjerodavni međuagencijski odbor za koordinaciju? Zar se agencija vodi preko okružnica i odbora? I to je bio momak za kojeg se pretpo-stavljalo da će pucnuti bičem nad CIA-om i drugim obavještajnim organizacijama? Divno. Uistinu divno. Stisnuo je zube.
- I ?
- Očito ima... pa... problema u nekim odjelima analitike – reče Wexler oklijevajući. - Nisam još dobio sve potankosti, ali rekli su mi da su se neki od naših najboljih stručnjaka za Rusiju teško razboljeli u posljednja dva tjedna.
Castilla ga je strogo promatrao nekoliko sekunda.
- Možda je bolje da me uputiš, Bille - reče strogo. - U potpunosti. I to odmah.
Moskva
Potpuno se razdanilo. Blijede zrake što ih je bacalo slabo zimsko sunce odbijale su se od rijeke Moskve okovane ledom i vraćale sjajne odsjaje s vjetrobranskoga stakla osobnih i teretnih vozila koja su polako milila u oba smjera preko mostova vidljivih s prozora nebodera Kotelničeskaja. Čak su se i na 24. katu slabašno čule njihove glasne trube. Jutarnja prometna gužva u ruskoj metropoli bila je u punom zamahu.
Plavokosi muškarac sjedio je za stolom, brzo prelijećući pogledom gomilu visoko šifriranih e-mailova primljenih na njegovu računalu u posljednjih nekoliko sati. Većina je bila kratka, sadržavajući obično samo ime i naslov, lokaciju i izvještaj o stanju u jednom retku.
MARČUK, A., CINC. ZAPOVJEDNIŠTVO ZA SJEVER, UKRAJINA -
ZARAŽEN. STANJE: TERMINALNO.
BRIGHTMAN, H., STRUČNJAK ZA SIGINT, GCHQ, CHEL-TENHAM, UJEDINJENO KRALJEVSTVO - ZARAŽEN. STANJE: MRTAV
JAŠVILI, M., PREDSJEDNIK, REPUBLIKA GRUZIJA - ZARAŽEN.
STANJE: TERMINALNO.
SUNDQUIST, R, VIŠI POLITIČKI ANALITIČAR, CIA, LANGLEY, SAD -
ZARAŽEN, STANJE: MRTAV.
HAMILTON, J., MENADŽER, A2 (GRUPARUSIJA), NSA. FORT MEADE, SAD - ZARAŽEN. STANJE: TERMINALNO.
Popis bolesnih i umirućih ili već mrtvih nastavljao se dalje, više od trideset muškaraca i žena sveukupno. Čitao je do kraja sa sve većim zadovoljstvom. Bile su potrebne godine pomnog istraživanja da se dođe do biološkog oružja nazvanog HYDRA - konačnog, precizno vođenog tihog ubojice. Mjeseci pripreme otišli su na biranje meta za prve varijante HYDRE i zatim na pronalaženje načina da se neotkrivene isporuče odabranim žrtvama. Još je nekoliko mjeseci provedeno u tajnom prikupljanju potrebnog materijala kako bi se izradila svaka specijalizirana varijanta oružja. Napokon je sav taj zamršen i opasan posao oko planiranja urodio plodom.
Razmišljajući unatrag, sjetio se nepristrano kako su ti prvi testovi u Moskvi bili uglavnom nepotrebni, gubitak sredstava i proboj operativne sigurnosti, ali tvorac HYDRE je insistirao da se provedu. Kontrolirani pokusi u sterilnim laboratorijskim uvjetima nisu zamjena za testove na terenu i na pravim ljudima, rekao je. Samo ako puste HYDRU na nasumce odabrane ciljeve, mogu biti sigurni da drugi liječnici i druge bolnice koje nisu obuhvaćene tajnom ne mogu otkriti njegov izum ili liječiti zaražene.
Čovjek pod kodnim imenom Moskva Jedan zatresao je glavom. Wulf Renke bio je sjajan, nemilosrdan i, kao uvijek, krajnje odlučan da ide svojim putom. I naposljetku, oni koji su sponzorirali projekt HYDRA pristali su na njegove uvjete, nestrpljivi da i sami vide kako svojstva oružja odgovaraju njegovim razmetljivim izjavama. Dobro, odgovaraju, ali cijena toga je da su pritom bili alarmirani liječnici Kirjanov i Petrenko koji su pohitali upozoriti Zapad.
Zatim je slegnuo ramenima. Što je uistinu važno? Kirjanov i Petrenko su mrtvi. Obojica. I uskoro će im se pridružiti jedini zapadnjak s kojim su dijelili svoje strahove.
Uzeo je telefon i birao lokalni broj.
Hladan, čisti glas javio se nakon prvoga zvona.
-D a ?
- Prva faza je uglavnom gotova - reče mirno plavokosi muškarac.
- Jesi li obavijestio Ivanova?
- Dao sam mu sinoć kasno privremeni izvještaj - potvrdio je. - Prije nego što je otišao s Dudarevim na manevre Zimska kruna. Izvijestit ću ga opširnije kad se vrati u Moskvu.
- Pretpostavljam da je naš prijatelj iz Trinaeste uprave bio zadovoljan - reče glas.
- Sumnjam kako bi Aleksej Ivanov bio mnogo zadovoljniji da je na mome mjestu ili tvojem - reče zajedljivo čovjek poznat kao Moskva Jedan.
- Nedvojbeno - reče glas. - Na sreću, njegov je gazda razboritiji i susret-ljiviji. Dakle, kako brzo možemo početi sa sljedećom fazom? Naši prijatelji trebaju znati kada mogu povećati svoje vojne pripreme.
Plavokosi muškarac je provjerio posljednje izvještaje o stanju na zaslonu svoga računala od kojih je jedan izvještaj poslao sam Wulf Renke. Najbolje bi bilo posavjetovati se osobno sa znanstvenikom prije nego što kurir prenese sljedeće varijante.
- Treba mi zrakoplov iz Šeremetova-2 kasno večeras.
- Organizirat ću to.
- Jer trebam biti u HYDRINU laboratoriju sutra rano ujutro.
Prag
S malom putnom torbom za najnužnije stvari i prijenosnim računalom prebačenim preko ramena Smith se probijao kroz gomilu policajaca i prometnika koji su se vraćali na posao s podnevne pauze za kavu. Hladni zrak puhao je kroz otvorena vrata postaje Konviktska noseći sa sobom odvratan zadah benzinskih i dizelskih para koje su se zadržavale u labirintu uskih uličica staroga grada.
John je stupio na pločnik i odmah osjetio hladnu prašku zimsku klimu.
Zaustavio se i počeo puhati u ruke, žaleći za gubitkom svoje kožne jakne koja je bila toliko poderana da se nije mogla popraviti. Prije nego što je izašao iz policijske postaje presvukao se u traperice i crnu dolčevitu, ali tanka siva vjetrovka koju je nosio preko pulovera nije mu pružala bogzna kakvu zaštitu od ljute zime. Iznad skupljenih šaka pogled mu je bio zaokupljen promatranjem okoline.
Tu, pomislio je.
Upravo preko puta sjedišta policije neki krupan, mišićav muškarac naslonio se nehajno na jednu stranu parkiranoga taksija, češke Škode. Ispod okorjele prljavštine i blata taksi je bio tako udubljen i ogreben u malim nezgodama da je bilo teško reći gdje prestaje njegova originalna boja, a gdje počinje temeljna.
Vozač je mjerkao Smitha od glave do pete, jedanput se nakašljao glasno, pljunuo ustranu, a zatim se polako uspravio do pune visine.
Hej, gospodine! - zazvao je na engleskom s teškim naglaskom. - Trebate taksi?
- Možda - reče Smith, oprezno prelazeći cestu. Je li taj krupni medvjed od čovjeka bio kontakt koji su mu obećali? - Koliko biste mi naplatili vožnju do zračne luke?
Bilo je to prirodno pitanje. Praški samostalni taksisti bili su poznati po tome što su udvostručavali, katkad i utrostručavali svoje normalne tarife neopreznim ili naivnim turistima. Čak i na kratkoj dionici do Ruzvna, jedine praške međunarodne zračne luke to bi mogla biti znatna svota.
Krupni čovjek se široko nacerio otkrivajući zube požutjele od duhana.
- Bogatom biznismenu? Naplatio bih tisuću kruna. - Spustio je glas. - Ali znanstveniku kao što ste vi? Siromašnom profesoru? Ništa. Ništa mi nećete platiti.
Smith si je dopustio lagano opuštanje. Znanstvenik je bila lozinka koju je Klein odabrao za taj sastanak. Unatoč izgledu, to je značilo kako ovaj grubi, glasni taksist pripada Tajni jedan, a angažiranje da mu pomogne izaći iz Češke Republike u jednom komadu. Brzo je kimnuo.
- Dobro. Sami ste se dogovorili. Idemo.
Ogledavši se još jedanput oko sebe, kliznuo je na stražnje sjedalo i pričekao da se vozač ugura iza upravljača. Škoda se zanjihala pod težinom velikog čovjeka. Prije nego što je taksi krenuo, vozač se okrenuo i pogledao Amerikanca u oči.
- Rekli su mi da želite stići u zračnu luku sigurno i diskretno - zagrmio je.
- Točno.
-I da možda ima drugih koji ne žele da se to dogodi. Je li tako? Smith je opet kimnuo, ovaj put stisnuvši usne. Krupni čovjek se ponovno široko nasmijao.
- Ne brinite se, znanstveniče. Sve će biti u redu. Možete se pouzdati u Vac-lava Maseka. - Rastvorio je svoju jarko crvenu skijašku jaknu tek toliko da Jon vidi kundak pištolja u futroli na ramenu te je mahnuo teatralno: -I u mog kom-pića ovdje, bude li nevolja.
Smith se zabrinuto namrštio. Šef Tajne jedan ga je upozorio neka ne očekuje previše. Mogu ti nabaviti samo jednoga čovjeka na vrijeme, Jone, rekao je Klein.
On je ugovorni kurir, a ne terenski operativac, ali uglavnom je pouzdan.
Smith je u glavi zabilježio kako mora reći Kleinu da ažurira svoj dosje o Maseku. Bradati div činio se previše hvalisavim i previše nestrpljivim da počne mahati oružjem. To je bila potencijalna nevolja. Značilo je da je češki taksist ili gadno zastrašen i da se razmeće kako bi sakrio koliko je živčan ili da je preagresivan tražeći priliku da se dokaže spremnim na težim i unosnijim zadacima.
Ostao je miran dok je taksist vozio labirintom starogradskih ulica, preko Vltave pa gore, zavojitom cestom istočno od dvorca, masivnog kompleksa crkava, samostana, kula i vladinih zgrada starih nekoliko stoljeća. Cijelo to vrijeme stalno je nešto komentirao, pokazujući turističke atrakcije, psujući druge vozače i ponavljajući kako im je lijepo.
Sasvim sigurno, radi se o živcima, zaključio je Smith. Unatoč tomu što je bio krupan i razmetljiv, Masek je u svojoj nutrini bio mali zastrašeni čovjek.
Češki vozač je možda vrstan tajni kurir, ali Klein nikada nije smio tražiti od njega da izađe tako daleko iz sigurnosti u sjeni. Budi pošten, Jone, upozoravao ga je hladno njegov razum. Taj momak vjerojatno zna da te je ekipa plaćenih ubojica već jedanput pokušala ubiti i da može ponovno pokušati.
Uzdahnuo je. Osjećao se prilično napeto. Gledao je kroz prozor tražeći mir u pomno njegovanim vrtovima koji su se vidjeli s druge strane. Plavo-zelenim bakrom obložen krov Belvederea, dražesne kraljevske ladanjske kuće sagrađene u renesansi, izdizao se iznad okolnih stabala.
Nekoliko minuta nakon što je krenula nizbrdo, sjeverno od dvorca, Škoda je napravila tri četvrtine puta u kružnom toku punom vozila i izašla vozeći prema zapadu širokim bulevarom. Smith je sjeo uspravnije. Bili su na bulevaru Europska, modernoj prometnici koja je vodila ravno u zračnu luku. S lijeve strane opazio je šarenilo prigradskih kuća, škola i malenih industrijskih parkova. S desne strane lanac od triju brežuljaka na čijim su vrhovima rasla zimzelena stabla, hrastovi i bukve uspinjao se strmo iznad nizova obiteljskih kuća i trgovina. Ti pošumljeni vrhovi pružali su se na sjever i na istok prema rijeci iza njih.
Masek je ubrzao, premašivši čak i dopuštenu maksimalnu brzinu. Oznake iznad ceste uz koje su klizili upozoravale su da je zračna luka udaljena samo nekoliko kilometara.
Ubrzo je Jon letimično primijetio usko umjetno jezero kroz gole grane stabala uz sjevernu stranu bulevara. Iza jezera teren se rušio u neravni, ispre-kidani krajolik tamnih stabala i vapnenačkih stijena.
- To je Divoka a Tiha Sarka, dolina Divlje i mirne Sarke, mjesto legendi i nasilja - objašnjavao je taksist u pompoznom stilu, pokazujući svojom velikom glavom prema zasjenjenoj guduri vidljivoj s druge strane područja sivo-zelene vode. - Neki kažu kako su muškarci i žene ovdje davno, u osvit povije-sti, vodili okrutan i krvav rat. Bio je to rat za apsolutnu moć i prevlast. Legenda kaže kako je predivna mlada djevojka po imenu Sarka namamila vođu ratnika u šumu.
Ondje je vodila ljubav s njim, nudila ga jakim pićem i naposljetku ga ubila u snu.
Smith se nasmiješio.
- Mislim da baš i nije neko veselo mjesto.
Masek je slegnuo svojim širokim ramenima.
- Sada je to park prirode. Mnogi Pražani se kupaju i kampiraju ovdje ljeti kad je vruće. Mi Česi možda jesmo romantični, ali smo i vrlo praktični.
Odjednom su se upalila crvena stražnja svjetla kad su vozila ispred njih počela usporavati. Niz narančastih čunjeva postavljenih posred bulevara zatvaralo je brze vozne trakove prema zapadu. Uz cestu se prijenosni semafor palio i gasio, ponavljajući svjetlosnu poruku upozorenja na češkom.
- Sranje - promrmljao je Masek. Skinuo je nogu s gasa i stisnuo čvrsto Škodim kočnice. Taksi je naglo usporio. Mršteći se i gunđajući sebi u bradu, skrenuo je u desni vozni trak koji je odjednom bio pun vozila. Gurnuo se u uski razmak između nekog starog Volva i potpuno novog Audija. Trube su trubile iza njih u znak protesta.
Smith se nagnuo naprijed.
- Gradi se cesta? - pitao je mirno. - Ili je prometna nezgoda?
- Ni jedno ni drugo - odgovorio je krupni čovjek nervozno grizući donju usnu. - Ta oznaka znači da je policija postavila posebnu prometnu kontrolnu točku i da moramo biti spremni stati na njihov znak.
- Što traže? - Jon je čuo sam sebe kako pita.
Masek je ljutito zatresao glavom.
- Ne znam. Pijane vozače? Drogu? Ukradenu robu? Ili možda samo loše gume i neispravna stražnja svjetla. - Zglobovi su mu pobijelili kad je stegnuo upravljač. - Može biti bilo što od toga. Vlasti upravo uživaju dijeleći upozorenja i ubirući globe.
Smith je zurio kroz vjetrobransko staklo dok se taksi polako kretao naprijed.
Bili su udaljeni jedva stotinu metara od izlaza naznačenog kao Divokd Sarka.
Ušao je u mnogo užu bočnu ulicu koja je skretala u šumu. Osamljeni policajac u ophodnji koji je nosio finu kapu, crnu zimsku jaknu i plave hlače za snijeg kakve nose pripadnici češke policije, stajao je ondje ritmički mašući jarko narančastom palicom i tako upravljao prometom. Svako toliko istupio bi podigavši ruku i dao znak jednom ili većem broju osobnih i teretnih vozila što su dolazila da odu na izlaz pokraj njega, a svoje je zapovijedi naglašavao kratkim i oštrim udarcima palice.
Amerikanac je pozorno promatrao tražeći neki obrazac u načinu na koji su vozila bila odabrana. Namrštio se jer nije mogao otkriti nijedan. Činilo se kako policajac iz ophodnje koji je izgledao kao da se dosađuje pušta većinu osobnih i teretnih vozila da nastave vožnju prolazeći uz njega, tjerajući samo povremeno neke s bulevara, no tih je bilo manje. To je značilo kako je to vjerojatno bilo nasumično kontrolno mjesto.
Vjerojatno.
- Sranje - progunđao je ponovno kad je policajac mahnuo palicom prema njima. Bili su izvučeni iz kolone koja je prolazila. Taksist je sumorna izraza lica oštro skrenuo upravljač udesno. Okrenuo je prema izlazu slijedeći red drugih vozila koja su već bila skrenuta iz Europske.
Smith je pogledao natrag kroz stražnji prozor Škode. Noviji model crnog Mercedesa sa zatamnjenim staklima skrenuo je na pristupnu cestu za parkiralište iza njih. Namrštivši se, okrenuo se.
Sada su bili među stablima. Svjetlost se probijala kroz labirint golih grana iznad njih. Policijska kontrolna točka bila je točno ispred njih. Vidio je dva neoznačena automobila, također Škode češke proizvodnje, parkirana uz bankinu blizu još jednoga reda narančastih prometnih čunjića. Tu su stajala još
dva policajca iz ophodnje u poznatim odorama, postavljajući očito vozačima svakog vozila nekoliko brzih pitanja prije nego što im daju znak da nastave vožnju.
Jedan od njih se približio taksiju. Izgledao je staro za svoj čin, mršava i upala lica. Ispod šiljaste kape oči su mu bile bezizražajne. Nagnuo se i počeo oštro udarati po prozoru na vozačkoj strani.
Masek ga je brzo spustio.
Policajac je pružio ruku.
- Pokažite mi vozačku. I dozvolu za taksi - ispalio je na češkom u brzom rafalu.
Krupni čovjek je brzo poslušao pružajući mu tražene dokumente. Vidljivo uzrujan, čekao je zabrinuto dok je policajac pregledavao dokumente. Očito zadovoljan, policajac upala lica prezirno je dobacio vozačku i dozvolu u Masekovo krilo. Zatim je zavirio prema stražnjem sjedalu. Malo se začudio.
- Tko je taj momak? Stranac?
Smith je držao jezik za zubima.
-Nitko važan. Mislim da je američki poslovni čovjek. Samo mušterija koju vozim u zračnu luku - Masek je promumljao odgovor. Krupni čovjek se očito preznojavao. Sitne kapi znoja slijevale su mu se niz čelo. Smith je osjetio kako strah sve više obuzima taksista i nagriza njegovo samopouzdanje i samokontrolu. - Kaže da ima let danas ujutro.
- Ne paničarite - reče policajac, nezainteresirano slegnuvši ramenima.
-Amerikanac će stići na vrijeme.
- Znači da sada možemo krenuti? - upita taksist pun nade.
Policajac je zatresao glavom.
- Ne još, prijatelju. Žao mi je, ali danas nemate sreće. Vlada je u panici u vezi sa sigurnošću vozila, posebno što se tiče taksija. To znači komple-tan pregled. - Okrenuo se pozvavši kolegu. - Hej, Edvarde, uzet ćemo ovoga.
Smithove oči su se stisnule. Nešto je u profilu toga čovjeka potaknulo njegovu podsvijest i oglasio se slab, ali postojan alarm. Gledajući pomnije, primijetio je sićušnu rupicu, nešto poput piercinga na čovjekovoj usnoj resici. To je neobično, pomislio je. Koliko čeških sredovječnih policajaca nosi naušnicu kad nisu u službi?
Policajac je opet pogledao Maseka.
- Parkirajte ovdje - rekao mu je mahnuvši prema rubu ceste i pokazujući prostor između dva neoznačena automobila. - Nemojte se uznemirivati. Pustit ćemo vas brzo.
- Da, da. Naravno.
Drhtavim smiješkom taksist je kimnuo poslušno mičući svojom krupnom glavom gore-dolje. Skrenuo je Škodu prema travnatoj bankini uvlačeći se oprezno između parkiranih vozila, a zatim se polako nagnuo kako bi ugasio motor. Ruke su mu drhtale.
- Ne, nemojte - reče Smith naglo, gledajući i dalje kroz prozor. -Pustite za sada motor neka radi. - Oba češka policajca bila su nagnuta razgovarajući s vozačem crnoga Mercedesa. Nije bilo drugih vozila koja bi čekala prolaz kroz kontrolnu točku. Trostazna pristupna cesta iza njih bila je potpuno prazna.
Zatresao je glavom, ljut na samoga sebe. Što je to propustio? Ona mala zvonca za uzbunu u njegovoj glavi postajala su sve glasnija. Treba izbjegavati rizike, zaključio je.
- Dajte mi svoj pištolj, Vaclave - reče mirno. - Odmah.
- Moj pištolj? - Krupni muškarac razrogačio je oči iznenađeno. Oprezno je bacio pogled preko ramena. - Zašto?
- Recimo da želim izbjeći sve nesretne slučajeve - reče mu Jon pazeći da govori tiho. Nije imalo smisla plašiti ga, barem ne zasad. Sve dok ne otkrije zašto njegovi instinkti tipa "bori se ili pobjegni" tuku tako jako na vrata njegove svijesti. Brzo je razmišljao. - Imate li dozvolu za nošenje oružja?
Masek je nevoljko zatresao glavom.
- Sjajno. Baš sjajno. - Smith se namrštio. - Vidi, ovi murjaci traže nevolje.
Platiti kaznu za nešto poput izgorjele lampice na svjetlima za kočenje već je dovoljno loše, prava gnjavaža. Ali želite li uistinu da vas ulove zato što nosite ilegalno vatreno oružje?
Taksist je postao još bljeđi ispod svoje guste kuštrave brade. Uzdahnuo je.
- Ne, ne želim - priznao je. - Kazne za takve prekršaje su vrlo... stroge.
- Onda ga dajte meni - reče Smith ponovno, vrlo energično. - Dajte da ja to sredim.
Masek je nestrpljivo otkopčao svoju vjetrovku i izvukao pištolj iz futrole na ramenu. Njegove velike ruke sada su se još više tresle.
Jon je pružio ruku preko naslona sjedala i uzeo oružje prije nego što ga je drugi čovjek mogao spustiti. Pištolj je bio CZ-52, poluautomatski, češke proizvodnje, koji se koristio istim 7.62-milimetarskim projektilima kao sovjetski Tokarev iz doba Drugog svjetskog rata. Nekoć standardno kratko oružje u zemljama Varšavskoga pakta prodano je na tisuće kao "višak" privatnim građanima, i legalno i ilegalno. Provjerio je stoji li ručni osigurač još u srednjem, "sigurnom" položaju, a zatim udario zapor spremnika. Bilo je osam metaka u malenom okviru, standardno punjenje za pištolj takve izrade. Vratio je spremnik unutra i ponovno pogledao kroz prozor.
Vani su se dvojica čeških policajaca polako uspravljala od crnoga Mercedesa. Nakon što su međusobno promrmljali nekoliko riječi, okrenuli su se istodobno i krenuli prema parkiranom taksiju.
Smith se ukočio.
Lice svakoga od njih pretvorilo se u strogu, nejasnu masku bez ikakva zamjetnog osjećaja. Kao da je neka strašna sila izbrisala sve tragove čovječnosti iz njih ostavljajući površinske crte, ali uklonivši svaki istinski znak života i osobnosti. Jedan od njih, onaj stariji koji je provjeravao Masekove papire, sagnuo se gotovo nehajno i izvukao kratko oružje koje je imao uza se.
I Jon se odjednom sjetio gdje je već vidio toga čovjeka.
Na Karlovu mostu, zaključio je mrko. Nestao je pred divljim, očajničkim mahanjem Valentina Petrenka nakon što je zarinuo nož u trbuh ruskoga znanstvenika. Poput njegove dvojice prijatelja, i čovjek mršava lica nosio je malenu srebrnu lubanju, glavu mrtvaca u tankoj rupici na desnom uhu.
"Policijska kontrolna točka" bila je zamka, pomno pripremljen teren za ubijanje.
U jednom dugačkom, strašnom trenutku učinilo se kao da je vrijeme stalo, ali Smithovi istrenirani refleksi su se aktivirali. Smisao za kretanje i sposobnost djelovanja navrli su natrag u nekoć zamrznuti svijet oko njega.
- Izvucite nas odavde! - viknuo je Maseku. - To je sačekuša! Hajde!
Užasnut, debeli čovjek ubacio je Škodu u brzinu, nagazio na gas i počeo se okretati, mahnito pokušavajući dobiti dovoljno manevarskoga prostora za izlaz na usku cestu. Smith je otpustio osigurač na pištolju što ga je uzeo od Maseka, povukao kliznik i pustio ga pomaknuvši metak iz spremnika u barutnu komoru.
Zatim je bio izbačen naprijed kad je taksi udario u prazan automobil parkiran iza sebe i zaustavio se zanjihavši se. Zaškripili su staklo i komadići metala.
Uzdrman od sudara, Škodin motor se blokirao i zamro.
Masek je očajnički petljao oko poluge mjenjača i paljenja pokušavajući ponovno pokrenuti oštećeni taksi.
Bilo je prekasno, shvatio je Smith odjednom, promatrajući čovjeka sumorna lica kako usmjerava svoj Makarov ruske proizvodnje prema meti kao u nekom filmski usporenom tempu. I drugi lažni policajac je izvukao svoj pištolj.
Kvragu!
Jon je već zaronio u stranu prema desnim putničkim vratima kad se rasprsnulo staklo na lijevoj strani. Kockaste krhotine sigurnosnog stakla poletjele su unutra smrskane udarom nekoliko hitaca ispaljenih brzo i izbliza.
Jedan je hitac pogodio Maseka točno iznad lijevog uha. Glava debelog čovjeka je eksplodirala, raznesena metkom s bakrenom ovojnicom koji se kretao brzinom većom od tristo metara u sekundi. Krv i komadići kostiju padali su po prednjem sjedalu Škode i po ploči s instrumentima.
Drugi je rafal pogodio sjedalo prekriveno tkaninom tik uz Smitha, prošao kroz splet navoja i opruga. Odbio se od šasije taksija i pao okomito u kiši iskri, spaljenih komada poderane tkanine i krhotina od usijanog metala. Isuse! Zgrabio je kvaku, gurnuo stražnja vrata i bacio se na tlo.
Krećući se brzo, valjao se udesno i zatim se uspravio šćućuren iza taksijeve desne stražnje gume. Riskirao je i bacio brzi pogled iza ramena. Nedaleko od njega teren je padao, strmo se spuštajući sve dublje u okolne šume. Većina stabala ovdje bili su stari hrastovi i bukve što su se uzdizali visoko i bez lišća prema tmurnom, oblačnom nebu. Gotovo da nije bilo nikakvog grmlja, tek nekoliko mladica i uvelog korova.
Nema baš dovoljno zaklona, razmišljao je Smith trijezno. Samo panjevi.
Nitko tko bi ga progonio ne bi se trebao previše truditi da ga pogodi. Ako odluči trčati, mora imati solidnu prednost u startu.
Odjeknulo je još hitaca i Škoda se oštro zanjihala pogođena nekoliko puta u brzom slijedu. Još se stakala rasprsnulo. Još se metala razletjelo. Meci su se odbijali od bloka motora i šasije i zabijali se u okolna stabla raskolivši grane i grančice.
Smith je udahnuo. Jedan. Dva. Tri. Sada.
Držeći pištolj objema rukama, podigao se iznad stražnjega dijela taksija.
Stisnutim očima treptao je s jedne strane na drugu tražeći muškarce koji su ga pokušali ubiti. Ondje! Jedan od lažnih policajaca, onaj stariji, stajao je nekoliko metara od njega konstantno ispaljujući ciljane hice iz svoga kratkog oružja, metodički prepucavajući taksi od prednjega do stražnjega dijela.
Smith se vrtoglavo okrenuo prema njemu krećući se brzo. I prednji i stražnji ciljnik njegova pištolja češke proizvodnje bili su upereni u prsa drugoga čovjeka.
Stisnuo je okidač i pištolj je zaštektao jedanput, zatim se trgnuo kad je kliznik udario natrag i ubacio još jedan metak. Brzo je usmjerio oružje prema meti i ponovno zapucao.
Krv je šiknula visoko u zrak. Pogođen dvaput, revolveraš smrknuta lica okrenuo se prema Amerikancu koji ga je pogodio. Usta su mu se razjapila u nevjerici. A zatim je polako pao na koljena i bubnuo naglavačke na cestu. Crni asfalt zacrvenio se od lokve krvi.
Njegov kolega, mlađi i teži muškarac, pao je na trbuh. Smrknuta lica odmah je uzvratio paljbu prema Smithu ne brinući se cilja li precizno. Pucao je mahnito, nastojeći nagnati Amerikanca natrag u zaklon.
Jedan je metak iz Makarova zafijukao zrakom blizu Smithova uha. Drugi je prošao uz vrh prtljažnika taksija zaderavši crtu kroz hrđavi metal i zapucketao te oljuštio boju.
Nije se osvrtao na njih. Zavitlao je svojim pištoljem u kratkom luku, usmjeriv-
ši ga točno prema revolverašu koji je ležao potrbuške. Ispalio je još dva hica.
Jedan je za dlaku promašio pa su slomljeni komadi asfalta i komadići šljunka poletjeli zrakom. Ali drugi 7.62-milimetarski metak raznio je vrh lubanje mlađega revolveraša.
Sablasna tišina pala je nad malu čistinu.
Smith je polako izdisao zrak, jedva vjerujući da je još živ. Mogao je osjetiti kako mu srce udara nevjerojatnom brzinom koja je postupno padala kako mu se puls smirivao. A što sad? Znao je da odgovor ne ovisi o njemu.
Odjednom je čuo kako se otvaraju vrata automobila. Shvatio je da su ljudi iz crnog Mercedesa počeli izlaziti. Klečeći još uvijek uz taksi izrešetan mecima, okrenuo se. Krajičkom oka ugledao je dvojicu muškaraca. Obojica su nosila tople smeđe ogrtače i šubare. Bacili su se u zaklon s druge strane velikog luksuznog Sedana. Bili su teško naoružani. Svaki je nosio u rukama s rukavicama kompaktni automat Heckler & Koch MP5K.
Smith je napravio grimasu. Jedan od tih ljudi imao je zavoj preko uskog lica, pokrivajući nedvojbeno osakaćene ostatke nosa koji je Smith slomio jučer na Karlovu mostu. Tako se suočio s još dvojicom neprijatelja osjećajući kako nema puno šanse za još jedan uspješan bijeg, bez obzira što će ih pokušati iznenaditi.
Pogledao je pištolj koji je držao objema rukama. Četiri metka. Ostavio je baš
četiri metka u spremniku. Zatresao je glavom. To nije bilo dosta. Ne protiv dva komada moćnog automatskog oružja koja mogu lako uništiti taksi iza kojeg je čučao i pretvoriti ga u hipu, u zdrobljenu hrpu izobličenog metala.
Ostati ovdje znači umrijeti. Bilo je vrijeme da krene.
Bacio se natrag iza uništene Škode. A zatim je, nisko pognut, otrčao dugim koracima, kližući preko ruba strme padine koja je vodila u Divoku Sarku, sjenovitu dolinu Divlje Sarke.
* * *
George Liss dizao se polako iza
Mercedesa
ciljajući pomno kroz kratku cijev svog automata MP5K. Prst mu je stegnuo okidač.
Ništa se nigdje nije micalo, ni na uskom dijelu ceste niti iza taksija izrešetanog mecima i okrenutog nespretno preko bankine. Lice mu se smračilo. Dvojica njegovih najboljih terenskih agenata ležala su raskrečena na tlu. Obojica su bili mrtvi. Ubio ih je iz pištolja onaj prokleti Amerikanac. Kutovi usana su mu se opustili od frustracije. Prvo umalo katastrofa na Karlovu mostu, a sada ta tragedija. Zasjeda koju je planirao trebala je biti savršena, ubojstvo nenaoružana čovjeka poput ovce koja se vodi na klanje. No svela se na puki krvavi okršaj. Gdje se taj vrag Smith dokopao oružja?
I dalje zureći intenzivno u uništeni taksi, Liss je stajao nepomično, čekajući nešto, bilo što, u što bi pucao. Odjednom, čuo je iz udaljeni zvuk suhog lišća kako pucketa negdje u šumi iza ceste. Amerikanac je već trčao, krećući se u liniji prema neravnoj Sarkinoj dolini. Što će mu reći ljudi u Moskvi ako Smith sada pobjegne? Važnije je, pomislio je smrknuto, što će mu oni učiniti.
- Dragomire! - izderao se na svog vozača. — Javi Eugenu i dovedi ga ovamo s glavne ceste. - Pokazao je glavom prema dvojici mrtvaca koji su nosili češke policijske odore. - Gurnite ta trupla u prtljažnik i uzmite Amerikančevu prtljagu. A zatim se obojica pokupite. Idite u zračnu luku. Ako vidite Smitha kako dolazi, ubijte ga ako možete. Inače krenite prema našem sigurnom sastajalištu. Stupit ću poslije ondje s vama vezu.
-A što je s drugim našim vozilima? - upitao je Rumunj.
- Ostavi ih - gunđao je Liss škripeći zubima. - Prazna su. Ništa ih unutra ne može povezati s nama.
- Razumijem - kimnuo je Ilionescu. Oklijevao je. - A što ćeš ti učiniti?
Čovjek kodnog imena Prag Jedan pogledao ga je.
- Ja? - Pokazao je glavom prema kompaktnom automatu što ga je držao u rukama. - Idem u lov. Imam neriješene račune s nezgodnim dr.Smithom.
* * *
Jon Smith je skakutao niz strm šumovit obronak poskakujući i kližući se po rastresitom tlu i mokrim stijenama. Trčao je svom snagom, koristeći se silom težom, izmičući za dlaku panjevima i niskim granama kad bi se iznenada pojavili pred njim. Znao je da ide prebrzo, puno prebrzo, ali opasnost koju je osjetio negdje iza sebe tjerala ga je na najveću brzinu.
Odjednom su se noge pod njim odsklizale dok je trčao kroz hrpu suhoga lišća. Tresnuo je svom snagom i počeo se klizati potpuno izvan kontrole. Psujući u sebi, Smith se kotrljao i prevrtao nizbrdo grebući mahnito rukama, zabijajući prste u blato kako bi usporio silazak. No udario je ramenom u panj nekog starog kvrgavog hrasta. Bol mu se rasplamsala duž cijele lijeve strane tijela. Od udarca mu je izašao sav zrak iz pluća.
Nekoliko beskonačnih sekunda ležao je na mjestu gdje je pao, sav ošamu-
ćen, pokušavajući se pribrati. Ustaj, naposljetku je zatražio njegov razum. Ustaj ako želiš živjeti.
Još skvrčen, Smith je polako sjeo. Trgnuo se kad su se mišići forsirani iznad svojih prirodnih granica pobunili odašiljući oštre strijele užasne boli, što su se zabijale duž njegovih živaca i u mozak. Zanemarujući bol snagom volje, natjerao je sam sebe da ponovno ustane. Svijao je svoje prljave, porezane, izguljene i bolne noge, a zatim stao.
Njegov pištolj! Gdje je?
Smith se okrenuo gledajući unatrag prema strmoj padini po kojoj je upravo sišao sav razderan. Srce mu je kucalo, počeo se penjati nazad, pomno ispitujući područje izderane i izdubljene zemlje i rasute nanose suhog lišća.
Ondje! Spazio je pištolj uz podnožje nekog grubog stabla, visoke bukve išarane još ponekim crvenim, narančastim i smeđim listovima. Sagnuo se, pokupio ga i provjerio oružje brišući brzo grumenčiće žitkog blata što su pokrivali ulaz u cijev i kokot pištolja.
Tada je odnekud s brda zaštektao automat ispalivši kratak rafal od tri hica.
Devetmilimetarski meci fijukali su uz njega i zabijali se u panj u visini njegova struka, raspršivši šiljaste komadiće kore po šumskom tlu. Reagirajući u trenutku, Smith se bacio na tlo i otkotrljao iza panja.
Drugi je rafal zaparao po tlu točno s njegove desne strane.
Ispruživši pištolj ispred sebe, Jon se otkotrljao opet nalijevo, ispalio jedan jedini hitac naslijepo prema gore i nastavio se kotrljati po kosini. Završio je šćućuren iza drugog stabla. Automat je opet zaštektao. Više je metaka zafijukalo derući po šumi oko njega. Manje grane i grančice su se drobile. Zafijukali su i drugi meci odbijajući se od velikih kamenih gromada dolje, prema guduri, u kiši krhotina i komadića stijena.
Smith je riskirao brz pogled izvirivši iza debla. Spazio je muškarca u smeđom ogrtaču i šubari kako se oprezno kreće nizbrdo prema njegovu položaju. Njegovo usko lice bilo je omotano zavojima.
Naglo se sagnuo u zaklon. Prokletstvo! Domet je bio stotinjak metara.
Predaleko za pištolj, posebno ako su u njegovu spremniku ostala još samo tri metka. Morat će dalje trčati nastojeći dovoljno dugo ostati izvan revolveraševih ciljnika, sve dok potpuno ne izmakne ili dok ne nađe bolji položaj za borbu.
Mršteći se, bacio je pogled preko ramena razmatrajući brzo svoje opcije.
Nijedna nije bila posebno dobra.
Dolje se teren rušio, još strmije uranjajući niz kosinu pod kutom od četrdeset stupnjeva prema udaljenom dnu Sarkine gudure. Smith je zatresao glavom.
Pokušavati se kretati brzo u tom smjeru značilo bi riskirati još jedno divlje kotrljanje i prevrtanje. A to si nije mogao dopustiti, nikako sad kad mu je neprijatelj za petama i žestoko ga progoni.
To mu je, sve u svemu, ostavljalo samo jednu realnu opciju.
Smith je duboko udahnuo i zatim izletio iza stabla koje mu je služilo kao zaklon, trčeći brzo niz strminu s lijeve strane. Zatečen u nespremnosti ovim naglim pokretom, revolveraš koji je napredovao nizbrdo zaustavio se na mjestu i glasno opsovao. Zatim je počeo pucati iz svojeg MP5K ispalivši niz brzih, ciljanih rafala od tri hica prema Amerikancu koji je brzo prelazio preko njegove linije.
Smith je vidio kako se teren ispred njega diže dok ga deru meci kalibra 9
mm. Ponovno se nagnuo ulijevo, zaobilazeći drugo stablo i tresnuvši o maleni kamen koji je napola virio iz tla te nastavio brzo hodati.
Čovjek koji ga je progonio prestao je pucati.
Jon je trčao kroz šumu vijugajući divlje između stabala i oko malenih skupina mladica, izbjegavajući tako pružiti revolverašu stabilnu metu. Nagib s njegove lijeve strane postajao je sve strmiji. Ubrzo se počeo rušiti gotovo okomito prema dnu doline koje se nalazilo dobrih četrdeset metara niže. Ondje je bilo manje stabala, a teren blizu ruba te stijene bio je stjenovitiji, s komadima vapnenca koji su se zabili u tlo.
Pojurio je, naprežući se da uvuče dovoljno zraka u pluća. Zateturao je jedanput, no s mukom se opet osovio na noge i nastavio hodati. Mjesto između lopatica peklo ga je podsjećajući ga na jučerašnji nagli i bolni udarac 9-milimetarskog metka ispaljenog izbliza.
Odjednom je Smith izbio na prostranu čistinu, široku, otvorenu livadu prekrivenu travom koja je zimi poprimala smeđu boju te busenjem visokoga korova. Još jedna guštara stabala koja su pružala zaklon privlačila je na suprotnu stranu, ali ta šuma bila je udaljena barem tristo metara. S njegove desne strane livada se prostirala cijelim putem do udaljenoga gornjeg ruba doline. S lijeve strane čistina je završavala u krševitoj vapnenačkoj stijeni koju je slijedio, a koja je naglo padala na dno gudure.
Napravio je grimasu. Pokušati prijeći preko otvorenoga prostora bila bi kobna pogreška. Mnogo prije nego što bi se dočepao zaklona, revolveraš koji ga je progonio mogao bi jasno gađati. Naletio je ravno u drugu prokletu zonu ubijanja. Dobar potez, Jone, mislio je cinično. Uspio je iz zla skočiti u gore.
Smith se okrenuo osvrćući se na put koji je prošao. Šuma, mješavina razbacane crnogorice i malenih bjelogoričnih mladica bila je prerijetka da bi mu pružila pravi zaklon. Niti komadi stijene što su stršili iz zemlje nisu bili dovoljno veliki da mu osiguraju pristojan zaklon.
Ostala je velika stijena.
Dok mu je srce snažno udaralo, Smith se ponovno okrenuo i potrčao prema čistini. Držeći pištolj u ruci, hodao je dugim koracima rubom ponora, pokušavajući naći stazu ili niz uporišta i izbočina kojima bi se mogao poslužiti kako bi si prokrčio put do šumovitog dna doline. Nakrivio je vrat ustranu gledajući pozorno prema oštroj, nabacanoj površini goleme stijene. Izbliza, mogao je vidjeti da ondje raste nisko grmlje pa čak i nekoliko malenih stabla koja su izbijala iz stijena, hvatajući se nekako za uske raspukline i izdanke u naslaganim slojevima sivoga kamenca. Na drugim mjestima potočići vode curili su iz pukotina kapajući polako niz stijenu.
Stao je, ponovno važući svoje izglede. Sužavali su se užasno brzo, sežući od vraški mršavih na toj površini stijene do nikakvih ovdje na otvorenom.
Uzdahnuvši, Jon je provjerio je li osigurač pištolja otkočen i zatim ga gurnuo u pojas svojih traperica. Nagnuo se dalje preko ponora, dišući duboko i pripremajući se na spuštanje preko ruba. Stabla i slomljeno kamenje prekriveno mahovinom u dnu izgledali su sićušno, kao da su miljama daleko. Usta su mu se osušila. Nastavi, Smith je govorio sam sebi ljutito. Nemaš više mnogo vremena.
A zatim, odjednom uopće više nije bilo vremena.
Odjeknuo je još jedan oštar rafal iz pištolja, razdirući zemlju i zrak oko njega u iznenadnoj tuči olova. Bacio se u prazninu ispred sebe.
* * *
Iz udaljenosti od pedeset metara George Liss čuo je Amerikanca kako viče i vidio ga kako se okreće i prevrće preko ruba stijene. Pokazao je zube, pakosno se i zadovoljno cereći.
Toliko za dr. Smitha,
pomislio je hladno.
Polako, vrlo polako tamnooki je muškarac spustio cijev svoga MP5K što se dimila te se digao iza plitkoga komada vapnenca kojim se poslužio kao zaklonom. Oprezno se kretao prema naprijed, vadeći gotovo prazan okvir za metke iz svog automata i tutnuvši unutra puni spremnik. Zatim je ponovno uzeo oružje, polako mašući slijeva nadesno, promatrajući otvoreni teren ispred sebe preko prednjeg i stražnjeg ciljnika svog MP5K-a. Zadržao je prst na okidaču.
Ondje je bila samo tišina, a zatim, još na dalekoj udaljenosti, zvuk sirena koje su se primicale.
Liss se namrštio. Morat će brzo otići, prije nego što dođe češka policija i počne pretraživati šumu. Amerikanac je sigurno mrtav, mislio je. Nitko ne može preživjeti pad s te visine. Ipak, bilo bi najbolje da se uvjeri. Ako ništa drugo, Moskva Jedan će tražiti da se potvrdi ubojstvo.
I dalje cereći se od okrutnog zadovoljstva, čovjek pod kodnim imenom Prag Jedan došuljao se do ponora. Naslonio se preko ruba gledajući ravno dolje u onu šiljastu stijenu, nestrpljiv da vidi Smithovo truplo kako leži polomljeno u dnu stijene.
* * *
Jon Smith ležao je raskrečen na plitkoj izbočini tek nekoliko metara niz površinu stijene, leđima zabijen poput klina u panj malog zimzelenog drveta koje je zaustavilo njegov brzi, nekontrolirani silazak. Stisnutim očima gledao je kroz ciljnike svoga vlastitog oružja držeći ga uperenog dvjema rukama kao pravi strijelac i čekao. Samo je čekao.
Zatim je ugledao glavu i ramena tamnookog muškarca iznad ruba. Tako blizu mogao je čak vidjeti blijede osušene mrlje na zavojima koji su prekrivali čovjekov slomljeni nos.
Oprosti se od života, pomisli Smith mrko. Dvaput je potegnuo okidač
držeći pištolj čvrsto kako bi spriječio jak trzaj nakon svakog pucnja.
Prvi 7.62-milimetarski metak pogodio je čovjeka u zavojima u grkljan, rasprsnuo mu kralješnicu i izašao na stražnjoj strani vrata. Drugi je izdubio čistu rupu točno ispod njegovih očiju.
Već mrtav, tamnooki muškarac pao je na koljena i zatim se otkotrljao, glavom naprijed, s ruba stijene. Njegovo mlitavo tijelo tresnulo je o izbočinu stijene, odbilo se i zaronilo prema dolje, prevrćući se postrance i okrećući se u sablasnoj tišini cijelim putem niza zid oštrih rubova.
Smith je ležao mirno nekoliko sekunda, buljeći u nebo prekriveno oblacima.
Boljeli su ga svaki mišić i kost u tijelu, ali bio je živ. Kad je posljednji rafal iz automata zaparao zrakom oko njega, iskoristio je najveću priliku u svom životu dopuštajući si da padne unatrag prema malenom grebenu na stijeni koju je upravo bio označio kao relativno sigurnu stazu sa silazak. Nekim čudom, njegovo se strastveno kockanje isplatilo jer je iskoristio svaki komadić sreće koji se mogao razumski očekivati u bilo čijem životu.
Polako je spustio pištolj, aktivirao osigurač i tutnuo ga u džep vjetrovke.
Ruke su mu se lagano tresle dok mu je adrenalin koji je kolao krvlju polako padao.
Osjećajući i dalje slabost i živce kako trepere, Jon se okrenuo, sjeo i zatim pogledao oprezno preko uske izbočine na stijeni. Ondje, 40 metara u dubini, ležalo je na kamenoj gromadi svijeno i slomljeno tijelo čovjeka kojeg je ubio.
Krvave mrlje oko trupla označavale su konačnu točku udara.
U daljini čuo je zvuk sirene. Još slabašan, postajao je sve glasniji. Bio je to najbolji način da brzo iziđe iz ove zemlje, mislio je Smith umorno. Bili ono saveznici NATO-a ili ne, nije bilo načina da češka vlada gleda blagonaklono na američkog vojnog dužnosnika koji je uključen u ubojiti oružani obračun u gang-sterskom stilu u predgrađu njihove metropole. Ponovno je pogledao dolje prema mrtvacu sklupčanom u dnu stijene.
Smith se namrštio. Prije nego što se ponovno sklonio u sjenu, morao je bolje pogledati toga momka i ono što je nosio. Tek sada, nakon posljednjih događaja, Jon nije imao pojma što se to, kvragu, događa. Jedna je stvar ipak bila i više nego jasna. Netko je bio veoma zainteresiran da on bude ubijen.
Najprije polako, a zatim sve brže i sve sigurnije Smith je silazio niz hrapavu i strmu vapnenačku stijenu, hvatajući se za izdanke i druga uporišta. Kad je došao negdje do posljednjega metra, skočio je na dno Sarkine gudure i zatim odlučno krenuo prema razmrskanom, koso položenom tijelu na obližnjoj gromadi.
Bagdad, Irak
Tama se spustila na Bagdad. U istočnoj polovici grada jarka svjetla blještala su prostranim, modernim avenijama odbijajući se od prozora zabarikadiranih vladinih ministarstava i osvjetljavajući još prepune bazare. Zapadno od rijeke Tigris uske uličice četvrti Adsmahinija, kojom su dominirali Suniti, bile su osvijetljene samo prigušenom svjetlosti svjetiljaka koja se prosipala iz sićušnih dućana i daščara s čajanama te kroz rešetkaste prozore i vrata starijih kuća.
Noćni zrak bio je hladan i svjež, uz blag i čist miris kiše koja se spustila u blagom pljusku nešto ranije te večeri. Muškarci u tradicionalnim arapskim kefijama popravljali su svoja pokrivala za glavu, lijeno zastajkivali u malenim skupinama izvan čajana, pušeći cigarete i razmjenjujući tihim glasom dnevne novosti i tračeve.
Abdel Khalifa al Dulaimi, bivši pukovnik u iračkoj obavještajnoj službi Mukhabaratu kojaje nekoć bila svima strah i trepet, teturao je niz jednu od uskih uličica. Sada je bio mnogo mršaviji nego u vrijeme kad je bio na vlasti, a kosa i brkovi bili su mu prošarani sjedinama. Ruke su mu drhtale.
- To je ludilo - prosiktao je na arapskom ženi koja ga je slijedila skromno noseći punu košaru iz kupnje. - Ovo mjesto je još uporište mudžahedina. Ako nas ulove ovdje, smrt će biti prava milina, ali neće nam priuštiti čak ni brzu ni laku smrt.Mršava žena ogrnuta do peta u crnu bezličnu obaju prišla je korak bliže, suzujući razmak među njima.
- Nije nam namjera da budemo uhvaćeni, zar ne, Abdele? – šapnula mu je mirno u uho istim jezikom. - Sada umukni i usredotoči se na svoj posao. Meni prepusti da se brinem o ostalome.
- Ne znam zašto to činim - progunđao je Khalifa kiselo.
-Oh, mislim da znaš-podsjetila ga je žena. Glas joj je bio leden.-Ili bi se radije suočio sa sudom za ratne zločine? S vješalima, streljačkim vodom ili smrtonosnom injekcijom, po svome izboru? Obični ljudi nisu baš oprostili tebi i tvojim plaćenim ubojicama to što ste ih terorizirali tolike godine, zar ne?
Bivši časnik Mukhabarata progutao je nelagodu i umuknuo.
Žena je pogledala naprijed, preko njegovih ramena. Približavali su se prostranoj dvokatnici od opeka izrađenih od ilovače i sagrađenoj oko unutarnjeg dvorišta u tradicionalnom iračkom stilu. Dvojica mladih Iračana grubih crta lica stajala su na otvorenom ulazu u dvorište pomno motreći prolaznike. Svaki čuvar držao je jurišnu pušku Kalašnjikov AKM nehajno, ali spremnu za paljbu.
- Svi timovi za zadatke, ovo je Prepad Jedan - mrmljala je žena na arapskom, govoreći u mikrofon obješen na uzici oko vrata, skriven ispod abaje.
- Izvor Jedan i ja sada krećemo na položaj. Jeste li spremni?
Kao odgovor oglasili su se drugi glasovi preko malenog radijskog prijam-nika smještenog u njezinu desnom uhu.
- Snajperski tim je spreman. Mete su točno naciljane. Timovi za napad spremni. Tim za izvlačenje spreman.
- Razumijem - reče ona blago. Ona i Khalif bili su sada udaljeni samo nekoliko metara od ulaza. - Budite spremni za početak.
Jedan od čuvara naoružan AKM-om izašao je na ulicu blokirajući im put.
Oči su mu se stisnule od sumnje.
- Tko je ta žena, pukovniče? - progunđao je. - General vas je pozvao na sastanak. Ali samo vas. Druge ne.
Khalifa je napravio grimasu.
- To je sestrična moje žene - promucao je u nelagodi. - Bojala se ići sama kući s tržnice. Čula je kako Amerikanci i njihovi irački psi, šiitski suradnici, siluju žene koje uhvate same bez muškarca koji bi ih zaštitio.
Ali pristao sam je dovesti samo dovde.
Žena je čedno oborila tamne oči.
Čuvar se približio i dalje se mršteći.
- Ugrozili ste našu sigurnost - promrmljao je. - General će to morati saznati.
Uvedite ženu unutra.
- Napad Jedan, ovdje Vodstvo Snajpera - čula je preko svoga radija. - Samo reci lozinku.
Vitka žena je pogledala ponovno s laganim smiješkom na usnama.
- Možete pucati kad ste spremni, Vodstvo Snajpera - rekla je mirno.- Neka svi timovi krenu. Sad!
Čuvar je raskolačio oči u iznenadnoj uzbuni kad je vidio izraz njezina lica.
Počeo je dizati svoj Kalašnjikov, pomaknuvši selektor iz sigurna položaja.
Začula su se dva potmula udarca. Oba su se čuvara srušila u izmaglici od krvi, pogođeni u glavu puščanim mecima velike snage i ispaljenima s vrha krova s udaljenosti od preko stotinu metara. Prije nego što su pali, skupina od šestorice muškaraca koji su besposleno stajali ispred pokrajnjih čajana dignula se naglo i krenula prema otvorenim vratima vadeći automate Heckler i Koch MPSSD6
ispod svojih širokih jakni. Dvojica revolveraša odvukli su tijela u dvorište i gurnuli ih u duboku sjenu blizu jednoga zida. Zatim su se okrenuli, vratili se do položaja kod vrata i zauzeli ih umjesto mrtvih stražara. Nitko tko pogleda iz neke od okolnih kuća neće primijetiti ništa posebno.
Žena je izvukla svoje oružje, 9-milimetarski pištolj Berettu opremljen prigušivačem, skriven ispod hrane složene u košarici. Zajedno s Khalifom i drugom četvoricom muškaraca tiho se povukla u dvorište, oprezno stojeći u sjenovitom zaklonu. Brzo je pogledala na sat. Prošlo je manje od trideset sekunda. Slabi zvukovi glazbe, sablasna naricaljka popularnog arapskog pjevača što se emitira na sirijskom državnom radiju, dopirali su kroz zatvorene prozorske kapke na kući.
Zadovoljna, dala je timu za napad znak prema prednjim vratima kuće.
Krećući se u parovima, četvorica muškaraca potrčala su uza stube. Zaštićen drugima, predvodnik je oprezno provjeravao čvrsta drvena vrata da vidi jesu li otključana. Kimnuo je jedanput svojim drugovima u timu i podigao tri prsta kako bi dao znak za početak odbrojavanja od tri sekunde.
Napetost je rasla. Jedan. Dva. Tri.
Odjednom je predvodnik udario u vrata i provalio, a za njim su slijedili njegovi drugovi. Čulo se nekoliko prigušenih krikova, ali njih je odmah prekinulo neugodno štektanje automata s prigušivačem.
Žena se šćućurila blizu otvorenih vrata držeći pištolj spremnim. Sada otvoreno drhteći, Khalifa je čekao s njom. Bivši pukovnik Mukhabarata mahnito je molio ispod glasa. Ne obazirući se na njega, slušala je pomno zvukove detonacija koji su dopirali kroz njezine radijske slušalice.
- Hodnik siguran i prednje sobe sigurne.
- Stražnje sobe sigurne.
Još je jedan automat kratko zaštektao.
- Stubište sigurno. Jedan neprijatelj pao.
Čulo se više krikova negdje u kući, nakon čega je slijedio još jedan brzi rafal prigušene pucnjave.
- Gornji kat siguran - rekao je miran, pouzdan glas preko radio-veze. - Još
su dva neprijatelja pala. Imam jednog zarobljenika. Prepad Jedan, ovdje Napad Jedan. Kuća je prazna. Nema prijateljskih žrtava.
Žena je ustala.
- Razumjela sam - rekla je ponovno mirno u mikrofon smješten na vratu, skriven ispod njezine abaje. - Izvor Jedan i ja ulazimo. - Pokazala je Khalifu Berettom neka krene naprijed.
U kući su trupla bila razasuta po popločanom podu zajedno s ispaljenim čahurama. Većina je bila ubijena dok su posezali za oružjem -mješavinom sovjetskih jurišnih pušaka i pištolja. Lagani metalni miris krvi bio je pomiješan s mirisima oporog nefiltriranog duhana, jeftinog losiona poslije brijanja i pečenih pilića. Iz nekog radija još je dopirala glazba.
S Khalifom u pratnji krenula je stubištem na drugi kat grabeći po dvije stube odjednom, uputivši se zatim prema skupo namještenoj sobi u stražnjem dijelu kuće. Pod je bio prekriven sagovima. Bilo je tu uvezenih stolova od tikovine, stolica i jedan stol s prijenosnim računalom koje je tiho zujalo.
Pokazalo se da je računalo potpuno neoštećeno. Nasmiješila se.
Jedan je muškarac, odjeven u dugu halju i papuče, ležao na sagu s licem okrenutim prema dolje, ruku zavezanih iza leđa čvrstom plastičnom užadi.
Dvojica napadača stajala su u blizini štiteći samotnog zatvorenika svojim automatima.
Na njezin znak okrenuli su ga grubo na leđa.
Žena je gledala dolje pozorno, uspoređujući u glavi bradato lice s jastrebovskim nosom ispred sebe s fotografijama u dosjeu koje je proučavala.
Bijesne, crveno uokvirene oči gledale su natrag prema njoj. Kimnula je zadovoljno. Uhvatili su general-bojnika Hussaina Azzija al-Dourija, nekadašnjeg zapovjednika Osme uprave Mukhbarata, jedinice koja je izravno zadužena za razvoj, testiranje i proizvodnju iračkog biološkog oružja.
- Dobra večer, generale - reče ona uljudno, s laganim smiješkom na usnama.
Uzvratio joj je pogled.
- Tko ste vi, kvragu?
Žena je zbacila kukuljicu s abaje otkrivajući svoju kratku plavu kosu, ravan nos i čvrstu bradu.
- Netko tko vas već dugo progoni - reče mu mirno agentica CIA-e Randi Russell.
Dresden, Njemačka
Velike pahulje mokroga snijega padale su s tamnoga, oblačnog neba.
Okrećući se lijeno na mirnom, hladnom zraku meko su slijetale na trg koji je okruživao raskošno osvijetljenu dresdensku Operu Semper. Tanki bijeli pokrivač ublažavao je oštre crte kipa konjanika koji je predstavljao kralja Ivana Saskog i uzdizao se visoko iznad trga.
Ljudi umotani u tople ogrtače hitali su preko trga s visoko dignutim kišobranima kako bi se zaštitili od snijega koji je padao. Prilazili su uzbuđenoj gomili koja se okupljala ispred raskošno osvijetljenog ulaza u zgradu Opere.
Plakati i transparenti postavljeni posvuda u gradu najavljivali su večerašnju premijeru nove super-avangardne verzije Freis-chiltza Carla Marije von Webera, prve prave njemačke opere.
Jon Smith stajao je u sjeni blizu statue davno mrtvoga saskoga kralja, pozorno promatrajući dresdenske samopomazane ljubitelje visoke kulture kako kruže trgom. Nestrpljivo je otresao mokre snježne pahulje sa svoje tamne kose.
Spustio je ramena osjećajući kroz tanku vjetrovku i crnu dolčevitu hladan ugriz zime.
Stigao je u gradsko predgrađe prije otprilike sat vremena, kamo ga je odbacio vozač kamiona nastanjen u Hamburgu kojeg je namolio da ga vozi cijelim putem od Praga preko češko-njemačke granice. Dvjesto eura u tvrdoj hladnoj valuti više je nego zadovoljilo vozačevu znatiželju o tome zašto nekom američkom poslovnom čovjeku treba netko tko će ga tako daleko voziti.
Dopustio je Smithu da spava na poljskom krevetu odostraga u vozilu, siguran od bilo kakvih službenih pogleda koji vrebaju. Na sreću, prijelaz granice pro-šao je bez uzbuđenja. Sada kada je Češka Republika članica Europske unije, bilo je veoma malo aktivnih kontrolnih točaka između dviju zemalja.
Ali ako je želio zaći dublje u Njemačku ili putovati zrakoplovom natrag u SAD ili kamo drugdje, trebalo mu je više od obične sreće. Smrtonosna zasjeda na cesti za prašku zračnu luku stajala ga je laptopa i torbe s osobnim stvarima.
Europski hotelijeri i sigurnosni službenici u zračnim lukama uvijek se namršte na osobe koje stignu bez prtljage. Još je važnije da mu treba nova identifi-kacija.
Prije ili poslije češke vlasti će početi bacati širu mrežu za američkim liječnikom i vojnim časnikom koji je zakasnio na svoj zrakoplov za London i tako tajanstveno nestao. Mogli bi ga čak povezati s izrešetanim tijelima nađenima blizu ceste za zračnu luku.
Smith je spazio malenog bradatog muškarca u večernjoj odjeći i kričavom crvenom šalu kako polako korača prema kipu. Nosio je debele naočale o koje su se reflektirala blistava svjetla sa zgrade opere. Novopridošli je također držao uočljivo ispod ruke program u boji za predstavu Mozartova Don Giovannija.
Jon mu je krenuo u susret.
- Jeste li došli na predstavu? - pitao je mirno na njemačkom. – Kažu da je maestro u vrhunskoj formi.
Primijetio je kako je niski čovjek lagano uzdahnuo. Maestrove bila lozinka koju je Fred Klein dao Smithu kad ga je nazvao da mu sredi taj hitni tajni sastanak.
- Razumijem - odgovorio je niski bradonja. Potapšao je program koji je držao ispod ruke. - Ali ja više volim Mozarta nego Webera.
- Kakve li podudarnosti - reče Smith odlučno. -I ja.
Maleni se muškarac energično nasmiješio. Njegove plave oči bile su živahne ispod debelih leća njegovih naočala.
- Mi koji volimo najveće europske skladatelje moramo se držati zajedno, prijatelju. Uzmite ovo uz moje poštovanje. - Pružio je visokom Amerikancu svoj program Don Giovannija. A zatim se bez riječi okrenuo na peti i otišao, izgubivši se u gomili koja se muvala uokolo ispred nadsvođenog ulaza u Operu Semper.
Smith se uputio u suprotnome smjeru. Hodajući, otvorio je program i pronašao debelu omotnicu od tvrdog smeđoga papira pričvršćenu za jednu od stranica. U njoj je našao i američku putovnicu, napravljenu na ime Johna Martina. Imala je sadašnji njemački carinski žig i njegovu sliku. Omotnica je sadržavala i jednu kreditnu i jednu debitnu karticu na mitsko ime Johna Martina, voznu kartu za Berlin i broj za garderobu na dresdenskom kolodvoru Neustadt.
Jon se nasmijao u sebi, uvjeren ponovno ovim najnovijim dokazom u sjajnu organiziranost Freda Kleina. Stavio je u džep svoje nove dokumente bacivši program opere u kantu za smeće, a zatim je naglo krenuo prema blještavim svjetlima obližnjega tramvajskog stajališta.
Pola sata kasnije Smith je lagano skočio kroz stražnji izlaz žutoga tramvaja.
Nalazio se upravo preko puta kolodvora Neustadt. Piramida od modernih čeličnih greda i stakla izdizala se iz kamenog pročelja originalnog kolodvora oštećenog od atmosferskih utjecaja i prljavog od smoga. Zaobišao je dva taksija koji su milili duž snijegom zakrčene ulice tražeći mušterije i ušao u gotovo pustu kolodvorsku zgradu.
Na lijevom šalteru za prtljagu neki službenik kisela izraza lica uzeo je njegov broj i krenuo pretraživati u stražnjoj prostoriji te se vratio gunđajući i noseći kao ispod čekića novu torbu s osobnim potrepštinama i kovčeg s prijenosnim računalom. Jon je potpisao prijem i maknuo se u stranu da pregleda svoju novu akviziciju. Torba je sadržavala izbor odjeće njegove veličine, uključujući i topliji crni vuneni ogrtač. Zahvalno je odbacio svoju izlizanu vjetrovku i odjenuo teži ogrtač. Kovčeg s računalom uključivao je kompaktno, vrlo brzo računalo te prijenosni skener.
Smith je pogledao na ploču s odlascima. Imao je gotovo sat vremena do sljedećeg vlaka koji je prema voznome redu trebao krenuti iz Dresdena u Berlin.
U želucu mu je krulilo podsjećajući ga da je prošlo previše vremena otkad je zadnji put jeo. Bilo je to tek nekoliko komada suhoga prepečenca s džemom u policijskoj postaji u Pragu. Zatvorio je obje torbe, prebacio ih preko ramena te prošao kroz kolodvor do malene kavane smještene blizu perona. Natpis na njemačkom, francuskom i engleskom jeziku pozivao je goste da se posluže bežičnim internetom u restoranu dok uživaju u kavi, juhi i sendvičima.
Imao je taman dovoljno vremena da ubije dvije muhe jednim udarcem, mislio je zadovoljno. Sjeo je za prazan stol u kutu te naručio crnu kavu i zdjelu Kartoffelsuppe, krem juhe od krumpira začinjene majoranom i ploškama svinjske kobasice.
Smith je pričekao da konobarica ode pa je uključio novi laptop i skener.
Pijuckajući kavu, izvadio je osobnu iskaznicu koju je uzeo mrtvacu slomljena nosa u Divoki Sarki i počeo je pomnije proučavati. Ime na osobnoj iskaznici nije značilo ništa, sumnjao je. Ali fotografija bi u pravim rukama mogla izmamiti korisne informacije.
Otvorio je telefon i pritisnuo memorirani broj sjedišta Tajne jedan u Washingtonu.
- Reci, pukovniče -javio se Klein mirnim glasom.
- Sastanak je prošao bez problema - izvijestio je Smith. - Na kolodvoru sam i čekam vlak.
- Dobro - rekao je mirno šef Tajne jedan. - Rezerviran ti je hotel Kskanischer Hof, točno na Ku'dammu. Trebaš se ondje neprimjetno oporavljati dan-dva dok razmislimo što ćemo dalje.
Smith je kimnuo sam sebi. Kurfurstendamm, nekoć srce Zapadnoga Berlina, bio je još živo trgovačko i turističko središte. Čak i zimi trebalo bi biti prilično jednostavno umiješati se diskretno među druge putnike kojima vrve ulice i resto-rani u toj četvrti.
- Kakav je moj identitet u liku Johna Martina? - pitao je.
- Ti si tobože prodavač lijekova koji provodi nekoliko dana u Berlinu nakon što je sudjelovao na nekoj konferenciji o prodaji - reče mu Klein. - Misliš li da ćeš imati problema uklopiti se u tu priču?
- Ne - odgovori Smith samouvjereno. - Ima još jedna stvar...
- Reci.
- Moram skenirati jednu sliku i poslati ti je - reče Smith. – Sliku tipa koji je ubio Valentina Petrenka i koji me dvaput pokušao smaknuti. Sada je mrtav, ali možda bi bilo dobro da se njegova slika provuče kroz različite baze podataka.
- Vrlo vjerojatno, pukovniče - reče Klein suho. - Vrlo dobro. Pošalji je ovamo.
Bit ćemo spremni.
Blizu rusko-gruzijske granice
Izolirani gard Alagir bio je smješten je na sjeverom kraju doline Ardona, duboko među neravnim brežuljcima u podnožju Kavkaskoga gorja. Sedamdesetak kilometara južnije nalazio se snijegom zatrpan 3000 metara visok prijevoj Roki koji je vodio u osporavani gruzijski teritorij Južne Osetije. Same planine, mase šiljastoga kamenja, snijega i leda, koje su se blijedo sjajile na mjesečini, uspinjale su se u čvrstu stijenu duž cijeloga južnog obzora. Jarka svjetla osvjetljavala su alagirski ranžirni kolodvor pretvarajući crnu noć u sablasnu mimikriju dana oštrih rubova. Znojeći se unatoč ledenoj zimi, ruski borbeni inženjeri odjeveni u maskirne odore sa zimskim uzorkom okupili su se oko dugačkog teretnog vlaka koji je zakrčio ranžirni kolodvor. Radili su u timovima, brzo otkvačujući ceradom prekrivena oklopna vozila T-72, samohodne haubice od 122 mm i pješačka borbena vozila na kotačima BTR-90 te BMP-2 na gusjenicama, koja su bila pričvršćena na teretne plato-vagone iza tri snažne lokomotive vlaka.
Drugi vojnici radili su brzo kako bi odvezli novoiskrcana oklopna vozila na rampe koje vode u dugi niz golemih teretnih plato-vagona. To su bili posebni transporteri oklopnih vozila koji će ih prevesti dalje u dolinu usred stijena.
Vozila opremljena ralicama te raspršivačima soli i pijeska čekala su na čelu konvoja, spremna povesti teško natovarena teretna vozila zavojitim zaleđenim brdskim cestama u planine.
Umotan u svoj teški debeli zimski ogrtač, general-pukovnik Vasilij Sevalkin, zapovjednik Ruskoga vojnog okruga za sjeverni Kavkaz, stajao je uz svoje službeno vozilo promatrajući operaciju s neprikrivenim zadovoljstvom. Pogledao je na sat i zatim podigao ruku u rukavici kako bi dao znak jednom od svojih podređenih, nekom inženjerskom bojniku.
Inženjerski bojnik se požurio, stao u stavu mirno i salutirao.
-I? - upita ga Sevalkin.
- Bit ćemo gotovi za manje od sata, gospodine - izvijestio je bojnik energično.
- Vrlo dobro - promrmljao je Sevalkin, zadovoljan što čuje potvrdu svoje procjene. Ovaj novi konvoj oklopnih vozila, samohodnih topova i pješačkih nosača otići će odavno iz Alagira, mnogo prije sljedećeg američkog satelitskog prolaza. A teretni vlak, sada natovaren dijelovima za vozila kao mamac, bit će potpuno vidljiv kako se kreće željezničkim čvorom blizu Beslana - po svemu sudeći samo još jedan rutinski prijevoz vojne opreme ruskim snagama koje se bore protiv čečenskih ustanika zapadno odavde.
Ruski general se lagano nasmiješio. Uskoro će imati oružje, streljivo i ljude iz motoriziranih divizija u punoj snazi, 27. i 56. gardijsku, koje su skrivene na sigurnom u sklopu borbenog dometa male republike Gruzije. Iako su obje divizije bile uvelike opremljene starijim oklopnim vozilima s druge crte obrane i drugom vojnom željezarijom, njihovo je oružje bilo mnogo kvalitetnije od bilo čega što su mogle postrojiti gruzijske vojne snage sastavljene od odrpanaca s druge strane granice.
Nehajno mahnuvši, Sevalkin je otpustio bojnika na njegove dužnosti i ušao u automobil koji gaje čekao.
- Odvezi me u glavni stožer u Vladikavkaz - rekao je svomu vozaču.
Zatim je sjeo odostraga i naslonio se na sjedalo razmišljajući o događajima koji predstoje u sljedećih nekoliko dana i tjedana. Njegove zapovijedi iz Moskve za njegovo strogo povjerljivo pregrupiranje tvrdile su kako je to samo "posebna vježba mobilnosti i gotovosti". General je blago zadahtao. Samo bi luđak povjerovao kako Kremlj uistinu planira tako široke pokrete vojnika i opreme -
gotovo četrdeset tisuća ljudi i više od tisuću naoružanih borbenih vozila kao uzorak manevra na terenu. Svakako ne usred poznate oštre kavkaske zime i uz fijuk vjetrova, na temperaturama ispod ništice i zasljepljujućim mećavama.
Ne, pomislio je Sevalkin. Dudarev i ostali zacijelo su isplanirali nešto smiono, neku odlučnu akciju koja će zaprepastiti svijet. Neka to bude uskoro, odlučio je nepokolebljivo. Predugo su on i drugi poput njega promatrali u potištenoj tišini kako ruska snaga i utjecaj blijede, smanjujući se svake godine.
No uskoro će se sve to promijeniti. Kad se napokon izdaju zapovijedi da se njegova zemlja počne vraćati na mjesto koje joj pripada na svjetskoj pozornici, on i vojnici pod njegovim zapovjedništvom bit će spremni izvršiti svoju dužnost.
Bijela kuća
Sam Castilla sjedio je za velikim stolom izrađenim u rančerskom stilu od borovine iz Novoga Meksika, koji je služio kao radni stol, prelazeći pogledom brzo preko desetak opširnih dokumenata s pravnim i policijskim analizama pod oznakom hitno. Čak i uz vrhunsko osoblje Bijele kuće koje je služilo kao filtar, količina dokumenata koja je tražila njegov osobni angažman bila je fascinantna.
Načrčkao je nekoliko brzih komentara kao bilješku na jednom i zatim se odmah okrenuo sljedećem papiru. Boljele su ga oči, vrat i ramena.
Jedan kut njegovih usana iskrivio se kao u nekom cereku. To je bio stari problem svih predsjednika. Delegiraj previše ovlasti i odgovornosti i novinari će ti se rugati da si "glavni šef domara" ili ćeš se zaplesti u neki vraški blesavi skandal koji će prositi neki prastari podređeni. Pokušaj vježbati previše kontrole i naći ćeš se utopljen u moru beznačajnih bilješki koje bi bolje riješio neki mlađi činovnik ili ćeš gubiti dragocjeno vrijeme određujući dnevni raspored teniskih igrališta u Bijeloj kući, poput jadnoga Jimmyja Cartera. Trik je u tome da se nađe prava ravnoteža. Dilema je u tome što se prava ravnoteža stalno pomiče.
Netko je tiho pokucao na otvorena vrata Ovalnog ureda.
Castilla je skinuo naočale za čitanje s okvirom od titanija. Protrljao je kratko umorne oči i zatim pogledao prema vratima.
-Da ?
Na pragu je stajala njegova glavna tajnica.
- Uskoro će šest sati, gospodine predsjedniče. Stigao je gospodin Klein
- rekla je oštro, ne trudeći se nimalo prikriti izraz neodobravanja na svom zagrižljivom licu. - Uvela sam ga u vašu privatnu radnu sobu, kako ste tražili.
Castilla je prikrivao smiješak. Gospođa Pike, njegova osobna pomoćnica s dugogodišnjim stažem patnice, preuzela je ozbiljno ulogu zločestog zmaja, štoviše vrlo ozbiljno i strogo pazeći da se ne poremeti njegov dnevni red. Nije tajila činjenicu kako misli da on radi previše, vježba premalo i dopušta da njegovo ograničeno slobodno vrijeme troše mnogi njegovi politički istomišljenici koji se bezobzirno pozivaju na stara prijateljstva. Poput ostalog osoblja Bijele kuće, nije bila upoznata s detaljima Tajne jedan. To je bio samo njegov teret. Ne znajući kako drugačije klasificirati Freda Kleina, gospođa Pike strpala je blijedog, dugonosog glavnog špijuna među ostale dangube koje mu dodijavaju.
- Hvala, Estelle - reče on ozbiljno.
- Prva dama vas očekuje na večeri u rezidenciji - strogo ga je podsjetila.
- Točno u sedam.
Castilla je kimnuo s laganim smiješkom.
- Nema problema. Možete reći Cassie da ću doći, kud puklo da puklo.
Estelle Pike je glasno povukla zrak kroz nos.
- Nadam se svakako tomu, gospodine.
Castella je čekao da ona ode. Slabašno se nasmiješio. Zatim se brzo dignuo od svoga velikog radnog stola i krenuo Ovalnim uredom u susjednu radnu sobu.
Bila je ispunjena udobnim pokućstvom i policama krcatim knjigama. Poput njegove jazbine gore, u obiteljskim odajama Bijele kuće, malena soba bila je jedna od rijetkih koja je u potpunosti odražavala njegov osobni ukus. Proćelavi muškarac srednje visine i u zgužvanom plavom odijelu stajao je uz kamin diveći se jednoj od više slika s motivima staroga zapada što su visjele na zidovima radne sobe. U jednoj ruci držao je izlizanu kožnu aktovku.
Čuvši kako se otvaraju vrata, Nathaniel Frederick Klein prestao je promatrati Remingtonov original koji je bio posuđen iz Nacionalne galerije.
Prikazivao je malenu, poderanu i umornu ophodnju američkog konjaništva kako se posljednji put odupire oko isušene jame s vodom u pustinji, očajnički ispaljujući barut iz svojih karabina Springfield iza grube barikade načinjene od njihovih uginulih konja.
- Čini ti se poznatim, zar ne? - reče mirno Castilla. - Previše neprijatelja, a nedovoljno pomoći.
- Možda i jest tako, Same - odgovori šef Tajne jedan. Slegnuo je svojim uskim ramenima. - S druge strane, nitko pametan nikada nije tvrdio da je lako biti jedina svjetska supersila. Ili posebno popularno.
Predsjednik je napravio grimasu.
- Istina. I pogađa alternativu. Mislim da bih ipak više volio biti poštena i nevoljena gorila od 250 kilograma nego jadan i nesretan slabić od 49 kila. Nastavi i sjedni, Frede. Suočeni smo s vraškom situacijom i trebaju mi tvoje informacije.
Castilla je čekao dok je Klein sjeo, a zatim se spustio ukočeno u naslonjač s druge strane niskoga stolića za kavu.
- Jesi li vidio popis bolesnih obavještajnih i policijskih analitičara? -pitao je.
Klein je strogo kimnuo. U posljednja dva tjedna desetak vladinih vrhunskih stručnjaka za vojna, politička i gospodarska pitanja Rusije i bivšega sovjetskog bloka oboljelo je od smrtonosne bolesti i umrlo, bilo kod kuće bilo na poslu.
- Primam najnovije podatke tijekom cijeloga dana - reče predsjednik mrko.
- Troje naših ljudi već je umrlo. Ostali su na intenzivnoj njezi i brzo propadaju. To je prilično loše. Još je gore što nitko u bolnicama, centrima za kontrolu bolesti ili USAMRIID-u ne može identificirati tu bolest od koje obolijevaju, a još manje znaju kako je uspješno suzbijati.Do sada su liječnici iskušali svaku kombinaciju liječenja koju su mogli zamisliti - antibiotike, antivirusne agense, protuotrove te kemoterapiju i zračenje - bez ikakva pozitivna rezultata. Što god da ubija naše ljude, nadilazi naša medicinska iskustva.
- Ružno - promrmlja Klein. Iza njegovih naočala sa žicanim okvirom oči su mu bile zamućene. - No to nije prvi put što se ta tajanstvena bolest pojavila, Same.
Castilla se začudio. -Da ?
- U posljednjih 48 sati, ili tako nekako, primili smo izvještaje o nekoliko drugih ljudi koji su umrli od nepoznate bolesti, ali s identičnim simptomima
- reče mu Klein mirno. - U Moskvi. Prije više od dva mjeseca. Detalji nisu procurili na Zapad jer je Kremlj strogo zaustavio svako obavještavanje o izbijanju bolesti.
Predsjednikova četvrtasta čeljust se stisnula.
- Nastavi.
- Dvoma mojim najboljim obavještajcima iz Tajne jedan, Fioni Devin i Jonu Smithu, svakom za sebe obratili su se ruski liječnici koji su bili uključeni u liječenje žrtava. Na nesreću, obojica su ušutkani prije nego što su nam mogli dati kopije relevantnih medicinskih podataka i ostalih dokaza. Prvi je liječnik umro na jednoj moskovskoj ulici prije dvije noći, pretpostavlja se od srčanog udara. Drugog su jučer ubili u Pragu.
- Rusi?
Klein se namrštio.
- Možda.
Otvorio je svoju aktovku i pružio Castilli crno-bijeli ispis fotografije s osobne iskaznice koju mu je maloprije poslao Smith. Slika je prikazivala nekog muš-
karca uska lica i hladnih beživotnih očiju.
- Taj je momak zapovijedao ekipom plaćenih ubojica u Pragu. Kad sam propustio tu sliku kroz naša računala, on se pokazao u pola tuceta baza podataka o obavještajcima i sudskim postupcima, većinom uz oznaku raspisana tjeralica-
/uhititi s najvećim oprezom.
Predsjednik je pročitao ime otisnuto u dnu fotografije.
- Georg Dietrich Liss? Nijemac? - upitao je iznenađeno.
- Istočni Nijemac - ispravio ga je šef Tajne jedan. - Kad je srušen Berlinski zid, njegov je otac bio visoko pozicionirani časnik u Ministarstvu za državnu sigurnost komunističke vlade. Liss stariji trenutačno služi dugu zatvorsku kaznu za različite zločine protiv njemačkoga naroda.
Castilla je kimnuo. Potapšao je sliku u ruci.
- A što jer sa sinom?
- Također pripadnik tajne policije - odgovori Klein. - Služio je kao mlađi časnik u Stasijevoj pukovniji Filiks Dzierzvnski, svojevrsnoj elitnoj pretori-janskoj gardi za istočnonjemačku vladu. Bilo je glasina da je pripadao eskadro-nu smrti "crnih operacija" kojim se režim služio kako bi likvidirao političke disidente, pa čak i strane novinare čije se izvještavanje pokazalo "nezgodnim".
- Zgodno - reče predsjednik s gađenjem.
Klein je kimnuo.
- Liss je bio vrlo nezgodna osoba. Sve u svemu, bio je prvorazredni hladnokrvni sociopat. Berlin je izdao uhidbeni nalog za njega nedugo nakon ponov-nog sjedinjenja, no on je pobjegao iz Njemačke prije nego što ga je mjesna policija mogla uhititi.
- A od čega je živio u posljednjih petnaest godina? - upita Castilla.
- U najnovije vrijeme, tako mislimo, zapošljavala ga je organizacija nazvana Brandtova grupa - reče Klein. - To je vrlo mutna obavještajna i sigurnosna ekipa sastavljena od vanjskih suradnika i smještena u Moskvi.
- Opet Moskva. - Predsjednik je bacio fotografiju na stolić za kavu.-A tko vuče konce u Brandtovoj grupi?
- Naši su podaci vrlo površni - prizna Klein. - Ne znamo mnogo o organizaciji ni njezinim stvarnim izvorima financiranja, no čini se da imaju znatna sredstva. Šuška se kako obavještajci iz Brandtove grupe katkad rade za rusku vladu na temelju ugovora, provodeći osporivi nadzor pa čak i operacije lik-vidacije protiv čečenskih izbjeglica i drugih problematičnih osoba koje žive izvan neposrednoga dometa Kremlja.
- Kvragu - srdito promrmlja Castilla.
- Ima još toga - reče Klein. Nagnuo se naprijed u naslonjaču. Imao je ozbiljan izraz lica. - Provodim diskretne istrage. Čini se veoma vjerojatnim kako ista ta bolest očito pogađa vrhunske stručnjake za Rusiju u svakoj većoj zapadnoj obavještajnoj agenciji: u MI6, u Ujedinjenom Kraljevstvu, BND-u u Njemačkoj, u DGSE-u u Francuskoj i drugima.
- Bili smo slijepi - shvati Castilla odjednom. - Tom se bolešću služe kao oružjem. Ubijajući naše najbolje obavještajne analitičare netko se nada kako će nam biti sve teže shvatiti što se točno događa u Rusiji.
- Moguće je, čak i vjerojatno - složio se Klein. Ponovno je otvorio svoju aktovku držeći list papira pun imena i lokacija. - I mi smo počeli promatrati informativne servise i medicinske baze podataka svuda u svijetu, tražeći ima li još prijavljenih slučajeva sa sličnim simptomima. Bilo je potrebno kopati, ali evo što smo do sada našli.
Predsjednik je uzeo nov popis i počeo ga šutke proučavati. Tiho je zafućkao.
- Ukrajina. Gruzija. Armenija. Azerbajdžan. Kazahstan. Sve bivše sovjetske republike koje graniče s Rusijom.
Klein je ponovno kimnuo.
- I u svakom slučaju muškarci i žene koji se razbole nalaze se među ključnim vojnim i političkim vođama u tim zemljama. Iz ovoga što mogu vidjeti, većina onih koji dolaze na njihova mjesta znatno je manje stručna ili je uže povezana s ruskim interesima.
- Kurvin sin - opsuje Castilla glasno. Namrgodio se. - Taj lukavi kurvin sin Viktor Dudarev. Rusi su se već pokušali upetljati u posljednje ukrajinske predsjedničke izbore i neslavno propali. Činjenica da su se morali povući tako javno, zacijelo je izazvala žestoku reakciju. Dobro, možda Kremlj opet igra istu igru, ali ovaj put mnogo većih razmjera.
- Obrazac je sasvim sigurno indikativan - reče Klein polako.
Predsjednik je pogledao svoga starog prijatelja. Njegovim širokim licem prošao je tračak nekog izobličenog smiješka.
- Misliš da ne treba počinjati nespreman, jer još nemamo nikakvih dokaza, je li tako?
- To je svakako tvoja odluka - naznačio je Klein. Blago se nakašljao. - Ali ja smatram da smo trenutačno jaki u teoriji, a kratki u čvrstim dokazima. U
sadašnjim svjetskim okolnostima nisam siguran kako bi bili prihvaćeni nepotkrijepljeni američki navodi o ruskom prljavom poslu.
- Apsolutno - reče Castilla. Njegova široka ramena su se spustila kao da ih pritišće neki veliki teret. - Zasluženo ili ne, nas percipiraju kao da smo prečesto u proteklih nekoliko godina vikali: Evo vuka! Rezultat toga jest da su naši stari prijatelji i NATO-vi saveznici spremni vjerovati kako smo skloni pretjerivati u naglašavanju opasnosti, a isto tako su spremni prekinuti i okrenu-ti nam leđa na prvi nagovještaj kontroverze. Uspjeli smo ponovno izgraditi ponešto od naše vjerodostojnosti nakon Lazarove krize, ali sve je to teška borba.
Predsjednik se namrštio.
- Jedna je stvar sigurna. Nitko u Londonu, Parizu, Berlinu ili Varšavi neće nam zahvaliti što smo riskirali novu rundu hladnoga rata. – Pogled mu je pao na starinski globus u kutu sobe. - I sa svojim vojnicima, brodovima i zrakoplovima raspoređenima posvuda na ovom prokletom planetu, sigurno nismo u dobroj formi za bilo kakav otvoreni sukob s Rusima. Barem ne sami.
Castilla je sjedio šutke, još nekoliko minuta razmatrajući stanje. Zatim je oštro zatresao glavom.
-Neka bude tako. Ne možemo poništiti najnoviju prošlost. Što znači da ćemo morati naći dokaz kako bismo nagovorili svoje saveznike da djeluju s nama, bude li potrebe. - Sjeo je uspravnije. - Čini se da je ključ ovo prvo izbijanje bolesti u Moskvi.
- Slažem se - reče Klein. Oči su mu bile hladne. -Netko je zasigurno odlučan u eliminaciji svakoga tko nam pokuša nešto reći o tome.
- Još jedna stvar je jasna - nastavi Castilla. - Ne mogu se pouzdati u CIA-u da će povesti primjerom u tome. Oni nisu pripremljeni za učinkovit rad u Moskvi, barem ne tajno. - Zadahtao je. - Bili smo toliko fokusirani ovih dana na to da budemo u dobrim odnosima s njima pokušavajući ih zadržati kao svoje saveznike u ratu protiv terorizma.Langley je utrošio vrijeme i energiju izgrađujući radne odnose s njihovim sigurnosnim službama, umjesto da regrutiraju mreže agenata provokatora u Kremlju. Ako zatražim od ispostave CIA-e u Moskvi da uključi vožnju unazad u tako kratkom roku, svi su izgledi kako će oni to samo pokvariti. I mi ćemo završiti s tako mnogo diplomatskoga hoda po jajima koja će se cijediti niz naša lica da nam nitko neće povjerovati ni riječ koju budemo izjavili.
Oči su mu na trenutak zasjale.
- Ostajete ti i tvoja ekipa, Frede. Fronta i centar. Želim da Tajna jedan obavi prioritetnu istragu. Ali to mora biti brzo i važno je da bude mirno.
Klein je kimnuo u znak razumijevanja.
- Imam malenu, ali izvrsnu ekipu koja je već u Moskvi – složio se.
Razmišljajući napeto, izvadio je rupčić iz džepa svog ogrtača, skinuo naočale i obrisao ih. Zatim je stavio žičane okvire iza ušiju i pogledao. - Osim toga, imam još jednog vrhunskog obavještajca u stanju pripravnosti. Hrabar je, ima svoje izvore i prije je radio u Rusiji. Najbolje od svega jest to što je medicin-ski školovan i stručan znanstvenik koji će razumjeti svaki podatak koji otkriju.
- Koga to imaš u vidu? - upita Castilla znatiželjno.
- Pukovnika Jonathana Smitha - reče Klein tiho.
17. veljače Poltava, Ukrajina
Na pola puta između industrijskoga grada Krakova i glavnoga grada Kijeva, Poltava se prostirala na tri brežuljka usred goleme i inače jednolične ukrajinske stepe. Njezine središnje ulice i avenije širile su se sa središnjeg trga.
A u središtu tog otvorenog prostranstva nalazio se Željezni stup slave, okružen malenim topovima sa zlatnim carskim orlom na vrhu. Podignut 1809. godine, taj visoki spomenik slavio je konačnu pobjedu cara Petra Velikoga nad šved-skim napadačima i njihovim kozačkim saveznicima jedno stoljeće prije toga. Ta je pobjeda osigurala Rusiji trajnu dominaciju nad tim područjem.
Velike neoklasicističke vladine zgrade, izgrađene tijekom 19. stoljeća, opasavao je okrugli park. Njihovi prozori na gornjem katu gledali su prema Željeznom stupu.
Leonid Ahmetov, predsjednik poltavske regionalne grupe parlamentarnih zastupnika, zagledao se kroz prozor svog ureda. Krupni sjedokosi političar i poslovni oligarh mrko je gledao prema zlatnom orlu i zatim se okrenuo. Spustio je rolete i promrmljao neku psovku.
- Ne odobravaš to stajalište? - upita podrugljivo njegov posjetitelj, mršavi muškarac uska lica, u smeđosivom odijelu. Sjedio je u naslonjaču na suprotnoj strani bogato ukrašenog radnog stola.
Ahmetov se namrštio.
- Nekoć sam uživao u tome - strogo je progunđao. - Ali sada je ovaj stup samo podsjećanje na našu sramotu i naše popuštanje smalaksalom zapadu.
Obojica muškaraca razgovarala su na ruskom. To je prvi jezik gotovo polovice ukrajinskoga stanovništva, od kojeg je većina koncentrirana u istočnim industrijskom područjima zemlje. Dvoji nedavni predsjednički izbori, od kojih su prve srušile navodne optužbe za prijevaru, podijelili su zemlju u dvije frakcije od kojih je jedna bila autoritarna i sklona obnavljanju veza s Moskvom, a druga demokratičnija i više orijentirana prema Europi i Zapadu. Ahmetov i njegovo društvo bili su među lokalnim vođama proruske frakcije. Kontrolirali su veći dio poltavske industrije i poslovnoga svijeta.
- Majka Rusija uistinu nikada ne napušta svoje odane sinove – reče brzo muškarac uska lica. Oči su mu se ukočile. - Kao što nikada ne oprašta onima koji je izdaju.
Viši, teži oligarh je pocrvenio.
- Ja nisam izdajica - zagrmio je. - Moji ljudi i ja bili smo spremni krenuti protiv Kijeva prije nekoliko mjeseci, sve do trenutka kad je vaš predsjednik Dudarev postigao nagodbu s novom vladom. Kad nam je Kremlj tako naglo otkazao potporu, kavu smo stvarnu šansu imali nego da sklopimo mir s novim poretkom?
Drugi je čovjek slegnuo ramenima.
- Nagodba koju osuđuješ bila je samo manje taktičko povlačenje. Zaključili smo da nije još došlo vrijeme za otvorenu konfrontaciju s Amerikancima i Europljanima. Ahmetov je stisnuo oči. -A sada jest?
- Uskoro će biti - reče mu drugi muškarac mirno. - Vrlo brzo. Ali ti moraš
obaviti svoj dio posla.
- Što ja moram učiniti?
- Prvo? Želimo da organiziraš javne demonstracije koje će koincidirati s proslavom Dana obrane domovine, 23. veljače - reče čovjek uska lica. - To mora biti masovni politički skup na kojem će se tražiti potpuna autonomija od Kijeva i uže veze s majčicom Rusijom.
Oligarh je slušao pozorno i sa sve većim uzbuđenjem dok je posjetitelj iz Moskve tumačio zapovijedi koje je dobio od Kremlja.
Jedan sat poslije čovjek iz Moskve napustio je zgradu uprave poltavskoga područja i krenuo mirno prema Željeznom stupu slave. Drugi muškarac, onaj viši, širokog, ljubaznog lica i s kamerom prebačenom oko vrata izdvojio se od malene skupine školske djece proučavajući spomenik te se pridružio nižem kolegi iz Trinaeste uprave ruskog FSB-a.
- Kako je bilo? - pitao je.
- Naš prijatelj Ahmetov se složio. Za šest dana on i njegovi pomagači okupit će se ovdje na ovome trgu u podnožju stupa - referirao je muškarac uska lica.
- Koliko?
- Najmanje dvadeset tisuća. Možda i dvaput više, ovisno o tome koliko se njegovih radnika i njihovih obitelji pokorava njegovim zapovijedima.
- Vrlo dobro - reče muškarac široka lica, smiješeći se otvoreno.- Možemo im osigurati topao prijam i užasnutom svijetu demonstrirati koliko će daleko ići Kijev da bi suzbio mirne demonstracije među svojim nezgodnim etničkim Rusima.
- Imaš sve potrebne informacije?
Viši čovjek je mirno kimnuo. Potapšao je svoju digitalnu kameru.
- Slike koje trebam za detaljno planiranje spremljene su ovdje. Ostatak je više stvar matematike.
- Siguran si? - upita muškarac mršava lica. — Ivanov će ustrajati na apsolutnoj pouzdanosti i točnosti. On želi krvoproliće bez milosti, a ne bijedni fijasko.
- Drugi se muškarac nacerio.
- Polako, Genadije Arkadijeviču. Polako. Naši gospodari imat će izliku koju trebaju. Dajte mi dovoljno eksploziva, posebno RDX-a, i mogu poslati taj tzv.
Željezni stup na Mjesec.
Blizu Orvieta, Italija
Stari i lijepi umbrijski grad Orvieto izdizao se visoko na vulkanskoj visoravni iznad široke doline rijeke Paglie, negdje na pola puta između Rima i Firence. Strme stijene koje su opasavale grad služile su tisućljećima kao prirodna utvrda.
Ispod tih stijena sporedna cesta odvajala se od glavne autoceste, autostrade, i zavijala na zapad prema bočnoj strani niskoga grebena preko puta Orvieta.
Nekoliko supermodernih zgrada od čelika i stakla protezalo se s one strane grebena, okružene žičanom ogradom na čijem su vrhu bili gusti redovi bodljikave žice.
Oznake na glavnom ulazu identificirale su kompleks kao sjedište Europskoga centra za istraživanje stanovništva. Deklarirana svrha Centra bila je proučavanje kretanja i genetske seobe povijesnoga europskog stanovništva. Znanstvenici dodijeljeni različitim laboratorijima u sklopu kompleksa rutinski su se raspršili diljem kontinenta i Sjeverne Amerike uzimajući uzorke DNK različitih zajednica i etničkih skupina za široku lepezu istraživačkih projekata iz područja povijesti, genetike i medicine.
U sivo, vlažno rano jutro crni je Mercedes prošao kroz ulaz i parkirao se blizu velike zgrade smještene lagano po strani od drugih. Izašla su dvojica muškaraca koji su nosili šubare i tamne ogrtače. Obojica su bili visoki i plećati. Jedan plavooki s visokim slavenskim ličnim kostima stajao je čekajući mirno blizu auta, dok je drugi muškarac krenuo prema zaključanom glavnom ulazu u drugu zgradu.
- Ime? - upitao je na talijanskom, ali sa stranim naglaskom glas iz portafona postavljenog uz čvrsta čelična vrata.
- Brandt- reče jasno krupni čovjek. Okrenuo se lagano prema kamerama za videonadzor postavljenima tako da pokrivaju ulaz, puštajući da mu najprije snime lice, a zatim profil.
Nastupila je kratka pauza u kojoj su se slike snimljene kamerom uspore-
đivale s onima u dosjeu u računalu sigurnosnoga sustava. Portafon se naglo oglasio.
- Izvolite ući, signor Brandt - reče glas. - Izvolite unijeti svoj identifikacijski kod.
Krupni čovjek unio je deseteroznamenkastu kodnu sekvencu na malu tipkovnicu blizu vrata i čuo kako otvarajući se klikaju višestruke brave, jedna za drugom. Ušavši, našao se u blještavom jarko rasvijetljenom hodniku. Dva muškarca gruba lica, koji su držali automate, stajali su promatrajući ga pomno iz susjedne stražarnice. Jedan od njih kimnuo je uljudno prema garderobi.
- Ovdje možete ostaviti svoj kaput, šešir i oružje, signor.
Lagano se nasmiješio, nekako zadovoljan što je ustanovio da se stroge mjere sigurnosti koje je on odredio primjenjuju čak i za njega. Smatrao je to suprotnošću koja ulijeva povjerenje u odnosu na loše vijesti koje je maločas primio iz Praga. Odbacio je kaput, a zatim skinuo s ramena futrolu u kojoj je bio njegov pištolj Walther. I jedno i drugo objesio je na kuku, a zatim skinuo šubaru otkrivajući kuštravu svjetloplavu kosu.
- Obavijestili smo dr. Renkea o vašem dolasku - rekao mu je jedan od naoru-
žanih čuvara. - Očekuje vas u glavnom laboratoriju.
Erich Brandt, čovjek kodna imena Moskva Jedan, kimnuo je mirno.
- Vrlo dobro.
Glavni laboratorij zauzimao je gotovo pola zgrade. Računala, DNK
sekvenceri nalik na kutije i sintetizatori, kromatografske stanice, strojevi za elektroporaciju veličine mlinca za kavu i zapečaćene tube reagensa, enzima i drugih kemijskih spojeva ispunjavali su niz crnih stolova. Druga vrata vodila su u izolacijske komore koje su služile za uzgoj potrebnog virusnog i bakteriološkog materijala. Tehničari i znanstvenici koji su nosili sterilne kute, rukavice, kirurške maske i prozirne plastične štitnike za lice lebdjeli su oko opreme, krećući se oprezno kroz strogo propisane faze potrebne da se proizvede svaka jedinstvena varijanta HYDRE.
Brandt je stao blizu vrata i motrio složeni proces sa zanimanjem, ali i s vrlo malo istinskog razumijevanja. Iako mu je Wolf Renke pokušavao objasniti svu zamršenost postupaka nekoliko puta prije, Brandt se uvijek našao izgubljen u moru znanstvenog žargona.
Visoki plavokosi muškarac slegnuo je ramenima. Je li to uistinu važno? On ima vještine potrebne za hladnokrvno i točno ubijanje, a HYDRA je oružje kao i svako drugo. Svedeni na svoje neznanstvene elemente, mehanizmi proizvodnje HYDRE i moći za ubijanje bili su okrutno jednostavni u teoriji, ali složeni u izvedbi.
Prvo netko dobije uzorak DNK odabrane žrtve iz komadića kose, kože, djelića sluzi ili čak iz ulja ostavljenih u otisku prsta. Zatim dolazi precizan proces razvrstavanja kroz ključne sekcije kromosoma ispunjenih genima, pri čemu se traže specifična područja genetske sekvence koja su jedinstvena za svakoga pojedinca i također povezana s razmnožavanjem stanice. Kad je to učinjeno, netko priprema jednostruke lance takozvanih kDNK – omplementa-rnih DNK - stvarajući točke zrcalne slike odabranih ciljnih područja.
Sljedeći korak zahtijeva promjenu relativno malenog DNK virusa s jednim lancem koji je aktivan kod ljudi. Uz pomoć različitih kemijskih procesa moguće je skinuti sve osim gena povezanih s njihovom zaštitnom proteinskom ovojnicom i onih koji dopuštaju da virus prodre u samo središte, u jezgre ljudskih stanica. Dodaju se pomno izrađena područja DNK dobivena iz genoma žrtve i promijenjeni virus spaja se u prsten - taj stvara plazmid koji se sam razmnožava.
Nakon toga, ti virusni plazmidi mogu se umetnuti u dobroćudan soj E. coli, bakterije koja se obično nalazi u ljudskom crijevu. Preostaje još samo da se uzgoje i koncentriraju ti preinačeni sojevi E. Coli koji stvaraju korisnu količinu materijala i varijanta HYDRE spremna je za isporuku odabranoj meti.
Ove uglavnom nevidljive bakterije, bez mirisa i okusa, mogu se lako dati osobi određenoj za umiranje u kombinaciji hrane i pića. Kad se progutaju, preinačene bakterije se smještaju u crijeva i počinju se ubrzano razmnožavati.
Tijekom rasta stalno odbacuju genetički promijenjene virusne čestice koje se raznose krvotokom po tijelu.
Brandt je znao da su te virusne čestice ključne smrtonosne komponente u HYDRI. Po svojoj prirodi bile su zamišljene tako da probijaju stjenke ljudskih stanica. Kad se jednom nađe u stanici, svaka čestica će ubrizgati stvorena područja kDNK u jezgru. Nigdje se ništa neće dogoditi, osim u ciljanoj meti. No u odabranoj žrtvi počet će se razvijati mnogo opasniji proces. Čim sta-nična jezgra počne umnožavati samu sebe, ta područja zrcalne slike automatski će se priključiti unaprijed odabranim porcijama kromosomskoga DNK, blo-kirajući svako daljnje razmnožavanje. Cijeli taj zamršeni proces diobe i repro-dukcije stanice, apsolutno bitan za život, naglo će stati, poput patent zatvarača koji zapne u tkanini.
Kako sve više stanica bude zaraženo i prestane se reproducirati, žrtve HYDRE će trpjeti boli, dobiti visoku temperaturu i kožni osip. Prekid u radu stanica koje se najbrže reproduciraju - folikule dlaka i koštana moždina - stvara simptome koji podsjećaju na propadanje i anemiju, kakvi se vide kod trovanja zračenjem. Na kraju se, dakako, postupno propadanja širi na sve organe i sustave, što neizbježno izaziva sporu i bolnu smrt.
