1
Harvey Metcalfe uspijeva prodati veliki broj akcija nepostoječeg nalazišta nafte.
Dokaza nema i pravda je nemoćna. Međutim, četvorica ljudi odluče da nadmudre
vrhunskog varalicu i da vrate na prijevaru izmamljeni novac. Svaki sudionik ove
opasne akcije mora upotrijebiti sav svoj talent da bi od Harveya namirio i posljednji ukradeni novčić.
ZAHVALA
Želim odati priznanje mnogim ljudima koji su mi uvelike pomogli napisati ovu knjigu. Zahvaljujem Davidu Niveftu ml. koji me potakao da je napišem, sir Noelu i lady Hali koji su omogućili njezino nastajanje, Adrianu Metcalfeu, Anthonyju Rentoulu, Colinu Emsonu, Tedu Francisu, Godfreyju Barkeru, Willyju Westu, Madame Tellegen, Davidu Steinu, Christianu Neffeu, dr. Johnu Vanceu, dr. Davidu Weedenu, velečasnom Leslie Stvleru, Robertu Gasseru, prof. Jimu Boltonu i Jamie Clark, te Gail i Jo s čijom je pomoći ostvarena u cjelini; zahvaljujem i supruzi Mary za sve one sate što ih je utrošila na ispravljanju i dotjerivanju.
Prolog
— Jorg, večeras u šest sati prema srednjoevropskom vremenu stići će ti na račun br. 2 od Credit Parisien sedam milijuna dolara. Uloži ih u prvorazredne banke i u poslove najboljih trgovačkih tvrtki. Plasiraj ih, inače, na kratkoročno eurodolarsko tržište. Jasno?
— Da, Harvey.
— Uloži milijun dolara u Banco do Minas Gerais u Rio de Janeiru na ime Silvermana i Elliotta, a zatim zatvori račun u Barclayjevoj banci u Lombard Streetu. Jasno?
— Da, Harvey.
2
— Kupuj zlato na moj robno-novčani račun dok ne stigneš do deset milijuna dolara, a onda sačekaj dok ne primiš dalje upute. Potrudi se da kupuješ kad je cijena niža i ne žuri! Budi strpljiv! Jasno?
— Da. Harvey.
Harvey Metcalfe pomisli da je ta posljednja uputa bila nepotrebna.
Jorg Birrer je bio najkonzervativniji novčar u Zurichu i, što je za Harveyja bilo najvažnije, u više od dvadeset pet godina dokazao se kao jedan od najoštroumnijih bankara.
— Možeš li doći u Wimbledon u utorak 25. lipnja, u dva sata poslijepodne, na središnje igralište gdje je moja loža?
— Da, Harvey.
Slušalica škljocne na svoje mjesto. Harvey se nikada nije opraštao.
Nikad nije razumio profinjenosti života, a sad je već bilo kasno da se započne privikavati na njih. Podiže telefonsku slušalicu, odabere sedam brojeva Lincoln Trusta u Bostonu i zatraži da ga spoje s njegovom tajnicom.
— Gospođica Fish?
— Da, gospodine.
— Uzmite dosje koji se odnosi na Prospecta Oil i uništite ga. Uništite svu korespondenciju povezanu s tim predmetom, da ne ostane ni traga! Jasno?
— Da, gospodine.
Slušalica nanovo škljocne. U posljednjih dvadeset pet godina Harvey Metcalfe je tri puta izdao takvu zapovijed, pa je gospođica Fish već naučila da ga ništa ne pita.
Harvey duboko odahne, što je zvučalo poput uzdaha, spokojnog izraza trijumfa. Sada je imao najmanje