Tu nema lijeka. Niti se HYDRAmože otkriti bilo kakvim praktičnim sredstvima. Liječnici koji očajnički pokušavaju izolirati uzrok te nepoznate bolesti nikada ne bi pomislili da treba pogledati sasvim običnu, naoko bezazlenu i nezaraznu bakteriju skrivenu u crijevima svake žrtve.
Brandt se zadovoljno nasmiješio pri toj pomisli. Ne može se otkriti, ne može se zaustaviti i ne može se liječiti. HYDRA je savršeno oružje za ubojice. Na mnogo načina, razmišljao je cinično, Renke i njegov tim su vješte mikroskopske verzije precizno navođenih bombi i raketa kojima su se Amerikanci toliko hvalili, osim što HYDRA neće nikad proizvesti nikakvu nezgodnu kolateralnu štetu.
Wulf Renke, mnogo niži, vitkiji muškarac okrenuo se od jednog od DNK
sekvencera i krenuo prema Brandtu. Skinuo je rukavice, štit za lice i kiruršku masku, otkrivajući glavu s kratko ošišanom sijedom kosom i pomno podrezanom bradicom i brkom a la Vandyke. Iz daljine činio se srdačnim, čak i ljubaznim.
Samo izbliza mogao se u Renkeovim tamnim smeđim očima primijetiti bešćutan, hladnokrvni fanatizam. Znanstvenik je podijelio cijelo čovječanstvo na dva vrlo nejednaka dijela: one koji podupiru njegovo istraživanje i one na kojima može testirati napredne biološke i kemijske grozote koje su bile njegova jaka strana.
Pružio je ruku s laganim smiješkom.
-Erich! Dobro došao! Došao si osobno po našu prvu seriju igračaka?
- Kimnuo je prema izoliranom prijenosnom hladnjaku napunjenom pomno etiketiranim prozirnim bočicama. Oko hladnjaka su bili paketi suhoga leda.
Kako bi se smanjila opasnost da njihovi bakterijski domaćini ostanu bez hrane i počnu ugibati, varijante HYDRE su se držale što dulje smrznute. - Tu su, sve zapakirane i spremne zatransport.
- Došao sam po varijante druge faze, Herr Professor. - Brandt se mirno složio, rukujući se. - Ali moramo razgovarati i o drugim stvarima. Privatnim
-rekao je znakovito.
Renke se začudio.
- Da? - Pogledao je preko ramena druge tehničare i znanstvenike zauzete u laboratoriju prije nego što se opet okrenuo da pogleda krupnog čovjeka. - Bilo bi bolje da prijeđemo u moj ured.
Brandt ga je slijedio u sobu bez prozora, točno ispod središnjega hodnika.
Police s knjigama i drugom referentnom građom bile su nagurane najednom zidu.
Visoki plavokosi muškarac nije bio iznenađen što osim radnog stola i računala vidi u jednom kutu malene sobe i sklopivi krevet i neurednu hrpu posteljine.
Renke je bio poznat po tome što nije bio zainteresiran za materijalnu udobnost koja je drugima tako važna. Živio je gotovo samo za svoja istraži-vanja.
Nakon što su se vrata za njim zatvorila, Renke se okrenuo kako bi se suočio sa svojim mnogo krupnijim kolegom.
-I? - pitao je. - Osim prikupljanja sljedećih varijanti HYDRE, što te drugo vodi ovamo tako hitno?
- Dvije stvari - reče mu Brandt. - Prvo, suočeni smo s velikom provalom u sigurnost.
Renkeovo lice se smrznulo.
- Gdje?
- U Pragu, a tragovi vode u Moskvu - reče krupni čovjek glatko.Objasnio je ono što je čuo o uspješnom napadu na Petrenka i drugom neuspjelom atentatu na američkog liječnika, pukovnika Smitha. Mahniti pozivi od preži-vjelih iz njegova praškoga tima došli su do njega netom nakon njegova dolaska u Rim prethodne noći.
Dok je Renke pozorno slušao, lice i usne su mu se namrštili od negodovanja.
Zatresao je glavom zgražajući se.
- Liss je bio nemaran - reče. - Neoprostivo nemaran.
- Istina. Bio je i neprecizan i lakomislen. - Brandtove sive oči bile su ledeno hladne. - Barem me njegova smrt od Amerikančeve ruke poštedjela napora da ga eliminiram kao primjer Ilionescuu i drugima.
- Je li se taj Smith već pojavio?
- Još ne - reče Brandt polako. Slegnuo je snažnim ramenima. – Ali nije stigao na planirani let za London i sada ga traže i češke vlasti. Ako ga nađu, imam druge izvore u Pragu koji će me obavijestiti.
- To je bilo prije gotovo dvadeset četiri sata - naglasio je znanstvenik.
- No sada je Smith već mogao prijeći češku granicu. Mogao bi, zapravo, biti gotovo svuda u svijetu.
Brandt je mrko kimnuo.
- Znam to dobro.
Renke se ponovno namrštio. Gladio je svoju urednu, sijedu bradu.
- Što znaš o tom Amerikancu? - upitao je naposljetku. – Unatoč svojim strašnim pogreškama, Liss i njegovi ljudi bili su profesionalci. Kako ih je obični liječnik mogao tako lako likvidirati?
- Ne znam - priznao je viši muškarac. - Ali Smith je, naravno, mnogo više nego što izgleda na površini.
- Misliš... obavještajac? Za neku američku vojnu obavještajnu organizaciju?
Brandt je slegnuo ramenima.
- Možda. - Plavokosi muškarac se namrštio. - Dao sam ljudima da istraže pozadinu Smithova djelovanja, evidenciju iz vojne službe i liječničku, kvalifi-kacije još onda kada je Liss prvi put izvijestio o njegovu sastanku s Petrenkom, ali taj posao ide nepotrebno sporo. Ako je povezan s nekom od američkih obavještajnih agencija, ne želim riskirati da se otkrije naše zanimanje za njega.
To bi nas moglo prerano otkriti.
-Ako je špijun, tvoj oprez može doći prekasno - reče Renke mirno. -Amerikanac je mogao već dublje istražiti naša terenska ispitivanja u Moskvi.
Brandt je umuknuo, obuzdavajući svoje loše raspoloženje. Neće postići korisnu svrhu podsjećanjem znanstvenika na njegovu ulogu u forsiranju tih prvih pokusa.
- Jesi li obavijestio Alekseja Ivanova? - upita Renke nakon nekog vremena. -
Naposljetku, Trinaesta uprava možda ima dosje o Smithu. U najmanju ruku, naši prijatelji u FSB-u trebaju biti obaviješteni kako bi pojačali sigurnost u Moskvi i oko nje.
Brandt je zatresao glavom.
- Za sada nisam ništa rekao Ivanovu o Amerikancu - reče mirno.- On zna da su Petrenko i Kirjanov mrtvi, drugo ništa.
Znanstvenik se začudio.
- Zar držiš Ivanova u mraku? Je li to mudro, Erich? Kao što kažeš, to je veoma ozbiljan proboj operativne tajnosti. To svakako nadilazi svako pitanje profesionalne ljubomore i nelagode.
- A izravne zapovijedi našega šefa imaju prednost pred svim drugim razmiš-
ljanjima - podsjetio ga je Brandt hladno. - On očekuje od nas da sami očistimo svoje svinjarije, a ne da odmah trčimo u Kremlj poput uplašene dječice. U
ovom slučaju, sklon sam tomu da mu se pokoravam. Rusi su previše nespretni.
Njihova intervencija može samo pogoršati stvari. U ovakvoj situaciji imam dovoljno žive sile da vladam situacijom ako Amerikanci počnu zabadati nos i uhoditi.
Renke je naškubio usta.
- A što onda trebaš od mene?
- Kompletan popis onih u Moskvi čije bi se spoznaje o prvom izbijanju HYDRE mogle pokazati opasnima za nas ili za projekt. Dok je Smith još u bijegu, ne možemo riskirati da pretpostavljamo kako su Petrenko i Kirjanov bili jedini skloni ne pokoravati se zapovijedima o šutnji.
Renke je polako kimao.
- Mogu pripremiti takav popis.
- Dobro. Pošalji mi imena što prije - Brandtovi zubi su bljesnuli dok se hladno smiješio. - Moramo biti spremni ukloniti preostale neriješene situacije ako se javi potreba za tim.
- Da, to je točno - složio se Renke. Pogledao je krupnijeg čovjeka.- A o čemu si drugom želio razgovarati?
Brandt je oklijevao. Okrenuo se polako, sumnjičavo promatrajući natrpane police s knjigama i jednostavno pokućstvo oko njega. Zatim je ponovno pogledao znanstvenika.
- Jesi li siguran da je ovaj ured čist?
- Moj tim za sigurnost čisti ga svaki dan - odgovori Renke mirno. - Oni su odani meni i nikom drugom. Možeš slobodno govoriti. -Nasmiješio se formalno. - Iz tvoje nelagode zaključujem da imaš vijesti o našem drugom pothvatu.
Tzv. "politika osiguranja" protiv izdaje koju bi naši ruski prijatelji tako voljeli imati.
Brandt jekimnuo.
- To je točno. - Unatoč znanstvenikovu uvjeravanju, spustio je lagano glas. -
Zürich je potvrdio prve uplate na naše račune. Ali ja moram imati u ruci poseban materijal koji smo mu obećali prije nego što Ivanov odobri drugi prijenos sredstava. Renke je slegnuo ramenima.
- To nije problem. Završio sam traženu varijantu prije nekoliko tjedana.
Prešao je sobu i dotaknuo dugme na jednoj od polica za knjige. Ona se bešumno okrenula otkrivajući skriveni sef u zidu i mali zamrzivač. Unio je kod i zatim pritisnuo desni palac na skener za otisak prsta, ugrađen u vrata sefa.
Otvorila su se u čim je nestalo pare. Znanstvenik je navukao izoliranu rukavicu i zatim gurnuo ruku unutra. Izvadio je jednu jedinu staklenu bočicu.
- Evo je. Možeš uzeti nosač i malo više suhoga leda kad budeš izlazio.
Brandt je primijetio policu u sefu na kojoj su bile druge bočice. Njegove sive oči su se suzile.
Renke ga je vidio i nasmiješio se.
- Erich, znamo se godinama. Sigurno si dosad već primijetio da ja uvijek poduzimam mjere opreza radi vlastite sigurnosti, bez obzira na to za koga radim.
DRUGI DIO
Berlin
Jon Smith je ispio zadnju kavu i stavio šalicu natrag na okrugli stolić prekriven stolnjakom. Iako to nije bio njegov običaj, diskretno je proučavao ljude što su sjedili oko njega u mirnoj, ukusno namještenoj blagovaonici za doručak hotela Askanischer Hof. To je bila njegova prva istinska prilika otkako je stigao kasno navečer da bolje promotri neke od gostiju. Većina su bili poslovni ljudi mrkih lica, koji su čitali jutarnje novine ili zapisivali bilješke između odsutnih zalogaja prepečenca, muslija i slatkih svitaka, za sastanke koji ih očekuju. Tu su bila i dva starija bračna para koja su sjedila zajedno, turisti koji su iskoristili prednost sniženih zimskih cijena u njemačkoj metropoli. Ni kod koga u elegantnoj maloj prostoriji nije mu ništa zazvonilo na uzbunu.
Trenutačno razuvjeren, ostavio je nekoliko eura na stolu kao napojnicu, ustao i otišao prema vratima. Crno-bijele uokvirene fotografije slavnih autora i glumaca koji su odsjeli u hotelu Askanischer Hof tijekom njegove duge povijesti, uključujući Arthura Millera i Franza Kafku, promatrale su ga sa zida iza visoko ulaštenog bara.
Vani, u hotelskom predvorju, presreo ga je portir.
- Upravo je stigao paket za vas, gospodine Martin - uljudno je promrmljao. -
Posebnim kurirom.
Smith je potpisao da je primio zapečaćenu omotnicu te je ponio u sobu. Iz naljepnice s adresom bilo je vidljivo da je paket poslao Waldmann Investments LLC iz Bruxellesa, jedno od poduzeća paravana kojim se služila Tajna jedan za tajne pošiljke diljem svijeta. Zazviždao je tiho vidjevši vrijeme na žigu na omotnici. Iako je pošiljka poslana dobrano prije zore, netko se dois-ta morao jako požuriti da on primi paket u Berlinu tako rano ujutro.
Jon je sjeo u udobnu plavu sofu uz prozor, skinuo sigurnosne žigove te rasprostro dokumente iz omotnice po ukrašenom stolu za kavu u stilu 20-ih godina 20. stoljeća. Jedan je dokument bila kanadska putovnica izrađena također na ime Johna Martina, s njegovom slikom. Izgrebena, prljava od putovanja i dobrano oštećena uključivala je zamrljane ulazne i izlazne žigove, pokazujući da je u posljednjih nekoliko godina posjetio niz raznih europskih zemalja kao što su Njemačka, Francuska, Italija, Poljska, Bugarska i Rumunjska.
Paketić posjetnica identificirao je Johna Martina kao istraživača zaposlenog u Institutu Burnett, privatno financiranom think tanku za javnu politiku, smještenom u Vancouveru i Britanskoj Kolumbiji. Jedan jedini komad papira na kojem je velikim slovima pisalo UNIŠTITI NAKON ČITANJA sadržavao je kratak životopis izmišljenoga Johna Martina.
Omotnica je također sadržavala valjanu poslovnu vizu za Rusiju koja je potvrđivala da ga je u Moskvu pozvala privatna tvrtka radi konzultacija o kom-parativnom nacionalnom sustavu zdravstva i socijalnog osiguranja. A priloženi itinerer pokazivao je da danas prije podne ima rezerviran Lufthansin let za Moskvu
Smith je još trenutak zurio u niz krivotvorenih putnih dokumenata razastrtih pred njim. Moskva? Šalju ga u Moskvu? Dobro, Daniele, stari druže, razmišljao je ironično, kako ti se sviđa tvoj prvi pogled na lavlju jazbinu? Zatim je otvorio mobitel.
Klein je odgovorio na njegov poziv nakon prvog zvona.
- Dobro jutro, Jone - reče šef Tajne jedan. - Pretpostavljam da si upravo primio svoj novi paket s identitetom?
- Pretpostavka je u redu, šefe - reče Smith suho. - Možeš li mi sada reći točno što se to, kvragu, događa?
- Svakako - odgovori Klein. Glas mu je bio smrtno ozbiljan. - Smatraj ovo upoznavanjem sa zadatkom. Ali prije nego što počnemo, trebaš znati da tvoje zapovijedi dolaze s najvišeg mjesta.
Znači samog predsjednika, shvatio je Smith. Nesvjesno, sjeo je uspravnije.
- Kreni.
Slušao je sa sve većim zaprepaštenjem dok je Klein prelazio kroz popis mrtvih ili umirućih obavještajaca, vojnih čelnika i političara u SAD-u, kod njihovih zapadnih saveznika i u manjim zemljama koje okružuju Rusiju.
- Bože - rekao je kad je Klein završio. - Nije čudo što je moj sastanak s Petrenkom dirnuo u osinje gnijezdo.
- Da - složio se Klein. - To je i naša procjena.
-A ti sada želiš da istražim prve slučajeve ove bolesti o kojima mi je govorio Petrenko - nagađao je Smith.
- Točno. Ako je moguće, trebamo čvrste podatke o njezinu podrijetlu, mehanizmima i načinima prenošenja - reče Klein. - I to brzo.Imam neugodan osjećaj kako se događaji razvijaju vrlo brzo.
- To je prilično zahtjevna zapovijed, Frede - reče Smith mirno.
- Shvaćam to. Ali nećeš biti sam na tom zadatku, pukovniče - obećavao mu je Klein. - Mi već imamo operativni tim, i to vrlo dobar. Oni će te podupirati čim stigneš.
- Kako ću stupiti s njima u vezu?
- Imaš rezervaciju u hotelu Budapest nedaleko od Bolšoj teatra.- reče mu šef Tajne jedan. - Uzmi sobu i budi u baru večeras do sedam sati po mjesnom vremenu. Netko će ti pristupiti prije sedam i trideset.
-A kako ću prepoznati svoju vezu? - upita Smith.
- Nećeš - odgovori Klein tiho. - To će biti strogo jednosmjerni sastanak.
Ti samo mirno sjedi i čekaj. Tvoja veza će identificirati tebe. Lozinka je tangenta.
Jon je osjetio kako su mu usta suha. Jednosmjerni sastanak znači da će letjeti u Rusiju, a da neće imati imena, krinke pa čak ni fizičke opise obavještajaca Tajne jedan koji su ondje bazirani. Klein ne riskira čak ni kad se Smith služi zamaskiranim identitetom Johna Martina, a ne svojim imenom. Na taj način, kad bi ga ruske tajne službe uhitile u zračnoj luci, on ne bi mogao ni pod prisilom izdati nijednog drugog operativca. U ovakvim uvjetima takva procedura bila je mudra mjera opreza, ali nekako ga je pogodila kao prilično slaba utjeha.
- Koliko je čvrsta ta kamuflaža s Martinom? - upitao je kratko.
- Prilično čvrsta u tim uvjetima - reče Klein. - Ako zagusti, može izdržati pod pritiskom oko dvadeset četiri sata, uz malo sreće.
- Dakle, pretpostavljam da je trik u tome da se momcima u Kremlju ne da povoda da počnu secirati lažni kanadski životopis gospodina Martina.
- To bi bilo najbolje - složio se Klein odlučno. - Ali znaj da ćemo i mi biti uz tebe, spremni da ti pružimo svu moguću pomoć sa svoje strane.
Smithje kimnuo.
- Razumijem.
- Onda sretno, Jone - reče Klein. - Javi se iz Moskve što prije.
Kijev, Ukrajina
Satnik američke vojske Carlos Parilla zadržao je nezainteresiran izraz lica slušajući pozorno uznemireni glas na drugom kraju telefona.
- Da, da, razumijem, Vitalije - reče kad je osoba koja je nazvala prestala govoriti. - Odmah ću prenijeti vijesti svojim nadređenima. Da, imate apsolutno pravo, to je strašan razvoj situacije.
Spustio je slušalicu i uzdahnuo.
- Isuse!
Njegov šef u uredu atašea za obranu Veleposlanstva SAD-a, pukovnik u američkoj mornarici, pogledao je iznenađeno preko svog računala. Uvijek korektan, Parilla je bio poznat među svim osobljem veleposlanstva baziranog u Kijevu po tome što ne psuje niti bogohuli čak ni pod najvećim stresom.
- Što se događa, Carlos?
- To je bio Vitalij Čečilo iz ukrajinskog Ministarstva obrane - izvijestio je Parilla mrko. - Kaže kako je general Engler u bolnici u Cernihovu, u jedinici intenzivne njege. Čini se kao da je uhvatio isti nepoznati virus koji je jučer ubio generala Marčuka.
Pukovnik američkih marinaca razrogačio je oči. Brigadni general Bernard Engler bio je šef specijalne američke vojne misije, tima američkih časnika dodijeljenih da pomažu Ukrajini u moderniziranju i reformiranju njezinih obrambenih snaga. I dalje zabrinut zbog sporadičnih obavještajnih izvještaja koje primaju o neuobičajenim vojnim manevrima blizu granice, Engler je jučer otišao u Černihiv kako bi pokušao podbosti Marčukova mlitavog nasljednika, general-pukovnika Eduarda Timošenka, da poduzme razumne mjere opreza.
Pukovnik je uzeo telefon i stisnuo broj.
- Spojite me odmah s veleposlanikom. - Stavio je ruku na slušalicu i pogledao po sobi prema Parilli. -Nazovite izravno bolnicu u Černihivu i tražite potvrdu generalova stanja. Zatim prenesite poruku dežurnom časniku u Washingtonu.
Trebat ćemo ovdje hitno zamjenu.
Parilla je kimnuo. Ako je njihov zapovjednik bolestan ili možda i umire, američka vojna misija ovdje bit će uvelike paralizirana. Kao general s jednom zvjezdicom Engler je uživao veliku pažnju i uvažavanje u ukrajinskoj vladi i oružanim snagama. Njegovi podređeni, većinom mlađi časnici, nisu imali istu količinu utjecaja kao njihovi partneri svjesni svoga položaja. S obzirom na mo-guće neprilike koje su se spremale duž rusko-ukrajinske granice bio je imperativ da Pentagon pošalje nekog drugog kako bi što prije popunio generalovo mjesto.
Armijski satnik namrštio se provjeravajući koliko je sati u Washingtonu.
Ondje je još bila duboka noć. Pentagonskoj birokraciji trebat će čak i u najboljim mogućim uvjetima nekoliko dana da isfiltrira sve kandidate i imenuje zamjenu za Bernarda Englera. Čak i nasljednik istoga čina i istih vještina trebat će nekoliko dana, možda i tjedana, da poveže sve pojedinosti složenih vojnih i civilnih poslova ove zemlje. A dok se novi čovjek uhoda, posao koordiniranja američke i ukrajinske politike obrane bit će znatno teži.
Bagdad
Agentica CIA-e Randi Russell sjedila je umorno na čelu velikoga stola, duboko u utvrđenom veleposlanstvu u Zelenoj zoni iračkoga glavnog grada.
Potisnula je naglu potrebu da protrlja svoje umorne oči. Sigurna video.-
konferencija preko satelitske veze s glavnom facom u Langleyju nije bio pametan trenutak za otkrivanje obične ljudske slabosti. Phil Andriessen, glavni šefu bagdadskoj ispostavi CIA-e, sjedio je u čvrstom naslonjaču uz nju. Oboje su se nalazili ispred zaslona za videoprojekcije. On je pokazivao sliku više ozbiljnih muškaraca koji su nosili poslovna odijela, uglačane košulje i pomno vezane kravate, i sjedili za sličnim stolom u konferencijskoj dvorani na 17. katu sjedišta CIA-e u Langleyju u Virginiji.
Gledaj jedno od čuda moderne tehnologije, Randi je zajedljivo razmišljala.
Skidamo signale sa satelita koji kruže visoko iznad zemlje, brišući s lakoćom jaz od tisuća milja i sati relativnoga vremena i sve to činimo jer samo tako možemo održati još jedan beskonačni sastanak bez rezultata.
Na virginijskoj strani konferencije Nicholas Kaye, ravnatelj Središnje obavještajne agencije, naginjao se polako naprijed na svojoj kožom presvu-
čenoj stolici. Kaye, muškarac u šezdesetim godinama, bio je zbijen i zdepast.
Prije više desetljeća služio je u CIA-i prije nego što se povukao u mirnije vode akademije i visoko cijenjene ustanove za teorijska istraživanja Beltway Bandit.
Doveden uglavnom kao zamjena za Davida Hansona, njegova preagresivnog prethodnika kojeg su pratili skandali, ravnatelj Središnje obavještajne agencije imao je katkad tako ozbiljan i nejasno definiran način izražavanja kao što je bio i njegov proces donošenja odluka.
- Shvatio sam da ovaj bivši irački časnik Mukhabarata kojeg ste zarobili, general Hussain al-Douri, još odbija surađivati? Andriessen je umorno kimnuo.
- To je točno, gospodine. Do sada prilično uspješno opstruira naš istražni tim.
Jedan od ljudi u Langleyju, zamjenik ravnatelja za operacije, ubacio je:
-Mislim da smo trenutačno svi zainteresiraniji za ove dosjee Osme uprave koje ste zarobili zajedno s generalom al-Dourijem. Vaši prvi izvještaji su nazna-čili da se čini kako sadržavaju kritične obavještajne podatke o strogo povjer-ljivom programu biološkog oružja koji nam je prije bio nepoznat. Je li to još uvijek vaša procjena?
- Da, gospodine, jest - reče Andriessen. Pokazao je na Randi.- Gospođa Russell može vas opširnije informirati o onome što smo doznali. Otkako je njezin tim za posebne operacije ščepao al-Dourija, ona je zadužena da istraži informacije koje smo prikupili u njegovu sigurnom sastajalištu.
Šef bagdadske ispostave, nagnut naprijed, promrmljao je sotto voće upozorenje u njezino uho.
- Sad igraj pametno, Randi. Nemoj odjebati ove momke sada kada tražiš
dopuštenje da ideš u lov tako daleko izvan našeg poprišta operacija.
Kimnula je kratko.
- Bez brige, Phil. Obećavam da ću biti dobra curica.
Andriessen joj se nasmiješio.
- Sigurno. A možda je i mjesec napravljen od zelenoga sira. - Okrenuo se prema njezinu mikrofonu. - Kreni.
- Uspjeli smo dešifrirati i pročitati gotovo svaki dosje na tvrdom disku njegova računala - reče Randy višim direktorima CIA-e, koji su je gledali i slušali iz udaljenosti od tisuća milja. - Naravno da smo već kanalizirali materijal o svakodnevnim operacijama ustanika Trećem korpusu i iračkim posebnim snagama. I tom prilikom naši su prijatelji u odorama bili veoma zahvalni.
To je izazvalo kimanja u znak zahvalnosti i zadovoljne smiješke. Al-Douri bio je, naposljetku, mnogo više nego tek neki visoko pozicionirani vjerni pristaša Sadama Huseina. On je također zapovijedao, iznimno surovo i učinko-vito, ustaničkom ćelijom Sunita, onom koja je organizirala više desetaka napada autobombama i ubojstava. Svi ti popisi imena, mita danih policiji, tele-fonskih brojeva i skrovišta oružja, koje su našli u njegovu računalu, trebali bi omogućiti američkoj vojsci i njezinim iračkim saveznicima da slome njegovu terorističku organizaciju.
- Dosjei za koje smo bili posebno zainteresirani bili su zakopani mnogo dublje - nastavila je Randi. - Bili su također šifrirani s pomoću sofisticiranijeg sustava, onog koji se temelji na kodovima visoke razine KGB-a iz kasnih 80-ih godina prošloga stoljeća.
- Kodovima koje su Sovjeti predali svojim prijateljima u Mukhabaratu - komentirao je direktor operacija.
Kimnulaje.
- Da, gospodine.
-1 što ste dosad otkrili?
- Reference za visoko tajni program biološkog oružja - reče Randi glatko.
- Očito tako tajan da je bio ustrojen izvan redovitih struktura zapovjednog lanca režima ili stranke.
- Koliko daleko vani?
- Gotovo potpuno - reče Randi. Izbacila je svoju sljedeću senzaciju s mirnom uvjerljivošću. - Postoje čvrsti dokazi kako se ovo istraživanje skrivalo od samoga Saddama Husseina. General al-Douri me uvjeravao kako su svi izvještaji o tome prolazili samo kroz njegove ruke...i ostajali u njegovim rukama. Nikad nisu bili poslani nikamo više u Mukhabaratovoj hijerarhiji.
Začuli su se fijuci u znak iznenađenja. Bivši irački diktator vjerovao je u apsolutnu vlast jednoga čovjeka koji drži sve poluge vlasti čvrsto u svojim rukama. Tijekom Saddamove tridesetogodišnje vladavine oni koji bi osujetili njegove planove ili možda bili prijetnja njegovoj sigurnosti, bili su jednostavno ubijeni. Čuvajući tajne pred svojim gospodarom, nekadašnji šef Osme uprave igrao je veoma opasnu igru.
- Je li taj program za biološki rat trebao proizvesti oružje sposobno da izazove masovne žrtve? - upitao je jedan od viših dužnosnikaClA-e.
Ona je zatresla glavom.
-Očito ne. Osma uprava bila je postavljena da razvija oružje za upotrebu manjih, ali ipak ne manje smrtonosnih razmjera. Njezina primarna misija bila je opskrbiti režim nervnim agensima, specijaliziranim biotoksinima i drugim otrovima za ubijanje protivnika i ovdje, u Iraku, i u svijetu.
- O kojem redu veličina govorimo? - upita isti čovjek. – Maleni laboratorij i nekoliko istraživača? Ili mnogo veći pothvat?
Randi je slegnula ramenima.
- Pretpostavljam kako je taj program bio manjih razmjera, barem što se tiče logistike i veličine laboratorijskoga prostora.
- A što je s troškovima?
- Znatni su - reče ona kratko. - Prema onome što možemo vidjeti sada, vjerojatno negdje reda veličine deset milijuna dolara u jednogodišnjem ili dvogodišnjem razdoblju.
Za konferencijskim stolom u Virginiji svi su bili iznenađeni. Čak i u režimu koji je plivao u nedopuštenom novcu, to su bila golema sredstva.
-A izvori financiranja? - upita mrko šef operacija. - Pretpostavljam da su preusmjereni iz UN-ova fijaska s programom Nafta za hranu.
- Ne, gospodine - reče Randi mirno. - Čini se kako je novac za taj program izravno doznačen s cijeloga niza bankovnih računa diljem svijeta. Prema grubim procjenama, milijun dolara je završilo u džepu našega prijatelja al-Dourija, a ostatak je, čini se, otišao na opremu za istraživanja, opskrbu i plaće.
Nicholas Kayne se namrštio.
- Jedva mogu shvatiti i jednu od tih potresnih vijesti - promrmljao je ljutito zdepasti šef CIA-e. - Kakva je razlika između našeg nezaštićenog i ilegalnog iračkog znanstvenog projekta?
Randi se nasmiješila dražesno.
- Razlika je u tome što se čini kako ovaj posebno tajni projekt s oružjem nije uopće program koji podupiru Iračani.
Nastupio je trenutak iznenađene tišine.
- Objasnite to - zatraži napokon Kaye.
- Al-Dourijeve bilješke nisu cjelovite - reče Randi. -Ali one jasno upućuju na to da su svi ovdje uključeni istraživači, navodno, stranci.
-A gdje su sada ti strani znanstvenici? - pitao je šef CIA-e.
- Davno otišli - odgovori mu Randi. - Više podataka upućuje na to da su spakirali svu svoju opremu i napustili Irak prije nego što su naše postrojbe stigle u Bagdad. Vjerojatno preko Sirije.
- Dajte da provjerimo jesam li dobro razumio vašu teoriju, gospođo Russell
- reče oprezno direktor za CIA-ine operacije. - Želite li reći kako je netko drugi iskoristio Irak kao krinku za svoj vlastiti ilegalni program biološkog oružja?
Randi je kimnula.
- Da, upravo tako. - Umorno se nasmiješila. - Naposljetku, gdje bolje sakriti prljavu iglu nego u plastu sijena koji je već pun drugih prljavih igala, a koje nisu vaše?
- Imate li čvrstih sumnji?
- Na temelju materijala koji smo našli u al-Dourijevu računalu?- Slegnula je ramenima. -Ne baš. Ako je znao tko mu plaća da organizira taj laboratorij za biološko oružje u njegovoj organizaciji, al-Douri je pazio da ne ostavi traga o toj činjenici. Ja, pak, mislim da nije znao i da ga nije bilo mnogo briga.
- Jer sad nam je ostao samo još jedan beskorisni blijedi iluzorni cilj
- žalio se Kaye.
- Ne sasvim, gospodine - reče Randi s isforsiranim strpljenjem. Iza leđa, zdepasti šef CIA-e bio je poznat u Agenciji kao "dr. Ne" i zbog svog općeg pesimizma i zbog gotovo automatskog impulsa da odbaci svaki prijedlog koji je uključivao rizik ili se makar minimalno protivio zdravom razumu.
- Nastavite, gospođo Russell - reče joj blago direktor operacija uz lagani smiješak. - Iz nekog čudnog razloga sumnjam kako imate nekog skrivenog asa u rukavu.
Gotovo protiv svoje volje Randi se nacerila prema ekranu za projekcije.
- Ne baš asa, gospodine. Više nešto kao džokera, pravu zamjensku kartu.
- Držala je list papira, ispis jedne od datoteka skrivene na tvrdom disku računala njihova zarobljenika. - Nakon svog prvog sastanka sa znanstvenikom zaduženim za taj tajni program, naš prijatelj al-Douri unio je, prilično šifrirano, u svoj privatni dnevnik sljedeće: Ovaj čovjek je više šakal nego otmjeni teutonski vuk, kako ponosno tvrdi da jest. I, poput šakala, pohlepno proždire strvinu što ju je ostavili oni koji su nekoć bili njegovi gospodari.
Kaye je glasno zadahtao.
- I što bismo mi sada trebali zaključiti iz tog smušenog laprdanja?
- pitao je podrugljivo.
- Nije to smušeno laprdanje - reče Randi mirno. - Samo loša igra riječi. On se poigrao imenom toga stranog znanstvenika. Njemačkog znanstvenika.
Njemačkog stručnjaka za biološko oružje čije ime asocira na riječ wolf.
Pričekalaje.
-Isuse! -javi se odjednom neki drugi CIA-in dužnosnik. - Razgovaramo o Wulfu Renkeu. Randi je kimnula. -Da .
- To je nemoguće - odbrusi Kaye. - Renke je mrtav. Mrtav je godinama.
Vjerojatno je umro nedugo nakon što je nestao iz Berlina.
- Njemačka vlada sada to tvrdi. No nitko nikada nije vidio njegovo truplo
- naglasila je Randi odlučno. -As obzirom na to što smo saznali iz tih datoteka, mislim da bismo se trebali vraški namučiti da nađemo istinu.
Začulo se mumljanje u znak slaganja oko dva konferencijska stola povezana videom. Wulf Renke je stajao veoma visoko na popisima najtraženijih svjetskih zločinaca hladnoga rata. Nekoć pripadnik istočnonjemačke znanstvene elite, bio je slavan zbog svojih sjajnih istraživanja, a neslavan zbog želje da testira svoje smrtonosne izume na ljudskim ispitanicima koji se tomu opiru, obično političkim disidentima i običnim kriminalcima. Nedugo nakon što je pao Zid, nestao je bez traga, bježeći prije nego što ga uhiti njemačka savezna kriminalistička policija.
Otada su mu godinama pokušavale ući u trag zapadne obavještajne službe slijedeći glasine koje su smještale odmetnutog znanstvenika usred različitih opasnih mjesta u svijetu ili pak tvrdile kako služi nizu odvratnih režima i politi-
čkih struja. Govorili su da radi za Sjevernu Koreju, Libiju, Srbiju i al-Qaedu te druge terorističke mreže. No nijedna se od tih mučnih i zastrašujućih glasina nikada nije pokazala točnom. Sve veći broj vlada bio je spreman prihvatiti tvrd-nju Berlina kako je Renke mrtav te da više nije nikakva prijetnja civiliziranom svijetu.
Barem nije bio do sada.
- Što predlažete, gospođo Russell? -upitao je naposljetku ukočeno šef CIA-e.
- Da me pošaljete u lov - reče Russellica. Pokazala je zube nasmijavši se veselo. - U lov na vuka.
Kaye je uzdahnuo.
A što predlažete, gdje biste počeli tu svoju potragu? U Siriji? Duboko u Hindu Kushu? Ili negdje u divljini Timbuktua?
- Ne, gospodine - odgovori mu ona mirno. - Mislim da je vrijeme da se vratimo na sam početak.
Moskva
Unatoč ljutoj zimi vani, Irski bar na drugom katu hotela Budapest bio je krcat. Ljudi su stajali u dva reda duž ulaštena bara od trešnjevine dajući znak zaposlenom barmenu u bijelom da im posluži još jedno pivo ili čašu vina ili viskija. Nasmiješene konobarice kružile su kroz ostatak prostorije s poslužavnicima pića. Oko stolića i u plišom obloženim separeima s jastucima čuo se stalni žamor živahnih razgovora začinjenih provalama bučnoga smijeha kad god bi netko ispričao neku posebno zgodnu šalu.
Jon Smith je sjedio sam u mirnijem kutu, ispijajući tiho pintu tamnoga piva Baltika. Slušajući glasne duhovite komadiće razgovora na ruskom, engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, što bi dopirali do njega, osjećao se neobično odvojenim od ostalih gostiju, kao da ih sluša iz udaljenosti od tisuća milja.
Namjestio je uljudan smiješak na lice, ali izraz je bio nekako pogrešan, kao da će se naglo rasprsnuti u tisuću komadića. Njegovi živci, shvatio je odjednom, napeti su do te mjere da bi mogli puknuti svakoga trenutka.
U svakoj fazi svoga putovanja, bijegu iz Berlina, carini na Šeremetovu-2, vožnji taksijem pa čak i prilikom prijave na hotelskoj recepciji, bio je spreman da se će ljudi opasno začuditi ili će mu se teška ruka policajca spustiti na rame.
Ali ništa zlokobno nije se dogodilo. Pušten je kroz graničnu kontrolu pa odveden u sobu u hotelu Budapes s mirnom, nezainteresiranom uslužnošću. Čini se da je ovdje sada bilo više uniformirane milicije na ulicama nego što se sjećao od prošlog posjeta posthladnoratovskoj Moskvi, ali s druge strane, nije bilo očitih znakova nemira koji su se kuhali u glavnome gradu Ruske Federacije.
Smith je otpio oprezno još jedan gutljaj piva i potajno pogledao na svoj novi sat. Već je prošlo sedam i trideset, uskoro će osam sati navečer. Njegov kontakt iz Tajne jedan kasni. Zar se nešto poremetilo? Fred Klein je bio uvjeren kako njegova ekipa bazirana u Moskvi još sigurno radi pod radarom ruskih sigurnosnih službi, ali što ako se vara? Na trenutak je pomislio da ode. Možda bi se trebao povući i naći neko sigurnije mjesto da može obaviti razgovor s Washingtonom i izvijestiti o propalom sastanku.
Jon je digao pogled sa svoga piva i ponovno primijetio sitnu atraktivnu ženu do ramena duge tamne kovrčave kose i vedrih očiju koje su izgledale više zeleno nego plavo na blagoj barskoj rasvjeti. Primijetio ju je već prije kako drži visoku čašu s pjenušcem dok razgovara živahno s krugom nasmijanih obožavatelja. No sad se kretala polako, ali sigurno u njegovu smjeru, zaustav-ljajući se putem da pozdravi druge muškarce smiješkom, kratkim poljupcem u obraz ili milo-vanjem, mrmljajući nešto. Žena je nosila upadljivu plavu haljinu bez rukava koja se činila kao da je oblikovana prema nježnim oblinama njezine figure.
Elegantan krzneni ogrtač nosila je prebačen preko jedne ruke.
Vjerojatno plaćena profesionalka, pomislio je hladno, namjerno skrenuvši pogled prije nego što je ona mogla uspostaviti kontakt očima. Nije imalo smisla privlačiti neželjenu pozornost. Najbolja elitna pratnja koja se skupljala u bilo kojem baru ili restoranu privlačila je najveći broj imućnih stranih biznismena.
Primijetio je već neke druge mlade žene, koje su sve bile veoma lijepe, kako odlaze s trbušastim njemačkim, britanskim ili američkim direktorima na, kako je pretpostavljao, diskretne sastanke gore, u njihovim sobama. Činilo se da je Irski bar hotela Budapest bio pravo mjesto za moskovske prostitutke visoke klase.
- Čini se da ste veoma osamljeni. I vrlo tužni - začuo se umiljat glas na ruskom. - Mogu li popiti nešto s vama?
Smith je pogledao. Vitka, tamnokosa žena stajala je ondje smiješeći mu se simpatično. Brzo je zatresao glavom.
- Ne, hvala - odgovorio je. - Vjerujte mi, uopće ne tražim društvo.Baš sam na odlasku.
I dalje smiješeći se, sjedala je polako uz njega. Ulovio je lagani dašak njezina parfema, nečeg, delikatnog, svježeg i cvjetnog. Malo se iznenadila.
- Uistinu? Tako rano? Šteta, jer noć tek počinje.
Jon se lagano namrštio.
- Gledajte, gospođice - reče on ukočeno. - Mislim da se radi o nesporazumu.
- Nesporazumu? Lako moguće — odvrati tužno tamnokosa žena,ovaj put na engleskom s laganom natruhom irskoga naglaska. Njezine zelene oči zatreperile su radosno. - Ako je tako, mislim da ste pogriješili, gospodine Martine. Što se mene tiče, čini se da bježite po potpuno pogrešnoj tangenti.
Tangenti? Isuse, pomisli Smith naglo. To je bila lozinka za ovaj sastanak.
Osim toga, činjenica da ona zna njegovo kodno ime, a to joj nije bilo priopćeno, znači da je ona sasvim sigurno ta njegova veza iz Tajne jedan, šefica Kleinova malog tima operativaca u ruskoj metropoli. Osjetio je kako mu lice postaje jarko crveno.
- Kvragu - promrmljao je u nelagodi. - Imam problema.
- Vrlo vjerojatno - reče tamnokosa žena mirno. Zatim je stala i pružila ruku. - Ja sam Fiona Devin. Slobodna novinarka. Naš zajednički prijatelj, gospodin Klein, insistirao je da vas dočekam ovdje u Moskvi.
- Hvala - reče on s olakšanjem. Nakašljao se. - Gledajte, gospođo Devin, oprostite zbog zabune. To je zato što sam se već počeo preznojavati. Mislio sam da se nešto poremetilo.
Ona je kimnula.
- I meni se tako učinilo. - Slegnula je ramenima. - Oprostite zbog velikog kašnjenja, ali mislila sam da je tako bolje. Ovo mjesto mi je gotovo kao domaći teren pa sam htjela biti sigurna kako nema neželjenih gostiju koji vas slijede.
Poznajem prilično dobro većinu redovitih gostiju, a neznanci koji mi se nađu na putu obično strše.
- Mislite na agente FSB-a ili doušnike? - pitao je koristeći se kraticom za rusku Federalnu službi sigurnosti.
Fiona Devin je ponovno kimnula.
- Dečki grubih crta lica gore na Trgu Lubjanka nisu tako aktivni i svemoćni kao kad su se zvali KGB, ali cijelo se vrijeme muvaju uokolo.
- A predsjednik Dudarev sada se svojski trudi obnoviti onaj loš, stari poredak - prokomentirao je Smith.
- Baš tako - složila se sumorno. - Car Viktor se sigurno okružio ružnom bandom svojih istomišljenika. Rusi ih zovu siloviki, ljudi koji imaju moć. Poput Dudareva i oni su svi bivši kagebeovci sa smislom za apsolutnu kontrolu i istinskom sposobnošću da staljinistički utjeraju strah u kosti svakomu tko je dovoljno lud da im se suprotstavi.
- Naravno - reče Smith odlučno razmišljajući o praškome mostu i ubojici Valentina Petrenka. - Osim toga, služe se surogatima poput ove tzv. Brandtove grupe za neke od svojih prljavih poslova.
- Čini se da je tako, pukovniče - reče ona mirno. - Ali imajte na umu da i Brandtova grupa radi za najboljeg ponuđača, a ne samo za Kremlj.
-Oho?
Pogled joj je postao hladniji.
- Malo sam istraživala grupu. Oh, moram priznati da sjajno odgovaraju Dudarevu i njegovim silovakima. Većina su bivši stasijevci, poput njihova gazde, pokvarenjaka po imenu Erich Brandt, s poznanstvima i s plaćenim ubojicama u rumunjskom Securitateu i srpskoj tajnoj službi, koji su također ubačeni k njima.
No, oni će preuzeti svaki zadatak, ma kako prljav bio, ako je honorar dovoljno visok.
Usta su joj se stisnula u tanku crtu.
- Kolaju glasine kako Brandtova grupa štiti neke od najvećih narko-bosova i šefova mafije u Moskvi. Jedna grupa parazita čuva drugu. Veze grupe s Kremljom navode policiju da na sve to gleda na drugi način, bez obzira na to koliko su nedužnih ljudi dali ubiti mafijaški bosovi koje oni štite.
Smith je osjetio duboku ljutnju i bol u njezinu glasu.
- Uključujući i nekoga koga znate? - nagađao je.
- Moga muža - reče Fiona jednostavno. - Sergej je bio Rumunj.Jedan od optimističnih poduzetnika koji je vjerovao kako se ta zemlja može preobraziti u naprednu demokraciju. Radio je teško, osnovao vlastitu firmu, a zatim su stigli tvrdi muškarci tražeći lavovski dio njegove dobiti. Kad je to odbio, mafijaški gadovi su ga ustrijelili na ulici.
Ušutjela je, ne želeći više ništa reći.
Smith je kimnuo, prepoznajući granicu koju ne smije prijeći. Još ne. Kako bi ispunio tišinu, zaustavio je konobaricu koja je prolazila kako bi naručio čašu šampanskae, slatkog pjenušavog vina iz Moldove za Fionu i još jedno pivo za sebe, a zatim se okrenuo prema njoj. Nakratko je oklijevao, ne znajući točno kako postupiti.
- Pretpostavljam da vam je Fred Klein rekao zašto sam došao ovamo, gospođo Devin - izjavio je napokon, a zatim se lecnuo u sebi osjetivši kako je to pompozno zazvučalo.
- Gospodin Klein me o svemu obavijestio - potvrdila je, glatko odlučivši pokazati samilost zanemarujući taj drugi gaf. - Osim toga, imala sam i sama iskustvo s tim tajanstvenim smrtnim slučajevima.Prije tri noći dr. Nikolaj Kirjanonv krenuo je na sastanak sa mnom i nestao. Mislim da je pokušavao prenijeti iste one informacije kakve je vaš prijatelj Petrenko nosio u Prag.
- Koliko sam shvatio, Kirjanov se sutradan ujutro pojavio u mrtvačnici -
pitao je oporavivši se.
Fiona se namrštila.
- Ne baš. Ja nikada nisam vidjela njegovo truplo. Jadnik je odmah kremiran.
Smith se začudio.
- Zar tako brzo?
Kimnula je.
- Kao uzrok smrti bio je naveden srčani udar. Pretpostavljam kako je kremiranje bilo dobar način da to više nitko ne može provjeriti.
- A zatim?
- Zabadam nos svuda i uhodim, postavljam ciljana pitanja gdje god i kad god mogu - odgovorila mu je.
- Zvuči prilično opasno u ovim okolnostima - prokomentirao je.
Jedna strana punašnih usana Fione Devin trgnula se prema gore u jednostranom smiješku.
- Vlasti ovdje to baš ne vole - reče ona. -Ali znate kako oni zapravo očekuju da zapadnjački novinar poput mene postavlja nezgodna pitanja. Znaju da mi je Kirjanov mogao reći barem nešto o tome što se dogodilo s tim jadnim ljudima. Ako načujem nešto o pikantnoj priči poput ovih smrtnih slučajeva i zatim sjedim skrštenih ruku, oni postaju još sumnjičaviji.
- Jeste li imali sreće? - upita Jon.
Odmahnula je ogorčeno glavom.
- Nimalo. Jurila sam hodnicima Središnje kliničke bolnice sve dok nisam osjetila dezinficijens kojim se služe za uspavljivanje, ali sve je to bezuspješno.
Naišla sam na neprobojni zid opstrukcija i izbjegavanja. Naravno da osoblje ovdje opovrgava da je ikada izbila bilo kakva tajanstvena bolest.
- Naravno - reče Smith suho. - A da malo prođemo po njihovoj medicinskoj dokumentaciji?
- Strogo zabranjeno - reče Fiona Devin odlučno. - Ravnatelj bolnice strogo je zabranio ustupati medicinsku dokumentaciju o svim sadašnjim ili bivšim pacijentima. Ako se ide na višu instanciju da bi se dobilo potrebno odobrenje Ministarstva zdravstva, to može potrajati tjednima.
- Ili cijelu vječnost.
Kimnula je.
-To je mnogo vjerojatnije. Jedna je stvar ipak potpuno jasna: ovdje su liječ-
nici i medicinske sestre svi na rubu živaca. Možete osjetiti kako iz njih izbija strah pod svim tim užasnim karbolnim sapunom. Vjerujte mi, oni neće razgovarati sa strancem ili s bilo kim drugim o onome što se dogodilo, bez obzira na to kakav im se poticaj nudi.
Smith je razmišljao o tome. Ako je bolnica slijepa ulica, morat će istražiti druga mjesta. Prema onome što je rekao Petrenko, čini se kao da su tek kasnije došle zapovijedi iz Kremlja da se ne govori o neobičnim smrtnim slučajevima, tek nakon što je mini-epidemija poprimila smrtonosne razmjere. Prije toga bolnički liječnici pokušavali su sve što je u njihovoj moći da dijagnosticiraju bolest i izliječe svoje pacijente. Iako Rusi nisu izričito spomenuli da čine tako, bio je spreman okladiti se kako su Petrenko i njegovi kolege podijelili podatke koje su prikupili s drugim medicinskim stručnjacima. Barem dok je Kremlj držao situaciju pod kontrolom. Jedno od prvih načela za svakoga tko se bori protiv neke nepoznate bolesti bilo je prenijeti informacije što širem krugu i uložiti što više stručnoga znanja i vremena provedenog u laboratoriju za rješavanje tih smrtonosnih tajni.
Smith je poznavao ljude u nekima od vodećih ruskih medicinskih i znanstvenih ustanova, vrhunske znanstvenike koji su nedvojbeno konzultirani o toj bolesti. Oni su, sasvim sigurno, dobili iste naloge s visokog mjesta da obus-tave istragu, ali bude li imao sreće, mogao bi nagovoriti neke od njih da mu da-ju pristup svojoj dokumentaciji o slučajevima ili rezultatima laboratorijskih nalaza.
Fiona Devin je polako kimala kad joj je nabacio tu ideju.
- Ipak bi bilo riskantno stupiti s njima u vezu - naglasila je. - Vi ste zamaskirani kao John Martin, bezopasni i nepoznati kanadski sociolog. No nećete se moći služiti lažnim identitetom kad budete kontaktirali s ljudima koji vas već poznaju po izgledu i ugledu. Ako se samo jedan od njih uznemiri i raspriča kako mu se obratio pukovnik Jonathan Smith, stručnjak za bolesti američke vojske, u Kremlju će se oglasiti alarm.
- Istina - složio se Smith mirno. - Ali ja ne vidim nikakve druge realne opcije, gospođo Devin. - Gurnuo je svoje drugo netaknuto pivo ustranu.
- Vidjeli ste popis oboljelih osoba. Uistinu nemamo vremena za bilo što suptilno ili posredno. Nekako moram naći načina da stupim u vezu s ruskim stručnjacima koji vjerojatno imaju potrebne informacije.
- Onda prođimo barem prvo brzu provjeru o tim mogućim izvorima- reče ona. - Moj tim i ja poznajemo ovaj teren bolje od vas. Možda možemo isključiti one koje su preblizu Dudarevu režimu ili preotvoreno zastrašeni njime, a da bi se isplatilo postaviti im pitanja.
- Koliko će vam trebati za taj proces ispitivanja? - upita on.
- Nekoliko sati, počevši od trenutka kad mi vi date imena i povezanost s ustanovama osoba za koje ste zainteresirani - reče Fiona odlučno.
Smith je bio skeptičan.
- Tako brzo?
Nasmijala mu se.
- Ja sam uistinu veoma dobra u svom poslu, pukovniče. Imam i neke vrlo kvalitetne izvore i u vladi i izvan nje.
Gotovo protiv svoje volje i on se njoj nasmijao. Sada kada se malo povuklo njezino ranije raspoloženje čvrsto potisnute ljutnje i tuge, vratio se na površinu njezin prirodan izgled vedroga samopouzdanja. Bio je zarazan.
- Kako ću opet stupiti u vezu s vama?
Fiona je iz svoje malene ručne torbice izvadila posjetnicu i brzo zapisala svoj telefonski broj na poleđini.
- Možete me dobiti bez daljnjega na ovaj sigurni broj, danju ili noću.
Tutnuo je posjetnicu u džep svoje košulje.
- U međuvremenu ću sa svoje strane vršiti pritisak na rusku medicinsku birokraciju - obećala je. - Imam zakazan intervju za sutra ujutro, manje-više s tim u vezi. S Konstantinom Malkovićem.
Smith je tiho zafućkao.
- Novčarom? Tipom koji je zaradio milijarde u špekulacijama s robom i valutom?
Fiona je kimnula.
- Baš s njim.
- On je Amerikanac, zar ne?
- Naturalizirani Amerikanac - potvrdila je. - Kao i ja. Ali Malković je rodom Srbin i on je u posljednjih nekoliko godina mnogo ulagao u rusku industriju.
Osim toga, donira i goleme svote u dobrotvorne svrhe pokušavajući reformirati zastarjeli zdravstveni sustav u ovoj zemlji. A sva ta ulaganja i donacije stvorili su mu čvrste veze s novom garniturom u Kremlju. Neovisno o tome koliko Dudarev i ostale krupne ribe teže za povratkom starih metoda, oni nisu ludi. Motaju se oko čovjeka koji ima toliko novca da se može razbacivati njime.
- I nadate se nagovoriti Malkovića da sam od sebe počne postavljati nezgodna pitanja o toj bolesti? - nagađao je Smith.
- Da, baš tako - potvrdi Fiona. - Za njega kažu da ima groznu narav i da je svojeglav. - U njezinim jarkim plavozelenim očima zatitrao je pogled vragola-stog zadovoljstva. - Bilo bi mi mrsko da sam prva ruska dužnosnica prisiljena odbiti njegove zahtjeve.
Blizu rusko-ukrajinske granice
Četiri rekvirirana putnička autobusa krcata ruskim vojnicima milila su duž
uske, duboko izbrazdane staze starog šumskog puta, zavijajući polako sve dublje u šumu u kojoj je bilo mračno kao u rogu. Grane koje su se nadvile nad put greble su po stranama i staklima zatamnjenih vozila.
Sprijeda je uz vozača čučao satnik Andrej Judenič držeći se za naslon vozačeva sjedala kako bi održao ravnotežu. Gledao je naprijed kroz popucan i prljav vjetrobran pokušavajući ponovno uzalud razabrati kamo su poslani on i ekipe njegove tenkovske jedinice. Napravio je grimasu, duboko uznemiren zbog nedavnih događaja.
Zasad je njihovo dvadesetčetverosatno putovanje iz vojarni izvan Moskve bilo noćna mora pogrešnih smjerova. Prema prvotnim zapovijedima bili su poslani vlakom na jug prema Voronezu, očito kao prva faza premještanja bataljuna u Čečeniju. No kad su stigli tamo, prebacili su ih na drugi vlak koji je vozio natrag na zapad, u Brjansk. Odatle su Judenič i njegove tenkovske ekipe bili poslani žurno u šume svježe izoranim seoskim putovima koji su ih zbunjivali.
Naprijed se odjednom pojavio neki vojnik u bijelom maskirnom kombinezonu, osvijetljen treperavim snopovima svjetlosti reflektora. Stajao je na hrpi snijega nabacanog uz šumski put. Jarko crvena vrpca na ruci i svjetleća palica identificirali su ga kao pripadnika vojne policije - posebne jedinice na razini vojske koja je služila kao terenska kontrola sigurnosti i prometa vojnika.
Vojnik u bijelom kombinezonu naglo je mahnuo palicom pokazujući bahato udesno. Pokoravajući se njegovoj zapovijedi, autobusi su jedan za drugim skrenuli sa šumskoga puta te se počeli drndati ravnijom užom stazom, nedavno probijenom kroz šumu, sudeći po svježe posječenim panjevima koji su bili vidljivi s obje strane puta. Mršteći se sada otvoreno, Judenič se čvršće uhvatio za naslon vozačeva sjedala, poskakujući gore-dolje svaki put kad bi teško vozilo poskakivalo po dubokim brazdama.
Nekoliko minuta kasnije izbili su na čistinu i stali.
Više vojnika zaduženih za sigurnost na terenu, s crvenim vrpcama na rukavu i jurišnim puškama spremnima za brzu paljbu, okupilo se oko autobusa vičući:
- Svi vani Svatko mora izaći! Pokret! Pokret!
Judenič se prvi pojavio na otvorenim vratima. Spustio se lagano na poput stijene tvrdu, smrznutu zemlju na čistini i zatim salutirao najbližem časniku, satniku kao što je bio i on. Njegova tenkovska ekipa svalila se iz autobusa iza njega žurno se formirajući u redove pod zapovijedi svojih vodnika i njegovih pukovnika.
- Vaše zapovijedi? - izdere se drugi čovjek.
Judenič je bez riječi izvadio debeli snop papira iz džepa na prsima na svojoj terenskoj jakni.
Drugi ih je satnik otvorio i počeo proučavati pod svjetlošću malene zasje-njene baterije koju mu je držao dežurni.
- Vidim da pripadate 4. gardijskoj tenkovskoj diviziji – izjavio je. Vratio je zapovijedi i zatim počeo proučavati popis pričvršćen na daščicu. - Točno.
Vi i vaša satnija imate razmještaj u vojnoj stanici 15, šatori vojarne četiri kroz osam.
- Vojna stanica petnaest? - upita Judenič ne krijući iznenađenje.
- Kroz šumu ovuda, kapetane - reče drugi čovjek, umorno pokazujući prema šumi iza čistine. - Vodit će vas.
Judenič je pokorno pogledao u tom smjeru. Usta su mu se otvorila. Sada kada su mu se oči prilagodile na tminu mogao je razabrati kako stoje na rubu golemog vojnog logora, postavljenog točno usred drveća. Goleme površine maskirne mreže koje upijaju infracrvene i radarske zrake bile su obješene iznad njihovih glava, a bodljikava žica razapeta dokle pogled seže. Očito je opasavala cijeli kamp. Ekipe teško naoružanih čuvara, sudeći po odorama vojnici Ministarstva unutarnjih poslova, i bijesni psi nervozno su vrebali duž ograde.
- Što se, kvragu, ovdje događa? - pitao je mirno.
- Bit ćete obaviješteni kad bude potrebno - odgovorio mu je satnik.
Slegnuo je ramenima. - Do tada komunicirate samo preko svoga zapovjednog lanca. Jasno?
Judenič je kimnuo.
- Dobro - reče mrko drugi čovjek. - I pripazite da momci ne odlutaju.
Svatko tko prijeđe ogradu bez odobrenja dobit će metak u zatiljak i plitki grob iskopan u snijegu i smrznutom blatu. Nema čak ni formalnog prijekog suda.
Nema prava na žalbu. Nema milosti. Jasno?
Judenič je ponovno kimnuo zadrhtavši odjednom ispod svoje teške maskirne jakne.
Moskva
Erich Brandt je zakoračio s pomičnih stuba i uputio se u prostranu čekaonicu postaje podzemne željeznice Novokuznetskaja. Oko njega se pojavila gomila smjenskih radnika umorna izgleda, koji su se vraćali svojim domovima. Čak i tako kasno noću podzemni su vlakovi tutnjili glasno kroz tunele, stižući i odlazeći svake dvije ili tri minute u toplim oblacima zraka s mirisom nafte.
Moskovski sustav podzemne željeznice bio je najbolji na svijetu prevozeći gotovo devet milijuna putnika na dan. Više nego londonska i newyorška podzemna željeznica zajedno. A za razliku od jednoličnih utilitarističkih središta na Zapadu, mnoge postaje moskovske podzemne željeznice bile su dragulji umjetnosti i arhitekture. Kao sredstvo demonstriranja rastuće snage i kulture sada mrtvoga Sovjetskoga Saveza, svaka je bila sagrađena u mramoru i urešena skulpturama, isklesanim reljefima, mozaicima i golemim lusterima.
Na trenutak Brandt je zastao promatrajući bareljefe kaki boje duž zidova.
Prikazivali su vojnike i vojne vođe, od krupnoga maršala Kutuzova koji se borio s Napoleonom u Austerlitzu i Borodinu do isklesanih panoa s junačkim pripadnicima sovjetskog mornaričkog pješaštva za vrijeme Drugoga svjetskog rata koji su skakali na obalu s jurišnih čamaca kako bi se pridružili bici za Staljingrad kad je bila na vrhuncu. Na visokom ukrašenom stropu mozaici su prikazivali nasmiješene tvorničke radnike i seljake kako se raduju u svojim sretnim, idiličnim životima kao sluge komunističke države.
Krupan, plavokosi muškarac ironično je zadahtao. Postaja Novokuznetskaja sagrađena je 1943. godine na vrhuncu razbješnjele sovjetske borbe protiv nacističke Njemačke. Njezina je umjetnost slavila određenu pobjedu nad Hitlerom i njegovim fašističkim slugama. Glupo je bilo od Alekseja Ivanova što je odabrao ovo mjesto za susret sa svojim nedobrodošlim istočnonjemačkim kolegom. Uza svu svoju poznatu suptilnost koju je imao kao šef špijunske organizacije, šef Trinaeste uprave imao je i grub i nespretan smisao za humor.
Trenutak kasnije Brandt je primijetio sjedokosog šefa ruske obavještajne službe kako mirno sjedi na mramornoj klupi. Uputio se prijeko, kako bi sjeo pokraj njega. Oba muškarca bila su otprilike iste visine.
- Gospodine Brandt - reče Ivanov mirno.
- Imam posebnu varijantu HYDRE koju ste tražili - reče mu Brandt.
- Pokažite mi.
Plavokosi muškarac je otvorio aktovku vadeći malenu termosicu veličine bočice za bezalkoholno piće. Noseći i dalje svoje debele kožne rukavice, otpečatio je metalni cilindar, nakon čega je suknula ledena para. Izvadio je bočicu punu prozirne smrznute tekućine i zatim je predao.
Ivanov je podigao bočicu visoko gore, prema svjetlosti.
- Spora smrt, a tako nedužno izgleda. Neobično - promrmljao je.Zatim je pogledao svog sugovornika. - Kako mogu biti siguran da ta bočica sadržava bilo što smrtonosnije od obične vode?
- Da budem iskren, ne možete. Osim ako je upotrijebite protiv odabrane mete. Morat ćete mi vjerovati.
Šef Trinaeste uprave se mrko nasmijao.
- Povjerenje nije nešto što olako poklanjam bilo komu, gospodine Brandt.
Posebno ne kad je riječ o državnim fondovima vrijednima više od milijun eura.
Časnik bivšeg Stasija uzvratio je istim suzdržanim, hladnim smiješkom.
- To je razumljivo, ali neizbježno. Tražili ste način da osigurate stalnu suradnju moga poslodavca ili da mu se osvetite ako bi se to pokazalo potrebnim. Renke i ja smo ispunili vaš zahtjev. Hoćete li nam vjerovati ili nećete, ovisi o vama. U takvim okolnostima naša je cijena sasvim umjerena.
Ivanov je zagunđao.
- Sjajno, vi imate svoj novac. Dat ću večeras odobrenje za drugu deviznu doznaku u Švicarsku. - Ponovno je držao bočicu u zraku prema svjetlosti, a zatim je promotrio Brandta. - Što ako naši znanstvenici upotrijebe materijal koji je u njoj kako bi proanalizirali tehnologiju HYDRE? Tada više nećemo trebati vas, profesora Renkea ili vašega šefa.
- Pretpostavljam da možete pokušati. - Plavokosi muškarac je slegnuo svojim krupnim ramenima. -Ali Renke me uvjerio kako će takav pokušaj neizbježno propasti. Vaši istraživači bi pronašli samo nekoliko slomljenih komadića neu-potrebljivog genetičkog materijala koji bi prešao u more umirućih bakterija.
Šef Trinaeste uprave je polako kimao.
- Šteta.
Vratio je bočicu u termosicu. Samu termosicu stavio je u džep svog ogrtača.
Brandt nije ništa rekao.
- Još nešto, gospodine Brandt - reče Ivanov iznenada. - Želim da mi osobno potvrdite kako je vaša sigurnost za HYDRU još netaknuta. Sada kad smo ušli u završnu fazu svojih vojnih priprema, presudna je apsolutna tajnost. Amerikanci i njihovi saveznici ne smiju otkriti što se događa.
- I Kirjanov i Petrenko su mrtvi - reče Brandt odlučno, krijući svoju zabrinutost zbog nestanka pukovnika Jona Smitha. - Nema drugih izvanrednih prijetnji HYDRI - slagao je.
- Dobro - Ivanov se ponovno nasmijao, ali njegove tamne, smeđe oči bile su lišene svake topline ili radosti. - Shvaćate li da ćemo vas smatrati osobno odgovornim za bilo kakav neuspjeh?
Brandt je odlučno kimnuo osjećajući kako mu se na čelu počinju stvarati kapi znoja.
-Da .
- Onda vam želim laku noć, prijatelju. - Sjedokosi šef Trinaeste uprave teško se osovio na noge. - Zasad nemamo više što raspravljati.
18. veljače
Fiona Devin umotana u dugački ogrtač podstavljen krznom izašla je iz postaje podzemne željeznice Borovitskaja i krenula prema jugu. Hodala je oprezno zaleđenim kolnikom, krećući se graciozno oko pješaka koji su odlazili na posao prije svitanja. Iako je po satima bilo jutro, duga zimska noć još je obavijala grad. Nedaleko odavde izdizala se iznad ulice velika luksuzna zgrada na čvrstim kamenim temeljima. Bijelo pročelje resili su stupovi i intarzije, a na vrhu krova nalazila se rotonda savršenih proporcija. Prema istoku niz obronke su se spuštale moskovske ulice i zgrade prema crvenim zidinama i kulama Kremlja.
Nasmiješila se tiho u sebi. Nije bila iznenađena što je Konstantin Malković imao poslovni prostor na jednoj od najljepših i najuočljivijih lokacija u ruskoj metropoli. Milijarder, rodom iz Srbije, bio je poznat i po megalomaniji i po rastrošnosti. Ta zgrada, kuća Paškov, bila je podignuta krajem osamnaestoga stoljeća za fantastično imućnog ruskog časnika, kapetana Pjotra Paškova, čovjeka koji je želio imati najluksuzniji dom u cijeloj Moskvi, smješten na brežuljku povrh samoga Kremlja. Nakon boljševičke revolucije 1917. godine zgrada je postala aneks Ruske državne knjižnice, spremišta za nekih četrdeset milijuna vrijednih knjiga, periodike i fotografija.
Ubrzo nakon što je odlučio učiniti Moskvu jednim od središta svoga globalnog poslovnog carstva, Malković je donirao više od dvadeset milijuna dolara kako bi pomogao obnoviti blago starih i zastarjelih ruskih arhiva koje je polako propadalo. Jedna od stvari koja je bila povezana s tom donacijom bilo je dopuštenje da uredi niz ureda na zadnjem katu kuće Paškov. Prosvjedi nekoliko arhitektonskih purista padali su neplodno u uši dužnosnika skorojevića i odskora gluhih na takve prigovore.
Zvona obližnje katedrale Krista Otkupitelja, kojajenedavno ponovno izgra-
đena nakon što ju je Staljin srušio, oglasila su se odjekujući susjedstvom.
Upravo je prošlo devet sati. Njezin intervju s milijarderom zakazan je tako da počinje za deset minuta.
Ubrzavši korak, Fiona je stupila na široko kameno stubište i uputila se prema glavnome predvorju. Ondje je neki službenik koji se očito dosađivao provjerio njezino ime na popisu i uputio je prema glavnom unutarnjem stubištu. Dvojica zaštitara ozbiljnih lica koji su čekali na vrhu pomno su pregledavali njezine isprave, temeljito proučavali njezinu kameru i magnetofon, a zatim su je poslali kroz niz detektora provjeravajući ima li oružje ili tragove eksploziva. Zatim su je druge dvije službenice, obje prilično zgodne mlade žene, uzele u svoje ruke.
Govoreći uljudno tihim glasom, brzo su je provele kroz polukaos prostranog vanjskog ureda punog radnih stolova, računala i ljudi koji su primali podatke ili izdavali naloge za kupnju, odnosno prodaju za tržišta dionicama diljem Europe.
Jedna od žena uzela je njezin ogrtač i nestala. Druga ju je ispratila u mnogo manju, besprijekorno uređenu prostoriju. Bio je to privatni ured Konstantina Malkovića.
Duž jednoga zida tri visoka prozora pružala su spektakularan pogled na osvijetljene zidine Kremlja, njegove tornjiće i zlatne kupole. U nišama sagrađenima oko ostatka prostorije, pomno osvijetljenim diskretnim svjetlima koja su sjajila s visokog i raskošno obojenog stropa, stajale su stoljetne ruske pravoslavne vjerske ikone, sve skupocjeni originali. Debeli perzijski sag prekrivao je pod diskretno se sjajeći. Računalo s LCD monitorom i komplet supermodernih telefona bili su, čini se, jedini ustupak dvadesetprvom stoljeću.
Milijarder je ustao od stola i pošao joj ususret pružajući ruku.
- Dobro došli, gospođo Devin! Dobro došli! - rekao je smiješeći se od uha do uha i otkrivajući niz savršeno bijelih zuba. - Ja sam veliki obožavatelj vašega rada. Posljednji članak u Economistu, onaj o konkurentskim prednostima ruskog poreznog sustava s jednom stopom, bio je izuzetno dobar.
- Baš ste ljubazni, gospodine Malković - reče ona, mirno prihvaćajući pruženu ruku i uzvraćajući osmijeh. Prepoznala je tu pretjeranu srdačnost kao rutinsku taktiku kojom se služio prema onima za koje je mislio da može na njih utjecati. - Ma napisala sam samo nekoliko tisuća riječi analize o njegovim mogućim posljedicama. Ali čula sam da ste vi uključeni u pripremu novoga poreznog zakona.
Slegnuo je ramenima.
- Uključen? Ne izravno. - Oči su mu zatreptale. - Možda sam rekao nešto ovdje i možda još nešto negdje drugdje. Ništa posebno. Kao poslovni čovjek nikad se ne miješam preduboko u unutarnju politiku bilo koje zemlje.
Fiona se nije dala izazvati uljudnim izmišljanjem. Prema njezinim izvorima, ovaj čovjek ne može odoljeti a da se ne miješa u politička pitanja jednako tako kao što izgladnjeli lav ne može mirno ležati pokraj lijepog tustog janjeta.
Malković je bio viši nego što je očekivala, s dugačkim pramenom guste sijede kose na vrhu glave, ali kratko ošišan sa strane i na vratu. Visoke lične kosti i blijede plave oči naglašavale su njegovo slavensko podrijetlo. Odrješiti tonovi i lagano izravnani vokali u njegovu engleskom izgovoru bili su posljedica dugogodišnjeg boravka u Engleskoj i Americi, najprije kao studenta na Oxfordu i Harvardu, a poslije kao užasno uspješnog poslovnog čovjeka, ulagača i špekulanta robom.
- Izvolite sjesti - rekao joj je, pokazujući prema jednom od dvaju naslonjača ukrašenih vezom i postavljenih uz uglove pisaćeg stola.
Kad je Fiona odabrala jedan, Malković je sjeo lagano na drugi.
- Jeste li možda prvo za čaj? - pitao je. - Vani je još prilično hladno ili mi se barem tako čini. Stigao sam jutros vrlo rano, prije nekoliko sati.
Svjetska financijska tržišta dan-danas imaju užasno radno vrijeme.
- Da, molim. Čaj bi mi odgovarao - reče ona krijući kako je za bavlja slušati njegovo jedva prikriveno hvalisanje o tome kako mnogo radi.
Gotovo u isti tren druga Malkovićeva tajnica unijela je poslužavnik sa srebrnim samovarom, dvije visoke prozirne čaše i dvije malene kristalne zdjelice od kojih je jedna sadržavala kriške svježeg limuna, a druga malo meda da zaslade jaki čaj. Žena im je natočila čaj i zatim ih tiho i brzo napustila.
-A sada na posao, gospođo Devin - reče on ljubazno nakon što su oboje otpili malo vrućeg čaja koji se pušio. - Moje osoblje mi kaže da se vi posebno zanimate za to kako ja vidim svoju ulogu i ulogu svojih kompanija ovdje u novoj Rusiji. Fiona je ponovno kimnula.
- Točno, gospodine Malković - odgovorila je prebacujući se u poznatu ulogu novinarke u potrazi za dobrom pričom. To joj nije bilo teško. U proteklih nekoliko godina izgradila je dobrano zaslužen ugled talentirane i kritične novinarke. Specijalizirala se prateći i tumačeći često kompliciranu interakciju ruske politike i ruskoga gospodarstva. Njezini radovi objavljivani su redovito u vodećim novinama i poslovnim časopisima u svijetu. Intervjuiranje najvećeg i najutjecajnijeg privatnog ulagača u rusku industriju za nju je normalna stvar, pa čak i beznjezina glavnog interesa da iskoristi milijardera kao još jedno sredstvo za otkrivanje tajni o državnoj liječničkoj birokraciji za Tajnu jedan.
I napokon, barem površinski gledano, samog Malkovića nije bilo teško inter-vjuirati. Uvijek šarmantan i prividno savršeno opušten odgovarao je na njezina pitanja o svojim planovima i poslovnim aranžmanima spremno i bez vidljiva izvrdavanja, odlučivši samo zaobići nekoliko sondiranja za koje je čak i ona smatrala da su previše osobno intonirana ili da bi mogla otkriti dobro čuvane podatke o vlasništvu koji bi mogli koristiti njegovim konkurentima.
Međutim, Fiona je osjetila kako se milijarder uvijek savršeno kontrolira.
Pomno je birao riječi, do kraja odlučan da utječe na način na koji ga ona vidi i na način kako će izgledati njezinim čitateljima kad god taj intervju bude objavljen. Fiona je u sebi slegnula ramenima. To je bila velika igra, vječni ples svakog novinara, posebno slobodnjaka koji radi bez utjecaja što ga daju velike novine, časopisi ili TV mreže. Postavi previše neugodnih pitanja i tvoji sugovor-nici će odbiti ponovno razgovarati s tobom. Postavi premalo pitanja i završit ćeš
pišući hvalospjeve koje može štancati i svaka drugorazredna agencija za odnose s javnošću.
Polako i oprezno navela je razgovor na politiku, usredotočujući se delikatno na sve veći autoritarizam vlade predsjednika Dudareva.
- Vi nedvojbeno vidite opasnosti svojevoljne vladavine za svakog ulagača, posebno stranog - reče Fiona napokon. - Hoću reći, vidjeli ste što se dogodilo vlasnicima Jukosova naftnog kartela. Neki su dospjeli u zatvor, drugi su pali u nemilost, a sva njihova imovina prodana je na dražbi. Svaki dolar ili euro koji ovdje ulažete može vam se oteti dekretom Kremlja dok trepnete okom.
Ako se zakoni i propisi mogu donositi i ukidati prema hiru nekolicine, kako možete racionalno planirati budućnost?
Malković je otvoreno slegnuo ramenima.
- U svakom poslu ima rizika, gospođo Devin - reče on ljubazno. - Vjerujte mi, ja to vrlo dobro znam. Ali ja sam čovjek koji gleda dugoročno dalje od svakodnevnih obrata sudbine. Unatoč svojim mnogim pogreškama, Rusija ostaje zemlja velikih mogućnosti. Kad je komunizam pao, taje zemlja prešla u kapitalističku krajnost, zlatno doba pohlepnih tajkuna i poslovnih oligarha. Sada se, sasvim prirodno, klatno zanjihalo malo unatrag, kao reakcija, prema jačem državnom nadzoru nad životom i politikom. No to će se klatno naposljetku vratiti negdje u sredinu. A oni od nas koji su bili dovoljno mudri i ostali uz Rusiju u teška vremena ubrat će goleme nagrade kad dođe taj dan.
- Čini se da ste vi veoma uvjereni u to - reče ona mirno.
- Jesam - složio se milijarder. - Znate da ja poznajem osobno predsjednika Dudareva. On nije svetac, ali vjerujem da je čovjek odlučan zemlji pružiti red i zakon za kojim ona vapi. Spreman je obnoviti smisao za disciplinu i pristojnost, slomiti moć mafije i učiniti da ulice Moskve i drugih gradova budu ponovno sigurne.
Pokazao je čuđenje malom grimasom.
- Pomislio bih da ćete vi, od svih ljudi, najbolje znati cijeniti vitalno značenje toga, gospođo Devin. Prerana smrt vašega muža bila je velika tragedija. To se ne bi dogodilo u društvu koje bolje zna čuvati živote i vlasništvo svojih građana, onakvom društvu za koje iskreno vjerujem da ga novi ruski vođe ovdje grade.
Na trenutak Fiona je bez riječi pogledala u Malkovića, svjesna kako se u njezinoj nutrini, iza strogo kontroliranog izraza lica, nakuplja bijes. I nakon dvije godine, sjećanja na Sergejevo ubojstvo još su živa rana na njezinoj duši. Slušati kako se ta tema spominje tako ležerno, posebno kao retorička propaganda za sve jaču tiraniju Dudareva, činilo joj se grotesknim svetogrđem.
- Sama sam pomogla da se ubojice moga muža privedu pravdi - rekla je napokon, govoreći mirno glasom koji je maskirao njezine istinske osjećaje. Mjesecima je progonila one koji su naručili smrt njezina muža, skupljajući dokaze o njihovim zločinima uz golemu opasnost za vlastiti život. Naposljetku je javni prosvjed koji je uputila preko svojih članaka prisilio vlasti da stupe u akciju.
Najodgovorniji ljudi služe sada dugogodišnje zatvorske kazne.
- Vi ste to učinili - složio se Malković. - Pratio sam vaš hrabri križarski rat protiv mafije s velikim divljenjem. Ali čak i vi morate priznati kako bi vaša zadaća bila lakša kad bi milicija ovdje bila manje korumpirana, učinkovitija i discipliniranija.
Fionaje sakrila mrgođenje. Zašto joj milijarder odjednom spominje ubojice njezina muža? Taj čovjek nikada ne govori ništa bez svrhe i razloga, pa što je onda njegov cilj kad je, očito, pokušava izbaciti iz ravnoteže? Je li to bio njegov način da je upozori neka se kloni neugodne teme o postupnom klizanju Rusije unatrag u policijsku državu? Je li joj pokušavao odvratiti pozornost od više neugodnih ili nelagodnih pitanja o njegovim poslovnim vezama s Dudarevim režimom?
Ako je tako, ona će se morati brzo maknuti prije nego što on odluči naglo prekinuti ovaj intervju pod ovim ili onim izgovorom.
- Ima i gorih stvari od korumpirane i nestručne policije - reče mu ona.
- Ovaj sve veći kult službene tajnosti, na primjer, tajnosti koju ja smatram previše opsesivnom, nepotrebnom, pa čak i opasnom. Posebno kad se tiče tako ozbiljnih tema kao što su javno zdravstvo i sigurnost.
On se začudio.
- Ne pratim vas sasvim, gospođo Devin. Kakav to kult tajnosti spominjete?
Fionaje slegnula ramenima.
- Kako biste drukčije nazvali pokušaj skrivanja vijesti o smrtonosnoj bolesti, ne samo od samih ruskih građana nego i od svjetskih agencija za javno zdravstvo?
- Nova bolest? - Malković se nagnuo naprijed, odjednom sav koncentriran.
Oči su mu se zamutile. - Nastavite - reče on mirno.
Slušao je pomno dok je prepričavala ono najvažnije što su ona i Smith saznali odvojeno od Kirjanova i Petrenka. Krila je svoju spoznaju o tome kako su obojica liječnika bili ubijeni i kako se ova tajanstvena bolest sada širi izvan same Rusije. Kad je završila, on je skupio usne u dubokoj zabrinutosti.
- Imate li kakvih dokaza koji potvrđuju te glasine o neobičnoj novoj bolesti?
- Dokaze? Još ne. Ni jedan od liječnika koji su u to uključeni ne želi razgovarati sa mnom i svi važni izvještaji su pod ključem – reče Fiona tresući glavom. Ponovno se namrštila. - Ali vi, nadam se, vidite opasnost. Na ovaj ili onaj način, vijest će procuriti. Ako Kremlj ili samo neki dužnosnik u Ministarstvu zdravstva zataškava početak nove epidemije u ludom pokušaju da izbjegne paniku u javnosti ili međunarodne neprilike, posljedice bi mogle biti katastrofalne. Malković je napravio grimasu.
- Uistinu. Troškovi u gospodarstvu i politici mogli bi biti strašni.Svjetska zajednica i financijska tržišta neće lako oprostiti državi ulovljenoj kako skriva nešto što bi moglo ispasti kao epidemija gadna poput AIDS-a, ili još i gora.
- Razmišljala sam više o mogućoj cijeni u ljudskim životima – reče Fiona blago. Usne joj je dodirnuo ledeni smiješak.
- Priznajem, imate pravo, gospođo Devin - reče on. - Stojim, ili bolje, sjedim ukoren. - Pogledao ju je s novom dozom poštovanja. -Što vi, zapravo, želite od mene? Pretpostavljam kako su sva vaša ranija pitanja bila samo izlika, sredstvo da se naš razgovor skrene na pitanje tog očitog medicinskog zataškava-nja.
- Ne sasvim - reče ona, pocrvenjevši lagano. - Ali da, nadam se kako ćete vi upotrijebiti svoj utjecaj kod određenih ministara da rasvijetlite malo ovu tajan-stvenu bolest.
- Dakle, očekujete da vam pomognem razotkriti tu priču, tu vašu novu eks-kluzivu? - upita Malković suho. - Iz čiste dobrohotnosti?
Fiona mu je uzvratila smiješak, namjerno oponašajući milijarderov ironičan izraz lica.
- Poznati ste po svojoj filantropiji, gospodine Malković - reče ona.- Ali i da niste, mislim da ste vrlo dobri u procjenjivanju vrijednosti dobre reklame.
-A i cijene loše reklame - reče on, nasmijavši se nakratko i cinično. Zatim je polako zatresao svojom velikom glavom kao da se predaje.
-Odlično, gospođo Devin, učinit ću što mogu da vam otvorim nekoliko služ-
benih vrata, pa makar to bilo samo u mom vlastitom najboljem interesu.
- Hvala vam - reče mu ona zatvarajući svoje prijenosno računalo i ustajući graciozno. - To je veoma ljubazno od vas. Vaši zaposlenici znaju kako će doći do mene.
- Nije potrebno zahvaljivati - reče Malković uljudno, ustajući zajedno s njom. Lice mu je poprimilo ozbiljan izraz. -Ako je istina ono što ste mi malo-
čas rekli, oboje bismo mogli reagirati pravodobno kako bismo popravili strašnu, gotovo nepopravljivu pogrešku.
* * *
Jon Smith je pošao stazom koja je vodila dublje na miran trg s tri vozna traka, nazvan Patrijarhov ribnjak. Cipelama je lagano drobio zaleđeni snijeg koji je prekrivao pločnik. Bilo je vrlo malo drugih zvukova. Tu je vreva s prometnog Sadovajskog prstena bila prigušena, svedena na slabašno zujanje. U daljini djeca su se smijala i vrištala, zaokupljena gradnjom tvrđava i grudanjem na igralištu između opreme prekrivene snijegom. Neobične skulpture, izobličene slike popularnih likova iz ruskih bajki iz 19. stoljeća, promatrale su ga između stabala golih, svinutih grana.
Stigao je na rub velikog, plitkog, zaleđenog ribnjaka u sredini trga i zastao na trenutak s rukama u džepovima pokušavajući se nekako zaštiti od temperature ispod ništice. Ljeti je taj maleni odvojeni komadić parka bio omiljeno mjesto za piknike Moskovljana, pun veselih grupica ljudi, sunca i pjesme. Toga sivog, oblačnog zimskog dana pokazivao je svoje mračnije, tužnije lice.
- Znate da se ovdje jednom pojavio vrag - reče neki ženski glas malo iza njega.
Smith je okrenuo glavu.
Nedaleko od njega, između dvaju stabala lipa bez lišća, stajala je Fiona Devin. Obrazi su joj se zarumenili od hladnoće, a tamnuje kosu pokrila modernom šubarom. Prišla je bliže.
- Vrag? - upita Smith. - Doslovno ili figurativno?
Njezine plavo-sive oči zatreperile su veselo.
- Samo u fikciji. Ili se čovjek barem nada da je tako. - Pokazala je glavom prema ribnjaku. - Pisac Mihail Bulgakov smjestio je prvi prizor svoga klasika Majstor i Margarita na to mjesto. U njemu sam Sotona dolazi upravo ovamo, spreman na razuzdanu zabavu u ateističkoj Moskvi iz Staljinova doba.
Smith je naglo zadrhtao od hladnoće koja je probijala kroz podstavu njegova crnog vunenog ogrtača ili se barem nadao da je to zbog toga.
- Kakvo slavno mjesto za tajni sastanak - reče on nasmijavši se ovlaš.
- Smrznuto, blijedo i prokleto. Pogodili smo savršenu rusku tri-fecta okladu.
Sada samo nedostaju saonice i zavijanje čopora vukova koji nas progone.
Fiona se smijuljila.
- Duboki pesimizam kombiniran s crnim humorom, pukovniče? Vi se ovako uklapate bolje nego što sam mislila.
Prišla je bliže kako bi sjela uz njega na rub snijegom prekrivena pločnika.
Vrh njezine glave bio je u visini njegovih ramena.
- Moji su ljudi završili s provjerom popisa liječnika i znanstvenika koji ste mi dali - reče ona naglo spuštajući glas. - Sada vam mogu podnijeti izvještaj.
Iznenađen, Smith je nemelodično zafićukao ispod glasa. - I ?
- Vaš najsigurniji i najbolji adut je dr. Elena Vedenskaja - reče ona odlučno.
Smith je polako kimao. Baš kao i s Petrenkom, i s Vedenskajom se susretao na različitim medicinskim konferencijama u proteklih nekoliko godina.
Maglovito se sjećao prilično jednostavne, uredne žene pedesetih godina koju su njezine vještine, predanost i stručnost dovele u sam vrh profesije u kojoj inače prevladavaju muškarci. Vedenskaja je inače vodila odjel za citologiju, genetiku i molekularnu biologiju u Središnjem istraživačkom institutu za epidemiologiju.
Budući da je to bila jedna od vrhunskih ruskih znanstvenih institucija za proučavanje zaraznih bolesti, sasvim sigurno je bila uključena u pokušaj iden-tifikacije tajanstvene bolesti za čijim su podrijetlom sada tragali.
- Postoji li neki poseban razlog zašto mislite da njoj mogu vjerovati? -upitao je.
- Postoji - reče mu Fiona. - Dr. Vedenskaja ima dobar dosje kao osoba sklona demokraciji i političkim reformama - odgovori ona brzo.
- To pokazuje cijeli njezin životni put, sve do njezinih studentskih dana kada su Brežnjev i drugi šefovi komunističke partije vladali Kremljom.
Smith ju je oštro promotrio.
- Onda znači da ima dosje KGB-a i FSB-a dugačak kao moja ruka.Ako Kremlj kontrolira sumnjive znanstvenike, ona je zasigurno na čelu njihova popisa za policijski nadzor.
- Bit će da je tako - složi se Fiona. Zatim je slegnula ramenima. - Na sreću, njezin dosje više ne odražava stvarnost. Koliko FSB sada zna, Elena Vedenskaja je potpuno pouzdana i apolitična državna službenica.
Smith se začudio.
- Zar je netko očistio njezin dosje? Možete li mi objasniti kako se to malo čudo izrezivanja moglo dogoditi?
- Bojim se da je to bilo strogo na osnovi potrebe za osiguranjem osjetljivih informacija, pukovniče - odgovori mu Fiona mirno. - A vama ne trebaju te informacije. Iz sasvim očitih razloga. Kimnuo je, prihvaćajući blagi prijekor.
- Pametno - reče. - Što mi predlažete, kako da dođem do nje? Preko Instituta?
- To nikako - reče ona. - Vrlo je vjerojatno da se svi pozivi u fiksnoj telefonskoj mreži u moskovske bolnice i istraživačke odjele nadziru.- Pružila mu je ceduljicu s deseteroznamenkastim brojem napisanim urednim, ženskim rukopisom. - Na sreću, Vedenskaja ima tajni broj mobitela.
- Nazvat ću je danas popodne - odluči Smith. - I pokušati ugovoriti sastanak za večeru još večeras u nekom restoranu daleko od njezina laboratorija. Ako to bude izgledalo kao poziv za druženje između starih kolega, bit će to najsigurniji put da joj se približim.
- Pametno - složi se Fiona. -Ali rezervirajte za tri osobe.
- I vi biste došli?
- Da - odgovori ona. Jedna strana usta objesila se u vragolastom smiješku.
- Inače bi to značilo kako se nadate da ćete se udvarati dragoj doktorici svojim muškim šarmom.
Smith je pocrvenio.
- Nije baš tako.
Njezin je smiješak postao još širi.
- Vrlo mudro, pukovniče.
Stotinu metara dalje dvojica su muškarca sjedila na prednjim sjedalima srebrnoga BMW-& parkiranog u uskoj ulici. Jedan od njih, Nijemac po imenu Wagner, nagnuo se naprijed fotografirajući kroz mračno zatamnjeno vjetrobransko staklo digitalnom kamerom opremljenom telefoto lećama velike snage.
Drugi je unio niz komandi u maleno prijenosno računalo smješteno u njegovu krilu.
- Dobio sam vezu - objavio je drugi muškarac. Zvao se Černov i služio je kao mlađi časnik u starom KGB-u. - Mogu slati slike kad budu gotove.
- Dobro - promrmljao je njegov kompanjon. Snimio je još jedan niz fotografija i zatim spustio kameru. - To bi trebalo biti dovoljno.
- Imaš li ideju tko je taj čovjek?
Snimatelj je slegnuo ramenima.
- Ne. No ostavit ćemo da to netko drugi odgoneta. U međuvremenu,držat ćemo se zapovijedi: slijediti Devinovu i izvještavati o svim kontaktima koje bude imala i ako ih bude imala. Černov je kiselo kimnuo.
- Znam. Znam. Ali to postaje previše rizično. Mislio sam da si je jutros u podzemnoj zauvijek izgubio. Morao sam voziti kao luđak da uđem u trag tebi i njoj. - Namrštio se. - Ne volim to. Ona postavlja previše pitanja. Moramo je likvidirati.
- Ubiti novinarku? Amerikanku? - reče hladno čovjek s kamerom.
- Gospodin Brandt morat će sam donijeti tu odluku kada dođe vrijeme.
Nedaleko odatle, na ulazu u sklonište stajao je visok muškarac izbačenog grudnog koša njišući se naprijed-natrag. Omotao je ruke oko sebe, prigrlivši čvršće svoj otrcani kaput da mu bude toplije. Hlače su mu bile izblijedjele i zakrpane. Na prvi je pogled izgledao kao jedan od mnogih starih umirovlje-nika, žrtava siromaštva, koji omamljeni alkoholom često tumaraju moskov-skim ulicama. Ali ispod njegovih gustih sijedih obrva pogled visokog čovjeka bio je bistar, čak i prodoran. Namrštio se trudeći se da upamti registarske tablice BMW-a. Situacija je vrtoglavom brzinom postajala sve kompliciranija i opasnija.
* * *
Debeli oblaci kotrljali su se prema zapadu nebom koje je polako tamnilo iznad pomno izrađenih vrhova nebodera Kotelničeskaja. Nekoliko svježih pahulja snijega kovitlalo se u zraku dodirujući nježno prozore ureda Brandt-ove grupe na vrhu zgrade. Na prozoru je stajao sam Erich Brandt, gledajući kroz snijeg koji je lagano padao prema živahnim gradskim ulicama daleko dolje.
Osjetio je kako mu u debelom vratu i snažnim ramenima raste napetost.
Uvijek su mu bila mrska ova razdoblja prisilne pasivnosti, vrijeme provedeno u čekanju podređenih koji će mu podnijeti izvještaj ili nadređenih koji će mu izdati nove naloge. Jedan je dio njega tražio fizičko i emocionalno oslobađanje od akcije, uživanje u naglom nasilju kao da je droga. Ali godine provedene u uhođenju neprijatelja, prvo za Stasi, a zatim za njegov osobni užitak i profit, naučile su ga potrebi i sredstvima kontroliranja grubljih instinkta.
Okrenuo se na zvuk kucanja na njegovim otvorenim vratima.
- Da! - viknuo je. – što je?
Jedan od njegovih podređenih, kao i on bivši časnik Stasija, ušao je noseći registrator s dosjeima. Mršavi muškarac oštrih crta lica gledao je zabrinuto.
- Mislim da imamo novu provalu u sigurnost - rekao je energično.- I to tešku.
Brandt se lagano namrštio. Gerhard Lange obično nije bio čovjek sklon gu-bljenju živaca.
- Kako to?
- To je prenio tim koji provodi nadzor nad onom američkom novinarkom - reče mu Lange otvarajući registrator i rasprostirući po stolu komplet crno-bijelih slika. One su prikazivale Amerikanku kako živahno razgovara s mršavim, tamnokosim muškarcem. - Te su slike snimljene prije neka dva sata tijekom nečega što se čini kao tajni sastanak na Patrijarhovu ribnjaku.
- I ?
- Vidi sam. - Lange je gurnuo još jedan dokument preko stola. – To je upravo faksirao jedan od naših doušnika.
List je bio sažetak dosjea iz američke vojske za pukovnika dr. Jonathana Smitha. Sadržavao je nejasnu fotografiju, snimljenu lagano izvan fokusa.
Brandt je zurio u sliku. Šutke ju je uspoređivao sa slikama koje je snimio njegov tim za nadzor. Namrštio se. Tu nije bilo dvojbe. Bio je to isti čovjek.
Smith je bio u Moskvi i bio je u vezi sa slobodnom novinarkom čija su im uporna ispitivanja zadavala brige. Aleksej Ivanov, HYDRINA operativna sigurnost, imao je sve manje uspjeha.
Dignuo je pogled s prokletih slika.
- Gdje je Smith odsjeo?
Lange je zabrinuto zatresao glavom.
- To je naš prvi problem. Ne znamo. Provjerili smo popise putnika sa svake zračne luke i svakog željezničkog kolodvora u moskovskoj regiji. Njegovo se ime ne pojavljuje ni najednom.
Brandt je sjeo za svoj pisaći stol.
- Dakle, Smith je doputovao ovamo pod lažnim imenom – mozgao je. - I služi se krivotvorenim dokumentima koji su dovoljno solidni da su prevarili ruske organe za ulazak u zemlju.
- Gotovo sigurno - složio se Lange. - Što ga čini špijunom, bilo za CIA-u, bilo za koju drugu američku obavještajnu organizaciju.
Plavokosi muškarac je strogo kimnuo.
- Tako se čini.
- FSB bi nam mogao pomoći - predložio je Lange oprezno. – Ako dobijemo pristup formularima za izdavanje putovnica Ministarstva unutarnjih poslova u posljednjih nekoliko dana, mogli bismo primijeniti program pretraživanja tako da usporedimo Smithovu sliku s...
- I pružimo svojim ruskim prijateljima ispriku koja im treba kako bi preuzeli kraj operacije HYDRA? - Brandt je odmahnuo glavom. - Ne, Gerharde. Mi ćemo sami srediti taj predmet. Ne želim da FSB, posebno ne prokleta Trinaesta uprava, budu upleteni na bilo koji način, u bilo kojem obliku ili liku. Još ne.
Jasno? Lange je nevoljko kimnuo.
- Dosta jasno.
- Dobro. - Brandt je ponovno pogledao fotografije koje je snimio njegov tim za nadzor. Udario je prstom jednu koja je prikazivala dvoje Amerikanaca zadubljenih u razgovor. - Ova novinarka, gđa Devin, je ključ za pronalaženje Smitha. Kontaktirao je s njom jedanput. Gotovo je sigurno da će to ponovno učiniti. Gdje je ona sada točno?
Drugi je muškarac turobno slegnuo ramenima.
- To je naš drugi problem. Izgubili smo je.
Brandt ga je ponovno pogledao.
- Izgubili? Kako?
- Nakon što se susrela sa Smithom, vodila je Wegnera i Černova u uzalu-dan pothvat kroz pola Moskve - izvijestio je Lange. – Najprije mijenjajući smjerove na različitim linijama podzemne željeznice nekoliko puta i zatim, napokon, ubacivši se u dućane u Petrovskij pasažu.Misle kako je možda uzela drugi šešir ili kaput kako bi promijenila izgled i zatim se neprimjetno izgubila u gomili.
Brandt je kruto kimnuo. U gradu te veličine bilo je bezbroj načina da se zametne trag ako znaš da te slijede i ako znaš što radiš.
- Otišli su natrag u njezin stan nadajući se kako će tamo ponovno uspostaviti kontakt - nastavio je Lange oprezno. -Ali ne pojavljuje se, možda se zavu-kla u neku drugu mišju rupu.
- Vrlo vjerojatno - progunđao je Brandt. Namrštio se. - Prije dvije godine uspjela je umaći nekolicini mafijaških plaćenih ubojica, sve to dok je radila sama. Ta žena može biti amaterka, ali sasvim sigurno nije glupa. Vjerojatno je primijetila Wegnera i Černova kako je slijede. Ali sada je nedvojbeno sigurno sklonjena negdje u nekom hotelu ili je s prijateljima.
Langeje uzdahnuo.
- Ako je to tako, nemamo učinkovitog načina da uđemo u trag Smithu.
Svidjelo se to tebi ili ne, morat ćemo tražiti pomoć od Trinaeste uprave.
- Ne budi tako uvjeren u to - reče Brandt duboko razmišljajući.- Imam alternativu.
Drugi je čovjek gledao zbunjeno.
-Smithje ovdje s razlogom - podsjetio ga je Brandt. –A mi znamo prilično pouzdano što je taj razlog, zar ne?
Lange je polako kimao.
- On pokušava saznati što mu je to Petrenko želio reći u Pragu. Ili još gore, prikupiti dokaze kako bi provjerio ono što je mu je Petrenko rekao.
- Točno -Brandt je pokazao zube. -Reci mi, Gerharde, koji je najbolji način da ulovimo divlju životinju, posebno opasnu grabežljivicu?
Njegov podređeni nije ništa rekao.
- Ključ je voda - reče mu Brandt. - Sve životinje moraju piti. Nađi njegovo mjesto za napajanje i zatim čekaj s puškom na gotovs čovjeka koje će ti naići.
Gurnuo je u stranu fotografije s nadzora i Smithov dosje iz vojske, te počeo listati materijale uredno složene na pisaćem stolu tražeći ispis najnovije poruke Wulfa Renkea. Znanstvenik mu je poslao popis za koji ga je zamolio prilikom njihova posljednjeg susreta; imena drugih liječnika i znanstvenika u Moskvi čije bi se spoznaje o prvom izbijanju HYDRE mogle pokazati opasnima. Brandt je uručio Renkeov popis Langeu uz kiseli smiješak.
- Negdje ovdje je američko pojilo. Usmjeri se prvo na svakoga tko je sudjelovao na međunarodnoj konferenciji gdje je možda mogao su sresti pukovnika Smitha. Prije ili poslije mora stupiti u vezu s nekim od ovih žena ili muškaraca.
A kada on to učini, mi ćemo biti ispred njega, čekajući da obavimo svoje ubojstvo.
* * *
Smještena na zajedničkoj granici između okruga Novi Arbat i Tverskaja, kavana
Karetni dvor
zauzimala je dražesnu stariju zgradu, rijetku preživjelu u mahnitanju smeđosivim betonom u urbanom razvoju za sovjetske ere. Moskovski zoološki vrt i još jedna od Staljinovih mamutskih "sedam sestara", stambeni neboder Kudrinskaja, bili su u blizini, točno na drugoj strani širokog prstena Sadovaja. Za toplih ljetnih večeri gosti restorana sjedili su vani, u sjenovitom atriju, jedući salate i pijuckajući vino ili votku ili pivo. Za hladnijeg vremena uživali bi u pikantnim azerbajdžanskim jelima posluženim u njihovim intimnim, toplim i veselim blagovaonicama ukrašenim visećim zelenim biljkama.
Sjedeći u loži u udaljenom kutu glavne sale, Smith je vidio kako ulazi Fiona Devin. Stajala je ondje, balansirajući na trenutak i otirući snijeg sa svog ogrtača dok je ljupko okretala glavu, najprije u jednom smjeru, zatim u drugom, očito tražeći njega. On je s olakšanjem ustao. Nehajno kimnuvši, krenula je u njegovu smjeru koračajući okretno kroz krcat i zadimljen restoran.
- Pretpostavljam da je to naposljetku stigla vaša prijateljica – reče Elena Vedenskaja mirno, mračnog bezizražajnog pogleda promatrajući kako se približava ova atraktivna, elegantno odjevena žena. Ugasila je cigaretu u pepeljari i ustala da pozdravi Fionu upravo u trenutku kad im se ona pridružila.
Ruska znanstvenica je izgledom bila onako jednostavna kako ju je Smith upamtio. Njezino usko, ravno lice, blijeda koža i čvrsta željezno siva kosa povezana u strogu punđu činili su je po izgledu najmanje deset godina starijom nego što je uistinu bila. Njezina smeđosiva suknja i bluza bile su očito odabrane više zbog udobnosti i ugode nego zbog stila. Um joj je i dalje bio britak i jedak, kakvog ga se sjećao. Ovdje, u svome gradu, pokazivala je manje tragova rezervirane stidljivosti koju je primijetio pri njihovu posljednjem susretu na konferenciji molekularnih biologa u Madridu.
- Gospođo Devin, ovo je dr. Elena Borisovna Vedenskaja – reče Smith pažljivo, službeno ih upoznajući.
Dvije su žene mirno kimnule jedna drugoj i zatim sjele odabravši suprotne krajeve polukružne lože. Nakon kratkog oklijevanja Smith je brzo sjeo tik uz Vedenskaju. Ona se bez oklijevanja pomaknula prema sredini napravivši mu mjesta.
- Oprostite što kasnim, Jone - reče Fiona mirno. - Naišla sam na neke...
komplikacije. Putem sam naletjela na dvojicu ne dobrodošlih gostiju, pretpostavljam prodavača od vrata do vrata, koje sam htjela izbjeći.
Smith se začudio. U glasovnom kodeksu Tajne jedan izraz prodavač od vrata do vrata upotrebljavao se da se opiše operacija neprijateljskoga nadzora usmjerena na obavještajca.
- Ti momci nisu prodavali ništa za što biste bili zainteresirani? -upitao je, birajući pomno riječi kako ne bi uplašio rusku liječnicu koja je sjedila uz njih.
- Ne. Ja barem ne mislim tako - odgovori mu Fiona. Glas joj je odavao upravo lagani prizvuk nesigurnosti. - Možda je to bio samo rutinski posjet. Ovih dana ima mnogo upornih prodavača po moskovskim ulicama.
Smith je kimnuo, pokazujući kako razumije o čemu se radi. Kad su Dudarev i njegova ekipa pooštrili kontrolu nad Rusijom, novinari, posebno strani novinari, bili su podvrgavani sve većem, nasumičnom i često bolno očitom nadzoru policije i FSB-a. Bila je to metoda kojom su se vlasti služile kako bi odvratile pozornost medija i zaplašile ih, a da ne nameću očite restrikcije koje bi mogle izazvati prosvjede izvana.
Svi su zašutjeli kad je stigao mladi par nasmiješenih konobara, od kojih je svaki nosio poslužavnik s tanjurima i zdjelama pretrpanim hranom. Radeći s uvježbanom efikasnošću konobari su postavili jela na stol i otišli. Treći, stariji od njih, slijedio ih je u stopu noseći piće: bocu lagano pjenušave votke Moskov-skaja i drugu sa zaslađenim jabukovim sokom.
- Kako bismo uštedjeli na vremenu, naručili smo prije nego što ste vi stigli
- reče dr. Vedenskaja Fioni. - Sjedokosa žena pogledala je upitno. – Na-dam se da je to u redu?
- Sasvim - odgovori Fiona smiješeći se. - Ne znam kako drugi, ali ja umi-rem od gladi.
Iz velikog izbora jela postavljenih pred njih dopirali su slasni mirisi. Njih troje, užasno gladni, naizmjence su se posluživali birajući iz bogatog asortimana azerbajdžanskih specijaliteta. Neki pladnjevi sadržavali su još vrele porcije satsivija, mariniranih pilećih prsa u kremastom umaku od češnjaka.
Drugi su bili natrpani slatkim paprikama punjenim mješavinom mljevene janjetine, metvice, koromača i cimeta. Bile su tu i male zdjele dovgre, guste vruće juhe pripremljene od jogurta, riže i špinata. Dok su oni jeli predjela, stizalo je još jela, većinom mesni prilozi, ražnjići od janjetine, teletine i piletine namočeni u luk, ocat i sok od šipka, pečeni na užarenoj žeravici te posluženi s tankim kriškama lovaša, armenskog beskvasnog kruha.
Kad im je apetit malo oslabio, Elena Vedenskaja je podignula čašu votke: Za vaše zdarovje! U vaše zdravlje!, rekla je ponovno na engleskom i sasula bistro hladno piće u jednom velikom gutljaju, a nakon toga odmah jabučni sok kao drugo piće.
Smith i Fiona slijedili su njezin primjer uživajući u kombinaciji okusa koji međusobno oštro kontrastiraju, ali savršeno nadopunjuju vrlo začinjenu hranu koju su jeli.
- A sada - reče ruska znanstvenica mirno kad su spustili svoje prazne čaše
- na posao. - Pogledala je trenutak Fionu. - Naš zajednički prijatelj ovdje -
kimnula je prema Jonu - kaže mi da ste vi novinarka.
- Jesam.
- Onda dajte da se dogovorimo, gospođo Devin - reče Vedenskaja odlučno.
- Ne želim da se moje ime pojavljuje na naslovnicama nekih opskurnih tabloida. - Nasmiješila se suzdržano. - Pa ni u uglednim novinama.
Fiona je lagano kimnula.
- To je savršeno pametno.
- Iako ne volim vladu koja mi daje plaću, vrlo sam dobra u svom poslu
- nastavi sjedokosa žena. - A to je važan posao. Posao koji spašava živote. Tako da nemam neku želju za nepotrebnim gubljenjem svog položaja.
Fiona je pogledala znanstvenicu preko stola.
- Dajem vam riječ da ću izostaviti vaše ime iz bilo koje priče koju budem napisala - reče ona ozbiljno. - Vjerujte mi, dr. Vedenskaja, mnogo sam više zainteresirana za to da saznam istinu o toj tajanstvenoj bolesti nego za to da prodam priču nekim novinama ili časopisu.
-Ako je to tako, barem nam je nešto zajedničko - reče suho Ruskinja.
Okrenula se Smithu. - Rekli ste na telefonu kako vjerujete da se ista bolest sada širi izvan Rusije.
On je odlučno kimnuo.
- Bez više podataka o prvom izbijanju ovdje, ne mogu biti apsolutno siguran, ali čini se da su simptomi identični. A ako je to ista neidentificirana bolest, ovaj embargo na vijesti koji je naredio Kremlj znači ubijanje ljudi.
- Luđaci! Budale! - Vedenskaja je psovala zajedljivo. Gurnula je svoj napola pun tanjur ustranu i zapalila drugu cigaretu pokušavajući jednostavno kupiti još nekoliko trenutaka kako bi se sabrala. – Ovo prikrivanje je čin zločinačkog ludila. Upozorila sam vladu na opasnosti njezine odluke da drži u tajnosti te neobične smrtne slučajeve. Tako su učinili i moji kolege.
Namrštila se.
-Trebali su nam dopustiti konzultiranje s drugim međunarodnim zdravstvenim tijelima čim su zabilježena prva četiri slučaja. – Njezina uska ramena su se spustila. –A ja sam trebala reći nešto ili učiniti nešto kako bih prenijela upozorenje na sebe. Ali tada, kako su tjedni prolazili a da se nitko nije razbolio, dopustila sam si ponadati se kako su moji početni strahovi o epidemiji većih razmjera bili pretjerani.
-Zar nije bilo novih slučajeva ovdje, u Moskvi? - upita Fiona. Ruska znanstvenica odlučno je odmahnula glavom.
-Niti jedan.
- Sigurni ste? - upita Smith iznenađeno.
- Sasvim sigurna, Jonathane - reče Vedenskaja. - Vlada nam je zabranila otkrivanje činjenice o izbijanju bolesti vanjskom svijetu. Ali imamo izričite direktive da nastavimo svoje istraživanje. Kremlj je i dalje duboko zainteresiran za to da sazna više o toj bolesti: što je uzrokuje, kako se prenosi, metode kojima ubija svoje žrtve i neki način usporavanja ili zaustavljanja njezinog okrutnog i neumitnog napredovanja.
-Ali Valentin Petrenko mi je rekao kako je dobio nalog da obustavi svoje istraživanje o četiri prva smrtna slučaja - reče Smith, namrštivši se.
- Da, to je točno - složi se Vedenskaja. - Bolnički istraživački timovi su zatvoreni, vjerojatno radi kontrole protoka informacija. Umjesto toga, sav istra-
živački posao u vezi s tom bolesti provodi se na drugim ustanovama, među ostalima i na mom odjelu BIOCGM u Institutu.
- Uključujući i laboratorij Bioaparat? - upita Smith mirno, misleći na skup strogo čuvanih znanstvenih kompleksa za koje su govorili da su središte ruskog strogo tajnog istraživanja biološkog oružja. Ako su Rusi, kako to sumnjaju Klein i predsjednik Castilla, upotrijebili tu neobičnu bolest kao oružje, u to moraju biti na neki način uključeni znanstvenici i tehničari koji rade za Bioaparat.
Sjedokosa žena je važno zatresla glavom.
- Ja ne znam što se događa iza bodljikave žice u Jekaterinburgu, Kirovu, Sergijev Posadu ili Striziju. - Usta su joj se stegnula. – Moje sigurnosno odobrenje ne seže tako visoko.
Smith je kimnuo u znak razumijevanja. Namrštio se, pokušavajući uzalud ubaciti ove nove informacije u zagonetku. Ako je ta nova bolest oružje izrađeno u Rusiji i već je korišteno protiv važnih ljudi na Zapadu i u drugim zemljama, zašto je Kremlj tako insistirao da njegovi vrhunski znanstvenici civili nastave svoje istraživanje?
Nastupila je kratka, neugodna tišina.
- Donijela sam kopije svojih bilježaka o slučajevima, kako ste tražili – re-
če Vedenskaja napokon Smithu. Taknula je rukom teški zimski ogrtač koji je bio smotan pokraj nje na sjedalu. - Tu su, skriveni među starim medicinskim časopisima. Dat ću vam ih kad budemo odlazili. Ovo je previše javno mjesto.
- Hvala, Elena - reče Smith ozbiljno, s istinskom zahvalnošću. Pogledao ju je sa strane. - A što je s uzorcima krvi ili tkiva uzetih od žrtava? Postoji li način da nam prokrijumčarite te uzorke?
- To je nemoguće - odgovori ona kratko. - Vaši prijatelji Petrenko i Kirjanov su za to zaslužni. Svi biološki uzorci se sada drže strogo pod ključem. Nitko ih ne može dobiti bez potpisa i potpisanih obrazaca Ministarstva koje odobrava specifične pokuse ili testove.
- Ima li tu još čega što nam možete reći? - upita napokon Fiona. - Bilo što?
Vedenskaja je nakratko oklijevala, pogledala je u stranu da se uvjeri kako nitko nije u slušnom dometu, i zatim odgovorila tihim glasom koji se jedva mogao čuti od glasnog štropota posuđa i razgovora u ostatku restorana.
- Čula sam žamor koji me itekako omeo...
Dvoje Amerikanaca sjedilo je, šutke čekajući da nastavi. Ruskinja je uzdahnula.
- Jedan od bolničkih medicinskih tehničara, čovjek koji je proveo mnogo godina kao politički zatočenik u radnom logoru, tvrdio je da je vidio onoga luđaka Wulfa Renkea kako pregledava svakog od pacijenata na umoru.
Iznenađeni Smith sjeo je uspravnije.
- Renke? - promrmljao je u nevjerici.
- Wulf Renke? Tko je to? - upita Fiona.
-Neki istočnonjemački znanstvenik. U osnovi stručnjak za biološko oružje s vrlo lošim ugledom zbog spremnosti na izmišljanje novih i posebno ružnih na-
čina za ubijanje ljudi - reče joj Smith. Zatresao je glavom. - Ali to nije mogao biti on. Nikako. Taj gad je već godinama mrtav.
- Tako kažu - reče Vedenskaja. -Ali taj bolničar je dobro poznavao Nijemca...
bolno dobro. Dok je bio zatočenik, bio je prisiljen svjedočiti nizu nemoralnih pokusa koje je Renke provodio nad drugim stanovnicima toga logora.
- Gdje je sada taj čovjek? - insistirala je Fiona. - Možemo li razgovarati s njim?
- Samo ako znate prizivati duhove mrtvaca - reče joj kratko sjedokosa žena. - Na nesreću, pao je pod kotače tramvaja neposredno nakon što je počeo pričati što je vidio u bolnici.
- Pao je? Ili ga je netko gurnuo? - pitao je Smith sumorno.
Vedenskaja je slegnula ramenima.
- Kažu da je bio pijan kad se to dogodilo. S obzirom na sve što znam, to bi mogla biti istina. Gotovo su svi Rusi pijani u neko vrijeme. -Nasmijala se gorko kroz dim što se izvijao iz njezine cigarete, a zatim je udarila svoju praznu čašu votke prstom žuto obojanim od duhana.
* * *
Vani je snježna mećava postajala sve žešća, pokrivajući humke starijeg snijega crnog od smoga i leda. Svježe pahulje zasule su ulice i parkirane automobile, nakupljajući se u sloju bijeloga praha koji se lagano caklio ispod uličnih svjetiljki i treperavih snopova svjetlosti što su ih bacala vozila u prolazu.
I dalje čvrsto stežući svoju debelu vjetrovku, neki čovjek mladolika izgleda s dugim, lagano kukastim nosom, izašao je iz kavane Karetni Dvor. Stajao je nepokretno trenutak, čekajući da večernji promet malo zastane, a zatim je prešao ulicu pod kutom. Stigavši prijeko, probijao se brzo na istok duž ulice Povarskaja kroz vrevu pješaka koji su se užurbano kretali pločnikom ispod kišobrana što su se njihali. Većina je bila natovarena vrećicama iz večernje kupnje između luksuznih butika i galerija u okrugu Arbat. On je nosio svoj smotani kišobran stisnut ispod jedne ruke.
Nekoliko stotina metara dalje stao je kako bi zapalio cigaretu, zaustavivši se točno uz široki luksuzni Sedan uz rub pločnika.
Istoga trenutka stražnji prozor se tiho otvorio, otkrivajući dio zamračene unutrašnjosti.
- Vedenskaja je još u restoranu - promrmljao je mladić.
- I to s dvoje Amerikanaca? - upita mirno jedan glas iz Sedana.
- Da. Ostavio sam jednoga od svojih ljudi ondje, da ih drži na oku. Javit će kad ustanu i krenu. Kako stvari stoje, volio bih da to bude uskoro.
- Tvoja ekipa je spremna?
Mladić je kimnuo. Duboko je uvukao dim cigarete. Vrh je svijetlio jarko crveno u tami.
- Savršeno spremna.
Erich Brandt se lagano nagnuo prema naprijed, dovoljno daleko da tračak svjetlosti s ulične lampe padne preko grubih crta njegova lica sa širokim čeljustima.
- Dobro. - Njegove ledeno sive oči nakratko su bljesnule. - Nadajmo se da je pukovniku Smithu i njegovim prijateljima večera bila ukusna. Naposljetku, ta će im biti zadnja.
* * *
Smith je pridržao vrata Fioni Devin i Eleni Vedenskaji te pošao za njima iz kavane
Karetny Dvor.
Nakon topline azerbajdžanskoga restorana ledeni noćni zrak urezivao se duboko grizući kroz sve slojeve odjeće. Stisnuo je zube kako bi prestali cvokotati i svinuo leđa zahvalan što ima barem ovaj debeli vuneni ogrtač.
Zajedno su hodali kratku dionicu uz ulicu Povarskaja, a zatim su zastali na pločniku da se pozdrave. Drugi su ih pješaci obilazili žureći se svojim kućama ili na neki posao. Povremeno bi automobili prošli ulicom tutnjeći u povorci svojih jakih svjetala pomiješanih s povremenim trubljenjem truba koje su vozači ljutito stiskali i slabom škripom guma koje su se okretale po svježim nanosima novoga snijega.
- Ovo je za vas, Jonathane - promrmljala je Vedenskaja zašavši rukom ispod kaputa i izvadivši debeli plastični fascikl. – Iskoristite pametno informacije koje se nalaze tu unutra.
Smith je šutke uzeo fascikl i otvorio ga. Bio je pun medicinskih časopisa s magarećim ušima; neki su bili na engleskom, neki na ruskom i njemačkom jeziku. Otvorio je naslovnicu jednoga, mjesec dana starog broja Lanceta. Unutra je bilo uredno složeno nekoliko stranica gusto pisanih ćiriličnim slovima, očito izbor bilješki o slučajevima sjedokose ruske znanstvenice. Pogledao je gore kratko kimnuvši u znak zahvalnosti, znajući koliko je toga stavila na kocku prokrijumčarivši mu taj materijal.
- Hvala. Pobrinut ću se da ti podaci dođu do pravih ljudi.
- To je dobro. Budemo li imali sreće, životi se još mogu spasiti.- Pogledala je oštro Fionu Devin. - Sjećate se našega dogovora?
- Da - reče joj Fiona mirno. - Ni jedno ime neće se spomenuti ni u jednom članku koji ću napisati, dr. Vedenskaja. Možete se pouzdati u to.
Druga joj je žena uzvratila kimanjem, ovaj put uz jednostavan smiješak.
- Ako je tako, želim vam svako dobro...
Odjednom je zateturala prema naprijed jer ju je gotovo srušio muškarac koji se zaletio u nju odostraga. Hodao je prebrzo, pognute glave i podignuta ovratnika kako bi se zaštitio od snijega koji je padao. Zaštitila se od padanja uhvativši Smitha za ruku. Ljutita, pustila ga je da prođe i okrenula se.
- Hej, vi! Zar ne gledate kuda hodate?
Posramljeni muškarac, mlad, s lagano kukastim nosom brzo je istupio.
- Izvinitel Oprostite! - promrmljao je. Cereći se luđački, uzeo je kišobran koji je ispustio u sudaru i odjurio niz ulicu hodajući sada pretjerano oprezno.
Vedenskaja je, ogorčena, zafrknula nosom.
- Pijanac! - rekla je. - I to već rano ujutro! Fuj! Alkohol je naše nacionalno prokletstvo. Čak se i mladi truju.
- Je li vam dobro? - upitao je Smith.
I dalje stegnutih usana od bijesa, kimnula je.
- Jest. Iako mislim da me klipan ubo u nogu tim prokletim kišobranom
- rekla je trljajući stražnji dio svoga bedra. Zatim je slegnula ramenima. Ali nije to ništa ozbiljno.
- No, mislim da je krajnje vrijeme da se razdvojimo - reče Fiona, zabrinuto prateći pogledom očitog pijanca. - Imamo sve što trebamo.Nema mnogo smisla da stojimo ovdje na otvorenom, riskirajući više neželjene pozornosti.
Smith je kimnuo.
- Pametno. - Okrenuo se prema Vedenskaji lupkajući po fasciklu koji mu je dala. - Izvještavat ću vas redovito privatnim e-mailom o onome što saznamo...
Smith se zaustavio usred rečenice. Ruskinja je zurila u njega izrazom punim užasa.
- Elena? Što je? - pitao je brzo. - Što se dogodilo?
Jedanput je duboko udahnula drhteći, a zatim se počela gušiti hvatajući zrak. Jon je vidio kako joj se mišići na vratu stežu dok je nastojala govoriti.
Oči su joj bile širom otvorene, groteskno gotovo izbačene iz svojih šupljina, ali zjenice su joj bile stisnute, svedene na sićušne mrke točkice. Koljena su joj se spuštala.
Smith je šokirano pružio ruku.
No prije nego što ju je uhvatio, Elena Vedenskaja je izgubila svijest srušivši se poput krpene lutke na snijegom prekriven pločnik. Ruke i noge su joj se divlje trzale dok je mlatarala i svijala se, očito obuzeta nizom sablasno tihih grčeva.
- Pozovite Hitnu! Smjesta! - Smith je naredio Fioni.
- Sad ću - kimnula je odrješito, izvadila mobitel i nazvala 03, moskovski broj Hitne pomoći.
Jon se spustio na koljena uz nesretnu ženu. Divlji, frenetični grčevi jenjavali su ostavljajući je da izobličena leži na leđima. Stavio je sa strane plastični fascikl, strgnuo jednu rukavicu i položio dva prsta na njezin vrat mjereći joj puls. Bio je vrlo brz i vrlo slab, klepećući poput ptice slomljenih krila. Nije dobro. Nagnuo se naprijed stavljajući svoje uho na njezin nos i usta. Nije disala.
Isuse, pomislio je tužno. Što joj se, kvragu, dogodilo? Srčani udar? Nije baš
vjerojatno, sudeći po onome što je vidio. Moždani udar ili napad? Možda.
Druga, kudikamo strašnija mogućnost treperila mu je maglovito u primislima, ali zatresao je glavom znajući da nema vremena ni potrebnih informacija da razradi tu letimičnu ideju. Prava dijagnoza morat će pričekati za kasnije. U međuvremenu, morat će se potruditi da je održi na životu dok stigne ruska prva pomoć.
- Jedna od bolnica je poslala ekipu Hitne pomoći, pukovniče – čuo je Fionu Devin kako izvještava nadglasavajući klepetanje šokiranih glasova iz kruga promatrača koji su se brzo okupili. - No možda će trebati pet minuta ili više da dođu dovde.
Smith je kimnuo mršteći se. Pet minuta. Za većinu medicinskih situacija to je bilo dobro vrijeme za reakciju, vrlo dobro, zapravo. Ali u ovim okolnostima to bi moglo isto tako značiti i cijelu vječnost.
Radeći brzo, strgnuo je sa sebe ogrtač, zamotao ga i gurnuo ispod ramena starije sjedokose žene nagnuvši joj glavu unazad kako bi pomogao da joj se otvore dišni putovi. Zatim joj je palcem povukao čeljust naprijed, pomaknuvši joj jezik prema van. Ponovno je slušao. I dalje nije disala. Nježno joj je okrenuo glavu u stranu te joj pregledavao stražnji dio grkljana prstima tražeći neku zapreku, grudu sline ili komadić hrane koji ju je možda gušio. Nije bilo ničega.
Ozbiljna lica Smith je uzeo glavu Elene Vedenskaje u svoje ruke, začepio joj nos prstima i počeo s brzom reanimacijom usta na usta pušući dovoljno jako da vidi dižu li joj se prsa. Svako malo napravio bi stanku i stavio joj ponovno uho na usta i nos provjeravajući diše li Ruskinja. No ona je još ležala paralizirana, zureći u nebo očima koje nisu treptale.
Nastavio je raditi, tjerati zrak u njezina pluća. Diši, Jon ju je tiho prisiljavao.
Hajde, Elena, diši. Prošle su dvije ili tri minute mahnite aktivnosti, kao u magli.
U daljini je zavijala sirena približavajući se.
Pod njegovim vršcima prstiju puls Vedenskajeve je slabio, posrćući u još
nekoliko nepravilnih otkucaja i zatim stao. Kvragu! Prešao je na KPR, kardiopulmonarnu reanimaciju u alternaciji s disanjem usta na usta i s kratkim snažnim pritiscima na njezinu prsnu kost u sve mahnitijem naporu da joj obnovi disanje i aktivira joj srce. Ništa nije djelovalo.
Fiona je kleknula uz njega.
- Ima li što? -pitala je zabrinuto, govoreći oprezno ruski.
Smith je razočarano zatresao glavom.
- Mislim da je preminula.
Nekoliko prolaznika koji su gledali dolje u Vedenskaju čuli su ih i prekrižili se brzo s desna na lijevo, prema običajima Ruske pravoslavne crkve. Jedan ili dvojica skinuli su šešire pokazujući poštovanje prema mrtvoj ženi. Drugi su se počeli odmicati. Drama je završila.
- Ako je tako, trebali bismo otići, pukovniče - predložila je Fiona tiho. - Ne možemo si nikako priuštiti službene komplikacije. - Pokupila je fascikl s Eleni-nim bilješkama s pločnika. - Ne sada.
Smith je ponovno zatresao glavom, nastavljajući s kardiopulmonarnom reanimacijom. Znao je da Fiona ima pravo. Sada Eleni zasigurno nitko više ne može pomoći. A uplesti se u policijsku istragu njezine smrti oboje bi moglo ugroziti. Jedan je razlog bio taj što njegov lažni identitet Johna Martina nije bio namijenjen da izdrži intenzivno ispitivanje. Ali on je bio liječnik prije nego što je postao obavještajac. Njegova je etička dužnost da pomogne stradaloj ženi.
Dok on bude upuhivao kisik u njezina pluća i trudio se da ponovno proradi srce koje je stalo, ona još ima izgleda, makar slabih. I onda je odjednom bilo prekasno za bijeg.
Uz zavijanje sirene, kola Hitne pomoći zakočila su uz pločnik. Kad se sirena ugasila, stražnja vrata vozila su se otvorila i iz njih je iskočio mršavi muškarac blijedožuta lica u zgužvanoj bijeloj liječničkoj kuti i s crnom liječničkom torbom koju je držao u jednoj ruci. Za njim su se probijala dvojica krupnih bolničara.
Liječnik je mahnuo Smithu pokretom ruke neka se makne kao da ga otpušta te se sagnuo pokraj tijela kako bi obavio brz, gotovo letimičan pregled.
Jon je umorno ustao otresajući snijeg s koljena. Svrnuo je pogled s Elenina iskrivljena trupla potiskujući osjećaj poraza i tuge. Pacijenti su umirali. To se događalo. Ali nikad tako lako. To se uvijek činilo poput poraza.
Ruski liječnik blijedožuta lica pipao je puls. Zatim je sjeo na pete i slegnuo ramenima.
- Jadna žena. Prekasno je. Ne mogu joj pomoći. - Kimnuo je bolničarima koji su stajali u blizini s nosilima što su ih izvukli iz vozila Hitne po-moći. - Maknimo je barem od pogleda morbidnih znatiželjnika.
Dvojica krupnih muškaraca kimnula su šutke i nezgrapno se sagnula kako bi pripremila tijelo za prijevoz.
Liječnik u bijeloj kuti uspravio se i dalje tresući glavom. Polako se okrenuo, prezrivo promatrajući mnoštvo promatrača koje se brzo smanjivalo. Pogled mu je prešao na dvoje Amerikanaca.
- Tko mi od vas može reći što joj se dogodilo? Pretpostavljam da je bio srčani udar?
- Ja ne mislim tako - reče Smith odrješito.
- Zašto ne?
- Srušila se iznenada s grčevima i stezanjima mišića sekundu, ili tako nekako, nakon što je doživjela, kako se čini, potpuni respiratorni zastoj. - Smith je odgovarao brzo, spominjući simptome koje je primijetio. - Zjenični mišići također su pokazivali znakove krajnjih kontrakcija. Najprije sam pokušao disanje usta na usta, a zatim KPR kad joj je srce stalo, ali na žalost ni jedna tehnika nije proizvela nikakav koristan rezultat.
Liječnik se iznenadio.
- Uvjerljivo sažeto. Zaključujem da ste medicinski potkovani, gospodine...?
- Martin. John Martin - odgovori Smith mučno, ljut na samoga sebe što je tako prirodno i nesvjesno kliznuo u medicinski žargon koji se nije uklapao u njegov lažni identitet. Naravno da ga je užasna smrt Elene Vedenskaje potresla više nego što je bio svjestan. Slegnuo je ramenima.
- Ne, nisam potkovan. Ali prošao sam nekoliko tečajeva prve pomoći.
- Samo tečajeve prve pomoći? Uistinu? Pokazujete zavidnu spretnost. - Lije-
čnik se nasmijao u uljudnoj nevjerici. - Sva sreća što ste tu.
- Da? U kom smislu? - upita Smith oprezno.
- Vaše znanje i vaša zapažanja pomoći će mi da sastavim izvještaj o ovom tragičnom incidentu, gospodine Martin - reče drugi muškarac mirno. Kimnuo je Fioni Devin. - Zato moram zamoliti vas i vašu šarmantnu partnericu da pođete s nama u bolnicu.
Fiona se namrštila.
- Ne brinite se, to je samo rutinska stvar - reče liječnik držeći ruku u zraku kao bi suzbio svaki prosvjed. - Uvjeravam vas da će svaka neprilika biti privremena.
Dvojica bolničara završila su s vezanjem mrtve žene za bolnička nosila te su ih podigli.
- Pripazi na njezinu lijevu nogu - čuo je Smith kako je jedan od njih naglo promumljao drugomu. - Ne želiš dobiti ništa od tih stvari na ruke.
Stvari? Jon je osjetio kako mu se krv ledi. Sjetio se mladog "pijanca" koji se sudario s Vedenskajom "slučajno" je udarivši vrškom svog smotanog kišobrana. Odjednom su se svi prokleti simptomi koje je nabrojio posložili: respi-racijski kolaps, konvulzije, zgrčene zjenice i, napokon, potpuni srčani zastoj.
Isuse, pomislio je bijesno. Bit će da joj je ubrizgan neki smrtonosni nervni otrov koji brzo djeluje, vjerojatno neka varijanta sarina ili VX. Čak i kap i jednoga i drugog otrovnoga spoja na goloj koži može ubiti. Ubrizgavanje VX-a ili sarina ravno u krvotok bilo bi još smrtonosnije. Brzo je pogledao i vidio blijedožutog liječnika kako ga promatra hladnim, proračunatim izrazom lica.
Smith je ustuknuo.
Uz lagani smiješak, muškarac u bijeloj liječničkoj kuti izvukao je maleni kompaktni pištolj iz kute, Makarov PSM, rusku kopiju Walthera PPK. Držao je oružje nisko dolje, uza se, uperivši ga ravno u Amerikančevo srce. Polako je zatresao glavom.
- Nadam se da ćete odoljeti kušnji da postupate nepromišljeno, pukovniče Smith. Inače ćemo biti prisiljeni ubiti i vas i ljupku gospođu Devin. A to bi bila strašna šteta, zar ne?
Ogorčen na samoga sebe što je propustio znakove upozorenja o toj zasjedi, Smith je napravio grimasu. Drugi je muškarac bio izvan njegova dometa.
Krajičkom oka vidio je da je vozač vozila Hitne pomoći, koji je bio jednako krupan i bešćutan kao i drugi, izašao iz vozila. Taj je čovjek sada stajao tik iza Fione Devin držeći pištolj pritisnut na njezina križa.
Lice joj je poblijedjelo od bijesa ili od straha, ili od kombinacije obaju osjećaja.
Smith se prisilio da stoji mirno. Oprezno je pokazivao svoje otvorene, prazne ruke.
- Nisam naoružan - rekao je odlučno.
- Pametna odluka, pukovniče - reče liječnik odobravajući. – Nitko ne bi imao koristi od beskorisnih junačenja.
Prva dvojica bolničara grubo su spustila tijelo Elene Vedenskaje umotano u plahtu u stražnji dio vozila Hitne pomoći. Okrenuli su se i stajali čekajući daljnje naloge.
- Izvolite u auto - reče mirno muškarac blijedožuta lica. – Najprije gđa Devin.
Fiona se ukočeno popela u vozilo. Nosila su zauzimala sredinu vozila, ostavljajući po jednu usku klupu sa svake strane. Požurila se do lijeve klupe, skroz do kraja. Jedan od krupnih bolničara nagurao se iza nje spustivši se svom težinom na klupu s druge strane. Kad su sjeli, on je izvukao svoj pištolj kako bi je "pokrio".
- A sada vi, pukovniče. - Čovjek u bijeloj kuti kimnuo je sam sebi.- Sjednite uz gospođu Devin. Pazite da ruke cijelo vrijeme držite na vidiku. Inače se bojim da bi Dmitrij mogao poludjeti pa biste mogli, na žalost, završiti kao jadna dr. Vedenskaja ovdje.
I dalje užasno ljut na samoga sebe, Jon je poslušao. Kliznuo je na klupu uz Fionu. Tamnokosa žena ga je promatrala s nepronicljivim izrazom u svojim plavozelenim očima. Još je držala fascikl s bilješkama Vedenskaje.
- Bez razgovora - zarežao je bolničar na engleskom s teškim na glaskom, potkrijepivši svoju zapovijed otvorom pištolja.
Ona je lagano slegnula ramenima i skrenula pogled ne govoreći ništa.
Smith se lecnuo u sebi. To što su sada u gabuli, bila je najvećim dijelom njegova pogreška. Da nije ostao tako dugo, uzaludno pokušavajući spasiti život Elene Vedenskaje, možda su mogli izbjeći tu klopku prije nego što ih je poklopila.
Mršavi liječnik blijedožuta lica popeo se u skučenu unutrašnjost i sjeo preko puta dvoje Amerikanaca, spljošten uz svoga mnogo krupnijeg podređenog. Uz lagani, cinični smiješak držao je pištolj uperen u Jonova prsa.
Drugi bolničar i debeli vozač gruba pogleda zalupili su vratima, zabrtvivši njih četvero iznutra.
Nakon nekoliko trenutaka vozilo Hitne pomoći se pokrenulo. Odmaknuli su se od ruba pločnika. Sirena i plava rotirka ponovno su bili uključene osvjetljavajući put kroz slabi večernji promet. Vozilo se polako polukružno okretalo, vozeći očito prema mnogo prometnijoj ulici Sadovaja.
Smith je osjetio kako mu ledeni znoj curi niz rebra. Morao je nekako naći način kako pobjeći iz tog pokretnog zatvora, i to brzo. Nije imao iluzija o njihovoj sudbini ako promaši. Kad jednom stignu, ma kamo god išli, on i Fiona bit će praktički mrtvi.
* * *
Nedaleko od ulice Povarskaja visoki muškarac srebrne sijede kose sjedeći pognuto za upravljačem skučenog tamnoplavog terenca ruske proizvodnje
Niva
4x4 tiho je opsovao promatrajući dvoje Amerikanaca kako su neceremonijalno ugurani u stražnji dio vozila Hitne pomoći. Čeljust mu se stegnula.
Uzdahnuvši, provjerio je je li mu pojas čvrsto vezan, a zatim se sagnuo da upali motor. Kažu da su sveci zaštitnici budala i luđaka. Ako je to tako, on se najozbiljnije nadao da će gledati na njega s naklonošću jer zasigurno nije ostalo vremena da se učini nešto rafinirano ili pametno.
Nivin snažni motor se pokrenuo. Ne oklijevajući više, ubacio je u brzinu, pritisnuo na papučicu gasa i krenuo s ruba ceste usmjerivši se točno na prednju stranu vozila Hitne pomoći u trenutku kada je skretalo kroz ulicu Povarskaja.
U vozilu Hitne pomoći Smith je sjedio veoma mirno, pomno promatrajući pištolj uperen u njega. Mozak mu je radio sto na sat, brzo smišljajući, a zatim odbacujući niz suludih planova kako pobjeći svojim zatočiteljima.
Odjednom je vozač sprijeda uzviknuo nešto u panici. Jon je osjetio kako je Fiona Devin napeta.
Neki je motor u blizini tutnjio, postajući sve glasniji. Kočnice su strašno zaškripale. Automobili su počeli panično trubiti. Zatim je Smith osjetio snažan tresak koji ga je uzdrmao kad je drugo vozilo udarilo u vozilo Hitne pomoći svom brzinom. Udarac ga je zbacio s klupe. Pao je poprijeko na tijelo Vedenskaje. Začuli su se preplašeni krikovi ljudi oko njega.
Udareni sa šire strane klizili su ulicom okrećući se izvan kontrole između prodornih fijuka pucanja metala i zveckanja razbijenog stakla. Kutije s priborom za prvu pomoć i druga medicinska oprema ispali su se iz odjeljaka za prtljagu.
Oštre peckave pare prolivenog benzina i jetki miris poderane i spaljene gume ispunili su skučenu unutrašnjost vozila.
I dalje okrećući se vozilo Hitne pomoći naletjelo je na neku staru, hrđom nagrizenu Volgu Sedan koja je bila parkirana uz cestu, zatim se zanjihalo i stalo koso nagnuto pod čudnim kutom, s ispuštenim prednjim gumama, propeto visoko na pločnik. Zaglušna buka je zamrla.
Smithje pogledao.
Prvi nagli udarac bacio je liječnika unatrag pritisnuvši mu glavu na metalnu unutrašnjost. Gledao je ošamućeno. Potočići krvi slijevali su mu niz mršavo, blijedo lice. No još uvijek je držao svoj Makarov PSM.
Reagirajući brzo, Jon se uspravio na koljena.
Liječnikove oči su se razrogačile. Gunđajući, podigao je pištolj. Prsti su mu se smotali oko okidača i već ga je počeo stiskati.
Smith je ljutito skočio prema naprijed ne obazirući se na bol u koljenima, mahnito udarajući rubom desne ruke kako bi odmaknuo cijev baš kad je Makarov zapucao. U tako malenom prostoru zvuk je bio šokantan. U naletu vatre metak malenog kalibra 4,45 mm probio je rupu u daskama u podu prasnuvši propisno o cestu i odskočio.
U istom trenutku Jon je svom snagom zabio svoju lijevu šaku u lice drugoga čovjeka.
Od udarca lubanja ruskoga liječnika zabila se u zid svom snagom. Preko metala je šiknula krv. Muškarac u bijeloj kuti stenjao je od boli. Oči su mu se zakolutale i on se srušio naprijed gubeći svijest. Maleni pištolj ispao mu je iz ruke i udario u klupu uz njega.
Smithje posegnuo za njim i zatim se smrznuo.
Vanjskim bridom debeloga dlana krupni bolničar već je oborio Fionu Devin. Ležala je sklupčana uz njegove noge, s jasno crvenom mrljom što ju je ostavila njegova ruka na njezinu blijedom obrazu. Sad je pomno ciljao niz cijev svoga pištolja, velikog 9-milimetarskog Makarova. Bio je uperen točno u Smithovo lice.
Odjednom se tamnokosa žena pomaknula, ispravivši se zavidnom brzinom.
Dok se dizala na koljena, snažno je potegnula tanki nož skakavac iz zaštitne cijevi skrivene u njezinim elegantnim kožnim čizmama. Na dodir dugmeta koje je reguliralo oprugu iz drška malenog noža izletjela je 10 cm dugačka oštrica od nehrđajućeg čelika blješteći okrutno na svjetlu. Hladnom odlučnošću ubola je krupnoga čovjeka u vrat. Dugačka uska oštrica zarinula se duboko rastavivši mu snažnim udarcem dušnik i jednu od karotidnih arterija.
Ruski bolničar je, užasnut, ispustio pištolj. Ruke su mahnito udarale po straš-
noj rani. Mlazovi jarko crvene krvi šikljali su po vozilu Hitne pomoći divlje pulsirajući sa svakim otkucajem srca, ali ubrzo su se smanjili kako je kopnila njegova životna snaga. I dalje držeći očajnički rupu što je zijevala u njegovu vratu, čovjek na umoru polako je klizio u stranu. Spustio se na pod uz truplo Elene Vedenskaje umotano u plahtu. Krv je prestala curiti između njegovih zatvorenih prstiju. Jedanput se zatresao i zatim se umirio.
Fiona, i sama bijela u licu, brzo je obrisala nož o stražnji dio kute mrtvoga čovjeka. Ruke su joj se jako zatresle kad je vraćala oštricu i stavljala nož natrag u čizmu.
- Nikada prije niste nikoga ubili? - upita Smith mirno.
Zatresla je glavom.
- Ne. - Usiljeno se lagano nasmiješila. - O tome ću se kasnije brinuti...
dakako, pod pretpostavkom da ćemo preživjeti sljedećih nekoliko minuta.
Kimnuo je. Liječnik i jedan od dvojice bolničara bili su gotovi, ali imaju barem još dva neprijatelja.
- Znate li rukovati pištoljem?
- Znam.
Smith je zgrabio oba pištolja i pružio joj manji Makarov PSM. Brzo je provjerio 9-milimetarski pištolj uvjerivši se da je osigurač zatvoren i da u spremištu ima metaka. Fiona je isto to učinila sa svojim pištoljem.
Začulo se glasno udaranje po jednim od zatvorenih stražnjih vrata.
- Fiona? - zagrmio je duboki glas izvana. - Ovdje Oleg. Jeste li ti i dr. Smith neozlijeđeni?
Jon se okrenuo s uzdignutim Makarovom, spreman otvoriti paljbu. Ali tamnokosa je žena nježno položila ruku na njegovo zapešće gurnuvši oružje prema dolje.
- Nemojte pucati - reče mirno. - On je prijatelj.
Zatim je Fiona podigla glas.
- Da, dobro smo. I slobodni smo.
- Što je s drugima? Onima koji su vas zarobili?
- Onesposobljeni su - Fiona je kratko izvijestila. - Jedan trajno. Drugi je još
živ, ali tome će poslije biti gadno.
-To je dobro!
Vrata su se naglo otvorila. Ondje je stajao visok i plećat muškarac, guste srebrno sijede kose. U jednoj ruci držao je pištolj s prigušivačem. Drugom im je dao znak da izađu.
- Hajde! Brzo! Imamo vrlo malo vremena prije nego što stigne milicija.
Smith je zaprepašteno zurio u čovjeka. Nije bilo zabune o tome kome bi mogao pripadati taj bahati profil duga nosa koji je izgledao kao da se nalazi na starom rimskom novčiću.
- Kirov, kvragu - rekao je mirno. - General-bojnik Oleg Kirov iz ruske Federalne sigurnosne službe.
- Ne više, doktore - Kirov slegne svojim snažnim ramenima. -Umirovljen sam, poslan na pašu, kako vi Amerikanci to kažete – reče suho. - Ljudi u Kremlju su zaključili kako nisam dovoljno odan njihovim snovima o obnovi staroga poretka.
Jon je kratko kimnuo. Prije nekoliko godina usko je surađivao s visokim časnikom FSB-a u očajničkoj potrazi za kontejnerom punim smrtonosnih virusa velikih boginja ukradenih iz jednog od ruskih pogona za proizvodnju biološkog oružja. Otada se često pitao kako Kirov, tako usko povezan s reformskim snagama u svojoj zemlji, prolazi pod vladavinom predsjednika Dudareva i njegovih tvrdolinijaša.
Sada je znao.
- Za čavrljanje i novosti o karijeri ima vremena poslije – upadne Fiona.
- Sada moramo krenuti. - Mahnula je rukom prema ulici. -Privlačimo gomilu.
- Točno - složi se Kirov bacivši pogled iza leđa. Vozila koja su snažno zakočila kako bi izbjegla sudar koji je on prouzročio raspršila su se nasumce po ulici. Nekoliko vozača izašlo je iz svojih vozila kako bi procijenili štetu. Drugi, koji su čuli svu tu buku, slijevali su se iz susjednih stambenih zgrada, restorana i kavana. Neki promatrači govorili su uzbuđeno u mobitele, vjerojatno pozivajući policiju i Hitnu pomoć. Kirov je ponovno pogledao dvoje Amerikanaca.
- Imate li ono po što ste došli? Te bilješke koje vam je donijela dr.Vedenskaja?
- Tu su - reče Fiona, oprezno vadeći plastični fascikl uprljan krvlju s mjesta na koje je pao za vrijeme sudara.
Smith se oštro okrenuo prema ošamućenom čovjeku u bijeloj kuti, stisnutom u jednom kutu kola Hitne pomoći. Doktor je sada tiho stenjao na granici svijesti.
- Povedimo toga gada sa sobom. Moram mu postaviti nekoliko pitanja. Kao prvo, odakle, kvragu, zna moje pravo ime i čin?
Nekadašnji časnik FSB-a je kimnuo.
- Sjajno pitanje. Ako ništa drugo, bilo bi korisno saznati tko mu je izdao zapovijedi i kako vas je našao.
On i Smith zajedno su izvukli čovjeka blijedožuta lica na ulicu. Zgrušana krv ispreplela se s rijetkom kosom na stražnjoj strani zatvorenikove glave. Oči su mu bile poluzatvorene i nesposobne fokusirati se. Poduprijevši ranjenoga muškarca između sebe, Smith i Kirov su ga napola nosili, napola vukli oko vozila Hitne pomoći. Fiona je hodala uz njih držeći i dalje budno oko na malenoj, ali sve većoj gomili znatiželjnika koje je zasigurno privuklo nešto što se činilo strašnom prometnom nesrećom.
Jon je tiho zazviždao. U sudaru je smrskan cijeli prednji dio vozila Hitne pomoći od kojeg je ostala tek raskomadana masa svinutog čelika i slomljenog stakla. I dalje zapleteni u svojim pojasevima za vezanje, dva muškarca koji su se vozili sprijeda bili su naslonjeni na sjedala. Obojica su držali oružje u rukama.
Obojica su bili ustrijeljeni iz neposredne blizine.
Pogledao je Kirova.
- Vaše djelo, pretpostavljam?
Drugi je čovjek kimnuo sumorno.
-Na žalost, bilo je nužno. Nisam imao vremena za polovične mjere. - Pokazao je tamnoplavu Nivu okrenutu posred ulice uz karambolirano vozilo Hitno pomoći. - Dođite! Naša kočija čeka.
Smith je gledao u maleni SUV primjećujući zdrobljenu masku, udubljen poklopac motora i slomljena svjetla. Začudio se.
- Misliš li da je ovaj komad smeća još u voznom stanju?
- Nadajmo se, Jone - reče Kirov uz lagani smiješak. - Inače bismo trebali dugo hodati po hladnoći i, uz to, biti uočljivi.
Rus je podupro svog ošamućenog zarobljenika uz Nivu. Otvorio je stražnja vrata.
- Stavimo ga unutra. Gospođa Devin će sjesti sprijeda, uz mene. Ti ćeš sjesti odostraga i držati upereno oružje u našega putnika. Pazi da ostane dolje, na podu, i izvana nevidljiv.
Smith je kimnuo. Okrenuo se prema liječniku Hitne pomoći koji je sve promatrao mutnih očiju.
- Hajde, druškane - progunđao je posluživši se cijevi svoga Makarova da pod-bode čovjeka koji je teturao prema otvorenim vratima.
Prasak.
Glava njihova zatočenika je eksplodirala, rastvorila se od puščanog metka velike brzine. Krv i komadići rasprsnutih kostiju razletjeli su se po unutrašnjosti vozila. Mrtav, muškarac je klizio polako niz vozilo.
- Dolje! U zaklon! - grmio je Smith. Zaronio je prema snijegom pokrivenom asfaltu upravo kad je drugi puščani metak propucao prozor točno iznad njegove glave. Krhotine i komadići slomljenog stakla pa dali su mu na vrat i odskakivali na ulici pokraj njega.
Kirov i Fiona Devin potrčali su u zaklon i spustili se iza terenca ruske proizvodnje.
U panici zbog iznenadnog puškaranja civili koje je privukao događaj počeli su bježati, raspršivši se u svim smjerovima poput jata uplašenih gusaka.
Neki su se sakrili od pogleda sagnuvši se iza automobila parkiranih duž ulice.
Drugi su ustuknuli i vratili se u okolne zgrade.
Zatečen vani, na otvorenom, na pogrešnoj strani vozila koje je pripadalo Kirovu, Smith se otkotrljao udesno krećući se prema skloništu što mu ga je pružalo karambolirano vozilo Hitne pomoći. Treći metak od 7.62 mm udario je u ulicu tek nekoliko centimetara dalje. Poletjeli su komadi asfalta i zatim protutnjali uz njegovo uho zujeći glasno poput pakosne smrtonosne ose.
Dašćući od straha i naprezanja Jon se bacio u stranu, kotrljajući se brže.
Vratio se do oštećenog vozila i zastao. Četvrti puščani metak probio je slomljeni metal te udario i odbio se od čelične šasije vozila Hitne pomoći sasuvši na njega iskre i sićušne šiljaste komade gotovo otopljenog čelika. Trgnuvši se, stresao ih je.
I što sad? Smith je brzo razmišljao razmatrajući mogućnosti koje im pre-ostaju. Dok su skriveni iza čvrstoga zaklona, relativno su sigurni od nevidljivog snajperista. No moraju ostati prikovani dolje, ne mogu se micati niti učinkovito uzvratiti, a čuo je sirene koje im se približavaju iz više različitih smjerova.
Zatresao je glavom. Ostati i predati se moskovskoj policiji nije baš bio dobar izbor, barem ne s bilješkama Elene Vedenskaje koje su imali uza se i četvoricom neprijateljskih agenata koji leže mrtvi na ulici. Zgrabio je Makarova pripremajući se duhom za brz povratak na mjesto gdje su Kirov i Fiona Devin našli zaklon.
* * *
Sto pedeset metara uz ulicu Povarskaja, Erich Brandt je klečao uz otvorena vrata svoga crnog
Mercedesa Sedana.
Još je jedan čovjek ležao na cesti pokraj njega zureći napeto kroz teleskopski ciljnik snajperske puške Dragunov SVD s dugom cijevi.
- Svi su dobro zaklonjeni - izvijestio je strijelac mirno. -Ali barem sam uspio uhvatiti Sorokina.
Brandt se namrštio. "Doktor", bivši časnik KGB-a po imenu Mihail Sorokin, bio je jedan od njegovih najpouzdanijih obavještajaca, hladan profesionalni ubojica koji nikada nije zabrljao ni jedan zadatak. Tako je to bilo do sada. Zatim je slegnuo ramenima, potiskujući trenutačni osjećaj žaljenja. Iako ga je ljutilo priznanje kako je Sorokin upravo okončao svoju karijeru, nije imao pametniji izbor. Nikad ne bi riskirao i ostavio ijednog od svojih operativaca živoga u neprijateljskim rukama.
- Možeš li istjerati Amerikance na otvoreno?
Drugi je muškarac lagano zatresao glavom.
- Ne tako skoro. - Slegnuo je ramenima. - Ako se pomaknu bilo kamo na ulici, ubit ću ih, ali ne mogu pucati u ono što ne vidim.
Brandt je odlučno kimnuo.
Snajperist je odmaknuo oko od ciljnika i pogledao prema svom nadređenom.
- Zar čekamo miliciju da ih uhiti? Njihov prvi odred vozila bit će ovdje za nekoliko minuta.
Brandt je procjenjivao situaciju. Zahvaljujući Alekseju Ivanovu nosio je službene preporuke koje će proći kod mjesne policije. Ako Policija uhiti bilo ko-ga, oni se sigurno mogu zastrašiti tako da mu predaju zatvorenike. Ali ma kakav bio neposredni ishod, otresiti sumnjičavi šef Trinaeste uprave otkrit će da su ga obmanuli i da najmanje jedan američki obavještajac već istražuje moskovsku provalu u HYDRINU operativnu sigurnost.
Plavokosi muškarac se nacerio. Ako je to tako, bilo bi mnogo bolje staviti glavnoga ruskoga špijuna pred gotov čin u obliku Smitha, Fione Devin i njihova nepoznatog supočinitelja, mrtvih ako treba i pod istragom ako je moguće. Pogledao je dolje snajperista koji je strpljivo čekao njegove zapovijedi.
- Prerezat ćemo im put za uzmak - odlučio je. - Onesposobit ćemo im vozilo za bijeg.
Drugi je muškarac mirno kimnuo.
- To je lako izvedivo, Herr Brandt.
Stavio je desno oko natrag na teleskopski ciljnik, lagano pomaknuo snajper tražeći svoju metu i stisnuo otponac. Snajperska puška SVD je ispalila jedva se oglasivši kad se duga, dobro izbalansirana cijev nježno zatresla uz njegovo rame.
* * *
Smith je nespretno ustao i prešao trčeći kratki otvoreni prostor između vozila Hitne pomoći i
Nive
s pogonom na četiri kotača. Odjeknuo je još jedan pucanj. I dalje trčeći velikom brzinom, bacio je prema naprijed. Otkotrljao se na ramenima i zaustavio čučeći iza
Nivina
ulupljenog prednjeg dijela. Držao je Makarov objema rukama, spreman ispaliti vatru odmah ako mu neka meta bude u dometu.
- Vrlo akrobatski, doktore - uzviknuo je Kirov zlobno. Srebrenokosi Rus i Fiona Devin ležali su potrbuške nekoliko metara dalje. - Zavidim vam na vašoj mladenačkoj okretnosti.
Smith se prisiljavao uzvratiti osmijehom, osjećajući kako mu puls bubnja u ušima. Snajperist koji ih je naciljao bio je vraški dobar. Bio je i prilično blizu, tako da je mogao s apsolutnom preciznošću gađati gotovo sve što je odabrao.
Terenac se odjednom zaljuljao pogođen još jednim hicem od 7.62 mm. Metak se zabio u odjeljak s motorom, pogodio blok, odbio se gore pa van kroz zdrobljeni poklopac motora. U roku od nekoliko sekunda strijelac je ponovno naciljao i ispalio, ovaj put usmjerujući teški projektil ravno u Nivin spremnik s gorivom. Gorivo je kapalo kroz probušeni metal, cureći na ulicu sve većom brzinom. Sljedeći metak udario je ploču s instrumentima, zdrobivši instrumente i prekinuvši kabele.
Strijelac je uništio Nivu, shvatio je Smith odjednom, odašiljući metodički hice u svaki ključni sustav i komponentu.
- Oni nas žele spriječiti da pobjegnemo - rekao je ozbiljno. – Ovdje nas drže pod nadzorom dok ne dođe milicija da se pozabavi nama.
Fiona je kimnula. Ugrizla se za usnu.
- Ima li tko kakvu dobru ideju?
- Idemo - reče Kirov jednostavno. - Odmah.
Fiona ga je gledala u nevjerici.
- A kako si to zamislio? - pitala je. - U ovoj će ulici vrvjeti od policije za minutu ili dvije. Nećemo stići dva bloka zgrada pješice. A najbliža postaja podzemne željeznice udaljena je najmanje jedan kilometar.
- Maznut ćemo auto - odgovori Kirov, gotovo samodopadno. Pokazao je palcem preko ramena. - Vidite, imamo veliki izbor.
Smith i Fiona su se okrenuli. Rus je imao pravo. Na cesti je bilo najmanje pola tuceta vozila koja su njihovi uspaničeni vlasnici ostavili kad je počela sva ta pucnjava. Većina je bila napuštena tako žurno da su ključevi bili još u autu. Neki motori su radili.
Jon je brzo kimnuo.
- Dobra ideja. - Opet je pogledao Kirova. - Ali trebat ćemo im odvratiti pozornost nečim velikim. Inače će nas snajperist skidati jedno po jedno prije ne-go što prijeđemo deset metara.
Niva se ponovno zatresla pogođena još jednim brzim metkom u spremnik s benzinom. Slatkasti miris benzina postajao je sve jači. Gorivo se izlijevalo ispod vozila, otapajući polako vijugavu stazu kroz prljavi snijeg nakupljen oko njezinih kotača.
- Istina je - složio se Kirov. Posegnuo je rukom u džep kaputa i mirno izvukao kutiju šibica. Pokazao je zube nasmijavši se brzo, poput kakve grab-ljivice. - Na svu sreću, sredstva za takvo odvraćanje pozornosti na dohvat su ruke.
Zapalio je žigicu. Plamičak je bljesnuo u trenutku. A zatim je bivši časnik FSB-a bez oklijevanja bacio upaljenu žigicu ispod Nive, točno na najveću lokvu benzina. Planula je lagano šišteći. Jarki bijeli plamenovi sukljali su visoko paleći galone goriva koje se još prelijevalo iz spremnika oštećenog od pucnjave.
U sekundi cijeli je stražnji dio tamnoplavoga terenca progutala vatra.
* * *
Sa svoga položaja na ulici Brandt je vidio kako vatra odjednom suklja iza
Nive
šireći se brzo, sve dok cijelo vozilo nije bilo u plamenu. Crni dim se izvijao s lomače.
- Sjajan posao, Fadajev - reče svom strijelcu.
Smith i ostali bili su u klopci. Bude li sreće, ova vatra će ih istjerati iz njihova skloništa upravo pred ciljnike njegova snajperista. Ako pak ne, gubitak njihova vozila za bijeg barem je lišilo Amerikance svake stvarne prilike da umaknu policiji koja dolazi na poprište.
Ali kako se oblak dima brže širio, Brandtov je smijeh postajao slabiji. Zgrade i cijeli dijelovi ulice iza mjesta na kojem je gorio terenac nestajali su s vidika, pokriveni dimom. Pokrov stvoren vatrom djelovao je poput zaslona, krijući bjegunce od pogleda.
- Imaš li još mete? - pitao je.
-Ne. Dim je pregust-reče strijelac koji je ležao potrbuške. Skinuo je oko s ciljnika na svojoj puški i pogledao. - Kakve su tvoje zapovijedi?
Brandt je slušao sirene koje su postajale sve glasnije. Lice mu se smrknulo.
Rusi će stići za čas. Napokon je ljutito rekao:
- Prepustit ćemo ih miliciji i pokupiti ih kad budu u zatvoru. Smith i njegovi prijatelji neće daleko odmaknuti pješice.
* * *
Smith je ležao ispružen iza upaljenog terenca. Bio je tako blizu vatri da je mogao osjetiti kako mu vrućina pali lice. Dim kao iz pakla grizao ga je za oči.
Disao je površinski, pokušavajući ne uvlačiti previše jetkih plinova u pluća.
Vidljivost oko njih pala je na nekoliko metara kad se oblak počeo uzdizati na cesti. Pogledao je Kirova i Fionu.
Rus je kimnuo zadovoljno.
- Idemo sada.
Ne čekajući dulje, okrenuli su se i potrčali. Kirov ih je poveo prema malenom autu s dvoja vrata, prljavom sivobijelom Moskviču koji je očito već doživio niz nezgoda i oštrih zima. Njegov istrošeni motor veličine kosilice za travu pištao je i kašljao kad je njegov vozač pobjegao ostavivši ga uključenog.
Jon je kimnuo sam sebi odobravajući taj izbor. Od svih vozila ostavljenih na ulici Moskvič je bio najjeftiniji, najneutralnije boje i najmanje uočljiv. Na moskovskim ulicama bilo je na desetke tisuća jednakih takvih. Čak i ako ih netko primijeti kako upravljaju malenim automobilom, policiji bi trebalo mnogo vremena da ih nađe među mnoštvom takvih.
Fiona se popela i sjela na usko stražnje sjedalo, Smith na prednje, a Kirov na vozačko mjesto. Rus je ubacio mjenjač u hod unazad i brzo krenuo okrećući čvrsto upravljač. Moskvič se okrenuo u luku i završio u suprotnom smjeru od onoga kojim je došao.
Kirov je vozio lagano, ostajući čvrsto ispod dopuštene brzine.
- Oleg - upozori ga Fiona naglo se naslonivši na Rusova velika ramena.
Pokazala je naprijed kroz prljavo vjetrobransko staklo. Vidjela su se plava rotirajuća svjetla kako jure cestom velikom brzinom prema njima.
- Imamo društvo.
Prva policijska vozila približavala su se mjestu nesreće i oružanog obračuna.
Kirov je hladno kimnuo.
- Vidim ih. - Ponovno je okrenuo upravljač skrećući desno, u užu pokrajnju ulicu. Vozio je malo dalje, a zatim stao uz rubnik parkirajući pokraj mongolskoga veleposlanstva. Elegantna zgrada iz devetnaestoga stoljeća u kojoj je sada bilo litvansko veleposlanstvo bila je točno preko puta. Bivši časnik FSB-a se nagnuo i ugasio farove na malenom automobilu. Ostavio je motor da radi.
Smith se okretao na skučenom sjedalu, pružajući vrat kako bi vidio van kroz maleni stražnji prozor Moskviča.
Za nekoliko sekunda prvo policijsko vozilo projurilo je uz njihovu stranu ulice bez usporavanja hitajući prema ulici Povarskaja. Ostala vozila su ga pratila, jureći jedno za drugim uz zavijanje sirena.
Svi su odahnuli. Kirov se polako sagnuo i opet stavio motor automobila u brzinu. Zatim je krenuo i odvezao se prema jugu, dublje u područje Arbata.
- Što nam je sljedeći potez? - upita Smith mirno.
Stariji čovjek je slegnuo ramenima.
- Prvo ćemo potražiti mjesto na kojem ćemo što diskretnije skloniti ukradeno vozilo. Zatim ćemo naći sigurnu kuću za tebe i gospođu Devin.
-Aposlije toga?
-Pokušat ću izmisliti neki način da vas dvoje što prijeprokrijumčarim iz Rusije
- reče Kirov glatko. - Nakon ovoga što se dogodilo večeras, Kremlj će mobili-zirati cijeli državni aparat sigurnosti da vas goni.
- Nećemo otići, Oleg - reče Fiona Devon odlučno. - Barem zasad ne.
- Fiona! - prosvjedovao je Kirov. - Ne budali! Čemu se možeš nadati? Što možeš napraviti u Moskvi?
-Ne znam još - reče ona tvrdoglavo. -Ali znam da moram obaviti još jedan posao ovdje. A dok je to tako, nemam namjeru podviti rep i pobjeći.
Fiona je čvrsto držala fascikl uprljan krvlju.
- Ti gadovi su ubili Elenu Vedenskaju kako bi je spriječili da nam preda medicinsku dokumentaciju. Je li tako?
Obojica muškaraca su polako kimnula.
- Onda dobro - reče im tamnokosa žena strogo. - Kako vidim, to znači da je pukovniku Smithu i meni pametnije potruditi se i otkriti tajne koje ona sadrži.
TREĆI DIO
Bundeskriminalamt (BKA) - Savezna kriminalistička policija - bila je njema-
čka inačica američkoga FBI-a. Poput FBI-a, njezinih nekoliko tisuća službenika odgovornih za provođenje zakona i rad forenzičara pružali su pomoć i koordinaciju za odvojene policijske snage šesnaest njemačkih saveznih pokrajina. I poput FBI-a, i BKA je bio odgovoran za istraživanje širokog raspona zločina visoke razine, među ostalim i međunarodne trgovine oružjem i opojnim drogama, pranja novca i terorizma.
Ured se upravo nalazio usred generalnoga preustroja. Veliki dio njegova osoblja i sredstava postupno se prebacivao u Berlin, s predvidivim ishodom odre-
đene količine kaosa i zbrke kad se odjeli BKA smjeste na nepoznatim lokacija-ma oko grada.
Odjel državne sigurnosti zadužen za istraživanje političkih zločina na visokoj razini koji su ugrožavali Saveznu Republiku, nije bio iznimka. Njegovi dužnosnici i uredsko osoblje smješteni u Berlinu zauzimali su sada peterokatnicu u Nikolaiviertelu, četvrti sv. Nikole, labirintu prepunih ulica, uličica, restorana i malenih muzeja duž obala rijeke Spree ograđenih opekom. Sama zgrada bila je moderna rekonstrukcija stoljetnoga zdanja u kojem su nekoć bili smješteni srednjovjekovni trgovci i obrtnici.
U predvorju je za dugačkim pultom sjedio portir Otto Fromm, na početku duge dosadne noćne smjene. Zijevao je prelistavajući tabloid koji je donio sa sobom kako bi se zabavio. Ušao je u BKA kao mladić pravo iz tehničke škole kao niži zaštitar, zamišljajući kako će jednoga dana biti promaknut u glavnog inspektora na temelju pukih zasluga. No i nakon dvadeset godina ostao je u istom bezizlaznom položaju, iako sada sa znatno višom plaćom i sa šest tjedana godišnjeg odmora.
Vanjska su se vrata otvorila i zapuhnula ga čistim, hladnim zrakom.
Pogledao je preko novina. Visoka dugonoga mlada žena s modernom kratkom, gotovo oštrom crvenkasto-kestenastom kosom, ravnim nosom, čvrstom bradom i vrlo svijetlim duboko plavim očima, ušla je u predvorje uputivši se ravno prema njegovu stolu. Već je otkapčala svoj dugački zimski ogrtač
otkrivajući vitku figuru s malenim, ali čvrstim grudima od kojih mu je puls brže zakucao.
Frommove oči su se razrogačile pri pogledu na tako atraktivnu ženu, posebno zato što nije imala vjenčani prsten na lijevoj ruci. Njegova posljednja djevojka s kojom je živio izbacila ga je iz svoga stana točno prije šest mjeseci i sada su ga njegovi prijatelji pijanci nagovarali neka krene ponovno u lov.
Nesvjesno je sjeo uspravnije i zagladio svoju neposlušnu rijetku kosu.
- Da, Frdulein! - pitao je ljubazno. - Mogu li vam pomoći?
Pružila mu je svoju iskaznicu Bundeskriminalamta uz razdragani smiješak.
- Sigurna sam da možete. Zovem se Petra Vogel. Radim u odjelu za informatičku tehnologiju u Wiesbadenu. - Zatim je stavila svoju torbu za spise lagano na vrh pulta i otkopčala preklop otkrivajući niz CD-ROM-ova smještenih u posebnim odjeljcima. - Došla sam instalirati nadogradnju softvera za našu lokalnu mrežu.
Fromm ju je pogledao ne mogavši sakriti zbunjenost.
- Sada? Ali gotovo svi su ovdje već otišli kući.
- To je baš pravo vrijeme - reče ljupko mlada žena i dalje se smiješeći.
- Znate, radi nadogradnje softvera moguće je da ću morati isključiti dijelove vašega sustava na sat ili dva. Na taj način nitko neće biti uznemiri van, niti izgubiti previše vrijednog kompjutorskoga vremena.
- Ali za to trebate službeno odobrenje - promrmljao je Fromm, prevrćući brzo papire koji su bili naslagani na njegovu stolu. Pogledao ju je zbunjeno. -Ne vidim nikakvo odobrenje za ovu nadogradnju softvera. Ništa nije ovdje navedeno. Osim toga, Herr Zentner, naš informatičar, je sljedeća tri tjedna na godišnjem odmoru. Mislim da se nalazi negdje na tajlandskoj plaži.
- Blago njemu - reče zavidno žena crvenkasto kestenaste kose.- Da barem i ja mogu otići na sunce i plažu. - Uzdahnula je. - Ne znam zašto nemate prave papire. Netko je negdje nešto spetljao. Wiesbaden je jučer trebao sve to faksirati ovamo.
Pretraživala je po jednom od odjeljaka u svojoj aktovci i izvadila presavijeni list papira.
- Evo moga primjerka. Vidite?
Grickajući nervozno donju usnu, čuvar je ustao sa stolice. Pročitao je na brzinu primjerak naredbe koji mu je pružila. Napisan na službenom memorandumu i s potpisom direktora odjela za informatičku tehnologiju, zahtijevao je da informatičarka Petra Vogel nadogradi softverski sustav u uredu Bundeskriminalamta u Nikolaiviertelu.
Frommove oči su se razvedrile kad je vidio nepodudarnost.
- Tu je problem! - rekao je pokazujući telefonski broj na vrhu dokumenta.
- To je poslano na pogrešno mjesto. Naš broj faksa ovdje završava s 46 46. No vaš ured u Wiesbadenu je to poslao na 46 47. To je vjerojatno broj lokalne pekar-nice ili cvjećarnice ili nečeg takvog.
Mlada žena nagnula se naprijed da sama pogleda, unoseći se licem veoma blizu njegova lica. Osjećao se nelagodno, kao da ga guše ovratnik košulje i kravata. Svjež, čisti cvjetni miris njezina parfema dopirao je do njegovih rasplamsanih nosnica.
- Nevjerojatno - mrmljala je. - Zabrljali su. A ured u Wiesbadenu je zatvoren do sutra ujutro. - Uzdahnula je. - Što bih ja sada trebala učiniti? Vratiti se u hotel i dosađivati se čekajući tupavu tajnicu svoga direktora da razmrsi zbrku koju je napravila?
Fromm je bespomoćno slegnuo ramenima.
- Oprostite - rekao je. - Ali ja ne vidim što biste drugo mogli učiniti.
Žena crvenkasto kestenaste kose uzdahnula je žaleći.
- Šteta. - Uz lagano prćenje usta počela je zatvarati svoju aktovku.- Vidite, uistinu sam željela završiti večeras ovaj projekt, tako da sutra mogu uzeti dan odmora i malo bolje upoznati Berlin.
Fromm je prepoznao nježnu nijansu u njezinim riječima. Nakašljao se.
- Imate li ovdje prijatelje koje možete posjetiti? Ili možda obitelj?
- Zapravo nemam. - Pogledala ga je znakovito ispod svojih dugih, napola spuštenih trepavica. - Nadala sam se da ću naći novoga prijatelja. Nekoga tko zna sve tančine ovdje u Berlinu. Nekoga tko će mi malo pokazati grad... možda me izvesti u zanimljive nove klubove. - Zatim je uzdahnula. - Ovako, bit ću vezana ovdje, pokušavajući završiti posao prije polaska vlaka.
- Ne, ne, Fraulein - reče Fromm prigušenim glasom. – Nećete trebati.
Držao je u zraku pismo s njezinim odobrenjem.
- Gledajte, ovo je vrlo jednostavno. Ja ću napraviti kopiju za našu dokumentaciju. Zatim ćemo se praviti kao da je stiglo faksom, kako je i trebalo.
Tako da vi možete krenuti i završiti svoj posao večeras, kao što je planirano.
- Mogli biste to učiniti? Hoću reći, prekršiti pravila na taj način za mene?
- upitala je mlada žena.
- O da - reče Fromm ljubazno, izbacujući glasno zrak iz pluća.- Apsolutno.
Ja sam viši službenik sigurnosti na dužnosti. Tako da to nije problem. Nikakav problem.
- To bi bilo divno - rekla je razdragano, smiješeći mu se na način od kojega su mu se usta osušila.
* * *
Dvadeset minuta poslije toga na odmorištu na praznom petom katu zgrade stajala je žena koja je sebe nazivala Petra Vogel i gledala kako Fromm silazi teš-
kim korakom niz središnje stubište trčeći cijelim putem do prizemlja. Kad joj je nestao s vidika, suradnica CIA-e Randi Russell frknula je nosom s gađenjem.
- Kakav idiot - promrmljala je. - Blago meni.
Zatim je duboko udahnula, psihički spremna za riskantan posao koji je bio pred njom. Sada kada je sredila ulaz kroz vrata dvorca, vrijeme je da navali na unutarnju kulu. Stavila je ruku ispod ogrtača i izvadila par kirurških rukavica koje su prianjale uz kožu.
Navukla je rukavice, zatim se okrenula i ušla u sobu koju joj je otključao uvijek uslužni Otto Fromm. Nosila je niz otpirača koji će joj omogućiti da obavi posao, ali bilo bi dobro da ih uopće ne treba. Čak i najsofisticiraniji otpirači brava ostavljali su sitne ogrebotine na bravama koje bi se primjećivale pri pomnom pregledu. Operacija je ovisila o tome hoće li moći ulaziti i izlaziti iz zgrade u Nikolaiviertelu, a da ne ostavi čvrste dokaze koji bi mogli dovesti u vezu CIA-u s neobičnim i neobjašnjenim akcijama lažne Petre Vogel.
Randi je čvrsto zatvorila vrata za sobom i zatim pomno promotrila tlocrt prostorije. Različiti komadi kompaktne elektroničke opreme sofisticirani serveri, modularno središte i ruteri poredani uza zidove povezani labirintom kabela, zujali su i tiho kliktali. To je bilo središte lokalne mreže Odjela za državnu sigurnost. Svaka radna jedinica štampač i osobno računalo u zgradi bili su povezani hardverom koji se nalazio u toj prostoriji. Odatle su i veze visoke brzine i visoke sigurnosti povezivale svaki ured s glavnim računalnim sustavima, bazama podataka i arhivima u sjedištu BKA u Wiesbadenu.
Kimnula je zadovoljno. Baš je tu prostoriju trebala. Kako je Karl Zentner, informatičar u odjelu još bio na svom dugom godišnjem odmoru u Tajlandu, bilo je malo vjerojatno da bi tko drugi ovdje u Berlinu gubio mnogo vremena pet-ljajući po računalnoj mreži za čije je održavanje bio odgovoran Zentner. U
međuvremenu je zahvaljujući krivotvorenoj osobnoj iskaznici, lažnim dokumentima i Frommovu prenapuhanom seksualnom egu imala slobodan prolaz za pokušaj dubinskog kopanja.
Randi je pogledala na sat. U najboljem slučaju imat će jedan sat ili tako nekako prije nego što proćelavi zaštitar BKA uzme sljedeću pauzu za kavu i dovuče se stubama kako bi je gnjavio svojom naklonošću. Bilo je vrijeme da se primi posla. Brzo je prišla radnoj jedinici postavljenoj u kutu. Redovi palcima dobrano zamrljanih softverskih i hardverskih tehničkih priručnika punih samoljepivih papirića upućivali su na to da Zentner ovdje dnevno provodi najviše vremena. Uzela je najbližu stolicu na kotačićima, sjela za računalo i otvorila svoju aktovku.
Na tri od šest CD-ROM-ova koje je imala bile su spremljene legalne varijante istih programa za upravljanje informacijama, pristup i povlačenje kojima se koristio Bundeskriminalamt. Dvije su bile prazne. Šesti disk sadržavao je nešto uistinu sasvim drugačije, komad visoko specijaliziranog i krajnje naprednog softvera što ga je pripremio CIA-in ured za istraživanje i razvoj.
Pjevušeći tiho sama sebi stisnula je razmaknicu na tipkovnici, izbacivši Zentnerov displej na ravnom zaslonu iz mirovanja. Pojavila se stranica na čijem je vrhu bio logo BKA, stilizirani njemački grb s orlom raširenih krila koji je pozdravlja u lokalnoj mreži Odjela državne sigurnosti. Ubacila je posebni CD-ROM u prikladnu pogonsku jedinicu. Računalo je tiho cviljelo prenoseći brzo podatke s diska na svoj glavni tvrdi disk. Zadani zaslon je nestao.
Gotovo cijelu minutu Randi je zaustavila dah čekajući. Odjednom je pred njom na praznom zaslonu bljesnuo maleni tekst: UČITAVANJE OBAVLJENO, SUSTAV SPREMAN.
Rameni mišići su joj se stegnuli. Oči su joj se suzile. Sada valja otkriti jesu li CIA-ini programeri koji su napisali taj kod vrijedili više od veoma skromnih vladinih plaća i mirovina. Ako nisu, ono što će ona sada učiniti, aktivirat će alarme za računalnu sigurnost na najvišoj razini odavde do Wiesbadena i natrag.
Namrštivši se dok se koncentrirala, Randi se nagnula naprijed i oprezno unijela svoju naredbu. AKTIVIRAJ JANUSA.
JANUS, kodno ime prema imenu rimskoga boga ulaza, vrata i početaka bio je strogo tajni program koji su osmislili CIA-ini tehnički stručnjaci kako bi tajno prekinuli ili zaobišli sustave obrane i uzbune u ciljanoj računalnoj mreži. Kad jednom uđe u te sustave, namijenjen je da identificira, učita i dešifrira sve identitete korisnika i lozinke spremljene u sustavu. A zatim - omogućivši joj da se maskira kao bilo koji zaposlenik BKA, od najnižeg službenika u arhivu sve do samog ravnatelja agencije - softver JANUS trebao bi omogućiti Randi da uđe o svaku datoteku koja se nalazi u strogo tajnim arhivima Bundeskriminalamta.
Ili je tako barem glasila teorija.
Ali prema njezinim spoznajama bio je to prvi operativni test programa. Ako bi se pokazale kakve pogreške u JANUSOVU kodu, Randi Russell je znala da će ih morati mukotrpno istraživati.
Računalo je zujalo, kliktalo i bipsalo, što se činilo vječnošću. JANUS se širio cijelim računalnim sustavom BKA pretražujući najprije servere i radne jedinice u toj zgradi, a zatim u valovima vani, u ostatku Berlina, u Bonnu i u kompleksu sjedišta u Wiesbadenu.
Randi se borila protiv potrebe da ustane i prošeta kako bi se otarasila nervozne energije za koju je osjećala kako se stvara u njoj. Iako je razumjela potrebu da se u ovom slučaju pouzda samo u stručnost CIA-inih tehničara, nije uživala u osjećaju ovisnosti. Uvijek se sjećala kao da ne kontrolira u potpunosti vlastitu sudbinu i nije mogla skriti tu crtu svoje osobnosti. U njezinu osobnom dosjeu u Agenciji bilo je nekoliko takvih bilježaka, s primjerenom birokratskom zabrinutošću njezinim sklonostima da bude "vuk samotnjak" te spremnošću na kršenje pravila i propisa gdje god je to smatrala potrebnim.
Na zaslonu je bljesnuo novi tekst: PRODOR U SIGURNOST IZVRŠEN. SVE
DATOTEKE DOSTUPNE. NIJE OTKRIVEN ALARM.
Sjela je ponovno s blagim uzdahom jer joj je laknulo. Osjećala je kako joj se ramena i vrat počinju opuštati. Sigurno je ušla u sustav BKA. Zatim se ponovno nagnula naprijed koncentrirana na sljedeći potreban korak u toj operaciji.Prsti su joj letjeli tipkovnicom šaljući njezine sljedeće naredbe JANUSU. Naručila je od programa da učita svaki pojedinačni izvještaj, dosje i korespondenciju u kojima se spominje ime Wulfa Renkea.
Ponovno je bila prisiljena sjesti i čekati da JANUS izvede svoju crnu magiju, uspoređujući tražene lozinke s razinama klasifikacije i zatim filtrirajući kroz stotine tisuća arhiviranih datoteka, od kojih su neke bile digitalizirane kopije pismenih zapisa od prije trideset godina. Jednoredni sažeci relevantnih dokumenata počeli su zatrpavati zaslon pomičući se sve većom brzinom prema gore. Većina je dokumenata bila iz samog BKA, ali drugi su se činili kao da su povjerljivi dokumenti istočnonjemačke vlade dobiveni nakon njemačkoga sjedinjenja.
Randi je čekala da završi užasno dugačak popis i zatim je dala drugu naredbu: KOPIRAJ SVE NA DISK. Računalni sustav Bundeskriminalamta upravljan naredbama pohranjenima u JANUSU pokoravao se, poslušno kopirajući svaku datoteku u kojoj se spominje Renke na prazne CD-ROM-ove koje je ona ubacivala jedan za drugim. Učinivši to, posljednja komanda je očistila sustav od CIA-ina špijunskoga programa obrisavši uspješno većinu očitih tragova onoga što je učinila.
Čim se zadani zaslon BKA ponovno pojavio na Zentnerovu zaslonu, ona je ustala, ubacila snimljene materijale u svoju torbicu i krenula prema vratima.
Izašavši iz te zgrade, mogla se uputiti prema sigurnoj kući za sastanke u vlasništvu Agencije i odbaciti svoj lažni identitet. Informatičarka Petra Vogel koja se pali na muškarce nestat će zauvijek, na očaj nesretnog Otta Fromma.
Randi će zatim ponijeti diskove u berlinsku podružnicu CIA-e gdje će obavještajni analitičari početi tragati za anomalijama ili drugim naznakama. Za svim što bi moglo objasniti zagonetnu sposobnost Wulfa Renkea da izbjegne uhićenje od strane njemačke vlasti.
Nakon jednoga sata maleni potprogram skriven duboko u softveru koji je upravljao računalnim sustavima Bundeskriminalamta počeo je svoje redovito dnevno pregledavanje označivačkih datoteka, tražeći bilo kakav znak neovlaštenog ili neočekivanog pristupa. Gotovo odmah pretraživač je otkrio znatne anomalije i počeo ih snimati. Podaci koje je prikupio aktivirali su prethodno neiskorištene sekcije koda u skrivenom potprogramu i aktivirale alarm koji je proslijeđen elektroničkom poštom na osobno računalo izvan službene mreže BKA.
Odatle je šifrirana poruka elektroničke pošte otišla žurno na istok skrećući kroz niz internetskih servera, sve dok nije stigla do svoga krajnjeg odredišta, do moskovskih ureda Brandtove grupe.
* * *
Gerhard Lange je u tišini zabrinuto čitao izvještaj koji se sam proizveo.
Skupivši tanke usne, razmišljao je o dubljem smislu podataka koje je sadržavao.
S obzirom na noćašnji potpuni neuspjeh u hvatanju Smitha i Fione Devin, ova je situacija bila duboko uznemirujuća.
Mršavi bivši agent Stasija uzeo je telefon i nazvao broj Brandtova mobitela.
- Da? - zaderao se Erich Brandt javivši se na prvo zvono. - Što je sada?
- Netko njuška po Renkeovim dosjeima - upozorio ga je mirno Lange.
-Tko?
Langeje uzdahnuo.
- U tome i jest problem. Prema stražarskom potprogramu koji smo ugradili u računalni sustav BKA, više od dvadeset različitih korisnika, uključujući i samog ravnatelja, pristupilo je u razdoblju od deset minuta broju od nekoliko stotina odvojenih datoteka koje se odnose na Herr Professora Renkea. Osim toga, svi ti zahtjevi za datoteke postavljeni su iz iste radne jedinice, dodijeljene adminis-tratoru sustava za lokalnu mrežu u Berlinu.
Na trenutak je zavladala tišina u liniji. Zatim je Brandt progunđao:
- To je nemoguće.
- I ja mislim - reče Lange tiho.
- Ti misliš da je to djelo Amerikanaca - reče Brandt.
- To se čini vjerojatnim odgovorom - složio se Lange. - CI A i NSA sigurno imaju tehnološka sredstva da izvedu prodor velikih razmjera u arhive Bundeskriminalamta.
-A Amerikanci imaju i motiv - shvatio je Brandt, govoreći polako i nevoljko.
Lange je kimnuo.
- Da. Znači da treba prihvati mogućnost kako je naša sigurnost za HYDRU
ugrožena u mnogo većem stupnju nego što smo isprva pretpostavljali.
- Čini se da je tako - promrsio je Brandt kroz stisnute zube. - Dobro, nadajmo se da su ove posljednje vijesti promaknule Rusima.
Lange je veoma pomno birao sljedeće riječi.
- Ako Amerikanci istražuju Renkeovu prošlost, mogli bi ući u trag našim tajnim izvorima i imovini u njemačkoj vladi...
- Predobro sam svjestan toga što bi oni mogli saznati - prekine ga Brandt.
- Slušaj me pozorno, Gerharde. Želim da okupiš ekipu za "nađi i uništi" i odeš u Berlin. Otputuj večeras, ako je moguće.
- A moje zapovijedi?
- Ti i tvoj tim naći ćete i zatvoriti tu novu provalu u sigurnost – reče Brandt ledeno. - Po svaku cijenu.
Washington D.C.
Hotel Hay-Adams smješten na Trgu Lafavette, preko puta Bijele kuće, bio je znamenita washingtonska zgrada. Gotovo osamdeset godina njegove lijepo ukrašene sobe za goste i javni prostori privlačili su razne američke uglednike -
od moćnih političara, dužnosnika savezne vlade, vrhunskih savjetnika u Bijeloj kući do slavnih glumaca i imućnih direktora kompanija.
Najvažniji hotelski restoran Lafayette Room bio je poznat po nagrađivanoj kuhinji i sjajnoj vinskoj karti. Gotovo godinu dana bio je i omiljeno sastajalište grupe viših službenika obavještajnih i vojnih odbora Gornjega i Donjeg doma Kongresa. Sastajali su se jedanput na tjedan u Lafeyette Roomu na radnom ručku s visoko pozicioniranim analitičarima i savjetnicima iz Pentagona, CIA-e i State Departmenta. Ta redovita okupljanja smatrala su se prilikom za razmjenu informacija, političke rasprave i izglađivanje povremenih osobnih sukoba u pri-jateljskom, kolegijalnom okružju, udaljenom od uobičajenih političkih stajališta na Capitol Hillu.
U prastaroj restoranskoj kuhinji vješto je radio jedan od najnovijih Pomoćnika kuhara u Lafayette Roomu, rumunjski imigrant po imenu Dragos Bratianu, koji je žurno miješao sve vrste graška, šparoge i mladi grah u velikoj plitkoj zdjeli s nekoliko žlica svježe sjeckanog vlasca i estragona. Dao je zadnji okus posebnoj salati koju je naručio jedan od najuglednijih stručnjaka za rusku vanjsku politiku u State Departmentu.
Bratianu je oprezno bacio pogled preko ramena. Ostali muškarci u bijelim kutama i žene koje su se muvale po kuhinji bili su svi zaokupljeni pripremanjem jela za gomilu koja je dolazila radnim danom na ručak Nitko se nije posebno obazirao na njega. To je bila zgodna prilika.
Suhih usta, niski zdepasti muškarac zarinuo je desnu ruku u džep svoje pregače i izvadio prozirnu staklenu bočicu. Brzom, odlučnom kretnjom otpečatio je bočicu i istočio prozirnu bezbojnu tekućinu iz nje u salatu koju je upravo pripremio. Kad je to učinio, lagano je poprskao preko zdjele svježi preljev od orahova ulja, začinio sastojke kako bi pomiješao njihove okuse, a zatim pritisnuo na zvono.
Na poziv, pojavila se konobarica.
- Da, šefe?
- Tvoja salade deprintemps za stol br. 5 - reče joj mirno Bratianu.
Bez oklijevanja spustila je zdjelu sa salatom na svoj srebrni pladanj, uzela ga i krenula kroz okretna vrata u elegantnu blagovaonicu odostraga. Pomoćnik šefa, rodom Rumunj, odahnuo je s olakšanjem kad je konobarica nestala. Upravo je zaradio još dvadeset tisuća američkih dolara. Bio je to novac bez poreza koji će se pojaviti na njegovu privatnom računu panamske banke čim prijavi taj najnoviji uspjeh svom kontroloru. U međuvremenu je već i druga smrtonosna varijanta HYDRE krenula prema svojoj budućoj žrtvi.
Moskva
Poznati Vodoodvodni kanal zavija u velikom luku od istoka prema zapadu prije nego što se ulijeva u rijeku Moskvu otprilike kilometar južno od Kremlja.
Kanal također označava sjevernu granicu okruga Zamoskovereč u kojemu živi sve veća populacija stranaca, mahom europskih i američkih poslovnih ljudi s obiteljima. Uz južnu obalu smrznutoga kanala bio je poredan niz blijedožutih dvokatnica i trokatnica. Građene kao luksuzne gradske kuće, poslije su podijeljene u manje stanove.
Pukovnik Jonathan Smith okrenuo se od prozora u dnevnoj sobi jednog od tih stanova. Bilo je veoma kasno, skoro ponoć, pa su mračne ulice bile gotovo potpuno prazne. Plavo-bijelo policijsko vozilo polako se kretalo, a zatim skrenulo ulijevo, na most koji je vodio ravno do Kremlja. Njegova blještava stražnja svjetla nestajala su u gustoj zimskoj tami. Smith je pustio teške zastore da padnu iza njega i pogledao dobro Kirova.
- Pouzdano znaš da je ovo mjesto sigurno?
Rus je slegnuo ramenima.
- Apsolutno sigurno? Ne, to ne mogu obećati. Ali ovo je sigurno najsigur-nije sklonište koje sam mogao naći u tako kratkom roku. -Nasmiješio se.
- Gazda je moj stari prijatelj, čovjek koji mi duguje mnoge usluge, uključujući svoj život i slobodu. Najbolje od svega jest što su većina njegovih stanara direktori kompanija koji se smjenjuju u Moskvi na kratkoročnim zadacima. Pa se tako barem ti i Fiona nećete izdvajati kao stranci.
Smith je kimnuo. Kirov je imao dobru logiku. U napučenom gradu poput Moskve susjedi koji vide bilo što ili bilo koga kako odstupa od normale postaju lako sumnjičavi i vjerojatno je da će prijaviti strance vlastima. Međutim, ako su i ostali stanari u zgradi došljaci, manje je vjerojatno da će on i Fiona privući neželjenu pozornost.
- Pa kako dugo možemo ostati ovdje, a da ne prouzročimo nevolje tebi ili tvom prijatelju stanodavcu?
- Sigurno dva do tri dana - odgovori Kirov. - Možda i dulje. Nakon toga bi bilo mudro preseliti se u neku drugu sigurnu kuću, ako je moguće izvan grada.
-A što ćeš ti? - upita Fiona mirno. Blijeda i izmučena izgleda nakon krvavog obračuna u vozilu Hitne pomoći sjedila je na sofi promatrajući izbliza dvojicu muškaraca. Bilješke Elene Vedenskaje bile su razastrte po stoliću za kavu ispred nje zajedno s notesom kojim su se služili ona i Smith kako bi zabilježili grubi prijevod nerazumljivog medicinskog žargona i terminologije koje su sadržavale.
Njihov je posao bio prekinut kad se srebrnokosi Rus vratio nakon što je brzo izašao da kupi hrane, nekoliko drugih artikala i potreban toaletni pribor. Kupo-vanje nove odjeće morat će pričekati do sljedećeg jutra.
- Ja? - Kirov je zatresao glavom. - Ja nisam stvarna opasnost. Potpuno sam siguran da ljudi koji progone tebe i Jona nikada nisu dobro zagledali u moje lice. - Oči su mu bile sumorne. - Barem nitko od onih koji su još živi.
- A što je sa SUV-om koji si ostavio? Mogu li ga povezati s tobom?
- Ne - reče Kirov uvjerljivo. - Kupio sam Nivu za gotovinu preko niza posrednika. Registracija neće nikoga dovesti do mene.
- Ima još jedan problem - dodao je Smith.
Kirov se iznenadio.
-Da ?
- Ti i ja imamo zajedničku prošlost kad smo surađivali ovdje i uWashing-tonu tijekom krize s velikim boginjama nazvane Cassandra- upozorio je Jon.
- A ti ljudi, bez obzira na to tko su, znaju moje ime i barem nešto o meni.
Mogli bi početi postavljati nezgodna pitanja o kolegi Kirovu, nekoć generalu u Službi državne sigurnosti.
- To je krajnje nevjerojatno - reče Rus jednostavno. Zubi su mu bljesnuli dok se brzo i zlobno nasmijao. - Vidiš, prije nego što sam napustio FSB pobrinuo sam se da se određeni strogo povjerljivi dosjei...izbrišu. Uvjeravam te da nitko tko bude pretraživao dokumentaciju u sjedištu u Lubjanki neće naći nikakve informacije koje bi me povezivale s ozloglašenim pukovnikom Jonatha-nom Smithom. - Ponovno je slegnuo širokim ramenima. - Ako se sjećaš, čak i tada su pojedinosti o našoj privremenoj suradnji bile poznate samo nekolicini odabranih.
Smith je kimnuo pokazujući da se sjeća.
Jon je, odjednom svjestan užasnog umora, prešao sobu i bacio se u izlizani naslonjač preko puta Fione. Adrenalin koji mu je nadirao tijekom njihova bijega sada se povlačio pa se osjećao slabo i umorno. Bilo je olakšanje odmarati noge, pa makar i na nekoliko trenutaka. Pogledao je Kirova.
- Dobro, sad smo izvan opasnosti. To je olakšanje, i to veliko. Ali ja bih ipak volio znati kakvu ti imaš ulogu u cijeloj toj gužvi. – Nasmijao se umorno. - Nije da se žalim, znaš. Ne nakon što si spasio naše glave.Samo sam nekako znatiželjan kako si se baš slučajno našao na pravom mjestu u pravom trenutku. Posebno naoružan i s prikladnim autom kojemu se ne može ući u trag.
- Fiona me zamolila da joj osiguram daljinsku zaštitu tijekom vašeg tajnog sastanka s dr. Vedenskajom - reče Rus mirno. - Bio sam sretan što joj mogu učiniti uslugu.
- Oleg vodi privatnu zaštitarsku konzultantsku tvrtku i većinom savjetuje kompanije koje žele poslovati ovdje u Moskvi - objasnila je Fiona Devin. Prvi put od njihova hvatanja i spašavanja njezine su velike oči zatreperile od blage radosti. - Ali on ima vrlo širok raspon klijenata.
- Uključujući i tvog misterioznog gospodina Kleina - doda Kirov mirno.
Široko se nasmiješio Jonu. - Opet smo kolege.
Smith je polako kimao dok su se kockice počele slagati u glavi. Umirovljeni ruski časnik bio je veoma koristan Fioni Devin u Moskvi, član njezine pomno odabrane ekipe u Tajni jedan. Bio on umirovljen ili ne, bilo je prilično sigurno kako Kirov još ima pouzdanih prijatelja i provjerenih kolega na svim razinama ruskih vlasti. Zato nije čudno što je bila tako sigurna da može brzo pregledati njegov popis potencijalnih izvora. I nije čudo što je bila tako sigurna kako je dosje Elene Vedenskaje u FSB-u bio očišćen od svih štetnih informacija. Koliko je drugih dosjea Kirov isfrizirao prije nego što je dopustio da Dudarevljev režim očisti njega?
Jon je nekoliko trenutaka šutke proučavao visokog muškarca pitajući se kako se prilagodio radu u američkoj obavještajnoj organizaciji ako je cijeli život proveo kao visoko rangirani časnik u ruskim vojnim i sigurnosnim službama.
Slučajevi podijeljene lojalnosti prečesto loše završe. Ljudi, čak i najbolji, slome se pod pritiskom odluke između apstraktnih ideala i bliskih veza po krvi i nacionalnosti. Ne razmišljajući kako bi to moglo zvučati, izgovorio je to glasno.
- Ja sam i dalje ruski domoljub, doktore - odvrati Kirov. Mišići okonjegovih čeljusti vidljivo su se nategnuli. -Ali nisam slijep ili nerazuman domoljub.
Dudarev i njegovi pomagači vode majčicu zemlju natrag u mrak starim tiran-skim putom koji će nam samo donijeti katastrofu. Dok je to točno i dok nisu ugroženi istinski interesi moje zemlje, nevidim štete u tome da radim što mogu da vam pomognem u ovoj stvari.- Gledao je nepokolebljivo u Amerikanca, a kad je ponovno progovorio, u njegovu se glasu osjetila jasna oštrica. - U prošlosti, borili smo se rame uz rame i zajedno lili krv, Jone. A sada te molim da imaš još
jedanput povjerenja u mene. Očekujem li previše nakon svega što sam već stavio na kocku radi tebe i radi gospođe Devin?
- Ne, nikako - prizna Smith shvativši naglo kako je bio pregrub prema Kirovu. Ustao je kako bi ga pogledao ravno u oči. - Oprosti,Oleg - reče mirno pružajući mu ruku. - Nije bilo u redu što sam posumnjao u tvoju čast i u tvoje poštenje.
- Na tvome mjestu i mene bi mučila takva pitanja - uvjeravao ga je Rus.
- Sumnje i dvojbe su stalne opasnosti u igri koju igramo, igri špijuna.
Dva muškarca, potpuno zbunjena emocijama, rukovala su se.
- Sada kada ste vi i Oleg zaključili kako ste obojica lojalni, plemeniti, vrijedni povjerenja i oličenje svih drugih vrlina, mislite li da mi možete pomoći da se snađem u bilješkama dr. Vedenskaje? - pitala je Fiona Smitha ne krijući veseli smiješak. Pokazala je na papire razbacane po stoliću za kavu. - Moj je ruski veoma dobar. Ali moje poznavanje složene medicinske terminologije gotovo je ravno nuli. Ako mi ne objasnite što sve te fraze znače, neću daleko odmaknuti u pretvaranju toga materijala u razumljivi engleski jezik.
Smith je uzvratio osmijeh pokajnički priznajući opravdanost njezine žalopojke. I dalje lagano crven od nelagode, sjeo je ponovno na sofu i uzeo sljedeći komplet bilješki.
- Pucajte kad ste spremni, gospođo Devin - rekao joj je. – Moj mozak vam je na usluzi.
S jedva suzdržanim hihotom Kirov se premjestio u sićušnu kuhinju u stanu kako bi im pripremio zalihe hrane. Gurnuo je ponovno glavu u dnevnu sobu tek toliko da pita želi li itko da skuha čaj koji bi im pomogao da ostanu budni.
Oboje su željeli. Kad je to učinio, pridružio im se, a zatim su se zajedno probijali kroz malene guste stupce ćiriličnog transkripta, nastojeći shvatiti smisao različitih kratica i medicinske stenografije kojom su se služili Vedenskaja i ostali liječnici u njezinoj ekipi.
Taj dosadan i minuciozan posao oduzeo im je sate i sate te potrajao dobrano u noć. Iako ih je bilo teško čitati, a povremeno su bile i šifrirane, Elenine bilješke bile su iznenađujuće pedantne. Zabilježila je svaku moguću posebnost prve četiri žrtve, njihova imena, dob, spol, socioekonomski status i važne tjelesne i duševne karakteristike. Uključila je detaljna promatranja o tijeku ove misteriozne bolesti kod svake osobe od prvoga trenutka kad je bila primljena u bolnicu do svake sekunde kad je umirala. Svaki rezultat testa i izvještaj o autopsiji bili su ovdje, zajedno sa svim relevantnim podacima koji su zabilježeni i bili analizirani na desetke različitih načina.
Smith je napokon sjeo uzdahnuvši obeshrabreno. Njegove pocrvenjele oči izgledale su kao da ih je trljao brusnim papirom, a vrat i ramena bili su mu tako bolni i ukočeni da su ga boljeli i pri najmanjem pokretu.
- I, što mislite? - upita Fiona blago.
- Da nismo ništa bliže razumijevanju te zagonetke nego što smo bili na početku - reče on otvoreno. - Te bilješke potvrđuju sve što mi je rekao dr.
Petrenko prije nego što je umro. Žrtve se nisu uopće međusobno poznavale.
Sve su živjele u potpuno odvojenim dijelovima Moskve ili u vanjskim predgra-
đima. Nisu imale nikakvih zajedničkih prijatelja ili znanaca. Kvragu, čini se da nisu imale ni ista životna ili radna iskustva. Nema apsolutno ničega što mogu vidjeti da funkcionira kao prirodni vektor za tu bolest.
- Vektor?
- Vektor je svaka osoba, životinja ili mikroorganizam koji prenosi određenu bolest - objasni Smith.
Kirov ga je pomno promatrao. -A to je važno?
Smith je kimnuo.
- Moglo bi biti veoma važno jer vrlo jasno upućuje na to kako ova bolest nema podrijetlo u prirodi. Što znači da, ma tko ubio te ljude, možda je naručio nešto u nekom laboratoriju, bilo slučajno bilo namjerno.
Naglo je zastao, intenzivno razmišljajući. Usta su mu se stisnula u tanku strogu crtu.
- Što je to, pukovniče? - upita Fiona.
- Vrlo ružna misao - reče Smith mirno. Namrštio se... - Vidite, oni koje je napala ta bolest čini se da su toliko međusobno različiti koliko samo može biti četvero ljudi, je li tako?
Drugo dvoje kimnulo je zbunjeno.
- Gotovo se čini kako su odabrani kao eksperimentalni kunići da bi se testirala akcija nekog smrtonosnog organizma ili procesa na ljudima različite dobi, spola i metabolizma.
- To je ružna misao - složi se Fiona ozbiljno. Začudila se. - Razmišljate li o onoj glasini koju je Vedenskaj aponovila, o istočnonjemačkom znanstveniku?
- Da, razmišljam - reče Smith. - Ako je Wulf Renke još živ, prvi slučaj bolesti je upravo ona vrsta strašnog biološkog oružja koje bi izopačeni kujin sin volio izvesti. - Zatim su mu se ramena naglo spustila. - Ali čak ako i uklju-
čimo tu mogućnost, ona nas neće odvesti mnogo dalje. Još se nisam mogao koncentrirati na neki korisni obrazac u ovim bilješkama o slučajevima. Čini se da ne sadržavaju nikakve podatke koji bi nam dali jasniju sliku odakle dolazi ta bolest ili kako ubija svoje žrtve ili kako se ta prokleta stvar prenosi.
- Što nas suočava s nezgodnim paradoksom - naglasio je Kirov mirno. Oči su mu bile hladne. -Ako su te bilješke tako beskorisne, zašto je toliko ljudi ubijeno kako bi vas se spriječilo da ih proučite?
19. veljače Berlin
Osamnaest kilometara južno od središta grada berlinska međunarodna zračna luka Brandenburg bila je još obavijena ranojutarnjom maglom kad je maleni korporativni mlažnjak dodirnuo pistu 25-R. Njegova dva motora su zavijala dok je lagano smanjivao brzinu rulajući uz redove crvenih i zelenih svjetala u paru, koja su se nalazila uz rub dugačke betonske piste. Na pola puta prema jarko osvijetljenoj zgradi terminala mlažnjak je skrenuo s piste i počeo rulati prema prostoru za teret blizu golema Lufthansina hangara za održavanje, a zatim se zaustavio.
Crni BMW Sedan bio je parkiran blizu sjajne, mokre asfaltne površine.
Četvorica mršavih, pristalih muškaraca koji su nosili teške ogrtače i šubare iskrcali su se iz zrakoplova i krenuli brzim korakom prema automobilu koji ih je čekao. Svaki od njih nosio je samo laganu putnu torbu i nikakvu drugu prtljagu.
Njihove hladne, krute oči bile su stalno u pokretu, provjeravajući više puta okolinu, tražeći nema li potencijalne opasnosti ili drugih nepovoljnih znakova.
Peti muškarac, onaj niži, zdepastiji i nekako stariji, izašao je iz BMW-& i krenuo im u susret da ih pozdravi. Kimnuo je hladno i korektno svom vođi.
- Dobro došli u Njemačku, mein Herr. Kako je ovih dana u Moskvi?
- Hladno i mračno - reče Gerhard Lange hladno. - Baš kao i ovdje.
- Pogledao je prema starijem muškarcu. - Jesu li odobrene formalnosti oko ulaza i carine?
- Sve je sređeno. Vlasti neće praviti problema - uvjeravao ga je drugi čovjek.
- Sjajno. - Mršavi, bivši agent Stasija kimnuo je zadovoljno. – A posebna oprema koju ćemo trebati? Imate li je?
- U prtljažniku - odgovori mu zdepasti muškarac.
- Pokažite mi.
Stariji čovjek poveo je Langea i tri člana njegova tima oko stražnje strane BMW-a. Otključao je prostrani prtljažnik zamahom ruke i stao sa strane, dopustivši im da pregledaju sadržaje pet metalnih sanduka složenih unutra.
Lange se strogo nasmiješio kad je primijetio nizove smrtonosnog oružja osiguranog u četiri od pet sanduka: automati Heckler & Koch, pištolji H&K i Walther, rezervno streljivo, blokovi plastičnog eksploziva, detonatori i naprave za tempiranje. Peti je sadržavao komplete pancirki, komunikacijsku opremu, crna odijela za iskakanje padobranom, odjeću za napad i poput šume zelene beretke, slične onima što ih je nosila njemačka elitna antiteroristička postrojba GSG-9. Naravno da Brandt nije želio riskirati. Njegova ekipa za pronalazak i uništenje mete treba biti opremljena za gotovo svaku pa i nepredvidivu mogućnost.
- Imate li već metu? - upita znatiželjno zdepasti muškarac.
Langeove uske usne su se stegnule.
-Još ne. -Namršten, zatvorio je prtljažnik i zastao. -Ali očekujem da ću dobiti sljedeći paket zapovijedi iz Moskve veoma brzo.
Blizu kazahstansko-ruske granice
Niz niskih golih brežuljaka uzdizao se sjeverno od rijeke Derkul. Ondje je bilo nekoliko zakržljalih stabala koja su ukrašavala visine, ali većina plitkih padina bile su otvoreni tereni prekriveni samo sagom od duge suhe trave. Preko rijeke teren je postajao ravniji, šireći se na jug i istok iza dalekog obzora. Bio je to sjeverozapadni rub prostranih stepa koje su bile tako karakteristične za Kazahstan. Viši poručnik ruskih specijalnih snaga Jurij Timofejev ležao je skriven u visokoj suhoj travi baš ispod vrha jednoga od niskih brežuljaka.
Prigušeni žućkastosrneđi i smeđi uzorci njegove maskirne košulje i kape pomiješali su se savršeno s prirodnim pokrivačem, čineći ga uistinu nevidljivim svakome tko je bio udaljen više od dvadeset metara. Gledao je kroz dalekozor promatrajući ponovno autocestu i željezničku prugu koje su prolazile paralelno s rijekom ispod njih.
Nakon minute spustio je dalekozor i pogledao čovjeka uza se.
- Vrijeme 07:00 sati. Vidim dva kamiona od deset tona, oba civilna i jedan autobus, gotovo pun. Tu je i crna Volga, vjerojatno službeno vozilo. Svi se kreću na istok prema Uralsku brzinom od osamdeset kilometara na sat.
Njegov kompanjon, stručni časnik Pausin poslušno je bilježio zapažanja u maleni notes, dodajući ih dugačkom popisu u kojem su podrobno bila navedena vozila i željeznički promet koji su promatrali u posljednjih četrdeset osam sati.
- Jesam, gospodine - promrmljao je.
- Koliko još moramo sjediti ovdje na svojim guzicama brojeći prokleta vozila i lokomotive? - gunđao je treći vojnik specijalnih snaga,skriven nekoliko metara sa strane. Držao je automat s kratkom cijevi AKSU-74, kratkom varijantom standardne ruske jurišne puške.
- Dok ja kažem, Ivane - odgovori mu grubo Timofejev. Zatim je slegnuo ramenima. - I kažem da ćemo ostati ovdje sve dok mi središnjica ne pošalje nove zapovijedi na ovaj maleni stroj. – Nježno je potapšao prijenosni radijski prijamnik dugoga dometa postavljen uz njega u suhoj travi.
Tri ruska komandosa, svi prekaljeni veterani iz beskonačnih borbi u Čečeniji, bili su članovi posebne izviđačke grupe dugoga dometa. Skočili su preko granice s Kazahstanom prije dvije noći i napravili skrivenu osmatračnicu s koje su promatrali spoj dviju važnih cesta i jedino veće područje željezničke pruge duž sjeverozapadne kazahstanske granice. Imali su nalog da promatraju sav promet koji se kreće tim komunikacijskim vezama, obraćajući posebnu pozornost na sve vojničke ili granične postrojbe ophodnje. Do sada su vidjeli vrlo malo. Većina kazahstanske malene, siromašno opremljene vojske bila je stacionirana daleko na istoku, duž njihove granice s NR Kinom.
- To je ipak gubitak vremena - žalio se treći vojnik, desetnik po imenu Belukov, i dalje očito nesretan i nezainteresiran.
- Bi li ti radije progonio čečenske pobunjenike? - pitao je Pausin uz cerek.
- Za ime Boga, ne - priznao je Belukov drhteći. Njihova posljednja borbena misija u Čečeniji bila je produljena noćna mora, puna neočekivanih podlih zasjeda i skupnih iznenadnih prepada nakon kojih bi se svi razbježali, i to na obje zaraćene strane. - Ali ne vidim smisao tog izviđanja. Jedini način da to sranje ima smisla jest da napadnemo.A zašto bismo se borili nad tim smetlištem? – Pokazao je rukom prema opustošenom, praznom stepom koja se protezala u sivoj, napola osvijetljenoj udaljenosti.
- Jer je Kazahstan nekoć bio naš. Gotovo polovica ovih koji tu žive su etnički Rusi, ljudi srodni nama - reče Timofejev mirno. - A budući da sjede na golemim zalihama nafte, prirodnoga plina, boksita, zlata, kroma i urana, na svim vrijednim stvarima o kojima sanja predsjednik Dudarev...
Naglo je prekinuo slušajući konja kako njišti iza njih. Poručnik specijalnih snaga i njegova dva čovjeka okrenuli su se iznenađeni te ugledali dječaka kako ih zadivljeno promatra s vrha brežuljka.
Dječak, ne stariji od dvanaest ili trinaest godina, nosio je dugi vuneni ogrtač, široku bijelu košulju i vrećaste smeđe hlače povezane na struku, kakve nose tipični kazahstanski pastiri. Držao je uzde kudravog stepskog ponija koji je bio zaokupljen kopajući njuškom po suhoj travi. Posteljina, šator i hrana bili su složeni iza ponijeva sedla.
Timofejev i njegovi ljudi su oprezno ustali.
- Što radiš tu? - reče ljutito Rus. Njegova ruka posegnula je polako, gotovo neprimjetno prema futroli pištolja koji je nosio. - Dakle?
- Otac i ja izviđamo zemlju pripremajući se za proljeće – reče dječak brzo, gledajući i dalje širom otvorenih očiju prema trojici vojnika u maskirnim odorama. - Kada dovedemo naša stada iz njihovih zimskih torova oko Uralska, moramo znati gdje se može naći najbolja krma i voda.
- I otac je s tobom? - upita Timofejev ljubazno.
- Nije. - Dječak je zatresao ponosno glavom. - On jaše zemljom prema zapadu. Za ovo brdovito područje sam ja zadužen.
- Ti si dobar sin - priznao je poručnik specijalnih snaga, odsutan duhom.
Lagano je izvukao pištolj, P& Makarov s prigušivačem, pomaknuo poklopac kako bi stavio metak, naciljao i potegnuo okidač.
Dječak se, pogođen visoko u prsa, zaljuljao od udara. Oči su mu se još više raširile, sada od užasa kad je vidio kako mu se krv cijedi niz razderanu bijelu košulju. Zatim je polako pao na koljena.
Timofejev je stavio još jedan metak u cijev i pogodio ga ponovno ovaj put u glavu. Kazahstanski dječak se skvrčio i srušio se. Ležao je sklupčan među visokim stabljikama uvele trave.
Njegov je poni njištao na uzbunu. U panici od vrućeg, sladunjavog mirisa svježe krvi, maleni, ali čvrst konj propeo na stražnje noge, a zatim se otrgnuo te odgalopirao preko brežuljka, nestavši s vidika. Belukov, desetnik specijalnih snaga, zarežao je i otrčao prema vrhu, a trenutak kasnije za njim su krenula i njegova dvojica drugova.
Stigavši na vrh, stavio je AKSU-74 na rame i gledao niz cijev, privukavši mušicu na stepskoga ponija koji je jurio niz drugu stranu obronka. Stavio je regulator paljbe na punu automatiku.
- Ne! - Timofejev je udario automat prije nego što je desetnik mogao otvoriti vatru. - Pucanje u životinju izazvalo bi sada previše buke. Pusti ga neka ide. Što dalje bude taj konj trčao, to bolje za nas. Tako Kazahstanci, kada dođu tražiti dječaka, neće znati odakle da počnu.
Belukov je kimnuo, mrzovoljno prihvaćajući prigovor.
- Ti i Pausin iskopajte rupu ovdje - nastavi poručnik uperivši prstom u najbliža stabla. - Dok budete pokapali tijelo, ja ću javiti središnjici da se premještamo na alternativni položaj.
- Zar se ne bismo trebali vratiti preko granice? - upita Belukov iznena-
đeno. - Prije nego što Kazahstanci počnu tražiti klinca?
- Mi imamo svoje zapovijedi - podsjeti ga Timofejev hladno. Slegnuo je ramenima. - Jedna žalosna smrt ne mijenja ništa u našem zadatku. Naposljetku, kad dođe voda do grla, i drugi nedužni će ginuti. To je priroda rata.
Berlin
Randi Russell je grabila po dvije stube penjući se na treći kat veleposlanstva.
Kratko je stala na odmorištu kako bi na džepić svoje mornarski plave jakne pričvrstila propusnicu CIA-e s fotografijom. Zatim je otvorila vrata za slučaj nužde i skrenula lijevo koračajući brzo niz široki hodnik. Užurbani činovnici koji su prenosili pune ruke zahtjeva za vize i gomilu službene korespondencije iz jednoga pretrpanog ureda u drugi vidjeli su je kako dolazi i micali joj se brzo s puta.
Mornarički skupnik visoka stasa i četvrtaste čeljusti, koji je bio na dužnosti izvan sigurne konferencijske sobe, stupio je naprijed da je pozdravi. S jednom rukom na svom kratkom oružju u futroli gledao je pozorno u njezinu osobnu iskaznicu i zatim kimnuo.
- Možete ući, gospođo Russell. Gospodin Bennett vas očekuje.
U samoj konferencijskoj dvorani Curt Bennett, šef tehničke ekipe poslan iz sjedišta CIA-e u Langlevju, jedva ju je pogledao kad je ušla. Crvenih očiju od umora, neobrijan i raščupane kose sjedio je pogrbljen nad dva umrežena osobna računala postavljena na jedan kraj dugoga stola. On i njegov tim proveli su cijelu prošlu noć i jutro secirajući materijal koji je ona kopirala iz arhiva Bundeskriminalamta. Uokolo po sobi bili su razbacani lončići s hladnom kavom i napola pune limenke s gaziranim pićima, neke na podu, a neke postavljene nesigurno na stolice. Čak je i zrak mirisao po pljesni.
Randi je izvukla jednu stolicu i sjela uz njega.
- Dobila sam tvoju dojavu, Curt - rekla je višem analitičaru, niskom, nervoznom muškarcu s vrlo malo kose i parom debelih naočala sa žičanim okvirom. - Što mi možeš reći?
- Da je tvoja suluda slutnja bila usmjerena na pravu metu - odgovori on uz brzi, zubati cerek. - Netko je u BKA zločest, jako zločest dečko, barem u vezi s Herr Professorom Wulfom Renkeom.
Randi je odahnula kao da joj je golemi teret pao s leđa. Što se više udubljivala u Renkeovu prošlost, to je više postajala svjesna kako ga štiti netko na visokom položaju u njemačkoj službi sigurnosti. Kako bi inače znanstvenik koji se bavi biološkim oružjem tako lako izbjegao uhićenje nakon što je pao Zid? I kako bi inače mogao putovati, naoko po volji, u tolike lupeške zemalja kao što su, među ostalim, Irak, sjeverna Koreja, Sirija i Libija?
Dakako, biti siguran u svoju slutnju bilo je jedno. A riskirati karijeru i odnose Agencije s njemačkim saveznikom nešto sasvim drugo. Kad je čula kako se njezino hazardiranje isplatilo, odahnula je duboko. Ako se operacija izjalovi, šefovi u CIA-i i u Langlevju mogli bi je žrtvovati, ali ne bi to mogli učiniti tvrdeći kako je pogriješila u činjenicama.
Randi se nagnula naprijed.
- Pokaži mi.
- Većina datoteka koje je JANUS presnimio nije opasna - reče Bennett. Prsti su mu letjeli preko tipkovnice jednog od umreženih računala dok je govorio pozivajući brzo dokumente na zaslon, a zatim ih jednako tako brzo odbacujući u virtualni elektronički zaborav. – Standardne stvari, uistinu. Otprilike isto ono što imamo o Renkeu u svojim bazama podataka. Izvještaji o glasinama što su ih čuli obavještajci na terenu, spominjanje mogućih opažanja koja se nisu ostvarila, rutinska praćenja viših dužnosnika... uvijek ista pjesma.
- U čemu je onda razlika? - upita ona.
- Razlika je u tome, Randi - odgovorio joj je Bennett nacerivši se još jedanput - da je računalo BKA puno duhova.
- Duhova? - upita Randi nepokolebljivo.
- Obrisane datoteke i e-mailovi - objasni CIA-in stručnjak za računala.
- Vidiš, većina programa za upravljanje obradom teksta i bazama podataka imaju zajedničku slabost, barem sa stajališta nekoga tko pokušava izbrisati inkriminira-ne dokumente ili zapise.
-A to je?
Bennett je slegnuo ramenima.
- Možeš stisnuti tipku delete i vidjeti neku datoteku kako nestaje.
Što to ne znači daje otišla zauvijek, izrezana na nečitljive bitove i bajtove. Ona je samo maknuta, spremna da se preko nje nešto napiše kada sustav zatreba prostor.
Ali budući da e-mailovi i većina datoteka ne zauzimaju toliko prostora, posebno ne na golemim umreženim sustavima,oni su obično tu, čekajući da ih vrati pravi softver za oporavak.
- Zamisli, Kurte. Daj da pogađam - reče Randi odlučno. - To je nešto što ste uključili u JANUS.
- Da, to smo učinili.
- Ali zar nema programa koji su koncipirani tako da mogu trajno obrisati izbrisane datoteke? - pitala je nakon malo razmišljanja.
Bennett je kimnuo.
- Svakako. I mnogo privatnih kompanija i vladinih agencija upotrebljavaju ih danas rutinski. Ali gotovo nikomu se ne da vraćati kroz svoje sustave da se sastružu svi stari materijali za koje se pretpostavlja da su izbrisani, a zapravo su se nagomilali u raznim zakutcima i pukotinama.
- Poput ovih datoteka duhova koje si otkrio - shvatila je Randi.
- Točno - potvrdio je CIA-in stručnjak za informatiku. - I tako smo uočili kako netko u BKA štiti Wulfa Renkea. Pokazat ću ti neke od njegovih ranih radova. - S nekoliko brzih naredbi izvukao je datoteku na jednom od računala.
Randi je proučavala prikazani dokument u tišini nekoliko trenutaka promatrajući kako Bennett klikće s jedne stranice na drugu. Bila je to digitalizirana verzija Renkeova službenog dosjea u istočnonjemačkoj vladi nadopunjena crno-bijelom fotografijom znanstvenikova lica, njegovim otiscima prstiju, podrobnim fizičkim opisom i kratkim podacima o datumu rođenja, obrazovanju i znanstvenom radu. Slika je prikazivala muškarca okrugla lica obješenih čeljusti, valovite tamne kose i debelih, gustih obrva.
- To je ona koju Bundeskriminalamt ima u svojim arhivima – reče Bennett odlučno. - To su podaci koje oni šalju kad god se neki pravosudni organ ili obavještajna agencija, recimo FBI ili MI6, zainteresiraju da uđu u trag Renkeu i zatraže informacije od njemačke vlade.
- Ali postoji još jedna verzija dosjea - pogađala je Randi. – Ranija kopija originala koji je netko izbrisao?
Bennett je kimnuo.
-Vidi ovo.
Ponovno su mu prsti zaplesali po tipkama. Drugi komplet digitaliziranih slika iz Renkeova istočnonjemačkog osobnog dosijea pojavio se na zaslonu drugoga računala.
Randi je gledala jedan i drugi uspoređujući ga. Užasno se iznenadila.
- Isuse - promrmljala je.
Izvorna verzija dokumenta pokazivala je fotografiju muškarca koji je izgledao drugačije. Bio je mnogo mršaviji, imao je kratku sijedu kosu i uredno podrezanu bradu i brkove. Tipičan fizički opis odgovarao je toj fotografiji i bilo je jasno čak i pri letimičnom pregledu kako otisci prstiju u tom dosjeu nisu isti kao oni dodani u noviju datoteku.
- Nije čudo što nitko nije stavio šapu na Renkea - Randi je rekla ogorčeno.
- Zahvaljujući tom krivotvorenom dosjeu tražili smo pogrešnog tipa, vjerojatno nekoga tko je mrtav barem već od 1989. U međuvremenu stvarni Wulf Renke može mirne duše ulaziti i izlaziti iz bilo koje zemlje koju odabere, uvjeren kako njegovi otisci prstiju i lice neće ni kod koga izazvati uzbunu.
- Da - složio se Bennett. Nježno je potapšao jedno od računala.- I što više budemo kopali po materijalu koji si ti maznula, to ćemo naći više dokaza za stalni obrazac zaštite za Herr Professora Renkea.U proteklih petnaestak godina svako pravo viđenje Renkea rutinski je promijenio isti izvor u BKA. I svatko tko bi pokušao slijediti te krivotvorene izvještaje krenuo bi u pogrešnom smjeru.
Na trenutak Randi je pomno promatrala nižeg muškarca. Zatim se nasmijala grohotom.
- Dobro, Curte. Znam da goriš od želje da me zbuniš svojim znanjem. Onda, prospi ga. Tko je izdajica u Bundeskriminalamtu? Tko štiti Renkea sve te godine?
- Zove se Ulrich Kessler - reče Bennett hladnokrvno. - U osnovi,elektronički otisci prstiju toga momka, njegovo korisničko ime na mreži i njegove lozinke, sve je to preko tih obrisanih datoteka. Osim toga, bio je savršeno pozicioniran i mogao je pomoći Renkeu da izbjegne zatvor kad je pao Zid.
- Kako to?
- Kessler je bio visoko rangirani službenik BKA zadužen za prvobitnu istragu - rekao joj je otvoreno. - Za slučaj Renke je gotovo u potpunosti bio on zadužen od perspektivnog početka sve do neslavnog kraja.
- Sjajno. Baš sjajno. - Randi je gledala još nekoliko sekunda u dosije
"duha", a zatim je zatresla glavom s gađenjem. -A gdje je taj gad sada stacioniran?
- Baš tu, u Berlinu - odgovori Bennett. - Ali promaknut je preskočivši nekoliko činova. - Nasmiješio se cinički. - Vjerojatno za nagradu za njegov prvi veliki poraz, barem ako Nijemci rade na isti način kao i mi.
Randi je bila uzbuđena.
- Nastavi. Daj mi loše vijesti.
- Ulrich Kessler jedan je od najviših službenika BKA - reče Bennett mirno.
Slegnuo je ramenima. - On je, zapravo, jedna od desnih ruku njemačkog ministra unutarnjih poslova.
Vodstvo vojnih snaga spremnih za djelovanje,16. gardijska pukovnija zrakoplovnih bombardera
Jurišni bombarder Su-34 spuštao se niz blagu padinu rulajući prema jugozapadu kroz noć crnu kao ugljen brzinom od gotovo 800 kilometara na sat.
Zrakoplov je podrhtavao i odskakivao sporadično pod burnim udarima struja toplijeg i hladnijeg zraka.
Dvojica članova ekipe Su-34 sjedila su jedan uz drugoga u širokoj kabini s pilotom/zapovjednikom slijeva i navigatorom/časnikom za kontrolu paljbe s desne strane. Obojica članova ekipe znojili su se u svojim zaštitnim pilotskim odijelima, intenzivno usredotočeni na misiju u neposrednoj blizini.
Multifunkcionalni zasloni koji su blago svijetlili dopuštali su svakom čovjeku da promatra kritične sustave pod njihovom kontrolom. Ali pilot, snažan sredovječni bojnik ruskoga zrakoplovstva, provodio je gotovo svaki trenutak gledajući pomno kroz svoj infracrveni naglavni zaslon ili HUD koji je prikazivao nebo i tlo pred njima.
Kako bi izbjegli da ih otkrije neprijateljski radar, letjeli su na visini nižoj od dvije stotine metara i pri toj brzini nije bilo mogućnosti za pilotsku pogrešku ili nepažnju. Malena područja bijele svjetlosti, znakovi izoliranih sela i kompleksa farmi na osami pružali su se pred njima iz zelenkaste tame, a zatim brzo nestajali poput krme broda.
- Dvadeset kilometara do prvotne mete - najavio je napokon mirno navigator, mlađi satnik. Pritisnuo je dugme na jednom od zaslona postavljenih uz njegovo desno koljeno.
- Pripremi.
- Razumijem - promrmljao je bojnik, nestrpljivo otirući kapljicu znoja koja ga je peckala u desnom oku. Na njegovu naglavnom zaslonu pojavila se malena kutija, iznad i upravo nekoliko stupnjeva lijevo od trenutačne putanje Su-34.
Kutija je bila navigacijska oznaka koju je davalo njihovo računalo u zrakoplovu, vizualni vodič za njihovu primarnu metu napada. Potegnuo je unatrag palicu penjući se strmo na neke dvije tisuće metara i okrećući se polako, sve dok se ciljna kutija nije centrirala na njegovu zaslonu.
Ugledali su jarki sjaj gradske rasvjete koja se širila obzorom dok su se pribli-
žavali. Mreža cesta i željezničkih linija spajala se u sve većem moru svjetala re-
žući krajolik u tami. Na istoku se nazirao tamniji pojas široke rijeke Dnjepra.
Dani i tjedni intenzivnoga proučavanja zemljovida isplatili su se kad je prepoznao istočna predgrađa Kijeva, ukrajinskoga glavnoga grada.
- Petnaest kilometara - izvijestio je navigator Su-34. Pritisnuo je drugi komplet dugmadi. - Sustav navođenja topništva aktivan. Koordinate učitane.
Odjednom je u bojnikovim slušalicama zazvučao ton upozorenja.
- Odraz radara za potragu na zaslonu! - viknuo je navigator mahnito pregledavajući svoje zaslone za obranu. - Uzbuna detekcije! Desno, stražnji kvadrant!
- Ometaj ga - zagrmio je bojnik. Uhvatio ih je ukrajinski radar, vjerojatno jedan od onih na velikom kompleksu protuzračne obrane izvan Konotopa.
Dahtao je tiho od gađenja. Sukladno zadatku, maleni,tajno ubačeni timovi specijalnih snaga trebali su razoriti ove radare prije petnaest minuta. Toliko o arogantnim komandosima kojima laskaju, mislio je hladno.
Zatim je slegnuo ramenima. Čak i u ovo vrijeme borbi visoke tehnologije, satelita i točno navođenog oružja, još je vrijedila stara mudra izreka kako ni jedan plan nikad potpuno ne preživi kontakt s neprijateljem. Rat je uvijek bio područje nasumične sreće, nesigurnosti i ljudske i strojne zablude.
Uz njega, navigator je bio zaokupljen kontrolama na svojoj konzoli pokušavajući ometati snažan ukrajinski radar za potragu koristeći se ugrađenim elektroničkim sustavima protumjera u Su-34. Bilo bi čudo kad bi uspio, ali svaka dodatna sekunda koju im je kupio bila je dragocjena. Indikator dometa do mete na glavnom zaslonu pokazivao je sada dvanaest kilometara. Kutija za označavanje mete bljesnulo je crveno. Bili su gotovo u dometu svoje primarne mete, ratnoga stožera za Ukrajinsko vijeće obrane.
U bojnikovim slušalicama začuo se novi, prodorniji ton.
- Namjesti radar oružja! - upozorio ga je njegov kolega u ekipi.- Otkriveno lansiranje SAM-a. Dva projektila stižu. Obrazac označuje da su S-300. Sada počinju aktivne i pasivne mjere obrane!
- Sranje - reče bojnik sebi u bradu. S-300 bila je jedna od najmodernijih raketa zemlja-zrak dugoga dometa u ukrajinskom arsenalu, inačica američke rakete Patriot.
Su-34 je nakratko zadrhtao kad su s njega ispaljeni oblaci otpadaka. Patrone su izletjele i detonirale iza borbenog bombardera koji je povećavao brzinu. Za sekundu su se oblaci tisuća sićušnih vrpci rascvjetali u zraku. Svaka super tanka vrpca otpadaka bila je točno izrezana kako bi odgovarala valnoj duljini kojom se koristi neprijateljski radar namješten na njih. Bude li sreće, cvjetovi otpadaka koji se brzo šire bit će mamac za projektile zemlja-zrak daleko od njih.
- Hajde! Hajde! - bojnik je čuo sam sebe kako mumlja u bradu i dalje grčevito držeći svoj zrakoplov na kursu unatoč izazovu da odmah počne s manevrima izbjegavanja. Ciljna kutija je pozelenjela. Bili su u dometu.
- Baci oružje - zarežao je pritisnuvši dugme za otpuštanje na svojoj palici.
Odmah se Su-34 zatresao prema gore, lakši za nekoliko tisuća kila kad su se četiri precizno navođene bombe skotrljale ispod njegovih krila. Ne čekajući više, brigadir je snažno potegnuo palicu ulijevo, usmjerio zrakoplov okomito dolje i strmoglavio se prema tlu u čvrstom, tvrdom višestrukom G zavoju.
Izravnao se jedva stotinu metara od razine tla, tako blizu tlu da su se iz tame pojavili električni stupovi, drveće, zgradurine i kuće i nestali gotovo prije nego što su bili registrirani kao čvrsti objekti u njegovu vidnom polju. Upozoravajući ton u njegovim slušalicama je umuknuo.
- Zahvat na meti izgubljen! - potvrdio je njegov navigator dišući lakše. - Mi smo ispod njihova obzora.
Bojnik je snažno zatresao glavom, ispruživši vrat da pogleda kroz prozirnu pilotsku kabinu iza njih. Niz jakih bijelih svjetala padao je valovito kroz obzor pretvarajući istoga časa crnu noć u blještav dan.
- Bombaški napad - reče navigator mirno. - Računalo predviđa da sve oružje pogađa zadanu metu.
Odjednom se sve izvan kabine Su-34 zacrnilo. U njihovim slušalicama začuo se novi glas.
- Simulacija napada završena.
Uz prodorno hidrauličko kriještanje prozirna kabina se okrenula otkrivajući dubok hangar napunjen s više velikih simulatora leta nalik na Su-34. Drugi strojevi su bili još u pokretu okrećući se i ljuljajući se brzo dok su računalni zasloni pružali ekipama stvarne poglede na nebo i teren izvan njihova zrakoplova koji je bijesno manevrirao.
Bojnik se namrštio razmišljajući o tome što se sve dogodilo u posljednjih sat vremena.
- Nastavi zadatak, kontroloru - rekao je govoreći u mikrofon na vratu.
- Ovaj put želim iskušati malčice drugačiju stazu leta. Želim vidjeti možemo li izbjeći da nas otkrije Konotop kada se pojavimo da ispustimo svoje bombe.
Njegov navigator ga je pogledao s druge strane kabine s umornim smije-
škom.
- Ovo nam je peti put danas što prolazimo kroz napad, Sergeje Nikola-jeviču. U simulatorima smo dvanaest sati na dan već tri dana, prolazeći kroz svaku moguću permutaciju i sitnu novinu. Zar se ne možemo malo odmoriti, barem da ispružimo noge?
Bojnik je zatresao glavom.
- Još ne, Vladimire - rekao je odlučno drugom muškarcu. – Vidio si upozorenja i zapovijedi iz Moskve. Imamo samo još dva dana za trening ovdje, prije nego što se cijela pukovnija premjesti u Brjansk. A meni se ne može prodati glupost kako je ovo samo tzv. vježba sprem nosti za slučaj nužde.
Zapovjednik eskadrile Su-34 pogledao je ozbiljno svog podređenog.
- Pazi, ako prekinemo izvedbu ovoga zračnog napada na Kijev, neće biti prostora za ozbiljne nesporazume ili pogreške u računanju. Neće biti druge prilike ako zajebemo tijekom stvarnog zadatka. Bolje nam je da budemo vraški spremni ili smo mrtvi.
Kremlj
Ruski predsjednik Viktor Dudarev imao je svoj privatni ured u središnjem dijelu trokutaste žuto-bijele zgrade Senata. U oštrom kontrastu s nevjerojatno ukrašenim odajama za ceremonijalne audijencije koje su bile raštrkane po drugim kremaljskim palačama, ova malena četvrtasta prostorija bila je namještena jednostavno i praktično, sa samo nekoliko detalja klasične elegancije.
Na zidu iza Dudareva stola s pločom od malahita visio je ukrašeni grb Ruske Federacije. Sa svake strane stola bile su dvije zastave; lijevo ruska bijela-plavo-crvena nacionalna zastava, a desno bogatija i šarenija predsjednička zastava. Te zastave bile su jedini tragovi jarkih boja u cijelom uredu koji su inače obilježavale obloge od tamne orahovine, visok ukrašen strop obojen u prigušeno žutu i bijelu boju ljuske jajeta te blijedozeleni, crveni i oker geometrijski uzorci stoljetnoga astra-hanskoga saga. Duž zidova bili su poredani ormari za knjige, puni rijetkih izdanja i suvremenih referentnih djela. Između dvaju prozora sobe stajao je dugačak orahov stol okružen stolicama s ravnim naslonima.
Konstantin Malković zauzeo je jednu od tih stolica. Pogledao je preko stola Dudareva, a zatim brzo zbitog, sijedog muškarca koji je sjedio uz ruskog predsjednika. Milijarder je pokušavao prikriti svoj mrki pogled. Neočekivana prisutnost Alekseja Ivanova, strogog šefa Trinaeste uprave SDS-a, smetala mu je na tom važnom sastanku.
Osjetio je isto nelagodno raspoloženje kod čovjeka koji je sjedio njemu zdesna, Ericha Brandta. Prije nego što su stigli u Kremlj bivši časnik Stasija obavijestio ga je da će im Ivanov vjerojatno zadati nevolje zbog HYDRINA propusta u sigurnosti. Proučavajući strogo bezosjećajno lice glavnoga ruskog špijuna Malković je zaključio kako Brandt vjerojatno ima pravo. Nešto ga je kod Ivanova prikrivena izgleda podsjećalo na veliku mačku, tigra ili leoparda, koja lijeno promatra onoga kojeg smatra potencijalnim plijenom.
Bila je to slika koju je on smatrao zbunjujućom.
Kad je prvi put otvorio pregovore s Rusima, Nijemac ga je upozorio na potencijalne opasnosti podsjećajući ga starom izrekom: Kad pokušaš zajahati tigra, tigar će te u jednom trenutku pojesti! U to je vrijeme Malković odbacio Brandtovu zabrinutost smatrajući je previše pesimističnom. Sada, sjedeći preko puta stola ozbiljnoga šefa Trinaeste uprave, milijarder je počinjao shvaćati upozorenja svoga podređenog.
Malković se trudio odagnati te nezgodne misli. Možda su se njegovi živci samo šalili s njim. Bio je to trenutak nadolazećeg trijumfa, nagrada za sve one godine rizičnog, opsežnog istraživanja i složenog planiranja. Sada nije bilo vrijeme za nezadovoljstvo. Obratio je pozornost na veliki zaslon postavljen na čelo stola. Ondje je stajao pukovnik Pjotr Kiričenko, Dudarevljev vojni pomoćnik, koristeći se ručnim kontrolorom kako bi osvijetlio različite dijapozitive sa zemljovidima i grafikonima koji su bili sastavni dio ovoga strogo tajnog sastanka.
- Tenkovske, motorizirane postrojbe te postrojbe specijalnih snaga i borbenog zrakoplovstva namijenjene za operaciju ZHUKOV nastavljaju se premještati iz svojih mirnodopskih baza u područja određena za ratnu koncentra-ciju - rekao je Kiričenko koristeći se kontrolorom za osvjetljavanje ključnih točaka duž ruske granice s Ukrajinom, Gruzijom, Azerbajdžanom i Kazahstanom. - Za sada nema naznaka da su Sjedinjene Američke Države ili njihovi saveznici otkrili razmjere tih premještanja vojnika. Ili da razumiju njihovo pravo značenje.
- Zapadno neznanje je, zahvaljujući uglavnom HYDRI, posebno oružje koje sam nabavio - ubaci se Malković. Ma kakva bila svrha Ivanove prisutnosti, uvijek je najbolje podsjetiti te Ruse na to koliko mu duguju.
- Ubivši toliko njihovih najboljih obavještajnih analitičara, moji agenti su gotovo onemogućili CIA-u, MI6 ili bilo koje njihove partnere da probiju konvencionalnoj i veo tajnosti koju ste nadvili nad ova kretanja. - Nasmiješio se šarmantno. - Naravno, isto vrijedi i za zemlje koje su vaše buduće žrtve.
Kad HYDRA jednom krene, vrlo malo njihovih ključnih vojnih zapovjednika i političkih lidera će ostati na životu da koordinira bilo kakvo suprotstavljanje vašim operacijama.
- Da, potpuno je jasno kako je to vaše oružje za ubijanje virusima dokazalo svoju vrijednost... u toj mjeri - složio se Dudarev mirno.
Ivanov je jednostavno slegnuo ramenima. Na njegovu širokom licu nisu se ocrtavale nikakve emocije.
Ruski predsjednik je kimnuo Kiričenku.
- Nastavi, Pjotr.
- Da, gospodine. - Pukovnik je poslušao. - Kad jednom ZHUKOV započne, naše zrakoplovne pukovnije dugog dometa provest će istodobne udare protiv širokog niza ciljeva - komandnih i kontrolnih uređaja,mjesta zračne obrane, uzletišta i koncentracija neprijateljskih postrojbi.
- Dotaknuo je dugme na kontroloru. Tuceti crvenih zvijezda pojavili su se na zemljovidu identificirajući ciljeve raspršene diljem bivših sovjetskih republika predviđenih za ponovno osvajanje.
- Istodobno, naše tenkovske i motorizirane jedinice će napredovati krećući se brzo kako bi osigurale važne gradove, mostove, ceste i željeznička čvorišta te vitalna industrijska područja.
Cijela područja na zemljovidu postala su crvena, naznačujući njihovo planirano zauzimanje i prisilan povratak pod rusku kontrolu-cijeli Kazahstan, Gruzija, Azerbajdžan i Armenija te čitava istočna polovica Ukrajine.
Malković je kimnuo, posvećujući sve manje pozornosti izgovorenom kad je Dudarevljev pomoćnik počeo detaljno ocjenjivati točno uključene postrojbe, njihovu snagu i opremljenost te njihove posebne zadatke. Za njegov način razmišljanja to su bili više taktički detalji, važni samo generalima i drugim uključenim vojnim osobama. On je bio zainteresiraniji za širu sliku, za razmatranje kako bi ta operacija poremetila ravnotežu sila u svijetu, Plan ZHUKOV imao je izvrstan strateški, politički i ekonomski smisao. Za Rusiju značio je osiguranje granica koje se mogu bolje braniti, obnovu širokih područja bogatih prirodnim resursima i teškom industrijom te dovođenje desetaka milijuna etničkih Rusa pod vlast i zaštitu Kremlja. Dugoročno gledano, to će označiti početak velikoga napora da se Rusiji vrati pravo mjesto kao jedne od velikih svjetskih sila, kao imperijalističke nacije čija će snaga jednoga dana biti takmac snazi SAD-a. Ukratko, gušenje najuspješnije od novih demokracija u ruskom susjedstvu bilo je vitalno za politički opstanak predsjednika Dudareva. Za sada je većina ruskih građana podupirala njegovo autoritarno vladanje, ali bilo je i znakova sve većeg nezadovoljstva za koje je krivio demokratske primjere koje su postavili svojedobno njemu podvrgnuti ljudi.
Za samoga Malkovića ZHUKOV je značio priliku da postane jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u cijeloj povijesti čovječanstva. Bio je to san koji je gajio od djetinjstva kao prezreni izbjeglica koji je mučen siromaštvom lutao Europom. Kad je malo ostario i počeo shvaćati veličinu svojih vještina, posebno svoje sposobnosti predviđanja budućih kretanja na financijskom tržištu i tržištu proizvoda, san se pretvorio u žarku želju, pogonsku strast jaču od svih ostalih.
Sada fantastično imućan, imao je znatan utjecaj na više vlada u Europi, Africi i Aziji, a sve to svojom sveukupnom gospodarskom snagom i izravnim davanjem mita političarima i birokratima koji su tomu bili skloni. Njegova golema imovina u dionicama omogućavala mu je da suptilno manipulira operacijama banaka, brokerskih kuća, investicijskih kompanija, farmaceutskih laboratorija, naftnih kompanija, proizvođačima oružja i drugim industrijama u svijetu. Preko Brandtove grupe zapovijedao je jedinicama plaćenih ubojica i špijuna, što mu je omogućavalo da postupa tajno i uz primjenu sile, ako je bilo potrebno, protiv svojih osobnih neprijatelja i poslovnih takmaca. No u zadnje vrijeme otkrio je kako je njegova moć ipak ograničena. Na njegov očaj, bilo je političara koje nije mogao potkupiti ili kojima nije mogao zaprijetiti, korporacija koje nije mogao kupiti te zakona i propisa koje nije mogao zaobići ili zanemariti.
I tako je Malković počeo kovati planove tražeći način da poveća svoje osobno blagostanje i moć barem deseterostruko. Prije dosta vremena, odmah poslije hladnoga rata, osigurao je usluge raznih znanstvenika za oružje iz sovjetskoga bloka, među njima i Wulfa Renkea. Cijelo je vrijeme sanjao kako da razvije diskretan dodatni posao za jednu od svojih "praznih kompanija", posao nabave nekonvencionalnog oružja za najbogatije odmetnute države u svijetu, a da za uzvrat stekne goleme svote potpuno ilegalnoga novca.
Ali kad je Renke došao k njemu s otkrićem HYDRE, najnovijim precizno navođenim smrtonosnim oružjem, milijarder je prepoznao svoju šansu u djeliću sekunde. Kontrola nad tim naoružanjem koje se ne može otkriti, ne može zaustaviti i ne može izliječiti dala bi mu moć koju je odavna priželjkivao.
Njime bi mogao slomiti države čiji su mu se vođe usprotivili i nagraditi one koji su mu se pridružili u njegovim namjerama.
Pod Viktorom Dudarevim Rusija je odabrala mudar put.
Kao plaću za upotrebu oružja HYDRA, kojim bi omekšali svoje neprijatelje na zapadu i u bivšim sovjetskim republikama, Dudarav i njegovi saveznici u Kremlju potpisali su svečane i tajne sporazume s Malkovićem zaključivši s njim posao od kojeg će korist imati obje strane. Osakativši zapadne obavještajne službe, HYDRA je omogućila Rusiji da planira, organizira i provodi svoju vojnu akciju bez miješanja Amerike i njezinih saveznika. Kad jednom počne pucnjava, Europljani i Amerikanci će sasvim sigurno žestoko prosvjedovati, ali ako budu uhvaćeni na prepad, krajnje je nevjerojatno da će riskirati širi rat intervenirajući. Suočeni s neugodnom činjenicom ruskih postrojba na terenu i čvrsto pod kontrolom, Amerikanci će zažmiriti, nevoljko prihvaćajući realnost.
Kada završe ruska osvajanja, milijarder bi za uzvrat dobio lavovski dio osvojene nafte, prirodnoga plina, rudnika, oružja i druge industrije. U kratkom roku dobiti od ovih novih udjela učinile bi ga najbogatijim čovjekom na svijetu, čime bi daleko zasjenio svakog mogućeg takmaca.
Malković je uživao u perspektivi koja mu se smiješila. Budale su ga uvjeravale kako je bogatstvo izvor svih zala. Pametni ljudi znaju da to nije tako.
Novac je samo poluga, oruđe koje se može upotrijebiti da bi se svijet oblikovao po svom ukusu.
- Kad ćete napasti? - čuo je Brandta kako pita.
Kiričenko je pogledao Dudareva, dobio kratko kimanje i odgovorio na pitanje.
- ZHIUKOV će početi za manje od pet dana - odgovorio je. – Prvi napadi i zračni udari specijalnih snaga počet će nekoliko minuta nakon ponoći 24.
veljače. Ubrzo nakon toga naša oklopna vozila i druge postrojbe prijeći će granicu.
- Bez prethodne provokacije? - upita Brandt cinično. – Oprostite mi, pukovniče, ali to mi se čini nekako... neprofinjeno.
Ivanov se nagnuo prema naprijed u svojoj stolici, uz lagani smiješak bez humora.
- Bit će dovoljno provokacija, Herr Brandt. - Pogled mu je bio hladan. - Na primjer, u Ukrajini posebni će obavještajci strogo upozoravati kako bi uskoro mogao nastupiti tragičan teroristički napad pri kojemu će stradati mnogo nevinih etničkih Rusa. Brandt je mirno kimnuo.
- Znam. To je sigurno zgodno. I naravno, taj će teroristički napad zahtijevati neposredan vojni odgovor naših snaga.
- Naravno - lakonski se složio Ivanov. - Ako kijevska vlada nemože zaštiti naše ljude od vlastitih ukrajinskih ultranacionalista, onda mi to moramo učiniti umjesto njih.
Slušajući, Malković je otpuhnuo. Okrenuo se Dudarevu. -A kakvu ćete ispriku naći za intervenciju u Gruziji i drugim zemljama?
Ruski predsjednik je slegnuo ramenima.
- U Gruziji i ostatku bivših republika ima naznaka sve veće političke nestabil-nosti. -Nagnuo je glavu prema milijarderu sa suhim, ironičnim smiješkom na usnama. - Zahvaljujući, dakako, smrtnim slučajevima civilnog i vojnog vodstva zaraženog virusom HYDRE.
Malković je kimnuo.
No sada se Ivanov okomio.
- Na nesreću, gospodine Malković, sada sama HYDRA može biti najveća prijetnja našem uspjehu. - Šef Trinaeste uprave hladno je gledao preko stola u Brandta. - Neuspjeh Herr Brandta u eliminaciji dr. Petrenka prije nego što je progovorio bio je teška pogreška. Ali njegov stalni neuspjeh u hvatanju ili likvi-daciji toga pukovnika Smitha i njegove partnerice potencijalna je katastrofa. Što dulje Smith hoda slobodno ovdje po Moskvi, to je veća šansa da će provaliti tajnu HYDRE. Iskreno govoreći, to je rizik koji ne možemo preuzeti.
- Istina je, Aleksej - složio se Dudarev. Ruski predsjednik pokazao je na zaslon na kojem su bili prikazane oružane udarne snage kako prodiru duboko u Ukrajinu, Gruziju i druge zemlje. - Uspjeh ZHUKOVA ovisi u cijelosti o tome da postignemo gotovo potpuno iznenađenje.No saznaju li Amerikanci za našu umiješanost u smrtne slučajeve izazvane vašim virusnim oružjem, ugroženo je sve što se nadamo i želimopostići.
- Što predlažete? - upita Malković tiho.
- Prvo, da moja uprava preuzme pun nadzor nad potragom za Smithom i američkom novinarkom, Devinovom - odgovori mu Ivanov.Okrenuo se prema Brandtu. - Ali ovaj put želim potpunu suradnju.Ništa se ne smije prešućivati ili kriti od mene. Ništa. Je li to jasno?
Na trenutak, bivši časnik Stasija je umuknuo. Čeljust mu se stegnute dok je pokušavao sakriti svoj bijes. Zatim je slegnuo ramenima hineći gotovo potpunu ravnodušnost.
- Kako želite - odgovori Brandt konačno.
Malković je zadržao pogled na Dudarevu. Unatoč svoj svojoj bezobzirnosti Ivanov je, poput Brandta, ipak bio sluga. Konce je vukao ruski predsjednik.
Izrazio je svoje čuđenje.
- Onda, Viktore, je li to sve?
Dudarev je zatresao glavom.
- Ne sasvim, prijatelju. - Prstima je lagano lupkao po stolu. – Taj američki obavještajni angažman me zabrinjava. Unatoč njezinu stvarnom uspjehu, barem za sada, čini se kako HYDRA još nije dovoljno oslijepila Washington. Također me zabrinjava što predsjednik Castilla može biti tvrdoglaviji nego što je to pametno. Ako on naposljetku ne pokaže volju da prihvati naše zahtjeve, opasnost od neželjenog direktnog sukobljavanja sa Sjedinjenim Američkim Državama eksponencijalno raste. S obzirom na naše strateške prednosti u Ukrajini i srednjoj Aziji, mi bismo trebali još imati prevagu, ali cijena u postrojbama, opremi i novcu mogla bi biti pretjerana.
Ostali muškarci u prostoriji lagano su kimali.
- Iz toga razloga - Dudarev je nastavio - odlučio sam poduzeti nešto da nas taj neobični američki predsjednik više ne ugrožava. - Usredotočio je pogled na Malkovića. - Uputit ćete svoje ljude da što prije predaju određenu varijantu HYDRE jednom od naših kurira.
Malković se ukočio od iznenađenja. -Ali rizici ubojstva Castille su...
- Prihvatljivi - reče ruski vođa mirno. Pogledao je Ivanova. – Je li tako?
Šef Trinaeste uprave je hladno kimnuo.
- Imamo krticu na mjestu događaja, u Bijeloj kući - potvrdio je.- Uspješno prebacivanje HYDRE ne bio trebao biti neki problem.
Malković je osjetio hladnoću.
- Bit će vraga ako SAD ikad posumnja što smo učinili - reče strogo.
Dudarev je slegnuo ramenima.
- Neka Amerikanci sumnjaju što žele, sve dok ne mogu ništa dokazati.
- Slabašno se nasmiješio. - No zabrinjava me nešto drugo. U okolnostima kad su američki agenti u potrazi za plijenom, jeste li razmišljali o mogućim opasnostima za vaš pogon za proizvodnju HYDRE?
- Laboratorij je siguran - reče mu Malković odlučno. –Amerikanci ga neće otkriti.
Brandt se također složio kimnuvši.
Dudarev ih je gledao obojicu sa zadovoljnim cinizmom.
- To su dobre vijesti - rekao je nakon jednog trenutka s dovoljno velikom zadrškom da da do znanja kako im ne vjeruje. Ipak, moglo bi biti sigurnije za sve nas kad bi se dr. Renke i njegov znanstveni tim prebacili ovamo, u jedan od naših maksimalno sigurnih specijalnih kompleksa Bioaparata. Slažete li se?
Malković je napravio grimasu. Sada je prozreo igru koju igra ruski predsjednik. Kompletan nadzor nad HYDROM i tajnom njezina stvaranja bila je njegova vrijedna karta u ovoj igri s visokim ulozima. Jedinstveno virusno oružje koje je stvorio Renke činilo je milijardera nezamjenjivim saveznikom, čovjekom s kojim je Dudarev morao surađivati kao sa sebi ravnim. Ali bude li ikad izgubio svoj monopol nad ovom smrtonosnom tehnologijom, ljudi u Kremlju imat će slobodu da rade onako kako oni misle da je dobro. Zato je Malković čuvao sve spoznaje o Renkeovu boravištu kao strogu tajnu, posebno od Rusa.
- Pogon je siguran - ponovio je hladno. - Imaš moju najčasniju riječ.
Dudarev je polako kimao.
- Vrlo dobro. Voljan sam prihvatiti tvoje jamstvo. - A zatim se iznenada njegov naoko blag, poluveseo izraz sledio. - Ali jedna stvar mora biti apsolutno jasna, gospodine Malković. Budući da nam ne dopuštate da sami štitimo tajnu tog oružja, smatrat ćemo vas osobno odgovornim za sve daljnje neuspjehe. Ostaje pet dana do lansiranja ZHUKOVA.Pet kratkih dana. Ali dok su naši vojnici i borbeni zrakoplovi u akciji,Amerikanci ne smiju saznati za postojanje HYDRE.
Saznaju li, vaš je život izgubljen. Upamtite tu činjenicu.
Poslije, tijekom kratke vožnje limuzinom natrag iz predsjednikova ureda svojoj kući Paškov, Malković je zlovoljno razmišljao o prijetnji ruskoga predsjednika. Tigar mi je, dakle, pokazao zube i pandže, mislio je grčevito.
Namrštio se. Sve je to razlog više da ga čvrsto uhvati za vrat.
Pogledao je Brandta. Visoki plavokosi Nijemac sjedio je na stražnjem sjedalu zureći kroz prozor.
- Hoće li Ivanov uspjeti uhvatiti ili ubiti Amerikance? - upita Malković mirno.
Brandt je progunđao.
- Sumnjam.
- Zašto?
- Jer su milicija i sigurnosne službe temeljito nepouzdane - objasni Nijemac polako, kroz stisnute zube. - Unatoč svim Dudarevim čistkama kojima se on hvali, i jedni i drugi imaju previše službenika koji su ili korumpirani i voljni prodati informacije ili zaštitu bjeguncima za dovoljno novca ili su, pak, zaraženi takozvanim reformističkim idealima. Preveliki su izgledi da Smith i Devinova nađu dužnosnike koji su voljni pomoći im ili barem zažmiriti na jedno oko dok budu bježali. Ako Ivanov misli drugačije, onda je budala.
Malković je u tišini vagao gorku, ciničnu procjenu svoga podređenog. Ako je tako, glava mu je itekako ugrožena. Slušajući Brandtovo loše mišljenje o FSB-u i policiji postao je duboko zabrinut.
Milijarder je donio odluku.
- Onda ćeš ti nastaviti svoj vlastiti lov na Smitha i Devinovu – rekao je Brandtu. - Želim da budu pronađeni, i to brzo. Bolje da to učine tvoji ljudi nego Rusi.
- A što je s Trinaestom upravom? - zanimao se Brandt. - Čuo si Ivanova.
On će htjeti svaku informaciju koje se mi dokopamo. Bit će dosta teško slijediti Amerikance, a da se na svakom uglu ne spotakneš o agente FSB-a.
Malković je kimnuo.
- Razumijem. - Slegnuo je ramenima. - Daj Rusima dovoljno podataka koje si pribavio o tom Smithu da budu sretni. U međuvremenu forsiraj što više i što brže svoju potragu.
- Bit će teško uhvatiti dvoje Amerikanaca Ivanovu ispred nosa- upozorio ga je Brandt. - Ali obećavam ti da ćemo moji ljudi i ja to učiniti.
- Ja ti ne plaćam da pokušavaš, Herr Brandt - reče milijarder ledeo. - Ja ti plaćam da uspiješ. Vodi računa o toj razlici.
-A ako ulovim Smitha i gospođu Devin žive? - upita Nijemac mirno, zanemarujući uključenu prijetnju. - A da Ivanov to ne otkrije, želim reći. Kakve su tada tvoje zapovijedi?
- Iscijedi ih - reče Malković okrutno. - Istraži za koga rade i koliko su informacija o HYDRI već proslijedili u SAD.
-A nakon toga?
- Ubij ih - odbrusi Malković. - Brzo, ako je potrebno. Ali polako,ako je moguće. Pukovnik Smith i gospođa Devin prouzročili su mi dobrano nevolja i muka. Volio bih da to požale.
Moskva
Jon Smith je reagirao istoga časa na zvuk tihog kucanja na ulazna vrata stana. Dižući se sa sofe na kojoj je pokušavao nadoknaditi san, podigao je 9-milimetarski Makarov sa stolića za kavu, otkočio osigurač pištolja i ubacio metak u spremnik. Zatim se okrenuo držeći pištolj objema rukama, spreman na paljbu.
Ispustio je zrak smirujući se dok je utvrdio cilj. Prednji i stražnji ciljnici Makarova bili su usmjereni na sredinu vrata i ondje su i ostali.
Fiona Devin, s vlastitim oružjem u stanju pripravnosti, ušla je kao duh iz spavaće sobe krećući se mirno poput mačke, bosonoga po izgrebenom drvenom podu.
- Tko je? - uzviknula je na ruskom, promijenivši boju glasa kako bi oponašala drhtavu staricu.
Odgovorio joj je muškarac čiji je glas bio prigušen teškim drvenim vratima.
- Ja sam, Oleg.
Smith je lagano odahnuo. Prepoznao je Kirovljev glas. A što je još važnije, Rus je, upotrijebivši samo ime, dao do znanja da je situacija sigurna. Da se identificirao punim imenom i prezimenom, to bi značilo da ih upozorava kako radi pod pritiskom, kao uhićenik bilo moskovske policije bilo nekog drugog tko ih progoni.
Smith je polako spustio svoj Makarov i vratio osigurač na blokadu paljbe.
Fiona je učinila isto to sa svojim oružjem i zatim krenula otključati i otkračunati vrata.
Visoki Rus izbočenoga prsnog koša ušao je brzo, noseći dva teška kovčega.
Iznenadio se ugledavši pištolje u njihovim rukama.
- Nervozni ste? - upitao je. A zatim je strogo kimnuo. - I trebate biti.
- Što se događa?
Kirov je spustio kovčege i prišao najbližem prozoru. Malo je razmaknuo zastore.
- Dođite i pogledajte i sami - predložio je, pokazujući dolje na ulicu.
Smith i Fiona su mu prišli. Automobili i dostavna vozila stajali su duž mosta preko kanala Vodootvodni. Policajci u smeđim ogrtačima i šiljastim kapama hodali su u paru od vozila do vozila, sagibajući se kako bi pregledali dokumente i postavili pitanja svakom vozaču. Odred vojnika naoružanih jurišnim puškama i odjevenih u zimske maskirne odore čuvao je stražu na najbližem križanju.
- Postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova - reče Kirov hladno.- Po onome što sam vidio, postoje kontrolne točke na većini ključnih raskrižja i ispred važnijih postaja podzemne željeznice.
- Kvragu - promrmlja Smith. Pogledao je Kirova. - Što navode kao službeni razlog?
Kirov je slegnuo ramenima.
- Prema vijestima, to je sastavni dio rutinskog sigurnosnog čišćenja sumnjivih čečenskih terorista. Ali uspio sam prići dovoljno blizu jednoj od kontrolnih točki da vidim čime se koriste pri pretraživanju gomile.
- Pogledao je dvoje Amerikanaca. - Milicija ima kopije vaših fotografija iz putovnica.
Fiona je uzdahnula.
- Mislim da je to bilo samo pitanje vremena.
- Da - reče Kirov staloženo. - A sada se moramo suočiti s činjenicama. Ne možemo više odugovlačiti. Oboje trebate nove dokumente,s novim licima i novim imenima.
Smith ga je pogledao, pogođen nečim što je ovaj upravo izgovorio. Neka slaba mogućnost vrtjela mu se u glavi, nešto što je više bilo tek nejasna naznaka ideje nego nešto čvrsto. Ali sada, kada su se djelići dokaza počeli spajati u cje-linu, ta njegova nova teorija počela je poprimati sjajan i čvrst oblik, poput žeravice koju vjetar razbuktava u plamen.
Oči su mu se raširile.
- Imena - rekao je naglo. - To je karika koja nam nedostaje. Svi smo se čudili zašto je toliko ljudi ubijeno kako bi nas se spriječilo da se domognemo tih bilježaka o povijestima bolesti. Možda nas odgovor cijelo vrijeme gleda ravno u oči.
- O čemu vi to zapravo govorite, pukovniče? - upita Fiona mirno.
Olegovo lice zrcalilo je njezino nerazumijevanje.
Oduševljen svojom novom teorijom, Jon ih je odveo natrag do stolića za kavu.
- Imena - rekao je ponovno, šireći poput lepeze snop tipkanih papira i njihove načrčkane prijevode. Crvenom olovkom brzo je zaokruživao određene dijelove na papiru. - Pogledajte sami. To su Elenine bilješke. Imena žrtava pri prvoj pojavi bolesti. I njihove obitelji. I njihove adrese.
Dobro?
Ostalo dvoje je lagano kimalo i dalje ne shvaćajući kamo ih on vodi.
- Pogledajte - objasnio je Smith. - Negdje mora biti neka poveznica između onih koji su umrli i između njihovih obitelji. Poveznica koja bi nam mogla pomoći da bolje razumijemo kako ta nova bolest funkcionira i odakle dolazi.
Fiona se namrštila.
- Ne razumijem to, pukovniče - zatresla je glavom. - Uvijek ste naglašavali kako nema nikakve vidljive veze između tih jadnih ljudi; nikakva prijateljstva, nikakve obiteljske spone, ništa što bi objašnjavalo zašto su se razboljeli i umrli na tako strašan način.
Smith je kimnuo.
- To je točno. Elena, Valentin Petrenko i ostali ruski znanstvenici koji su proučavali nastanak bolesti nisu mogli nikako otkriti nikakvu pravilnu po-veznicu između četiriju žrtava. - Ponovno je lupkao prstima po bilješkama. - Ali što ako je veza među njima mnogo rafiniranija, možda neka genetska ili druga biokemijska značajka, neka slabost ili već prethodno stanje koje ih je učinilo posebno osjetljivima na tu novu bolest?
- Misliš li uistinu da bi bilo moguće otkriti tu zajedničku značajku?- upitao je Kirov. - Pa čak i sada?
Smith je ponovno kimnuo.
- Da, mislim. - Pogledao je Kirova. - Ali to neće biti lako. Prvo, moramo naći način da intervjuiramo obitelji žrtava. Ako ih možemo nagovoriti da nam dopuste da im uzmemo uzorke krvi, tkiva i DNK, serija laboratorijskih testova mogla bi pomoći da se točno odrede područja sličnosti.
- A ti nekako planiraš učiniti sve te stvari dok ste ti i gospođa Devin na kremaljskom popisu najtraženijih osoba? - komentirao je Kirov suho.
- Da, to je otprilike to. - Smith se usiljeno nasmijao u njegovo mršavo lice.
- Što kaže stara izreka? Otprilike nešto kao: Ako ne možeš prihvatiti šalu, nisi se trebao upisati u vojnike? Dobro. Mi smo se svi upisali na crtu za potpis i mislim da ondje počinjemo zarađivati svoju plaću.
Berlin
Grünewald, smješten u šumi i oko šume te oko nekoliko malenih, ali lijepih jezera bio je jedno od najelitnijih i najluksuznijih berlinskih predgrađa. Starije kuće bile su odvojene jedna od druge i okružene besprijekorno uređenim terenima, kamenim zidovima, živicama i šumarcima.
Maleni kombi crveno-bijele boje Deutsche Telekoma, njemačke telefonske kompanije, bio je parkiran u Hagenstrasse, jednoj od širih rezidencijalnih ulica u Grunewaldu. Bilo je vrlo kasno poslijepodne, a blijedo zimsko sunce, koje je već bilo nisko na obzoru, bacalo je duge crne sjene na cestu. Bila je ciča zima i vrlo je malo ljudi bilo vani na ledenom zraku. Neki trbušasti džoger, umotan u toplu odjeću, dahtao je ulicom ispred kombija u ritmu glazbe što se probijala kroz slušalice na njegovim ušima, a zatim nastavio trčati fokusirajući se na završetak vježbe onako kako mu je to propisao liječnik. Ubrzo je nestao u sve gušćoj tami među drvećem. Neki stariji bračni par koji je izašao na Popodnevnu šetnju teturao je uz auto vukući za sobom svojeg nesretnog drhtavog terijera.
Zatim su i oni skrenuli iza ugla i otišli.
U kabini kombija sjedila je pogrbljeno za upravljačem Randi Russell. Nosila je tanke kožne rukavice, jednostavnu crnu bejzbolsku kapu kako bi sakrila svoju kratku plavu kosu i sivi radnički kombinezon koji Je prikrivao njezin vitki stas.
Nestrpljivo je gledala na sat. Koliko će još morati čekati?
Jedna strana Randinih punih usta zakrenula se prema gore u kiselom smiješku kad je pogledala na svoje rukavice. Da je malo dulje sjedila ovdje nezaposlena, možda bi došla u kušnju da počne žvakati kroz kožu kako bi došla do noktiju na prstima.
- Posluga kreće - izvijestio je odjednom glas neke mlade žene u njezine slušalice. - Čini se da napokon izlaze.
Randi je sjela uspravnije, gledajući neki stari ulupljeni Audi kako kreće polako kolnikom nedaleko od nje. Par ilegalnih slovačkih imigranata koje je Ulrich Kessler plaćao da mu čiste kuću, kuhaju i održavaju vrt uputio se kući, u svoj ušljivi stan na suprotnom kraju Berlina. Audi je skrenuo lijevo u Hagenstrasse i prošao uz kombi. Pogledom je slijedila u retrovizoru sa strane njegova stražnja svjetla sve dok nisu nestala.
-A što je s našim momkom, Kesslerom? - upitala je govoreći tiho u mikrofon pričvršćen za njezin kombinezon.
- Još je u svom uredu - izvještavao je drugi glas, ovaj put muški i stariji.
Pripadao je službeniku CIA-e koji je bio zadužen da drži na oku zgradu BKA u kojoj je radio Kessler. - Ali sigurno je potvrđeno da je pozvan na veliku zabavu što je večeras priređuje savezni kancelar u Nacionalnoj knjižnici.
Prema našim informacijama, Kessler je prvak u ulizivanju. On neće propustiti priliku da se druži s istaknutim osobama iz njemačke politike pa ćete slobodno moći ući u kuću.
- Idem - reče Randi hladno. Sad kad je mogla slobodno djelovati, živci su joj bili znatno stabilniji. - Idem sada u vrt.
Ne čekajući dulje, ubacila je kombi u brzinu i skrenula na kolnik koji je zavijao kroz visoka stabla što su okruživala Kesslerovu vilu. Sama kuća, sagrađena ranih godina prošloga stoljeća, bila je replika engleskih seoskih imanja iz edvardovske ere, od sjajnih bijelih zidina prekrivenih bršljanom do prostrane verande koja se pružala duž cijeloga drugog kata.
Randi je skrenula uz kuću i parkirala do velike garaže koja je nekoć jamačno služila i kao štagalj i kao konjušnica. Izašla je iz auta i zastala mirno, na trenutak gledajući i osluškujući. Ništa se nije micalo ni u kući ni vani među stablima.
Umirena, brzo je pričvrstila prsluk s uzorkom SAS-a preko svog sivog kombinezona. Vrećice i džepovi zatvoreni "čičcima" sadržavali su zbirku malenog alata i elektroničke opreme, a ne uobičajeni izbor oružja i pričuvnog streljiva. Kad je to učinila, krenula je u obilazak kuće tražeći glavna vrata. Bio je to jedini ulaz za koji je mogla biti sigurna da nema sigurnosnu patent bravu ni mrtvi zasun.
Randi se zaustavila, kleknula kako bi kratko istražila bravu i zatim uzela prikladan komplet otpirača iz jednog od svojih džepova na prsluku. Gurnula ih je u sićušni otvor i stala.
- Na vratima sam, Carla - promrmljala je u svoj radioprijamnik govoreći svojoj stražarici. - Kad ti dam lozinku, želim čuti odbrojava nje od 30 sekunda.
Jasno?
- Razumijem - odgovori mlađa žena. - Sat je namješten na trideset sekunda.
- Tu si, Mike? - upita Randi, obraćajući se ovaj put svom stručnjaku za elektroniku koji je bio dodijeljen njezinoj ekipi za prisilni ulaz.
- Spreman sam, Randi - odgovori tehničar mirno.
- Dobro. - Brzo se osvrnula preko ramena. Bude li tko prolazio ulicom, mogao bi je primijetiti, ali samo ako pomno zagleda. Razlog više da se prestanem uzrujavati, rekla je Randi sama sebi. Duboko je udahnula, osjetila kako joj svjež čisti kisik preplavljuje organizam i za tim izdahnula. - Počinjem.
Koristeći se objema rukama, vješto je manevrirala otpiračima u mehanizmu brave. Nakon nekoliko sekunda pažljivog obijanja osjetila je kako je brava škljocnula. Lagano odahnuvši od zadovoljstva, spremila je komplet otpirača natrag u prsluk i ustala.
- Slušajte me pozorno, dečki - rekla je Randi mirno. - Moj prisilni ulaz počinje... Sada!
Ne oklijevajući nimalo, gurnula je vrata, ušla u Kesslerovu kuću i odmah zalupila vratima za sobom. Nalazila se u širokom predvorju osvijetljenom lusterom visoko na stropu. Iz predvorja vrata su se otvarala na dvije strane i vodila u druge prostorije: kutak za sjedenje slijeva i ono što bi službeno mogla biti dnevna soba zdesna. Široko zavojito stubište vodilo je na drugi kat.
- Trideset sekunda - rekao je glas stražarice kroz slušalice, točno i čvrsto ponavljajući brojeve kako su treperili na njezinoj digitalnoj štoperici.
Randi je brzo pregledala predvorje tražeći kontrolnu ploču za alarm protiv provale. Evo ga! Primijetila je malenu sivu plastičnu kutiju pričvršćenu u razini očiju točno desno od vrata. Slabašno crveno svjetlo žmirkalo je na prednjoj strani iznad tipkovnice od deset brojki naznačujući da se alarm aktivirao čim je ušla kroz vrata. Oči su joj se stisnule. U najboljem slučaju imala je 30 sekunda dok je sustav alarma kružio sa zadrškom zamišljenom da vlasnik kuće ima dovoljno vremena za unošenje svoje sigurnosne lozinke u tipkovnicu. Nakon toga alarm se uključuje, obavještavajući odmah najbližu policijsku postrojbu u Berlinu da je u tijeku provala.
Zatim je otvorila drugi džepić s "čičkom" i izvadila maleni električni odvijač.
Brzim pritiskom na dugme sa strane on se pokrenuo, brzo se okrećući kako bi izvadio prvi od dva vijka što su zatvarali prednju plastičnu ploču.
- Dvadeset pet sekunda.
Prvi vijak pao je u Randinu ruku s rukavicom. Pomaknula je odvijač do sljedećeg. Okrenuo se lako. Otvorila je prednju ploču i vidjela unutra obojene kabele povezane s pločicom sklopa. Tražila je sićušnu tiskanu vrpcu koja će identificirati sustav za uzbunjivanje.
- Dvadeset sekunda.
Randi je osjetila kako joj se suše usta. Gdje je ta vražja kartica za identifikaciju? Iscurit će joj vrijeme. Napokon je primijetila malenu naljepnicu s tekstom koja je bila prilijepljena na stražnju stranu kontrolne kutije.
- Mike! Sustav je TURING 3000.
- Razumijem, Randi - reče joj tehničar CIA-e. - Počni s karticom pet.
Odspoji zeleni kabel koji vidiš i uključi ga u novu karticu na poziciji jedan.
Zatim učini isto s crnim kabelom na poziciji dva. Jesi li razumjela?
- Jesam - potvrdila je vadeći posebno unaprijed konfiguriranu sistemsku karticu iz jedne od vrećica na svom prsluku.
- Deset sekunda.
Krećući se brzo, Randi je slijedila upute koje je dobivala, mičući kabele sa stare ploče na novu koju je donijela sa sobom. Puls joj je sada mahnitao, bubnjajući divlje u ušima. Uplašeni glas u njezinoj glavi počeo se žaliti kako ne radi dovoljno brzo, kako će se alarm uključiti bez obzira na to što čini. Trudila se koliko je mogla da to zanemari, koncentrirajući se na neposredni zadatak.
- Pet sekunda. Četiri. Tri.
Drugi kabel ušao je u karticu koju je držala u ruci s rukavicom. Nove naredbe potekle su istoga časa iz kartice prema kontrolnoj kutiji za alarm oponašajući upute koje bi Kesslerova zaštitarska kompanija dala daljinski kako bi resetirala sustav poslije svakog lažnog alarma. Crveno svjetlo prebacilo se u zeleno.
Randi je odahnula. Kad je završi u kući, mogla je jednostavno obrnuti proces: zamijeniti ploču i izaći kroz prednja vrata, a da ne ostavi nikakav vidljiv trag o tome da je netko neovlašteno dirao alarm.
- Put mi je otvoren - izvijestila je mirno. - Sada počinjem s izviđanjem.
Krećući se sigurno, Randi je počela temeljito pretraživati Kesslerovu vilu, počevši od soba u prizemlju i zatim nastavljajući stubama sve do drugoga kata.
Jedna ju je stvar iznenadila. Ulrich Kessler bio je sakupljač umjetnina, ozbiljni kolekcionar s ukusom za vrlo skupa, originalna djela moderne umjetnosti. Osim ako se nije prevarila, imao je djela Diebenkorna, Kandinskoga, Kleea, Pollocka, Mondriana, Picassa i nekoliko drugih slavnih slikara iz 20. stoljeća, koja su visjela na počasnim mjestima na zidovima u raznim sobama.
Zaustavljala se kod svake slike i digitalno fotografirala.
- Nije loše za običnog državnog službenika, Herr Kessler - promrmljala je snimajući sliku koja je jako sličila originalnom Kooningu.
Iako je bilo teško točno odrediti koliko vrijede te slike, okladila bi se da je njihova ukupna vrijednost bila nešto iznad deset milijuna dolara. Nije čudo što je bio nadaleko poznat po svojoj nevoljkosti da kolege s posla pozove kući.
Randi je zatresla glavom s gađenjem. Po svemu sudeći, dužnosnik Budeskriminalamta bio je iznenađujuće dobro plaćen za svoju ulogu u zaštiti profesora Wulfa Renkea. Pomno proučavanje slika koje je fotografirala za CIA-ine stručnjake za umjetnost dat će zanimljiv uvid u pojedinosti Kesslerove financijske situacije. Znala je da će biti veoma, veoma nesretan kad ti detalji procure u javnost.
Spremivši kameru u prsluk, pomaknula se šuljajući se najprije oprezno Nijemčevom spavaćom sobom, a zatim je ušla u ono što se činilo da je njegova privatna radna soba. Smještena u stražnjem dijelu vile, bila je to velika raskošno namještena soba s prozorima koji su gledali preko okolnih stabla prema blještavim svjetlima berlinskoga poslovnog središta.
S praga Randi je pregledavala radnu sobu stisnuvši oči, primijetivši brzo računalo i telefon koji su se nalazili na bogato izrezbarenom antiknom stolu, zidove prekrivene policama za knjige ijednu vrijednu sliku za koju je duboko sumnjala kako skriva maleni sef. Odoljela je želji da počne pretraživati po ladicama ili pokuša provaliti u sef.
Dužnosnik BKA bio je pokvaren, ali nije bio idiot. Bili su veoma mali izgledi da će otkriti neki skriveni dokument koji bi bio prikladno naslovljen kao npr. Moj tajni život i WulfRenke. Bila je također sigurna kako je Kessler postavio razne skrivene uređaje, a možda čak i druge elektroničke alarme, da zaštiti svoje najvrednije informacije. Njihovo ometanje odmah bi ga upozorilo da se događa nešto nepoželjno.
Umjesto toga, Randi je počela otvarati različite vrećice na svojem prsluku s opremom otkrivajući veliki asortiman minijaturnih prislušnih uređaja. Hladno se nasmiješila. Bio Herr Ulrich Kessler sumnjičav ili ne, otkrit će da postoje i drugi načini da se saznaju njegove najstrože čuvane tajne.
Moskva
Bila je večernja prometna gužva i stotine Moskovljana iscrpljenih nakon cjelodnevnoga rada penjali su se strmim pokretnim stubama u postaji podzemne željeznice Smolenskaja. Među njima bile su tri osobe, a jedna od njih bio je visok, snažan muškarac pedesetih godina. Nosio je tešku platnenu putnu torbu prebačenu preko ramena i imao izmučeni izraz lica dok je strpljivo vodio svoju oronulu staricu majku i svoga isto tako starog oca s pokretnih stuba.
- Još malo pa ćemo izaći, mamice - govorio je nježno. - Još samo malo, oče. -
Pogledao je preko svog ramena starijeg muškarca. - Hajde, tata. Drži se.
Kad su stigli gore, sve veća gomila sve nesretnijih putnika podzemne željeznice gurala se prema zaprekama koje su vodile na ulicu, čekajući uznemireno priliku da provuku svoje magnetske kartice kroz strojeve i izađu iz postaje. Ali većina čitača kartica bila je zatvorena, prisiljavajući sve u gomili da prođu kroz tri barijere koje su još radile. Očajno mrmljanje čulo se kroz redove onih koji su čekali kad su vidjeli razlog za usporavanje. Odredi u sivo odjevenih policajaca bili su raspoređeni na svakom ulazu i izlazu. Temeljito su provjeravali lica svakoga tko bi ulazio i izlazio iz postaje Smolenskaja. S vremena na vrijeme odvajali bi ljude, po jednog ili dva, radi pomnijeg ispitivanja, često, ali ne uvijek mršave tamnokose muškarce ili vitke i atraktivne crnokose žene.
Nakon što je proučio osobne dokumente para koji se vukao pred njim, policijski pukovnik Grigor Pronin dobacio im je isprave i mahnuo muškarcu zabrinuta izgleda i ženi da prođu.
- U redu - zagrmio je. - Sve je u redu. Idite dalje!
Napravio je grimasu. On i cijeli njegov odred bili su satima blokirani u tom smiješnom lovu na čovjeka, zaustavljeni ovdje na besmislenoj dičnoj stražarskoj dužnosti po zapovjedi iz Kremlja. Nijedan čečenski terorist nikada nije izgledao ni približno tako kao ovi na fotografijama koje su mu pokazali. U
međuvremenu, mislio je ogorčeno, moskovski pravi kriminalci su se zacijelo bacili svom žestinom na napade, džeparenja i krađe automobila do mile volje svoje crne duše.
Pronin se ljutito okrenuo na glasno psovanje i prostačenje iza barijere. Ljudi su se gurali uz jedan od čitača karata. Namrštio se. Što, kvragu, sad nije u redu? Policijski službenik pogledao je bolje, ljutito stavivši ruku na futrolu s oružjem.
Gomila iza barijere vidjela ga je kako dolazi i umuknula. Većina je zakoračila korak ili dva unatrag ostavljajući troje ljudi oko stroja. Činilo se da jedan od njih, visoki sjedokosi muškarac, pokušava nježno pogurnuti neku punašnu i mnogo stariju ženu kroz uzani otvor. Pogrbljen nad štapom neki još
stariji muškarac s dugačkim zaliscima i prljavom sijedom kosom bez sjaja naslonio se na ogradu s druge strane lagano vukući ženu. Dvije medalje pričvršćene na njegov prljavi kaput legitimirale su ga kao veterana velikoga domovinskog rata protiv fašizma.
- Kakva je tu gungula? - upita Pronin oštro.
- To je moja majka, gospodine - reče sijedi muškarac ispričavajući se. - Ima problema s kartom. Stavila ju je obratno. - Okrenuo se natrag prema ženi. -
Vidiš li, mamice, što si učinila? Milicija je došla da vidi kakva je to gužva.
- Nije važno - reče Pronin naglo. Pružio je ruku preko barijere, uzeo mag-netsku karticu iz staričine drhtave ruke i sam je stavio u stroj.
Barijera se otvorila omogućujući joj da odšepa van, a za njom je išao sin.
Gotovo istoga časa nos policijskog pukovnika osjetio je strašan miris, kiseli smrad od kojeg mu se povraćalo.
Ustuknuo je iznenađen mirisom.
- Bože dragi - promrmljao je u šoku. - Što to smrdi?
Drugi je muškarac tužno slegnuo ramenima.
- Bojim se da je to njezin mjehur - objasnio je. - Nema baš kontrolu ovih dana. Pokušavam je prisiliti da češće mijenja pelene, ali ona je vrlo tvrdoglava, znate, baš kao malo dijete.
Pronin je s gađenjem mahnuo trojci da prođe uz njegove ljude. Eto ti što je starost, mislio je sumorno. Zatim se okrenuo i nastavio nadzirati gomilu izbacivši tužni događaj iz glave.
* * *
Kad su napokon sigurno izašli iz postaje podzemne željeznice, starica je s mukom stigla do klupe i sjela. Dvojica muškaraca su je slijedila.
- Kunem se Bogom, Oleg - promrmljala je Fiona Devin visokom muškarcu zamaskiranom kao njezin sin. - Razboljet ću se ako se ne riješim ove smrdljive odjeće i tog prokletog uloška... I to smjesta!
- Žao mi je - reče Kirov pokajnički. - Ali to je potrebno. – Cinično se zabav-ljao. - Draga moja, moraš priznati da bi malo povraćanja dodalo vrlo zgodnu notu autentičnosti tvom prerušavanju.
Naslonivši se pogrbljeno na svoj štap, Jon Smith se svojski trudio da se ne nasmije. Nalijepljeni kazališni zalisci i vlasulja koje je nosio strašno su ga svrbjeli, ali barem su mu ogrtač i iznošene hlače bili zaprljani samo strojnim uljem i blatom. Fioni, odjevenoj u slojeve kako bi izgledala debelo i zatim umotanoj u strašno prljavu odjeću, bilo je malo gore.
Smith je primijetio kako im se drugi kupci i pješaci sklanjaju s puta začepljujući nosove i žmireći. Čak je i vani njihov miris bio neizdrživ. Kimnuo je. Ova neudobna i ponižavajuća odjeća ipak se pokazala veoma učinkovitom.
- Dođi, Fiona - požurivao je Kirov. - Tek što nismo stigli. Još stotinu metara i zatim niz sljedeću malenu pokrajnju ulicu.
I dalje mumljajući ispod glasa Fiona se jedva digla na noge koje su bile ugurane u čizme najmanje jedan broj premale za nju te se odvukla u smjeru što ga je Kirov naznačio. Zajedno su šepali na istok duž Ulice Arbat i skrenuli u prolaz gdje su se nalazile malene knjižare, trgovine s novom i rabljenom odjećom, parfemima i antikvitetima. Rus ih je strpljivo odveo do uskih vrata na pola uličice. Uz vrata, u prljavom i loše osvijetljenom izlogu vidio se izbor antiknih samovara, lutki matrjoška, lakiranih kutija i zdjela, kristala, porculana iz sovjetske ere i starih svjetiljki. Izblijedjelim zlatnim slovima iznad izloga bilo je napisano ANTIKVAR-AVIABARI.
Dućančić koji se nalazio iza vrata bio je pun predmeta naguranih na prašnjavim policama i pultu bez ikakva reda. Našlo se tu replika slavnih religijskih ikona, kopči za pojaseve Crvene armije, tenkovskih kaciga podsta-vljenih vlaknom od ovčjega runa, pozlaćenih svijećnjaka porculanskih čajnih servisa, nakita i uramljenih izblijedjelih sovjetskih propagandnih plakata.
Kad su ušli, vlasnik, širok i debeo čovjek s pramenom kovrčave kose na ćelavoj glavi, podignuo je pogled s napukle šalice za čaj koju je upravo lijepio.
Njegove tamne oči zasvijetlile su kad je ugledao Kirova te je nespretno se krećući izašao iza pulta da ih pozdravi.
- Oleg! - zagrmio je baritonskim glasom s naznakom gruzijskoga naglaska.
- Pretpostavljam da su to prijatelji o kojima si mi pričao na telefonu?
Kirov je mirno kimnuo.
- Jesu. - Okrenuo se Fioni i Smithu. - A ovaj prežderani lopov je Lađo Jašvili, samoproglašeno prokletstvo moskovskih poštenih trgovaca antikvitetima.
- Ovo što general govori prava je istina - prizna Jašvili, slegnuvši ramenima.
Široko se nasmijao otkrivajući niz zubi požutjelih od duhana. -Ali moram zara-diti za život, a oni moraju za svoj, zar ne? Svatko od nas napreduje na svoj način.
- Tako čujem - složio se Kirov.
- Ali pređimo na posao. Može? - reče Jašvili srdačno. – Nemoj se brinuti, Oleg. Mislim da ćete ti i tvoji prijatelji biti jako zadovoljni kvalitetom moje robe.
- Hoćemo li? - reče Fiona oprezno, promatrajući s jedva prikrivenim prezirom nered oko njih.
Jašvili se nacerio.
-Ah, babuška, ti ne razumiješ prirodu moga posla. - Mahnuo je rukom prema ukrasnim sitnicama razbacanim po dućanu. - Ove su stvari uglavnom za gledanje. One su samo hobi, nešto da se zavara znatiželjni milicajac ili porezni inspektor koji povremeno zna gurnuti nos u to. Dođite! Pokazat ću vam svoju pravu strast!
I krupni Gruzijac se okrenuo, a zatim ih uveo kroz druga vrata u stražnji dio dućana. Tu je bilo skladište natrpano istom mješavinom pravih antikviteta i nepotrebnog smeća. U suprotnom kutu, strme stube vodile su u podrum. Te stube završavale su kod zaključanih čeličnih vrata.
Jašvili je otključao vrata i gurnuo ih ekstravagantnom, gotovo bahatom kretnjom.
- Pogledajte sami - rekao je veličanstveno. - Ovdje je moj studio, mali hram moje umjetnosti.
Smith i Fiona su se ogledali u čudu. Stajali su u velikoj osvijetljenoj sobi. Bila je krcata skupom fotografskom opremom, računalima, različitim tipovima laserskih printera u boji i fotokopirki, strojeva za graviranje i policama koje su sadržavale, čini se, gotovo sve moguće vrste papira, tinte i kemikalija što su se mogle zamisliti za upotrebu kad se želi umjetno postarati dokument. Jedna cijela strana sobe bila je uređena kao fotografski studio, dopunjena različitim kulisama, umivaonikom sa sapunom, šamponima i ručnicima te paravanom.
Nasmiješivši se široko još jednom, Gruzijac se počeo busati u prsa.
- Uza svu dužnu skromnost dakako, ja, Lađo Jašvili, najbolji sam u svojoj profesiji, sigurno u Moskvi, a možda i u cijeloj Rusiji. General ovdje shvaća tu činjenicu pa vas je zato i doveo k meni.
- Ti si svakako talentiran krivotvoritelj - složio se Kirov. Dobacio je pogled Smithu i Fioni. - Nekada je KGB imao monopol na Jašvilijeve gotovo jedin-stvene usluge. Ali sada je on prešao u privatni sektor i dokazao se kao dobar poduzetnik.
Gruzijac je trijezno kimnuo.
- Imam veliki raspon klijenata - priznao je. - One koji bi voljeli ostaviti iza sebe svoju nesretnu prošlost zbog cijelog niza razloga i saznali su kako se mogu pouzdati u mene, znaju da ću im pomoći.
- Uključujući i članove mafije? - nagađala je Fiona. Lice joj je bilo bezizražajno, ali Smith je osjetio bijes u njezinu glasu. Nije imala milosti ni za koga tko je pomagao članove moskovskog kriminalnog podzemlja.
Jašvili je slegnuo ramenima.
- Tko zna? Možda je tako. Ali ja nikad ne postavljam nezgodna pitanja ljudima koji me plaćaju - nasmijao se suho. - Mislim da biste mi vas dvoje trebali biti zahvalni, zar ne?
Fiona je ponovno pogledala Kirova.
- Koliko možemo vjerovati ovom čovjeku? - pitala je otvoreno.
Rus se hladno nasmiješio.
- Dosta, uistinu. Prvo, zato što je on čovjek čiji život ovisi u cijelosti o njegovu ugledu koji ima zbog apsolutne diskrecije. A drugo, zato što cijeni vlastitu kožu. - Okrenuo se prema Jašviliju. - Znaš što će se dogoditi ako procuri vijest o poslu koji ćeš obaviti za moje prijatelje?
Prvi put se činilo da je egzaltirani Gruzijac ostao bez teksta. Njegovo mesnato lice je problijedilo.
- Ubit ćeš me, Oleg.
- I hoću, Lađo - reče Kirov mirno. - Ili, ako ne budem mogao ja ima drugih koji će to učiniti umjesto mene. U oba slučaja, tvoja smrt ne bi bila brza.
Razumiješ li me?
Jašvili je nervozno liznuo svoje usne. Brzo je kimnuo.
- Da, razumijem.
Kirov je zadovoljno bacio platnenu torbu koju je donio sa sobom na obližnji stol i počeo brzo vaditi stvari iz nje. Za nekoliko trenutaka stol je bio krcat cipe-lama i kompletima čiste, moderne odjeće u veličinama koje odgovaraju za dvoje Amerikanaca, vlasuljama različitih boja i komadima kose, bojama i kompletom koji je sadržavao druge stvari koje će im pomoći da promijene izgled svaki put kad im to bude trebalo.
- I ti još hoćeš sve dokumente o kojima smo prije razgovarali? - upitao je Jašvili gledajući sve veće gomile odjeće i opreme kroz stisnute oči.
Kirov je kimnuo.
- Moji prijatelji će trebati nove strane putovnice... mislim, švedske.Isto tako fotokopije prikladnih poslovnih viza i kartona za useljavanje.Vjerojatno će najbolje odgovarati oni izdani u St. Peterburgu. Osim toga, trebat će različite potvrde da rade za Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Htjet će također komplet osobnih isprava, dokumenata s dobrim ruskim imenima na njima. Hoće li nešto od toga biti problem?
Gruzijac je brzo zatresao glavom, vraćajući se u svoju uobičajenu ravnotežu.
- Nimalo - obećao je.
- Koliko će ti trebati vremena?
Jašvili je slegnuo ramenima.
- Tri sata. Možda četiri, najviše.
- A cijena? - upita Kirov.
- Milijun rubalja - reče drugi čovjek otvoreno. - U gotovini.
Smith je tiho zafućkao. Po sadašnjem tečaju to bi bilo nešto više od trideset tisuća američkih dolara. To je vjerojatno još bila pristojna cijena za prvoraz-redno krivotvorene dokumente koji trebaju njemu i Fioni Devin ako budu zaustavljeni kod policijske kontrolne točke. Kirov je slegnuo ramenima.
- Vrlo dobro. Polovicu sada. - Izvadio je iz torbe veliki snop ruskih novčanica i predao ga Jašviliju. - Drugi dio za pola sata, kad posao bude gotov na zadovoljstvo mojih prijatelja.
Gruzijski krivotvoritelj je sada bio mnogo zadovoljniji. Dok je nosio novac gore da ga spremi, Kirov je razgovarao tiho sa Smithom i Fionom.
- Pridružite mi se kada Jašvili završi ovo ovdje. Ostatak novca je u torbi -
rekao je. - Čekat ću vas u baru hotela Beograd na ovoj strani Borodinskog mosta. - Nasmijao im se. - Ako bude sreće, neću vas, dakako, prepoznati.
- Ti nećeš ostati? - upitala je Fiona iznenađeno.
Kirov je sa žaljenjem zatresao glavom.
- Imam sastanak na koji moram otići - objasnio je tiho. — Privatni sastanak s drugim starim prijateljem. Čovjekom koji možda ima neke od odgovora koji su nam potrebni.
- Stari prijatelj u odori? - pogađao je Smith.
- Možda tu i tamo, Jone - složio se Kirov uz lagani smiješak. – Iako viši časnici u Saveznoj službi sigurnosti često više vole jednostavno poslovno odijelo za društvene prilike.
Prošlo je deset sati navečer kad su Smith i Fiona Devin ušli u bar hotela Beograd, ali mjesto je još vrvjelo ljudima. Muškarci i žene u poslovnoj odjeći, većinom Rusi, ali i poneki stranac, zauzeli su većinu loža i stolova ili su stajali nalakćeni uz bar. U pozadini je svirala tiha džez glazba, ali bila je potpuno zagušena žamorom glasnih razgovora, lako je Beograd bio velik, prostran hotel bez mnogo arhitektonskoga šarma, zbog povoljne lokacije blizu podzemne željeznice i Arbata te umjerenih cijena bio je dobro popunjen čak i zimi. Oleg Kirov sjedio je u jednom kutu bučne prostorije tiho pušeći cigaretu. Dvije čaše i poluprazna boca votke stajali su na stolu ispred njega. Izgledao je zamišljeno.
Smith i Fiona probijali su se kroz gomilu.
- Smijemo li vam se pridružiti? - pitao je Jon s ruskim naglaskom.
Kirov ih je pogledao i ozbiljno kimnuo u znak dobrodošlice.
- Naravno. Bit će mi zadovoljstvo. - Ustao je izvukavši stolicu za Fionu, a zatim je dao znak konobarici da donese nove čaše. - Mogu li vas pitati za imena? Ili će se to smatrati neuljudnim pri kratkom susretu?
- Nipošto - odgovori Smith blago. Sjeo je i pružio svoju novu švedsku putovnicu preko stola. Jašvili je, baš onako kako se hvalio, napravio izvrstan posao. Krivotvorena putovnica je izgledala kao da ju je nosio uza se nekoliko godina i imala je žigove ulaza i izlaza velikoga broja različitih zemalja. - Ja sam dr. Kalle Strand, epidemiolog koji radi za Svjetsku zdravstvenu organizaciju.
- A ja sam Berit Lindkvist - reče Fiona nestašno se nasmiješivši.- Osobna asistentica dr. Stranda.
Kirov se iznenadio.
- S naglaskom na osobna!
Zaprijetila mu je prstom.
- Nisu svi Šveđani ludi za seksom, gospodine Kirov. Moj odnos s dr. Strandom je strogo poslovan.
- Priznajem da sam pogriješio, gospođo Lindkvist - odgovori Rus nasmije-
šivši se. Sjedio je mirno jedan trenutak proučavajući njihov promijenjeni izgled. Zatim je kimnuo. - Dobro obavljen posao. Bit će dovoljno.
- Nadajmo se - reče Smith. Trudio se da se ne češe po obrvama.
Njegovu tamnu kosu prekrivala je plava vlasulja, ali morao je pobijeliti obrve kako bi mu pristajale i sad su ga svrbjele kao lude. Nekoliko umetaka u obraze proširilo mu je lice, a ulošci oko struka dodali su sedam do deset kila na njegovu težinu. Par teških naočala s crnim okvirima i prozirnim lećama trebao je odvratiti pozornost od njegovih plavih očiju.
Ništa od toga nije bilo udobno, ali sve u svemu različiti dodaci dovoljno su promijenili njegov izgled pa je mogao proći kroz svaku policijsku kontrolnu točku, a da ne bude primijećen.
Fiona Devin je prošla sličnu preobrazbu. Skratila je svoju do ramena dugu kosu i obojila je u crveno. Pete su joj dodale 2,5 centimetra na njezinu visinu, a novo donje rublje lagano joj je promijenio figuru, ali ipak dovoljno da izgleda kao potpuno drugačija žena.
Jon je zašutio dok je konobarica odnosila stare čaše za votku i zamjenjivala ih novima. Zatim je pitao:
- Je li ti tvoj prijatelj u FSB-u dao kakvu informaciju koja bi bila vrijedna da je podijeliš s nama?
- Jest - reče Kirov teško. Oči su mu se zamutile. - Najprije, potvrdio je da je s najviših mjesta u Kremlju naređen lov za vama. Milicija i Ministarstvo unutarnjih poslova imaju nalog da izvještavaju izravno Alekseja Ivanova.
- Ivanova? - ponovila je Fiona namrštivši se. - To nije dobro.
Smith se nagnuo naprijed.
- Tko je, zapravo, taj lik?
- On je šef Trinaeste uprave FSB-a - objasni mu Kirov. – Prima zapovijedi od predsjednika Dudareva i nikoga drugog. Zbog svih praktičnih razloga njegov odjel radi neovisno o redovitoj zapovjednoj strukturi FSB-a.
Priča se da ti ljudi nekažnjeno krše zakon i naš ustav. Vjerujem tim glasinama.
Fiona je kimnula.
- Čovjek je okrutan i savršeno amoralan. Ali i iznimno stručan - Lice joj se smrknulo. - Čudim se kako smo uopće uspjeli izbjeći i onu prvu zasjedu. Zašto su ubili Vedenskaju na ulici, a nas zatim pokušali oteti upotrijebivši lažnu ekipu Hitne pomoći? Zašto nisu jednostavno nazvali policiju i uhitili nas?
- Jer to nije bila Ivanovljeva akcija - reče Kirov mirno. - Barem ne u potpunosti. Moj nekadašnji kolega uspio je pogledati prve policijske izvještaje o tom događaju prije nego što je Kremlj zapovjedio da se obustavi svaka daljnja istraga.
- I? - upita Smith.
- Milicija je uspjela identificirati dvojicu mrtvih muškaraca – reče Kirov.
- Obojica su bili bivši kagebeovci koje su angažirali uglavnom za "mokar posao" protiv disidenata i sumnjivih izdajica.
Smith je tužno kimnuo. "Mokar posao" bio je eufemizam za ubojstvo koje sankcionira država.
- Rekao si bivši kagebeovac?
- Točno - reče Kirov. - U proteklih nekoliko godina angažirala ih je Brandtova grupa. - Slegnuo je ramenima. - To su isti ljudi koji su tebe pokušali likvidirati u Pragu.
- Ali Brandt i njegovi plaćeni ubojice rade za najbolje ponuđače, a ne po svojoj ideji - naglasila je Fiona. - Dakle, tko je platio da se nas otme? Kremlj preko Ivanova? Ili netko drugi?
- To je još nejasno - priznao je Kirov. - Ali moj kolega je doznao da su kola hitne pomoći bila registrirana na Medicinski centar svetoga Ćirila.
Fiona je primijetila Smithov upitni pogled i objasnila.
- Centar je neka vrsta zajedničke ruske i zapadne bolnice za obuku koja je organizirana da se poboljša standard zdravstvene skrbi u ovoj zemlji. – Okrenula se Kirovu. - Je li vozilo bilo ukradeno?
-Ako je bilo - reče Rus odrješito - čini se da lopov nije bio prijavljen mjerodavnim vlastima.
- Baš čudno - reče Smith suho. -A tko financira tu kliniku?
- To je javno-privatni konzorcij - objasni mu Fiona. - Oko jedne trećine njegova proračuna dolazi iz Ministarstva zdravstva. Ali ostatak novca dolazi iz mreže stranih dobrotvornih udruga i zaklada... – naglo je stala, očito zamislivši se. Zatim joj se čeljust stisnula. Pogledala ih je u očaju. - Uključujući i znatan postotak od zaklade što je kontrolira Konstantin Malković.
- Čudno i sve čudnije - reče Smith razmišljajući o lancu događaja u protekla dva dana iz nove perspektive. Nametnula mu se jedna ružna mogućnost koju nije smio zanemariti. Pokazao je rukom prema Fioni. -Pazi ovo: ti kažeš Malkoviću za tu pojavu bolesti i službeno prikrivanje.On kaže da je užasnut i obećava da će učiniti sve što je u njegovoj moći da ti pomogne saznati istinu. Ali, hokus-pokus, za nekoliko sati tebe progoni ekipa profesionalnih ubojica. Pratiš me?
Kimnula je.
- Dobro - nastavi Smith. - Uspijevaš ih se otarasiti, ali vjerojatno samo prije nego što su nas oni primijetili zajedno kod Patrijarhova ribnjaka. Upravo tada zazvonila su očito sva zvona na uzbunu na različitim mjestima. Iste te noći Brandtova grupa obrušila se na nas da nas uhvati. I sada se ispostavilo kako su kola hitne pomoći kojima su se poslužili baš slučajno pripadala bolnici koja dobiva tonu novca od dobrog starog Konstantina Malkovića.
- I ti misliš da bi on mogao biti umiješan u tu urotu, zajedno s Dudarevim?
- upita Kirov mršteći se.
- Bez imalo sumnje? - reče Smith. Zatresao je glavom. -Ne. Sve te stvari mogle bi biti samo obična podudarnost. Ali čini se da bi tu moglo biti vraški mnogo dima oko gospodina Malkovića, zar ne?
- Da - složi se Fiona ogorčeno. - Dovoljno je zamisliti kako bi ispod toga dima mogli plesati žarki plameni jezici. - Lice joj je bilo crveno od bijesa dok se prisjećala pojedinosti svog intervjua s Malkovićem i dala novo tumačenje onom što joj je on rekao. Stisnula je zube od frustracije. - Nije baš da imamo mnogo izgleda da svalimo bilo što na njega.
- To je tako - reče Kirov jednako ljutito. - Ako je taj milijarder u savezu s Kremljem, poduzet će sve mjere opreza dok ste ti i pukovnik Smith živi. Nitko nepoznat neće se smjeti približiti njegovoj osobi, a kamoli kakvom dokazu koji bi ga teretio. Progoniti Malkovića direktno značilo bi samo staviti glavu na panj.
Smith je kimnuo.
- Imaš pravo. Pametnije je uspostaviti vezu s obiteljima žrtava dok još
možemo. Naš je prioritet dobiti pouzdane podatke o toj novoj bolesti. Ali trebali bismo obavijestiti Freda Kleina o onome na što sumnjamo prije nego što povučemo sljedeći potez.
- Ima još jedna stvar za koju mislim da bi je gospodin Klein trebao znati -
reče Kirov polako. - Prema onome što mi je rekao moj kolega u sigurnosnoj služ-
bi, ima znakova da se u ovoj zemlji kuha veća opasnost koja se može na neki način povezati s tom misterioznom bolešću, ali ona će je zasjeniti i po veličini i opsegu.
Dok je govorio, Smith i Fiona sjedili su šutke, slušajući sa sve većom zabrinutošću kako Kirov prepričava glasine o intenzivnim vojnim pripremama koje su počele kružiti nižim razinama u sjedištu FSB-a na Trgu Lubjanka. Šuš-
kalo se o tajnim pokretima vojnika i vojnim vježbama, kretanjima velikih zaliha streljiva, hrane i goriva do kamufliranih skladišta na ruskim granicama i o sve strožim mjerama sigurnosti oko Kremlja i Ministarstva obrane. A čini se da su oni svi ciljali na nešto nezamislivo: operaciju osvajanja usmjerenu prema bivšim sovjetskim republikama.
Bijela kuća
- Gospodin Klein, gospodine - reče zajedljivo Estelle Pike uvodeći blijedog dugonosog muškarca u Ovalni ured. - On zahtijeva sastanak s vama.
Predsjednik Sam Castilla je uz cinični smiješak podigao pogled s hrpe fascikala kojima je bio zatrpan njegov pisaći stol od borovine. Imao je podočnjake zbog više dugih dana i mnogo besanih noći. Pokazao je rukom na jednu od stolica ispred pisaćeg stola.
- Izvoli sjesti, Frede. Sad ću ja.
Klein je poslušao, gledajući u tišini dok je njegov stari prijatelj na brzinu čitao neki izvještaj. Velika, masna crvena slova na vrhu papira označavala su da on sadrži strogo tajne obavještajne podatke dobivene od američkih špijunskih satelita. Castilla je došao do kraja, uzdahnuo s gađenjem i stavio dokument natrag u jedan od fascikala.
- Još problema? - upita oprezno šef Tajne jedan.
- Na lopate. - Castilla je prošao svojim velikim rukama zabrinuto kroz kosu, a zatim pokazao na fascikle naslagane ispred sebe. - Čini se da naši sateliti i postaje za presretanje signala hvataju znakove ruskih vojnih kretanja i sve veće spremnosti u nekim graničnim područjima, na granicama s Ukrajinom, Gruzijom, Azerbajdžanom i Kazahstanom. Ali obavještajci su vraški nesavršeni i čini se da nitko, ni u Pentagonu ni u CIA-i, nije voljan nagađati što bi se tu moglo događati.
- Zbog problema s podacima? - začudio se Klein. - Ili zato što imaju problema s analiziranjem činjenica koje su dobili?
- I jedno i drugo - progunđao je Castilla. Prešao je pogledom preko različitih fascikala, izvadio jedan i gurnuo ga preko stola. - To je primjerak onoga što ja dobivam. Pogledaj sam.
To je bio izvještaj Obavještajne agencije za obranu o mogućem nago-milavanju ruskih divizija stacioniranih u Čečeniji i duž Kavkaza. Pouzdajući se uglavnom u satelitske fotografije koje prikazuju velike količine vojne opreme što se prebacuje željeznicom na područja oko Groznoga, neki su analitičari spekulirali kako Rusi nagomilavaju svoje snage za još jednu sveopću ofenzivu protiv islamskih pobunjenika u tom području. Drugi su osporavali točnost toga zaključka tvrdeći kako su željezničke pošiljke samo dio normalne rotacije postrojbi. Manja manjina je tvrdila kako su tenkovske i motorizirane formacije tobože prebačene u Čečeniju zapravo skrenute na druga područja, iako nitko nije znao točno reći kamo.
Klein je brzo listao registrator čitajući i gunđajući. Po svojoj prirodi obavještajna analiza bila je nesavršen i neprecizan posao. Ali ovaj izvještaj bio je nejasniji od većine. Suprotstavljene teorije bile su izražene u neobično nejasnim terminima i opterećene mnogim kvalifikacijama, tako da nisu bile uvjerljive i bile su prikazane zbrkano, bez ikakva pokušaja da ih se svrsta po vjerojatnosti. Sa stajališta višeg političara, posebno onog na predsjedničkoj razini, analiza je bila u osnovi beskorisna.
Pogledao je u očaju.
- To je drugorazredni materijal, Same.
- Rekao bih trećerazredni - reče Castilla strogo. - Naši najbolji analitičari za Rusiju ili su mrtvi ili su se razbježali od straha da su sada oni sljedeći na redu.
Ljudi koji su ih zamijenili nemaju istu razinu iskustva... I to se vidi.
Klein je kimnuo. Vađenje žita iz kukolja modernih obavještajaca, zbunjujućih dijelova presretanih komunikacija, satelitskih fotografija koje je bilo teško protumačiti, povremenih glasina koje se javljaju među obavještajcima i osobljem veleposlanstava i sve ostalo bila je vještina za koju su trebale godine učenja i prakse da bi se u potpunosti razvila.
I dalje mršteći se, predsjednik je skinuo naočale za čitanje i bacio ih na stol.
Pogledao je Kleina.
- A to nas dovodi do zadatka Tajne jedan da jasno utvrdimo uzrok te bolesti.
Što si do sada saznao?
- Manje nego što bih želio - priznao je Klein. - Ali primio sam hitan signal od pukovnika Smitha i gospođe Devin.
- I ?
- Oni su sasvim sigurno naletjeli na nešto vrlo ružno što se događa u Moskvi -
reče Klein mirno. Napravio je grimasu odolijevajući kušnji da se poigra s izlizanom lulom od korijena bijelog vrijesa koju je izvadio iz sakoa. - Neke od njihovih vijesti povezane su s izvještajima koje si mi upravo pokazao. Na nesreću, što sve to može značiti nije mi još potpuno jasno.
Castilla je slušao pozorno dok je Klein sažimao ono o čemu ga je izvijestio njegov tim, uključujući njihove sumnje o mogućoj umiješanosti Konstantina Malkovića i o glasinama o prijetećoj vojnoj akciji što ih je prenijela veza Olega Kirova u ruskoj sigurnosnoj službi.
Bore na predsjednikovu licu postale su dublje.
- Ne volim taj zvuk, Frede. Nimalo. - Naslonio se ponovno na naslon svoje stolice. - Nema dvojbe da je ono što je ubilo te ljude u Moskvi prije dva mjeseca ista bolest s kojom smo mi sada suočeni.
- Nema nikakve dvojbe - reče mu Klein tužno. - Smith potvrđuje da simptomi i rezultati pretraga koje je vidio savršeno odgovaraju onima o kojima su izvijestili Centar za kontrolu i zaštitu bolesti i njihovi istraživači. Ali... - glas mu je postao tiši.
- Što ali?
- Bez čvrstih dokaza o službenoj ruskoj umiješanosti u širenje te tajanstvene bolesti kao oružja ne možemo očekivati da itko drugi, niti u NATO-u, niti u drugim zemljama oko Rusije, pristane na bilo kakve ozbiljne protumjere – nastavio je Klein. Slegnuo je svojim uskim ramenima kao da se ispričava. - Napori Kremlja da prikrije epidemiju mogu se smatrati kriminalno glupima, ali naši europski saveznici neće to gledati kao opravdanje za moguće gospodarske sankcije ili za povećanje NATO-ve budnosti.
- Uistinu - reče Castilla suho. - Mogu zamisliti urlike straha iz Pariza ili Berlina ili Kijeva ako ih zamolim da zauzmu ozbiljno stajalište protiv Dudareva i njegova režima zbog bilješki jedne mrtve doktorice. A oni sigurno neće biti uvjereni gledajući nekoliko sumnjivih satelitskih fotografija ili slušajući drugorazredne glasine o mogućoj ruskoj vojnoj mobilizaciji.
Uzdahnuo je.
-Kvragu, Frede! Trebamo činjenice. Sada se tučemo sa sjenama.
Klein je šutke kimnuo.
- Sazvat ću hitan sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost kad nešto saznamo
- odlučio je predsjednik naposljetku. - Moramo pojačati naš nadzor nad ruskim oružanim snagama. U najmanju ruku, možemo preusmjeriti svoje satelite i izvršiti više misija izviđanja duž graničnih područja.
Budući da više nije mogao sjediti mirno, Castilla je odgurnuo svoju stolicu i krenuo prema visokim prozorima što su gledali na Južnu tratinu. Večernja prometna gužva u glavnome gradu bila je u punome zamahu. Vozila su milila u sumraku duž daleke Constitution Avenue i izgledala poput malenih perlica jarko obojene svjetlosti koje pužu. Bacio je pogled preko ramena.
- Jesi li ikada susreo Konstantina Malkovića?
- Nisam - priznao je Klein. Polako se nasmiješio. - Druženje s milijar-derima je dobrano iznad mog platnog razreda, gospodine predsjedniče.
- Ja jesam - reče Castilla mirno. - On je moćan čovjek. Energičan čovjek.
Ambiciozan čovjek.
- Koliko ambiciozan?
Castilla se lagano nasmiješio.
- Dovoljno ambiciozan da bi sjedio za ovim stolom umjesto mene, samo da je rođen ovdje, u SAD-u, a ne u Srbiji.
Klein je mirno kimnuo.
- Počet ćemo kopati po Malkoviću i njegovom poslovnom carstvu. Ako on tajno surađuje s Rusima, možda možemo naći veze među njima koje će nam dati naznake o tome što planiraju.
- Učini to, Frede. - složio se predsjednik. Zatim je zatresao glavom.-Ali nisam siguran koliko ćeš daleko stići. Porezna služba pokušala ga je slijediti prije nekoliko godina zbog nekih pitanja o mogućoj utaji poreza, koliko se ja sjećam.
Došli su do čvrstog zida i morali su se povući. Čini se da je on organizirao svoje financije kao nevjerojatan labirint offshore holding kompanija i privatnih zaklada. Ministarstva financija i trgovine sumnjaju da on potajno kontrolira i veliki broj drugih poslova služeći se trećim stranama kao zamjenama kako bi izbjegao otvorene veze koje bi se mogle pokazati nezgodnima ili protuzako-nitima. Nevolja je što, kako se čini, nitko ne može ništa dokazati.
Klein se namrštio.
-Zvuči kao savršene okolnosti za vođenje sumnjivih tajnih operacija.
- Ne baš - rekao je Castilla kiselo. Okrenuo se od prozora i pogledao ravno u svog starog prijatelja. - Hajdemo razgovarati o tvom timu u Moskvi.
- Razumijem.
- Sada kada je njihov identitet provaljen, pretpostavljam da si naredio pukovniku Smithu i gospođi Devin da izađu iz Rusije.
Klein je pomno birao riječi.
- Strogo sam preporučio da što prije napuste zemlju.
Castilla se namrštio od iznenađenja.
- Samo preporučio? Kvragu, Frede, po onome što si mi ispričao, njih progoni svaki murjak u Moskvi. Čemu se mogu, kvragu, nadati da će postići u takvim uvjetima?
Šef Tajne jedan nacerio mu se asimetrično.
- Upoznao si Jona Smitha prije, Same. Fionu Devin ne poznaješ. Ali uvjeravam te da su oboje posebno tvrdoglavi. - Polako je zatresao glavom.
- Zapravo, otprilike tako tvrdoglavi kao što si i ti katkad. I upravo sada ni jedno od njih ne želi priznati da su pobijeđeni.
- Divim se kad netko ima petlje i upornosti - reče Castilla mirno.- Ali razumiju li Smith i gospođa Devin da ćemo ih, budu li uhićeni, žrtvovati?
- Lice mu je bilo smrtno ozbiljno. - Da ćemo opovrgavati kako znamo išta o njima i oprati ruke od svake odgovornosti za njihove akcije?
- Da, razumiju, gospodine predsjedniče - reče Klein mrko. - To je sastavni dio rada za Tajnu jedan i oni su oboje znali za opasnosti kad su potpisali. Pokaže li se potrebnim, uvjeren sam da će platiti svaku cijenu koja se bude od njih tražila.
20. veljače Berlin
Rastrgan nejasnim dubinama lošeg noćnog sna, Ulrich Kessler pokušao je najprije zanemariti zvonjavu telefona koji se nalazio uz njegov krevet. A zatim je otvorio jedno oko. Osvijetljeni brojevi na budilici govorili su mu da je upravo prošlo šest sati. Prestrašen, zastenjao je, okrenuo se i pokušao prigušiti izlu-
đujuću cvrkutavu zvonjavu telefona tako što je stavio jastuk preko glave. Neka se uključi ta prokleta telefonska sekretarica, govorio je sam sebi pospano. Bit će dovoljno vremena u neko normalnije doba dana da se riješi bilo koja kriza za koju je potreban njegov angažman.
Kriza. Oči su mu se ponovno otvorile. Čak i pomisao na tu riječ bila je dovoljna da ga prisili da se potpuno razbudi. Njegov položaj u najvišim krugovima Ministarstva unutarnjih poslova ovisio je o tome smatraju li ga njegovi nadređeni vrijednim, uvijek pouzdanim, nezamjenjivim čovjekom, višim dužnos-nikom Bundeskriminalamta kojem mogu povjeriti rješavanje svake neugodne situacije.
Zastenjavši ponovno teško, Kessler se osovio u sjedeći položaj. Trgnuo se od prodorne boli u sljepoočnicama i užasnog okusa u ustima. Sinoć je previše popio na kancelarovu primanju i zatim još pogoršao stvar pijući šalicu za šalicom guste turske kave u neuspjelom nastojanju da se potpuno rastrijezni prije nego što bude vozio kući. Kad se njegovpretrpan trbuh u kojem je osjećao kiselinu noćas napokon smirio, bila su vjerojatno već dobrano prošla tri sata. Pipkao je naslijepo, tražeći slušalicu.
- Ja? Kessler hier.
- Dobro jutro, Herr Kessler - rekla mu je žena na odrješitom jasnom njemačkom, zvučeći gotovo nepristojno veselo s obzirom na doba dana.
- Moje ime je Isabelle Stahn. Ja sam posebna tužiteljica pri Ministarstvu pravosuđa. Radim u Odjelu za suzbijanje korupcije javnih službenika i zovem vas da zamolim za hitan sastanak kako bismo razgovarali o posebnom slučaju...
Kesslerova glavobolja se rasplamsala. Probudila ga je prije zore neka prerevna činovnica iz Ministarstva pravosuđa? Ljutito je čvršće stisnuo slušalicu.
- Koga vraga me zovete ovako rano, pa još kući? Znate normalnu proceduru.
Ako vaše Ministarstvo želi pomoć Bundeskriminalamta u nekoj istrazi, morate se obratiti službenim kanalima! Faksirajte sve papire koje imate u naš ured za vezu i mjerodavni službenik će vam se javiti u dogledno vrijeme.
- Pogrešno ste me razumjeli, Herr Kessler - reče žena, sada već s tonom otvorene razdraganosti u svome glasu. - Vidite, vi ste taj slučaj korupcije javnoga službenika zbog kojega zovem.
- Što? - zaviče Kessler naglo probuđen.
- Stigle su vrlo nezgodne pritužbe na vaše ponašanje, gospodine Kessler
- nastavila je žena. - Pritužbe se odnose na bijeg profesora Wulfa Renkea prije šesnaest godina.
- To je totalna gluposti - odbrusio je Kessler ljutito.
- Je li? - upita žena. Glas joj je postajao hladniji poprimajući prezriv ton.
- Onda očekujem vaše objašnjenje u vezi s kupnjama vrlo skupih umjetničkih djela i to samo u gotovini, kako se čini, čemu smo uz određene teškoće ušli u trag. Najprije 1990. godine jedna Kandinskijeva slika kupljena od neke galerije u Antwerpenu za 250 tisuća eura po današnjem tečaju. Zatim 1991. jedan Matis-seov kolaž...
Slušajući s užasom, Kesslera je oblio hladni znoj dok je ona pedantno citirala točan popis njemu toliko dragih slika stečenih novcem kojim je bio plaćen da drži Renkea na sigurnome tolike godine. Teško je gutao, očajnički pokušavajući ne povratiti kiseli sadržaj iz želuca. Kako je ta tužiteljica iz Ministarstva pravosuđa mogla toliko toga znati? Bio je užasno oprezan kupujući uvijek preko različitih agenata i koristeći se uvijek različitim imenima i adresama. Nije bilo moguće da itko slijedi papirnati trag od različitih trgovaca umjetninama i galerija do njega.
Misli su mu se vrtoglavo rojile. Bi li mogao primijeniti pritisak da zaustavi tu istragu? Njegov šef, ministar unutarnjih poslova, dugovao mu je mnoge usluge.
No istog je trenutka odbacio tu ideju. Ministar se nikad ne bi kompromitirao pokušavajući prikriti skandal takvih dimenzija.
Ne, shvatio je očajnički da će morati bježati, napuštajući imovinu za koju je založio svoj moral i svoju čast. Ali kako bi to izveo na siguran način, trebat će pomoć iz nekoga drugog izvora.
* * *
U tamnozelenom
Fordovu
furgonu parkiranom nekoliko blokova dalje od Kesslerove vile Randi Russell je završila razgovor i prekinula vezu.
- To će izazvati dobro zaslužene trnce niz gadovu kralježnicu – reče ona smiješeći se zadovoljno. - Kladim se u deset naprama jedan da sada traži pomoć.
Jedan od CIA-inih tehničara za audiooperacije, koji je sjedio pokraj nje u kombiju krcatom opremom, zatresao je glavom.
- Ne prihvaćam tu okladu. - Pokazao je glavom prema displeju koji je pokazivao uzorke stresa snimljene u Kesslerovu glasu tijekom telefonskog razgovora. - Tip je bio na rubu totalne panike čim si počela govoriti o njegovim slikama.
- Stani - reče odjednom drugi tehničar dajući znak rukom da budu mirni dok je on pozorno slušao zvukove što su dolazili kroz slušalice.
Randi je kvrcala po nizu sklopki na konzoli ispred sebe pauzirajući dovoljno dugo da kratko posluša signale koje su prenosili prislušni uređaji što ih je Randi instalirala u Kesslerovoj kući tijekom svoje provale dan prije. Zatim je pogledala.
- Subjekt je u pokretu. Izašao je iz spavaće sobe. Mislim da ide u radnu sobu.
Ondje će upotrijebiti telefon - predviđala je Randi. -Onaj u spavaćoj sobi je bežični, a on neće željeti riskirati da se nesmotreno prenosi bilo što što on bude rekao.
Oba njezina suradnika su kimnula. Svi bežični telefoni radili su kao maleni radijski odašiljači omogućujući lako presretanje razgovora kad su u upotrebi.
Nitko pri zdravoj pameti nikad ne upotrebljava bežični telefon kako bi razgovarao o bilo čemu povjerljivom.Prvi CIA-in tehničar unio je niz naredbi na tipkovnicu ispred sebe.
- Spojen sam na mrežu Deutsche Telekoma - rekao je mirno. -Spreman sam za iniciranje traga.
* * *
I dalje se znojeći, Kessler je polako sjedao za lijepi antikni stol u svojoj radnoj sobi. Na trenutak je u tišini promatrao telefon. Treba li se usuditi uspostaviti vezu? Broj koji je dobio bio je samo za slučaj nužde. Zatim se nasmijao kiselo.
Nužda!
razmišljao je beznadno.
A što drugo?
Drhtavom rukom podigao je slušalicu i polako i oprezno unio dugi međunarodni telefonski broj. Unatoč tomu što je bilo rano, telefon na drugom kraju veze zazvonio je samo triput prije nego što se netko javio.
- Da? - reče naglo hladni glas. Bio je to glas od kojeg je dobivao prigodne naloge gotovo dva desetljeća.
Dužnosnik BKA je progutao prije nego što je odgovorio.
- Ovdje Kessler.
- Znam tko me zove, Ulrich - odgovori profesor Wulf Renke. – Ne troši moje vrijeme na šale. Što želiš?
- Želim hitno izvlačenje i novi identitet.
- Objasni.
Trudeći se maksimalno da zvuči mirno, Kessler je brzo prenio sadržaj poziva koji je maloprije primio.
- Vidiš, trebam izaći iz Njemačke što prije - reče on. - Kupio sam nekoliko sati pristavši na sastanak s tužiteljicom Ministarstva pravosuđa tijekom današnjeg dana, ali ona već zna previše o mojim financijskim aferama. Ne mogu se izložiti opasnosti da se pojavim pred njom.
- Ti vjeruješ da je ta žena bila prava Stahnica? - upita Renke ledeno.
Kessler je bio zbunjen.
- A što bi drugo mogla biti?
- Ti si lud, Ulrich - reče mu drugi čovjek odrješito. - Jesi li se barem potrudio da ti potvrdi svoju priču prije nego što si se panično obratio meni?
- U čemu je razlika? - upita Kessler. - Ma tko ona bila, zna previše. Ovdje nisam siguran. Osjetio je kako mu se nakuplja gorčina. - Duguješ mi to, Herr Professor.
- Ništa ti ja ne dugujem - reče Renke hladno. - Već si višestruko nagrađen za svoje usluge. Činjenica što su drugi saznali za tvoje prijestupe je nesretna okolnost, ali ti nemaš što tražiti od mene.
- Znači da nećeš ništa učiniti za mene? - upita Kessler zgranuto.
- To nisam rekao - odvrati Renke. - Kao što se događa, izvršit ću tvoj zahtjev u svoje svrhe. Sada pozorno slušaj i doslovce slijedi moje upute. Ostani gdje jesi. Nemoj više telefonirati ni radi čega. Kada bude sve spremno za tvoj bijeg, telefonirat ću ti i dati ti daljnje upute. Je li to jasno?
Kessler je brzo kimao kao da ga sugovornik može vidjeti. -Da, da, to je jasno.
- Dobro. Jesi li sam?
- Za sada. - Kessler je pogledao na sat na svome radnom stolu. -Ali kućni majstor i kuharica doći će za sat ili dva.
- Pošalji ih natrag - reče mu Renke. - Reci im da si bolestan. Ne smije biti svjedoka kad budeš odlazio.
- Potrudit ću se - reče Kessler brzo.
- Drago mi je to čuti, Ulrich - reče Renke zvučeći istinski zadovoljno. - To će, naposljetku, olakšati stvari.
* * *
U CIA-inu kombiju za nadzor prvi se tehničar okrenuo prema Randi s pokajničkim izrazom lica. Skinuo je slušalice i pružio ih njoj.
- Ovo smo primili s našeg prislušnog uređaja na telefonskoj liniji tijekom Kesslerova poziva.
Randi je stavila slušalice i pomno slušala dok je tehničar reproducirao signale koje su presreli. Čula je samo prodoran visoki cvilež isprekidan smet-njama. Namrštila se.
- Šifrirano?
- Visoko šifrirano - reče joj tehničar. - I slutim da ma kakav softver za šifrira-nje upotrebljavaju ovi momci, on je sofisticiraniji nego bilo što što sam ikada čuo, osim možda našeg vlastitog.
- Zanimljivo - komentirala je Randi.
On se nasmijao.
- Ha, zar nije? Pretpostavljam da bi Agencija za nacionalnu sigurnost mogla očistiti taj šum, ali za to bi bili potrebni tjedni.
- Zar nisi barem mogao ući u trag telefonskom broju koji je Kessler nazvao?
- pitala ga je Randi.
Tehničar je zatresao glavom.
-Ne, na žalost nisam. Tko god je postavio komunikacijsku mrežu koju je on birao zna kako valja igrati igru. Svaki put kad smo se približili, signal se prebacio na novi broj, automatski poništavajući naš trag.
Randi se namrštila.
- Bi li ti mogao postaviti takav sustav?
- Ja? - kimao je polako. - Sigurno. - Zatim je slegnuo ramenima.-Ali trebao bih nekoliko tjedana, tonu novca i gotovo neograničen pristup zaštićenom softveru za spajanje za nekoliko različitih telekomunikacijskih korporacija.
- Što znači da naš profesor Renke ima i druge, vrlo utjecajne prijatelje koji mu čuvaju leđa - reče Randi polako.
Drugi CIA-in tehničar pogledao je Randi s ciničnim smiješkom.
- Slutim da si znala što si učinila kad si instalirala sve te bube u Kesslerovu radnu sobu.
Randi je lagano kimnula.
- Recimo da sam imala predosjećaj kako će biti korisno imati alternativu kad budemo imali posla s tim ljudima, ma tko oni bili.
- Pa mikrofoni su radili sjajno - uvjeravao ju je drugi tehničar.- Imam snimke cijelog razgovora koji je išao s Kesslerova telefona. A kad očistim ambijentalnu buku i popravim zvuk, moći ćemo čuti i sve što je rekao njegov sugovornik.
- Možeš li izolirati i reproducirati zvukove koje si uhvatio kad je birao prvi telefonski broj? - pitao je njezin kolega.
- Nema problema.
- Odlično. - Okrenuo se natrag prema Randi. - Onda surađujemo.Vidiš, svaki put kad je Kessler pritisnuo jednu od tipki na svom telefonu, on je proizveo jedinstven ton. Jednom kad sve to stavimo na pravo mjesto, znat ćemo koji je broj nazvao.
Randi je kimnula u znak razumijevanja.
- A to nam daje nit koju možemo slijediti kroz telekomunikacijski labirint koji su stvorili ti momci - nastavio je tehničar ozbiljno. – Bit će potrebno neko vrijeme za to, ali kad upotrijebimo prvi broj, možemo tragati kroz taj labirint i na kraju trasirati cijeli put do stvarnog broja koji je tu skriven.
- Koji mora pripadati telefonskoj liniji direktno povezanoj s Wulfom Renkeom - reče Randi mirno. Oči su joj se ukočile. - A zatim ćemo profesor i ja imati mali privatni razgovor o tim njegovim moćnim pomagačima prije nego što ga strpamo u ćeliju za ostatak njegova jadnog života.
- Što će biti s Kesslerom? - upita drugi CIA-in tehničar.
Randi se lagano nasmiješila.
- Gospodin Kessler može sjediti i krčkati se malo dulje. On je već u panici.
Sad ćemo čekati i gledati tko će se pojaviti na vratima da ga pokupi.
Moskva
Erich Brandt je nestrpljivo hodao gore-dolje po svom uredu. Bio je na sigurnoj vezi s Berlinom.
- Imaš naredbe, Lange - rekao je odrješito. - Sad ih izvrši.
- Uza sve poštovanje - reče drugi muškarac mirno - moji ljudi i ja nismo došli ovamo da bismo počinili samoubojstvo.
- Nastavi.
-Amerikanci sigurno motre Kesslerovu kuću - objasnio je Lange. - I čim mi povučemo svoj potez , oni će nas opkoliti.
- Uvjeren si da je to CIA-ina operacija? - upita Brandt prisiljavajući se da obuzda svoj bijes.
- Jesam - reče Lange. - Čim sam primio tvoj alarm, počeo sam provjeravati kod nekih naših drugih izvora u vladi.
- I ?
- Postoji uistinu Isabelle Stahn i ona jest posebna tužiteljica za Ministarstvo pravosuđa - reče Lange. - Ali Frau Stahn je trenutačno na porodiljnom dopustu i ne očekuje se njen povratak na posao do sljedećeg mjeseca. Niti je ondje evidentirana neka interna istraga usmjerena na Kesslera.
- Ti misliš da su ga Amerikanci namamili da potraži našu pomoć - upita Brandt oštro.
- Da - složio se Lange. -A sada će htjeti pokušati ući u trag telefonskom razgovoru koji je imao s Renkeom.
Brandt je prestao hodati. Ako Amerikanci pronađu Renkea, htjet će otkriti i gdje se nalazi pogon HYDRE. A ako se to dogodi, trajanje Brandtova života mjerit će se u najboljem slučaju satima.
- Hoće li oni uspjeti?
- Ne znam - reče Lange polako. Brandt je gotovo čuo kako njegov sugovornik sliježe ramenima. - Ali to je upravo ona vrsta tehničkog obavještajnog zadatka u čemu se ističu i Agencija za nacionalnu sigurnost i CIA.
Brandt je nevoljko kimnuo, znajući kako je procjena njegova podre-
đenog točna. Kao po pravilu Amerikanci su imali bijedne obavještajce na terenu, ali njihovo je baratanje strojevima i elektronikom gotovo nenadmašno. Njegove sive oči postale su ledeno hladne.
- Znači da morate uništiti CIA-inu jedinicu za nadzor prije nego što bude prekasno.
- Ne možemo uništiti nešto što ne možemo naći - reče mu Lange bez uvijanja. - Amerikanci možda djeluju iz nekog automobila ili zgrade bilo gdje u promjeru od dva kilometra od Kesslerove vile. Moj tim i ja nemamo vremena tumarati po cijelom Grunewaldu u nadi da ćemo slučajno naići na njih. Da bismo se fokusirali na valjanu metu, moramo imati više informacija o CIA-inim operacijama ovdje, u Berlinu, i to brzo.
Brandt je kimnuo. Lange je opet imao pravo.
- Vrlo dobro - reče on hladno. - Odmah ću stupiti u vezu s Malkovi-
ćem. Naš gazda ima posebnu vezu u Kolnu, čovjeka koji će se pokazati vrlo korisnim u toj stvari.
* * *
Golemi stambeni blokovi uz moskovski vanjski prsten opasavali su grad redovima smeđesivih zgrada, košnica bez duše što su ih gradili komunistički birokrati za smještanje bezličnih masa privučenih u sovjetski glavni grad u potrazi za poslom. Gotovo dva desetljeća nakon sloma sustava koji ih je stvo-rio, ovi blokovi zgrada bili su i dalje dom stotinama tisuća najsiromašnijih Moskovljana.
Jon Smith i Fiona Devin probijali su se oprezno po unutarnjem stubištu jedne od ovih stambenih zgrada. Nekoliko žarulja što je visjelo na žici bacalo je malene, nepravilno raspoređene plohe treperave svjetlosti u tami. Betonske stube bile su polomljene i užasno prljave. Na nekim mjestima na stubištu cijeli dijelovi hrđave željezne ograde bili su izbijeni iz svojih potpornja.
Zrak je bio zasićen neugodnim mirisima, mirisom jeftinog sredstva za dezinfekciju koji je grizao oči, mirisom kuhanog zelja iz kuhinja u stanovima i mirisom mokraće i prljavih pelena iz tamnih kutova u koje su bile nagurane vreće nepokupljenog smeća. Iznad svega, osjećao se kiseli zadah od previše ljudi koji su bili prisiljeni živjeti jedni uz druge bez dovoljno tople vode za održavanje higijene.
Sićušni dvosobni stan koji su tražili nalazio se na četvrtome katu na suprotnom kraju zgrade pa su morali proći cijeli niz identično sumornih i trošnih vrata. Smith i Fiona došli su posjetiti roditelje Mihajla Voronova, sedmogodišnjeg dječaka koji je prvi obolio od strašne bolesti što su je oni istraživali.
Na prvi pogled Jonu je bilo teško povjerovati da je šutljiva, povučena žena koja im je otvorila vrata kad su pokucali, uistinu dječakova majka. Činila se prestarom, više kao baka nego mlada žena kakva bi trebala biti. Kosa joj je posijedila. Njezino lice, vjerojatno i inače usko, sada je bilo užasno mršavo i duboko izborano. Zatim, vidio je njezine oči pune tuge koja se neprestano obnavljala i crvene od neprekidnog plakanja. Bile su to oči uvijek siromašne žene kojoj su sada oteli njezino istinsko bogatstvo, njezino jedino dijete. Dva mjeseca poslije tragičnog događaja još je bila u crnini.
- Da? - upitala je jednostavno, iznenađena što nalazi dvoje dobro odjevenih stranaca kako stoje na njezinu kućnom pragu. - Izvolite?
- Molimo vas, primite našu iskrenu sućut zbog vašeg tragičnog gubitka, gospođo Voronova, i duboko se ispričavamo što upadamo u ovako teškom trenutku - reče Smith mirno. - Da nije bilo nužno potrebno, ne bismo ni pomišljali da vas uznemiravamo na taj način.
Pokazao joj je svoju krivotvorenu osobnu iskaznicu UN-a.
- Moje je ime Strand, dr. Kalle Strand. Radim u Svjetskoj zdravstve-noj organizaciji. A ovo je gospođa Lindkvist. - Pokazao je na Fionu. - Moja asistentica.
- Ne razumijem - rekla je žena još iznenađena. - Zašto ste ovdje?
- Istražujemo bolest koja je ubila vašega sina - objasni Fiona obazrivo.
- Pokušavamo otkriti što se točno dogodilo s Mihajlom, tako da se drugi jednoga dana mogu spasiti.
Na ženinu licu izboranom tugom polako je sinulo.
- Oh! Naravno. Uđite! Uđite! Izvolite ići. - Odmaknula se od vrata i pozva-la ih unutra.
Vani je bilo vedro zimsko jutro, ali soba u koju ih je uvela bila je samo slabo osvijetljena jednim rasvjetnim tijelom na stropu. Debeli zastori blokirali su jedan jedini prozor. Električna peć i umivaonik bili su u kutu sićušne sobe, dok su neka izlizana sofa, dvije trošne drvene stolice i niski stolić zauzimali ostatak sobe.
- Izvolite sjesti - reče žena pokazujući na sofu. - Dovest ću svoga muža Jurja
- pocrvenjela je. - On pokušava spavati. Morate mu oprostiti. Nije svoj. Otkad je naš sin...
Odjednom više nije mogla govoriti, već se rasplakala, okrenula i žurno otišla kroz vrata u drugu sobu. Fiona je šutke gurnula laktom Smitha pokazujući uokvirenu sliku nasmiješenog dječačića, postavljenu na niskom stoliću. Bila je omotana crnom vrpcom. Dvije svjećice treperile su sa svake strane.
Kimnuo je napeto, žaleći što na neki način mora obmanuti ove siromašne, tužne ljude, pa makar i za dobru stvar. Ali bilo je potrebno. Po onome što je sinoć rekao Fred Klein, bilo je užasno važno da dobije čvrste dokaze o podrijetlu te okrutne bolesti. Jedan po jedan od agenata zapadnih obavještajnih službi bio je onesposobljen upravo u vrijeme kad je njihova suradnja bila najpotrebnija. I jedna po jedna od novih republika koje su okruživale Rusiju bile su kobno oslabljene gubitkom svojih najsposobnijih političkih i vojnih vođa.
Majka mrtvoga dječaka ušla je ponovno u sobu, sada u pratnji svoga muža.
Jurij Voronov je, poput svoje žene, bio sjena od čovjeka shrvana tugom. Njegove oči podlivene krvlju upale su duboko u svoje šupljine, a ruke su mu stalno drhtale. Odjeća, koja je zaudarala po ustajalom znoju i alkoholu, visjela je na pogrbljenom tijelu koje je izgledalo kao da kopni na očigled.
Vidjevši Smitha i Fionu kako ih čekaju, Voronov se polako uspravljao. S
nelagodnim smiješkom pogladio je svoju rijetku, ali oštru kosu i učinio bolno ispravan i uljudan napor da pozdravi ovo dvoje stranaca u svom domu nudeći im čaj umjesto bilo čega jačeg. Dok je njegova žena grijala vodu u čajniku na njihovom malom štednjaku, on je sjeo preko puta njih.
- Tatjana mi je rekla da ste vi znanstvenici - rekao je Voronov polako. - U
Ujedinjenim nacijama? I proučavate bolest koja je uzela našega sinčića?
Smith je kimnuo.
- Točno, gospodine. Ako je moguće, voljeli bismo vama i vašoj ženi postaviti nekoliko pitanja o životu vašega sina i o njegovu općem zdravstvenom stanju. Vaši odgovori mogu nam pomoći da otkrijemo kako se boriti protiv te bolesti prije nego što ubije drugu djecu u drugim dijelovima svijeta.
- Da - reče čovjek jednostavno. - Učinit ćemo što god budemo mogli. - Suspregnuo je suze, a zatim nastavio. - Nitko više ne smije patiti tako kao što je patio naš Miška.
- Hvala - reče Smith mirno.
A zatim dok je Fiona marljivo bilježila, Jon je vodio detaljnu istragu s dvoje Rusa o povijesti bolesti njihova sina i njihovom zdravstvenom stanju, pokušavajući naći neku točku koju su Petrenko, Vedenskaja i drugi možda propustili.
Dječakovi roditelji su pak odgovarali strpljivo, iako se većina Smithovih pitanja ponavljala, jer su o tome već bili pitani desetak puta.
Da, Mihajlo je prebolio uobičajene dječje bolesti kao što su ospice, zaušnjaci i povremeno obična gripa. No on je uglavnom bio zdravo, normalno sretno dijete.
Ni jedan od roditelja nikada nije uzimao opojne droge, iako je njegov otac, srameći se, priznao da bi tu i tamo znao previše popiti. No nitko u neposrednoj ili daljnjoj obitelji Voronovih nije bolovao od neke teške kronične bolesti niti čudnih karcinoma, prirođenih mana ili drugih poremećaja. Jedan djed je umro relativno mlad u nezgodi s traktorom na zadružnom poljoprivrednom dobru. Ali drugi djed i baka živjeli su sve do sedamdesetih godina kad su podlegnuli različitim bolestima koje su uobičajene za starije ljude: srčani infarkt, moždani udar i teška upala pluća.
Na kraju se Smith osjećao potpuno frustriranim. Za sada nije vidio ništa što bi moglo objasniti kako ili zašto je Voronov dobio nepoznatu bolest koja ga je ubila. Što je povezivalo tog dječaka s ostalim oboljelima u Moskvi?
Jon se namrštio. Sumnjao je kako je odgovor, ako i postoji, skriven negdje u genetskom kodu ili njihovoj biokemiji. Da bi se provjerila ta teorija, trebalo bi dobiti uzorke DNK, krvi i tkiva od preživjele rodbine žrtava. Za to je potreban slobodan pristup sofisticiranim znanstvenim laboratorijima koji mogu obaviti potrebne pretrage. Iako je Oleg Kirov bio siguran da može prokrijumčariti u SAD sve što oni prikupe, za to je ipak potrebno određeno vrijeme. A za obavljanje svih testova bilo bi potrebno i više vremena koje vjerojatno neće imati.
Smith je uzdahnuo. Ako ti je preostala makar ijedna prilika, rekao je sam sebi, iskoristi je dok možeš i nadaj se najboljem.
Laknulo mu je kad su oba roditelja Mihajla Voronova pristala dati mu uzorke krvi i drugoga što je želio. Nekako se bojao da će se opirati ideji da ih se bode iglama.
- Što drugo mogu sada učiniti ti jadni ljudi, a što bi im nešto značilo u životu?
promrmljala je Fiona tiho dok mu je pomagala izvaditi opremu za vađenje uzoraka, šprice, štapiće za uzimanje brisa i ostale dijelove medicinske opreme koje im je na crnom tržištu nabavio jedan od Kirovljevih kontakata. Pogledala je Smitha s ozbiljnim izrazom lica. - Pružaš im još jednu priliku da se bore protiv bolesti koja je ubila njihovo dijete. Većina roditelja koje znam prošla bi i kroz vatru kad bi samo imala tu priliku. Zar ti ne bi?
Smith je polako kimnuo. Ponižen, okrenuo se ponovno Voronovima.
- Počnimo s uzimanjem uzoraka vašeg DNK. - Dao im je svakomu po jedan dugački štapić. - A sada bih volio da...
Na njegovo iznenađenje prije nego što im je dao ikakve upute oboje Rusa počelo je upotrebljavati štapiće kako bi ostrugali tkivo iz usne šupljine koje je najkorisnije za DNK analizu. Jon ih je pogledao iznenađeno.
- Zar ste to već radili? - upitao je mirno.
Oboje su kimnuli.
- O, da - reče im dječakov otac. Slegnuo je ramenima. - Za veliku studiju.
- I mali Miška je to učinio - prisjetila se njegova žena. Suze su joj navrle u oči. - Bio je tako ponosan toga dana. - Pogledala je svoga muža. - Sjećaš li se, Jurij? Kako je bio ponosan?
- Da, sjećam se. - Voronov je obrisao oči. - Naš sinčić je tog dana bio hrabri mali čovjek.
- Oprostite - reče Fiona obazrivo. - Kakva je to bila studija?
- Pokazat ću vam. - Voronov je ustao i otišao u spavaću sobu.
Na trenutak čuli su kako pretražuje među papirima, a zatim se vratio držeći veliku, lijepo ukrašenu zahvalnicu. Pružio ju je Smithu.
Dok je Fiona čitala preko njegovih ramena, Jon je pomno motrio ukrašena slova. Bila je to zahvalnica obitelji Voronov za njihovo važno sudjelovanje u studiji o podrijetlu Slavena što je provodi Europski centar za istraživanje stanovništva. Nosila je datum od prošle godine.
On i Fiona su se iznenađeno pogledali. Ona je polako kimala, počinjući shvaćati. Dakle, netko je uzeo DNK od tih ljudi. Uzeo ga je samo nekoliko mjeseci prije nego što je sedmogodišnji sin Voronovih obolio od nepoznate bolesti, kobne bolesti koja je razarala sustave i organe u cijelom tijelu.
Još jedan trenutak Smith je mirno sjedio zagledan u zahvalnicu u svojim rukama. Oči su mu se stisnule. Sada je napokon znao što trebaju tražiti.
Zrakoplovna luka Zurich
Nikolaj Nimerovski je kratko zastao na vratima bara Alpenblick tražeći svoju vezu. Pogledom je prelazio preko mahom samotnih poslovnih putnika koji su sjedili za različitim stolovima i zaustavio se kad je ugledao bljedolikog sijedog muškarca kako sjedi držeći pred sobom jučerašnji broj novina International Herald Tribune. Primaknuo se primijetivši čovjekovu crnu kožnu torbu, identičnu onoj koju je on nosio, i značku u obliku malene dvostruke uzvojnice na reveru njegova jednostavnog plavog sportskog ogrtača Rus je prišao bliže, svjestan kako mu se puls ubrzava. Godine koje je proveo kao tajni agent u službi Trinaeste uprave naučio ga je oprezu. Stao je ispred sjedokosog muškarca i pokazao na praznu stolicu.
- Je li slobodno? - pitao je na engleskom s američkim naglaskom.
Drugi je muškarac podigao pogled sa svojih novina.
- Naravno - rekao je polako. - Moj let tek što nije objavljen. Samo sam u tranzitu.
Čuvši lagani naglasak na posljednjoj riječi, Nimerovski je prepoznao dogovoreni znak. Sjeo je i stavio torbu na pod uz torbu svoga partnera.
- Ja sam također. Moj let samo se kratko prekinuo ovdje u Ziirichu.
Svijet postaje sve povezaniji, zar ne?
Protuznak.
Sijedi muškarac se lagano nasmiješio.
- Tako je to, prijatelju. - Preklopio je svoje novine, ustao, uzeo jednu od dviju torbi i zatim otišao kimnuvši uljudno i nezainteresirano.
Nimerovski je čekao nekoliko trenutaka prije nego što je uzeo torbu koju je drugi čovjek ostavio za sobom ispod stola. Brzo ju je otvorio. Sadržavala je gomilu papira, poslovnih časopisa i sivu plastičnu kutijicu s oznakom SC-1. U
toj dobro izoliranoj kutiji, Rus je to dobro znao, nalazila se sićušna staklena tuba.
Zatvorio je torbu.
- Dame i gospodo - rekao je neki ženski glas uljudno preko razglasa govore-ći najprije na njemačkom, zatim na francuskom, pa na talijanskom i engleskom jeziku. - SwissAir objavljuje da je njegov let 3000 za newyoršku zračnu luku John F. Kennedy spreman za ukrcavanje putnika.
Rus je ustao i izašao iz bara noseći sa sobom jedinstvenu varijantu HIDRE namijenjenu predsjedniku Samuelu Adamsu Castilli.
Koln, Njemačka
Bila je sredina prijepodneva. Ledena kiša udarala je o visoke tornjeve masivne kolnske gotičke katedrale skrivajući je od pogleda užurbanih ljudi daleko dolje na ulicama. U katedrali je nekoliko turista obilazilo golemu lađu gledajući zadivljeno mnogo vrijednoga blaga, među ostalim i lijepo oslikane vitraže, fino obrađene kamene i mramorne skulpture i staro raspelo izrezbareno u drvu, Gerov križ stariji od tisuću godina. Tu i tamo vjernici bi klečali moleći sami ili bi kratko zastali da zapale malene svijeće na izlazu kako bi im se oduzeli obični tereti svakodnevnoga života. Inače je prostrani prostor bio uglavnom prazan, naizgled zamrznut u eteričnoj, vječnoj tišini.
Bernhard Heichler je u sivom baloneru, lica siva od straha kleknuo ispred glavnoga oltara. Prekrižio se, ušao u jednu od obližnjih klupa i zatim nespretno kleknuo. Pognuo je glavu kao da duboko meditira. Kamenim podom odjekivali su koraci, primičući se sve bliže. Heichler je zatvorio oči osjećajući kako mu srce divljački kuca od straha. Molim te, Bože, mislio je očajnički, neka me mimoiđe ovaj kalež. Zatim se ugrizao za usne, naglo uplašen grotesknom blasfemijom vlastitih misli. Od svih ljudi na tom svetom mjestu on je najmanje imao pravo ponavljati bolnu molbu koju je Krist izrekao u Getsemanskom vrtu. On je bio Juda, izdajica. I Bernhard Heichler je znao da je morao mnogo toga izdati. Bio je viši časnik u Bundesamtu fiir Verfassungsschutz, Saveznom uredu za zaštitu ustavnoga poretka. BfV je bio glavna njemačka protuobavještajna agencija, inačica britanskog MI5. Njegova sigurnosna ovlaštenja davala su mu neometan pristup nekim najstrože čuvanim vladinim tajnama. Netko je kliznuo u klupu iza njega. Heichler je podigao glavu.
- Ne okrećitte se Herr Heickler-reče mirno muški glas.- točni ste. Čestitam vam.
-Nisam imao drugog izbora - odgovori Heichler ukočeno.
-Istina je - složi se drugi čovjek. - Postali ste naš čovjek onog trenutka kad ste uzeli naš novac. Ostat ćete naš čovjek sve do dana kad budete mrtvi.
Heichler se trgnuo. Šest dugih godina čekao je u strahu svoje dobročinitelje da uzmu ono što im je bio dužan. Šest dugih godina nadao se kako taj strašni dan neće nikada doći.
Ali sad je došao.
- Što želite od mene? - promrmljao je Heichler.
- Dar - odgovori drugi čovjek. Zvučao je veselo. - Relikvijar triju kraljeva nalazi se točno iza oltara. Je li tako?
Dužnosnik BfV kimnuo je nelagodno. Relikvijar, zlatna kutija ukrašena draguljima, sadržavala je posmrtne ostatke triju maga, mudraca koji su došli s istoka noseći darove za malenoga Isusa. Donesen iz Milana u 12. stoljeću, relikvijar je bio najveće blago katedrale, pravi razlog zbog kojeg je podignuta.
- Budite mirni - reče mu drugi čovjek. - Ne morate nam donijeti zlato ili tamjan ili smirnu, nego samo ono što je vaše već po narudžbi. Informacije, Herr Heichler. Želimo informacije.
Uz Heichlera je muklo pao mali molitvenik, uplašivši ga.
- Otvorite ga.
Drhteći, poslušao je. Molitvenik je sadržavao jedan jedini list papira na kojem je bio zapisan dvanaesteroznamenkasti telefonski broj.
- Faksirat ćete informaciju koju tražimo na taj broj. I učinit ćete to u sljedeća dva sata. Je li jasno?
Heichler je kimnuo. Nevoljko je uzeo list papira i tutnuo ga u svoj baloner.
-Ali kakvu informaciju trebate?
- Registarske brojeve svih vozila kojima se služi berlinska ispostava američke Središnje obavještajne agencije.
Heichler je osjetio kako mu nestaje krvi iz lica.
- Ali to je nemoguće! - zamucao je.
-Naprotiv - reče čovjek iza njega hladno. - To je savršeno moguće za visoko rangiranog dužnosnika u V. odjelu. Za nekoga poput vas Herr Heichler. -
Savršenom točnošću čovjek je nastavio: - V. odjel nadgleda sve strane obavještajne organizacije koje rade na njemačkom tlu uključujući i one savezničkih zemalja poput SAD-a. Časnici za vezu iz tih organizacija opskrbljuju vaše osoblje ažurnim podacima o opremi kojom se koriste, imenima svojih obavje-
štajaca na terenu i drugim aspektima njihova tajnog rada unutar naših granica.
Zar nije tako?
Dužnosnik BfV polako je kimao.
- To znači da možete dobiti podatke koje trebamo, a vi ćete slijediti naše upute.
- Rizik je prevelik! - zacvilio je Heichler. Sramio se što čuje dozu panike u svom glasu te se očajnički borio da ponovno stekne određenu dozu kontrole nad sobom. - Pristupiti tako brzo informacijama koje vi tražite značit će neizbježno ostaviti tragove koji bi se mogli staviti meni na teret. A ako Amerikanci ikad otkriju što sam učinio...
- Morate se odlučiti što vas više plaši - reče drugi čovjek osorno.- Amerikanci ili mi. Pametan čovjek bi oprezno odvagnuo šanse.
Heichler se vrpoljio od užasne spoznaje da zapravo nema nikakva izbora.
Mora se pokoriti tim naredbama ili platiti strašnu cijenu za svoje ranije zločine i izdaje. Ramena su mu se spustila u znak predaje i on je suho kimnuo.
- Dobro. Učinit ću sve što mogu.
- Mudro ste odabrali - rekao mu je drugi čovjek podrugljivo. -Upamtite, imate točno dva sata. A neuspjeh se neće tolerirati.
Blizu Orvieta, Italija
Profesor Wulf Renke stavio je povećalo na ispis rezultata svojih najnovijih sekvenciranja DNK. Pomno je proučavao složene uzorke koje je pokazivao ispis tražeći jedinstvena područja genetičkih sekvenci, rijetke jednonukleotidne raznolikosti koje su bile potrebne da se nastavi stvarati sljedeća varijanta HYDRE. Ali u tom trenutku sat mu je intenzivno bipkao podsjećajući ga kako će uskoro biti vrijeme da pregleda sljedeću pošiljku kultura E. coli. Imao je samo još nekoliko minuta za završavanje analize koja bi trebala trajati najmanje još
jedan sat.
Njemački znanstvenik za oružje namrštio se razljućen najnovijim dokazom užasne žurbe. Stalni zahtjevi iz Moskve za bržom proizvodnjom prisiljavali su ga da vodi laboratorij, svoje ljude i njihovu opremu vrtoglavim i vratolomnim tempom. Svaka varijanta HYDRE bila je niinijaturno umjetničko djelo koje u idealnom slučaju zahtijeva mnogo vremena kako bi se dizajniralo i izradilo s profinjenom preciznošću. Međutim, Malković i Viktor Dudarev očekivali su od njega da izbacuje nove smrtonosne zavojnice po načelu tekuće vrpce, kao da je taj pogon staromodna tvornica oružja za masovnu proizvodnju visoko-eksplozivnih topovskih granata.
Renke je mislio kako bi bilo pametnije malo pričekati prije nego što lansira svoju kreaciju u svijet. Kad bi imao samo nekoliko mjeseci više za pripreme, nikakva grozničava žurba ne bi bila potrebna. Mogao bi prikupiti sve potrebne varijante HYDRE i isporučiti ih spremne za upotrebu po narudžbi. Na nesreću, njegovi nalogodavci bili su nagli i gnjevni ljudi. I što je još gore s njegova stajališta, ljudi u Moskvi još su bili skloni zastarjelom vjerovanju u moć masovnog oružja, pješaštva i bombardera. Kao rezultat, njihova satnica za ZHUKOV vrtjela se samo oko meteoroloških razmatranja, ruske sposobnosti za premještaj vojne snage željeznicom ili cestom i pitanja koliko vremena treba ruskim vojnicima da osvoje svoje ciljeve kad jednom počne pucnjava.
Uzdahnuo je s prezirom. Ni Malković ni ruski predsjednik ne cijene rafiniraniju i trajniju moć koju im daje njihova kontrola nad oružjem kao što je HYDRA. Njegove kreacije mogle bi se upotrijebiti da zastraše buduće protivnike, prisiljavajući ih da budu na ruskoj liniji bez potrebe za bilo kakvim razornim nasiljem velikih razmjera. Međutim, njegovi poslodavci vide u HYDRI samo jedno sredstvo više za ubijanje. Tipični Slaveni, razmišljao je Renke podrugljivo. Oni su razumjeli primjenu sile samo u njenom najbrutalnijem i najočitijem obliku.
Renke je slegnuo ramenima. Pogreška za pogreškom. I ludilo za ludilom.
Bila je to stara priča u njegovoj karijeri. I u Istočnoj Njemačkoj, i u Sovjetskom Savezu, i u Iraku. Ne možeš nikada imati povjerenja u laike da će jasno razmišljati i djelovati. Njihova pohlepa i temeljno neznanje uvijek se sukobljavaju s racionalnim odlučivanjem. Na sreću, bio je imun na takve slabosti.
- Professorel - zazvao ga je jedan od njegovih asistenata pružajući mu telefon. - Signor Brandt je na sigurnoj liniji.
Renke je nestrpljivo strgnuo svoju plastičnu zaštitu za lice, kiruršku masku i rukavice. Bacio ih je u kantu za smeće i zatim uzeo telefon.
- Da? - rekao je sjedokosi znanstvenik. – Što je, Erich?
- Najnovija vijest o naša dva najveća sigurnosna problema – reče Brandt kratko i jasno. - Oni s kojima se suočavamo u Berlinu i ovdje, u Moskvi.
Renke je kimnuo sam sebi. U ovom slučaju drugi čovjek je imao pravo prekinuti ga u radu.
- Nastavi.
Slušao je pozorno dok ga je Brandt izvještavao o najnovijim događajima.
Vijest iz Berlina ga je umirila. Kad Lange i njegov tim plaćenih ubojica dobiju potrebne informacije, čini se da im je uspjeh zajamčen. Novosti iz Moskve bile su mnogo manje ugodne.
- Još nema traga tim Amerikancima? - pitao je u nevjerici.
- Ništa - reče Brandt. - Ni jedna od toliko hvaljenih policijskih kontrolnih točaka Alekseja Ivanova nije otkrila ni naznaku njihova kretanja. On vjeruje kako su Smith i Devinova možda otišli u neku sigurnu kuću izvan grada ili su već pobjegli iz Rusije.
- A što ti misliš?
- Ja mislim da je Ivanov previše optimističan - odgovori Brandt. - Gospođa Devin jest možda samo špijunka amaterka, ali pukovnik Smith je sasvim sigurno okorjeli profesionalac. On neće tako lako odustati od zadatka.
Renke je razmatrao novosti. Procjena bivšeg časnika Stasija o njegovu protivniku činila se točnom.
- Da? I što je sada tvoj sljedeći potez? - upitao je hladno.
Brandt je oklijevao.
- Nisam siguran.
Znanstvenik se namrštio u nevjerici.
- Daj, Erich - izderao se. - Smith i Devinova nisu budale. Sigurno znaš što će naći u Vedenskajinim bilješkama.
- HerrProfessor-reče drugi čovjek kroz stisnute zube - zaboravljaš da ja nisam znanstvenik. Ja sam vješt na drugom području.
- Imena - reče Renke u očaju. - Amerikanci će saznati imena onih kojima smo se poslužili kao prvim ispitanicima za HYDRU. Bez obzira na to čime se još
pukovnik Smith bavio, on je i znanstvenik, medicinski istraživač. Suočen s neobičnom bolešću, pokušat će odrediti vektor. A vi trebate samo postaviti prikladan mamac i pričekati da naleti upravo na njega.
Berlin
Duboko u unutrašnjosti višekatne javne garaže nekoliko kilometara od okruga Grunewald, Gerhard Lange je slušao kako preko njegova radija skviči glas nabijen statičkim elektricitetom. Između interferencija i čovjekove očite uzbuđenosti bilo je nemoguće zaključiti što on to pokušava javiti. Namrštivši se, Lange se polako uspravio i gurnuo tanki prijamnik dublje u uho.
- Što je to bilo, Mtiller? - upitao je. - Reci mi.
Ovaj je put Muller, zdepasti muškarac koji se susreo s njegovim timom u zračnoj luci dan ranije, govorio polaganije i jasnije.
- Imam tvoje mete - rekao je. - Ponavljam: imam potvrdu za tvoje mete.
Lange je odahnuo. Igra čekanja je završila. Naslonio se kroz otvoreni prozor na vozačevoj strani njihova crnog BMW-a i izvukao jedan primjerak faksiranog popisa koji su dobili prije dva sata.
- Pročitaj mi ga.
Dok je Muller javljao brojeve registarskih tablica i marke automobila koje je primijetio tijekom ophodnje, bivši agent Stasija provjeravao A je na popisu osobnih i teretnih vozila registriranih na CIA-u u Berlinu. Savršeno su odgovarali.
Složio je faks i tutnuo ga u svoju jaknu. Zatim je rasprostro detaljni plan lokalnih ulica.
- Sjajan posao. Gdje su sada točno razmješteni ti Amerikanci?
Lange je pomno slušao koristeći se crvenom kemijskom olovkom za zaokruživanje položaja koje mu je javljao zdepasti muškarac. Kratko ih je proučio primjećujući relativne udaljenosti te alternativni pristup i rute za spašavanje. U glavi mu se počeo stvarati plan. Brzo i prljavo razmišljao je hladno. I što brže, to bolje.
Okrenuo se svojim suradnicima.
- Budite spremni. Imamo cilj - zagrmio je na srpskom jeziku.
Na njegovu zapovijed tri muškarca grubih crta lica, sve veterani srpske Državne sigurnosti i akcija brutalnih etničkih čišćenja u Bosni i na Kosovu, odložili su cigarete i ustali. Lange je otvorio prtljažnik BMW-a i brzo izvukao opremu i streljivo. Kad je završio, bivši agent Stasija i osobno odabrani članovi njegove ekipe plaćenih ubojica počeli su oblačiti svoju radnu odjeću i provjeravati svoje oružje.
* * *
Iako je bila sredina popodneva, brzo se mračilo. Guste mase olovnih oblaka prekrile su nebo. Povremeni zapuši svježeg snijega šibanog jakim vjetrom s istoka plesali su po napuštenim ulicama i pločnicima Griinewalda. Vjetar je zavijao kroz obližnju šumu i donosio još više snijega što je klizio niz strme krovove kuća smještenih među drvećem.
Kako bi se zagrijala, Randi Russell je hodala žustrim korakom prema jugu, niz ulicu Clayallee. Ova široka avenija koja je ovdje prolazila duž istočne granice urbanog šumskog rezervata dobila je ime po američkom generalu Lueiusu Clayu koji je naredio berlinski zračni lift kako bi spasio grad od gladi tijekom hladnoga rata. Imala je modernu skijašku jaknu, crni pulover dolčevitu i traperice te se vraćala prema CIA-inom kombiju za nadzor nakon što se oprezno prošuljala kroz mirno susjedstvo oko vile Ulricha Kesslera.
Do sada se nije mnogo toga događalo. Njezina stražarica izvan vile izvještavala ju je samo o normalnom prometu kroz to područje. Sam dužnosnik BKA bio je još u svome domu. Kako je dan odmicao bez daljnjega kontakta s Wulfom Renkeom, Kessler je postajao sve nervozniji. Prislušni uređaji koji je postavila ranije snimali su zvukove stalnih koraka, sporadične psovke i česti zveket boca i čaša iz dobro opskrbljenog ormara s alkoholnim pićima.
Randi je ponovno razmišljala o toj neobičnoj Renkeovoj tišini. Zar je odmetnički znanstvenik za biološka oružja odlučio prekinuti svoje veze i prepustiti Kesslera njegovoj sudbini? Što je više vremena prolazilo bez ikakvog znaka kretanja u kući ili oko nje, to se vjerojatnijom činila ta pretpostavka. Uza sve ostalo, Renke je bio preživjeli. Nikad nije iskazivao istinsku lojalnost prema ni jednoj osobi, zemlji ili ideologiji. Znanstvenik će spasiti Kesslera samo ako u tome bude vidio neku korist za sebe. Ali sada je Renke zacijelo sumnjao kako je njegov dugogodišnji zaštitnik u BKA pod strogim nadzorom. Ako je to tako, pitala se Randi, je li vrijedno truda da ona otme Kesslera? Bi li ona mogla iscije-diti kakvu korisnu informaciju od tipa prije nego što Langley postane nervozan i zapovijedi joj da ga preda njegovim ljudima?
Nasmijala se zamišljajući vjerojatnu reakciju CIA-inih birokrata nesklonih rizicima kad bi neki od njihovih časnika na terenu oteo dužnosnika Njemačke savezne kriminalističke policije. Ne, zaključila je Randi, ovo s hvatanjem Kesslera neće ići. Naprotiv, sada bi bilo najbolje povući se. Kasnije bi mogla potra-
žiti diskretan način da obavijesti njegove nadređene o njegovom kriminalnom ponašanju. Dakako da bi morala to srediti tako da se ne otkrije kako je provalila u jednu od njihovih računalnih mreža visoke sigurnosti.
U međuvremenu, njezini tehničari za audiooperacije bili su zaokupljeni poku-
šajem ulaska u trag prvom broju za hitne slučajeve koji je Kessler birao. Do sada su se povezali s jednim mobitelom registriranim u Švicarskoj. Kamo bi trag mogao voditi odande, mogli su samo slutiti.
Veliki žuti autobus Berlinskog prometnog društva protutnjao je uz nju sa samo nekolicinom putnika. Randi je pogledala. S njezine desne strane, na zapadu, nalazila se mirna, snijegom pokrivena šuma. S lijeve strane, preko puta ceste, bile su kuće i niz malenih trgovina. Na tom dijelu avenije kretalo se više vozila, nekoliko privatnih automobila i dva dostavna vozila kružila su uokolo unatoč
vremenu koje se polako pogoršavalo. Jedan blok dalje mogla je vidjeti Fordov furgon tima za nadzor parkiran između jednog starog Audija i potpuno novog kombija marke Opel.
Pritisnula je dugme na nečemu što je izgledalo kao srebrni iPod pričvršćen za njezin pojas. Taj iPod, namijenjen za tajne operacije, sadržavao je sofisticirani taktički radioprijamnik s nekoliko sigurnih kanala.
- Baza, ovdje Vođa. Ulazim.
- Razumijem, Vođo - odgovorio je jedan od tehničara koji su radili u kolima.
Njegov se glas odjednom izoštrio. - Čekaj malo, Randi. Dobivamo dolazni poziv u Kesslerovu kuću. Netko mu govori neka bude spreman za odlazak, kaže da je jedinica za izvlačenje na putu!
Da! Randi je oduševljeno udarila stisnutom desnom šakom u otvoreni dlan lijeve ruke. Bilo je vrijeme.
- O. K., Baza. Budite spremni. Kad se ti momci obruše i zgrabe Kesslera, mi ćemo se vući za njima da vidimo kamo će ga odvesti.
- Razumio sam - reče CIA-in tehničar. Preko radioveze mogla je čuti kako se on nespretno prebacuje sa stražnjeg dijela vozila bez prozora na vozačko sjedalo.
I dalje hodajući prema Fordu, Randi je uključivala frekvencije kako bi razgovarala direktno s mladim službenikom berlinske ispostave postavljenim na kraju ulice gdje se nalazi Kesslerova vila.
- Stražarice, ovdje Vođa. Jesi li to kopirala?
Tišina.
Namrštila se.
- Carla, ovdje Randi. Javi se.
Nije bilo odgovora. Samo slabašan pisak statike na mrtvim linijama. Randi se okrenula uzbuđeno, osjećajući kako joj se ledi krv u žilama. Nešto je krenulo po zlu. Velikom zlu. Otkopčala je jaknu tek toliko da može izvući 9-milimetarski pištolj Berettu iz futrole na ramenu, a da ne mora petljati po odjeći u slučaju da joj oružje zatreba u žurbi.
Tog trenutka ugledala je crni BMW Sedan kako juri niz Clayallee velikom brzinom, sa snažnim motorom koji je turirao, uz osobne i teretne automobile koji su se kretali mnogo sporije. Instinktivno je gurnula ruku u jaknu posegnuvši za pištoljem. No vozilo koje je jurilo protutnjalo je uz njezin kombi za nadzor.
Odahnula je.
A zatim je BMW odjednom naglo zakočio. Crni Sedan okrenuo se za 180
stupnjeva, gume su zacvilile i on se zanjihao zaustavivši se potpuno nekoliko metara od parkiranog Forda.
Troja od četvero BMW-ovih vrata otvorila su se i trojica mršavih muškaraca hladnog pogleda skočila su na ulicu. Kretali su se brzo raširivši se u luku oko CIA-ina vozila. Svaki je od njih držao automat Heckler & Koch MP5SD opremljen ugrađenim prigušivačem šuma zataknutim za rame, spreman zapucati.
Randine oči su se raširile kad je prepoznala crne kombinezone i tamnozelene beretke sa znakom orla što ih nosi njemačka elitna protuteroristička jedinica GSG-9, Grenzschutz-gruppe-9.
- Oh, sranje - promrmljala je. Jedan od stanovnika ili vlasnika dućana zacijelo je primijetio njezin tim za nadzor, postao sumnjičav i zatim pozvao vlasti s upozorenjem. Poslije 11. rujna i užasa krvoprolića u madridskoj podzemnoj željeznici, Njemačka, Francuska, Španjolska i druge zemlje držale su članove svojih snaga za brzo djelovanje u stanju stalne pripravnosti. Randi je brzo maknula ruku s kundaka Berette. Nije imalo smisla plašiti ove teško naoružane koman-dose. Ako su mislili da idu protiv terorista, njihovi su živci i refleksi sigurno postavljeni na otponac.
Umjesto toga, ona je oprezno zašla rukom ispod svoje jakne da izvadi iskaznicu agencije, počela je hodati brže, ravno prema jedinici GSG-9. Možda bi mogla intervenirati prije nego što ovi previše revni njemački vojnici provale cijelu njezinu tajnu operaciju. Kad izvuku njezine ljude na pločnik tako da ih vidi svaki znatiželjni prolaznik, neće biti načina da zaustavi tu priču. A lokalni novinari jurit će cijeli dan kao bez daha izvještavajući o bezobzirnim američkim obavještajcima uhvaćenima kako špijuniraju mirne njemačke građane.
- Vođo, ovdje Baza -javljao se radiovezom jedan od tehničara u vozilu i zveckao. - Što da radimo?
Randi je uključila ponovno svoj prvi kanal.
- Samo sjedite mirno, momci. Ja dolazim. Pustite me da ja to sredim.
Bila je još udaljena najmanje pedeset metara kada su tri revolveraša odjevena u crno odjednom otvorila vatru pucajući bez upozorenja ili provokacije.
Njihovi automati štektali su u punoj automatici udarajući u kombi od stra-
žnjeg do prednjeg dijela iz najveće blizine. Kiša krhotina što je letjela visoko u zrak kad su se deseci projektila od 9 mm zabijali u vozilo probijala je metal, rasprskavajući krhku elektroničku opremu i derući ljudsko meso. No većina metaka udarala je izravno u vozilo i izlazila s druge strane krećući se približno brzinom zvuka. Dosta ih je pogodilo u unutrašnjost Forda pretvorivši ga u klaonicu natopljenu krvlju. Kroz slušalice Randi je čula bolne krikove koji su bili milostivo prekinuti kad se nastavila tuča vatre iz automata.
To su zasigurno Renkeovi ljudi, shvatila je u užasu. Nisu došli spašavati Kesslera. Došli su ubiti one koji su pazili na njega. Randi je bijesno izvukla svoju Berettu i brzo naciljala na najbržeg revolveraša te ispalila dva hica. Jedan je metak promašio. Drugi je pogodio čovjeka visoko u prsa. Ali umjesto da ga obori, udarac ga je samo odbacio unatrag nekoliko koraka. Gunđao je, sagnuvši se u trenutku, a zatim se opet uspravio. Čula je kako mu se u odjeći stvorila rupa, ali nije bilo nikakva traga krvi.
Isuse, shvatila je odjednom. Ti gadovi nose pancirke. Probudili su se njezini instinkti za preživljavanje i ona se bacila ustranu, tražeći zaštitu iza jednog Volva parkiranog u Clayallee.
Čovjek se brzo okrenuo u tom smjeru, zajedno sa svojim automatom. Ispalio je dugi rafal raspršujući metke prema Volvu.
Ležeći potrbuške iza parkiranog automobila Randi je zabila glavu u ruke kad se Volvo zatresao i zanjihao iznad nje, pogođen nekoliko puta iz neposredne blizine. Krhotine metala, stakla i plastike letjele su ulicom. Nisko iznad glave pucketali su odbijajući se ili promašujući je za dlaku. Zabijali su se u druga parkirana vozila ili se odbijali od pločnika snažno vitlajući komade smrskanog betona u svim smjerovima. Auto-alarmi koji su probijali uši počeli su se uklju-
čivati niz cijelu aveniju aktivirani baražnom paljbom.
Pucnjava je naglo prestala.
Teško dišući, Randi se otkotrljala natrag na pločnik držeći Berettu ispred sebe, spremna za pucnjavu. Vidjela je dvojicu revolveraša odjevenih u crno kako se uspinju natrag u BMW. Treći je prebacio automat na rame i stajao pognut, igrajući se s nečim što je izgledalo poput malenoga zelenog ruksaka.
Ovaj put je oprezno naciljala uperivši Berettu i držeći je s dvije ruke. Čekala je da se ciljnici njezina pištolja namjeste na trećeg revolveraša i držala čvrsto.
Zatim je stisnula okidač. Beretta je zaštektala jedanput odskočivši zbog njezina čvrstog zahvata. Ništa. Promašaj. Randine oči su se suzile dok se ona fokusirala na metu. Ponovno je stabilizirala pištolj i još jednom opalila.
Ovaj metak pogodio je revolveraša u desnu natkoljenicu, smrskao mu bedrenu kost i eksplodirao na drugoj strani u kiši krvi i krhotina kosti. Sjeo je odjednom gledajući u nevjerici u svoju izobličenu nogu. Ruksak se otkotrljao iz njegovih ruku i pao na ulicu.
Na licu ranjenog muškarca bljesnuo je izraz očaja. Udarao je lijevim stopalom gurajući ruksak od sebe. Okretao se divlje po tlu i završio pod CIA-inim vozilom za nadzor izrešetanim mecima.
Randi je čula ranjenog revolveraša kako uzvikuje panično upozorenje na nečem što je zvučalo kao neki grleni slavenski jezik. Odmah je jedan od njegovih suradnika izašao iz BMW-a, zgrabio ga ispod ruku i ugurao u automobil, ostavljajući na ulici lokvu jarko crvene krvi.
Ne čekajući dalje, vozač crnog Sedana pritisnuo je na papučicu gasa i krenuo ubrzavajući unatrag po Clayalle, putem kojim su došli. Randi je s pištoljem u ruci stala na noge. Zamahnula je Berettom u divljem širokom luku naciljavši BMW dok je projurio uz nju brzinom od najmanje 80 kilometara na sat. Repetirala je, pokušavajući ispaliti onoliko pogodaka koliko je mogla u metu koja se brzo kretala.
Jedan od njezinih hitaca smrskao je stražnje staklo na vozilu. Drugi je izbušio rupu u prtljažniku. Ali ostali su promašili. Psujući ispod glasa prestala je pucati, ne želeći riskirati da zabunom pogodi nevine promatrače.
BMW se i dalje žurno kretao prema sjeveru duž avenije, sve dok nije nestao u sumraku.
Još jedan trenutak Randi je stajala buljeći niz ulicu u čistoj nevjerici. Bila je zaprepaštena veličinom odlučnosti i ubilačkog napada na njezin tim za nadzor.
Kako se to, za ime Boga, moglo dogoditi?- pitala se ogorčeno. Kako su ljudi Wulfa Renkea mogli ciljati u njih s tako nepogrešivom točnošću?
Polako je spustila Berettu i prisilila se da zatvori osigurač. Nije bilo lako.
Ruke su joj se počele tresti kad je počelo jenjavati uzbuđenje divlje igre adrenalina zbog bliske bitke, ostavljajući samo tugu i dubok, trajni bijes. Zatim je Randi pogledala preko ramena prema Fordu izrešetanom hicima.
Ugledala je maleni ruksak. Ležao je uz jedan od stražnjih kotača.
Ruksak, govorio joj je razum. A zatim se u djeliću sekunde njezin razum ispravio. Ne, razmišljala je hladno. To je bomba, ruksak s dinamitom.
Trči, rekla je Randi sama sebi. Bježi odmah. Dok joj je mozak radio munjevitom brzinom, okrenula se i pobjegla što brže od vozila. S pištoljem u ruci jurila je uz zaustavljena vozila čiji su vozači i dalje u šoku gledali unaka-
ženi kombi.
- Izađite! Bježite! - vikala im je na njemačkom, pokazujući Berettom.
- Ondje je bomba.
A zatim je ruksak s dinamitom eksplodirao.
Zasljepljujuća bijela svjetlost bljesnula je naglo kroz tamu iza Randi. I dalje trčeći velikom brzinom sagibala se, sagnula se kako bi se zaštitila kada je udarni val koji se valjao iz samog središta snažne eksplozije prošao preko nje.
Masivni zid super zagrijanog zraka odbacio ju je visoko od pločnika, a zatim je bacio na tlo s jednog na drugi ulice. Nije bila ozbiljno povrijeđena, ali preveliki pritisak izazvan eksplozijom istisnuo je, činilo se, svaku uncu kisika iz njezinih pluća.
Užarena bijela svjetlost polako je blijedila. Sve je postalo crno kao ugljen.
Svijet oko nje nestao je kad je izgubila svijest.
Ponovno je došla k svijesti za samo nekoliko sekunda, ležeći skvrčena uz neko vozilo što ga je eksplozija bacila u stranu. Napola gluha, čula je zvonjavu u ušima i prisilila se najprije da sjedne, a zatim da stane na noge, bez svoje volje trzajući se na bol iz izmučenih mišića i dijelova kože koji su krvarili.
Svuda oko nje na ulici drugi ranjeni ljudi izlazili su iz vozila koja je zgnječio udarni val ili koja su bila pogođena letećim krhotinama. Ostali, poprskani krvlju ili šepajući na slomljenim nogama, spoticali su se slijepo, ošamućeni, izlazeći iz svojih bombom oštećenih domova i ureda. Golema eksplozija odnijela je krovove, dimnjake i raznijela svaki prozor koji je gledao na ulicu, ubacujući komadiće slomljenog stakla u dnevne sobe, kuhinje, spavaće sobe i poslovne prostore na prednjoj strani kuća.
Randi se polako okrenula i gledala u mjesto gdje se do maločas nalazio kombi za nadzor.
Ford je nestao, a zamijenila ga je ružna krntija udubljene nagorjele olupine.
Sva ostala vozila koja su bila parkirana na udaljenosti od pedeset metara od razmrskanog kombija sad su se nalazila posred Clayalle, razbijena, zdrobljena i izokrenuta, u narančastoj vatri i plamenu. Debeli crni dim dizao se iznad ceste.
Randi je treptala pokušavajući odagnati suze. Sada nije bilo vremena za tugu, zaključila je hladno. Bude li živjela dovoljno dugo, za to će imati vremena poslije.
Prisiljavajući se da se fokusira, brzo je provjerila svoju opremu. Radio joj je bio mrtav, vjerojatno uništen tako da se ne da popraviti, kad ju je eksplozija bacila na pločnik. Dobro. To nije važno, mislila je tužno. Naposljetku, nije više imala nikoga s kim bi mogla stupiti u vezu. Primijetila je svoju Berettu kako leži na pločniku nekoliko metara dalje i nespretno odšepala preko da je uzme.
Namrštivši se dok se koncentrirala, Randi je pomno proučavala pištolj. Iako su Berettin kundak i cijev bili ostrugani, udarna igla, opruga okidača, kokot i kliznik činili su se neoštećenima. Jedna strana njezinih usana zatrzala je u gorkom samoironičnom smijehu. Po izgledu, 9-milimetarsko oružje bilo je u boljoj formi nego ona.
Udarila je kukicu za opuštanje spremnika, izvadila napola prazan spremnik i tutnula ga u jedan od džepova na svojoj jakni. Zatim je gurnula unutra novi spremnik od petnaest metaka, zatvorila kliznik i spustila kokot. Bila je spremna.
Randi je stavila pištolj natrag u futrolu na ramenu i pogledala još jednom tužno olupinu koja je gorjela posred Clayalle. Čula je policijske i vatrogasne sirene te sirene Hitne pomoći, koje su sve glasnije zavijale sad kad su njemačke vlasti počele reagirati na katastrofu.
Bilo je vrijeme da krene.
Okrenula se i skrenula prema zapadu zalazeći dublje među stabla šumskog rezervata Grtinewald, sve dok nije zamaknula s vidika s ceste. Ondje se Randi okrenula prema sjeveru i prisilila se na bolni bijeg krećući se sve brže i brže između sjena i tihe šume u bijelom pokrivaču.
Glavno svemirsko zapovjedništvo, blizu Moskve
General pukovnik Leonid Averkovič Nesterenko, visoki zapovjednik vojnih svemirskih snaga Ruske Federacije, koračao je naglo niz hodnik koji je povezivao sjedište s Operativnim centrom za kontrolu. Jarka flourescentna svjetlost sa stropa i konstantan dotok svježeg hladnog zraka iz otvora za ventilaciju teško su mogli navesti na pomisao kako je ova masivna instalacija zakopana stotine metara ispod zemlje i zaštićena od napada masivnim pločama armiranog betona. Strogo čuvani tuneli za ulaz i izlaz bili su skriveni u gustim šumama breze sjeverno od Moskve.
Dvojica naoružanih čuvara izvan Operativnog centra stala su u stavu mirno kad se on približio. Nesterenko ih je ignorirao. Obično žustri pristaša formalne vojne uljudnosti, sada se previše žurio.
Nesterenko je prošao brzo kroz vrata i požurio se u prostranu prostoriju koja se nalazila iza vrata. Kad su mu se oči prilagodile na prigušeno svjetlo u golemoj prostoriji, mogao je vidjeti redove kontrolnih konzola. Službenici za svakom konzolom bili su ili zaokupljeni motrenjem satelita i radarskih sustava za rano upozorenje ili su raspravljali tiho putem sigurne komunikacijske opreme s kolegama na mjestima za lansiranje, postajama na terenu i lokalnim zapovjed-nim mjestima diljem Rusije.
Na drugom kraju Centra, golemi zaslon veličine zida prikazivao je svijet i ključne svemirske brodove i satelite što kruže oko njega. Jarkožute točkaste crte označavale su predviđenu putanju svakog objekta, dok su malene zelene vektor-ske strelice označavale njihove sadašnje položaje.
Službujući časnik, mnogo niži muškarac širokih čeljusti po imenu Baranov, pohitao je u susret Nesterenku.
- Amerikanci manevriraju jedan od svojih izviđačkih satelita La-crosse, gospodine - izvijestio je.
Nesterenko se namrštio.
- Pokaži mi.
Niži muškarac se okrenuo i izdao zapovijed jednom od svojih podređenih kod najbliže kontrolne konzole.
- Daj podatke o Lacrosse-pet.
Jedna od strelica koje su žmigale na golemom zidnom zaslonu promijenila je boju i počela bljeskati crveno. Istodobno se nova točkasta crta počela polako izdvajati iz prethodno promatrane satelitske putanje.
- Otkrili smo požar prije otprilike pet minuta - rekao mu je Baranov.
Nestrenko je kimnuo dok je proučavao novu predviđenu putanju Lacrossea-pet.
- Što to namjeravaju naši američki prijatelji? - promrmljao je.Okrenuo se natrag Baranovu. - Pokaži mi krupni plan tog projiciranog traga gdje prvo prelazi naše granice. I stavi oznake na lokacije gdje možemo očekivati da će Amerikanci dobiti znatno bolju mogućnost izviđanja s ove nove putanje.
Slika na zidnom zaslonu je zatreperila, a zatim se brzo proširila zumirajući fokus na mnogo manjem području: Ukrajina, Bjelorusija i zapadna Rusija.
Upaljeni četverokuti označavali su golema područja teritorija duž dijagonale koja je prolazila sjeveroistočno od Kijeva do Moskve i dalje. Ukupna područja za tenkovske i motorizirane divizije koje su trebale upasti u Ukrajinu bila su točno u sredini jednog od ovih četverokuta.
- Kvragu - promrmljao je Nesterenko. Satelit Lacrosse nosio je snažan sintetski radarski sustav koji može "gledati" kroz oblake, prašinu i tamu.
Područja ZHUKOVAbila su skrivena ispod slojeva kamuflažne mreže koja je apsorbirala radar, ali nitko nije mogao biti siguran da će taj eksperimentalni materijal uspješno skrenuti tako blisko ispitivanje.
- Imamo Pauka na položaju - podsjetio ga je Baranov, mirno pokazujući na još jednu vektorsku strelicu koja je žmigala na displeju-Naša računala predviđaju da će djelovati za trideset minuta.
Nesterenko je strogo kimnuo. Pauk je jedan od ruskih najtajnijih sustava svemirskog oružja. Kamufliran kao obični komunikacijski meteorološki i navigacijski satelit za civilnu upotrebu, svaki je Pauk sadržavao i antisatelitsko oružje za upotrebu protiv neprijateljskih svemirskih platformi na putanji nisko iznad Zemlje. Teoretski, takav bi se napad mogao izvršiti tajno. Ali u praksi?
Ako se otkrije, svaki ruski pokušaj da unište američki špijunski satelit mogao bi se lako iskonstruirati kao ratni čin.
Zatim je slegnuo ramenima. Odluka nije bila u njegovoj mjerodavnosti.
Prišao je najbližoj konzoli i uzeo crveni sigurni telefon.
-Ovdje general-pukovnik Nesterenko. Prespojite me s Kremljem - rekao je odlučno telefonistici na drugom kraju. - Moram odmah razgovarati s predsjednikom. Obavijestite ga da je ovo komunikacija koja ima ratni prioritet.
U putanji
Stotinama kilometara iznad suncem obasjanih mora na Zemlji i njezinih velikih smeđih, zelenih i bijelih kopnenih masa, ruski meteorološki satelit službeno registriran kao COSMOS-8B kretao se svojom redovitom eliptičnom putanjom brzinom od 27 tisuća kilometara na sat. U stvarnosti je satelit bio nosač oružja pod kodnim imenom Pauk dvanaest. Sada, dok je letio visoko iznad afričke obale, visokofrekventna antena za prijenos podataka na svemirskom brodu počela je primati kodirane prijenose koji su sadržavali nove programe za računala na satelitu.
U roku od šezdeset sekunda nakon primanja posljednjeg prijenosa, Pauk dvanaest se aktivirao.
Bile su ispaljene rakete za male visine koje su sukljale male oblake pare u svemir. Polako je dugački satelit u obliku cilindra napravio luk, sve dok njegov tupi nos nije naciljao jednu točku u svemiru iznad dalekog zaobljenog obzora na Zemlji. Kad je Pauk dvanaest dosegnuo željeni kut, ponovno su bile ispaljene rakete koje su zaustavile njegovu rotaciju. Zatvorio se relej, a grotla u podnožju njegova nosa su se otvorila.
Šest manjih svemirskih brodova u obliku čunjeva kretali su se kroz grotla i polako usporavali zakočeni grozdovima sitnih raketnih motora ispaljenih u predprogramiranom slijedu. Kad su smanjili brzinu, bojeve glave su počele padati na Zemlju, stvarajući luk kroz veliki zavoj koji će ih odvesti u udarni domet te udaljene, točno izračunate točke.
Kad je šest bojevih glava bilo udaljeno nekoliko kilometara, Pauk dvanaest izvršio je svoj posljednji programirani čin. Samorazorni teret smješten na ključnim točkama desettonskog satelita eksplodirao je u kratkim, oštrim, zasljepljujućim bljeskovima koji su bili dovoljno jaki da ih uhvate i američki i ruski senzori za rano upozorenje koji su prolazili visoko iznad Zemljine kugle.
Detonacije su raznijele Pauk dvanaest u komade, pomičući antene, solarne nizove i bušeći spremnike za gorivo. Rigajući vodenu paru i gorivo, oštećena se olupina počela prevrtati svemirom, odbacujući manje dijelove dok je polako padala prema gornjim rubovima Zemljine atmosfere.
Pokrivene jačim eksplozijama iza sebe, šest antisatelitskih bojevih glava također je detoniralo. Svaka eksplozija poslala je u svemir tisuće malenih, poput britve oštrih komada titana. Zajedno su stvorili golemi oblak krhotina, smrtonosni oblak koji je letio brzinom od više od sedam kilometara u sekundi.
Četrdeset i pet sekunda kasnije i više od tristo kilometara niže oblak krhotina presreo je putanju Lacrossea-pet, jednog od samo dvaju američkih izviđačkih satelita što su kružili oko Zemljine kugle.
Glavni centar za svemirsko zapovjedništvo
- Naš radar potvrđuje višestruke napade krhotinama na Lacrosse-pet - rekao je Baranov slavljenički, slušajući pomno izvještaj što mu ga je prenosio jedan od njegovih časnika. Okrenuo je glavu prema Nester-enku. - Preliminarna procjena štete pokazuje kako je američki špijunski satelit potpuno uništen.
General-pukovnik je mirno kimnuo. Ponovno je uzeo crveni telefon.
- Ovdje Nesterenko - rekao je mirno. - Spojite me sa svemirskim zapovjedništvom SAD-a.
Gledao je prema Baranovu s laganim smiješkom dok je čekao vezu na crvenom telefonu.
- Morat ću, sad, izraziti svoje iskreno žaljenje i najdublje isprike zbog užasne štete koju je slučajno prouzročila ova katastrofalna eksplozija najednom od naših meteoroloških satelita COSMOS.
- Zar mislite da će vam Amerikanci vjerovati?
Nesterenko je slegnuo ramenima.
- Možda da, možda ne. No najvažnije je da ne mogu na vrijeme lansirati zamjenu za njihov uništen radarski špijunski satelit. Uskoro veoma uskoro, nećemo više biti prisiljeni brinuti se tako mnogo o tome što Amerikanci misle. Ili što bi mogli učiniti.
Bijela kuća
Bilo je još rano jutro kada je uniformirani agent Tajne službe uveo Freda Kleina u predsjedničku jazbinu u istočnom krilu. Soba puna starih knjiga, djela Fredrica Remingtona i Georgije O'Keeffe te fotografija brdovitoga krajolika Novoga Meksika, bila je cijela Castillina imovina, njegovo privatno utočište od uobičajenoga ludila mnogo javnijih mjesta Bijele kuće.
Sam predsjednik sjedio je u jednom od dva velika naslonjača u sobi, listajući jutarnji obavještajni izvještaj. Na poslužavniku uz njega bio je netaknut zajutrak.
Pokazao je rukom prema drugom naslonjaču.
- Sjedni, Frede.
Klein je poslušao.
Castilla je umorno odgurnuo hrpu papira u stranu i okrenuo se prema svom starom prijatelju.
- Ima li novih vijesti o Smithu i drugima u Moskvi?
- Još ne - reče mu Klein. -Ali očekujem drugi izvještaj najkasnije za nekoliko sati.
Predsjednik je mrko kimnuo.
- Dobro. Jer trebat ću što više informacija, trebat ću ih uskoro. Sigurno u roku od sljedećih četrdeset i osam sati.
Klein se iznenadio.
- Sve sam više uvjeren da to što god Rusi planiraju, dolazi brzo. -objasnio je Castilla. - Što znači da se naš prozor za njihovo sprečavanja zatvara sve brže.
- Da, gospodine - složio se šef Tajne jedan. Ako su glasine koje su Smith i Fiona Devin dobili o ubrzanom tempu ruskih vojnih priprema točne, SAD i njihovi saveznici već će biti prisiljeni reagirati na vrijeme.
- Sazvat ću tajni sastanak s predstavnicima visoke razine nekih od naših najbližih saveznika - rekao mu je Castilla. - Onih koji još mogu izvesti vojni udar: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka i Japan za početak. Želim da pripremimo jedinstveni odgovor Kremlju,seriju konkretnih mjera koje će prisiliti Dudareva da se povuče prije nego što povuče okidač bilo koje operacije koju je planirao.
- Kada? - upita Klein mirno.
- Ujutro 22. veljače - reče predsjednik. - Ne znam kako si možemo priuštiti da čekamo još dulje.
Klein se namrštio.
- To je vrlo kratak rok - rekao je napokon. - Ne znam mogu li obećati konkretne rezultate do tada.
Castilla je kimnuo.
- Razumijem. Ali imamo samo toliko vremena, Frede. Vjeruj mi,imam iste takve nemoguće zahtjeve za svakog drugoga. Na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost sinoć zapovjedio sam da se preusmjeri svaka druga komponenta naših nacionalnih obavještajnih kapaciteta- špijunski sateliti, postaje za presretanje signala i sve što još imaju obavještajne mreže - na tu misiju. Kad se naši saveznici pojave u Ovalnom uredu, trebat ću čvrst i uvjerljiv dokaz o ruskim agresivnim namjerama.
-A ako ih ne možemo dobiti na vrijeme? Predsjednik je uzdahnuo.
- Tada ću ipak nastaviti sa sastankom, ali neću se zavaravati. Bez nečeg što je više od mojih vlastitih strahova i nekoliko nejasnih naznaka o nevoljama, sve su šanse protiv svakog drugog koji nam se želi pridružiti u suprotstavljanju Moskvi.
Klein je kimnuo.
- Prenijet ću ključan vremenski okvir pukovniku Smithu što prije budem mogao.
- Učini to - reče Castilla blago. - Užasno mi je tražiti od tebe da izložiš
svoje ljude većim opasnostima, ali ne vidim alternativu. - Prekinuuo je čuvši kako zvoni njegov sigurni telefon. Javio se brzo. - Da?
Dok je Klein gledao, predsjednikovo široko, duboko izborano lice se smrknulo. Odjednom, izgledao je mnogo godina stariji.
- Kada? - upitao je Castilla, stišćući telefon sve dok mu zglobovi nisu pobijelili. Slušao je odgovor, a zatim čvrsto kimnuo. – Razumijem admirale
- rekao je mirno. Predsjednik je prekinuo i zatim birao interni broj u Bijeloj kući.
- Ovdje Sam Castilla, Charlie - rekao je svom šefu kabineta. - Obavijesti Vijeće za nacionalnu sigurnost. Imamo hitnu situaciju.
Završivši, okrenuo se Kleinu.
To je bio admiral Brose - rekao je. Pogled mu je bio umoran i obeshrabren. - Upravo je primio hitnu vijest iz sjedišta Svemirskog zapovjedništva u Coloradu. Bila je eksplozija u svemiru i izgubili smo jedan od naših naj-sofisticiranijih špijunskih satelita Lacrosse-pet.
Sjeverno od Moskve
Vani je bilo crno kao u rogu kad su Jon Smith i Fiona Devin došli do svog sljede-ćeg odredišta, velike đače koja je nekoć pripadala Aleksandru Zakarovu, starcu koji je bio druga žrtva izbijanja sumnjive bolesti koju oni istražuju. Prije nego što je otišao u mirovinu Zakarov je bio utjecajni član vladajuće komunističke partije i direktor državnog kompleksa teške industrije. Tijekom prvih godina divljeg kapitalizma nakon što se raspao Sovjetski Savez zaradio je golemo bo-gatstvo prodajući "dionice" u tvornicama pod njegovom kontrolom. Luksuzna dača koju je kupio nepošteno stečenim novcem bila je smještena sjeverno od vanjskog gradskog prstena na jedan sat vožnje. Prolazeći polako uskim seoskim cestama prekrivenima snijegom kroz područja šuma i malenih sela te napuštenih crkvi, Smith se pitao zašto je bogata udovica odabrala život tako daleko od Moskve, posebno tijekom dugih hladnih i mračnih zimskih mjeseci. Jer za većinu imućne gradske elite, njihove đače su uglavnom ladanjske ljetne rezidencije, mjesta za bijeg i odmor tijekom vrućih dana i noći koje su tako česte u srpnju i kolovozu. Malo njih je htjelo napustiti udobnost glavnoga grada kad jednom padne snijeg, osim možda za rijetke vikende i praznike namijenjene skijanju i drugim zimskim sportovima.U roku od pet minuta nakon što su ušli u elegantno namještenu dnevnu sobu ni on ni Fiona nisu se više čudili zašto je bivši partijski šef živio u seoskoj izolaciji. Njihova odbojna domaćica bila je žena koja niti je željela, niti je uživala u društvu drugih ljudi. Više je voljela život u samoći, sa samo nekoliko plaćenih slugu potrebnih da kuhaju, čiste i inače joj ispunjavaju svaki i najmanji ekscentrični hir. Madame Irina Zakarova bila je sićušna žena šiljastog nosa i malenih tamnih grabežljivih očiju za koje se činilo da su uvijek u pokretu -promatrajući, prosuđujući, a zatim odbacujući s prezirom. Na njezinu uskom, duboko izboranom licu bio je stalni izraz kisele, zajedljive namrgo-đenosti, kao u nekoga tko nikad ne očekuje previše ni od koga i čija su uvijek beskrajno mala očekivanja od svojih bližnjih zadovoljena. Prestala je proučavati Smithovu krivotvorenu iskaznicu Svjetske zdravstvene organizacije i vratila dokumente ravnodušno slegnuvši ramenima.
-Vrlo dobro. Možete postavljati pitanja, dr. Strand. Ne obećavam mnogo korisnih odgovora. Iskreno govoreći, smatram da je cijela ta stvar oko bolesti moga muža velika gnjavaža. - Usta su joj se još oštrije izvinula prema dolje.
- Svi ti smiješni liječnici i medicinske sestre te dužnosnici Ministarstva zdravstva postavljaju ista suhoparna pitanja: Što je posljednje jeo? Je li ikad bio izložen zračenju? Koje je lijekove uzimao? I tako oni nastavljaju svoje neprekidno ispitivanje. Sve je to bilo tako apsurdno.
- Na koji način apsurdno? - pitao je Smith oprezno.
- Iz jednostavnog razloga što je Aleksandar bio hodajući katalog lošeg zdravlja i loših navika - odgovori madame Zakarova hladno. - Cijelog života previše je pušio, pio i jeo. Bilo što ga je moglo ubiti: srčani udar, moždani udar, neke vrste raka... Baš sve. Činjenica što je njegovo tijelo popustilo tek na kraju bila je iznenađujuća ili mnogo zanimljivija za mene. Ja doista ne razumijem svu tu buku koju liječnici prave oko njegove smrti.
- I druge je ubila ista neobična bolest - naglasila je Fiona. - Među njima i nedužnog dječačića koji nije dijelio loše običaje vašega muža.
- Uistinu? - upitala je nehajno žena. - Inače zdravo dijete?
Smith je kimnuo, trudeći se sakriti antipatiju prema toj hladnoj, iznimno samo-
živoj ženi.
-Kako čudno - reče madame Zakarova još jednom bešćutno slegnuvši ramenima. Uzdahnula je. - Pa dobro, pretpostavljam da se moram potruditi i pomoći vam bez obzira na nelagodu koju će to meni prouzročiti. Strpljivo, mnogo strpljivije nego što je pretpostavljao da je moguće, Smith joj je postavljao isti set pitanja što su se odnosila na zdravlje koja je već postavio Voronovima.
Kao i prije, Fiona je pomno bilježila njezine odgovore, ma kako bili nepotpuni.
Napokon, kada je starica počela pokazivati nepogrešive znakove kako je njezino ograničeno strpljenje na kraju, Jon je zaključio da je vrijeme za prebacivanje smjera pitanja na glavno područje interesa: Europski centar za istraživanje stanovništva i njihovo prikupljanje uzoraka DNK po Moskvi.
-Hvala vam na vremenu koje ste utrošili, madame Zakarova. Bili ste iznimno susretljivi - lagao je Smith, naslonivši se u naslonjaču i počinjući skupljati svoje papire. Ali zatim je stao i nagnuo se naprijed.
- Oh, ima još jedna stvarčica.
-Da ?
-Naši podaci pokazuju kako ste lani vi i vaš muž sudjelovali u velikoj anketi DNK - reče Smith nehajno prekriživši prste. - Je li to točno?
-Velika genetska studija? - Stara žena je mirno uzdahnula. - Oh, da. Mjesecima su tražili savršene strance u ime znanosti. Odvratan ritual, ako mene pitate za mišljenje. Ali Aleksandar je bio veoma uzbuđen zbog cijelog tog grotesknog procesa. - Zatresla je glavom nezadovoljno. - Moj muž je bio budala. On je zapravo vjerovao kako će taj takozvani projekt slavenske geneze dokazati jednu od njegovih smiješnih omiljenih teorija kako smo mi Rusi središte europskog rasnog i etničkog evolucijskog razvoja.
Jon se prisilio na smiješak, suzdržano krijući oduševljenje. Sada je bio siguran da su otkrili važan dio istine o podrijetlu ove smrtonosne bolesti. Nakon što su on i Fiona Devin jutros završili razgovor s Voronovima, vratili su se u svoju sigurnu kuću u okrugu Zamoskvoreče. A zatim, dok je on pregledavao svoje bilješke i obavljao telefonske razgovore potrebne da dogovori taj intervju, Fiona je provela nekoliko sati na internetu pretražujući što god je mogla o Europskom centru za proučavanje stanovništva i njihovom projektu o podrijetlu Slavena. Budući da je za nju bilo previše riskantno kontaktirati s njezinim redovitim izvorima obavijesti, teško je bilo dobiti detaljne informacije o onome što su trebali. No bez obzira na to, dva važna dijela zagonetke postala su jasna.Prvo, iako je slavenska geneza bila veoma velik, skup i ambiciozan znan-stveni pothvat, njegovi istraživači su prikupljali DNK od samo tisuću između devet milijuna ljudi koji žive u širem moskovskom području. Zbog evaluacije povijesnih kretanja slavenskog stanovništva ta veličina uzorka bila je dovoljna, posebno ako se kombinirala s tisućama i tisućama uzoraka uzetih u drugim zemljama u istočnoj Europi i bivšim sovjetskim republikama. Ali to je isto tako značilo kako je veza između sedmogodišnjeg Mihajla Voronova i sedamdeset-petogodišnjeg Aleksandra Zakarova više nego slijepa operacija nasumične sreće. Vjerojatnosti protiv takve podudarnosti bile su reda veličine osamdeset i jedan milijun prema jednome.
Drugo, ime Konstantina Malkovića opet se pojavilo. Korporacije i zaklade koje je kontrolirao dale su znatan udio fondu Europskog centra za proučavanje stanovništva. Nekoliko stavki u proračunu Centra bile su u javnoj domeni, ali Fiona je bila prilično sigurna kako je milijarderovim novcem izravno financiran projekt slavenske geneze.
Smith je napravio grimasu. Jedna moguća veza s Konstantinom Malkovićem, vozilo Hitne pomoći iz Medicinskog centra svetoga Ćirila, mogla bi se odbaciti kao slučajna. Dvije nikako. Malković je bio uključen u ovu urotu, zajedno sa svojim prijateljem u Kremlju, Viktorom Dudarevim.
* * *
U šumi izvan đače Oleg Kirov je ležao skriven iza hrpe snijega pazeći na duboko utaban trag koji je vodio od najbliže državne ceste. Osim toga, vojne naočale za noćno gledanje pretvorile su tamu u zeleno obojeni jednobojni dan.
Dvadeset ili nešto više metara iza njega, prekriven granama i grančicama kako bi se prekinuo njegov oštar obris nalik na kutiju, ležao je njegov golemi GAZ
Hunter, vozilo koje je otprilike ruski ekvivalent američkom džipu Wrangler.
Kirov je vozio do đaće Zakarovih ispred Smitha i Fione Devin. Njegov prvi zadatak bio je brzi pregled terena kako bi provjerio ima li znakova moguće opasnosti. Drugi zadatak bio je uspostavljanje skrivene promatračnice na pogodnom mjestu gdje je mogao imati pogled na najvjerojatniji pristup dači. Sad se tu smrzavao dok su Smith i Fiona postavljali svoja pitanja. Kutovi usana su mu se spustili. Nadao se da će se oni požuriti.
Plećati Rus je drhtao smrznut do kosti unatoč zaštiti koju su mu pružali njegov teški zimski kaput, kapa i rukavice. Temperatura koja je već bila ispod ništice brzo je padala kako se spuštala noć.
Shvaćao je potrebu svojih prijatelja da potvrde informacije koje su im Voronovi dali, ali imao je duboke bojazni oko tako dalekog odlaska izvan Moskve. Ovdje, u ovom grubom i neugodnom krajoliku, svi su bili užasno izloženi. Nije bilo gomile ljudi s kojima bi se mogli pomiješati. Nije bilo zgodnih postaja podzemne željeznice ili krcatih robnih kuća kamo bi mogli pobjeći. Bila su samo stabla i snijeg te nekoliko zavojitih cesta koje su bile potpuno prazne nakon zalaza sunca.
Uzdahnuvši, Rus je usredotočio svoj pogled na automobil parkiran uz ulazna vrata. Madame Zakarova držala je svoj Mercedes u zagrijanoj garaži, povezanoj s kućom. Njezini rijetki gosti morali su se zadovoljiti malenim komadom ledenog šljunka. Činilo se da se ništa ne kreće blizu tamnoplave Volge Sedan koju je dobio za dvoje Amerikanaca.
A zatim se odjednom Kirov ukočio. Čuo je snažne motore čiji je zvuk odjekivao među drvećem. Zvukovi su još bili na nekoj udaljenosti, ali nepogrešivo su se približavali. Digao se više kako bi imao bolji pregled terena, a zatim se naglo spustio posegnuvši žurno u svoj džep.
Smithov mobitel je odjednom zazvonio.
- Oprostite - rekao je udovici. Otvorio je telefon. - Da?
Bio je to Kirov.
- Morate otići, Jone. Smjesta! - rekao je Rus žurno. – Dva neoznačena automobila upravo su skrenula s glavne ceste. Voze ravno prema dači. Idite sada!. Van i natrag!
- Krećemo - reče Smith odlučno. Zatvorio je telefon i ustao zgrabivši svoj zimski kaput jednim pokretom. Osjetio je kundak 9-mili-metarskog pištolja Makarov, skrivenog u jednom od njegovih džepova.
U trenutku Jon je došao u kušnju da ostane ovdje u kući umjesto da bježi van na otvoreno. Zatim je odbacio tu ideju. S udovicom i njezinom služinčadi unutra nije mogao riskirati da izazove oružani obračun.
Ako meci počnu letjeti, previše nedužnih lako bi moglo biti ozlijeđeno ili ubijeno.
- Problemi? - upita Fiona brzo na engleskom. I ona se digla, istodobno uzimajući svoj kaput i rukavice.
- Imamo društvo - promrmljao je na istom jeziku. – Ostavljamo auto i brišemo. S Olegom ćemo se sastati vani.
Blijeda i napeta kimnula je u znak razumijevanja. Starija Ruskinja pogledala ih je zbunjeno.
- Gotovi ste s pitanjima? Odlazite?
Smith je kimnuo.
Da, gospođo Zakarova. Idemo. Odmah. - Zanemarujući udovičine iznenađene prosvjede, gurnuo je Fionu iz dnevne sobe u širok središnji hodnik đače. Ondje su naletjeli na neku sredovječnu sluškinju koja je napokon donosila poslužavnik s čajem i sitne kolačiće što im je njezina gospodarica škrto ponudila još kad su stigli.
- Gdje su stražnja vrata? - upitao je Jon.
Služavka je zaprepašteno kimnula glavom niz hodnik s njihove lijeve strane, prema putu kojim je ona upravo došla.
- Tamo - odgovorila je očito iznenađena njihovim pitanjem. – Kroz kuhinju.
Dvoje Amerikanaca je kliznulo uz nju i krenulo brzo niz hodnik. Iza njih netko je počeo glasno udarati na čvrsta ulazna vrata đače.
- Milicija! - začula se glasna obavijest. - Otvorite!
Jon i Fiona su hodali još brže.
Kuhinja je bila vrlo široka i opremljena svim suvremenim aparatima; plinski štednjak, hladnjak, zamrzivač, mikrovalna pećnica i sve ostalo. U toplome zraku su se osjećali slasni mirisi. U kutu je još jedan od muških članova posluge gospođe Zakarov, neki mladi i čvrsto građeni muškarac, sjedio večerajući zdjelicu pelmeni, mesnih okruglica u kiselom vrhnju i s mnogo maslaca. Pogledao je iznenađeno kad su oni projurili uz njega.
- Hej, kamo ćete?
Smith mu je mahnuo da sjedne natrag.
- Gospođi nije dobro - objasnio je. - Treba malo svježega zraka.
Ne oklijevajući, gurnuo je teška drvena vrata. Svjetlost i toplina prosuli su se po ledenoj tami osvjetljavajući uski pojas dubokog bijelog snijega. Dača je zauzimala malu čistinu u šumi, a najbliža stabla bila su udaljena tek nekoliko metara. Mala utabana staza kroz snijeg vodila je prema kantama za smeće na stražnjoj strani kuće.
-A sada brzo - šapnuo je Smith Fioni. - Kad jednom budemo među stablima, trči kao luda. Zaokruži nalijevo. Nemoj se zaustavljati ni zbog čega i ni zbog koga, sve dok ne dođemo do Kirova. Jasno?
Snuždena lica kimnula je.
Dvoje Amerikanaca je zajedno krenulo prema šumi, napola pognuti nad ledenim prahom. Smith je kratko udahnuo osjećajući kako mu čisti arktički zrak ulazi duboko u pluća. Još nekoliko sekunda, mislio je. Samo toliko nam treba da izađemo.
Odjednom su trojica naoružanih muškaraca izašla između drveća, prva trojica nosila su maskirne zimske jakne i AKSU automate ruske proizvodnje.
Bili su niži od Smitha, ali mišićavi i kretali su se s mirnim samopouzdanjem školovanih vojnika. Treći muškarac bio je nekoliko centimetara viši od Jona, a oči su mu bile sive poput zimskog škriljevca. Bilo je i sivih pramenova u njegovoj blijedoplavoj kosi. Smith i Fiona su se smrznuli na mjestu.
- Dignite ruke gore, molim vas - zapovjedio je visoki čovjek mirno na engleskom. - Inače ćemo moji ljudi i ja biti prisiljeni pucati u vas ovdje i sada. A to bi bilo užasno nezgodno, zar ne?
Smith je polako digao ruke držeći dlanove otvorenima da pokaže kako je nenaoružan. Krajičkom oka vidio je kako Fiona čini istu stvar. Iz lica joj je nestalo boje.
- Pametna odluka - odobrio je plavokosi muškarac. Nasmijao se hladno.
- Ja sam Erich Brandt. A vi ste poznati pukovnik Jonathan Smith i ljupka, iako isto tako poznata gospođa Devin.
- Smith? Devin? Ne znam o čemu govorite - reče Jon ukočeno.- Ja sam Strand, dr. Kalle Strand. A ovo je gospođa Lindkvist. Mi smo znanstvenici i radimo za Ujedinjene narode. - Znao je da je to suvišna gesta, ali nije htio protivniku ustupiti ništa tako lako. Još ne. - Tko ste vi zapravo? Kriminalci?
Lopovi? Otmičari?
I dalje smiješeći se, Brandt je zatresao glavom.
- Ma dajte, pukovniče. Nemojte igrati takve smiješne igre. Vi ste Šveđanin koliko i ja. - Prišao je korak bliže. - Ali čestitam vam. Vrlo malo ljudi mi je do sada tako dugo i uspješno bježalo.
Smith nije rekao ništa, pokušavajući zatomiti bijes što je tako lako pao u stupicu. Vozila koja su dolazila ispred đače bila su, shvatio je gorko, sredstvo da ih se namami na otvoreno.
Brandt je slegnuo ramenima.
- I stoicizam je crta kojoj se divim. Ali samo do određene mjere.- Pokazao je automatom prema đači. - Unutra, krenite.
Smith i Fiona su polako ustuknuli.
U kući su sada bila još tri druga revolveraša držeći madame Zakarovu i njezino troje slugu: djevojku, mladića iz kuhinje i starijeg muškarca s nekoliko pramenova kose nalijepljenih na njegov ćelavi skalp, kao zatočenike u njezinoj dnevnoj sobi.
I dalje sjedeći u svom naslonjaču s visokim naslonom, starija žena je zurila s nevjericom u Brandta.
- Kakva je to glupost? - pitala je ljutito. - Kako se usuđujete upasti u moju kuću?!
Bivši istočnonjemački policajac slegnuo je ramenima.
- Žalosna nužnost, madame - rekao je uljudno. - Na nesreću, ovi su ljudi
- pokazao je na Smitha i Fionu - špijuni. Oni su državni neprijatelji.
- Smiješno - namrštila se Zakarova.
Brandt se ponovno nasmiješio.
- Mislite? - Okrenuo se svojim ljudima. - Zavežite im ruke. A za tim ih pretražite. Budite veoma temeljiti.
Svjestan da je nekoliko komada oružja upereno ravno u njega Smith je stajao mirno, dopuštajući da mu se ruke zavežu iza leđa plastičnim kabelom, jednakim lisicama kakve se upotrebljavaju za pobunjenike i teroriste koje hvataju američki vojnici u Iraku. Čuo je Fionu kako sikće u muci kroz stisnute zube, jer su istu stvar činili i njoj.
Kad su jednom bili svezani i bespomoćni, Brandtovi ljudi su pregledali svako mjesto ne bi li našli oružje ili kakav drugi komad korisne opreme koji su sakrili. Smith je bio ljut na njih i na sebe, jer se pretraživanje nastavilo postajući sve agresivnije. Plava vlasulja je pala otkrivajući njegovu tamnu kosu, a bio je prisiljen i ispljunuti uloške za obraze koji su promijenili oblik njegova lica. Znao je da to mnogo više ponižava Fionu nego njega.
Brandt je stajao promatrajući bez vidljive reakcije svoje ljude koji su najprije našli Jonov 9-milimetarski pištolj, a zatim Fionin Makarov PSM, njihovu opremu za prerušavanje, krivotvorene putovnice i ostale dokumente te napokon mobitele visoke tehnologije koji pripadaju Tajni jedan. Stavili su oružje i drugu opremu na stolić za kavu ispred njega. Samo kad je jedan od ljudi izvadio Fionin skriveni skakavac iz njezine desne čizme, plavokosi muškarac je pokazao ozbiljan interes.
Uzeo je nož, dotaknuo otponac na tankom dršku i vidio kako je izletjela duga smrtonosna oštrica. Namrštio se iznenađeno. Obratio se Fioni sa suhim smiješkom na usnama.
- Vidio sam užasnu ranu koju je ta vaša mala igračka zadala jednom od mojih ljudi, gospođo Devin. Dmitrij je školovani ubojica. A vi ste nešto kao novinarka.
Slegnula je ramenima.
- Mislite što želite, Herr Brandt. Ja nisam odgovorna za vašu izopačenu maštu.
Brandt se smijuljio.
- Hrabre riječi, gospođo Devin, ali i prazne riječi, kako sumnjam.
Okrenuo se gospođi Zakarovoj koja je sjedila promatrajući ovo što se događa žestoko se mršteći. - Vidite? - rekao je i dalje smiješeći se
- Oružje. Prerušavanje. Krivotvorene putovnice. I sofisticirane komunikacijske naprave. Recite mi, madame, jesu li to uobičajeni rekviziti koje nose švedski medicinski istraživači? Ili su to naprave koje bolje odgovaraju stranim špijunima?
- Špijunima - prizna mirno starija žena postajući sve bljeđa.
- Baš tako - reče Brandt mirno. Posegnuo je u džep svoje maskirne košulje, izvadio par tankih lateks rukavica i počeo ih polako i metodički navlačiti. Svatko u sobi promatrao ga je u tišini ne mogavši maknuti pogled. - Vaš pokojni muž
bio je nekada visoko rangirani član partije, gospođo. Vi ne pripadate neukim masama. Recite mi što je bila kazna za špijunažu i izdaju?
- Smrt - prošaputala je. - Bila je smrt.
- Točno - rekao joj je Nijemac. Navukao je rukavice i zatim je pogledao vidljivo uplašene sluge koji su sjedili poredani na jednoj od sofa; starinskoj, s tankim nogama i bogato ukrašenoj, iz 19. stoljeća, u jarkoj plavoj i zlatnoj boji.
-Tko je od vas Petar Klimuk?
Stariji, ćelavi muškarac je oklijevajući podigao ruku.
-Ja sam, gospodine. - promrmljao je.
Brandt se nasmiješio.
-Vi ste taj koji je stupio s nama u vezu kad ste čuli da će se vaša gospodarica sastati s tim strancima?
Klimuk je kimnuo, sada još nestrpljivije.
- Točno - rekao je. - Baš onako kako ste me prije zamolili da učinim.
Obećali ste mi da ću dobiti nagradu ako prijavim bilo koga tko njuška uokolo postavljajući pitanja o njezinu mužu.
- Da, rekao sam - priznao je Brandt hladno. - I dobit ćete.
A zatim je bez oklijevanja sivooki muškarac uzeo Smithov Makarov sa stolića za kavu ispred njega, otkočio zaponac, naciljao i pogodio Klimuka u čelo iz najveće blizine. Krv je šiknula na naslon sofe, obojivši njezinu bogato koloriranu tkaninu u ružnu crvenu boju.
Dok su ostali sluge još gledali svog mrtvog kolegu u užasu, Brandt je lagano zamahnuo pištoljem i opalio još dvaput. Djevojka i mladić su oboje pali pokraj sofe, svaki ubijen jednim pogotkom.
Bivši Stasijev časnik se okrenuo. Lice mu je bilo bezizražajno.
Gospođa Zakarova sjedila je nepokretno u svom naslonjaču gledajući svoje ubijene sluge pepeljastog lica.
-Zašto? - pitala je bijesno. - Zašto ih ubiti? Oni nisu bili špijuni. Da, Klimuk i drugi bili su neznalice i budale, ali nisu učinili ništa što zaslužuje smrt.
Brandt je slegnuo ramenima.
-Vrlo malo ljudi to čini. - Digao je Makarov i ponovno opalio.
Pogođena u srce, starija žena se srušila u svom naslonjaču. Oči su joj gledale u nebo, zauvijek zatvorene u izrazu u kojem su bili izmiješani bijes, prezir i prvo užasnuto shvaćanje kako je i ona određena za smrt.
Brandt je oprezno stavio pištolj na pod i zatim ga gurnuo ispod sofe. Pogledao je Smitha.
- Kada milicija stigne, trebaju naći otiske prstiju na tom oružju koje je veoma zanimljivo, zar ne? Vaše otiske prstiju, naravno. - Zatresao je glavom u zluradom zadovoljstvu. -Vi Amerikanci ste tako siloviti, tako spretni na okidaču. Nije čudo što vas ne vole u svijetu.
- A vi niste ništa drugo nego pokvareni smrdljivi ubojica - reče mu Fiona bijesno, jedva govoreći kroz stisnute zube.
- Da, pretpostavljam da jesam - reče Brandt mirno. A zatim ju je ponovno pogledao svojim hladnim sivim očima. - Sada ste moja zatvorenica, gospođo Devin. Razmišljajte o tome. - Okrenuo se ponovno svojim ljudima. - Odvedite ih. - izderao se. - Hajdemo.
Revolveraši su podbadali Smitha i Fionu odostraga, a drugi su ih oprezno promatrali sprijeda. Prošli su kroz vrata i bili su gurnuti na stražnje sjedalo jednog od triju automobila parkiranih ispred đače, Forda Explorera s pogonom na četiri kotača. Brandt i jedan od njegovih ljudi popeli su se na prednje sjedalo.
Jedan od preostalih revolveraša ušao je u Volgu koju su dovezli Amerikanci, dok su ostali ušli u treći automobil, isto tako veliki Ford s pogonom na četiri kotača.
U konvoju na čijem je čelu bio Explorer koji je prevozio Brandta i dvoje Amerikanaca, tri su se vozila okrenula na šljunčanoj površini i odvezla se od đače polako udarajući niz izbrazdanu stazu koja je vodila natrag na cestu. Kad su stigli na cestu skrenuli su desno, a ne lijevo i ubrzali.
Zanemarujući bol koja je dolazila iz zapešća, Smith je sjeo malo uspravnije.
Vozili su se na zapad kroz tamu. Stabla, visoke hrpe snijega i skretanja prema starim stazama drvosječa zaraslima u žbunje pojavili su se nakratko pod snopom svjetla i zatim nestali iza njih u noći.
Pogledao je Fionu da vidi je li i ona to primijetila. Kimnula je lagano. Brandt i njegovi ljudi ne voze ih natrag u Moskvu.
Zašto ne? pitao se Smith. Ako je bivši Stasijev agent radio za Malkovića, a milijarder je surađivao s Kremljem, zašto ih jednostavno ne predaju Rusima radi ispitivanja? Igraju li Brandt i njegov imućni poslodavac neku dvostruku igru?
* * *
Vladik Fadajev ležao je savršeno mirno između stabala breza uz cestu.
Zahvaljujući svojoj vjetrovki i maskirnoj mreži svatko tko bi pogledao prema mršavom snajperistu upalih obraza s udaljenosti veće od nekoliko metara vidio bi samo još jedan snježni humak između mnogo takvih u šumi.
Unatoč velikoj hladnoći, Fadajev je bio zadovoljan. Kao mladić proveo je dvije godine u borbi u afganistanskim surovim brdima i brežuljcima ubijajući mudžahedinske ratnike iz velike udaljenosti svojom obožavanom puškom SVD.
Iskustvo ga je naučilo da uživa u teškoj i opasnoj igri lova na druge ljude.
Nakon što je Crvena armija odustala od svog dugog rata protiv Afganistanaca, mir je došao kao veliko olakšanje. Sve u svemu, razmišljao je snajperist, bio je sretan što je našao zaposlenje kod čovjeka kao što je Erich Brandt koji je cijenio njegove posebne vještine i našao mnogo različitih načina na koje ih može upotrijebiti.
Malo pomalo stražnja svjetla Brandtovih triju automobila nestajala su iza zavoja. Zvuk njihovih motora slabio je u noći.
Fadajev je čekao, ne mičući se.
Njegovo je strpljenje bilo nagrađeno.
Veliki GAZ Hunter pojavio se iz šume ispred njega. Džip ruske proizvodnje skrenuo je oštro na zapad na uskoj cesti i ubrzao. Snijeg i slomljene grane i grančice klizili su s njegova krova i poklopca motora kotrljajući se duž
puta za njim.
Snajperist se nasmiješio. Govorio je mirno u svoj radijski mikrofon.
- Ovdje Fadajev. Imali ste pravo. Amerikanci imaju društvo. A sada vas slijedimo.
* * *
- Smith se borio da zadrži kontrolu svog izraza lica kad je čuo izvještaj na radiju pričvršćenom na
Explorerovu
komandnu ploču. Uz sebe, čuo je Fionino tiho disanje. Oboje su znali da je Oleg Kirov primijećen. I sad su bili nemoćni, nije postojao način na koji bi obavijestili Rusa da je i on u opasnosti.
Brandt se nagnuo naprijed i uzeo mikrofon.
- Razumijem, Fadajev. Pozabavit ćemo se situacijom s ovoga kraja. Gotovo.
- pogledao je preko ramena dvoje Amerikanaca. - Bit će da je to vaš kolega.
Nijedno od njih nije pomaknulo ni mišić.
Brandt se nasmijao vidjevši njihova ravnodušna lica.
- Nisam lud - rekao je mirno. - Vi ste oboje profesionalci. Znao sam da nećete ući u opasnu zonu bez potpore.
Kako bi sakrio svoj iznenadni osjećaj očaja, Smith je gledao kroz prozor. U
mraku je bilo teško vidjeti bilo što, ali mislio je da se penju uz malu uzvisinu slijedeći cestu koja je zavijala duž niskog i gusto pošumljenog brežuljka. S
njihove lijeve strane teren je padao u blagu, stablima pokrivenu padinu, presijecanu tu i tamo strmijim klancima koji su bili zatrpani kamenjem, žbunjem i šikarom.
Na sjedalu ispred njega čuo je Brandta kako se ponovno poslužio radijem.
- Sva vozila stanite-rekao je odrješito visokmuškarac. -Rasporedite se za akciju odostraga.
Odmah je veliki automobil u kojem su bili usporio, prešao na stranu iza slijepoga zavoja i stao. Volga i drugi Ford Explorer učinili su isto zaustavivši se točno iza njih. Vrata su se otvorila i Brandtovi ljudi su izletjeli na usku cestu, brzo mašući među stablima svojim automatskim oružjem.
U tišini, Jon i Fiona su čuli šum još jednog automobila koji je dolazio uzbrdo iza njih. Nespretno su se okrenuli u sjedalu kako bi pogledali kroz stražnji prozor.
Smith je osjetio kako mu se steže čeljust. Što bi mogao učiniti? Žalosno je razmišljao o mogućim tokovima akcije. Ali sve dok su mu ruke bile zavezane iza leđa, činilo se da ne može baš mnogo postići. Sigurno, možda bi se mogao baciti preko prednjeg sjedala na Brandta i vozača, ali bi li to ozbiljnije odvratilo pozornost protivnika, što je bilo potrebno da bi se Kirovu dala prava prilika za borbu? Slegnuo je ramenima mirno. Iako se akcija činila jalovom, njemu je to bila jedina prava opcija. Skupio je ruke i noge pokušavajući olabaviti ukočene mišiće prije nego što učini pokret.
- Budi miran, pukovniče - reče Brandt hladno. - Ili ću ti ispaliti metak u mozak.
Smith je oprezno pogledao preko svog ramena.
Sivooki muškarac sjedio je ondje gledajući ravno u njega i uperivši pištolj u njegovu glavu. I odjednom, prije nego što je itko od njih mogao očekivati, džip GAZ dojurio je iza ugla. Kretao se brzo u odsjaju automobilskih svjetala.
Brandtovi ljudi su odmah otvorili vatru iz automata. Štektanje i zveket vatre iz oružja razbijali su smrznuti mir zimske noći. Meci su se zabijali u jureći džip, probušivši goleme rupe kroz šasiju i izbivši komade metala. Vjetrobransko staklo se rasprsnulo na tisuće komadića zbog metaka ispaljenih iz neposredne blizine.
Ne usporivši nimalo, džip izrešetan mecima skrenuo je oštro s ceste i zaronio divljački niz šumovitu padinu. Hunter koji je jurio nizbrdo udario je u brezu uz udarac koji je probijao uši, okrenuo se i zatim se počeo polako rušiti u stranu, preko ruba klanca. Blijedi snop svjetlosti jednog prednjeg svjetla na džipu koje je preživjelo sraz s drvetom osvjetljavao je okolna stabla i grmove još nekoliko sekunda, a zatim se ugasio, ostavljajući ponovno brežuljak obavijen apsolutnom tamom.
Kad je svjetlo nestalo, Jon i Fiona su razmijenili užasnute poglede. Ni jedno od njih nije gajilo realnu nadu da je Kirov mogao preživjeti smrtonosnu zasjedu i sudar kojem su upravo svjedočili.
Brandt je čekao da se dvoje Amerikanaca okrenu naprijed na svojim sjedalima. I dalje držeći pištolj uperen u Smitha, uzeo je radijski mikrofon.
- Fadajev? Ovdje Brandt. Ovdje smo završili. Slušaj. Vrati se u svoj auto i dođi preko brežuljka za nama. Želim da pregledaš olupinu toga džipa i izvadiš
sve dokumente što ih je nosio vozač. Vidi možeš li doznati ime čovjeka kojeg smo upravo ubili. Razumiješ?
Ravni, bezosjećajni glas zaštektao je u radiju.
- Razumijem.
Brandt je kimnuo.
- Dobro. Kad budeš gotov, javi se u sjedište grupe u Moskvi. Mi ostali ćemo krenuti u manastir.
Čekao je da čuje snajperistovu potvrdu, a zatim prekinuo. Sivooki muškarac pogledao je preko sjedala u Smitha i Fionu. Slegnuo je ramenima.
- Toliko o vašem prijatelju. - Zatim se hladno nasmiješio. -A uskoro ćemo početi s mukotrpnim procesom otkrivanja tko je vas angažirao,što znate i koliko toga ste već rekli svom poslodavcu.
ČETVRTI DIO
Baku, Azerbajdžan
Široki bulevari i uske aleje Bakua, najvećeg i najsofisticiranijeg grada u kavkaskom području, prostirali su se kilometrima duž obale Kaspijskoga jezera.
Kad su se milijarde eura i dolara počele slijevati kako bi se financirali novi pogoni za proizvodnju nafte i prirodnoga plina, Baku je odjednom postao gradom šokantnih suprotnosti. Bio je to napredan grad 21. stoljeća s blještavim neboderima od čelika i stakla, ali i stara metropola džamija, kraljevskih palača i bazara usred labirinta zasjenjenih, popločenih ulica.
Na brežuljku što se dizao izvan zidina staroga grada nalazila se golema betonska zgrada u kojoj su živjeli azerbajdžanski predsjednik i njegovo osoblje.
Namršteni vojnici Azeri patrolirali su okolnim ulicama provjeravajući kreću li se u pravom smjeru predstavnici naftnih kompanija i znatiželjni turisti koji traže obližnju filharmoniju Bakua i Državni umjetnički muzej.
Duboko u zgradi predsjedničke uprave jedan se član osoblja pojavio iz središnjeg dizala. Gurao je teška kolica natrpana pokrivenim zdjelama s jelom.
Republičko vijeće za obranu, zabrinuto zbog vijesti o pokretima ruskih postrojbi u susjednom Dagestanu, sazvalo je hitnu sjednicu. Kako je polako padala noć, generali i vladini ministri naručili su da im se pošalje hrana iz kuhinje.
Dvojica muškaraca u tamnim odijelima stroga pogleda stupili su naprijed.
- Sigurnost - reče jedan pokazujući osobnu iskaznicu. - Uzet ćemo ovdje.
Samo ovlašteno osoblje smije ići dalje.
Konobar je umorno slegnuo ramenima.
- Samo provjerite jeste li dobro shvatili zapovijedi - rekao je pružajući list papira na kojem su bila navedena jela koja su tražili članovi Vijeća za obranu. Zijevajući, vratio se u dizalo.
Kad su se vrata zatvorila, jedan od službenika sigurnosne službe brzo je dignuo poklopce sa zdjela koje su se nalazile na kolicima uspoređujući ih s popisom koji je držao u ruci. Zaustavio se kad je našao zdjelu pitija, janjećeg gulaša, slanutka, masti i šafrana. Okrenuo se prema svom kolegi.
- Ovo - rekao je mirno.
- Izgleda ukusno - reče drugi muškarac uz ciničan osmijeh.
-i jest - složio se prvi muškarac. Pogledao je brzo uz i niz hodnik kako bi bio siguran da ih nitko ne gleda. Zadovoljan, izvadio je bočicu iz džepa i umiješao u gulaš tekućinu koju je sadržavala. Vratio je bočicu u džep svoga sakoa dok je njegov kolega polako vozio kolica uz hodnik. Još jedna varijanta HYDRE
putovala je prema odabranoj meti.
Bijela kuća
Svi koji su sjedili oko konferencijskog stola u pretrpanoj sobi za izvanredne situacije u Bijeloj kući izgledali su nedvojbeno zabrinuto. Predsjednik Sam Castilla shvatio je to promatrajući tužna lica svoga tima za nacionalnu sigurnost.
Većina je bila duboko zabrinuta mogućnošću da se SAD uskoro nađe u ozbiljnom sukobu s Rusijom. Istovremeno, nitko nije imao dovoljno povjerenja u dostupne informacije da bi dao konkretne prijedloge kako postupati s užasnom diplomatskom i vojnom krizom koja bi ih, kako su se bojali, mogla snaći.
U osnovi, predsjednik je znao da su svi umorni od tapkanja u mraku. Upravo sada dobili su nešto malo podataka, ubrzani val misterioznih smrti i ovdje u SAD-u i vani, šaputanja o sve većim ruskim vojnim Pripremama i stalno bubnjanje ruske propagande koja je omalovažavala opasnu nestabilnost u zemljama na njezinim granicama. Na nesreću, nitko nije imao konkretnih dokaza i potrebnih analiza kako bi povezao te parcijalne informacije u čvrsti obrazac, u nešto što bi uvjerljivo otkrilo što Dudarev i njegovi generali doista planiraju. Bez toga jasnog nacrta nitko u Europi, ili drugdje, neće biti spreman sukobiti se s Moskvom.
Castilla se okrenuo prema Williamu Wexleru, svom novom ravnatelju Nacionalne obavještajne službe.
- Možemo li promijeniti putanju našeg preživjelog satelita La-crosse kako bismo dobro pokrili ta područja na ruskoj granici za koja smo najviše zabrinuti?
-Nažalost ne, gospodine predsjedniče -priznao je nevoljko mršavi, zgodni nekadašnji senator. - Lacrosse-pet bio je noviji od dvaju satelita. Lacrosse-četiri bio je gore predugo. Nije mu ostalo dovoljno goriva za manevriranje da bi dosegnuo zahtijevanu putanju.
- Koliko će vremena trebati da se lansira zamjena za Lacrosse-pet?-upitao je Castilla.
- Previše, gospodine - ubacila se strogo Emily Powell-Hill, njegova savjetnica za nacionalnu sigurnost. - CIAkaže najmanje šest tjedana. Međutim, ako bih morala uložiti ozbiljan novac, kladim se da su tri do pet mjeseci vjerojatno realniji vremenski okvir.
- Bože dragi - promrmlja predsjednik. - Do tada Rusi mogu prebaciti postrojbe i tenkove koje smo tražili cijelim putem do Sibira i natrag. - Pogledao je preko stola admirala Stevensa Brosea, predsjednika Združenog stožera.
- Kakva je vaša procjena o uništenju našeg satelita, admirale? Je li to bio nesretan slučaj ili namjerni napad da nas se zaslijepi?
- Ne znam, gospodine - reče oprezno plećati, snažno građeni mornarički časnik. - Svemirsko zapovjedništvo moglo je samo izvršiti preliminarnu analizu slika koje su snimili naši sateliti za rano upozorenje. Međutim, general Collins i njegov stožer izvještavaju kako su eksplozije koje promatraju na ruskom COSMOS-u 8B iznimno snažne.
- Dovoljno snažne da izbiju još jedan satelit stotinu kilometara dalje?
- Iskreno govoreći, sumnjam, gospodine predsjedniče. S obzirom na razli-
čite putanje, izgledi protiv toliko komadića iz COSMOSA-8B koji bi udarili na Lacrosse-pet čine se astronomskima - reče Brose suho. Zatim je slegnuo ramenima. - Ali ja samo nagađam. Do sada ne raspolažemo podacima koji bi dokazali bilo što na ovaj ili onaj način.
Castilla je odlučno kimnuo kuhajući u sebi. Bez dokaza da su Rusi postupili namjerno, SAD-u ne preostaje ništa drugo nego otpisati sumnjivi gubitak špijunskoga satelita vrijednog nekoliko milijarda dolara. Usta su mu se stegnula u tanku ljutitu crtu.
- A što je s našom KH-serijom satelita za izviđanje? - pitao je.
- Proveli smo već znatan broj orbitalnih letova iznad CIA-inih područja -
odgovori Emily Powell-Hill. - No oblaci su veliki problem.Vrijeme je upravo sada nevjerojatno loše nad većim dijelom Ukrajine i Kavkaza. Čak ni svojim termičkim senzorima ne možemo snimiti mnogo detalja kroz teške mase oblaka koje prekrivaju ta područja.
Dosta toga nije rečeno, ali ono što je Castilla shvatio bila je činjenica da su čak i za najbolje satelitske fotografije bile potrebne vješte interpretacije i analize kako bi se otkrili korisni podaci, a previše najboljih američkih tumača fotografija bili su ozbiljno bolesni ili već mrtvi.
Charles Ouray, šef kabineta Bijele kuće, javio se sa svoga kraja stola.
- A zašto ne pokušati sa zračnim izviđanjem? Imamo zrakoplove opremljene radarom. Zar ih ne možemo poslati blizu ruske granice?
- Fizički, da - reče naglo državni tajnik Padgett. - Diplomatski,ne. Uz toliko njihovih visokih vojnih i političkih vođa koji su mrtvi ili umiru, vlade Ukrajine, Gruzije, Azerbajdžana i drugih bivših sovjetskih republika sve su slabije. U
sadašnjim uvjetima ni jedna od njih neće riskirati da izazove Kremlj dopuš-
tajući nam upotrebu njihova zračnog prostora za izvidničke letove. Do sada je svaki zahtjev koji smo predali kroz bilo koji kanal bio odbijen.
Castilla je opet kimnuo. Čini se da se scenarij noćne more koji je posljednjih nekoliko dana zabrinjavao njega i Freda Kleina bliži stvarnosti. Ako Rusi stoje iza te nove bolesti, kao što je, čini se, sve vjerojatnije, upotrebljavaju je vrlo učinkovito kako bi posijali zabunu i kaos. Veliko je pitanje koliko je Dudarev voljan povećati svoju sadašnju prednost? Hoće li biti zadovoljan time da samo oslabi krhke demokracije oko Rusije? Ili ima na umu nešto mnogo ambicioznije?
Vrata sobe za izvanredne situacije otvorila su se i unutra je uletjela jedna pomoćnica, mlada ozbiljna žena koja je nosila naočale s okvirom od roževine, krećući se brzo prema mjestu gdje je sjedio William Wexler koji je pisao bilješke. Nagnula se i ravnatelju obavještajne službe šapnula nešto u uho.
Njegovo preplanulo liceje problijedjelo.
- Ima li nešto što bih trebao znati, Bille? - upita Castilla oštro.
Wexler se nakašljao i činilo se da mu je neugodno.
- Vrlo vjerojatno, gospodine predsjedniče - priznao je. - CIA je, nažalost, izgubila jedan od svojih timova za tajne akcije, grupu agenata na terenu koji rade u Berlinu. Prvi izvještaji su vrlo površni, ali čini se da su revolveraši naoružani automatima i eksplozivima postavili zasjedu za naše ljude na ulici. Šef berlinske ispostave CIA-e upravo dolazi ovamo, ali stvari stoje vrlo loše. Uistinu vrlo loše. Čini se da ondje nitko nije preživio.
- Isuse - prošaptao je Charlie Ouray.
- Amen, Charlie - reče Castilla oprezno. Ramena su mu se lagano pognula osjećajući na trenutak težinu više mrtvih, više zlatnih zvjezdica na mramornom memorijalnom zidu u sjedištu CIA-e. A zatim se namrštio. Najprije satelit Lacrosse, a sada ovo zlokobno krvoproliće nad američkim obavještajcima. Je li to na neki način povezano? Okrenuo se opet Wexleru. - Koji je bio zadatak tog tima za tajne akcije?
Ravnatelj Nacionalne obavještajne službe pogledao je zabezeknuto.
- Njihov zadatak, gospodine predsjedniče? - ponovio je nesigurno.
Kopao je po papirima ispred sebe jasno pokušavajući kupiti vrijeme.
Slijedila je nespretna tišina. Nitko tko je sjedio oko konferencijskog stola u sobi za izvanredne situacije nije imao mnogo poštovanja za tog bivšeg senatora. Štoviše, smatrali su ga običnom nulom. U najgorem slučaju, gledali su u njemu neku odgovornost, neku birokratsku zapreku za ionako sputanu obavještajnu zajednicu SAD-a.
- Nisam siguran da imam pojedinosti o njihovu zadatku – priznao je napokon Wexler pocrvenjevši od nelagode. Okrenuo se svojoj pomoćnici, ženi koja mu je prva donijela novosti.
- Je li nam Langley ikada prenio neku od tih informacija, Caroline?
- Ušli su u trag znanstveniku za biološko oružje iz bivše Istočne Njemačke, gospodine - reče ona mirno. - Čovjeku po imenu Wulf Renke.
Castilla je ponovno sjeo u svoj stolac osjećajući se kao da ga je netko napao bojnom sjekirom. Renke! Bože dragi, pomislio je iznenađeno. Renke je bio odmetnički kujin sin kojeg je jedinica Tajne jedan, locirana u Moskvi, sumnjičila da je proizveo neobičnu bolest koju oni sada istražuju.
Predsjednik se na brzinu ispričao, zadužio svog šefa kabineta da vodi sastanak i napustio sobu za izvanredne situacije. Kad su se vrata za njim zatvorila, čuo je glasove kako se svađaju. Duboko se namrštio, ali nastavio je hodati. Sve u svemu, njegov tim za nacionalnu sigurnost bio je izuzetno stručan, ali raspoloženje i strpljenje njegovih članova počelo ga je zabrinjavati. Bili su sve uplašeniji suočavajući se s noćnom morom svoje struke, prisiljeni raditi na slijepo, bez pogodne obavještajne potpore. I upravo sada nije si mogao dopustiti da provodi više vremena držeći ih na uzdi.
Gore, u Ovalnom uredu, Castilla je podigao slušalicu telefona na svom stolu i birao poseban broj koji je bio poznat samo njemu.
- Ovdje Klein - reče mrko šef Tajne jedan odgovarajući na poziv nakon prvog zvona.
- Jesi li čuo vijesti iz Berlina?
- Jesam - odgovori Klein strogo. - Upravo sada pregledavam prve izvještaje CIA-e i lokalne policije.
- I ?
- Poveznica s Wulfom Renkeom je vrlo znakovita - složi se Klein sporo.
- Kao i krajnje žestoka reakcija na CIA-inu istragu.
- Misliš da se Rusi boje toga što bismo mi mogli saznati o njemu?- upita Castilla.
- Ili se boje njega - naglasio je Klein. – Da je Renke radio na sigurnome pod ključem u jednom od njihovih pogona Bioaparata, imali bi mnogo manje razloga za strah da ćemo mi saznati da je još živ i slobodno se kreće.
- Misliš da on vodi svoju vlastitu operaciju u nekom laboratoriju izvan Rusije?
- Recimo da ja to smatram vrlo vjerojatnim - odgovori Klein. -Proučavao sam Renkeov dosje. On me zaprepašćuje kao čovjek koji se nikada dobrovoljno ne bi doveo u poziciju u kojoj ga drugi previše drže u svojoj vlasti. Ako stvara oružje za Ruse, vjerujem da će raditi za njih iz sigurne udaljenosti.
- Jesi li prenio tu svoju teoriju pukovniku Smithu? - upita Castilla.
-Nisam - odgovori Klein mirno. - Žao mi je što imam loše vijesti u svom vlastitom izvještaju. Negdje u proteklom satu izgubili smo potpuno vezu s našim timom u Moskvi. Unatoč svim pokušajima, čini se da su Jon Smith, gospođa Devin i Oleg Kirov nestali s lica zemlje.
Berlin
Ulica ispred vile Ulricha Kesslera bila je prazna. U redovitim razmacima svjetiljke od kovanog željeza bacale su lokvice blage svjetlosti na snijegom pokrivene pločnike i osvjetljavale šačicu automobila parkiranih duž prazne ulice. U tami s obje strane Hagenstrasse sve više svjetala gorjelo je između stabala bora, hrasta i breze, označavajući lokaciju drugih kuća koje su bile dobro zaštićene od pogleda s ceste.
Oko stotinu metara niz ulicu od puta prema Kesslerovoj kući CIA-ina agentica Randi Russell stajala je nepokretno u dubokoj sjeni između dvaju velikih hrastova. Polako je izdahnula zrak iz pluća puštajući da joj se srce smiri nakon dugog i mukotrpnog bježanja kroz šumu u Grünewaldu. Zjenice su joj se prilagodile slaboj svjetlosti dok je oprezno pregledavala okolinu ne bi li otkrila neki znak da su tu postavljeni čuvari koji promatraju neposrednu okolinu. Ništa se nije micalo. Ništa se nije vrpoljilo. Nije bilo sumnjivih silueta ili likova koji bi virili između parkiranih automobila ili među stablima i grmljem uz mirnu ulicu.
Prilično dobro, pomislila je hladno. Katkad čak i loši momci naprave pogreške.
Randi je spremila Berettu natrag u svoju skrivenu futrolu na ramenu. Ovaj put je ostavila gotovo potpuno otvorenu svoju skijašku jaknu. Zatim je izašla iz sjena i počela hodati pločnikom koračajući brzo i ne trudeći se da prikrije svoje kretanje. Uz malo sreće, svatko tko bi je vidio pomislio bi da je jedna od stanovnica te četvrti koja se vraća kući poslije posla, kupnje ili kasne popodnevne šetnje. Nedaleko gore, na ulici, prošla je uz srebrni Audi. Bio je parkiran uz pločnik na mjestu koje je pružalo dobar pogled na ulaz u Kesslerovu kuću. Iz daljine auto se činio neoštećenim. Međutim kad je Randi prišla bliže, primijetila je sitnu rupu na stražnjem prozoru. Kad je prošla, krajičkom oka provjerila je unutrašnjost. U autu je sjedila mlada smeđokosa žena presavijena nad upravljač, ne mičući se. Na tabli s instrumentima i na unutarnjoj strani vjetrobrana vidjele su se tamne mrlje osušene krvi. Randi je oprezno odvratila pogled odbacujući osjećaje tuge i žalosti. Mrtva žena bila je njezina stražarica, pametna, netom diplomirana suradnica CIA-e, koja se zvala Carla Voss. Kako su stvari stajale, mlada je žena zacijelo umrla a da nije ni primijetila svoga ubojicu. Stražnji dio Randina vrata se stisnuo zbog predosjećaja da je netko promatra, a to je u ovoj situaciji moglo značiti i smrtonosni hitac iz vatrenog oružja. Mišići oko njezinog desnog oka su lagano zadrhtali. Ostani hladnokrvna, rekla je sama sebi oštro i prisilila se da nastavi hodati kao da nije vidjela ništa neobično. Ako je bilo koji od muškaraca koji su ubili ostatak njezina tima promatra upravo sada, tada bi sumnjiva reakcija bila jasan znak. S naglaskom na jasnom, pomislila je žalosno.
Četrdeset metara od Kesslerova ulaza skrenula je u stranu, stavivši ruku u džep svojih traperica kao da traži ključeve. Zatim je gurnula malena vrata u visokoj kamenoj ogradi i ušla kroz prostrani prednji vrt susjedne vile. Široke šljunčane staze vijugale su između golih cvjetnih gredica koje su sada bile zatrpane snijegom. Gore, u kući, gorjelo je svjetlo iznad vrata, ali ostatak zdanja sagrađenog tako da izgleda poput talijanske renesansne palače bio je mračan.
Imala je sreću. Vlasnici se još nisu vratili kući.
Sada, kad je bila izvan vidnoga polja, bilo je vrijeme da počne hodati brže.
Trčala je kroz vrt sišavši sa šljunčane staze kako ne bi pravila toliku buku. Trčala je ravno uza zid koji je označavao granicu Kesslerova imanja. Lagano usporivši, rukama u rukavicama uhvatila je rub kamenog zida i zatim se bacila na vrh. Na trenutak Randi je ležala mirno, pritisnuta uz grubu površinu žbukanog kamenja.
Bila je svjesna kako joj puls bubnja u ušima, ali zanemarila je to usredotočujući se na slabe zvukove koji bi mogli dolaziti iz neposrednoga susjedstva.
Najprije nije ništa čula, samo vjetar koji je fijukao kroz stabla breza iznad nje.
No zatim je počela hvatati različite zvukove, prvo tiho škripanje nekoga tko se šuljao gore-dolje po šljunku i betonu, a zatim, prigušeno statikom, nabijeno skvičanje kratkog radiovala. Slutila je da ti šumovi dolaze iz udaljenosti od nekih dvadeset do trideset metara.
Randi se polako prebacila sa zida na drugu stranu. Pala je lagano na tlo, okrenuvši lice u smjeru odakle je čula zvukove i izvukla pištolj spretnim pokretom, s brzom, tečnom i smrtonosnom gracioznošću.
Oči su joj se stisnule. Bila je dobro zaštićena među visokim stablima i cvjet-nim grmovima posađenima oko Kesslerove kuće u edvardijanskom stilu. Iako su svjetla gorjela iza nekoliko prozora na drugom katu vile bacajući produžene četverokute slabe rasvjete na otvorene tratine blizu kuće, ovaj uski rub šume bio je obavijen gotovo potpunom tamom. Stojeći nisko pognuta, okrenula se oprezno udesno, hodajući oko širokih panjeva i grmlja prekrivenog snijegom, pazeći oprezno kamo staje kako bi izbjegla pucketanje bilo koje otpale grane i grančice.
Odjednom se Randi smrznula i čučnula još niže vjerujući da će je sjene sakriti. Nedaleko odatle, ne više od nekoliko metara, vidjela je kako se nešto miče, lagani tračak lika što ga je ocrtavalo svjetlo iz Kesslerove kuće.
Virila je napeto kroz grmlje i labirint grana koje su visjele sa stabala. Gledala je nekog muškarca, niskog, zbitog, u odijelu i debelom vunenom ogrtaču.
Koračao je sporo gore-dolje duž puta do kuće. U debeloj mesnatoj ruci držao je mali taktički radio. U drugoj je stiskao pištolj opremljen prigušivačem. Izgledao je nervozno. Unatoč hladnoći, čelo mu se sjajilo od znoja.
Randi je pogledala mimo njega. Dva automobila bila su parkirana u prostoru između vile i garaže. Jedan je bio tamnocrveni Mercedes Sedan. Drugi je bio crni BMW u koji je pucala u kratkoj brutalnoj akciji na Clayallee. Još je jedan muškarac u crnoj odjeći i pancirki sjedio sklupčan s druge strane BMW-a.
Njegova ispružena desna noga bila je čvrsto omotana zavojima natopljenima krvlju. Ili je bio u nesvijesti ili mrtav.
Kimnula je znajući da je dobro pogodila. Renkeovi ubojice zacijelo su se dovezli ravno ovamo nakon što su očistili njezin tim za nadzor. Ostali revolveraši odjeveni u crno zacijelo su još unutra i bave se Ulrichom Kesslerom.
Krupan muškarac kojeg su ostavili vani na straži okrenuo se ponovno na peti i uputio prema automobilima. Pogledao je na sat, zabrinuto opsovao, a zatim digao radio do usta.
Lange, ovdje Müller - rekao je nervozno. - Koliko još?Grubi glas zapucketao je preko radija.
- Pet minuta. Ne miči se i nemoj biti u eteru, Lange, kraj.
Randi je slušajući odlučila. Morat će ući za tim gadovima. Nije bilo vremena da pozove novi tim za zaštitu. A čekati ovdje u zasjedi Renkeove ljude kad izađu iz kuće bio bi promašaj. Bude li imala sreće, možda će moći skinuti jednoga ili dvojicu od njih prije nego što je uhvate, ali ovi automati s prigušivačima koje nose daju im previše vatrene moći, a da bi se upustila u borbu prsa o prsa ovdje na otvorenom. Unutra, na malom području, vjerojatno će imati bolje šanse da preživi.
Njezinim mršavim zategnutim licem zasjao je brz, zbunjen osmijeh. U ovom slučaju bolje je vjerojatno značilo samo razliku između baš nikakve šanse ili jedne šanse naprama tisuću. Smiješak je nestao s njezinih usana. Bilo kakva šansa bila je ipak više nego što su imali ostali članovi njezina tima.
Randi je pomno proučavala kratkog trbušastog muškarca koji se zvao Müller dok je on nervozno koračao gore-dolje. Da ga pokuša uloviti živog? Ne, odlučila je hladno. To bi bilo prerizično. Ako uspije viknuti ili radiovezom poslati upozorenje svojim teško naoružanim kolegama u Kesslerovoj kući, neće joj biti bilo spasa.
Promatrajući i dalje Müllera kako sve nervoznije paradira amo-tamo, posegnula je rukom u džep svog ogrtača i izvukla prigušivač. Pričvrstila ga je na otvor svoje Berette.
Ovako spremna, naciljala je hladno točno niz cijev. Fut-fut, pištolj je dvaput zakašljao. Čini se da je metalni zvuk zatvarača koji je udario kad je oružje opalilo, ostao zauvijek u smirenom večernjem zraku. No znala je da su obje vrste zvuka bile gotovo nečujne svakomu tko je udaljen više od deset metara.
Jedan je metak pogodio Mullera u prsa. Drugi mu je raznio grlo. Krupni muškarac se srušio i ležao trzajući se i klokoćući dok mu se život gasio u lokvi krvi na hladnom betonu. Bio je mrtav za nekoliko sekunda.
Randi se brzo okrenula zamahnuvši Berettom da pokrije čovjeka kojeg je ranila u akciji kod kombija. Prst joj je stisnuo okidač, a zatim je lagano popuštala. Nije se pomaknuo. Žureći se, izletjela je pognuta ispod drveća i krenula preko otvorenog puta pazeći na automobile između sebe i kuće. Došla je do BMW-a i spustila se na jedno koljeno pokraj nepokretnog i šutljivog čovjeka.
On je sjedio kao i prije, oslonjen na stranu crnog automobila s razmrskanom nogom ispruženom ispred sebe.
Dok je jednom rukom držala pištolj uperen u njegovu glavu, drugom je pipala puls. Ništa. A i koža mu se već ohladila. Onda je na betonu iza njega Randi ugledala praznu injekciju. Usta su joj se stegnula od gađenja. Nedvojbeno je sadržavala prekomjernu dozu morfija ili neke druge kobne droge. Renkeovi ljudi su zacijelo imali naredbu da ne ostave iza sebe nijednog ranjenika, pa čak ni svojeg.
Zatim je vidjela nešto drugo, neki crni predmet postavljen na tvrdom tlu pokraj mrtvog čovjeka. To je bio njegov automat. Njegovi kolege su zacijelo ostavili oružje uz njega čekajući da smrtonosna droga koju su mu uštrcali počne djelovati.
Jedva se usuđujući povjerovati u svoju sreću, Randi je skinula prigušivač sa svoje Berette i gurnula pištolj natrag u futrolu na ramenu. A zatim se pružila preko trupla i domogla se na brzinu ostavljenog automata. Krećući se brzo i sigurno, pregledala je oružje, Heckler & Koch MP5SD, našla gotovo pun spremnik s trideset metaka, snažno potegnula kokot kako bi ubacila 9-milimetarski metak i namjestila birač paljbe na kratke rafale od po tri metka.
Zadovoljno je potapšala oružje jednom rukom. Sad je barem imala jednaku vatrenu snagu kao i zli momci. No i dalje je, dakako, brojčano bila u manjini u odnosu na profesionalne ubojice jer odnos je u najmanju ruku tri naprama jedan, razmišljala je Randi mirno. Profesionalni ubojice su, uz to, nosili pancirke.
Zatim je slegnula ramenima. Čekanje joj neće olakšati situaciju. Još je jednom duboko udahnula brojeći u glavi. Tri. Dva. Jedan. Sad!
Randi je skočila na noge i jurnula prema Kesslerovoj vili očekujući napola nagli rafal s jednog od osvijetljenih prozora gore. Međutim ondje je bila samo tišina. Došla je do kuće i počela se šuljati leđima uza zid osluškujući neće li čuti preplašene uzvike, što bi značilo da je primijećena.
Još ništa.
S MP5SD zataknutim čvrsto o rame, Randi je opet klizila prema naprijed napredujući iza ugla, sve dok nije ugledala ulazna vrata. Nastavila je hodati u adrenalinskoj groznici, osjećajući bolno svaki živčani završetak pa čak i najmanji pokret oko sebe. Svaki osjet činio se uvećanim. Činilo se da je sva bol od posjeklina, ogrebotina i modrica koje je prije zaradila sada nestala. Mogla je čuti čak i najtiše glasove, škripu svojih čizama na snijegu, lagani rad jednog od motora automobila dok se hladio grčeći se lagano na ledenom zraku i udaljene sirene vatrogasnih i policijskih vozila te vozila Hitne pomoći, koja su jurila prema mjestu masakra u Clayallee.
Došla je do prednje strane kuće.
Vrata su se već počela otvarati. Kroz pukotinu koja se brzo širila prosula se žarka svjetlost iz unutrašnjosti. Činilo se da je u djeliću sekunde vrijeme potpuno stalo. Što sad učiniti? Zatim se, jednako naglo, svijet opet počeo kretati.
Imala je vremena samo za djelovanje, ali ne i za razmišljanje.
Randi se bijesno zaletjela naprijed i udarila vrata desnim ramenom otvorivši ih golemom snagom. Teška vrata su se odbila prema njoj kad su udarila u nešto na drugoj strani. Začulo se iznenađeno glasno gunđanje kad je snažan udarac srušio nekoga tko je bio odostraga u prostranom predvorju vile. Ramena su joj se na trenutak ukočila, a zatim zapalila od boli, činilo se do usijanja.
Krećući se prebrzo da bi se lako zaustavila, poskliznula se po popločenom podu, odbacila se od zida, okrenula i otkotrljala po hodniku.
Jedan od Renkeovih ubojica, mršav, tamnook i s tamnoplavom kosom bio je raskrečen nekoliko metara dalje od nje. I dalje ošamućen neočekivanim udarcem koji je zaradio, čovjek je pao na koljena. Njegov automat ležao je na podu uz njega. Nejasno je pogledao i vidio kako ona zuri u njega. Usta su mu se otvorila zabezeknuto, a zatim je zgrabio svoje oružje pokušavajući ga mahnito uperiti u njezinu smjeru.
Randi je prva pogodila njega ispalivši brzi rafal od tri hica izbliza.
Dva metka zabila su se revolverašu u prsa. Kako nisu mogla proći kroz pancirku, meci obloženi bakrom rasprsnuli su se po prsluku drobeći važne unutarnje organe snažnim udarima koji su odbacili tamnookog muškarca o najbliži zid. Treći metak pogodio ga je točno u lice i raznio mu glavu.
- Karić? - zazvao je zaprepašteni glas odozgo.
Randi se okrenula i pogledala gore uz velike zavojite stube koje su vodile u gornji kat vile. Ondje se pojavio drugi revolveraš odjeven u crno koji je virio preko ograde. Ona je prva podigla oružje ciljajući.
Bacila se unatrag kad je automat zaštektao. Rafali su prozujali zrakom oko nje, stvarajući goleme kratere u podu. Komadi slomljenih pločica letjeli su u svim smjerovima odbijajući se gotovo nestašno hodnikom.
Randi se očajnički kotrljala po predvorju pokušavajući izaći iz vatrene linije, a da ne bude pogođena. Jedan oštar komad pločice prozujao joj je uz obraz i raskrvario je. Drugi rafal sa stuba zdrobio je dva antikna naslonjača smještena sa svake strane zrcala sa zlatnim okvirom, pretvarajući ih u gomile smrskanog drva i razderane tkanine. Samo zrcalo je eksplodiralo, a slomljeno staklo letjelo je uokolo. Više hitaca skinulo je sa zida jedno od nepošteno stečenih umjetničkih djela Ulricha Kesslera, jednoga Diebenkorna, i uništena slika poletjela je predvorjem. Svela se na nekoliko komada obojenog platna koje je visjelo iz okvira prošupljenog metkom.
- Kvragu - promumljala je ozbiljno. Dok je revolveraš iznad nje i dalje pucao, širom otvorena vrata Kesslerove kuće postala su smrtonosna zamka.
Morala je učiniti nešto da promijeni stanje i morala je to učiniti brzo.
Randi se naglo prestala kotrljati. Zanemarujući metke koji su fijukali hodnikom oko nje, izvadila je automat, uperila ga ravno u golemi luster koji je visio iznad ulaza. Namrštivši se dok se koncentrirala, stisnula je okidač. MP5SD
bubnuo je unatrag na njezino rame.
Od rafala luster je eksplodirao i zdrobio se u tisuću svjetlucajućih komadića.
Komadi staklenih krhotina i kristala fijukali su zrakom i padali po pločicama.
Svjetla su se odmah ugasila i predvorje je ostalo u tami.
Sada je revolveraš na vrhu stubišta prestao pucati kako ne bi otkrio svoj položaj.
Randi je napravila grimasu. Taj je momak bio previše dobar. Nadala se da će u tami naciljati svjetlost iz otvora njegova pištolja. No revolveraš se činio savršeno zadovoljnim ovako nepomičan u tišini, čekajući da ona učini kobnu pogrešku pokušavajući pojuriti uza stube.
Bila je to pat pozicija. Nije se mogla popeti tim stubama a da ne bude ubijena, a Renkeovi unajmljeni ubojice nisu mogli sići, a da ne dožive istu sudbinu. Možda bi ih mogla zadržati dovoljno dugo ovdje dok ne stigne njemačka policija.
Zatim je Randi zatresla glavom, Ljutita na samu sebe što je bila tako lakoumna. Najmanje dvojica revolveraša ostala su živa. Dok je jedan napada, drugi bi se mogao lako došuljati iza nje. Napokon, ove velike, široke stube nisu bile jedina mogućnost silaska s gornjega kata.
Sjela je oprezno, razmišljajući o tome.
Kad je Randi dan prije upala u Kesslerovu kuću, provela je više od sata češljajući je od podruma do tavana, pregledavajući svaku sobu i hodnik ne bi li našla inkriminirajuće dokaze protiv korumpiranog dužnosnika BKA i ostavljajući različite skrivene prislušne uređaje. Tako je prošla drugim stubištem i dospjela u mnogo manje i jednostavnije zdanje.
To je drugo stubište, skriveno iza nekih neoznačenih vrata blizu kuhinje, bilo prvotno namijenjeno za poslugu koju je imala svaka obitelj iz više klase početkom dvadesetog stoljeća. U to vrijeme od posluge se očekivalo da obavlja svoje dnevne poslove nenametljivo i da se zadržava izvan velikih javnih prostora rezerviranih za gospodare i njihove goste, kad god je to bilo moguće.
U tami, odjednom se nasmijala. Renkeovi ljudi najvjerojatnije još nisu pronašli to stražnje stubište. Sva njihova pozornost bit će usmjerena ovamo, na prednji dio vile.
Randi je zatvorila birač paljbe na svom automatu, zakočila ga i prebacila oružje preko leđa. Zatim se otkotrljala natrag i na trbuhu mirno otpuzala niz predvorje u kojem je bilo mračno kao u rogu i koje je vodilo prema stražnjoj strani kuće. Dok se sklizala po podu, oprezno je čistila krhotine čahura i komadiće slomljenih pločica te stakla sa svoje staze. Kako bi joj plan upalio, bilo je apsolutno važno da ne stvara nikakvu buku koja bi mogla odati njezine pokrete tom nevidljivom revolverašu koji vreba na vrhu stubišta.
* * *
Gore, u radnoj sobi Ulricha Kesslera, Gerhard Lange se mrgodio.
- Müller - siktao je u svoj radio. - Uđi!
Ali kroz maleni prijamnik u njegovu uhu čulo se samo pucketanje.
- Müller - izderao se bivši časnik Stasija pokušavajući ponovno stupiti u vezu s čovjekom kojeg je ostavio vani na straži. - Javi se!
Ponovno nije bilo odgovora.
Lange je ljutito odustao od jalova napora. Müller je bio ili mrtav ili onesposobljen ili je već bježao koliko ga njegove debele noge nose. U svakom slučaju, on i Stepanović nisu bili tu.
Pogledao je niz sobu gdje je na sagu, uz radni stol ukrašen intarzijama, ležalo svinuto i izobličeno Kesslerovo tijelo. Usne su mu se svinule od prezira.
Protivno svakoj logici, slaba, kukavička budala je zamišljala da su ga oni došli spasiti.
A što sada? Lange je sumorno razmatrao svoje mogućnosti. Zapovijedi koje je dobio od Brandta bile su jasne. Uništi CIA-in tim koji špijunira Kesslera.
Ubij samoga Kesslera i nakon toga uništi kuću. Njemačko jpoliciji ostavi samo pepeo, rekao je Brandt, uništi svaki dokaz koji bi mogao povezati mrtvog muškarca s Wulfom Renkeom. Činilo se da sve ide po planu, barem sve dok onaj manijak nije provalio kroz vrata u predvorje, ubio Karića, a zatim uspio preživjeti Stepanovićevu uzvratnu paljbu.
Bivši Stasijev agent lagano je opsovao. Müller je zacijelo promašio jednog od američkih agenata koji je promatrao ogradu Kesslerova imanja. A sada ih je taj nepoznati Amerikanac ovdje zatočio zajedno s truplom i prostorijom punom inkriminiranih dokaza. Ali čekati da dođe policija i uhiti ih, nije bila prihvatljiva opcija. Erich Brandt je imao veoma dugu ruku i nitko tko mu se tako zamjeri neće živjeti dovoljno dugo da to požali, čak ni u pretpostavljenoj sigurnosti berlinske zatvorske ćelije.
Ne, odlučio je Lange hladno, on i Stepanović morat će izaći bez obzira na tog Amerikanca pouzdajući se da će im njihovo oružje i pancirke pomoći da prežive bježanje niza stube glavom bez obzira. No prvo će u što većoj mjeri izvršiti Brandtove naredbe. Ako ništa drugo, ako zapali vilu, to će protivniku odvratiti pozornost kada budu bježali. Slegnuvši ramenima, uzeo je ponovno tešku kantu s naftom i nastavio prolijevati zapaljivu tekućinu po sagu, zastorima i stolu, ostavljajući za sobom gusti trag dok se povlačio kroz otvorena vrata na hodnik ispred stuba. Već je temeljito natopio Kesslerovo truplo naftom. Jedna jedina šibica pretvorit će cijelu sobu u plamen.
* * *
Penjući se kroz tamu tiho poput mačke, Randi Russell došla je do vrha stubišta za poslugu. Došla je puzajući potrbuške do malog odmorišta i virila niz cijev svog automata namještenog i spremnog za otvaranje vatre. Vrata u glavni hodnik na drugom katu bila su točno ispred nje. Bila su zatvorena, ali svjetlost je lagano blještala kroz usku pukotinu na dnu.
Randi se namrštila. Neka od svjetala na gornjem katu bila su upaljena. To je bilo loše. To je značilo da će kad prođe kroz ta vrata, biti za sve protivnike vani osvijetljena i bez ikakve zaštite, laka meta za svakoga tko slučajno pogleda prema njoj.
Lagani smrad prodirao je ispod vrata postajući sve jači svake sekunde. Nos joj se namreškao na poznat, odvratan zadah. Benzinske pare? U kući? Oči su joj se raširile kad je počela shvaćati. Renkeovi ljudi su zacijelo planirali spaliti Kesslerovu vilu do temelja kako bi prikrili tragove!
Namrštivši se, Randi je skočila na noge. Ma što namjeravala učiniti, najbolje joj je da to učini sada. Njezina jedina šansa bila je kretanje, brzo i stalno. I dalje držeći držak automata MP5SD u desnoj ruci, lijevom je uhvatila okruglu kvaku.
Lako se okrenula. Brava je škljocnula i vrata su se počela polako otvarati, škripeći glasno na šarkama koje dugo nisu bile podmazane.
Hajde! Kratko je oštro udahnula, otvorila širom vrata i odmah se bacila u predvorje. Kotrljala se na ramenima kako bi se maknula od otvorenih vrata i zatim se dočekala na koljena gledajući niz dugačak hodnik prema vrhu stuba.
Ondje je na blagoj svjetlosti koja je prodirala u predvorje iz više susjednih soba primijetila kretanje, neki zdepasti crni obris u još tamnijem neosvijetljenom predvorju. Bio je to tamnokosi, krupan muškarac u pancirki koji se okrenuvši i suočio s njom. Imao je oružje u rukama.
Prekasno, kujin sine, pomisli Randi ledeno. Potegnula je okidač svog automata ispalivši seriju brzih rafala od tri metka. MP5SD je zaštektao propinjući se u njezinoj ruci dok je ispaljivao ubojite metke prema revolverašu.
Hici koji bi ga za dlaku promašili trgali su dijelove ograde stubišta iza njega u komade, dok su oštre vatrene iskre letjele poput metaka kroz mjed i rasprskani mramor. Drugi hici udarali su o ostatke uništenih lustera koji su visjeli sa stropa.
Lomile su se krhotine stakla i kristala te padale na keramički pod.
Pogođen više puta s nekoliko metaka koji su se rasprskavali ubitačnom snagom po njegovoj pancirki, tamnokosi je revolveraš ustuknuo, sklupčan u teškoj boli. Udario je u oštećeni dio ograde i zavrištao od iznenadnog straha kad se ona svinula i podlegla pod njegovom težinom.
Randi je i dalje pucala držeći čvrsto automat uperen na metu, a on je pogađao sa svakim rafalom.
Ranjeni čovjek se, mašući mahnito rukama u uzaludnom naporu da ponovno uspostavi ravnotežu, stropoštao u ponor dok su meci pljuštali po njegovoj pancirki. I dalje prodorno vrišteći, nestajao je u tami. Njegovo sablasno užasnuto cviljenje završilo je naglo u tupom, muklom udarcu.
Odahnuvši, Randi je otpustila okidač. Njezin je automat umuknuo.
- Scheisse! - progunđao je glas iza nje.
Oh, kvragu.
Okrenula se na mjestu pokušavajući usmjeriti svoj MP5SD tako da dohvati mršavog muškarca uskih usana kojeg je ugledala na vratima Kesslerove radne sobe. Poput ostalih, nosio je crnu odjeću i pancirku. Njegov je automat bio prebačen preko leđa, oslobađajući mu tako ruke da bi mogao nositi veliku metalnu kantu s benzinom. Bili su udaljeni manje od deset metara.
Zarežavši, čovjek je spustio kantu. Benzin se prolijevao između njegovih nogu i curio na sag u predvorju. Izvukao je iz futrole poluautomatski pištolj Walther.
Iz blizine, pištolj je izgledao golemo. Kad je zapucao, iz njegova otvora je izlazio bijeli dim.
Randi je osjetila kako je metak prošao tik uz njezinu glavu, tako blizu da su joj vrući plinovi koje je ostavio za sobom opržili lice. Zvonilo joj je u ušima.
Slano-slatki okus svježe krvi ispunio joj je usta. Sva očajna, uzvratila je paljbu nasumično pokušavajući ispaliti dovoljno hitaca u pravom smjeru kako bi otjerala tog novog neprijatelja u zaklon.
Jedan je metak pogodio kantu s benzinom.
Spremnik se zanjihao od snažnog udarca i prevrnuo se. Gorivo je počelo štrcati visoko u zrak. Jedna je iskra odskočila od metala.
Benzin se zapalio u hipu. Vatra je rigala u svim smjerovima, hraneći se svakom kapi prolivenog benzina i paleći sve oko sebe.
Muškarac uskih usana gledao je dolje u užasu. Njegove su hlače natopljene benzinom planule u trenutku. Lice mu se zgrčilo u panici kad je odbacio Walther i počeo luđački mahati prema plamenu koji se kotrljao. Zatim se iz njegova grla oteo luđački, neljudski krik dok su plamenovi lizali njegove dlanove zaprljane benzinom i zahvatale ruke, približavajući se njegovu licu. Za manje od sekunde pretvorio se u čovjeka-baklju, obavijen plamenom od glave do pete. Vičući i urlajući od boli, umirući čovjek je naslijepo krenuo prema njoj.
Plameni ga je živoga gutao.
Randi je pomno naciljala i pogodila ga u glavu. Zapaljeni čovjek zateturao je po podu, pao i zatim mirno ležao. Plamenovi su sukljali naviše, šireći se po zidovima i po sagu. Podigao se debeli gusti dim koji je gušio.
Kroz otvorena vrata vidjela je kako Kesslerovu radnu sobu već guta plamen.
Kroz dim i vatru spazila je još jedno zapaljeno truplo, ono koje je ležalo sklupčano pokraj velikog antiknog radnog stola. To je nedvojbeno sam Kessler, pomislila je susprežući potrebu za povraćanjem. A s njim nestaju i ti slabašni tragovi za koje se nadala da bije mogli dovesti do novog brloga profesora Wulfa Renkea.
Randi je naglo bacila automat u stranu i ustala. Morala je bolje pogledati čovjeka kojeg je upravo ubila. Okrenula se i potrčala natrag niz predvorje. Ne usporavajući, odjurila je u jednu od gostinjskih soba u vili, zgrabila teški vuneni pokrivač s kreveta i jurnula natrag putem kojim je došla.
Plamenovi i dim bili su sve gušći.
I dalje trčeći, Randi je omotala pokrivač oko svoje glave, čvrsto zatvorila oči i bacila se ravno kroz plameni zastor. U djeliću sekunde osjetila je val intenzivne vrućine što prži. Zatim se spustila na pod i čučnula uz mrtvoga muškarca. Ostala je tako nisko kako bi bila ispod gustog dimnog pokrivača koji je nagrizao pluća šireći se predvorjem. Strgnula je teški pokrivač s glave i brzo ugušila vatru koja joj je proždirala odjeću i pržila meso.
Trzajući se od boli, pretražila je u očajničkoj žurbi truplo koje je još tinjalo.
Našla je nešto što je izgledalo poput mobitela, užasno deformirano i pocrnjelo od vatre te ga tutnula ujedan od svojih džepova na jakni. Zatim je učinila isto to s nekoliko nagorjelih papira, putovnicom i novčanikom.
Plamenovi su se sve više rasplamsavali. Zapaljena boja ljuštila se sa stropa i padala oko nje u vrele struje zagrijanog zraka. Sagovi, zidovi i strop bili su u plamenu.
Bilo je vrijeme da krene.
Randi je žurno ponovno omotala pougljenjeni vuneni pokrivač oko glave, ramena i ruku. Kašljući jer joj je ljuti dim duboko ušao u pluća, uspravila se i ponovno zaronila u plamen trčeći brzo prema glavnom stubištu.
Ponovno je osjetila val intenzivne vrućine. Ovaj put mirisalo je na zapaljenu vunu. Ali odjednom se našla izvan vatrenog zida. Randi je mahnito bacila tinjajući pokrivač u stranu i legla na pod kotrljajući se niz predvorje i pritom gaseći malene plamenove koji su gorjeli po njezinim trapericama i jakni.
Kad ih je ugasila, ustala je i krenula sjurivši se punom brzinom niza stube, preskačući dvije ili tri odjednom. Iza nje vatra se brzo širila postajući još jačom i vrućom kad je zahvatila skupocjeno antikno pokućstvo Ulricha Kesslera, njegove dragocjene knjige i sva skupocjena umjetnička djela. Kašljući jače, Randi je došla do prizemlja, našla glavna vrata i izašla odahnuvši na hladan, svjež
zrak. Umorno se okrenula i pogledala natrag. Cijeli drugi kat vile bio je u plamenu. Sukljali su narančasti, crveni i bijeli plameni jezici i luđački plesali eksplodirajući kroz razbijene prozore i propinjući se prema nebu kroz rupe u strmom krovu od škriljevca.
Osjećajući se neobično, Randi je zurila još nekoliko trenutaka u vatreni pakao. Drhtala je, tresla se od šoka što je izbjegla smrt. Odjednom je shvatila kako je bila blizu smrti. Desnom rukom polako je uzela mobitel i papire koje je izvukla. Teško je bilo vjerovati kako bi te krhotine mogle sadržavati ikakvu informaciju vrijednu rizika kroz koji je upravo prošla ili vrijednu života troje dobrih muškaraca i žena, članova njezina zaklanog tima za nadzor.
Uzdahnula je. Ako ništa drugo, zbog njih je dužna to istražiti.
Polako i bolno Randi se okrenula od vile u plamenu i odšepala u tamu.
Izvan Moskve
Vladik Fadajev je išao cestom sve do vrha malog brežuljka i stao uz rub.
Ugasio je svjetla i motor svoje male Lađe ruske proizvodnje, slušajući pozorno dok je kašljala i pijuckala zaustavljajući se. Zaradio je dovoljno novca dok je radio u Brandtovoj grupi da si priušti bolji auto, ali mršavi snajperist upalih obraza više je volio svoju hrđavu, udubljenu Lađu, unatoč mnogim njezinim manama. Nova vozila privlače pozornost, posebno skupe zapadne marke, a Fadajev se volio anonimno stopiti sa svojom okolinom.
Izvadio je dugačku tešku bateriju iz pretinca za rukavice, otvorio vrata i lagano stao na tvrdo smrznuto tlo. Jednu minutu stajao je na mjestu, osvjetljavajući snopom svjetlosti cestu i šumu s obje strane. Njegovo izoštreno oko lako je " pročitalo" sve što se ovdje događalo. Tragovi guma pokazivali su gdje su se Brandtova velika vozila naglo zaustavila. Potrošene čahure svijetlile su na jarkoj svjetlosti, napola zakopane u izgaženom snijegu ispod stabala gdje su revolveraši iz grupe otvorili vatru iz zasjede.
Fadajev je zadrhtao od gađenja. Ostaviti te čahure iza sebe bilo je nemarno. Pravi profesionalci se diče time da ispale hitac i odu ne ostavljajući nikakve znakove za sobom koji bi ih mogli povezati s njihovim djelom. Ali pretpostavljao je kako su Brandt i drugi bili u prevelikoj žurbi, a da bi dobro očistili područje za sobom.
Snajperist je polako zatresao glavom. Nije previše mario za taj novi ugovor koji je Brandt prihvatio. Prisiljen na to od tajanstvenog poslodavca, veliki sivooki Nijemac uvijek je forsirao brzinu, riskirajući živote svojih ljudi kako bi proizveo brze rezultate. Ta konstantna žurba nije bila sigurna. Nije bila zdrava.
Više je volio one dane kada je Brandtova grupa obavljala većinu svojih dobro plaćenih poslova diskretno i bez toliko gužve, eliminirajući kakvog političkog disidenta ovdje ili otimajući ili ubijajući nekog poslovnog takmaca ondje.
Okrenuo se u drugom smjeru, primijetivši duboke tragove u snijegu i prljavštinu koja je vodila ravno niz padinu. Tu je džip GAZ, koji je primijetio ranije, zaronio u propast. Slomljene grane i komadi metala i krhotina stakla na padini oslikavali su trag razaranja koji je završavao na rubu strme gudure.
Fadajev je brzo uzeo pištolj sa sjedala svog automobila, teški stari 7,62 mm Tokarev. Iako je više volio ubijati iz daljine, pištolj je bio bolji izbor oružja za silazak niz padinu. Bio je i spretniji za pucanje iz blizine nego njegova puška SVD i prikladniji za likvidaciju ranjenog čovjeka, što će najvjerojatnije morati učiniti u ovim okolnostima. Gurnuo je Tokareva u džep svoje zimske maskirne bluze.
Najprije sporo, a zatim sa sve većim samopouzdanjem Fadajev je napredovao niz padinu između stabala, sve dok se nije približio rubu klanca. Malo je zastao, izvadio pištolj iz džepa i otišao naprijed s baterijom u jednoj ruci i Tokarevim spremnim u drugoj.
Oprezno je gledao dolje, u dolinu.
Olupina džipa GAZ nalazila se na toj strani, oko deset metara niže, usred hrpe golemog kamenja. Rastrgane mladice i slomljeno žbunje pokazivalo je gdje se kotrljao niz stranu prije nego što je udario u šiljaste stijene. Snop iz Fadajeve baterije pokazivao je više od deset rupa od metaka na ulupljenoj i izgrebenoj karoseriji automobila. Nekoliko komada stakla ostalo je na prozorima, ali inače su to bili samo tamni otvori u uništenu unutrašnjost.
Snajperist je uzdahnuo.
Silaženje u tami niz guduru nije bio posao u kojem se uživa. Bilo bi pametnije pričekati dnevno svjetlo. Naposljetku, mrtav čovjek u džipu neće otići, kao niti bilo koja od osobnih isprava ili drugih dokumenata po koje je došao. Ali zapovijedi su zapovijedi, a Brandt nije bio strpljiv niti je opraštao tih dana. Ne, bolje je obaviti taj posao brzo, mislio je Fadajev. A zatim se napokon može okrenuti i odvesti se u udobnost svoga moskovskog stana.
Trebao je nekoliko minuta da dođe do dna. Provjeravajući džepnom svjetiljkom grubi teren ispred sebe, snajperist se sigurno kretao prema olupini džipa. Popeo se preko dvije oštre stijene i stao lagano u malenu udubinu, a zatim se oprezno naslonio na vozilo istegnuvši vrat da vidi u unutrašnjost.
Oči su mu se razrogačile.
Unutra nije bilo nikoga. Sigurnosni pojas visio je prazan na vozačevu mjestu.
Što je značilo...
Fadajev se odjednom smrznuo kad je osjetio kako ledeni otvor pištolja čvrsto pritišće njegov potiljak.
- Spusti oružje - zapovjedio je odlučni glas.
Snajperist se pokorio. Tokarev je udario o stijene.
- Vrlo dobro - reče glas hladno. -A sada se oslobodi baterije.
Fadajev je opet učinio ono što mu je bilo rečeno, i dalje očajan zbog svoga neuspjeha. Nijedan neprijatelj nikada ga prije nije uspio ovako iznenaditi. On je uvijek bio lovac, a nikad lovina. Baterija je pala na tlo pod njegove noge i otkotrljala se. Na kraju se ugasila kod grmlja ispred njega. Bilo mu je teško. Usta su mu bila potpuno suha.
- Odlično - reče glas s prizvukom crnoga humora. - Ti naposljetku moraš
preživjeti ovu noć.
- Što želiš od mene? - pitao je Fadajev.
- Jako puno - reče čovjek iza njega odlučno. - Počet ćemo s nekoliko temeljnih pitanja na koja je lako odgovoriti. No moraš znati kako je to igra s dva jednostavna pravila. Pravilo broj jedan: ako mi kažeš istinu, neću te ubiti. Pravilo broj dva: ako mi budeš lagao, rasprsnut ću ti kralješnicu kroz grlo. Je li to jasno?
Fadajev je nervozno kimnuo.
- Da, to je vrlo jasno - zamucao je.
- Dobro - reče mu drugi čovjek. Cijev pištolja bila je pritisnuta još tvrđe na njegov potiljak. - Onda počnimo...
Sjedište snaga za zračnu obranu, Kijev
Duboko u bunkeru ispod zgrade Ministarstva obrane viši časnici odgovorni za obranu Ukrajine od zračnog i raketnog napada sjedili su oko stola u obliku potkovice slušajući pozorno dok ih je neki sredovječni pukovnik obavještavao o najnovijem razvoju događaja. Oni su zajedno zapovijedali serijom borbenih pukovnija MiG-29 i Su-27, dalekometnih raketnih baterija zemlja-zrak i radarskih položaja za rano upozoravanje.
- Imamo dokaze o sve većoj aktivnosti u borbenim i bombaškim bazama u našoj zemlji - reče ozbiljno izvjestitelj. - Presreli smo prijenose zemlja-zrak i odgovore kontrolora na zemlji koji mogu pokazati kako se nove zrakoplovne pukovnije premještaju na sletišta oko Brjanska, Kurska, Rostova i drugdje.
Jedan od časnika sjeo je naprijed.
- Ali ti prijenosi ne upućuju ni na kakve zaključke? - pitao je strogo.
- Ne, gospodine. Ne upućuju - priznao je izvjestitelj. - Ali u nekim slučajevima prisluškivali smo pilote koji su se sami identificirali iz novih zračnih jedinica i koji su tražili upute za slijetanje u te baze. U svakom slučaju, kontrolori su ih oštro podsjetili da održavaju strogu radijsku tišinu i prate vizualne znakove koji su im dani prije nego što su napustili svoje baze.
- To sigurno mnogo govori - reče strogo drugi general-bojnik snaga za protuzračnu obranu. Zapovijedao je jednom od pukovnija MiG-29 stacioniranih blizu Kijeva. - Ni jedan pametan zapovjednik neće tražiti od svojih pilota da lete u novu bazu bez radioveze radi treninga.Ne zimi! Osim ako želi izgubiti zrakoplov i pilote u nesrećama koje se inače mogu izbjeći. Zašto bi Rusi to činili, osim ako pokušavaju sakriti svoje pokrete od nas?
Pukovnik koji je izvještavao kimnuo je.
- Da, gospodine. A svi ruski prijenosi dramatično su pali u posljednja dvadeset i četiri sata, uključujući zračne, kopnene i raketne snage...
Mnogo njih.
Lica oko stola su se namrštila. Prekid radioveza bila je mjera sigurnosti koja se katkad upotrebljavala kako bi se sakrile snage koje se okupljaju za borbu. U
mirno doba bilo je zrakoplovnim, oklopnim, topničkim i pješačkim jedinicama brže, lakše i sigurnije komunicirati međusobno i s njihovim stožerom uz upotrebu radio signala.
- Ima li kakvih znakova o mogućoj prijetećoj akciji? - upita mirno jedan od zapovjednika raketnog kompleksa.
- Rusi imaju znatno više izlijetanja vrlo nisko i duž naše zajedničke granice
- reče mu pukovnik. - U nekim slučajevima "slučajno" prodru u naš zračni prostor, katkad dvadeset ili trideset kilometara.
-Oni nas iskušavaju-reče jedan od generala otvoreno. Taj pedesetogodišnjak debeloga vrata zapovijedao je ključnom radarskom postajom blizu istočnog ukrajinskog grada Konotopa. - Ispituju našu obranu kako bi procijenili naše sposobnosti detekcije i otkrili koliko brzo možemo reagirati na neprijateljski zrakoplov koji uđe na naš teritorij. Najvjerojatnije imaju elektronički obavještajni zrakoplov koji tijekom tih "nezgoda" nisko leti, motreći naše radarske frekvencije, komunikacije i obrasce presretanja.
Okrenuo se prema čelu stola gdje je sjedio sijedi glavni zapovjednik snaga protuzračne obrane, general-pukovnik Rustern Lisenko pognute glave, očito slušajući njihovu raspravu dok je pomno proučavao bilješke koje je pripremilo njegovo osoblje.
- Kakav je vaš dojam, generale?
Lisenko nije ništa rekao.
- Generale?
Jedan od časnika koji je sjedio uz njega pružio je ruku i diskretno dodirnuo Lisenka po ramenu. Sijedi muškarac pao je na svoje bilješke. Ispadali su mu pramenovi kose otkrivajući žarko crvenilo na njegovu skalpu. Počeo se tresti, očito shrvan galopirajućom groznicom.
U sobi su se začuli iznenađeni uzvici.
Pukovnik koji je dotaknuo Lisenka gledao je s užasom u svoju ruku. A zatim je uhvatio prvi najbliži telefon.
- Spojite me s medicinskim centrom! Hitno je!
* * *
Jedan sat kasnije niski, neugledni satnik protuzračne obrane stajao je na prozoru svog malenog ureda. Gledao je u dvorište Ministarstva promatrajući panič-
nu aktivnost s neprikrivenim zadovoljstvom. Liječnici i medicinski tehničari koji su nosili zaštitna odijela vodili su dug red generala zabrinuta izgleda u vozila Hitne pomoći koja su ih čekala. Toliko se visoko rangiranih vojnika i političkih vođa razboljelo u proteklom tjednu da nitko tko je još bio na vlasti u Kijevu nije mogao izbjeći osjećaju opasnosti. Svatko tko je prisustvovao konferenciji bit će poslan u strogu karantenu.
Nasmiješio se. Prije tri dana dodao je sadržaj bočice u uobičajeni doručak generala Lisenka, u zdjelu sezonske kaše. A sada su rezultati ovog jednog, jednostavnog čina daleko nadmašili njegova očekivanja. Ukrajinska protuzračna obrambena snaga bila je obezglavljena, lišena svojih najviših i najiskusnijih časnika u najgorem mogućem trenutku.
Satnik, Ukrajinac po državljanstvu, ali Rus po etničkoj pripadnosti i lojalnosti, okrenuo se od prozora i uzeo telefon. Birao je tajni broj koji je dobio prije nekoliko tjedana.
- Da? - reče miran glas.
- Ovdje Ribakov - reče satnik mirno. - Imam dobre vijesti.
Kremlj
Ruski predsjednik Viktor Dudarev gledao je preko stola u zbitog sijedog muškarca koji je stajao ispred njega. Namrštio se.
- Castilla organizira sastanak svojih saveznika da razgovaraju o tome kako se s nama sukobiti? Tajni sastanak? Siguran si?
Aleksej Ivanov je hladno kimnuo.
- Izvještaj našega posebnog doušnika u Bijeloj kući vrlo je iscrpan. A pouzdani izvori u drugim pozvanim vladama potvrđuju taj izvještaj.
- Kada?
- Za manje od dva dana - odgovori šef Trinaeste uprave.
Dudarev je ustao od stola i gledao s jednog od prozora svog privatnog ureda.
Na trenutak se zagledao u osvijetljeno dvorište. A zatim je pogledao natrag Ivanova.
- Koliko Amerikanci znaju?
- Ne dovoljno - uvjeravao ga je Ivanov. - Uglavnom raspolažu glasinama i špekulacijama. - Slegnuo je ramenima. - Ali mi znamo da oni pokušavaju očajnički pronaći odgovore koji im nedostaju.
Ruski je predsjednik kratko kimnuo.
- Vaš kurir s varijantom HYDRE je stigao u SAD?
- Da - potvrdio je Ivanov. - On je sada u New Yorku, na putu za Washington.
- Dobro. - Dudarev se opet okrenuo i pogledao kroz prozor. Iz stakla ga je gledao njegov vlastiti izobličeni odraz. Još se više namrštio. -Javi našoj krtici.
Želim što prije ukloniti Castillu. Želim ga mrtva ili neka umre prije nego što organizira ovu tajnu konferenciju američkih saveznika. - Okrenuo se prema Ivanovu. - Je li to dovoljno jasno?
- Jest - uvjeravao ga je mirno njegov sugovornik. - Bit će obavljeno.
21. veljače Veleposlanstvo SAD-a, Berlin
Randi Russell se odjednom ukočila osjećajući kako joj bol prolazi tijelom. U
nekoliko strašnih sekunda bol je bila toliko intenzivna da joj se učinilo kako se konferencijska soba na trećem katu okreće oko nje. Čelo joj je bilo istodobno užareno i ledeno. Polako je izdisala zrak kroz stisnute zube, prisiljavajući se da se opusti. Bol je polako jenjavala.
- Malo pecka, zar ne? - reče veselo liječnik Veleposlanstva gledajući pomnije posjeklinu koju je upravo sašio.
- Ako pod malo mislite vraški puno, onda da - reče Randi suho. -Peče.
Liječnik je slegnuo ramenima okrećući se da uzme svoj medicinski pribor.
- Da sam bio obaviješten, razgovarali bismo u Hitnoj službi bolnice, gospo-
đo Russell - reče joj mirno. - Imate dovoljno posjeklina,ogrebotina i modrica za tri čovjeka, a kamoli za mladu ženu.
Randi ga je pogledala.
- Jesu li to opasne ozljede? - upitala je nervozno.
- Same po sebi? Ne, nisu - reče liječnik nevoljko. Ponovno je slegnuo ramenima. - Ali ako malo usporite ritam pa vidite koliko vam je tijelo ranjeno, poželjet ćete ležati mirno u mekom bolničkom krevetu priključeni na najbolje analgetike na tržištu.
- Ja mislim da je najbolje nastaviti kretati se - reče Randi smiješeći se.
- Dobro, doktore, trebala bih to riješiti. Nikada nisam voljela sjediti mirno.
Liječnik ju je sumnjičavo pogledao. Zatim je zatresao glavom, priznajući poraz. Stavio je malenu začepljenu bočicu na stol ispred nje.
- Gledajte, gospođo Russell, ako bol bude tako jaka da premaši vaš više nego visok prag tolerancije, obećajte mi barem da ćete uzeti dvije od ovih pilula. One će vam pomoći da izađete s tim na kraj.
Pogledala je bočicu, a zatim opet njega.
- Kakve su nuspojave?
- Minimalne - reče on uz blagi smiješak. - Ništa osim lagane pospanosti. -
Na kraju je dodao: - Ali morali biste vjerojatno biti oprezni kad rukujete teškom mašinerijom, što uključuje vatreno automatsko oružje, lov na loše momke i spaljivanje skupih vila.
- Imat ću to na umu - odvrati mu Randi mirno.
Kad je liječnik otišao, bacila je bočicu analgetika u najbliži koš za smeće.
Zatim se prisilila da se digne sa stolice i odšepala preko prostorije gdje je Curt Bennett, šef specijalnog tehničkog tima poslan iz Langleyja, bio zabavljen pokušajem dubljeg ulaska u sigurnu komunikacijsku mrežu Wulfa Renkea.
Niski, čvrsti muškarac poslužio se kombinacijom prvog telefonskog broja koji je njezin tim za nadzor otkrio, onog registriranog u Švicarskoj, i drugih brojeva iz memorije spaljenog i pocrnjelog mobitela koji je ona prije nekoliko sati uzela u Kesslerovoj kući.
Randi se naslonila preko njegova ramena. Računalni zaslon ispred Bennetta bio je pun onoga što je njezinu nestručnom oku izgledalo poput izmiješanog niza nasumičnih brojeva i simbola. Neke od njih povezivale su pune crte. Drugi su bili povezani točkastim crtama. A neki drugi brojevi ostali su u izolaciji.
- Kako je? - upitala je mirno.
CIA-in analitičar ju je pogledao. Oči su mu bile podlivene krvlju, ali još je gledao bistro iza debelih leća svojih naočala sa žicanim okvirom.
- Napredujem - ustanovio je. - Ali tko god je izmislio ovu mrežu, uistinu je jako dobar. To je izuzetno složena mreža različitih telefonskih brojeva s mnogo petlji i slijepih ulica ugrađenih u nju. Međutim, počinjem ulaziti u trag nekima od obrazaca.
- I?
- Do sada sam identificirao brojeve koji pripadaju računima registriranima u raznim zemljama - rekao joj je Bennett. - Švicarskoj, Rusiji, Njemačkoj i Italiji, za početak.
Randi se namrštila.
- Možeš li povezati neke od njih s Renkeom?
- Još ne - reče CIA-in stručnjak. - Većina tih računa čini mi se kao krivo-tvorina. U osnovi, sumnjam da su to elektroničke inačice poštanskog sandu-
čića koje je unajmio netko tko se služi lažnim imenom i lažnom iskaznicom.
- Kvragu.
- Nije sve izgubljeno - uvjeravao ju je Bennett. Namrštio se. - Recimo da smo našli pravi poštanski sandučić. Što bi ti sljedeće učinila?
- Pratila bih onoga tko bi došao pokupiti poštu iz njega - reče Randi. - I pratila bih svu poštu koja bi iz njega bila upućena.
- Točno - nasmijao se CIA-in stručnjak. - Dobro, mi možemo istu stvar učiniti elektronički. Kad pozivi prolaze kroz ove različite brojeve, možemo ih pratiti po ljestvici do sljedećeg niza računa i tako dalje.
- Koliko dugo će trebati da se otkriju bitni brojevi? - upita Randi mirno.
- Oni koji su povezani s posebnim telefonima?
- Teško je procijeniti - reče Bennett. Slegnuo je ramenima. – Možda nekoliko sati. Možda nekoliko dana. S obzirom na veliku količinu, ovisi o prometu kroz ovu sigurnu mrežu. Sada kada smo u vanjskom sloju, što više poziva loši momci budu uspostavili koristeći se svojim sustavom, to ćemo mi dobiti više informacija.
Randi je kimnula.
- Onda nastavi, Curte - reče ona strogo. - Moram znati gdje se Renke skriva. Što prije.
Okrenula se ugledavši još jednu suradnicu CIA-e kako hita u konferencijsku dvoranu. -Da ?
- Langley misli da možda ima ime onog posljednjeg muškarca kojeg si pogodila u Kesslerovoj kući - reče joj brzo žena. - Ona spaljena putovnica koju si uzela bila je sasvim sigurno krivotvorena, ali uspjeli su usporediti ono što je ostalo od fotografije s drugom koju su imali u arhivu.
- Pokaži mi - vikne Randi. Uzela je strogo povjerljivu poruku koja je bila poslana iz sjedišta CIA-e. Na vrhu je bila skenirana stara crno-bijela fotografija koja je prikazivala muškarca mršava lica i tamne kose. Nosio je vojničku odoru, jaknu istočnonjemačkog časnika s četiri oznake čina satnika na ramenima.
Usporedila je tu sliku sa slikom koju je imala u glavi, slikom revolveraša odjeve-nog u crno koji se svojski trudio da je ubije prije samo nekoliko sati. Kimnula je odlučno. Bio je to isti čovjek.
Pogledala je tekst poruke.
- Gerhard Lange - pročitala je glasno. - Bivši satnik u istočno njemačkom Ministarstvu državne sigurnosti. Poslije pada DDR-a bonnska vlada ga je poslala u istražni zatvor jer ga je dovela u vezu s nekoliko političkih ubojstava u Leipzigu, Dresdenu i Istočnom Berlinu.
Poslije je pušten zbog nedostatka dokaza. Vjeruje se da je emigrirao u Srbiju nakon mjesec dana. Priča se da je radio kao savjetnik za unutarnju sigurnost za Miloševićev režim od 1990. do 1994. prije nego što je ponovno emigrirao, ovaj put u Rusiju. Drugih informacija nema u dosijeu.
- Dobro, dobro - mrmljala je Randi. - Čini se da dobri doktor Renke najviše voli raditi sa svojim zemljacima. Pitam se koliko bivših stasijevaca pokorno sluša svaki njegov mig.
Köln
Bernhard Heichler sjedio je potišteno za svojim radnim stolom u sjedištu Bundesamta filr Verfassunsschutz, BfV-a. Zurio je u hitne izvještaje iz Berlina koji bi lako mogli postati apsolutna katastrofa za njega. Glasno je gunđao, a zatim naglo stao bojeći se koliko bi daleko zvuk mogao doprijeti u ovoj neobično tihoj zgradi.
U tri sata ujutro uredi BfV-a bili su gotovo potpuno prazni. U njima su bili protuobavještajni časnici i činovnici iz noćne smjene. Njegova stalna prisutnost nesumnjivo bi izazvala čuđenje i dovela do zlobnih komentara, posebno od njegovih podčinjenih u V. odjelu. Heichler je uglavnom bio poznat kao čovjek koji obožava rutinu i prezire velike predstave. Gledano u tom svjetlu, njegova odluka da ostane do kasna u uredu kako bi pratio najnoviji razvoj situacije u vezi s jučerašnjim masakrom trojice američkih obavještajaca u Berlinu iznenadila bi mnoge njegove kolege jer bi to smatrali dokazom da želi iskamčiti novo promaknuće.
Nitko ne bi pogodio pravi razlog zašto Heichler želi vidjeti te tajne policijske izvještaje prije bilo kog drugog u njemačkoj protuobavještajnoj službi.
Još ih je jednom pročitao, i dalje u nevjerici. Timovi policijskih forenzičara uspjeli su povezati oružje upotrijebljeno pri ubojstvu CIA-inih obavještajaca s onim nađenim zajedno sa šest trupla u spaljenoj kući i oko nje, kući koja je pripadala visoko pozicioniranom dužnosniku Bundeskriminalamta. Heichler je progutao slinu potiskujući kiseli okus žući. U kakvu je to vrašku uroti sada ulovljen?
Odjednom je zazvonio telefon, zastrašujuće glasno u neprirodnom miru njegova ureda. Zabezeknut, Heichler je dignuo slušalicu.
-Da? Što je?
- Poziv iz Amerike, gospodine Heichler - reče osoba na centrali. -Od gospodina Andrewa Coatesa, višeg pomoćnika ravnatelja Središnje obavještajne agencije. Želi razgovarati s višim časnikom u V. odjelu.
- Spojite me - reče Heichler osorno. Ruke su mu drhtale. - Halo?
- Bernhard? - reče mu poznati glas u uho. Coates je bio veza između CIA-e i zbunjujućeg niza njemačkih stranih i domaćih obavještajnih organizacija. On i Heichler sretali su se prilično često radi razmjena informacija. - Dečko, baš
mi je drago što si još tu! Slušaj, htio bih te obavijestiti o našoj istrazi i dati ti do znanja da imamo neke dobre vijesti. Jedan od naših ljudi preživio je prokletu zasjedu. Ne samo to, nego smo i prilično sigurni da se ta osoba uspjela dokopati i nekih ključnih dokaza koji će nas dovesti do gadova koji su naredili taj napad.
Heichler je slušao sa sve većim strahom dok je njegov partner u CIA-i poka-pao sve nade koje je gajio da će lako izbjeći omču nevjere i izdaje koja se tako čvrsto stezala oko njegova vrata. Nekako je uspijevao govoriti bez nervoznog dizanja tona. Kad je Amerikanac napokon prekinuo, on je nekoliko minuta zurio u prazno.
A zatim je Heichler polako i nevoljko rukama koje su se tresle više nego ikada uzeo još jedanput telefon. Ako su Amerikanci uhvatili one koji su odgovorni za ubijanje njihovih agenata u Berlinu, sigurno će otkriti dokaz koji će ih odvesti ravno u BfV, to jest k njemu.
Opet, razmišljao je sav očajan, nema stvarne šanse. Baš nikakve.
Moskva
Konstantin Malković sjedio je mirno za doručkom u svom luksuznom apar-tmanu na zadnjem katu zgrade koja je gledala na financijski okrug Kitaj Gorod.
Natakao si je posljednji čaj toga jutra, čitajući sažetke noćnoga trgovanja koje su sastavili njegovi brokeri u SAD-u i Aziji. Prvi put u proteklih nekoliko dana milijarder je osjetio kako se može koncentrirati na rutinske operacije svoga rasprostranjenog poslovnog carstva. Brandt je čvrsto držao dvoje Amerikanaca, Smitha i Devinovu, a i kasni noćni izvještaji iz Berlina bili su također iznimno zadovoljavajući.
HYDRA je ponovno bila potpuno sigurna.
Na prstima se ušuljao jedan od njegovih službenika pružajući mu telefon.
- Gospodin Titov na liniji, gospodine.
Malković je zlovoljno pogledao. Titov je bio odgovoran za upravljanje moskovskim uredima u njegovoj odsutnosti. Što je bilo tako važno da nije moglo čekati dok on dođe u kuću Paškov kasnije, tijekom prijepodneva? Uzeo je telefon.
- Što je, Kirile? - upitao je. - U čemu je problem?
- Primili smo e-mail adresiran na vas osobno - reče mu Titov. – Ima oznaku
"hitno". Mislio sam da biste to trebali znati.
Malković je s naporom suspregnuo srdžbu. Poput mnogih Rusa koji su odrasli u sovjetskom sustavu, Titov nije znao djelovati po vlastitoj inicijativi bez izričitih naredbi svoga nadređenog.
- Vrlo dobro - uzdahnuo je. - Pročitajte mi taj e-mail.
- Na žalost, ne mogu - reče Titov oprezno. - Čini se da je kodiran u programu za kriptiranje SOVEREIGN.
Malković se namrštio.
Sustav kriptiranja SOVEREIGN bio je namijenjen za najosjetljivije komunikacije koje su uključivale njegova najtajnija i ilegalna poduzeća. Samo Malković i nekoliko njegovih najpovjerljivijih podređenih mogli su dekodirati te poruke.
- Razumijem - rekao je nakon pauze. - Imali ste pravo što ste me na to upo-zorili. Sam ću se time pozabaviti.
Nakon što je prekinuo razgovor s Titovom digao se od stola i otišao ponovno u svoju radnu sobu. S nekoliko brzih udaraca po tipkovnici svoga računala skinuo je e-mail i provukao ga kroz program za dekriptiranje. Bio je to strašan izvještaj, a poslao ga je jedan od njegovih vrhunskih operativaca u Njemačkoj, čovjek koji je kontrolirao različite marionete i špijune koje je Malković postavio u nekoliko najvažnijih vladinih ministarstava u toj zemlji.
Malković je čitao poruku sa sve većom uzbuđenošću. Ekipa za pronalaženje i likvidaciju koju je Brandt poslao u Berlin bila je likvidirana. Što je još gore, taj Lange i njegovi ljudi nisu uspjeli u svojoj primarnoj misiji. Amerikanci još
progone Renkea. HYDRINA tajna bila je ugroženija nego ikad. Milijarder je hladno razmatrao moguću reakciju ruskoga predsjednika na tu vijest. Napravio je grimasu. Dudareve prijetnje bile su izričite. Bi li se pojedinosti mogle sakriti od njega? Ruski vođa imao je vlastite izvore informiranja i, na ovaj ili onaj način, uskoro će saznati za katastrofu. Kad se to dogodi, Malkoviću bi bilo vrlo glupo pouzdati se u njegovu obazrivost. S obzirom na to da su njegove postrojbe već krenule prema neprijateljima koji ništa ne sumnjaju, previše toga bilo je za Dudareva na kocki, a da bi on olako oprostio neuspjeh.
I dalje namršten, Malković je obrisao prokletu poruku i zatvorio računalo.
Još je neko vrijeme sjedio i zlovoljno buljio u crni ekran mozgajući o mogućem tijeku situacije. HYDRA bi se još mogla spasiti, to je znao, ali najbolje bi bilo da to obavi on osobno i iza Dudarevih leđa. Odlučivši tako, odjednom se odmaknuo od stola i pošao prema sefu u zidu, skrivenom iza stoljetne ikone svetog Mihajla arhanđela. Teška metalna vrata su se otvorila na njegov otisak prsta otkrivajući široki asortiman CD-romova, fascikala s fotografijama i malenu kutiju punu audiovrpci s tajno snimljenim razgovorima. Sveukupno, taj je materijal dokumentirao njegove tajne transakcije s Kremljom. Uključivao je i detaljni sažetak svega što je saznao o ruskim vojnim planovima.
Milijarder je brzo počeo seliti sadržaj sefa u jednu od svojih aktovki.
Jednom kad bude na sigurnom izvan Rusije, moći će upotrijebiti te informacije pri ponovnim pregovorima s Dudarevim i zauzvrat dobiti čvrsta jamstva za svoju osobnu sigurnost ako usavrši HYDRU. Malković se nasmiješio zamišljajući bijes ruskog predsjednika kad ga njegov saveznik bude ucjenjivao.
Zatim je slegnuo ramenima. Na sreću, Dudarev je, poput njega, bio potpuno hladnokrvan realist. Njihov savez nikad nije počivao na uzajamnom povjerenju.
Izvan Moskve
Jon Smith se utapao, tonući sve dublje i dublje u vodu crnoga bazena bez dna.
Pluća su mu gorjela boreći se protiv sve većeg pritiska dok je padao u beznadne dubine. Svijao se od boli, u očajničkom pokušaju da se dokopa površine. A zatim je, na svoj užas, shvatio da su mu ruke i noge smrznute, potpuno nepomične. Bio je vezan i bespomoćan padajući sve brže s glavom naprijed, u ništa.
Nije bilo spasa.
- Probudi se, pukovniče! - zahtijevao je odjednom neki osorni glas.
Smith je slegnuo ramenima i zadahtao dok mu je lice zapljusnula još jedna kanta ledene vode. Snažno je zakašljao i zatim se počeo previjati od boli. Svaki živac ga je bolio. Prisiljavao se da drži oči otvorene.
Ležao je u lokvi ledene vode. Ruke su mu, vezane iza leđa, bile ukočene. A noge su mu bile vezane za zglavke ruku. U tami se pružao grubi kameni pod.
Ništa što je vidio nije imalo nikakva smisla. Gdje se to nalazio? Što mu se to, kvragu, dogodilo? Mogao je čuti nešto što je zvučalo poput stenjanja neke žene u blizini. Jon je polako, trzajući se od boli koje ga je stajao i najmanji pokret, okrenuo glavu i pogledao prema gore.
Ondje je stajao visok plavokosi muškarac zureći u njega svojim sivim očima.
Visoki muškarac proučavao ga je u tišini. Zatim je kimnuo s okrutnim zadovoljstvom.
- Sada kad si pri svijesti, pukovniče, možemo iznova početi.
Vratilo mu se sjećanje, preplavljujući mu glavu poput rijeke koja probija oslabljenu branu. Sivooki čovjek bio je Erich Brandt. A on i Fiona Devin bili su Brandtovi zatvorenici. Bili su ugurani u ovaj mračni podrum nedugo nakon zasjede u kojoj je ubijen Oleg Kirov.
Sam podrum nalazio se ispod ruševina crkve koja je pripadala ruskom pravoslavnom manastiru koji su zatvorili boljševici nakon Oktobarske revolucije. Jon se sjetio da je vidio stotine rupa od metaka na zidovima i čuo kako visoki Nijemac zlurado objašnjava kako se ovom sobom služila Staljinova tajna policija, NKVD, za likvidaciju političkih zatvorenika tijekom jedne od diktatorovih brutalnih čistki. Sada su zemljište manastira i njegove zgrade koje su još preostale bili potpuno napušteni pa ih je polako gutala obližnja šuma.
Strašni sati otkako su dovedeni ovamo prolazili su u beskonačnom nizu mučenja dok su ih Brandt i njegova dvojica pristaša mrka lica naizmjence ispitivali. Svako pitanje koje bi postavili bilo je popraćeno kratkim i oštrim udarcem u rebra ili glavu ili pak pljuskom u lice ili primjenom električnih šokova. U kratkim razmacima između tih sesija, Jon i Fiona bili su zalijevani ledenom vodom i bombardirani nizom kreštavih zvukova koji paraju uši i blještavim snopovima svjetlosti koji se pale i gase, kao dio nastojanja da ih se dezorijentira i oslabi njihov otpor.
Brandt ih je pomno promatrao. Plavokosi muškarac se hladno smiješio. Dao je znak drugim muškarcima koji su stajali nevidljivi iza Jona.
- Naš američki prijatelj je spreman. Pomozite mu da sjedne.
Dva para grubih žuljevitih ruku zgrabila su Smitha dok su ga Brandtovi podčinjeni vukli, uspravivši mu tijelo iz ledene lokve vode. Gurnuli su ga na stolicu, a zatim mu ponovno obavili kožnu vrpcu oko prsa zavezavši ga za drveni okvir oštrih vrhova. Nemilosrdno su stezali vrpcu.
Jon je stisnuo zube. Pogledao je ulijevo.
Fiona Devin bila je zavezana za stolicu uz njegovu. Ruke i noge su joj bile također vezane. Glava joj je visjela. Iz kuta usana kapala joj je krv.
- Gospođa Devin je, baš kao i vi, bila nesusretljiva - reče Brandt.
Na licu mu se pojavio usiljeni smiješak, a zatim je brzo nestao, ne ostavljajući nikakva traga na njegovim usnama ili u njegovim očima.
- Ali ja rado opraštam pa ću vam oboma pružiti još jednu priliku da se spasite nepotrebnih boli.
Izdao je zapovijed preko ramena jednom od svojih ljudi.
- Čini se da je žedna, Jurij. Daj joj još jedno piće!
Njegov podčinjeni, smeđokosi muškarac obrijane glave, poslušao je bacivši Fioni u lice kantu punu hladne vode. Počela se gušiti i pljuvati, naslonivši se na stolicu u uzaludnom naporu da izbjegne potop ledenom vodom. Nakon nekoliko sekunda polako je otvorila oči. Primijetivši Smitha koji ju je gledao, očito zabrinut, usiljeno se i bolno nasmiješila.
- Posluga je ovdje uistinu užasna. Sljedeći put izabrat ću drugi smještaj.
Brandt je zadahtao od bijesa.
- Vrlo duhovito, gospođo Devin. - Okrenuo se Smithu. - A sada, pukovniče, daj da pokušamo biti pametni posljednji put. - Glas mu je postao tvrd. - Za koga radiš? CIA-u? Obavještajnu agenciju za obranu? Neku drugu organizaciju?
Jon se pripremio na udarac za koji je znao da će uslijediti. Podigao je glavu uperivši pogled ravno u oči bivšeg časnika Stasija.
- Rekao sam vam - rekao je umorno, iznenađen kako mu je glas nejasno zvučao. - Ja sam pukovnik Jon Smith, liječnik. Radim za Institut za medicinska istraživanja američke vojske.
Ali umjesto da udari njega, Brandt se okrenuo i lupio Fionu svom snagom posred lica. Glava joj se zaljuljala unatrag. Krv iz nove posjekline u ustima šiknula je u tamu. Zvuk udarca odjeknuo je poput topovskog taneta u prigušenoj tišini podruma.
- Ti si mrtav čovjek - protisnuo je bijesno Smith kroz stisnute zube, šokiran onim što je upravo vidio. Napinjao se, uzalud natežući široku kožnu vrpcu koja ga je zadržavala na mjestu.
Brandt se okrenuo s lukavim, zadovoljnim smiješkom na licu.
- Nisam li ti rekao, pukovniče? Pravila su se promijenila. Od ovog trenutka gospođa Devin će patiti za svaku tvoju laž, a ne ti. – Slegnuo je ramenima.
- Bol koju će podnositi bit će na tvojoj savjesti, a ne namojoj.
Isuse, pomisli Smith tužno, osjećajući kako gubi svijest. Ovaj krupni sivooki gad ga je savršeno pročitao. Njega su ranije mučili i znao je granice svoje izdržljivosti. Ali koliko dugo će moći sjediti bespomoćno i gledati kako drugu osobu okrutno muče da bi se zadovoljila njegova vlastita tvrdoglava oholost?
-Nemoj se obazirati na mene, Jone - reče Fiona Devin mirno ispljunuvši puna usta krvi. - Ovo ubojito kopile ubit će nas oboje bez obzira na to što mu kažemo ili mu ne kažemo.
Još jedan snažan udarac Brandtovom rukom zaljuljao joj je glavu.
- Vi šutite, gospođo Devin! - rekao je hladno. - Razgovaram s pukovnikom, a ne s vama. Imali ste prilike reći mi ono što sam želio saznati. Sada je on na redu.
Smith je kuhao u sebi, izluđen zbog toga što ne može prekinuti tu vražju igru. Kad bih se mogao osloboditi makar na sekundu, razmišljao je očajnički...
Ali u stvarnosti je znao da nema šanse. Znao je, također, da Fiona ima pravo.
Oboje će umrijeti ovdje u ovom mračnom podrumu kojim lutaju duhovi stotina drugih koje su ubili ljudi poput Brandta i njegovih plaćenih ubojica. Jedino pravo pitanje koje se nametalo bilo je bi li mogli izvojevati barem malu pobjedu uskraćujući časniku Stasija informacije koje je tražio.
Zatvorio je nakratko oči kako bi skupio snage da izdrži dugačke, bolne i krvave sate koji mu predstoje. Zatim ih je otvorio i ponovno pogledao Brandta ispred sebe.
- Ja sam pukovnik Jon Smith, liječnik - uporno je ponavljao strožim glasom nego štoje mislio da je moguće. - Radim za Institut za medicinska istraživanja zaraznih bolesti američke vojske...
Brandt je gledao mršavog tamnokosog frustriranog Amerikanca. Bio je uvjeren da je Smith na rubu da pukne. Osjetio je to. Ali sada je mogao vidjeti kako se čovjek odlučno ukočio. No vrijeme je prolazilo. Prije ili kasnije, policijska ophodnja će otkriti krvoproliće u Zakarovoj daći. I, prije ili kasnije, naći će olupinu mecima izrešetanog džipa GAZ kako leži u provaliji uz cestu.
Kad se neka od tih stvari dogodi Aleksej Ivanov će početi postavljati vrlo nezgodna pitanja.
Počešao se po bradi. Barem je Fadajev napokon nazvao sjedište grupe izvijestivši kako je vozač definitivno mrtav i kako je uzeo osobne dokumente mrtvoga čovjeka. Ako ništa drugo, razmišljao je Brandt, Ivanovu će biti malo teže povezati ta dva incidenta. Ali samo malo teže.
Odjednom je zazvonio telefon.
Namrštivši se, Brandt je izvadio mobitel iz džepa.
- Da? -javio se ljutito, povukavši se prema stubama koje su vodile iz podruma kako ga ne bila čulo dvoje zatvorenika. – Što je?
- Tvoj čovjek Lange je uprskao svoj zadatak - reče mu Malković ogorčeno.
- I sada je CIA sasvim sigurno prodrla vrlo duboko u našu komunikacijsku mrežu.
Brandt je slušao u nevjerici dok je njegov poslodavac nabrajao što je otkrio o katastrofi u Berlinu. Lange je mrtav? Zajedno sa svim svojim pomno odabranim suradnicima? To se činilo gotovo nemogućim.
- Sada nemamo izbora - reče Malković odrješito. - Moramo bez odgode prenijeti ključne elemente iz HYDRINA laboratorija na novu lokaciju.
Namjeravam sam nadzirati posao i želim da i ti budeš tamo. Iz sigurnosnih razloga i kako bih uvjerio profesora Renkea da počne cijeniti potrebu za hitnom akcijom.
Brandt je kimnuo, shvaćajući što je njegov sugovornik uistinu želio. Htio je osobnu zaštitu protiv svake opasnosti. Milijarder se na smrt bojao onoga što bi Rusi mogli učiniti kad jednom saznaju da su sva njegova lijepa obećanja o operativnoj sigurnosti HYDRE bila bezvrijedna.
Čeljust mu se stegnula. Malković je imao razloga za strah.
- Kad odlazimo? - pitao je osorno.
- Moj osobni mlažnjak treba poletjeti za manje od tri sata – reče Malković.
-Ali najprije želim da zatvoriš sve svoje operacije u Moskvi. Sredi da se tvoji ključni ljudi sastanu negdje izvan Rusije. Priguši komunikacijski sustav. I uništi svoje dosjee, sve do jednoga. Jesi li razumio?
- Da. - Brandt je razmišljao koliko je potrebno za izvršenje tih naredba. Opet je kimnuo. - Može se učiniti.
- Učini to svakako - rekao mu je hladno drugi čovjek. - Neću tolerirati više nikakve pogreške. - Linija se prekinula.
Brandt se okrenuo na peti.
- Jurij! - zagrmio je. - Ovamo!
Muškarac obrijane glave doskakutao je ne krijući znatiželju. -Da ?
- Dobili smo nove zapovijedi - reče mu Brandt naglo. - Vraćam se ravno u Moskvu. Prekini posao ovdje, sanitarno obradi područje i pođi zamnom kad budeš mogao.
- A što je s Amerikancima?
Brandt je slegnuo ramenima.
- Oni su nam sada beskorisni. Likvidiraj ih.
- Ruku još zavezanih iza leđa, Jon Smith i Fiona Devin izgurani su uza stube i iz podruma pod prijetnjom automata. Došli su do ruševina crkve, četvrtaste kamene građevine na čijem su vrhu bili slomljeni ostaci središnje kupole u obliku lukovice. Siva svjetlost s oblačnog neba prodirala je kroz prazne prostore i pukotine u kupolu. Malene površine izblijedjele boje na zidovima prekrivenim mahovinom bile su sve što je ostalo od jarkih fresaka svetaca i prizora iz Starog i Novog zavjeta koji su nekoć ukrašavale unutrašnjost crkve.
Sve drugo što je bilo vrijedno, mramorni oltar, zlatni tabernakul, lusteri i svjetiljke već odavno su odneseni.
Brandt je skrenuo prema glavnim vratima crkve i ironično salutirao.
- Ovdje ću se oprostiti od tebe, pukovniče. I od vas, gospođo Devin. - Bijeli zubi su mu zasjali u tami. - Neću više nikada vidjeti ni jedno od vas.
Jon nije ništa rekao, gledao ga je ravnodušna izraza lica. 'Nemoj pokazivati da se bojiš, govorio je sam sebi. Nemoj priuštiti gadu nikakvu zadovoljštinu.
Primijetio je kako i Fiona ima isti pogled na svom ranjenom licu, kao da se dosađuje. Pogledala je Brandta s manje interesa nego što bi pogledala običnu kućnu muhu koja zuji na prozoru.
Vidno ljut zbog nedostatka reakcije, sivooki muškarac okrenuo se na peti i otišao. Nedugo nakon toga začuli su motor njegova Ford Explorera kako se upalio i zatim osluškivali kako njegove debele gume škripe po snijegu i ledu.
- Hajde! - zaurlao je jedan od revolveraša koji ih je još čuvao. Uperio je svoj pištolj Makarov prema malenim nadsvođenim vratima na crkvi. -Tuda, van!
Smith ga je pogledao ne trudeći se sakriti prezir koji je osjećao. -Ako odbijemo?
Revolveraš obrijane glave, kojeg je Brandt nazivao Jurij, slegnuo je ramenima.
- Onda ću ovdje pucati. Meni je svejedno.
- Učini kako čovjek traži - promrmljala je Fiona. -Ako ništa drugo, kupit ćemo malo vremena. I barem ćemo imati prilike udahnuti malo svježega zraka.
Jon je lagano kimnuo. Naposljetku, ako ovdje pruže otpor, ništa neće promijeniti u svojoj sudbini, a možda bi ipak bilo bolje poginuti vani pod otvorenim nebom, nego ovdje, u toj pljesnivoj hrpi prastarog kamena.
Naravno, još bi bolje bilo ne poginuti, mislio je cinično. Ponovno je oprezno pokušao olabaviti uzlove koji su mu neumoljivo stiskali ruke. Čvrsto je pritiskao zapešća natežući jaki plastični kabel kojim je bio vezan i zatim ih opuštao, pokušavajući lagano istegnuti kabel. S vremenom bi stalno rastezanje i stezanje moglo stvoriti slabu točku na kojoj bi kabel puknuo. Uzdahnuo je. Bila je to tehnika koja bi mogla uspjeti, ali samo kad bi mogao provesti neprekidno deset ili dvanaest sati radeći na tomu. No, na nesreću, njegova očekivana životna dob mogla se vjerojatno mjeriti u najboljem slučaju u minutama.
- Hajde! - izderao se opet revolveraš. Njegov kolega, niži i s gustom sme-
đom kosom, tjerao ih je ispred sebe uperivši otvor svog automata u njih.
Smith i Fiona su posrtali kroz malena vrata silazeći niz nekoliko ispucanih kamenih stuba i izašavši na snijegom pokrivenu površinu prostranog terena. Bio je uglavnom zarastao u korov i kupine te malene mladice. Nekoliko staza prolazilo je uz stara i kvrgava stabla, vodeći prema gomilama lomljenog kamenja. Sve je to ostalo od malene bolnice, škole, refektorija, ćelija za monahe i drugih zgrada. Moglo se vidjeti kako se iza tih ruševina uzdižu ostaci zida od velikog kamenja.
Gurali su ih i tjerali niza stazu koja je skretala lijevo i vodila kroz otvoreni izlaz u manastirskom zidu na maleno, jednako tako zapušteno i zaraslo groblje.
Mnogi od nadgrobnih spomenika bili su prevrnuti i ležali su napola zakopani u snijegu. Drugi su imali stare rupe od metaka, vjerojatno od prije nekoliko desetljeća kad su se eskadroni smrti NKVD-a ovdje zabavljali u slobodno vrijeme. Sve je okruživala visoka uvela trava i korov.
Došavši na suprotnu stranu groblja, Jon je vidio plitku otvorenu jamu koja se vjerojatno nekoć upotrebljavala za spaljivanje smeća. Uz rub jame bile su složene kante s benzinom i hrpa prljavih, naftom natopljenih krpa. Naglo se zaustavio. Njihova planirana sudbina bila je jasna. On i Fiona bit će odvedeni u jamu, strijeljani, a zatim će im tijela politi benzinom i spaliti.
Odnekud iza sebe čuo je kako se dvojica revolveraša došaptavaju. Sudeći po zvuku, zastali su nekoliko metara iza svojih dvoje zarobljenika.
Smith je napravio grimasu. Nisu imali ni vremena ni alternative. A ako već moraju umrijeti, bolje je poginuti boreći se. Toga trenutka začuo je Fionin prigušeni šapat i znao je kako je i ona vidjela jamu koja ih čeka, kao i benzinske kanistre. Jon je pogledao kroz nju.
- Ideš sa mnom? - pitao je mirno, trgnuvši lagano glavom prema Brandt-ovim ljudima iza njih.
Sada su se u njezinim očima pojavile suze. No podigla je glavu i hrabro kimnula.
- Za gorki kraj, pukovniče. - A zatim se uspjela slabašno nasmiješiti.
Smith joj je uzvratio smiješak sa zahvalnošću.
- To je pravi duh. Hajdemo vidjeti možemo li ih namamiti. Ja ću zgrabiti momka slijeva. Ti ćeš onog zdesna - promrmljao je u bradu. -Obori svojega ako možeš. Je li u redu?
Ponovno je kimnula.
- Bez razgovora! - izdere se ćelavi muškarac. - I nastavite dalje!
Smith je odbio hodati. Stajao je mirno, leđima okrenut prema dvojici revolveraša i čekao. Koža mu se naježila dok je predviđao nagli razorni udar metka. Priđite samo bliže, razmišljao je napeto. Samo malo bliže.
Čuo je korake kako škripe po snijegu i približavaju se. Napeo se pripremajući se na skok. Sjena mu je pala na rame.
Sada!
Jon se okrenuo udarivši desnom nogom brzinom munje. Krajičkom oka vidio je kako je Fiona učinila isti pokret.
No to nije imalo efekta.
Brandtovi su ljudi očekivali posljednji očajnički pokušaj bijega. Sa zavidnom lakoćom izbjegli su udarce usmjerene prema njima. Obojica su brzo ustuknula izvan dometa, okrutno se cereći i očekujući nastavak očajničkog pokušaja.
Izbačen iz ravnoteže zbog naglog pokreta, Smith je zateturao. Kako su mu ruke još bile vezane iza leđa, nije se mogao uspraviti, nego je pao na koljena.
Zadihana, Fiona je također pala u snijeg uz njega.
Muškarac obrijane glave im je polako priprijetio prstom.
- To je bilo veoma glupo. - Zatim je slegnuo ramenima. -Ali pretpostavljam da to nema nikakve veze. Ništa nema veze na kraju. - Dao je znak kolegi. - Ubij ih ovdje, Kostja.
Kimnuvši mirno, muškarac smeđe kose pomaknuo se naprijed i podigao svoj automat.
Iznenađen vlastitim mirom, Smith se prisilio da gleda ravno u stisnute oči drugog muškarca. Borio se u sebi s očajničkom željom da pobjegne. Razumljivo, ali nemoguće. Što je drugo mogao učiniti nego što hrabrije prihvatiti sudbinu? Čuo je Fionu kako tiho mumlja riječi sebi u bradu, vjerojatno kakvu molitvu.
Revolverašev prst stegnuo je polako okidač. Vjetar mu je pomrsio pramen oštre smeđe kose.
Zapucalo je.
Revolveraševe grudi probijene mecima s prednje strane rasprsnule su se u krv i kosti. Automat je ispao iz njegovih mlohavih ruku. Tijelo mu se zanjihalo i zatim sklupčalo u stranu te palo u grmlje između dvaju grobova.
U djeliću sekunde sve se smirilo.
Drugi čovjek gledao je apsolutno zaprepašten u izobličeno tijelo svoga druga. Naglo se oporavivši od šoka koji ih je na tren sve ukipio, bacio se na tlo.
Pucanj.
Drugi brzi rafal zdrobio je križ prekriven snijegom točno iza mjesta gdje je stajao Brandtov ćelavi pristaša. Snijeg i krhotine mramora poletjele su iz točke udara.
Smith se otkotrljao ulijevo, u sklonište koje mu je pružao nadgrobni spomenik koji je, činilo se, svaki tren trebao pasti, ali on je ipak nekako ostajao uspravno na svom mjestu. Neki kipar urezao je duboko u njegovu površinu majku i dijete kako spavaju. Fiona je jurnula za njim. Zajedno su čučnuli, pazeći da im glave budu dobrano ispod vrha spomenika.
- Što se to, kvragu, događa? - šapnula je Fiona. Oči su joj bile širom otvorene, a lice joj je bilo veoma blijedo. Na njezinoj mekanoj čistoj koži bili su vidljivi crveni otisci ruku, modrice i posjekline koje je ostavila Brandtova okrutnost.
- Proklet bio ako znam - reče Smith tiho, stavljajući usta tik uz njezino uho. - I proklet bio ako ću se buniti.
Sablasna tišina spustila se na groblje zaraslo u korov. Smith je oprezno okrenuo glavu, proučavajući teren oko njih. Groblje se nalazilo u dnu malene udubine iznad koje su se uzdizale blage uzvisine. Ruševine manastira nalazile se na jednom od tih niskih brežuljaka. Ostale uzvisine bile su prekrivene lugovima breza i borova.
Čuo je iznenadno pucketanje suhih grančica nedaleko od njih, zvuk nekoga tko se približava kroz suhi korov i travu. Brandtov drugi revolveraš, koji je preživio napad, pokušavao ih je pronaći i naciljati kako bi dovršio svoj krvavi posao, shvatio je Jon, i čini to mičući se oprezno iz jednog zaklona u drugi kako bi izbjegao vatru nepoznatog strijelca koji vreba negdje među stablima. Sudeći po zvuku, Brandtov čovjek se kretao u širokom luku prema njima, puzeći slijeva kroz srušene križeve i nadgrobne spomenike koji su ih još
odvajali od njega.
Smith se nagnuo prema Fioni.
- Ti idi ovim putem - promrmljao je pokazujući bradom desno, dalje od zloslutnih pucketavih zvukova koji su postajali sve bliži. – Idi nekoliko metara.
Kada dođeš iza drugog velikog spomenika, napravi neki šum. Što više šumova možeš. Razumiješ?
Fiona je bez riječi kimnula. Ne čekajući dalje, brzo se otkotrljala po tvrdoj zemlji i snijegu.
I on se pomaknuo kotrljajući se ulijevo što je brže mogao. Prešao je mali prolaz i došao do sljedećih nadgrobnih spomenika od kojih se jedan naslonio kao pijan na drugoga. Stao je iza najvećeg kamena, tamne boje i osluškivao pozorno.
Korov je šuškao. Približavao se revolveraš obrijane glave puzeći polako po snijegu i visokoj travi.
Smith se brzo okrenuo na leđa privukavši noge prsima, sklupčan i spreman udariti još uvijek nevidljivog protivnika. Bude li imao sreće, dobit će svoju priliku. Ali, znao je, samo jednu. Ako je ne iskoristi, on je mrtav čovjek. I Fiona.
Sa svoje desne strane čuo je oštar udarac, zatim još jedan pa još jedan i napokon nešto što je zvučalo kao da netko plače od straha i očaja. Fiona je dobro igrala svoju ulogu, shvatio je, oponašajući šumove koje bi mogla proizvesti uplašena žena koja očajnički, u panici, puzi kroz groblje.
Jon je zaustavio dah čekajući.
Brandtov čovjek potrbuške je zavijao oko ruba visokog izlizanog kamena krećući se sad brže, jer je mislio kako je otkrio poziciju dvoje Amerikanaca. U
desnoj ruci držao je spreman 9-milimetarski pištolj Makarov. Okrenuo je glavu oštro prema Smithu koji ga je spremno dočekao.
Jon je vidio kako se muškarčeve oči šire u krajnjem očaju. Toga trenutka udario je objema nogama, lupivši što je jače mogao ravno u revolveraševo lice.
Osjetio je mučno hrskanje i vidio kako čovjekova glava udara unatrag pod snagom udarca. Kapljice krvi pale su na njegove vojničke čizme.
Smith je ponovno udario.
Muškarac obrijane glave pomicao se unatrag, što dalje od Amerikančeva novog napada. Ispod sjajnih očiju lice mu je bilo užasna maska od slomljenih kostiju i razmrskanih zuba. Bijesan i poluslijep od boli i krvi koja mu je prekrila oči, ustao je i naciljao pomno u Smithovu glavu.
Odjeknuo je i treći hitac. Metak je izletio kroz malenu, smrtonosnu šupljinu pištolja. Ali nije pogodio Smitha.
Pogođen s leđa Brandtov čovjek je jednom vrisnuo i očajnički se uhvatio za golemu rupu u trbuhu, a zatim se presavinuo i ostao viseći preko nadgrobnog kamena. Glava i ruke pale su mu na tlo. Krv se slijevala niz kamen i kapala na tlo oko nadgrobnog kamena, obojivši bijeli zaleđeni snijeg u ljubičasto.
Jon je polako i bolno sjeo. Odmaknuo se od mrtvaca i naslonio glavu na ledeno hladan kamen drugog spomenika, čekajući da mu se živci prestanu trzati od boli i iscrpljenosti.
- Pukovniče? - uzviknuo je neki tihi glas. Bila je to Fiona Devin. - Jesi li još
u komadu?
- Čini se da jesam - rekao je, ne trudeći se prikriti olakšanje u svom glasu. Primijetio je mali pokret među stablima na padini koja se uzdizala iznad njih i sjeo uspravnije. Pokret se pretvorio u lik visokog, sjedokosog muškarca koji je silazio niz maleni brežuljak prema nji ma s puškom Dragunov SVD
obješenom nehajno o ruku i sa širokom smiješkom na svom širokom licu s velikim nosom.
Jon je zurio u potpunoj nevjerici. Gledao je čovjeka koji je trebao biti mrtav.
Gledao je Olega Kirova.
- Kako, kvragu...? - pitao je kad se drugi muškarac primaknuo.
Umjesto odgovora, Rus je rastvorio razderani zimski kaput koji je nosio. Ispod njega nosio je golemi crni prsluk. Bio je probušen rupama i obojen nečim što se činilo kao da su namazi nekoć otopljenog bakra. Potapšao ga je s ljubavlju.
- Pancirka britanske proizvodnje, Jone - reče Kirov zadovoljno. -Jedna od najboljih na svijetu.
- Koju si sinoć slučajno odlučio nositi?
Kirov je slegnuo ramenima.
- Prije nego što sam postao špijun, bio sam vojnik. A koji bi vojnik pri zdravoj pameti otišao na stražu bez potrebne opreme? – Ponovno se nasmiješio.
- Stare navike teško umiru, prijatelju, a stari vojnici još teže.
Ruralni Marvland
Deset minuta nakon što je skrenuo s Beltwaya koji je opasavao Washington D. C, Nikolaj Nimerovski pogledao je na brojčanik svog unajmljenog automobila, jednostavnog bijelog Ford Taurusa, provjeravajući koliko je daleko stigao. Osam kilometara. Bio je blizu svog odredišta. Pogledao je natrag na malenu seosku cestu koja se pružala ispred njega. Sa obje strane gusta stabla i grmlje bili su najprije osvijetljeni svjetlima automobila, a zatim nestajali u sumraku prije zore. Maleni znak pojavio se iz tame, desno, označavajući skretanje koje je na njegovoj karti bilo označeno kao ulaz u državni park.
Nastavio je putom, sve dok nije nekoliko kilometara dalje izašao na novu parcelu.
Stao je sa strane i izašao iz auta držeći aktovku koju je dobio u Zürichu.
Sljedeći upute koje je dobio u Moskvi, lako je našao dogovoreno mjesto za predaju materijala. Bilo je to šuplje deblo, nekoliko metara od putokaza. Radeći brzo, spustio je aktovku u deblo, provjerio da se ne vidi s ceste i zatim bez žurbe odšetao do svog auta.
Putem je stisnuo lokalni broj na svom mobitelu. Zvonilo je triput prije nego što se netko javio.
- Da? - rekao je neki glas, zvučeći ljutito što ga se budi tako rano ujutro.
- Je li to stan Miller na 555-8705? - pitao je Nimerovski oprezno.
- Ne - odgovori osoba s druge strane. - Birali ste pogrešan broj.
- Oprostite - reče Nimerovski. - Ispričavam se.
Začuo se iznenadni klik kad je osoba koju je nazvao spustila slušalicu.
Smiješeći se, agent Trinaeste uprave ušao je u svoj unajmljeni automobil i odvezao se. Njegov je zadatak bio izvršen. Varijanta HYDRE bila je isporučena.
Berlin
Curt Bennett naglo je i žestoko opsovao. Nagnuo se naprijed, zureći napeto u zaslon računala ispred sebe dok su mu prsti letjeli po tipkovnici koja mu je bila u krilu.
Randi je pogledala sa svog kraja dugog konferencijskog stola. Iznenadila se.
CIA-in tehnički analitičar obično nije bio vulgaran.
- Problemi? - upitala je.
- Veliki problemi - potvrdio je Bennett. - Mreža koju smo istraživali je mrtva.
Randi je pohitala prema njemu.
- U kom smislu mrtva?
- U svakom - odgovorio je Bennett. Pokazao je prema zaslonu.-Većina brojeva mobitela čijim je vlasnicima ušao u trag sada je bila crvena, pokazujući da više ne pripadaju aktivnim računima. Dok je ona gledala, i ostali su brojevi na zaslonu pocrvenjeli.
- Profesor Renke i njegovi prijatelji su onesposobili mrežu - zaključila je Randi.
- Ne samo to - reče Bennett. Stisnuo je jednu tipku i uključio novi program na zaslonu. Ovaj je pokazivao dugačke stupce informacija: datume, vrijeme i lokacije, sve zaustavljene posebnim telefonskim brojevima. Jedan po jedan nestajali su u eter. - Oni su očistili i baze podataka za svaki poziv koji je napravljen ili primljen na te brojeve.
Randi je tiho šapnula.
- Mislila sam da je to u osnovi nemoguće.
CIA-in analitičar je kimnuo.
- Pa i je. - Gurnuo je naočale natrag na nos i namrštio se. - Osim, dakako, ako slučajno imaš pristup vlastitom softveru i sigurnosnim kodovima najviše razine, a kojima se služe različite telekomunikacijske kompanije uključene u izvršavanje tih poziva.
- I tko bi mogao imati tu vrstu pristupa visoke razine? Bennett je zatresao glavom.
- Do maloprije bih rekao: nitko. - Pogledao je ostatak zaslona koji se zatamnio, a zatim se okrenuo s gađenjem. - Većina tih kompanija su žestoki konkurenti. Oni ne dijele tu vrstu podataka.
- Znači, treća strana? - pretpostavljala je Randi. - Netko izvana, tko može upasti i provaliti njihove sigurnosne sustave.
- Možda - priznao je analitičar. Izgledao je zbunjeno. - Ali svatko tko može provaliti u te računalne sustave telefonske kompanije tako brzo i lako mogao bi učiniti i sve drugo što poželi.
- Kao na primjer?
- Isprazniti njihove bankovne račune. Ukrasti informacije o privatnim računima desetaka milijuna klijenata. Uništiti sve potprograme, tako da je potrebno nekoliko tjedana prije nego što netko u pogođenom području može obaviti telefonski poziv. -Analitičar je slegnuo ramenima. - Što ti misliš?
Randi je polako kimala, razmišljajući vrlo brzo.
- I usto - naglasila je - čak i sa svom tom nevjerojatnom snagom u vršcima prstiju jedina stvar koju se čini da su ti momci učinili jest to da su imali pristup svojoj vlastitoj sigurnoj komunikacijskoj mreži preko tih sustava.
-Apsolutno - reče Bennett. Izgledao je frustrirano. -Ništa od toga nema smisla. Zašto se uvaljivati u tolike nevolje da bi se zaštitio samo jedan čovjek, pa čak i ako je on vrhunski znanstvenik za oružje?
- Počinjem misliti da smo suočeni s nečim mnogo većim od toga - reče mu Randi ozbiljno. - Mnogo većim. - Pokazala je prema analitičarevu računalu.
- Dokle si stigao prije nego što su Renkeovi prijatelji izveli ovu akciju?
- Ne baš daleko - priznao je Bennett. - Mislim da sam vidio neke znakovite obrasce u tim podacima, ali ne mogu biti siguran koliko sam blizu istini.
- Pokaži mi - naredila je Randi.
CIA-in stručnjak je brzo pozvao rezultate svoga rada prikazujući ih grafički na zaslonu kao niz odvojenih krugova, grupe telefonskih brojeva prividno povezanih debljim ili tanjim crtama koje pokazuju učestalost poziva među njima.
Svaki krug nosio je i oznaku koja je identificirala približnu geografsku lokaciju dodijeljenu svakom kompletu brojeva.
Randi je pomno proučavala plan gledajući obrasce koje je Bennett otkrio.
Činilo se kako je većina poziva ostvarena uz upotrebu te tajne mreže dolazila s jednoga ili dva mjesta. Moskva je bila prvo. Kimnula je sama sebi. Tu nema nikakva iznenađenja s obzirom na bivše veze Wulfa Renkea. Ali činilo se da druga koncentracija ima mnogo manje smisla. Pokazivala je gomilu telefonskih poziva iz Italije ili u Italiju, posebno prema skupini brojeva registriranima u nekom dijelu Umbrije, sjeverno od Rima.
Umbrija, razmišljala je zbunjeno. To je bilo područje starih gradića na brežuljcima, nasada maslina i vinograda. Što bi moglo biti tako važno Renkeu i njegovim pomagačima u Umbriji?
- Gospođo Russell?
Randi je maknula pogled sa zaslona. Ondje je stajao jedan od nižih agenata CIA-e iz berlinske ispostave. Poput njezine ubijene stražarice i on je bio jedan od mnogih visoko inteligentnih, ali potpuno neiskusnih novajlija koji su prošli školovanje u Campu Pearyju nakon 11. rujna kad je agencija žurno preustrojavala svoje ljudske resurse. Njezin umorni mozak pokušavao se sjetiti njegova imena i sjetio se. Flores. Jeff Flores.
-Što je, Jeffe?
- Tražili ste da obradim papirić koji ste našli kod Langea – reče mladić mirno.
Kimnula je. Osim Langeove putovnice, lisnice i telefona, ovaj razderani i pocrnjeli komadić papira bio je jedini čvrsti dokaz koji je spasila iz kaosa u Kesslerovoj vili. Na nesreću, taj se papirić činio potpuno bezvrijednim kao izvor informacija. Na prvi pogled bio je previše nagorio da bi bio čitak.
- Jeste li mogli saznati nešto iz toga?
Izgledao je zabrinuto.
- Bilo bi jednostavnije da vam pokažem što sam našao. - Mladić je pogledao oprezno Bennetta. - Mislim, u svom uredu.
Obuzdavajući nestrpljenje, Randi je pošla za njim niz hodnik trećega kata Veleposlanstva do malene prostorije bez prozora. Floresov pisaći stol i zaključani ormar za tajne diskove i dokumente zauzimali su većinu prostora malog ureda. Pogledala je uokolo suho se nasmiješivši.
- Lijepo, Jeffe. Uvijek je užitak vidjeti kad se nagrade domoljublje i žrtvovanje.
I on se nasmiješio, ali oči su mu bile zabrinute.
- Moji instruktori na Farmi uvijek su mi govorili kako nakon što uložiš
svojih prvih dvadeset godina u tajni rad imaš izbor: ili medalja za slobodu ili stol s pogledom.
- Ne volim što te moram obeshrabriti - reče mu Randi - ali oni su se našalili s tobom. Potrebno je najmanje trideset godina službe da se dobije prozor. - Zatim se uozbiljila. - Izvijesti me o tom dokumentu koji te tako uplašio.
- Da, gospođo - reče Flores. - Skenirao sam taj papirić, odnosno ono što je ostalo od njega i unio ga u naš sustav. Kad sam dobio digitalni oblik, mogao sam napraviti prilično dobar posao ispravši elektronski tragove gorenja i zatim poboljšavši ono što je ostalo. Oporavio sam oko četrdeset posto originalnog teksta.
- I ?
Flores je unio šifru za svoj zaključani ormar s dokumentima i izvadio jedan jedini list papira.
- To je ispis onoga što sam mogao pročitati.
Randi je proučavala papir u tišini. Činilo se da je to bio dio dugog popisa registarskih oznaka i različitih modela i marki osobnih i teretnih automobila.
Oči su joj se stisnule. Neki od tih registarskih brojeva činili su joj se poznatima.
A zatim joj je na popisu oko palo na SILVER AUDI AA SEDAN berlinskih registarskih oznaka: B AM 2506. Ona je sinoć prošla uz taj auto koji je imao rupu od metka na stražnjem staklu i u kojem je tijelo jadne Carle Voss bilo položeno preko upravljača. Pogledala je odjednom u šoku.
- Ona su sva naša - potvrdio je Flores. - Svako od ovih vozila je Agencija ili unajmila ili je njezino vlasništvo dodijeljeno berlinskoj ispostavi.
- Isuse - promrmljala je Randi. - Nije čudo što nas je Renkeov tim tako lako primijetio. - Čeljust joj se stegnula dok je pokušala obuzdati sve veći bijes. - Tko je mogao sastaviti takav popis?
Flores je gutao živčano. Izgledao je kao da ima loš okus u ustima. Bit će da je to bio netko ovdje, netko u samoj ispostavi, mislim. Ili u Langleyju. Ili u BfV-u.
- BfV-u?
- Njemačka je zemlja saveznica - naglasio je mladić. - Njezina je politika da svoje ljude iz protuobavještajne službe obavijesti o većini naših aktivnosti.
- Baš krasno - reče Randi kiselo. - Tko bi još mogao znati za to?
- Nitko.
Randi je kimnula.
- Dobro. Nastavimo u tom smjeru. - Uzela je ispis. - Uzet ću taj primjerak, Jeff. Želim i original. Pazi da obrišeš sa svoga tvrdog diska sve drugo što si radio. Ako te netko nešto pita, pravi se glup. Reci im da nisi ništa uspio, a ja ću zatim stornirati zadatak. Je li to jasno?
- Da, gospođo - reče Flores ozbiljno.
Randi je gledala taj prokleti popis koji je držala u rukama. Još jedan obrazac, vrlo ružan obrazac izdaje, postao je nevjerojatno jasan. Netko s pristupom rezultatima njezina lova na Wulfa Renkea radio je za neprijatelja.
Bijela kuća
Predsjednik Sam Castilla slušao je sa sve većom zabrinutošću admirala Stevensa Brosea, predsjednika Združenog stožera. Pripremajući sutrašnju tajnu konferenciju s američkim saveznicima, zatražio je od admirala da ga obavijesti o najnovijim znakovima upozorenja koje su američki vojnici počeli otkrivati u Ruskoj Federaciji i oko nje. Predsjednik je morao imati potrebne elemente kako bi napravio najjači mogući slučaj, razlog za združenu akciju, ali ništa od onoga što je čuo nije mu posebno koristilo u tome. A nije bilo ni uvjerljivo. Iako nitko u Pentagonu nije bio presretan zbog cjelokupne kvalitete obavještajnih podataka koji su im bili dostupni, sada je bilo jasno kako je sve veći broj ruskih najbolje opremljenih i školovanih kopnenih i zrakoplovnih postrojbi potpuno izostavljen iz zemljovida Ministarstva obrane.
- A što to točno znači? - upitao je Castilla.
- Otvoreno govoreći, gospodine predsjedniče, nemamo ni najmanju ideju kamo ove divizije i ostale borbene postrojbe idu sada, što im je cilj ili što možda planiraju.
- O koliko vojnika govorimo ovdje?
- Najmanje sto pedeset tisuća vojnika, tisuće oklopnih vozila i samohodnih topova i stotine borbenih zrakoplova i bombardera – reče Brose ozbiljno.
- Dovoljno da počnu pakleni rat - reče predsjednik polako.
- Možda više ratova - doda Brose. - Barem s obzirom na relativnu borbenu moć ostalih zemalja oko Rusije. Od svih bivših sovjetskih republika samo Ukrajinci imaju relativno dobro opremljenu kopnenu i zrakoplovnu vojsku.
- Ili bi imali da njihovi najbolji vođe nisu oboljeli od ove proklete bolesti - konstatirao je Castilla.
Brose je kimnuo svojom velikom glavom.
- Da, gospodine, to je istina. Upravo sada, prema onom što sam vidio od zbrke u kojoj jesu, Ukrajinci bi trebali mnogo vremena da se osposobe za borbu. A ostatak? - Slegnuo je ramenima. - Čak i u najboljim vremenima Kazahstanci, Gruzijci, Azerbajdžanci i ostali ne mogu razmjestiti ništa više nego lagano naoružanu policiju. Ako Rusi planiraju udariti na njih, ta policija nema šanse protiv modernih oklopnih postrojbi.
- Rusi su to mislili i u Groznome - naglasio je Castilla misleći na prvu veliku bitku budućega čečenskog rata. Samouvjerene ruske vojnike koji su jurišali na grad ubili su iz koordiniranih zasjeda čečenski gerilci. Da bi se osvojio grad, bila je naposljetku potrebna masovna akcija u kojoj su umrli deseci tisuća civila, a Groznije srušen.
- Grozni je bio prije više od deset godina - reče mirno predsjednik Združenog stožera. - Ruske kopnene i zrakoplovne snage su otad mnogo naučile i iz vlastitoga iskustva i gledajući naše snage u akciji u Iraku.
Ako doista idu u rat kako bi osvojili svoje stare teritorije, ovaj put neće napraviti iste pogreške.
- Prokletstvo. - Castilla je pogledao ravno preko velikog borovog stola prema Broseu. - U redu, admirale - rekao je odlučno. – Prema vašoj procjeni, kada bi voda mogla doći do grla pod pretpostavkom da se ostvare naši najgori strahovi?
- Mogu samo pretpostavljati, gospodine predsjedniče - upozorio ga je drugi čovjek.
- Ako nema činjenica, ja ću se pomiriti sa svime što mogu dobiti -rekao je Castilla suho. Brose je kimnuo.
- Da, gospodine. Ja to razumijem. - Obrve su mu se skupile dok se kon-centrirao. Nakon jednog trenutka pogledao je mrko. - Po mom mišljenju, gospodine predsjedniče, Rusi bi mogli biti spremni da udare u bilo koje vrijeme u sljedećih 24 do 96 sati.
Castilla je osjetio zebnju. Vrijeme je očito istjecalo brže nego što je mogao zamisliti.
Jedan od sigurnih telefona za njegovim stolom je zazvonio. Zgrabio je slušalicu. -Da ? Bio je to Fred Klein.
- Pukovnik Smith i gospođa Devin su živi i u vezi su s nama - iz vijestio je šef Tajne jedan radosno. - I što je još važnije, mislim da su otkrili veliki dio zagonetke.
- Ali imaju li čvrsti dokaz koji nam je potreban? - upitao je predsjednik oprezno, svjestan da admiral Brose sjedi tako da može sve čuti.
- Još ne, Same - priznao je Klein. -Ali Jon i gospođa Devin su uvjereni kako znaju gdje treba potražiti taj dokaz. Međutim, prvo ih moramo sigurno izvesti iz Rusije.
Castilla se iznenadio. Posljednje što je čuo bilo je kako su Kleinovi agenti na popisu najtraženijih osoba u Kremlju. Sigurnosni dužnosnici u svakoj ruskoj zračnoj luci, na kolodvoru, morskoj luci i graničnom prijelazu stavljeni su već u najviši mogući stupanj pripravnosti.
- Oho! To neće biti lako, zar ne?
- Neće - reče mu Klein odlučno. - Ne, neće.
Blizu rusko-ukrajinske granice
Snijeg je padao po praznim poljima i šumovitim brežuljcima vrtložeći se kako je vjetar jače puhao s istoka. Nije se vidjelo podnevno sunce ispod teških masa oblaka koje su prekrivale nebo. Sigurni od svakog mogućeg promatranja iz američkih izviđačkih satelita, tenkovi T-90 i T-72, bojna vozila BMP-3 i teški samohodni topovi zakrčili su uske ceste koje su zavijale prema jugu, kroz šume prema granici.
Stotine vozila stajale su nepomično, već debelo pokrivene snijegom koji je brzo napadao. Tisuće ljudi stajale su spremne uz njih, čekajući znak za pokret.
Odjednom se bijela svjetlost pojavila s juga i probila se ispod oblačnog neba. Začuli su se prodorni zvižduci iz kolona ljudi koji su čekali. U istom trenutku razišle su se čvrste formacije s posadama tenkova, pješačkim odredima i posadama topova. Svi su ulazili u svoja vozila.
Satnik Andrej Judenič popeo se na niski zaokruženi toranj svog tenka T-90 i zatim se lagano spustio u otvorenu zapovjedničku kupolu. Lako-ćom stečenom stalnom praksom stavio je slušalice i uključio ih u radio oklopnog vozila.
Pogledavši dolje, provjerio je postavke uvjerivši se da je mikrofon postavljen na interkom. Poput ostalih postrojbi okupljenih ovdje, Četvrta gardijska tenkovska divizija imala je i dalje strogu zapo-vijed da održava radijsku tišinu.
Za Judeniča i njegove ljude posljednja dvadeset i četiri sata prošla su u hipu u mahnitom radu, uzimanju goriva, spremanju streljiva i hrane i u posljednjem održavanju svakog većeg sustava potrebnog da se pripreme tenkovi i druga vozila za moguću borbu. Nitko još nije točno znao zašto su oni zapravo ovdje, ali u kamufliranim vojnim stanovima šuškalo se sa sve većom učestalošću i uvjerljivošću o prijetećem ratu. A tvrdnje nekih viših časnika kako je sve to samo razrađena vježba za bojnu gotovost zvučale su šuplje.
Satnik je pogledao uvis, vidjevši još jedan blještavi luk na nebu. Ovaj put bio je crven. Uključio je mikrofon.
- Spremni. Vozač, motor, kreni!
Odmah se oglasio golemi dizelski motor T-90, a nakon toga slijedili su svi u koloni. Oblaci gustog crnog dima putovali su bijelim poljima i tamnim šumama.
I treća svjetlost pojavila se gore visoko, ovaj put zelena.
Judenič je gledao pozorno, čekajući da se tenkovi ispred njega počnu kretati prije nego što je naredio vozaču da krene. Masivna oklopna vozila pokrenula su se jedna po jedna uz štropot, počevši od naprijed, dok su podnožnici skvičali i štropotali kako su krenuli prema jugu tutnjeći prema novim područjima okupljanja koja su se nalazila unutar bližeg borbenog dometa ukrajinske granice.
Sat je odbrojavao prema ratu.
Rim
Zračna luka Ciampino nalazila se na periferiji Rima, udaljena samo petnaest kilometara od gradskoga središta. Obrađena polja, parkovi, periferijske kuće, niske stambene zgrade i područja lake industrije okruživali su malenu zračnu luku s jednom poletno-sletnom stazom. U sjeni svog većeg takmaca Fiumicina, Ciampino je sada uglavnom služio za niskotarifne međunarodne čarter letove te manje privatne, vladine i poslovne zrakoplove.
Nešto iza tri sata popodne po lokalnom vremenu jedan je dvomotorni korpo-racijski mlažnjak probijao tanki sloj oblaka leteći paralelno s Via Appia Nuova te se postupno spuštao prema zračnoj luci i zatim nestao. Dodirnuo je tlo samo nekoliko metara nakon što je prošao graničnu oznaku, oštro je zakočio i počeo polako rulati uz maleni terminal koji je služio za dolaske i odlaske čarter letova.
Na kraju piste mlažnjak je skrenuo ulijevo i stao na betonskoj stajanci kojom su se obično koristili teretni zrakoplovi. Ondje su čekala dva Mercedesa Sedan.
Osmorica muškaraca, svi odjeveni u zimsku odjeću, izašli su iz zrakoplova.
Njih šestorica napravila su gusti obruč oko sedmoga, starijeg sjedokosog muškarca koji je već zakoračio prema parkiranim automobilima. Osmi muškarac, mnogo viši i svijetle plave kose krenuo je naprijed da presretne talijanskog carinika koji im je dolazio u susret.
-Vaši dokumenti, signorl- upitao je uljudno carinik. Plavokosi muškarac je stavio ruku u džep kaputa te izvadio putovnicu i ostale dokumente.
Učtivo se smiješeći, Talijan ih je brzo pregledao. Malo se iznenadio.
- Ah, vidim da ste dodijeljeni Europskom centru za istraživanje stanovništva. Često viđamo njihove ljude ovdje u Ciampinu. Recite mi što radite za Centar?
Erich Brandt se nasmiješio neveselo.
- Reviziju i kontrolu kvalitete.
- A ova ostala gospoda? - upitao je carinik pokazujući prema Konstantinu Malkoviću i njegovim tjelesnim čuvarima dok su ulazili u Sedane. - Rade li i oni za Centar?
Brandt je kimnuo.
- Rade. - Stavio je ruku ponovno u svoj ogrtač. Ovaj put je izvadio bijelu omotnicu veličine pisma. - Ovdje su njihovi dokumenti. Mislim da ćete vidjeti da je sve u redu.
Talijan je otvorio omotnicu tek toliko da vidi debeli snop novčanica, eura u velikim apoenima, koje je sadržavala. Nasmiješio se pohlepno.
- Pošteno, kao i obično. - Zatim je tutnuo omotnicu u svoj ogrtač.
- Ponovno je užitak raditi s vama, signor Brandt. Veselim se vašem sljedećem posjetu.
Za nekoliko minuta Brandt, Malković i njihova šestorica teško naoružanih tjelesnih čuvara jurili su duž Via Appia Nuova započinjući sljedeću etapu svoga puta u Orvieto.
Međunarodna zračna luka Šeremetovo-2, izvan Moskve Noć se već spustila na šume breza i borova oko Šeremetova-2. Pristupne ceste zračnoj luci osvijetljene jarkim bijelim svjetlom presijecale su tamu s oštrom preciznošću. Dugi redovi osobnih automobila, teretnih automobila i autobusa milili su cestama čekajući da prođu kontrolne točke specijalne policije postavljene izvan jednoga jedinog terminala za putnike, ružnog bloka od čelika i betona. Dalje od terminala naoružana izvođačka vozila s elitnim posadama komandosa iz Ministarstva unutarnjih poslova obilazila su žičanu ogradu u Šeremetovu.
Naredbe iz Kremlja bile su izričite. Ni pod kojim uvjetima dvoje američkih bjegunaca ne smije pobjeći iz Rusije. U sklopu lova na njih sigurnost oko zračne luke bila je podignuta na takvu razinu koja nije viđena još od hladnoga rata.
Teretni zrakoplov TransAtlantic Express 747-400 stajao je na stazi na drugoj strani zračne luke. Pakete, kutije, noćašnju poštu i ostale zračne pošiljke preuzela su razna teretna vozila i zatim ih ukrcala u prtljažnik zrakoplova.
Odredi u sivo odjevenih policajaca vrebali su uz područje ukrcavanja, pazeći budnim okom na aktivnost koja se događala oko njih. Njihovi časnici imali su stroge zapovijedi da uhite svakoga tko pokušava ukrcati bilo kakav teret na zrakoplov koji leti iz Šeremetova-2.
Natporučnik Anatolij Sergunin stajao je s rukama sklopljenim na leđima, promatrajući kako viličari dižu teške palete s betonskoga poda i prebacuju ih u golemi zrakoplov TranEx. Transportni radnici unosili su palete kroz otvore zrakoplova 747, postavljali ih u pravi položaj i zatim zatvarali ispod kabine.
Sergunin je u prvih nekoliko sati svoje smjene vidio kako je cijeli proces fascinantan. Sada mu je već bilo dosta, bilo mu je hladno i bio je umoran.
- Službe sigurnosti na ulazu izvještavaju kako ovamo dolazi još jedno vozilo, gospodine - izvijestio ga je njegov vodnik slušajući radio.
Sergunin je iznenađeno pogledao na sat. Zrakoplov je prema redu letenja trebao poletjeti za manje od sata. Do sada je sav teret namijenjen TranExu 747
trebao već stići. Sortiranje i osiguravanje paketa različitih veličina na paletama bio je složen i dugotrajan proces zbog apsolutne potrebe da teret u zrakoplovu bude izbalansiran. Okrenuo se i pogledao duž prostrane staze u tami. Prilično dobro mogao je vidjeti par jakih svjetala koja su mu se približavala velikom brzinom.
Pogledao je svoga desetnika.
- Kakvu vrstu tereta nosi ovo vozilo?
- Dva lijesa, gospodine.
- Lijesa? - ponovio je Sergunin iznenađeno.
- Da, gospodine - reče desetnik strpljivo. - To su mrtvačka kola.
Nekoliko minuta kasnije Sergunin je stajao uz mrtvačka kola koja su došla iz jedne moskovske mrtvačnice i promatrao postupak iz blizine. Vozač koji je nosio bijelu košulju izvadio je po jedan teški metalni lijes iz stražnje strane vozila.
Ljesovi su bili zapečaćeni kao dokaz da su već prošli rendgensku kontrolu i imaju carinsko odobrenje.
Serguninov pogled odavao je sumnju. Carinski službenici se mogu potkupiti.
I što je bolje nego prokrijumčariti dva špijuna koji bježe iz Rusije u dva lijesa?
Posebno na zrakoplovu koji ide najprije u Frankfurt, zatim u Kanadu i napokon u SAD? Položio je ruku na kundak pištolja koji mu je bio sa strane u futroli.
Bogate nagrade obećane su svakomu tko uhvati dvoje traženih Amerikanaca, a određene su i teške kazne za svakoga tko ih pusti pobjeći. Pod određenim okolnostima zajamčena je čak i golema kaucija.
Policijski službenik je čekao da pogrebnik obavi svoju neugodnu dužnost.
Zatim je prišao visokom sjedokosom muškarcu.
- Samo vi ste zaduženi za taj materijal?
Krupni muškarac koji je brisao znoj s čela crvenim rupčićem kimnuo je.
- Tako je, pukovniče - rekao je razdragano. - Dvadeset godina radim taj posao i nisam primio ni jednu jedinu pritužbu ni od kojeg od mojih putnika.
- Poštedite me šala i pokažite mi otpremnice za ova... trupla. - od brusi mu Sergunin.
- Uvijek sam sretan kad se mogu pokoravati vlastima - reče čovjek slegnuvši ramenima. Pružio mu je dokumente. - Kao što vidite, sve je u redu.
Sergunin je čitao dokumente skeptičnim pogledom. Prema onome što tu piše, u ljesovima se nalaze tijela muža i žene, oboje relativno starih, poginulih u prometnoj nesreći. Iako su mrtvi muškarac i žena bili ruski državljani, njihova djeca, emigranti koji sada žive u Torontu, platili su da se njihova tijela prevezu u Kanadu i ondje budu pokopana.
Policijski službenik se namrštio. Priča ne drži vodu. Pogledao je sjedokosog vozača mrtvačkih kola i vratio mu dokumente.
- Želim da se ti kovčezi otvore radi pregleda - zahtijevao je.
- Otvore? - upita krupni čovjek. Zvučao je iznenađeno.
- Čuli ste me - reče mu hladno Sergunin. Izvukao je pištolj i otpustio osigurač.
Slobodnom rukom dao je znak desetniku i odredu koji je čekao uz mrtvačka kola. - Otvorite ih - rekao je. - I to smjesta.
- Polako, pukovniče - reče čovjek brzo. - Ako želite pogledati, nemam ništa protiv. - Ponovno je slegnuo ramenima. - Ali moram vas upozoriti da prizor nije baš ugodan. Oboje izgledaju strašno. Autobus je udario frontalno u automobil u kojem su se oni vozili. Naše kozmetičarke nisu mogle bogzna što učiniti da ih uljepšaju.
Sergunin ga nije slušao. Izašao je i udario s cijevi svog službenog pištolja jedan od ljesova.
- Prvo ovaj, i to brzo!
Vozač mrtvačkih kola uzdahnuo je i poslušao. Najprije je džepnim nožićem prerezao carinsku vrpcu. A zatim je, jedan po jedan, izvadio zasune koji su držali poklopac zatvorenim. Prije nego što je nastavio, pogledao je preko ramena u policajca.
- Sigurni ste da to želite vidjeti?
Sergunin se izderao držeći uperen pištolj:
-Nastavite!
Slegnuvši posljednji put ramenima, čovjek je podigao poklopac lijesa.
Sergunin je na trenutak pogledao u lijes. Lice mu je naglo mrtvački poblijedjelo. Vidio je tako strašno iznakaženo i izgorjelo truplo da je bilo nemoguće reći je li to muškarac ili žena. Prazne očne šupljine i zubi smijali su mu se iz lubanje koja je samo dijelom bila prekrivena komadima pocrnjenog mesa. Ruke iscijeđene od intenzivne vrućine bile su podignute iznad smrskanog tijela kao da je to posljednji groteskni poziv u pomoć.
Osjetivši mučninu, policijski službenik se okrenuo i počeo naglo povraćati po svojim čizmama i stazi. Njegov desetnik i ostali okrenuli su se s gađenjem.
Krupni čovjek zatvorio je poklopac lijesa.
- Zapalio se spremnik s benzinom poslije sudara - mrmljao je ispričavaju-
ći se. - Možda sam to trebao prije spomenuti. – Pomaknuo je drugi lijes i izvadio svoj džepni nožić.
- Stani - uzdahnuo je Sergunin i dalje brišući usta rukom. Očajnički je odmaknuo vozača od neotvorenog lijesa. - Požuri se i stavi ove proklete horore u zrakoplov. A zatim nestani!
Poručnik se s naporom uspravio i odmaknuo gledajući gdje bi, podalje od drugih, mogao očistiti tu ponižavajuću prljavštinu s čizama. Njegov desetnik i ostali policajci u sivom bili su zaokupljeni pregledavanjem ostalih dijelova zračnog tereta koji je ostao vani. Kad su mrtvačka kola otišla u tamu nekoliko minuta kasnije ni Sergunin ni njegovi podređeni nisu primijetili da je čovjek koji je sada bio za upravljačem mnogo niži i ima svijetlosmeđu kosu.
Sat poslije 747-400 letio je na zapad, više od 35 tisuća stopa iznad ruskog tla crnog poput tinte. Oleg Kirov je strgnuo čeličnu mrežu za teret koja je bila prebačena preko dva lijesa. Nosio je odoru posade TranExa. Skinuvši mrežu, kleknuo je uz jedan od ljesova i počeo brzo skidati niz vijaka na dnu. Kad mu je posljednji vijak pao u ruku, otvorio je rub daske duž lijesa. Zaštropotala je na paleti za teret, otkrivajući skriveni odjeljak dugačak otprilike dva metra, širok 60
centimetara i visok tek 30 centimetara.
Fiona Devin se polako i s mukom izvukla kroz uski otvor i prebacila u kabinu zrakoplova. Nosila je masku za kisik koja je bila povezana s malenim metalnim cilindrom.
Kirov joj je nježno pomogao da sjedne i skine masku.
- Jesi li dobro?
Kimnula je vedro.
- Živa sam, Oleg - lagano se nasmiješila. - Ali ako nisam do sada bila klaustrofobična, sigurno ću biti ubuduće.
- Ti si hrabra žena, Fiona - reče joj Kirov ozbiljno. - Uz tebe, ja se osjećam gotovo kao slabić. - Poljubio ju je lagano u čelo, a zatim se okrenuo da otvori skriveni odjeljak u drugom lijesu.
Jon Smith je ispuzao kroz otvor i pao na pod. Osjećao je kao da mu gore mišići koje su već Brandt i njegovi razbijači natukli i nabili. Lecnuvši se, strgnuo je masku za kisik i duboko udahnuo tresući se. Vidio je kako ga Kirov i Fiona gledaju zabrinuto te im se usiljeno nasmiješio.
- Nikada više - rekao je iskreno. - Nikada, nikada više. Nema toga novca koji bi bio ovoga vrijedan.
Oboje ga je iznenađeno gledalo.
- Molim, pukovniče? - reče Fiona u nevjerici.
Smith se prisilio da sjedne. Pokazao je stisnute odjeljke skrivene u ljesovima.
- Nikad više ne letim super ekonomskom klasom. Sljedeći put plaćam punu tarifu - objasnio je.
Kirov se nacerio.
- Prenijet ću svakako tvoje pritužbe upravi, Jone. - Zatim se uozbiljio. - Ili to možeš učiniti i sam, čim budeš spreman.
- Imamo li sigurnu vezu s Tajnom jedan? - upita Smith.
- Imamo - odgovori Kirov. Kimnuo je prema zatamnjenoj pilotskoj kabini.
- Dao sam prespojiti preko sustava TranExa koristeći jedan od naših ometača.
Gospodin Klein je spreman.
Zanemarujući bol, Smith se uspravio. Fiona je učinila isto. Uz svesrdnu pomoć Kirova Amerikanci su se kretali šepajući. Osjećali su kako im se mišići opuštaju. Kad su stigli do pilotske kabine, Jon je već hodao sam.
Pilot TranExa i kopilot sjedili su na svojim sjedalima, očito koncentrirani na kontrole zrakoplova. Činilo se da ni jedan od njih ne primjećuje neočekivane
"goste".
- Što se njih tiče, mi ne postojimo. - objasnio je Kirov tiho. - Tako je za njih sigurnije.
Smith je kimnuo da razumije. Fred Klein je još jednom pokazao izuzetnu sposobnost da povuče konce sa svoga položaja u sjeni. Uzeo je slušalice koje mu je dodao Kirov.
- Ovdje Smith.
- Lijepo je čuti te, pukovniče - reče Kleinov poznati glas. I na udaljenosti od nekoliko tisuća milja moglo se čuti kako je odahnuo. -Već sam se počeo brinuti.
- I ja - prizna Jon. - Pomisao da si ti morao sve to dodatno sređivati, sve te papire u vezi sa smrtnim slučajevima, tjera mi suze na oči.
- Dirnut sam - reče Klein suho. - A sada, što mi možeš reći o toj bolesti?
- U prvom redu, to nije bolest, barem ne u klasičnom smislu – reče Smith ozbiljno. - Pretpostavljam da smo suočeni s vrlo sofisticiranim biološkim oružjem koncipiranim tako da napadne individualne genetske sekvence. S
obzirom na simptome, kladim se kako je Renke stvorio svaku varijantu tako da na neki način interferira sa staničnom reprodukcijom. - Uzdahnuo je. - Ne znam kako su žrtve zaražene, ali moglo bi biti vrlo jednostavno staviti tu varijantu u hranu ili piće. A kad je oružje jednom u ciljnoj osobi, sumnjam da ima načina da se proces zaustavi ili vrati. Dakako, u svakome drugom osim u ciljanoj žrtvi taj bi materijal bio potpuno bezopasan.
- Zato se čini da oni koji obole nisu zarazni ni za koga drugoga oko sebe -
zaključio je Klein.
- Bravo - reče Smith. Namrštio se. - U načelu, Renke je izmislio savršeno precizno oružje.
- Pod pretpostavkom da imaš pristup do DNK svoje žrtve. - komentirao je Klein.
- Da. I tu dolazi ta studija o podrijetlu Slavena - reče mu Smith. - Istraživači u Europskom centru za proučavanje stanovništva uzimali su godinama uzorke DNK u Ukrajini, Gruziji, Armeniji i drugim bivšim sovjetskim republikama.
Budemo li dovoljno duboko kopali, prilično sam siguran kako ćemo otkriti da je većina ubijenih sudjelovala u jednom ili više projekata Europskog centra za proučavanje stanovništva.
-A što je s onima koji nisu sudjelovali u tim istraživačkim studijama? – upitao je Klein. - Kako je ta bolest skrojena za upotrebu uz toliko naših obavje-
štajnih analitičara i vojnih osoba? Ili Britanaca, Francuza i Nijemaca i drugih?
Jon je slegnuo ramenima.
- Ako treba, Frede, ja mogu izolirati tvoj DNK i iz otisaka tvojih prstiju na prljavoj čaši. Ili iz dlaka koje mi da tvoj brijač. To nije lako, a nije ni jeftino, ali može se učiniti.
- Zar ozbiljno pretpostavljaš da su Renke ili Rusi ili Malković potkupili sve brijače i konobare u Washingtonu, Londonu, Parizu i Berlinu da za njih skupljaju uzorke? - upita Klein zlobno.
Smith je zatresao glavom.
- Ne, gospodine. Ne en masse.
- A kako onda?
Jon se odjednom ukočio sjetivši se užasne mogućnosti.
- Pogledaj dobro svakoga tko ima neograničen pristup medicinskoj bazi podataka OMEGA- savjetovao mu je ozbiljno.
Na drugom kraju je nastupila duga tišina dok je Klein razmišljao o njegovu prijedlogu. OMEGA je bio strogo tajni program stvoren da omogući američkoj vladi nastavak rada u slučaju katastrofalnog terorističkog napada na Washington i njegova predgrađa. Medicinska baza podataka OMEGA samo je mali dio mnogo većeg programa. Pomoć u identifikaciji mrtvih u napadu velikih razmjera zahtijevala je uzorke tkiva uzetih od deset tisuća zaposlenika u američkoj vladi i vojsci.
- Bože dragi - reče napokon šef Tajne jedan. - Ako imaš pravo, onda ovoj zemlji prijeti još veća opasnost nego što sam isprva pretpostavljao. - Uzdahnuo je. - A čini se i da nam vrijeme istječe brže nego što sam pretpostavljao.
- Misliš? - upita Smith.
- Mislim da to nije samo prijetnja biološkim oružjem, Jone – reče Klein mirno. - Glasine koje je Kirov dobio od svoje veze u FSB-u su pouzdane.
Sada se čini gotovo sigurnim kako su Dudarev i njegovi saveznici u Kremlju spremni za veću vojnu akciju koja je zamišljena tako da se iskoristi zbrka izazvana novim oružjem.
Smith je pažljivo slušao dok mu je njegov sugovornik prenosio podatke o najnovijem vojnom i političkom razvoju na ruskim granicama. Pentagonova procjena vremena učinila mu se optimističnom. Ruski tenkovi i zrakoplovi mogli bi krenuti u napad svakoga časa. Krv mu se sledila kad je pomislio na krvoproliće koje bi bilo izazvano ratom onakvih razmjera kakvih se Klein pribojavao.
- Kakve protumjere poduzimamo?
- Predsjednik bi se trebao sastati s predstavnicima naših ključnih saveznika za manje od dvadeset i četiri sata - reče mu Klein.
- Njegov je cilj uvjeriti ih da moramo reagirati prije nego što bude kasno i prije nego što padnu prve bombe.
- Hoće li ga poslušati?
Šef Tajne jedan ponovno je uzdahnuo.
- Sumnjam.
- Zašto ne?
- Trebamo dokaze, pukovniče - reče Klein odrješito. - Problem je ostao isti kao što je bio kad sam te poslao u Moskvu. Bez obzira na to kako uvjerljive one bile, nama treba nešto više od pukih teorija. Bez boljeg dokaza kako iza te bolesti stoje Rusi, ne možemo nagovoriti svoje saveznike na akciju ili prisiliti Kremlj da sam odustane.
- Slušaj, Frede, pošalji nas u Italiju s pravom opremom i učinit ćemo vraga da nađemo te dokaze - obećao je Smith.
- Znam da hoćete, Jone - reče mu Klein sumorno. - Predsjednik i ja računa-mo na vas troje.
Washington, D. C.
Nathaniel Frederick Klein pogledao je sa svoga stola na veliki monitor na zidu svog ureda. Bio je namješten da pokazuje kompjuterski zemljovid Europe. A na zemljovidu je žmigala mala ikona, pokazujući položaj zrakoplova u kojem se nalazilo njegovih troje agenata. Na trenutak je pratio kako zrakoplov napreduje dok je polako prelazio na jugozapad, kroz mađarski zračni prostor prema američkoj vojnoj bazi u Avianu, na jugoistoku Italije. Druga ikona pokazivala je stanje pojačane uzbune američkog borbenog krila stacioniranog ondje.
Dotaknuo je tipku na svom računalu i vidio nekoliko ikona koje su se pojavile na zemljovidu, neke u Njemačkoj, druge u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Poput ikone u Avianu, one su prikazivale taktički borbeni zrakoplov, bombarder i bočne postrojbe kako se opskrbljuju gorivom. Njih je angažirao Sam Castilla zbog mogućeg hitnog premještanja u Ukrajinu, Gruziju i druge ugrožene republike oko Rusije.
Klein je skinuo naočale i umorno se počešao po svom dugom nosu. Upravo sada nijedan američki borbeni zrakoplov ne ide nikamo. F-16, F-15 i tankeri za opskrbu gorivom smješteni su uz piste u svojim spremištima i čekaju. Saveznici NATO-a, upitani preko obilaznih kanala, izrazili su ozbiljne sumnje o dopuštanju upotrebe svoga zračnog prostora za bilo koja premještanja američke vojske na istok. Ironija je da je konferencija koju je predsjednik sazvao za sutradan ujutro sada radila protiv njega jer je davala Francuzima, Nijemcima i drugima izliku da odgode svaku odluku sve dok njihovi predstavnici ne podnesu izvješća. Možda je još važnije da nijedna od zemalja koju Rusija ugrožava nije voljna pozvati američke snage na svoj teritorij.
Renkeovo oružje temeljeno na DNK dobro je obavilo svoj zadatak, zaključio je Klein kiselo. Previše najboljih i najhrabrijih političkih i vojnih vođa u Ukrajini i drugim manjim državama bilo je mrtvo. Oni koji su ostali živi bili su previše uplašeni da bi se usudili suprotstaviti Moskvi. Bili su paralizirani bojeći se udara koji bi mogao uslijediti, ali nisu ni željeli ili nisu mogli poduzeti akcije koje bi mogle odvratiti ruski napad. Kad bi Sjedinjene Američke Države mogle dokazati da je istina ono što se govori o Dudarevim akcijama, oni bi mogli smoći snage za odluku. Inače to neće učiniti, dajući prednost neizvjesnosti zbog nepoduzimanja akcije pred opasnostima same akcije.
Ponovno je stavio naočale. Gotovo nehotice Klein se ponovno zatekao kako gleda malenu točku koja predstavlja zrakoplov s Jonom Smithom, Fionom Devin i Kirovim kao da nekako snagom volje može natjerati TranEx da ubrza.
- Nathaniele?
Klein je pogledao. Njegova dugogodišnja asistentica Maggie Templeton stajala je na vratima koja su razdvajala njihova dva ureda.
- Da, Maggie?
- Završila sam istraživanje koje ste tražili - rekla mu je mirno, hodajući preko sobe. - Provjerila sam svaki dokument koji imamo o OMEGI s bazama podataka FBI-a, CIA-e i drugih.
- I ?
- Našla sam jednu ozbiljnu podudarnost - reče mu Maggie. - Pogledajte svoj poštanski sandučić na računalu.
Klein je poslušao pritisnuvši tipku da pozove dokumente koje je ona skinula i poslala ih na njegovo računalo. Prvi je bio priča iz lokalnih novina iz arhiva Washington Posta od prije nekih šest mjeseci. Drugi je bio kopija ažuriranog policijskog izvještaja o istom incidentu. Posljednji je bio osobni dosje iz Mornaričkog medicinskog centra u Bethesdi. Usporedio ih je na brzinu. Namrštio se.
Pogledao je.
- Dobro ste to učinili, Maggie - reče on. - Kao i uvijek.
Prije nego što je izašla iz njegova ureda, on je već pritisnuo dugme koji će ga spojiti s privatnom linijom predsjednika Castille. Predsjednik se javio nakon drugog zvona.
-Da ?
- Na nesreću, pukovnik Smith je imao pravo - reče mu Klein odrješito.
- Uvjeren sam da je OMEGA kompromitirana.
- Kako?
- Prije šest mjeseci lokalna policija našla je truplo kako pluta jednim od kanala blizu Georgetowna - reče Klein čitajući relevantne činjenice iz priče u Washington Postu. - Naposljetku, identificirali su mrtvaca kao dr. Conrada Hornea. Prema policiji čini se da je dr. Horne bio žrtva rutinskoga pljačkaškog napada koji je vrlo loše završio. Ali nitko nikada nije bio uhićen zbog njegova ubojstva, a nije bilo ni otvorenih pitanja.
- Nastavi - reče Castilla.
- Pokazalo se da je Horne bio viši istraživač u Mornaričkom medicinskom centru u Bethesdi - reče mu šef Tajne jedan.
- S ovlaštenjima za medicinsku bazu podataka OMEGU - tužno je pogađao Castilla.
- Točno - reče Klein. Pregledao je policijski izvještaj zabilježivši ključne pojedinosti. - Horne je bio rastavljen i plaćao golemu alimentaciju za ženu i djecu, što mu je odredio sud. Njegovo stanje na bankovnom računu uvijek je bilo blizu nule. A njegovi kolege su ga često čuli kako se žali da vlada bijedno plaća znanstvenike. Ali inspektori koji su pretražili njegov stan nakon ubojstva našli su nekoliko tisuća dolara u gotovu novcu i još tisuće u potpuno novom pokuć-
stvu i kućnoj elektronici. Bilo je i naznaka kako namjerava kupiti novi auto, najvjerojatnije Jaguar.
- I misliš da je prodavao pristup uzorcima tkiva u bazi podataka? -dobacio je Castilla.
Klein je svečano kimnuo.
- Da, mislim. I što je još gore, mislim da je postao pohlepan ili je jednostavno bio previše indiskretan pa su ga ubili da ga ušutkaju.
Castilla je uzdahnuo.
- Prema onom što si mi rekao znači da bi profesor Renke i njegovi gazde već mogli imati DNK za svakog ključnog igrača u našoj vladi?
- Da, gospodine - odgovori Klein ozbiljno. - Uključujući i vaš.
Zračna baza u Avianu
Baza američkih zrakoplovnih snaga u Avianu nalazila se u području Furlarnije-Julijske krajine, nekih pedeset kilometara sjeverno od Venecije, točno u podnožju talijanskih Alpa. Sa sletištem na području F, Monte Cavallo dominirala je sjevernim horizontom na visini od gotovo 2300 metara nad okolnim planinama. Blijede zrake mjeseca što se dizao odbijale su se od širokih snježnih i ledenih prostranstava koja su pokrivala krševite padine.
Motori su zavijali dok je pilot TranExa slijetao s upotrebom skretača mlaza.
747 je zarulao niz dugačku glavnu pistu u Avianu, zakočivši snažno dok je prolazio uz nizove zaštićenih zrakoplovnih hangara. Svaki je imao širom otvorena vrata otkrivajući osvijetljenu unutrašnjost gdje su ekipe iz hangara bile zaokupljene pripremanjem zrakoplova F-16 31. taktičkog borbenog krila, za dugačak let na istok, u moguću borbu.
Na kraju sletišta golemi teretni zrakoplov okrenuo se na širokoj betonskoj pisti i zaustavilo se. Pojavilo se teretno vozilo opremljeno pokretnim stubama, manevrirajući prema prednjim vratima TransExa. Čim su stube bile namještene, Smith je jurnuo niz njih, a Fiona Devin i Kirov su ga slijedili.
Mladi zrakoplovni satnik u zelenoj avijatičarskoj jakni čekao ih je dolje.
Nosio je kacigu s naočalama za noćni izvid pričvršćenima na vizir.
- Pukovnik Smith? - pitao je, pomalo sumnjičavo gledajući troje navodnih civila koji su izgledali jadno i umorno.
Jon je kimnuo.
- Tako je. -Nasmiješio se zabrinutom izrazu na licu mlađeg časnika. - Ne brinite se, satniče. Trudit ćemo se da ne zaprljamo krvlju cijeli vaš lijepi sjajni zrakoplov.
Zrakoplovni časnik pogledao je posramljeno.
- Oprostite, gospodine.
- Nema problema - reče mu Smith. - Jeste li spremni za nas?
- Jesam, gospodine. Idemo ovuda - reče satnik pokazujući glavom prema velikom crnom helikopteru na pisti. Smith ga je prepoznao kao MH-53J Pave Low, jedan od najnaprednijih svjetskih zrakoplova za posebne zadatke. Teško oklopljen, krcat oružjem i prepun sofisticiranih navigacijskih sustava i elektroničkih protumjera, Pave Low je bio konstruiran tako da može prevesti koman-dose duboko u neprijateljski teritorij leteći na visini od trideset do četrdeset metara iznad tla, izbjegavajući neprijateljske radare ili rakete zemlja-zrak.
- A što je s našom odjećom? - upita Smith satnika.
- Vaša odjeća, oružje i druga oprema već su ukrcani, pukovniče- uvjeravao ga je mladić. - Imamo zapovijed da vas i vaše suradnike prevezemo što sigurnije.
Pet minuta kasnije Smith, Fiona i Kirov sjedili su vezani u stražnjem, sivo obojenom odjeljku 21-tonskog Pave Lowa. Jedan od šest članova posade helikoptera dijelio je kacige i čepiće za uši.
- Trebat će vam kad pokrenemo ovu bebu - rekao je veselo,uključujući ih u sustav interkoma. - Inače će vam buka probiti mozak.
Goleme lopatice rotora počele su se okretati sve brže i brže kako su dva turbo motora povećavala broj okretaja. Kad su motori bili u punoj snazi, cviljenje, fijuci i grmljavina postali su zaglušujući. Letjelica se zatresla vibrirajući i njišući se sjedne strane na drugu.
Smith je preko interkoma čuo inženjera leta, desetnika s teksaškim naglaskom kako s pilotom i kopilotom MH-53J obavlja zadnje provjere.
- Spremni za rulanje - reče napokon desetnik.
Helikopter je puzao po pisti.
Tri člana posade zračnih snaga smještenih odostraga sa Smithom i drugima, naslonili su se na otvore i stražnju rampu gledajući napeto kroz naočale za noćni vid. Njihov je zadatak bio da tijekom leta pomažu pilotima pri svakoj zapreci koja bi mogla ugroziti helikopter, većinom je trebalo paziti na drveće i električne stupove.
Pave Low se polako dizao s piste. Vjetar koji su stvarali rotori zavijao je kroz odjeljak za posadu. Smith je pritegnuo pojas na sjedalu. Primijetio je kako Kirov pomaže Fioni i sakrio smiješak.
Za nekoliko minuta veliki crni helikopter lebdio je na mjestu dok je posada dovršavala posljednje provjere navigacije i sustava. A zatim se MH-53J uz buku motora okrenuo udesno i uputio prema jugu brzinom od gotovo 120 čvorova, leteći nisko iznad talijanskog tla s ugašenim svjetlima.
Blizu Orvieta
Erich Brandt se trudio da obuzda svoju sve veću nestrpljivost. U glavnom laboratoriju HYDRE vrvjelo je kao u košnici dok je Renke upućivao svoje asistente u dugotrajan zadatak pakiranja njihovih baza podataka o DNK i specijalizirane opreme. Posao je bio nužno složen, ali kad jednom bude gotov, znanstvenik i njegova ekipa moći će nestati i zatim ponovno uspostaviti svoju smrtonosnu proizvodnu liniju na nekoj novoj i čak sigurnijoj lokaciji. A gotovo je isto tako važno što će američki agenti koji istražuju Europski centar za istraživanje stanovništva naći samo obični laboratorij za rutinsku genetsku analizu.
Okrenuo se prema Renkeu.
-Koliko još?
Znanstvenik je slegnuo ramenima.
- Još nekoliko sati. Mogli bismo znatno skratiti to vrijeme, ali samo uz cijenu da skupu opremu ostavimo za sobom.
Stojeći uz Brandta, Konstantin Malković se namrštio.
- Koliko bi zakašnjenja to izazvalo pri ponovnom otvaranju tvog laboratorija?
- Možda nekoliko tjedana - odgovori mu Renke.
Milijarder je čvrsto zatresao glavom.
- Obećao sam Moskvi da će HYDRA ponovno raditi u vrijeme kada njihove armije krenu u akciju. Čak i ako je Castilla već označen za likvidaciju, naši ruski saveznici žele imati mogućnost da djeluju izravno protiv drugih u Washingtonu ako novi predsjednik bude isto tako tvrdoglav i odbije prihvatiti njihov fait accompli.
- Dudarev će još surađivati s tobom? - upita Renke znatiželjno.
Sada je Malković slegnuo ramenima.
- Što mu drugo preostaje? Tajne oružja HYDRE su moje, a ne njegove.
Osim toga, obećao sam mu da će se riješiti naši sigurnosni problemi. Kad jednom tvoja oprema i znanstvenici sigurno izađu iz Italije, kakav dokaz može na kraju imati Washington, posebno kad su njegovi agenti u Moskvi već mrtvi? U svakom slučaju, kad jednom počne pucnjava, Amerikancima će biti prekasno za intervenciju.
Odjednom se javio financijašev sigurni mobitel. Otvorio ga je.
- Ovdje Malković. Reci. - Pogledao je Brandta. - To je Titov koji se javlja iz Moskve.
Brandt je kimnuo. Malković je ostavio suradnika da prati razvoj situacije u ruskom glavnom gradu. Pažljivo je slušao izvještaj svoga podređenog. Lice mu se polako stezalo u strogu bezizražajnu masku.
- Vrlo dobro - rekao je naposljetku.
Zatvorio je telefon i okrenuo se Brandtu.
- Čini se da je moskovska policija našla dva trupla blizu onog starog razru-
šenog manastira kojim se vi služite za svoj prljavi posao.
- Jadni pukovnik Smith i gospođa Devin - ispalio je bivši časnik Stasija zadovoljno.
- Prištedi si svoju sućut prema njima - odrapio je Malković ledeno.- Smith i Devinova su još živi. Mrtvi ljudi su tvoji.
Brandt je u šoku pogledao svog poslodavca. Smith i Devinova su pobjegli?
Kako je to moguće? Na trenutak, osjetio je kako ga prolaze trnci od praznovjernoga straha. Tko su ili, točnije, štosu to dvoje Amerikanaca?
Blizu Orvieta
Helikopter Pave Low letio je nisko ispod strmog šumovitog grebena i uronio u širu dolinu ispod sebe. Vrhovi stabala bili su samo nekoliko metara ispod njega.
Uska rijeka Paglia, okupana mjesečinom, zavijala je prema jugu otprilike paralelno sa širokom autostradom i željezničkom prugom. Krajolikom koji je blago padao pružali su se vinogradi, stabla maslina i redovi visokih, lijepo oblikovanih čempresa. Područja crnih sjena označavala su lokaciju starih kamenih seljačkih kuća. Svjetla koja su se činila kao da lebde na nebu iznad njih, ocrtavala su tornjeve i vrhove Orvieta koji je bio smješten visoko na vul-kanskom platou. Na plitkom grebenu zapadno od grada sjajilo je više svjetala.
-Vidi se Europski centar za proučavanje stanovništva - komentirao je jedan od pilota. - Dvije minute do točke ubacivanja.
MH-53J počeo je postupno usporavati kako se približavao svojoj zoni spuš-
tanja. Povremeno bi se nos helikoptera uzdizao naviše kako su se piloti oštro penjali da izbjegnu sudar s višim stablima ili telefonskim i električnim stupovima koji su presijecali dolinu Paglie.
Jon Smith se držao čvrsto za vrpcu koja je visjela sa stropa. Želudac mu se okretao.
- Vraški let, zar ne, pukovniče? - komentirao je jedan od članova posade dobacivši brz pogled preko ramena. - Kladim se da je ovo najbolji tobogan na cijelom svijetu!
Smith se prisiljavao na smiješak.
- Ja sam uvijek nekako više volio autodrom.
- To je siguran znak da volite udarati po zemlji, vi ste kopneni tip, gospodine
- reče isti član posade nasmijavši se i opet pruživši glavu kroz otvor kako bi pomno pratio njihovu putanju. - Ispričavam se, naravno.
Fiona Devin, koja je sjedila preko puta Jona, simpatično je slegnula ramenima. Oleg Kirov koji je sjedio uz nju činio se kao da je duboko zaspao naslonivši se na pregradu zatvorenih očiju.
Pave Low je dalje usporavao skrećući više na zapad kad je prešao greben sjeverno od kompleksa Europskog centra za istraživanje stanovništva. Spuštao se leteći preko šumskog proplanka niz padinu. Tri grane su se zatresle i zanjihale iza velikog helikoptera kad ih je udarila snažna struja zraka iz njegova rotora.
- Zona slijetanja točno naprijed. Stotinu stopa, pedeset čvorova -
otegnuto je rekao inženjer leta.
Smith je pustio vrpcu i sjeo uspravnije. Desnom nogom gurnuo je torbu ispod svoga sjedala provjerivši je li mu još nadohvat ruke. Sadržavala je izbor odjeće, oružja i druge opreme što ju je dobio iz zaliha Zapovjedništva za specijalne operacije u Avianu. Pogledao je pored sebe i vidio kako se Kirov i Fiona pripremaju za slijetanje. Srebrnokosi Rus dao mu je brzo znak odobravanja.
Vođen stalnim smjernicama svoje posade, pilot Pave Lowa se polako spuštao i doveo svoj veliki helikopter sigurno u zonu slijetanja, prostranu čistinu u šumi.
S lijeve strane uzdizao se greben koji je prolazio na jug prema kompleksu Europskog centra za istraživanje stanovništva, tamnoj masi u odnosu na bljeđe, mjesecom obasjano nebo. Kotači su tresnuli. Buka motora odmah je oslabjela smanjujući se brzo od prodorne zavijajuće grmljavine do dubokog cviljenja i zatim apsolutne mrtve tišine. Rotori su usporili i prestali se okretati.
Posada helikoptera imala je zapovijed da čeka ovdje sve dok ih Smith ili netko drugi ne pozove da dođu po njih. Ali šestorica časnika zrakoplovnih snaga i vojnici na velikom MH-53J imali su također stroge zapovijedi da strpljivo čekaju i ništa ne poduzimaju. Kad jednom stupi na tlo, improvizirana ekipa Tajne jedan bit će prepuštena sama sebi. Ako dožive katastrofu dok budu provaljivali u laboratorije Europskoga centra za istraživanje stanovništva, američka vlada će morati potpuno zanijekati misiju.
Smith je otkopčao svoj pojas s osjećajem velikog olakšanja. Nije on imao ništa protiv letenja ispod radara, govorio je sam sebi, nego je više volio držati svoju sudbinu u svojim rukama. Sagnuo se i izvukao tešku vojničku torbu na metalni pod. Fiona Devin i Kirov učinili su isto. Prebacili su torbe preko ramena, sišli niz pokretne stube i krenuli prema istoku ravno preko čistine pa u dublju tamu, među drveće.
Jon je vodio, silazeći niz blagu padinu brzim korakom, sve dok nisu bili dobrano udaljeni od helikoptera. Blizu vrha grebena ušli su na drugu čistinu koja je bila mnogo manja. Malena hrpa grubog kamenja, većinom prekrivena mahovinom i paprati, nalazila se u sredini čistine. Zar je to prevrnuto kamenje jedino što je ostalo od starog svetišta? pitao se. Bila je to stara, veoma stara zemlja za koju su se tisućama godina borili Umbrijci, Etrušćani, Rimljani, Goti, Lombardi i drugi narodi. Krajolik je bio posut njihovim ruševinama i grobovima nad kojima su na nekim mjestima izrasli novi gradovi, a na drugima su ih gutale šume i bršljan. Maleni otvoreni prostor sjajio je sablasno, obasjan mjesečinom.
- Bit će dovoljno - Smith je šapnuo ostalima. - Ovdje ćemo se presvući prije nego što krenemo bliže prema Centru. - Spustio je torbu na tlo i kleknuo da je otvori. Brzo je počeo vaditi odjevne predmete i opremu te ih dijeliti svojim suradnicima.
Drhteći na hladnom noćnom zraku, njih troje skinuli su uobičajenu civilnu odjeću i cipele koje su nosili i navukli brzo tamne pulovere i traperice. Maskirnim olovkama zacrnili su lica i čela. Udobne gojzerice i debele kožne rukavice dobro su im štitile noge i ruke. Naočale za noćni vid pružale su im mogućnost da vide u tami i kad mjesec zađe. Podstavljene kutije ugurane u torbe sadržavale su zbirku digitalnih kamera visoke tehnologije, lakih taktičkih radija, opreme za laserski nadzor i drugi alat.
- Nema pancirke? - upitao je Kirov, uzevši topli prsluk iz svoje torbe.
Provukao je obje ruke kroz prsluk i zatvorio ga provjeravajući odgovara li mu veličina.
Smithje zatresao glavom.
- Ne. Pancirka je preteška i preglomazna za ono što se pretpostavlja da ćemo raditi. Ako je moguće, želimo ući u Centar, otkriti što se događa ondje, a zatim izaći tako da nas nitko ne vidi. Ali ako budemo morali trčati, morat ćemo trčati brzo.
- Ako netko počne pucati u nas? - upita Kirov suho. - Što tada?
- Nastoj da ne budeš pogođen - savjetovao je Jon brzo se nasmiješivši.
Pružio mu je ruski pištolj Makarov i tri pričuvna spremnika, zatim je uzeo za sebe kratko oružje SIGSauer zajedno s posebnim streljivom. Obojica muškaraca prebacila su automate Heckler &Koch MP5 na leđa. Rezervne spremnike od trideset metaka stavili su u džepove prsluka.
Fiona Devin je stavila lagani pištolj Glock 19 u futrolu prikopčanu na pojas i zatim zastala gledajući kako dvojica muškaraca završavaju provjeru svog oružja.
- Tražio si pravi arsenal od Freda Kleina, pukovniče - rekla je vragoljasto se nasmiješivši. - Nisi li upravo rekao Olegu da smo došli ovamo u malu šetnju?
Smith je kimnuo.
- Da. - Potapšao je svoj pištolj. - Ali iskreno govoreći, dosta mi je toga da budem preslabo naoružan. Ovaj put ako netko počne pucati u nas, želim dovoljno vatrene moći da mogu brzo i učinkovito uzvratiti.
Lugovi starih stabala maslina i vinove loze okruživali su Europski centar za istraživanje stanovništva prolazeći točno rubom praznog prostora od pedeset metara uza žičanu ogradu. Veći dio modernih zgrada od čelika i stakla u kompleksu bio je u potpunom mraku tako kasno u noći. Jedini izuzetak bio je veliki laboratorij smješten odvojeno od ostalih. Svjetla su gorjela iza zastora na svakom prozoru. I bijeli lukovi svjetlosti i televizijske kamere montirane na ravnom krovu pokrivali su svaki četvorni centimetar pristupa laboratoriju.
Između kamera i potpune odsutnosti svake zaštite nitko se nije mogao nadati da će proći kroz ogradu, a da ne bude primijećen.
Oko stotinu metara od laboratorija, mršava žena odjevena u crno od glave do pete ležala je potrbuške u plitkom jarku na rubu jednog od starih vinograda.
Maskirna mreža posuta lišćem i grančicama razbila je njezinu siluetu i sakrila dalekozor koji je usmjerila na zgradu. Čak i na srebrnoj mjesečini bila je ne-vidljiva s udaljenosti veće od nekoliko metara. Kad je mjesec nestao iza obzora, jedini način da je netko opazi bio je da prođe točno kroz njezin zamaskiran zaklon.
Odjednom se žena odjevena u crno ukočila, uznemirena tihim, suhim šuškanjem koje je dopiralo negdje iza nje. Mičući se krajnje oprezno kako ne bi izazvala buku, okrenula se i stavila dalekozor na rub jarka, napeto motreći vinograd u sjeni ne bi li otkrila kakve znakove kretanja. Zadržala je dah čekajući.
Ondje. Jedna od sjena poprimala je postupno oblik muškarca koji je čučao blizu jednog reda gole i sive vinove loze koja je bila podrezana radi prezim-ljavanja. Nekoliko sekunda kasnije drugi je muškarac šmugnuo kroz vinograd i pridružio se prvome. Zatim se pojavila treća osoba. To je bila žena.
Usmjerila je dalekozor, prvo na lice jednoga muškarca, a zatim drugoga.
Namrštila se u krajnjoj nevjerici.
- Vidi, vidi, kako to izgledaju? Kao da si ih izvukao iz kanala - mrmljala je Randi Russell hladno sebi samoj.
Uzdahnuvši spustila je dalekozor, a zatim se sporo i oprezno dizala, napuš-
tajući svoj skriveni položaj. Skinula je ruke s bokova i ispružila dlanove.
Zaprepašteno njezinom iznenadnom pojavom, troje ljudi što je čučalo među trsovima vinove loze okrenulo se u njezinu smjeru. Dvojica muškarca izvukla su pištolje brzinom munje.
- Molim te, Jone, potrudi se da me ne ubiješ - rekla je mirno. - Nije da baš
imaš višak prijatelja.
Smith je iznenađeno otpustio okidač.
- Randi? - rekao je razdragano. - Što ti, kvragu, radiš ovdje?
Mršava CIA-ina agentica prišla je bliže, izlazeći iz tame. Čučnula je uz njih radosna izraza lica.
- Budući da sam ja prva došla ovamo, čini se da bih ja prva trebala postaviti to pitanje... A ne ti.
Gotovo protiv svoje volje, Jon joj se nasmijao. Imala je smisla za humor.
Slegnuo je ramenima.
- U redu.
Mislio je brzo, pokušavajući izmisliti prihvatljivu priču u koju bi Randi mogla povjerovati. Ona je bila sestra njegove pokojne zaručnice i stara prijateljica koja mu je više puta spasila život, ali ona je radila i za CIA-u, što znači da nije bila upućena u pomno čuvane tajne Tajne jedan. Dok je to tako, prisiljen je naći inventivnije načine da izbjegne njezina nezgodna pitanja.
- Neki ljudi visoko gore u Pentagonu tražili su od mene da uđem u trag novoj misterioznoj bolesti - reče napokon Jon. - Onoj koja je ubila naše obavještajne analitičare i ključne vođe u bivšim sovjetskim republikama. Sada smo sigurni da je bolest stvorio čovjek, da je to neka vrsta smrtonosnog oružja usmjerenog na gene.
- Ali zašto ti, zapravo? - upitala je Randi.
- Zato što se meni prvom obratio jedan ruski znanstvenik, moj kolega, na medicinskoj konferenciji u Pragu. - rekao joj je Smith. Na brzinu joj je ispričao o tvrdnjama Valentina Petrenka i ubilačkom napadu na njega kako bi ga se utišalo.
- Kad sam o tome obavijestio Washington, oni su me poslali u Moskvu da provjerim njegovu priču misleći kako imam veze i dovoljno znanja da utvrdim činjenice.
Randi je nevoljko kimnula.
- To gotovo da ima nekog smisla, Jone - priznala je. Pogledala je skepti-
čno u Kirova kojeg je upoznala prije nekoliko godina dok je radila kao obavještajka na terenu u Moskvi. - Pretpostavljam da se tu uključuje general-bojnik Kirov iz ruske Savezne službe sigurnosti?
Krupni muškarac srebrnosijede kose zatresao je glavom uz smiješak.
- Ja sam danas obični Oleg Kirov, gospođo Russell. Umirovljen sam.
Randi je progunđala.
- Ah, ne bi se baš reklo. - Mahnula je rukom prema automatu prebačenom preko njegovih leđa. - Umirovljenici obično ne šeću noću talijanskim selima naoružani do zuba.
- Oleg radi sa mnom - objasnio je Smith. - Kao svojevrsni privatni savjetnik.
-A tko je ovo? - upita Randi zajedljivo, pokazujući glavom prema Fioni Devin. - Tvoja tajnica?
Jon se lecnuo vidjevši kako se Fiona ljutito ustobočila.
- Gospođa Devin je slobodna novinarka, stacionirana u Moskvi- rekao je brzo. - Ona je već istraživala prvo izbijanje bolesti kad sam ja stigao.
- Novinarka? - reče Randi u nevjerici. Zatresla je glavom. – Da budem izravna, Jone, poveo si sa sobom reporterku na tajnu misiju?
Ne misliš li da to vodi malo predaleko cijeli taj pentagonski program uključivanja medija?
- Ja zapravo nisam ovdje kao novinarka - progovori nakon Fiona hladno.
Sada se u njezinu glasu jače osjetio trag irskog naglaska. – Ne više.
- Što to znači? - upitala je Randi.
Smith ju je obavijestio o raznim pokušajima Ericha Brandta koji je radio za Konstantina Malkovića da ih ubije. Završio je pričajući joj o naredbama iz Kremlja da ih se odmah uhiti.
-U takvim okolnostima Oleg i ja smo mislili da bi trebala ostati s nama - za-vršio je neuvjerljivo, shvativši kako to zvuči nevjerojatno.
Nastupio je trenutak tišine.
Randi se naposljetku predala. Pogledala je strogo Jona.
- Zar uistinu moram povjerovati u ove vaše gluposti?
- Ma kako to zvučalo ludo, istina je - reče on hrabro, sretan što je tama prekrila njegovo crveno lice. Dobro, barem dio istine, govorio je u sebi svojoj narušenoj savjesti.
- Pretpostavljam da ste vas troje upravo izašli iz Moskve točno pred nosom pola policije i FSB-a? - upita Randi zajedljivo.
- Imam prijatelje u špediciji - reče Kirov mirno.
- Točno - reče CIA-ina agentica suho. Pogledala ih je sve troje odozgo do dolje, jasno primjećujući sve njihovo oružje i drugu opremu.
- A ti vaši prijatelji... u špediciji... Baš su slučajno mogli nabaviti svu tu zgodnu željezariju?
Smith joj se nasmijao.
- Ne baš. To je bio moj zadatak. Pa znaš da imam prijatelje u Zračnim snagama.
- Naravno - uzdahnula je Randi naizgled prihvaćajući poraz, barem privremeno. - Dobro, Jone, odustajem. Vas troje ste obični, slučajni junaci za koje se izdajete.
- Onda ste, možda, sada vi na redu da nam kažete što vi radite ovdje u tami, gospođo Russell - predložila je Fiona Devin mirno.
Randi je jednu sekundu oklijevala, a zatim se iznenađeno nasmiješila.
- Jao, kako velike zube imate, gospođo Devin. - Slegnula je ramenima. - To je prilično jednostavno. Vi tražite izvor ovog genetski ciljanog biološkog oružja. A ja progonim čovjeka koji ga je nedvojbeno stvorio.
- Wulfa Renkea - reče Smith mirno.
- Baš toga momka - složi se Randi. Prošla je sav dugačak i krvav put koji ju je vodio od Bagdada do Berlina i napokon ovamo u Orvieto. - Morala sam nagađati - priznala je. - Telefonska mreža kojoj smo ušli u trag prekinula se prije nego što su moji tehnički stručnjaci mogli utvrditi bilo kakve specifične lokacije. Ali kad sam sama provela neko istraživanje, pokazalo se da ovo mjesto u Umbriji najbolje odgovara Renkeu. Ima uokolo i drugih ustanova za medicinska istraživanja, ali Europski centar za proučavanje stanovništva činio se prirodnim, pun je novca, pun znanstvenika iz svih dijelova Europe koji surađuju i ima svu vrhunsku opremu koje ti srce poželjeti može.
- I tako ste doletjeli ovamo?
- U Rim, a zatim ovamo autom - potvrdila je CIA-ina agentica. -Na polo-
žaju sam od ranog popodneva.
Smith je čuo napetu notu u njezinu glasu koju je primijetio prije nekog vremena.
- Ti stalno govoriš ja, Randi - komentirao je. - Gdje je ostatak tvoga tima?
- Nema tima - odgovori ona strogo. - Samo ja. A nitko u Langleyju ili bilo gdje drugdje ne zna gdje sam ja sada. Barem se tako nadam.
Sada se Smith iznenadio.
- Radiš bez mreže? Bez ikakve potpore Agencije? Zašto?
Randi je napravila grimasu.
- Zato što Renke ili možda taj gad Malković kojeg si spomenuo, imaju krticu negdje gore visoko, nekoga tko im dostavlja informacije o svemu što sam otkrila. - Usta su joj se stisnula u tanku, ljutitu crtu.- Pridržavanje pravila stajalo je već života troje dobrih ljudi. Sada više ne želim riskirati.
Smith, Fiona i Kirov kimnuli su polako, shvaćajući njezino razmišljanje i njezin bijes. Izdaja u vlastitim redovima najveća je noćna mora za svakog obavještajca.
- Trebali bismo združiti snage, gospođo Russell - reče joj Kirov mirno.
- To nije po pravilima, priznajem, ali kad smo suočeni s tako opasnim neprijateljima, jedino što ima smisla jest suradnja. A vrijeme je vrlo kratko. Ne može-mo ga više trošiti svađajući se međusobno.
Jon i Fiona su kimnuli u znak slaganja.
Randi ih je gledala jedan dugi mučni trenutak. A zatim je lagano kimnula.
- U redu, dogovorili smo se. - Usta su joj se izvila u cinični osmijeh. – Naposljetku, to nije prvi put da smo Jon i ja nabasali jedno na drugo na terenu.
- Ne, nije - reče Smith mirno.
- Možda vam je sudbina da budete zajedno - komentirala je Fiona Devin s prizvukom nepodopštine u glasu.
Randi je blago uzdahnula.
- Oh, sigurno. Jon i ja smo pravi dinamični duo, Mutt i Jeff u špijunskom poslu.
Smith je pametno odlučio šutjeti. Bio je to jedan od onih krasnih trenutaka kada bi ga sve što bi rekao moglo utopiti. Možda čak u vreloj vodi, razmišljao je, oprezno gledajući Randine stisnute usne.
Međutim, Randi se trgnula i vratila u sadašnjost.
- Bolje vam je da dođete i vidite s čim smo suočeni. Jer, vjerujte mi, što god vi, junaci, imate na umu, neće biti lako.
Zapovjedništvo glavnog stožera, izvan Moskve
Veliki zemljovid Rusije i njezinih susjeda zauzimao je jedan zid pomno izrađenog zapovjednog centra ukopanog duboko ispod zemlje. Simboli raspršeni po zemljovidu pokazivali su sadašnji položaj i spremnost većih policijskih jedinica određenih za ZHUKOV. Sama prostorija bila je ispunjena redovima konzola od kojih je svaka bila opremljena najnovijim sigurnim komunikacijama koje omogućavaju osoblju održavanje stalne veze sa zapovjednicima postrojbi na terenu.
Ruski predsjednik Viktor Dudarev sjedio je u stražnjem dijelu sobe promatrajući kako niz generala, pukovnika i bojnika bez žurbe izvršava zadatke kako bi njegove dugo u tajnosti držane planove što više približili ostvarenju. Jedan od posljednjih žutih simbola koji je prikazivao dvije divizije okupljene tajno u snijegom okovanom Kavkazu pozelenio je.
- General-pukovnik Sevalkin izvještava kako je njegovo zapovjedništvo na položaju - promrmljao je bojnik Pjotr Kiričenko, njegov vojni pomoćnik. — Sve kopnene snage ZHUKOVA sada su raspoređene na svoje konačne, predratne položaje. Viši zapovjednici počet će obavještavati svoje vođe pukovnija i bataljuna za dvanaest sati.
Dudarev je zadovoljno kimnuo. Odluka da se izbjegnu ti operativni brifinzi sve do praktički i posljednjeg mogućeg trenutka bila je njegova, a sve to kako bi se spriječilo curenje informacija koje bi mogle ugroziti uspjeh ZHUKOVA.
Pogledao je Kiričenka.
- Ima li znakova reakcije među našim metama?
Mlađi čovjek je zatresao glavom.
- Ne, gospodine. Obavještajci potvrđuju da su ukrajinska i druge vojske i dalje u svojim mirnodopskim stožerima, bez ikakva znaka podizanja uzbune.
- Što je s Amerikancima i NATO-om?
Kiričenko se lagano namrštio.
- Uhvatili smo djelomične znakove da su američke zračne eskadrile u bazama u Njemačkoj, Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu možda dobile zapovijed za veću spremnost. Ali nema naznaka nekih znatnijih kretanja tih zrakoplova prema našim granicama.
Dudarev se okrenuo prema zbitom, sijedom muškarcu koji je stajao iza njega.
Namrštio se.
- Onda, Aleksej?
- Do sada su Amerikancima odbijali svako dopuštenje da pomaknu zrakoplove na istok - potvrdio je Ivanov. - Europske vlade drže glave u pijesku. Svatko čeka da vidi što će i hoće li Castilla moći dokazati o našim namjerama.
- Njemu će biti vrlo teško dokazivati bilo što iz odjela intenzivne njege – re-
če ruski predsjednik s hladnim smiješkom. - U međuvremenu,nadajmo se da će Europljani nastaviti mudro birati u sljedeća dvadeset i četiri sata. Kad se probu-de uz novu ravnotežu snaga na ovom kontinentu, bit će prekasno.
Blizu Orvieta
- Vidiš li problem, Jone? - promrmljala je Randi. Ležali su jedno uz drugo na njezinu skrivenom mjestu gledajući na jarko osvijetljenu zgradu Europskog centra za istraživanje stanovništva za koju je ona tvrdila da je laboratorij Wulfa Renkea.
Smith je polako spuštao jaki dalekozor koji mu je ona posudila. Vratio joj ga je uz zabrinuto kimanje.
- Da, vidim. To prokleto mjesto je praktički tvrđava.
- Tvrđava je zasigurno - složila se Randi brojeći na prste koliko je zgrada primijetila. - Govorimo o svjetlima, sigurnosnim kamerama s daljinskim upravljanjem, senzorima kretanja, neprobojnim prozorima i čvrstim čeličnim vratima, kvalitetnim bravama za sefove, plus možda desetak naoružanih stražara unutra u stanju visoke pripravnosti. Kimnuo je ponovno, ovaj put ozbiljno.
- Mislim da je vrijeme da održimo ratno vijeće.
Jon i Randi su kliznuli oprezno iz plitkog jarka i nestali u vinogradu iza njihovih izviđačkih položaja. Kirov i Fiona su smjestili nešto od svoje opreme na mjesto na kojem je mala udubina na terenu pružala sklonište od kamera i svjetala montiranih na zgradi laboratorija. Skupili su glave proučavajući desetke digitalnih fotografija koje je snimila CIA-ina agentica tijekom svoga dugog popodnevnog i večernjeg promatranja.
Kirov je pogledao kad su se Smith i Randi vratili.
- Sto posto smo stigli na pravo mjesto - rekao je zabrinuto. - Pogledajte sami.
Dok je Jon gledao, Rus je prikazao na zaslonu fotoaparata nekoliko digitalnih fotografija u boji, snimljenih telefoto lećama. Prva je prikazivala dva crna Sedana koja su stigla u zgradu laboratorija. Sljedeći komplet prikazivao je veliku grupu ljudi koja je izlazila iz automobila i kretala se prema laboratoriju.
Kirov je zumirao na dvojicu tih ljudi.
Smith je tiho zazviždao spazivši poznata lica Ericha Brandta i Konstantina Malkovića. Od pogleda na hladne sive oči časnika bivšeg Stasija digla mu se kosa na glavi. Jonova se čeljust stegnula. Dok su njega i Fionu Devin mučili, Jon je obećao da će ubiti tog bahatog gada. Bilo je to obećanje koje je mislio održati. Skrenuo je pogled boreći se da obuzda bijes koji je osjećao. Bilo je to vrijeme za hladno racionalno razmišljanje, a ne za osvetničku žeđ za krvi.
- Jesu li Brandt i Malković još unutra? - upitao je.
- Jesu - reče Fiona. Zvučala je iznenađujuće mirno.
- Sjajni komplet slika gospođe Russell ne pokazuje da je itko drugi ušao ili izašao - doda Rus.
- Da, to je dobra vijest - Smith se bokom priljubio na tlo. Ostali su se okupili oko njega. - Loša je vijest što naš prvotni plan da uđemo brzo i nečujno u kompleks tražeći dokaze neće upaliti. Imaju čvrstu zaštitu.
Bili bismo primijećeni iste sekunde kad bismo se uputili prema žičanoj ogradi.
Kirov je slegnuo ramenima.
- Budući da znamo gdje je Renkeov laboratorij, predlažem da sada udarimo ne mareći za tajnost. Naši su nam neprijatelji učinili uslugu što su svi na jednome mjestu - reče on mirno. - Trebamo iskoristiti njihovu pogrešku.
- Volio bih provaliti vrata - složio se Smith. Nasmijao se napeto.
- Ali samo kad bih imao punu postrojbu pješaštva s nekoliko tenkova M1A1
Abrams radi vatrene potpore. A čak i u tom slučaju bismo stavili ruke u stroj za mljevenje mesa.
- Zgrada je tako dobro čuvana? - upita Rus.
Jon je kimnuo.
- Jest.
- F-16 su u bazi u Avianu - reče Randi mirno. — Mogli bi biti ovdje za jedan sat. Možda i manje.
- Želiš izazvati zračni udar? - upita Smith.
- Zašto ne? - CIA-ina agentica je pogledala ukočeno. - Jedna laserski navo-
đena bomba riješila bi mnogo problema.
Jon je razumio njezine osjećaje. Zlokobno genetsko oružje što su ga pokre-nuli ljudi u tom laboratoriju, Renke, Brandt i Malković, već je bilo odgovorno za desetke okrutno bolnih smrti diljem svijeta. Bio bi nevjerojatan izazov promatrati kako ih jedna jedina masivna eksplozija guta u plamenu. Ali bilo je previše argumenata protiv zračnog napada, i praktičnih i političkih.
Uzdahnuvši, zatresao je glavom žaleći.
- Predsjednik ne bi nikada odobrio udar s F-16, Randi, a odluka bi morala doći s tako visokog mjesta. Većina onoga što se radi u Centru je legitimno znanstveno istraživanje pa ima previše mogućnosti za kolateralnu štetu. Možeš li zamisliti kako bi reagirala Europska unija kad bismo bacili bombe na prijateljski teritorij, posebno bez odobrenja ili barem konzultacija? - Namrštio se.
- Naši su savezi već ionako krhki, kako sada stvari stoje.
- Uništenje toga laboratorija uništilo bi i dokaze koje trebamo, dokaze da su Rusi uključeni u stvaranje i korištenje tog novog oružja -naglasila je Fiona mirno. - Isto tako i ubijanje tih ljudi, ili svih njih.
Možda trebamo njihovo svjedočenje kako bismo mogli opravdati svoje optužbe protiv Kremlja.
Kirov je umorno kimnuo.
- Gospođa Devin ima pravo. Što god učinili, moramo pokušati uhvatiti barem jednog od tih ljudi, Renkea ili Malkovića, žive.
- Da - reče Randi tresući glavom. - Sve bolje i bolje. – Okrenula se Smithu.
- Dobro, Jone, ti tvrdiš da si povezan s Pentagonom. Zašto ne zatražiš jedinicu komandosa poput Delta Forcea ili tim specijalnih mornaričkih postrojbi SEAL?
- Pokazala je prstom prema kompleksu Europskog centra za proučavanje stanovništva. - Oni su trenirani za probijanje ovakvih vrata, zar ne?
- Vjeruj mi da mi ništa ne bi bilo draže - reče joj Jon nježno. –Ali nema nikakvih ekipa Delta Forcea ili SEAL-a u dometu udara. Oni su ili u Americi na treningu ili su uključeni u borbene operacije u Iraku i Afganistanu. - Jedna strana njegovih usta zakrivila se u ironičnom smiješku. - Bojim se da ti misliš
na jedini raspoloživi tim za specijalne operacije... A to smo nas četvero.
- Što je s Talijanima? - ubaci se Fiona. Pokazala je glavom prema zamračenom krajoliku oko njih. -To je njihova zemlja. Zar oni nemaju specijalne policijske i vojne jedinice koje mogu napasti laboratorij?
Smith je razmišljao o tome. Talijani imaju dvije visoko cijenjene protuterorističke jedinice, GIS (Gruppo Intervento Speciale) i NOCS (Nucelo Operativo Centrale di Sicurezza). I to je njihova jurisdikcija.
- Da, mogli bismo zamoliti Freda Kleina i predsjednika da prebace odgovornost na vladu u Rimu... Ali koliko će talijanska vlada biti voljna uključiti se ako nema mnogo više od nejasnih indicija? – promrmljao je Smith ispod glasa.
Zatim mu je sinula jedna druga, nezgodnija zamisao. Pogledao je druge oko sebe.
- Znamo od Randi da je Malkovića već netko od naših obavještavao u Njemačkoj ili možda čak u Langleyju. Ali što ako Malković ima krticu i u talijanskim sigurnosnim službama?
- Lako vjerojatno - progunđao je Kirov. - Taj financijaš se pokazao kao čovjek s beskrajnom mogućnošću korumpiranja u Rusiji,Njemačkoj i mnogim drugim zemljama. Dobrano sumnjam da bi si dopustio da ovdje, u Italiji, bude bespomoćan.
Fiona se namrštila.
- Ovo je obična špekulacija, Oleg.
- Da, jest - složio se Smith. - Ali čak i ako Malković nema tajni izvor u Rimu, da bi se Talijani uključili u operaciju trebalo bi malo zgodnog diplomatskog manevriranja.
- Za što nema vremena - reče Kirov naglo i žestoko.
Ostali su ga iznenađeno pogledali.
- Naši neprijatelji dobro znaju da je njihovo pokriće ovdje tanko, na rubu potpunog raspada - objasnio je Kirov. Pokazao je zube u grubom polusmiješku.
- Razmišljajte, prijatelji. Što mislite, zašto bi inače čovjek poput Malkovića došao ovamo, posebno sada kada se događaji u mojoj zemlji tako brzo razvijaju u smjeru rata?
- Renke i njegovi drugovi su spremni za tajno povlačenje – zaključio je Smith.
- Mogu li oni doista otići? - pitala je Randi znatiželjno.
- Svakako - reče Smith. Počešao se po bradi razmišljajući glasno.- Da bi Renke pokrenuo posao negdje drugdje treba samo svoje uzorke DNK, posebnu opremu kojom se služi i nekoliko svojih školovanih tehničara. Većina opreme i drugog materijala stala bi u maleni kamion ili nekoliko kombija.
- Onda je to jednostavno - reče Randi hladno. - Čekat ćemo da odu odavde i zatim ih zaskočiti.
- Pogledajte bolje svoje fotografije, gospođo Russell – savjetovao joj je Kirov. - Vidite li neke kamione ili kombije ispred laboratorija?
Zatresla je nevoljko glavom.
-Ne .
-Ali postoji veliko područje golog betona, zar ne?
Jon je vidio na što Rus cilja.
- Kvragu - promrmljao je. - Malković i Renke će prebaciti stvari zračnim putem.
Kirov je kimnuo.
- Vjerojatno helikopterom do mlažnjaka koji će čekati u Rimu ili Firenci ili na nekom od obližnjih uzletišta. - Slegnuo je zlovoljno svojim velikim ramenima. - Malkovićeva rodna Srbija nije daleko od Italije, ne mnogo više od sata leta preko Jadranskoga mora. Libija i Sirija su također blizu. A i veliki broj drugih nepopularnih režima koji bi mogli pružiti utočište takvom bogatašu.
Namrštivši se, Smith je zaključio:
- Što znači, budemo li predugo čekali, Renke će opet nestati sa svim što mu treba da ponovno pokrene Malkovićev projekt proizvodnje genetskog oružja.
- Znači da ne možemo ući. Ne možemo ih bombardirati. I ne možemo ih čekati da izađu. Možeš li mi reći koje druge opcije imamo,Jone? - reče Randi strogo, teško obuzdavajući bijes.
Smith je stisnuo zube osjećajući se jednako frustriranim.
-Ne znam. -Zatresaoje ozbiljno glavom. -Ali moramo naći načina da izba-cimo te momke iz njihove igre, da ih prisilimo da, za promjenu, reagiraju na naše poteze.
Budući da više nije mogao izdržati neaktivnost, ustao je i počeo hodati oko malog mjesta na kojem su se utaborili. Mora biti nešto što bi mogli učiniti, neki trik koji bi mogli izvesti da dođu do Malkovića i njegovih podređenih kako bi ih istjerali iz tog utvrđenog laboratorija prije negoli bude prekasno.
Jon je naglo zastao i smirio se čekajući da mu bljesak fantastične ideje poprimi čvrst i konkretan oblik. Možda im je Randi već dobacila mamac koji bi mogli trebati. U očima mu se pojavio divlji žar. Okrenuo se Kirovu.
- Trebam tvoj telefon, Oleg! - viknuo je. - Odmah!
Kimajući, Rus mu je dobacio posljednji od njihovih sigurnih mobitela.
- Upotrijebi ga pametno - predložio je suho.
Smith mu se nasmijao.
- Djelovati mudro posljednja je stvar koja mi je sada na pameti.
Odmaknuo se da ga ne čuju i stisnuo kodni broj za sjedište Tajne jedan.
Fred Klein je pomno slušao dok mu je sažeto opisivao situaciju s kojom su suočeni.
- Ružna dilema, pukovniče - rekao je mirno kad je Smith završio.- Imaš li plan?
- Da, imam. Ali trebamo akciju iz Washingtona kako bi funkcionirao. I treba biti što humanija.
- Što želiš da učinim? - upita Klein.
Smith mu je rekao.
Na drugom kraju linije nastala je duga tišina. Napokon se Klein ponovno javio, zvučeći zbunjeno.
- Tražiš od mene vrlo rizičan postupak, Jone.
- Znam što tražim.
Klein je uzdahnuo.
- Predsjednik i ja možemo vjerojatno prikriti postojanje Tajne jedan od onih koji su uključeni ovdje u Washingtonu, ali zabrinut sam za gospođu Russell.
Ona već zna mnogo više o našim aktivnostima i pristupima nego što je potrebno. Ono što ti predlažeš može joj vrlo dobro dati dovoljno informacija da probije organizacijsku krinku.
- Ona je već sumnjičava kao sam vrag, Fred.
- Između sumnje i činjenica postoji golemi jaz, pukovniče – reče Klein. - A ja bih više volio zadržati Randi Russell na pravoj strani jaza.
Smith je slegnuo ramenima.
- Kakav izbor zapravo imamo?
- Nikakav - priznao je šef Tajne jedan naposljetku. - U redu, Jone. Ostani tu gdje jesi. Ja ću te izvijestiti kad budemo spremni ovdje srediti stvari.
- Bit ću pripravan - potvrdio je Smith.
Linija se prekinula.
22. veljače
Sigurna videokonferencija združenih obavještajnih službi SAD-a i Njemačke
Veliki televizijski monitori u Washingtonu, Langleyju, Virginiji, Berlinu, Bonnu i Kolnu treptali su istodobno, povezujući grupe muškaraca i žena što su sjedili za konferencijskim stolovima odijeljeni tisućama milja i sati relativnog vremena. Oni u Njemačkoj izgledali su umorno i nervozno. Već je bila prošla ponoć kad su žurno sazvani u svoje urede na izvanredno hitan brifing novog američkog ravnatelja Nacionalne obavještajne službe, Willama Wexlera.
Sam Wexler pojavio se miran i sabran. Njegov jezik tijela zračio je apsolutnim samopouzdanjem i uvjerenošću u ono što je namjeravao reći. Dok je govorio, gledao je ravno u kameru održavajući iluziju da uspostavlja kontakt očima sa svim drugima na sigurnoj liniji. No ono što nitko od onih koji su se pridružili toj satelitskoj videokonferenciji nije znao bilo je da se ona prenosi izravno u Bijelu kuću. A Fred Klein koji je gledao prijenos s predsjednikom Castillom iz Ovalnog ureda cinički je sumnjao da je razlog za Wexlerovu prividnu ležernost taj što je bivši senator navikao da na televiziji drži govore koje ili ne razumije ili u njih ne vjeruje.
Nakon nekoliko preliminarnih formalnosti Wexler je ušao ravno u srž stvari.
Govorio je jasno i sažeto.
- Obavještajne agencije Sjedinjenih Američkih Država sada su definitivno identificirale mjesto proizvodnje biološkog oružja uperenog protiv nas, protiv naših saveznika u NATO-u i protiv zemalja oko granice s Ruskom Federacijom.
Oni koji su slušali i gledali sjeli su uspravnije. Ekran se razdvojio u dvije slike prikazujući u jednom dijelu satelitsku fotografiju snimljenu prije nekoliko mjeseci. Prikazivala je veliki ograđeni kompleks što se pružao preko nečega što se činilo kao niski greben. Bio je okružen s nekoliko zgrada.
- To se oružje tajno proizvodi u laboratoriju blizu Orvieta u Italiji - reče Wexler odlučno. - Laboratorij pripada Europskom centru za proučavanje stanovništva, ECPR-u.
Iz pozadine se začuo šokirani žamor. Wexler je nastavio.
- Obavještajci potvrđuju da je taj cilj jasan i nedvojben. Zato je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država odobrio neposredni cjeloviti vojni napad na taj tajni pogon za proizvodnju oružja.
Njemački i američki obavještajni dužnosnici šutjeli su, zaprepašteni onim što su upravo čuli.
Satelitska fotografija je nestala, a zamijenio ju je zemljovid koji je prikazivao Italiju i mora koja su je okruživala. Na zemljovidu se pojavio drugi krug oko grafičkoga prikaza brodova smještenih u Sredozemnome moru ispred zapadne talijanske obale.
- Snage za brze intervencije američkoga mornaričkog korpusa sada se pripremaju na brodovima Šeste flote - nastavio je Wexler. – Te snage će moći izvesti napad u roku od dva sata. Nekoliko je timova iz našeg Zapovjedništva za posebne operacije već na mjestu, nekoliko kilometara sjeverno i južno od Orvieta, pripremajući se da stave kontrolne točke na glavnu autocestu.
Javio se jedan od Nijemaca. Natpis na ekranu identificirao ga je kao Bern-harda Heichlera, visoko rangiranog časnika Bundesamta fur Ver-fassungsschutz.
- Što Talijani misle o tome vašem rizičnom planu? - pitao je ukočeno.
- Kako bi se osiguralo potpuno iznenađenje, ovaj se napad priprema bez znanja ili pristanka talijanske vlade - odgovorio je Wexler hladno.
Heichler je ostao zabezeknut, a tu je reakciju dijelio s mnogo svojih kolega iz obiju zemalja.
- A zašto nama onda dajete tu informaciju?
Uz lagani smiješak Wexler je izbacio svoju sljedeću bombu.
- Jer je čovjek koji je odgovoran za stvaranje tog biološkog oružja profesor Wulf Renke - rekao im je. - Jedan od vaših zemljaka i opasni kriminalac kojeg ste dugo progonili. - Govoreći čvrsto i energično,izložio je ono što su američki obavještajci do sada doznali o Renkeu, uključujući i njegov bijeg pred njemač-
kim pravosuđem uz pomoć Ulricha Kesslera.
- Željeli bismo formirati grupu stručnjaka za brze intervencije koji bi nam pomogli u istraživanju svakog obavještajnog podatka na koji naiđu naši marinci - reče Wexler oprezno. - Njihov zadatak bit će da izvuku sve kritične informacije sadržane u ispisima telefonskih razgovora u laboratoriju, kompju-torskim datotekama i dokumentima o slanju te da ispitaju osobe koje namjera-vamo uhititi. - Nasmiješio se pobjednički.- A sada? Ima li pitanja?
Odmah se začuo žamor jer su svi željeli govoriti u isti mah.
Castilla je stisnuo dugme za stišavanje zvuka na svom daljinskom upravljaču. Uzbuđeni glasovi su ušutjeli. Okrenuo se prema Kleinu s tankim smiješkom na svom širokom i u ovom trenu bezosjećajnom licu.
- Čini se kako je taj naš mali trik bacio kojota točno usred nekog doista nervoznog stada.
- Da, gospodine - složio se Klein.
- Misliš li da će to doista funkcionirati na način na koji se pukovnik Smith nada? - upita Castilla mirno.
- Nadam se - reče Klein jednako mirno. - Ako ne, Jon i ostali najvjerojatnije neće preživjeti sljedećih nekoliko sati. - Pogledao je na sat.
Bore na njegovu visokom čelu su se produbile. - Na ovaj ili onaj način,saznat ćemo sve uskoro.
* * *
Estelle Pike sjedila je uredno za svojim pisaćim stolom ispred Ovalnog ureda prepisujući jednu od rukom napisanih okružnica predsjednika Castille za Vijeće za nacionalnu sigurnost. Pogled joj je brzo prešao sa zaslona ispred sebe na načrčkane bilješke na njezinu radnom stolu, a zatim na ostatak prostorije.
Ostali pisaći stolovi i radne jedinice bili su prazni. Lagano se nasmiješila. Našla je sitne poslove za svoje pomoćnike kako bi ih poslala u prilično raštrkane dijelove kompleksa Bijele kuće.
U prostoriju je ušao stjuard u bijelim rukavicama noseći prekriveni pladanj.
Prestala je pisati i digla pogled namrštivši se.
-Da? Što je to?
- Predsjednikov ručak, gospođo - odgovori joj stjuard uljudno.
Estelle Pike pokazala je glavom prema praznom uglu svoga stola.
- Možete to odložiti ondje. Odnijet ću mu za nekoliko trenutaka.
Stjuard se začudio. Predsjednikova tajnica bila je dobro poznata među osobljem Bijele kuće po tome što je strogo insistirala na protokolu i rangu, pa zato i nije bila omiljena među njima. Kad bi povremeno dobrovoljno preuzela kakvu dužnost, jasno je pokazivala kako to smatra nečim ispod svoje razine.
- Predsjednik ima užasno puno posla, Ansone - objasnila je mirno.- Ne želi da ga itko ometa.
Stjuard je pogledao zatvorena vrata iza sebe i zatim ravnodušno slegnuo ramenima.
- Da, gospođo. Samo nemojte, molim vas, predugo čekati. Inače će salata početi venuti.
Estelle Pike je čekala da se vrata za njim zatvore, a zatim se sagnula da otvori svoju torbicu. Unutra je našla u papirnati rupčić zamotanu malenu začepljenu staklenu bočicu koju je donijela sa sela u Marylandu. Zatim je krećući se mirno i precizno, otvorila bočicu, dignula srebrni poklopac s Castilline salate te prelila tekući sadržaj bočice po kuhanom povrću, umaku, kiselom vrhnju, siru i komadima piletine pečene na žaru. Bacila je bočicu natrag u svoju torbicu i ustala uzevši pladanj.
- Neće biti potrebno, gospođo Pike - reče mirno neki glas iza njezinih leđa.
Sledila se od zaprepaštenja i zatim se okrenula prema vratima koja su vodila u Ovalni ured. Ondje je pragu stajao Nathaniel Frederick Klein. Njegovo usko lice duga nosa bilo je mirno. Dvojica uniformiranih agenata tajnih službi stajala su sa svake strane s uperenim oružjem.
- Što to znači, gospodine Klein? - pitala je ledeno Estelle Pike pokušavajući se bezobrazno izvući.
- Znači, gospođo Pike - reče Klein otvoreno - da ste uhićeni.
- Na temelju čega?
- Za početak, zbog pokušaja ubojstva predsjednika Samuela Adamsa Castille
- odgovori on. Pogled mu je bio hladan. - Pojavit će se nedvojbeno i druge optužbe kad počnemo dublje čeprkati po vašem ponašanju i pozadini vašeg rada.
Nešto kasnije je Klein sjedeći preko puta vidljivo šokiranog Castille, gurnuo staklenu bočicu preko predsjednikova velikog radnog stola od borovine.
- Dat ćemo analizirati ostatke, ali ako su točne sumnje Jona Smitha, mislim da ćemo moći dobro iskoristiti unutrašnjost ove bočice.
Castilla je energično kimnuo. Usne su mu se objesile. Zatresao je glavom u nevjerici.
- Estelle Pike! Pa ona radi kod mene godinama, još otkako sam ušao u Bijelu kuću. - Pogledao je šefa Tajne jedan. - Što te je navelo na sumnju?
Klein je slegnuo svojim uskim ramenima.
- Sumnja je preteška riječ, Same. Kad smo otkrili kako se ovo ciljano biološko oružje može lako prenijeti žrtvama, malo sam pročavrljao sa šefom odjela tvojih Tajnih službi. Dali su motriti svaki aspekt pripreme hrane u Bijeloj kući.
Domena gospođe Pike bila je samo potencijalna rupa u našoj sigurnosti pa sam ja to dao pomno promatrati. Kad je počela izmišljati razloge da pošalje svoje ljude van iz ureda nakon što si naručio u kuhinji tu salatu, pomislio sam da bi bilo dobro da vidim što to ona možda planira.
Castilla je zamišljeno potapšao bočicu. Pogled mu je još bio zbunjen.
- Ali zašto! Zašto bi ona to učinila?
- Meni se čini kako ćemo otkriti da tvoja gospođa Pike ima još mnoge skrivene dubine - reče Klein energično. - Katkad sam joj se čudio.
Zahvaljujući svom položaju ovdje u Bijeloj kući, imala je pristup cijelom nizu tajnih podataka. A njezina prošlost - ostala je mlada udovica, nema obitelji, nema pravih prijatelja - čini se i više nego prikladnom, savršenom. Ako bih želio napraviti legendu, krinku za krticu s dubokim prodorom, to je upravo prva stvar koju bih obradio.
- Misliš da je ona ruska špijunka? - upitao je predsjednik.
Klein je ponovno kimnuo.
- Gotovo sigurno. - Ustao je. -Ali otkrit ćemo to sasvim sigurno.Možeš
računati s tim.
- Računam, Frede - reče Castilla sa zahvalnim smiješkom. - Uvijek računam. - Zatim mu je smiješak lagano blijedio. - Baš kao štoračunam s pukovnikom Smithom i drugima.
Blizu Orvieta
Konstantin Malković zurio je u očaju u dekodiranu poruku na svom prijenosnom računalu.
- Nevjerojatno - mrmljao je. Okrenuo se Brandtu koji je stajao uz njegovo rame. - Kako je to moguće?
- Amerikanci su nam bliže nego što mislimo - uzviknuo je Brandt, iščitavajući hitno upozorenje što ga je poslao novčarov agent u Njemačkoj.
- To je to.
-Ali što možemo učiniti? - upitao je Malković. Njegov glas, inače duboki bariton, sada je zvučao kreštavo.
Brandt je gledao svoga poslodavca s gađenjem. Malković se mrvio pred njim. Sve to bogataševo hvalisanje, sve to njegovo poznato samopouzdanje bili su uvelike bez prave podloge, zaključio je mirno sivooki muškarac. Taj milijarder je bio dovoljno hrabar kad je dobivao ili kada je špekulirao s valutom ili naftom, ili prirodnom plinom, ili životima drugih ljudi, ali u realnosti života i pred problemima je bio kukavica, čovjek koji se povlači kad mu je život u opasnosti.
Poput mnogih pohlepnih ljudi koji su uvijek gladni moći bio je iznutra temeljito šupalj.
- Moramo se smjesta evakuirati - reče Brandt zabrinuto. – Baze podataka DNK profesora Renkea i njegovi dokumenti s nacrtima su spremni. Uzet ćemo njih i Renkea i otići odmah.
Malković se zagledao u njega zbunjeno.
- A njegova oprema...
- Može se otpisati - reče Brandt okrutno.
- Što je s Renkeovim asistentima? Njegovim laboratorijskim timom?
- zamucao je novčar. - Helikopteri će stići prekasno, a mi nemamo mjesta za njih u autima.
- Ne - složio se Brandt mirno gledajući prema glavnom laboratoriju gdje su znanstvenici i tehničari još vrijedno radili, pripremajući svoje skupe strojeve za potez koji nikad neće biti povučen. Slegnuo je svojim snažnim ramenima.
- Morat ćemo ih ostaviti. Skupa s talijanskim zaštitarima.
Malković je problijedio.
- Što? Zar si ti lud? Kad marinci navale u jurišu na tu zgradu, zarobit će ih i oni će progovoriti.
- Neće - reče Brandt otvoreno. - Neće. - Izvukao je pištolj Walther iz ramene futrole i brzo pregledao oružje. Kao zadnju mjeru provjerio je ima li pun spremnik od petnaest metaka, a zatim je vratio okvir unutra.
Novčar je izgledao bolesno ispod jakog fluorescentnog svjetla u laboratoriju.
Spustio se na stolicu, zureći u sterilni keramički pod pod svojim nogama.
Okrenuvši se lagano, Brandt je dao znak jednom od tjelesnih čuvara da priđe.
- Da, gospodine Brandt? - reče čovjek zvučeći kao da se dosađuje.-Što je ?
- Naredi osoblju da se okupi u predvorju, Sepp. Svatko, bez izuzetka. - Bivši časnik Stasija spustio je lagano glas. - Zatim reci Karlu i drugima da nas čeka nužno ubijanje. I reci Fjodoru da donese svoje sanduke iz prtljažnika automobila.
Napokon, trebat će nam eksploziv. Bešćutne oči tjelesnoga čuvara prvi put su oživjele.
- Bit će mi zadovoljstvo.
Brandt je mirno kimnuo.
- Znam. Zato ste mi ti i tvoji kolege tako korisni. - Nekoliko sekunda gledao je čovjeka kako odlazi i počinje izvoditi umorne znanstvenike i tehničare iz glavnoga laboratorija.
Došao je Renke. Lagano stezanje oko njegovih usana odavalo je maksimalnu razdražljivost pri pogledu na njegove pomoćnike kako odlaze ostavljajući nezavršen posao.
- Što to radiš, Erich? - pitao je.
- Pročitaj ovo - reče mu Brandt mirno, pokazujući glavom prema poruci koja je još bila na Malkovićevu laptopu.
Znanstvenik je preletio upozorenje o prijetećem američkom napadu. Tanka, sijeda obrva podigla se u znak blagog iznenađenja.
- Na nesreću - promrmljao je. Zatim je pogledao preko svog ramena u Brandta. - Odlazimo?
- Tako je.
- Kada?
- Za nekoliko minuta - reče sivooki muškarac. - Uzmi iz svog ureda sve što trebaš i to što brže. - Kimnuo je mirno Malkoviću, zavaljen i dalje u svoj naslonjač. - Povedi ga sa sobom. I pripazi na njega, HerrProfessor. Njegovi izvori i veze su nam još korisni.
Rekavši to, Brandt se okrenuo motreći predvorje s izvučenim i spremnim pištoljem.
Renke ga je gledao na trenutak kako odlazi, a zatim je svrnuo pogled na potresenog milijardera.
- Hajde, gospodine Malković - izderao se nervozno. - Ovuda.
Viši muškarac je ukočeno ustao, zgrabio svoju aktovku i laptop te pošao za znanstvenikom niz središnji hodnik.
U uredu bez prozora Renke je brzo prišao policama s knjigama koje su krile sef i zamrzivač u zidu. Nakon što je unio svoj kod, pritisnuo je palac na ugra-
đeni skener za otiske prstiju. Izletjela je hladna para kad su se vrata otvorila.
U zgradi se začula pucnjava koju su prigušivali debeli, akustički izolirani zidovi. Čuli su se prodorni krikovi i urlici. Kad je završilo brzo puškaranje, čulo se tek nekoliko stenjanja od boli u iznenadnoj, sablasnoj tišini, zajedno sa zvukom muškarca koji je plakao od straha. Jedan je pištolj triput zaštektao.
Zavladala je apsolutna tišina.
- Bože - zastenjao je Malković. - Marinci su već tu - Stisnuo se uz najbliži zid pritišćući na prsa aktovku koja je sadržavala informacije o Dudarevim vojnim planovima i upletenosti ruskih vođa u HYDRU, kao da će ga ona zaštititi od američkih metaka.
Renkeje gunđao.
- Smiri se. To je samo Brandt koji eliminira moje nesretne asistente.
- Navukao je tešku rukavicu i izvadio policu s bočicama iz zamrzivača. Oprezno ih je stavio u izolirani putni frižider.
Nasmiješio se zadovoljno redovima svojih posebno izrađenih varijanti HYDRE. Naljepnice na svakoj prozirnoj staklenoj cijevi nosile su različita imena, mnoga od njih bila su na ruskom. Za manje od četrdeset osam sati materijal u Malkovićevoj aktovci bit će suvišan kao sredstvo pritiska na Viktora Dudareva. Kad jednom ruske postrojbe i tenkovi prijeđu granicu, kremaljski vođa neće se više bojati da će se njegovi planovi otkriti. Moći će djelovati protiv uplašenog novčara kako bude smatrao najprikladnijim.
I dalje smiješeći se sam sebi, znanstvenik je zatvorio i zapečatio spremnik.
Malković je bio osuđen na propast, shvaćao on to ili ne. Ali skrivenim i neizlječivim oružjem u ovim bočicama Wulf Renke će ostatak života držati u šahu Dudareva i njegove partnere.
* * *
Pukovnik Jon Smith čučao je iza automobila što ga je unajmila Randi Russell, tamnozelenoga
Volva
s četvero vrata. Stao je bočno preko ceste s dva vozna traka, blokirajući glavnu cestu koja je prolazila oko baze neravnoga vulkanskog platoa u Orvietu. Cesta, Strada Stratale br. 71, razdvajala se ovdje tako da je jedan ogranak išao prema podnožju dalekih Apenina. Drugi se polako penjao uz masivne izdanke stijena i ulazio u sam grad Orvieto koji se nalazio na stijeni.
Smith je pogledao lijevo. Ondje se pojavila visoravan, golema crna sjena uz nebo obasjano zvijezdama. Baš ispod raskrižja tlo se strmo uzdizalo u travom obrastao obronak koji je bio načičkan niskim stablima i suhim grmljem.
Završavao je naglo, u kosoj stijeni od slomljenog i zdrobljenog pršinca, vrste krede sastavljene od vapnenca i bazalta.
Pogledao je desno. Kirov je bio nekoliko metara dalje, klečeći iza Volva s automatom Heckler & Koch MP5 što ga je držao objema rukama. Rus ga je primijetio kako gleda i mirno mu kimnuo da mu pokaže kako je spreman. Iza ceste teren je padao niz blagu padinu prekrivenu suhim voćkama i vinovom lozom. Malena svjetla iz udaljenih seoskih kuća zasjala bi tu i tamo kroz dolinu.
- Evo ih dolaze - šaptala je Randi Russell u radio. CIA-ina agentica bila je stacionirana u zaklonu malo niže na cesti, na maloj uzvisini s koje se pružao pogled na dobro osvijetljeni kompleks ECPR-a, udaljen jedva kilometar. Ona je bila njihov prednji promatrač. - Izbrojila sam dva auta. Oba su crni Mercedesi i brzo se kreću. - Malo je oklijevala, a zatim nastavila: - Reklo bi se kao da imaš
pravo, Jone. Možda si se popravio u tim vojničkim stvarima.
- Razumio sam - reče Smith tiho.
Unatoč spoznaji da je suočen s prijetećom akcijom, djelomično je lagano odahnuo. Randi se žestoko zauzimala za postavljanje zasjede mnogo bliže Centru. Željela je onemogućiti Malkovića, Renkea i njihove podčinjene da prođu uz njih nekim od uskih seoskih putova koji su presijecali dolinu. No Jon je uložio veto na njezinu ideju uz obrazloženje da bi udar na neprijatelje previše blizu utvrđene laboratorijske zgrade samo pružio priliku da se povuku natrag u svoju neprobojnu zaštitu. I kad jednom Malković i ostali shvate kako je napad američkih marinaca na koji su bili upozoreni samo jedan veliki blef, moći će slobodno slijediti svoj prvotni plan i pobjeći na sigurno.
Međutim, Smith je špekulirao kako će Brandt voditi svoje poslodavce tim putom jer je ta cesta pružala najbrži način da se udalje od ECPR-a. I kad jednom prijeđu autostradu blizu kolodvora u Orvietu, bjegunci će moći prijeći Apenine po malo korištenim drugorazrednim cestama te izaći na talijansku obalu Jadrana.
Napeo se čuvši šum snažnih automobilskih motora koji su se primicali. Naglo je potegnuo ručku svoga MP5, stavivši jedan ubojiti metak u spremnik. Jednom je rukom provjerio je li regulator paljbe namješten na rafal od tri metka. Čučnuo je niže, maknuvši se s vidika iza teškoga Volva.
Buka motora koji su se približavali postajala je sve glasnija.
Svjetla reflektora obasjala su Volvo, bacajući njegovu neobično izobličenu sjenu dalje, niz padinu. Gume su oštro cviljele kad je Mercedes na čelu kolone naglo zakočio kako bi izbjegao nalet na improviziranu kontrolnu točku na cesti.
Sekundu poslije više je kočnica zaškripalo kad je drugi crni Sedan naglo skrenuo i stao posred ceste kako bi izbjegao nalet na prvi.
Istoga časa su Smith i Kirov ustali iza Volva uperivši svoje automate na prvo vozilo, udaljeno točno petnaest metara. Primijetili su kretanje gore, uz obronak.
Fiona Devin je skočila iz svoga skloništa, napola ukopane vapnenačke gromade koja se zacijelo odlomila od susjedne stijene prije više stoljeća. Zureći napeto kroz poluautomatske prednje i stražnje ciljnike Glocka pomno je nanišanila drugo vozilo.
- Izađite iz automobila! - viknuo je Smith, stisnuvši oči zbog jakih svjetala automobila. - Smjesta! S rukama u zraku!
Puls mu je tutnjio u ušima. To je bio kritičan trenutak. Njihova potreba da zločince uhite ako bude moguće, prevladala je nad svakim drugim razmišljanjem pa čak i kad je u pitanju njihova vlastita sigurnost.
Dva Mercedesa stajala su nespretno prepriječena preko ceste. Nije mogao vidjeti nikakve pokrete kroz njihove zatamnjene prozore.
- Ovo vam je posljednje upozorenje! - viknuo je Jon. - Izađite iz prokletih automobila! Smjesta! - Prst mu je stiskao okidač.
Jedna od stražnjih vrata na prvom automobilu su se otvorila. Jedan od Malkovićevih tjelesnih čuvara polako je izašao i suočio se s njima. Držao je prazne ruke oprezno raširene u visini ramena.
-Nenaoružan sam - rekao je, govoreći engleski s teškim naglaskom. - Što vi to želite? Jeste li iz policije?
- Nikakva pitanja - zagrmio je Kirov. - Reci Malkoviću i drugima da izađu!
Imaju deset sekunda prije nego što otvorimo vatru!
- Razumijem - reče drugi muškarac brzo. - Reći ću im.
Tjelesni čuvar se napola okrenuo kao da se želi nasloniti na otvorena vrata i razgovarati s onima unutra. Ali zatim se nevjerojatnom brzinom okrenuo nazad, prema njima. Jednu je ruku zavukao u svoj teški vuneni ogrtač i zgrabio automatsku pušku Uzi veličine pištolja.
Smith i Kirov zapucali su istodobno.
Pogođen s nekoliko metaka koji su prošli točno kroz njega, tjelesni čuvar se srušio unatrag. Bio je mrtav prije nego što je dotaknuo tlo.
No istodobno je vozač prvoga Mercedesa oštro stisnuo papučicu gasa. Crni Sedan je zatutnjio usmjerivši se ravno na prednji kraj Volva. Drugi Mercedes se okrenuo iza prvoga i također ubrzao.
Smith je prekasno shvatio pogrešku. Ta kopilad je žrtvovala čovjeka da bi ga namamili iz sigurnog položaja. Okrenuo je cijev MP5 u kratkom luku i opet počeo pucati, ovaj put ciljajući točno u motor prvoga automobila koji je nailazio.
Njegovi su hici izbili goleme rupe kroz poklopac. Iskre i komadi metala zaplesali su pod serijom napada.
Kirov, koji je bio uz njega, zapucao je ciljajući u gume. Gore, uzbrdo, Jon je vidio vatru kako suklja iz cijevi Glocka Fione Devin koja je pucala na drugi Sedan potežući što brže okidač. Poput Rusa, pucala je u kotače, pokušavajući onesposobiti neprijatelje za kretanje prije nego što prođu uz provizornu kontrolnu točku na cesti i odjure u noć.
Jon je stajao iza Volva kad je crni Mercedes jurnuo iz tame ispred njega poput pomahnitala slona. Ispalio je još jedan rafal od tri hica. Iz prostora motora crnoga Sedana poletjelo je još komadića metala.
Ali tada je bilo vrijeme da se makne s puta pobješnjeloj čeličnoj zvijeri.
Smith se spustio iza parkiranog automobila, dospio na tvrdu površinu ceste uz udarac od kojeg su mu zaškrgutali zubi i zatim se mahnito otkotrljao u travu.
Iza njega Mercedes je udario glasno u prednji kraj Volva, proizvevši zvuk koji je parao uši. Zabrtvljena na trenutak od udarca, dva su automobila klizila po cesti na komadićima slomljenoga stakla, rasprskanoga fiberglasa i zdrobljenog metala.
Volvo je od udarca sudara polako skrenuo udesno na križanju u obliku ipsilona.
Uz prodoran zvuk čelika što se lomi prvi je Mercedes stružući po limu drugog automobila odtutnjio uzbrdo, prema Orvietu. Komadi rastrgane gume s triju kotača koji su eksplodirali letjeli su iza automobila, odbijajući se i bubnjajući po cesti kao u kriminalističkom filmu. Zapaljene iskre okretale su se po šljunku i asfaltnoj površini. Zatim je drugi crni Sedan, vozeći također samo na metalnim naplatcima protutnjio uz izmrcvareni Volvo krećući se za prvim autom.
Smith se uspravio na jedno koljeno. Ponovno je otvorio vatru uz ulicu, prema vozilima u bijegu. Kirov je stajao uz njega pucajući mirno i dalje, nisko ciljajući. Fiona im se pridružila kližući se niz padinu i stavivši novi spremnik u svoj pištolj. Na licu joj je bila maska satkana od frustracije.
- Bježe - žalosno je ustanovila.
Kirov je ispalio još jedan rafal, držeći ciljnik automata na meti dok je uzbrdo prosipao metke obložene bakrom. Zatim je zatresao glavom.
- Ne - rekao joj je. - Vidi.
Motor prvoga Mercedesa je zakašljao i zamro, a auto je stao nekih 200
metara dalje. Četvorica muškaraca su se izvukla iz auta i počela trčati uzbrdo, bježeći i dalje prema Orvietu. Jedan od njih imao je čupavu debelu sijedu kosu i trčao je nespretno stišćući objema rukama aktovku. Drugi, onaj viši, imao je kosu koja se na mjesečini sjajila kao blijedoplava boja.
- Malković i Brandt - zaključio je Smith. Skočio je. - Idemo!
Ispred njih drugi se Mercedes nagnuo na bok, pokušavajući proći prvo vozilo koje je usporavalo. No zapeo je na mekom tlu, otklizio naprijed još nekoliko metara i zatim stao. I iz njega su izašla četvorica muškaraca. Dvojica su se prostrla po cesti s oružjem u rukama, namjeravajući očito djelovati kao zaštita svojim drugovima koji su uzmicali. Posljednja dvojica, jedan od njih bio je mršavi čovjek s bijelom bradom koji je nosio kovčeg, oklijevao je na trenutak gledajući dugačku, otvorenu cestu koja je vodila u Orvieto. Zatim su skrenuli i nestali uzbrdo silazeći s ceste i krećući se među drvećem i grmljem koje je raslo u podnožju stijena.
Jon je čuo korake kako odjekuju cestom iza njega te se okrenuo podigavši svoj MP5.
Randi Russell je banula iz tame s pištoljem u ruci.
- To je bio Renke! - progunđala je pokazujući u smjeru gdje su dvojica muškaraca nestala među sjenama stabala. - Ti i Kirov i Devinova pobrinite se za ostatak. Ja idem za Renkeom!
Smith je brzo kimnuo.
- Sretno!
Randi ga je potapšala po ramenu prošavši uz njega. - I tebi! - Zatim je skrenula s ceste i počela se penjati uz obronak. Jon je izvadio prazan spremnik iz svog automata i ubacio novi. Okrenuo se prema Kirovu i Fioni.
- Spremni?
Kimnuli su užarena pogleda, obuzeti, poput njega, neobičnim veseljem koje je graničilo s ludilom zbog predstojećeg okršaja.
- Onda dobro - reče Smith zadovoljno. Već je odlučno krenuo uz cestu.
- Završimo s tim!
Smith je trčao lijevom stranom ceste, dok su se Kirov i Fiona kretali desnom.
Daleko od njih mogao je na svjetlosti mjesečine vidjeti kako Malković i Brandt i njihova dvojica tjelesnih čuvara žurno bježe, nastojeći doseći vrh platoa prije nego što ih dostignu njihovi progonitelji. Renke i jedan od revolveraša nestali su uz obronak, među malenim voćnjacima bresaka i jabuka te redova vinove loze koja je bila zasađena točno u podnožju stijena. Maleni žuti znakovi uz cestu pokazivali su u tom smjeru identificirajući područje kao Tombe del Crocifis- del Tufo, lokalitet stare etruščanske nekropole, grad mrtvih.
Jona su najviše zabrinjavali ljudi koji su vrebali gore. Dvojica Brandtovih revolveraša ostala su na položajima dok su drugi bježali, vjerojatno zato jer su imali zapovijed da ubiju Amerikance ili barem odgode potjeru za njima. Jedan je pao u zaklon među grmljem i drvećem niz padinu. Drugi je bio skriven više desno, u stijenama i grmlju.
Smith se namrštio. Trčanje otvorenom cestom prema ovim momcima bio je uistinu sjajan način da budu ubijeni. Hrabrost pod paljbom iz oružja bila je jedna stvar. Samoubilačko ludilo druga.
Usporio je, a zatim se spustio na jedno koljeno, pomno promatrajući zamršenu vegetaciju duž obje strane ceste preko cijevi svog automata.
- Vidiš li što? - prosiktao je Jon.
Kirov je zatresao glavom.
- Ne. - Pogledao je Amerikanca. - Ali moramo se stalno kretati, prijatelju, unatoč opasnostima. Sva ta pucnjava će brzo privući policiju-Smith mu se nasmiješio.
- Zar misliš da će carabinieri povjerovati u tvoju priču da smo turisti na ponoćnoj šetnji?
Kirov je uzdahnuo. Digao je svoj MP5 i prešao brzo prstom preko tamne maskirne boje razmazane po obrazima i čelu.
- Iz nekog razloga, Jone, sumnjam - rekao je suho.
- Onda bi bilo najbolje prekinuti brbljanje i krenuti - reče Fiona zvučeći veselo i iritirano istodobno. Ustala je i krenula opet cestom držeći se ruba. - Izazvat ću ih da pucaju. Zatim ćete vas dvojica pucati u njih.
Kirov se zaprepašteno okrenuo ispruživši ruku da je zaustavi.
- Ne, Fiona. Pusti mene i Jona da to obavimo. Mi smo školovani kao vojnici. Ti nisi. Opasnost je prevelika.
- Oleg ima pravo - složio se Smith.
Nestrpljivo je zatresla glavom.
- Ne, nije u pravu, pukovniče. A nisi ni ti. - Fiona im je pokazala pištolj u ruci. - Ne mogu računati da ću ovime išta pogoditi na više od dvadeset ili trideset metara. Ovi automati koje vas dvojica nosite daju vam oštrinu na dulji domet. Iskoristimo to.
Jon je napravio grimasu. Nevoljko je slegnuo ramenima prema Kirovu.
- Ima pravo.
Rus je kimnuo.
- Da, kao i toliko puta do sada. - Spustio je ruku, ali morao je do dati:
- Molim te, Fiona, nemoj da te ubiju. Ako se to dogodi, ja...
Glas mu je zaškripao, a zatim je umuknuo.
Smiješeći se, Fiona je nježno potapšala Kirova po ramenima.
- Da, znam. Pazit ću koliko budem mogla. - Zatim je krenula naprijed lagano se pognuvši.
Dvojica muškaraca pričekali su nekoliko sekunda, a zatim su pošli za njom pognuti, krećući se oprezno kroz travu na rubu ceste i držeći se sjene gdje god je to bilo moguće.
Jedan od Brandtovih revolveraša, Sepp Nedel, ležao je skriven iza malene hrpe kamena izlizanog atmosferskim utjecajima i prekrivenog grmljem. Virio je prema cesti ne bi li ugledao neki znak kretanja iznad ciljnika svog Uzija. Stavio je kundak čvrsto na rame, mirno čekajući. Pucanje u Renkeove nenaoružane znanstvenike bilo je zgodno odvraćanje pozornosti s dosade svakodnevice, ali ovaj dvoboj protiv naoružanih protivnika bio je više po njegovu ukusu.
Među grmljem nešto se lagano pomaknulo. Nedel se podsmjehnuo. To je bilo tipično za Fjodora Nazenova, nervoznog i uzbuđenog kad god bi držao oružje.
Nekadašnji kagebeovac prilično se dobro snalazio s eksplozivom. No bio je prijetnja i sebi i drugima na terenu.
Nešto je zatreptalo na rubu njegova vidnog polja. Netko je dolazio cestom.
Nijemac je čvršće stisnuo Uzi i pomaknuo ciljnik. Sad je vidio kako se približava lik odjeven u crno, koji s vremena na vrijeme čučne da pogleda i posluša. Bit će da je izviđač, pomislio je Nedel. Pravi potez bio je očit. Pusti ovoga neka prođe neokrnjen i zatim ubij druge koji će doći poslije.
Izviđač je prišao bliže.
Nedel je odustao od pucanja. Nešto ga je zagolicalo u liku koji se kretao.
Zatim je shvatio što je to. Američki izviđač bila je žena! Nedel je pokazao zube u tami surovo se smiješeći, osjetivši unaprijed zadovoljstvo susreta s njom nakon što eliminira njezine suradnike.
Odjednom je jedan drugi Uzi oštro zaštektao rigajući metke na cestu.
Komadi asfalta i vlati trave i blata letjeli su posvuda oko žene odjevene u crno.
Srušila se na tlo i ležala mirno.
Nedel je tiho opsovao. Nazenov se uspaničio.
U svom zaklonu vidio je kako Rus pomalja glavu iznad grmlja pokušavajući jasnije naciljati. Stručnjak za razaranje podigao je automat, ciljajući precizno prema nepomičnom liku žene sklupčanom uz cestu.
A onda se začulo drugo oružje, ovo iz veće udaljenosti, ispod brda.
Pogođen u lice, Nazenov je jedanput oštro vrisnuo i zatim pao u stranu, pruživši se uz grmlje. Drugi rafal ga je raznio.
Strijelac odjeven u crno, koji ga je ubio, skočio je na noge i potrčao prema paloj ženi. Sručio se na tlo do nje, tražeći očito kutiju prve pomoći koju je imao u jednoj od mnogih vrećica u svom neprobojnom prsluku.
Nedel je kimnuo sam sebi. To je bila vrijedna meta. Polako i oprezno digao se iza svoje malene hrpe kamenja. Gledao je niz kratku cijev svoga Uzija, dišući plitko i čekajući da se ciljnici namjeste na čovjeka koji kleči nad ženom i ostanu ondje. Prst mu je stisnuo okidač...
Ležeći potrbuške, udaljen stotinjak metara, Smith je zapucao. MP5 je glasno štektao odbijajući se od njegova ramena. Tri ispucane čahure odletjele su u travu. Pogođen dvaput, jednom u vrat i jednom u rame, i drugi Brandtov revolveraš se srušio. U blijedoj noći crna je krv nakratko potekla stijenama i zatim se zaustavila.
Jon je sumorna lica skočio i potrčao prema Kirovu koji je klečao uz Fionu Devin.
Ona je već sjedila kad je Smith došao tamo.
- Dobro sam - tvrdila je blijeda i malo potresena, ali smiješeći se ipak s olakšanjem. - Promašili su me.
- Kažeš da su te promašili? - gunđao je Kirov. Pružio je ruku i dotaknuo tamnu tkaninu što je pokrivala njezinu lijevu nadlakticu. Tanki mlaz krvi izlio se iz ozljede od metka. - Što je ovo?
- Ovo? - reče Fiona nasmiješivši mu se ponovno. - Nije to ništa, samo ogrebotina.
- Imaš sreće. Moglo je biti puno gore - reče joj Smith otvoreno.
Srce mu je još kucalo. Poput Kirova bio je siguran kako je ona mrtva ili gadno ranjena.
Mirno je kimnula.
- Imam uistinu, pukovniče. - Pogledala je pokajnički radio pričvršćen za njezin prsluk s opremom. Bio je zdrobljen, vjerojatno od metka ili stijene kad je tražila zaklon. Skinula je sada beskorisne slušalice. - Čini se da se ubuduće moram osloniti na vas dvojicu ako poželim telefonirati.
Odjednom je bijela svjetlost obasjala noć iza njih, bacajući njihove sjene po obronku. Okrenuli su se na vrijeme i ugledali golemu vatrenu kuglu kako se diže na zapadu. Komadići slomljenog čelika i smrskanog betona poletjeli su od središta eksplozije i zatim lebdjeli stotine metara u noćno nebo prije nego što su udarili natrag u zemlju. Zvuk eksplozije dopro je istoga trenutka do njih, kao da se kotrlja i grmi teretni vlak koji polako zamire ostavljajući za sobom samo zaglušnu tišinu.
- Odlazi Renkeov laboratorij - reče Smith gorko, gledajući vatreni stup koji se još uzdizao iz kompleksa ECPR-a. - Zajedno sa svim doka zima koje trebamo.
Kirov je sumorno kimnuo.
- Razlog više da zarobimo Malkovića i Brandta. - Slegnuo je ramenima.
- Ali barem se ne moramo više toliko brinuti da će nas zaustaviti policija.
- Svakako - složio se Jon odsutno, i dalje gledajući kako vatra guta ruševine Renkeova laboratorija za oružje. - Sva policija i carabinieri u Orvietu sjatit će se za manje od deset minuta na taj kompleks. - Sagnuo se i pomogao Fioni da ustane. - Bolje nam je da ne gubimo vrijeme.
Sada opet zajedno, troje agenata Tajne jedan se okrenulo i pošlo na istok duž
ceste, trčeći prema vrhu platoa.
* * *
Probijajući se oprezno kroz vinovu lozu, Randi Russell je vidjela iznenadnu blještavu svjetlost na obronku ispod sebe. Svjetlost je snažno osvjetljavala krajolik visoke trave, voćaka bez lišća, rešetkaste ograde u visini struka i izlizane terase zemljišta prekrivene grmljem. Pala je na tlo čekajući da svjetlost izblijedi i da obronak opet padne u tamu.
U iznenadnoj tišini koja je slijedila iza eksplozije čula je žamor iznenađenih glasova naprijed i sebi slijeva. Oprezno se digla i ponovno krenula naprijed u tom smjeru. Glasovi su odjednom umuknuli.
Randi je došla do ograde i sagnula se. Na blagoj mjesečini teren ispred nje izgledao je otvorenije. Bilo je, međutim, teško otkriti detalje. To je bio niz nečega što se činilo kao da su travnati brežuljci sa sivim kamenjem na vrhu, ali u području između tih brežuljaka vladala je neprobojna sjena. Bilo je vrijeme da bolje pogleda što je to ispred nje, zaključila je. Podigla je svoj dalekozor koji je povećavao sliku. Povećavao je čak i najmanju količinu ambijentalne svjetlosti, bilo od zvijezda ili mjeseca, pretvarajući noć u pravi dan.
Krajolik je naglo pao u jasniji fokus.
Gledala je u nešto što se činilo pravokutnom rešetkom zemljanih ulica. Uz ove uske strme cestice urezane u brdo bile su nanizane kućice sagrađene od velikih blokova iskopanog pršinca, izbrazdanog sivog vapnenca. Neki su krovovi bili stožasti, drugi ravni, ali većina njih bila je pokrivena travom i tvrdom zemljom. Niski, tamni, trapezoidni otvori zjapili su u sredini svake zgrade. U
velike kamene blokove postavljene iznad praznih ulaza bila su urezana slova na nekom arhaičnom pismu. Iza zgrada mogla je vidjeti stazu s ogradom koja je vodila plitkim stubama do praznoga parkirališta.
To je stara etruščanska nekropola, shvatila je Randi sjetivši se brzog istraživanja koje je provela na letu iz Njemačke prethodnoga dana. Neki od grobova ovdje bili su stari gotovo tri tisuće godina. Vaze, vrčevi i oružje nađeni unutra, iskopani su sredinom devetnaestoga stoljeća i sada se mogu vidjeti u muzeju blizu katedrale u Orvietu.
Namrštila se. Renke i njegov tjelesni čuvar zasigurno se kriju negdje u nekro-poli, vjerojatno s namjerom da pobjegnu nizbrdo kad pucnjava zamre. Nije loš
plan, razmišljala je Randi hladno. Svatko tko bi ih pokušao loviti po tim uskim ulicama otkrio bi se i postao laka meta svakome tko bi pucao iz skloništa u nekom od grobova.
Vratila je dalekozor u jednu od vrećica s opremom i kliznula ispod ograde krećući se polako da ne podere odjeću. Zatim je vijugala prema prastarim grobovima kroz dugačku travu, klizeći mirno od jedne sjene do druge.
Randi bi s vremena na vrijeme stala i osluškivala, pokušavajući uhvatiti i najslabiji glas koji bi joj mogao reći gdje vrebaju njezini neprijatelji. No nije čula ništa, samo zvuk sirena policije, vatrogasaca i vozila Hitne pomoći, koji su jurili prema kompleksu ECPR-a uništenom eksplozijom.
Napokon je odredila položaj s kojeg će ciljati. Bila je to malena skupina mladih stabala koja su rasla iznad nekropole. Odavde je mogla gledati u većinu ulica, posebno uličica koje su vodile natrag do ceste za Orvieto.
Randi je ponovno izvukla dalekozor. Metodički je njime pregledala cijelo groblje, fokusirajući se prvo na ulaze u grobove za koje je mislila da pružaju najbolji položaj za osmatranje. Osim ako je pogriješila, Renke i njegov tjelesni čuvar odabrat će sklonište iz kojeg će moći spaziti svakoga tko bude ulazio u kompleks grobova s ceste ili s parkirališta.
Njezin dalekozor je kliznuo polako uz otvor nekoga groba na oko pola puta od središnje ulice, stao i zatim se vratio. Je li taj blijedi oblik u tami čovjek ili samo komad srušenog kamena ili varka na mjesečini?
Randi je suspregnula dah čekajući strpljivo. Oblik se lagano pomaknuo, poprimajući čvrste obrise. Gledala je u glavu i ramena čovjeka obrijane glave, koji je čučao u niskom otvoru gledajući niz stazicu prema ulazu u nekropolu.
Ponovno se pomaknuo i sad je vidjela oružje u njegovim rukama.
Umirila se. Je li i Renke skriven u istoj grobnici s tim čovjekom? Ili je stručnjak za oružje odabrao neki drugi brlog?
Tjelesni čuvar je pogledao iza sebe na trenutak, očito slušajući nešto što mu se šapnulo, kimnuo je, a zatim se vratio na svoje mjesto.
Randi se lagano nasmiješila. Wulf Renke je bio ondje, čučeći strpljivo u tami i čekajući priliku da klizne i ponovno nestane kao što je to učinio toliko puta prije. To je bio odgovor kojemu se nadala. Maknula je dalekozor i otpuzala niz padinu, odmaknuvši se od grobnice u kojoj su bili skriveni Renke i drugi čovjek.
Došla je tiho na malenu ulicu koja je označavala sjevernu granicu nekropole i prešla je, brzo kliznuvši u sklonište jednog od malenih četvrtastih grobnih humaka. Zatim je vratila Berettu u futrolu na boku, zatvorila poklopac i upotrijebila obje ruke kako bi se popela na travom pokriven krov grobnice.
Odatle je Randi krenula s krova na krov, skačući lagano kroz uske prolaze između zgrada, sve dok nije stigla do groba ravna krova, upravo sjeverno od Renkeova skloništa. Izvukla je 9-milimetarski pištolj, otpuzala do ugla i pogledala preko ruba.
Ondje su se, tek nekoliko metara od nje, nalazila otvorena vrata na kojima je vidjela znanstvenikova stražara. Naciljala je Berettom, čekajući da joj se oči prilagode mraku ulaza. Tama je postupno poprimala različite oblike i sjene, otkrivajući ponovno glavu i ramena stražara koji je ondje čučao sa svojim automatom. Stegnula je prstom okidač, a zatim ga lagano otpustila. Odlučila je dati tom momku priliku da se opameti.
- Spusti oružje! - zazvala je Randi nježno.
Čuvar je, zaprepašten, reagirao instinktivno. Glava mu je zatrzala i on se očajnički okrenuo zapucavši iz svog Uzija.
Ona je gađala u glavu.
Prije nego što se oštar prodoran rafal zaustavio odbijajući se od kamenih stijena oko nje, krenula je. Otkotrljala se s krova, dočekala se u čučanj na ulici i podigla pištolj ciljajući ravno u otvor kripte.
Nije bilo šuma. Nije bilo nikakvih znakova kretanja iznutra.
- Wulf Renke! - reče Randi mirno na savršenom njemačkom, namjestivši glas dovoljno glasno da se čuje u grobu. - Gotovo je. Nemaš više gdje pobjeći. Izađi s rukama u zraku i ostat ćeš živ. Inače ću te ubiti.
Na trenutak je mislila da će šutjeti i odbiti govoriti. No znanstvenik je ipak odgovorio.
- To su, dakle, moja dva izbora? - rekao je mirno. - Ili ću ti se ponizno predati i prijeti mi zatvor ili ću umrijeti na tvojim rukama?
- Točno.
Renke je zadahtao.
- Imaš krivo - rekao je gotovo tužno. - Zaboravljaš kako uvijek postoji i treća opcija. A to je put koji sam ja odabrao.
Randi je odjednom čula lagani udarac iz groba, kao da je palo ljudsko tijelo, nakon čega je slijedio iznenadni izdisaj i zatim dugo uzdisanje koje je završilo u apsolutnoj tišini.
- Kvragu - promrmljala je krećući se već prema ulazu. Zakasnila je.
Wulf Renke je ležao preko jedne od kamenih klupa koju su upotrebljavali Etruščani za svoje mrtve. Njegove oči su buljile u nju, krute i bez trzanja. Pjena je izlazila iz mlohavih usta i padala na čistu, bijelu bradu. Ostaci slomljene staklene ampule ležali su na podu uz njegove noge, uz torbu sa posebnom izolacijom. Zrak je u grobnici lagano mirisao na bademe.
Bjegunac i stručnjak za biološko oružje počinio je samoubojstvo, vjerojatno cijanidom, shvatila je Randi žalosno. Sagnula se i ušla u grob. Kad brza pretraga Renkeovih džepova nije pokazala ništa vrijedno, uzela je torbu i vratila se na usku ulicu obasjanu mjesečinom.
U spremniku je našla red staklenih bočica zapakiranih u suhi led. A kad je pročitala naljepnice na svakoj bočici, razrogačila je širom oči u apsolutnom iznenađenju i užasu. Randi je zaključila kako gleda varijante smrtonosne bolesti koje su prilagođene preciznom genetskom sastavu Viktora Dudareva, njegovih važnijih ministara i mnogih ruskih vojnih zapovjednika najvišega ranga. Brzo je spustila poklopac, uzela torbu i odjurila kroz tijesne uličice grada mrtvih.
* * *
Smith je polako klizio kroz sjene što ih je bacao niz visokih borova. Izašao je na rubu malenoga parka kojim su dominirali temelji etruščanskoga hrama. Bilo je tu tek nekoliko kamenih stuba, travom obrasla uzdignuta platforma i kružna podnožja nečega što su nekad zacijelo bili visoki stupovi. Glavna cesta oštro je skretala naviše, uspinjući se i ulazeći u Orvieto. Sada je Smith bio okrenut prema jugu.
Spustio se na jedno koljeno dajući znak Kirovu i Fioni da priđu. Kretali su se poput duhova između stabala i došli do njega.
Njima zdesna pružao se glavni dio srednjovjekovnoga grada, labirint malenih vijugavih ulica i niskih, nepravilno oblikovanih kamenih kuća koje su većinom bile stare između osamsto i devetsto godina. Ulice su na mnogim mjestima bile nadsvođene, povezujući stare kuće i pretvarajući uske uličice naizmjence u lokvice blijede srebrne mjesečine i stiksovske tame.
Istočni kraj platoa padao je njima slijeva, spuštajući se strmo prema svjetlima donjega grada, nazvanog Orvieto Scalo. Rubom je prolazila široka terasa do visokih, okruglih utvrda otvorenih na vrhu i masivnih vanjskih kamenih bedema Fortezze dell'Albornoz, papinske tvrđave građene u četrnaestom i petnaestom stoljeću.
- Kojim će putem krenuti Brandt i Malković? - promrmljao je Jon. - Na zapad, u stari grad?
- Ne u stari grad - reče Fiona glatko. - To je za njih slijepa ulica.Jedini pravi izlaz odavde vodi natrag prema kompleksu Centra, a na toj će cesti vrvjeti od ekipa talijanske policije i Hitne pomoći.
- Naprijed - reče Kirov odlučno. Pokazao je na maleni znak sa strelicom koji je označavao put na jug, duž avenije s tri vozna traka do Piazze Cahen i Stazione funiculare - postaje uspinjače koja je povezivala Orvieto s donjim gradom. - Njihova jedina realna nada za bijeg jest da zamole, kupe ili ukradu još
jedno vozilo, a jedino mjesto gdje se to može sigurno učiniti jest blizu glavne postaje. Uspinjača je vjerojatno zatvorena noću, ali zasigurno ima i drugih cesta ili staza koje vode dolje s ove strane grada.
Smith je odlučno kimnuo.
- Zvuči razumno. - Ustao je. - Dobro, ja ću poći lijevom stranom.Oleg, ti pođi desnom.
- A ja ću ići kao dobra mala curica sigurno po sredini - reče Fiona smiješeći se kako bi ublažila žalac skriven iza svojih riječi.
Razdvojeno, kao da su se posvađali, njih troje prešlo je preko malenoga parka koji je graničio s uzdignutom platformom na kojoj je bio ruševni hram te su se nastavili kretati prema jugu, držeći se čvrsto lijevog ruba široke ceste koja je vodila na otvoreni trg nazvan Piazza Cahen.
* * *
Ali gdje je profesor Renke? - insistirao je Malković teško dišući i stišćući čvrsto svoju aktovku uz prsa što su se nadimala. Sjedio je naslonivši se leđima na zatvorena vrata postaje uspinjače. Znoj je zamrsio njegovu gustu sijedu kosu i curio u potočićima niz uplašeno lice.
- Ili je mrtav ili uhićen - odbrusio je Brandt. - Trebao je ostati s nama.
Ljut na sebe i svog uspaničenog poslodavca, Brandt je razmatrao svoje opcije. Bile su sve ograničenije. Kad Renke ode, a HYDRIN laboratorij bude uništen, on će Rusima koristiti samo tako dugo dok Amerikanci budu tapkali u mraku oko planova za invaziju na Ukrajinu i druge bivše sovjetske republike.
Sivooki muškarac je pogledao postrance Malkovićevu aktovku. Sadržavala je informacije koje ne bi smjele pasti u ruke Amerikancima. A sam novčar postao je teret.
U pogledu toga, sumnjao je Brandt, jedini način da iskupi svoj život od tvrdih ljudi u Kremlju bio je da ukloni Malkovića u njihovo ime te da im preda aktovku i sve što ona sadrži. Podigao je svoj pištolj marke Walther, a zatim se zaustavio. Ne tu, odlučio je. Trg je bio previše otvoren, a zvuk pucnja odjeknuo bi gradom. Ne, poslije će ubiti starijeg muškarca, razmišljao je Brandt odlučno, kad budu na sigurnoj udaljenosti od tog prokletog srednjovjekovnog labirinta. Kad budu visoko u Apeninima bit će jednostavno sakriti tijelo izrešetano mecima na mjesto gdje ga nikad nitko neće naći.
Sagnuvši se, grubo je podigao Malkovića.
- Hajde! - zasoptao je. - Ima jedna cesta točno iza ugla ove tvrđave.
Drhteći od straha i umora, stariji muškarac je poslušao.
U tom trenutku jedan od dvojice preostalih muškaraca čučnuo je prosiktavši:
-Herr Brandt! Amerikanci! Tu su!- Podigao je svoj automat upotrijebivši kratku crnu cijev Uzija i pokazao prema ulazu na Piazzu.
Brandt se zaprepašteno okrenuo, držeći pištolj spremnim. Na slaboj svjetlosti mogao je razabrati tri lika odjevena u crno kako dolaze na trg. Bili su udaljeni manje od sto metara.
- Ubij ih! - izderao se.
* * *
Smith je vidio naglo užurbano kretanje blizu postaje uspinjače, malene moderne zgrade na istočnome rubu trga. Ondje su bila četiri čovjeka. Dvojica su bila zaklonjena iza niza žardinjera za cvijeće od terakote, s izvađenim oružjem.
Brandt, onaj viši i plavokosi, čučao je iza njih. Četvrti muškarac, Konstantin Malković, okrenuo se i počeo bježati dalje od postaje. Nestao je u tami krećući se prema visokim nadsvođenim vratima što su vodila u papinsku tvrđavu.
- Dolje! - zagrmio je Jon pokušavajući upozoriti Fionu i Kirova. Bacio se na tlo. - Spustite se!
Brandtovi su revolveraši počeli pucati, ispaljujući potpuno automatski rafale.
Meci su parali zrak svuda oko Smitha pucketajući nisko iznad njegove glave. Drugi su se odbijali od kolnika, vrteći se divlje u svim smjerovima.
Komadići betona i dijelovi asfalta padali su po trgu.
Otkotrljao se, pokušavajući se mahnito odmaknuti od mjesta na koje su ciljali protivnici.
Nekoliko metara dalje Fiona Devin je odjednom kriknula i pala. Ležala je sklupčana, čvrsto stisnutih zuba, uhvativši se za desno bedro. Krv je šiktala između njezinih zgrčenih prstiju. Smrknuta lica od brige, Kirov se bacio prema njoj ne obazirući se na hice koji su fijukali oko njega.
Dva Uzija su umuknula. Oba su revolveraša ispalila svoje pune spremnike od dvadeset metaka za samo nekoliko sekunda. Svaki je od njih čučnuo, očajnički ubacujući novi šaržer.
Smith se prestao kotrljati. Ili će uzvratiti paljbu ili će on i njegova ekipa uskoro biti mrtvi. Oči su mu se stisnule i on je brzo naciljao niz žardinjera za cvijeće. Potegnuo je okidač, pucajući brzo i zamahujući s cijevi sjedne strane malene željezničke postaje prema drugoj. MP5 je glasno štektao, izbacujući hice prema Brandtu i njegovim ljudima. Pogođena jednim od hitaca žardinjera od terakote je eksplodirala izbacujući u zrak komade lončarije, blata te oguljene kore i lišća.
Revolveraš je nestao iza prevrnute žardinjere i ostao miran. Njegov Uzi pao je uz štropot na pod.
Jedan je pao, pomisli Smith sumorno. Ponovno je pomaknuo ciljnik okrenuvši se prema drugom Brandtovu revolverašu. Sam Brandt bio je uz svoga podređenog, klečeći najednom koljenu i držeći poluautomatski pištolj.
Trojica muškaraca otvorila su vatru istodobno.
Hici su ponovno udarali o tlo sijekući zrak oko Jona. Jedan je metak pogodio vrh njegova desnog ramena. Drugi je za dlaku promašio njegov neprobojni prsluk i izbacio njegovu torbicu s opremom koja se kotrljala po Piazzi. Nakon toga komadići slomljene plastike i stakla ostali su na tlu i to je bilo sve što je ostalo od ručnoga kompleta za laserski nadzor. Jedan se metak odbio od pločnika i udario u Jonovu lijevu stranu tolikom snagom da mu je slomio rebro.
Smith je razborito obuzdavao svoje instinkte prožete strahom i željom da se sagne ili skloni od hitaca. Prsti su mu opet stiskali okidač. Cijev MP5 je poskočila i propinjala se od njegova stiska. Jon je čvrsto stisnuo čeljust osjećajući prodornu bol od slomljenoga rebra i nastavio pucati iz automatskoga pištolja na svoje mete.
Rafali hitaca bili su ispaljeni u postaju uspinjače razbijajući staklo, prepucavajući zatvorena vrata i dubeći kratere u smeđim bazaltnim stijenama.
Ostatak žardinjera se rasprsnuo. Brandt i njegov revolveraš su se srušili i pali jedan na drugoga.
Ručka je udarila naprijed kad je Smith ispalio posljednjih trideset hitaca iz svoga spremnika. Reagirajući brzo, izvadio je prazni spremnik, izvukao novi spremnik iz torbice za streljivo i ubacio ga u MP5.
Zatim je snažno potegnuo ručku stavljajući novi metak u cijev.
Promotrio je prednji dio postaje s prstom na okidaču, tražeći pomno bilo kakav znak kretanja oko triju tijela koja su ležala na izderanom pločniku. Ništa se nije micalo. Nastupila je samo iznenadna čudna tišina, potpuna odsutnost šumova nakon isprekidane grmljavine od toliko pucnjave.
- Jone - zazvao je Kirov.
Rus je čučao iznad Fione Devin, pokušavajući užurbano zaustaviti krvarenje iz rane na njezinu bedru.
- Trebam tvoju pomoć - rekao je užurbano.
Smith se osovio na noge spotičući se lagano kad ga je počeo razdirati novi val boli iz slomljenoga rebra, a zatim je pohitao prema ranjenoj ženi. Fiona je još bila pri svijesti. No bila je blijeda i drhtala je u šoku. Pogledao je prema Kirovu. Rus je također bio blijed.
- Kreni za Malkovićem, Oleg. Otrčao je u tvrđavu - reče Jon tiho.- Ja ću se pobrinuti za nju.
Kirov je ljutito zatresao glavom. -Ne, ja...
- Ja sam liječnik. Je li to poznato? - reče Smith brzo. - Pusti me da radim svoj posao. A ti idi i radi svoj posao. Ako Malković pobjegne, sve što smo učinili bilo je uzalud. Kreni!
Kirov ga je gledao još sekundu. Namrštio se, ali ipak je pristao. Ne rekavši ništa više, sagnuo se i nježno dodirnuo Fionino čelo. Zatim je zgrabio svoj automatski pištolj, skočio na noge i potrčao prema ulazu u tvrđavu.
Smith je kleknuo uz Fionu i počeo pregledavati ranu skidajući pažljivo razderanu tkaninu njezinih traperica kako bi dobro pogledao ulaznu i izlaznu ranu. Pipao je oko rane prstima, pritišćući čvrsto uokolo da vidi je li kost slomljena. Ona je stenjala kroz stisnute zube.
- Oprosti - reče joj Jon mirno. Otvorio je pribor za zavijanje rana i izvadio kompresijski zavoj. Zatim ga je počeo čvrsto omatati oko njezine ranjene noge.
Ponovno se trgnula. Skinuo je njezin neprobojni prsluk, zamotao ga i upotrijebio kako bi podigao njezinu ranjenu nogu.
- Je li gadno? - upita Fiona tiho.
- Imala si sreću - odgovori Smith glatko.
Ona se usiljeno nasmiješila.
- To je drugi put noćas što mi to kažeš, pukovniče. Nekako se ne osjećam baš sretno ovaj put.
Jon joj se nasmiješio.
- Sreća je relativna, gospođo Devin. - Uozbiljio se. - Metak koji te pogodio mimoišao je svaku važniju krvnu žilu i samu kost. Tvoj bedreni mišić je vraški puknuo, ali će lijepo zacijeliti kad te smjestimo u pristojnu bolnicu.
Kad je stabilizirao Fionu, otvorio je drugi komplet pribora za zavijanje rana, svukao svoj pulover i upotrijebio komade flastera da koliko-toliko imobilizira svoje slomljeno rebro. Zatim je upotrijebio drugi zavoj i napravio petlju za lijevu ruku te je omotao oko vrata.
Odjednom je kroz slušalice začuo uzbuđeni glas Randi Russell.
- Jone - govorila je brzo - Renke je mrtav, ali imam neki njegov materijal.
Idem sada gore. Kako ste vi?
Smith je uključio svoj mikrofon.
- I Brandt je mrtav. Ali Malković je pobjegao, a gospođa Devin je ranjena.
- Govoreći brzo, izvijestio ju je o cijeloj situaciji, uključujući i njihovu lokaciju na Piazzi Cahen. - Kako brzo možeš doći ovamo?
- Daj mi pet minuta - obeća ona.
- Razumijem - reče Smith. - Dođi što prije. I daj znak helikopteru Pave Low služeći se kodovima koje sam ti dao. Reci im neka budu spremni da nas izvuku.
- Gdje ćete vi biti? - upita Randi.
- Ja idem za Malkovićem. Izvještavat ću te redovito. Kraj. – Uzeo je svoje oružje, ustao i pogledao dolje u Fionu. - Randi će ubrzo stići.Hoćeš li moći biti sama do tada?
I dalje blijeda, kimnula je.
- Hoću. A sada idi pomoći Olegu. Pronađite toga gada.
- A ti mirno sjedi. Nemoj pokušavati hodati na ranjenoj nozi — reče Smith odlučno. - To je zapovijed.
Zatim se okrenuo i potrčao preko Piazze.
* * *
Erich Brandt kretao se kroz tamu, boreći se protiv boli koja je prijetila da mu preplavi osjetila. Oči su mu se širom otvorile kad je došao potpuno k svijesti.
Ležao je na pločniku, pritisnut teretom u nogama. Vrući, bakreni miris svježe krvi ispunio mu je nosnice. Lagano je okrenuo glavu trzajući se od strašne boli.
Na Piazzu je kapnulo još krvi.Jedan od njegovih ljudi ležao je na njemu mrtav, pogođen više puta.
Brandt je oprezno podigao ruku pipajući svoje čelo. Rana na čelu pekla je kao živa vatra. Osjetio je slomljenu kost ispod ispupčene kože. Vid mu se zamračio i žurno je maknuo prste zaprljane krvlju. Nije dobro previše razmišljati što bi ta rana na glavi mogla značiti.
Čuo je kako mu se približavaju koraci i zatvorio oči sve dok nisu ostali samo uski otvori. Dišući površno, motrio je mršavog, tamnokosog muškarca kako trči pored njega držeći jednu ruku u improviziranoj petlji, a u drugoj automat.
To je bio Smith, vidio je Brandt sa zaprepaštenjem. Amerikanac je nekako pobjegao iz Rusije i sada je ovdje, u Orvietu, slijedeći Malkovića. Ta spoznaja ga je nagnala na akciju. Polako se pomicao ispod trupla. Našao je svoj pištolj i puzao sve dok nije došao do skloništa od stabala i grmlja blizu visokog nadsvođenog ulaza u Fortezza dell'Albornoz. Kad se dokopao skloništa, sivooki čovjek je ustao i počeo teturati slijedeći Smitha.
* * *
Upotrijebivši obje ruke Fiona se spustila u sjedeći položaj, pazeći da ispruži zamotanu nogu ispred sebe. Od toga napora osjećala se ošamućeno. Čekala je nekoliko trenutaka da joj se u glavi prestane vrtjeti i zatim je pogledala zureći preko trga obasjanog mjesečinom. Uplašeni glasovi zazivali su jedan drugoga u gradu iza nje. Građani Orvieta uznemirili su se čuvši eksplozije i oružanu paljbu kako odjekuju njihovim drevnim gradom.
Fiona se namrštila. Pogledala je na sat pitajući se gdje je agentica Russell.
Ako lokalna policija dođe onamo prije nego što CIA-ina agentica stigne i pomogne joj, imat će gadnih nevolja. Ni Klein ni predsjednik Castilla ne mogu otkriti tajnu Tajne jedan kako bi objasnili njezine akcije, a ona je s razlogom sumnjala da će talijanske vlasti gledati blagonaklono na navodnu slobodnu novinarku uhvaćenu kako hoda njihovom zemljom naoružana do zuba.
Proučavala je postaju uspinjače izrešetanu mecima, primjećujući dva trupla kako leže na Piazzi ispred razbijenih prozora. Oči su joj se oštro stisnule. Dva trupla? Trebala bi biti tri.
Na trenutak Fiona je ukočeno sjedila, osjećajući ledenu hladnoću kako joj se penje duž kralješnice. Jedan od Brandtovih ljudi, možda sam Brandt bio je u bijegu... a bez svoga radija ona nema načina da obavijesti ostale. S mukom je ustala i odšepala polako prema tvrđavi.
* * *
Smith je našao Kirova i Konstantina Malkovića kako stoje jedan nasuprot drugome na gornjim bedemima tvrđave. Stijena je padala oštro ispod zidina, zaronivši gotovo okomito kroz gusta stabla i grmlje prema svjetlima Orvieto Scala i
autostradi
ispod nje. Novčar je držao ruke visoko u zraku. Otvorena aktovka ležala mu je pred nogama.
Rus je držao svoj automat uperen nehajno prema starijem muškarcu sijede kose. Pogledao je preko ramena u Jona.
- Gospodin Malković je pristao surađivati s nama - reče suho. - Čini se da gorko žali zbog svoje nepromišljene odluke da surađuje s predsjednikom Dudarevim u različitim urotama.
- Uvjeren sam da je tako - reče Smith isto tako suho. – Što je u aktovci?
- Važne informacije za našu vladu - reče Malković ljutito. - Sve što sam mogao saznati o ruskim vojnim planovima.
Prvi put unazad nekoliko dana Jon je osjetio kako mu je neki teret pao s leđa.
Ako je Malković živ i bude govorio, te uz dokaze o Dudarevim planovima o napadu na manje susjede, moguće je da Sjedinjene Amerike Države zaustave otvorena neprijateljstva prema ruskim susjedima.
- Spustite oružje - reče odjednom iza njih neki grubi glas pun boli.- Učinite to ili pucam.
Smith se ukočio. Poznavao je taj glas. Ali Brandt je bio mrtav. On sam je ubio gada.
- Imate tri sekunde - reče Brandt hladno. - Jedan, dva, tri...
Ošamućen od iznenadna obrata sudbine, Smith je ispustio automat.Udario je o ogradu. Kirov je učinio isto, pažljivo zakočivši svoj MP5.
- Odlično - reče im Nijemac. - Sada se okrenite... polako. I držite ruke gore, tako da ih mogu vidjeti.
Poslušali su.
Brandt je stajao ondje, udaljen tek nekoliko metara od grudobrana s kruništem. Lice mu je bilo strašna maska od osušene krvi. Bijela kost virila je iz oštre posjekline na njegovu čelu. Držao je pištolj jednom rukom, pomičući ga stalno lagano kako bi pokrio svakoga od njih naizmjence.
-Erich! - reče Malković veselo krenuvši naprijed. - Hvala Bogu!- Široko se nasmiješio. - Znao sam da ćeš me spasiti od tih ljudi.
- Natrag - progunđao je Brandt uperivši pištolj u milijardera.
Smiješak je nestao s Malkovićeva lica.
-Ali, Erich, ja ...
- Mislio si da ćeš preživjeti ovu noć? - podrugljivo mu je rekao nekadašnji Stasijev agent. - Bojim se da su tvoje špekulacije ovaj put bile pogrešne. Netko bi to nazvao kobnom, promašenom kalkulacijom.- Slegnuo je ramenima, držeći i dalje oružje upereno u troje ljudi. -Dudarev me možda neće nagraditi ako vas ubijem. Ali vaša smrt bi me barem trebala zaštiti od njegova najvećeg bijesa.
- Namjeravate nas sve ubiti? - upita Kirov otvoreno.
Brandt je kimnuo.
- Naravno. - Ustuknuo je nekoliko koraka šireći razmak među njima i onemogućujući svaki nagli pokret koji bi ga mogao zahvatiti prije nego što ih sve ustrijeli. - Jedino je pitanje tko će prvi poginuti.
I opet je cijev pištolja kružila od jednoga do drugoga. Zatim se zaustavila na Jonu.
- Ti, pukovniče - reče Brandt hladno. - Ti si prvi.
No Smith je u tom trenutku spazio neki okretan lik blijeda lica kako se pojavljuje iz tame iza Brandta. Zatresao je glavom.
- Ne mislim tako - rekao je mirno. - Sjećaš li se da sam ti jednom obećao kako ćeš uskoro biti mrtav čovjek?
Brandt se ledeno nasmiješio.
- Jesi, pukovniče. - Naciljao je u Jona, točno u glavu. - No imao si krivo, kao i u mnogo drugih stvari.
Iz neposredne blizine odjeknuo je zaglušujući pucanj iz revolvera.
Brandtov se slavodobitni smiješak smrznuo. Polako, veoma polako okrenuo se i pao u stranu prebacivši se preko ruba ograde. Nastala je kratka tišina, a zatim se začuo mukao udarac.
Smith je zgrabio svoj automat, pošao prema ogradi i pogledao preko nje.
Ondje je, nekih dvadeset metara duboko, vidio Brandtovo slomljeno tijelo raskrečeno na šljunčanoj stazi koja prolazi duž podnožja zidina. Slegnuo je ramenima.
- Nikada nisam rekao da sam ja taj koji će te ubiti - obratio se mrmljajući mrtvom muškarcu.
Osvrnuo se iza sebe.
Ondje je stajala Fiona Devin, spuštajući polako svoj Glock. Zavoj omotan oko njezina desnog bedra bio je obojen svježom krvi.
- Koliko se sjećam, naredio sam ti da ostaneš na sigurnom mjestu- reče Smith blago.
Nasmiješila mu se dok joj je u očima titrala radosna svjetlost.
- Jesi, pukovniče. Ali ja sam civil, a nikada nisam baš znala slušati zapovijedi.
- Srećom po nas - reče Kirov približivši se lažno mrzovoljno kako bi je nježno uzeo u naručje. - Hvala ti, draga, draga Fiona - rekao je jednostavno.
Sagnuo se da je poljubi.
Smiješeći se, Smith je svratio pogled držeći na oku drhtavog mili jardera. U
daljini čuo je prigušeni štropot lopatica rotora koji je postajao sve glasniji. Bili su na putu kući.
POGOVOR
23. veljače Air Force One
Navigacijska svjetla su stalno bljeskala, 747-200B koji je služio kao Air Force One, službeni predsjednikov zrakoplov, letio je sigurno prema istoku noćnim nebom iznad Europe. Oblačni pokrov ispod zrakoplova nije bio probijen, ali na toj visini noćno nebo bilo je osvijetljeno zvijezdama. Skupine američkih borbenih zrakoplova F-15 i F-16 letjele su uz predsjednički zrakoplov, pružajući mu stalnu zaštitu. Na određenoj udaljenosti iza njega više je svjetala bljeskalo na nebu. Dvije goleme cisterne KC-10 bile su ondje, pazeći da borbeni zrakoplovi u pratnji imaju uvijek dovoljno goriva i da budu spremni za neposrednu akciju.
- Očekivano vrijeme dolaska je jedan sat, gospodine predsjedniče - reče stjuard stojeći na vratima otvorenim prema potpuno opremljenoj kabini koja je služila kao predsjednikov ured. U zraku.
Predsjednik Sam Castilla pogledao je sa stola.
- Hvala, James. - Kad su se vrata zatvorila za stjuardom, on se okrenuo Fredu Kleinu koji je strpljivo sjedio na malenom kauču. – Jesi li spreman za veliku predstavu?
Šef Tajne jedan je klimnuo.
- Svakako. - Nasmiješio se. - Nadajmo se da će tvoja izvedba biti cijenjena.
Castilla se nasmijao.
- Mislim da hoće, no vjerojatno ne na prijateljski način. - Uzeo je interkom na svom radnom stolu. - Generale Wallace? Ovdje predsjednik. Možete uspostaviti telefonsku liniju s Moskvom, o čemu smo prije razgovarali.
I Klein i predsjednik čekali su nekoliko minuta dok je osoblje zaduženo za telekomunikacije na predsjedničkom zrakoplovu uspostavilo kontakt s Kremljem. Nakon toga začuo se preko razglasa u Castillinu uredu neki američki glas.
- Predsjednik Dudarev je spreman, gospodine.
- Dobro jutro, gospodine predsjedniče - reče Castilla razdragano. – Ispričavam se što smetam tako rano, ali stvar o kojoj bih želio razgovarati prilično je hitna.
Preko sigurne linije jasno se čuo Dudarevljev blagi, miran glas.
- Meni vrijeme nije problem, gospodine predsjedniče - reče uljudno ruski lider. - Ovih dana često radim dokasna... nesretna sudbina koju, uvjeren sam, obojica dijelimo.
Castilla je mirno uzdahnuo. Zgodno, vrlo zgodno, mislio je. Ali sada je vrijeme za reagiranje.
- Da, mogu zamisliti kako sada imate mnogo posla, Viktore – rekao je mirno, odlučivši osloviti Dudareva imenom. Otvorenost bi mogla biti isto tako oružje državničke mudrosti kao i profinjenost i neizravnost. - Na planiranje ničim izazvanih agresivnih ratova protiv vaših manjih i slabijih susjeda isto se tako gubi mnogo vremena, zar ne?
Nastupila je ledena tišina prije nego što je Rus odgovorio.
- Ja uistinu ne razumijem na što ciljate, gospodine predsjedniče.
- Pa nećemo valjda pričati gluposti - reče Castilla energično. Kimnuo je Kleinu. - Kvragu, vidio sam vaše planove mobilizacije, operativne planove i popise ciljeva. Čak sam čuo audiovrpce s vašim glasom na njima, kako rasprav-ljate o tom istom planu. A jedinice ukrajinske policije i odredi za uklanjanje bombi već su našli eksploziv koji su vaši agenti postavili u Poltavi radi vašeg malog lažnog antiruskoga terorzma.
- Ne znam tko vam je prenio te monstruozne izmišljotine – rekao je Dudarev ukočeno.
Castilla se naslonio u sjedalu.
- Vaš dobri prijatelj, gospodin Konstantin Malković, Viktore. On je taj.
- Malković je kapitalist i špekulator koji posluje u mojoj zemlji - uzdahnuo je Dudarev. - Samo to znam o njemu.
Castilla je slegnuo ramenima.
-Ta laž ne drži vodu, Viktore. Savjetujem vam da dođete s nekom drugom pričom, i to veoma brzo. - Pogledao je kroz prozor uhvativši kratak sjaj crvenih i zelenih svjetala svoje pratnje bombardera. - Razgovarajmo radije o činjenici da ćete angažirati nekih tristo tisuća ili nešto više vojnika koje ste nagomilali blizu Ukrajine, Gruzije, Kazahstana, Armenije i Azerbajdžana i poslati ih natrag do njihovih mirnodopskih vojarni... i gotovo.
- Mogu li razgovarati iskreno, gospodine predsjedniče? – upita Dudarev ozbiljno.
- Svakako - reče mu Castilla, cereći se preko malene kabine prema Kleinu.
- Uvijek uživam u iskrenosti. Posebno zato što je rijetko dobijem od vas.
- Ako uistinu imam tako mnogo tenkova, vojnika i zrakoplova spremnih za rat, zašto bih tako lako odustao od svojih planova? Zar mislite da vaš glas ulijeva toliko straha?
- Nipošto, Viktore - reče predsjednik lagano. - Jednostavno ne mislim da ste spremni za generalni sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-om. Vi razmišljate u pojmovima munjevite akcije protiv slabih i dezorganizira-nih mjesnih snaga, a ne o žestokoj borbi s najsnažnijim savezom u povijesti.
- Ali vi nemate sporazume o obrani s Ukrajinom ili Gruzijom ili ostatkom država - odvratio je Dudarev oštro. - Niti s ikakvim snagama stacioniranim na njihovu teritoriju. A ja nekako ne vjerujem da će nam se vaša zemlja ili vaši saveznici tako ozbiljno suprotstaviti. Nitko u Londonu ili Berlinu ili Parizu ili New Yorku neće podupirati rat protiv Rusije radi nekoliko gologuzih Azerbajdžanaca ili slično!
- Možda neće - složio se Castilla. -Ali hoće ako vaši napadi ugroze Amerikance, posebno političke vođe koji su prilično dobro poznati i poštovani...
- Malo je zastao. - Poput mene, na primjer.
- Što? - upitao je ruski vođa. - O čemu vi to govorite?
Castilla je pogledao na sat. Vani se buka četiriju velikih motora zrakoplova 747 promijenila kad je mlažnjak počeo postupno slijetati.
- Mislim da biste trebali znati da ću sletjeti u Kijevu za manje od četrdeset pet minuta. I ne očekujem da ću napustiti Ukrajinu tijekom narednih nekoliko dana. Njihovi novi vođe i ja moramo obaviti mnogo poslova, posebno pregova-rati o sporazumu o uzajamnoj obrani.
- Nemoguće.
- Nimalo - reče Castilla zabrinuto. Glas mu je postao oštar. - Ukrajina je sada neovisna zemlja. Slutim da ste smetnuli s uma taj detaljčić, Viktore.
Dudarev nije rekao ništa.
- A takve su i druge bivše sovjetske republike - nastavio je Cas-tilla. - Zato će sva sila viših dužnosnika SAD-a, NATO-a i Japana, uključujući i moje državne tajnike i tajnika za obranu, poći u posjet svim zemljama u sljedećih nekoliko dana. Pa ako jedan jedini ruski bombarder, tenk ili pješački vojnik prijeđu te granice, mogu jamčiti da će to završiti tako što ćete povući svoju zemlju u rat koji si ona ne može priuštiti, rat koji će sasvim sigurno izgubiti.
- Vi vrijeđate - odbrusio mu je ruski vođa.
- Naprotiv - reče Castilla hladno. - Ja sam neobično strpljiv. Ali uvjeravam vas kako vam ni ja ni moja zemlja nikada nećemo zaboraviti ili oprostiti odluku da pustite HYDRU na nas.
- HYDRU? - upita Dudarev, ali prvi put u njegovu se glasu mogla razabrati nota nesigurnosti, možda čak i straha. - Ne znam o čemu vi to govorite.
Predsjednik ga nije slušao.
- Ima jedna stara, veoma stara uzrečica koja kaže: Kad liježeš sa psom, budiš
se s buhama, Viktore. Dobro, profesor Wulf Renke bio je prokleti, prljavi pas, i sada imate punu vreću buha. Kad smo ulovili Renkea, našli smo nešto vrlo zanimljivo u maloj torbi koju je nosio, cijeli komplet staklenih bočica napunje-nih nekom tekućinom.
Dudarev nije ništa rekao.
- I sada, zanimljiva je stvar kod tih bočica da su na njima napisana nnoga ruska imena, a jedno od njih je vaše, Viktore.
Čak i na tisuću milja koje su ih razdvajale Castilla je mogao osjetiti nelagodu svoga nevidljivog sugovornika.
- Ali ja sam uljuđen čovjek, za razliku od vas - nastavi predsjednik ne trudeći se da prikrije svoj krajnji prezir prema ruskom vođi. - Odlučio sam da neću provjeravati kako bi vam se dopao okus vašeg vlastitog oružja kad bi vam se vratilo. Mi ćemo za sada radije pričuvati te tzv.varijante HYDRE. Kao oblik osiguranja protiv bilo kakvog budućeg lošeg ponašanja vas ili vaših kompanjona u Kremlju.
- To je ucjena - zagrmio je Dudarev.
- Ucjena je ružna riječ, Viktore - reče Castilla mirno. Slegnuo je svojim širokim ramenima. - Priopćit ću vam kad nađem bolju. Da svidanija.
Stisnuo je dugme na svom telefonu prekinuvši vezu na vrućoj liniji. Zatim je predsjednik pogledao svoga starog prijatelja. - I ?
- Mislim da si uživao, Same - reče Klein cereći se. - Ali kao političar nikada nisi bio oličenje diplomacije.
- Ne, nisam - složio se Castilla zadovoljno. -Ali uistinu ću uživati kad se pijedestal cara Viktora počne klimati. Kvragu, mogu čak odlučiti da mu zadam nekoliko dobro tempiranih udaraca. Uz malo sreće, Rusi će dobiti priliku za novi početak jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti.
- Misliš da će Dudarevljev režim biti u ozbiljnoj nevolji? – upita Klein čudeći se.
- Da - kimnuo je predsjednik ozbiljno. - Jednom kada procuri što spremaju Viktor i njegove budale, nastat će ozbiljni problemi u Rusiji. Neki vrlo utjecajni ljudi poludjet će što ih umalo nije uvukao u rat, a drugi će misliti da je slabić koji odustaje u posljednjoj minuti. Taj fijasko bit će prvi veliki zveket u njegovu oklopu. - Slegnuo je ramenima.- Jednom kada ovaj osjećaj neranjivosti oslabi nesuđenog diktatora, to će biti početak kraja. Malo ću pričekati... Slutim da će nam izazvati još nekih nevolja prije nego što padne, ali rekao bih da je Dudarev pružio svojim političkim neprijateljima veliki komad užeta koje će oni upotrijebiti da ga objese.
15. ožujka
Američka pomorska baza, Guantanamo, Kuba
Kamp 5, jedan od nekoliko najbolje čuvanih zatvora u zaljevu Gvantana-mo rezerviran je za teroriste visoke razine, najčešće više članove al-Qaede ili drugih opasnih terorističkih skupina. Služio je također u rijetkim prilikama za smještanje "zatvorenika duhova". To su žene i muškarci čija su imena uklonjena iz svih službenih dokumenata radi sigurnosnih i obavještajnih razloga.
Narednik američke vojske Henry Farmer pokucao je pristojno na čelična vrata ćelije koju je zauzimao zatvorenik broj šest.
- Vrijeme je za ručak, gospodine - reče gurnuvši pladanj kroz otvor u dnu vrata.
Broj šest, visoki muškarac bijele kose, s visokim ličnim kostima i blijedo-plavim očima, uspravio se umorno sa svoje postelje i uputio se po pladanj.
- Hvala, naredniče - reče. Pokušao se nasmiješiti. -Nadam se da je kuhar malo osvježio svoje znanje nakon jučerašnje katastrofe.
- Možda jest - reče Farmer, nezainteresirano slegnuvši ramenima. - Samo da vam kažem da je vaš sljedeći sastanak s momcima iz Langleyja predviđen za danas kasno popodne.
Zatvorenik je mrko kimnuo. Njegove rasprave s CIA-inim istražiteljima nikada nisu bile ugodne. Odnio je pladanj na svoj krevet i počeo jesti.
Farmer ga je gledao u tišini, zatim se okrenuo i otišao za svojim poslom.
Toga popodneva narednik je našao vremena za šetnju po plaži. Našao je zbitog, sivokosog muškarca koji ga je čekao, čovjeka kojeg je putovnica i pristojno poslovno držanje identificiralo kao Klausa Wittmera, predstavnika Međunarodnoga crvenog križa.
- Je li bilo kakvih problema? - upitao je sivokosi muškarac.
Farmer je zatresao glavom.
- Ni glasa. - Dobacio je nešto Wittmeru koji je to ulovio jednom rukom i držao u dlanu. -A ostatak moje plaće?
-Bit će sve po planu - mirno ga je uvjeravao sivokosi muškarac.
Kad je američki dužnosnik bez zadatka otišao niz plažu, Aleksej Ivanov, šef ruske Trinaeste uprave otvorio je dlan. Ondje je zasjala prazna staklena bočica o koju se odbijalo toplo karipsko sunce. Namrštivši se, Ivanov ju je gledao još
nekoliko sekunda. Beskoristan potez, pomislio je ozbiljno, ali koje nam se druge mogućnosti otvaraju?
Odjednom se ruski šef špijuna okrenuo i bacio bočicu u zaljev, daleko iza valova koji su udarali o obalu. Zatim se i on okrenuo i otišao.
Posljednja varijanta HYDRE bila je isporučena.
22. ožujka Alexandria, Virginia
Maleni vijetnamski restoran na King Streetu, kad se prijeđe Potomac u Washingtonu, bio je omiljen među onima koji su cijenili dobru hranu, umjerene cijene i mirnu, nepretencioznu poslugu. Drugim riječima, mislio je Jon Smith proučavajući jelovnik, ovaj restoran nije moderan, već popularan.
- Je li ova stolica zauzeta? - čuo je poznati glas kako pita.
Smith je pogledao nasmiješivši se u znak dobrodošlice. Ondje je stajala vitka, zgodna žena kratke, zlatne kose. Uzvratila je osmijeh, ali on je pomislio kako joj je pogled oprezan.
- Dobar dan, Randi - reče on ustavši da je pozdravi. - Bojao sam se da su momci u Langlevju odlučili da te zatvore nakon svega.
Randi Russell je slegnula ramenima.
- Neka piskarala sa sedmoga kata se, čini se, ne mogu odlučiti - reče ona mirno. - Pola njih, uključujući i ravnatelja, misle da sam kao slobodni strijelac prijetnja Agenciji i da bi mi trebalo dati nogu prije nego što izazovem veći skandal. Druga polovica njih, uključujući tu i moga šefa, misle da je hvatanje Renkea bilo vrijedno prečaca.
Pričekao je dok je ona ljupko sjela, a zatim je i on sjeo. - I što misliš, koja će polovica pobijediti?
- Oh, Agencija će me zadržati - reče ona samouvjereno. Lagani smiješak nabrao joj je usne. - Momci na vrhu će napraviti kompromis, kao što to uvijek čine. Tako da ću vjerojatno završiti s još nekoliko stranica nemilosrdnih komentara u svom osobnom dosjeu i možda dobiti dodatnih tjedan dana dopusta koji neću nikada iskoristiti jer neću imati vremena za to.
Smith se nasmijao.
- Cinična si.
- Takva sam rođena, Jone - rekla mu je. - Zato se tako dobro uklapam u CIA-u. - Uzela je jelovnik i zatim ga opet ispustila. - Čuo si da su Nijemci napokon potvrdili identitet svoje krtice?
- Heichler, zar ne? - nagađao je. - Momak koji se sam ubio sutradan nakon što smo uhvatili Malkovića?
Kimnula je.
- Bilo je potrebno mnogo kopanja, ali uspjeli su ući u trag velikom broju uplata gotova novca za njega s jedne od Malkovićevih fiktivnih firmi.
- I ja sam čuo za Malkovića - reče joj on mirno. – Pretpostavljam da zaljev Guantanamo nije baš tako siguran kako mnogi misle da jest.
Randi je podigla obrvu.
- Vijesti se brzo šire u tim rijetkim krugovima u koje zalaziš, makakvi krugovi to bili. S obzirom na toliko gluposti ljudi koji su dopustili da ga se Rusi dokopaju prije nego što ga mi iscijedimo, mislim da se detalji o njegovoj smrti drže u najstrožoj tajnosti.
- Možda imam nekoliko prijatelja koji mi kažu stvari koje ne bi trebali
- priznao je Smith.
Uzdahnula je.
- Poštedi me. - Randi je ponovno uzela svoj jelovnik. - Pretpostavljam da je gospođa Devin izašla iz bolnice i da se oporavlja - reče ona nehajno.
- Tako sam čuo - reče on brižno.
- Ne mislim da će biti dobrodošla u Moskvi kada se vrati.
Jon se nasmijao.
- Pa i neće. - Pogledao ju je preko stola. - Ali Fiona je tip koji se uvijek dočeka na noge. Čini se već dokopala nekog posla u jednoj od prestižnih istraživačkih ustanova smještenih u New Yorku.
On je zapravo znao da je Fred Klein sredio Fioni taj posao jer će joj omogu-
ćiti dobru krinku za obavljanje zadataka za Tajnu jedan.
- New York nije baš daleko odavde - komentirala je Randi mirno.
- Nije, pretpostavljam da nije - složio se Smith. Zatim je dodao s vragolastim žaljenjem. - No užasno je dug put iz Moskve, a i avionske karte nisu jeftine. Tako da imam čudan osjećaj da će klijenti Olega Kirova osjetiti poskupljenje konzultantskih usluga.
Pogledala ga je začuđeno.
- Kirov?
Kimnuo je. Kad se Klein uvjerio kako Kremlj nema spoznaja o ulozi koju je Kirov odigrao u nedavnim događajima, dopustio je Rusu da se vrati u svoju zemlju. Tako da je bivši agent FSB-ajoš u igri kao dobro prikriveni špijun Tajne jedan.
- Oleg Kirov? - upitala je ponovno, i dalje skeptična. - I gđa Devin?
Smith se svečano zakleo.
- Časna riječ. Ne lažem.
- Ma daj! To je lijepo - reče Randi nevino.
A zatim se, smiješeći se samoj sebi, smjestila udobno u stolicu
proučavajući jelovnik s istinskim zanimanjem. -I, što preporučuješ?
(kraj)
Scan, OCR: ibs
Ispravka i prelom: BABAC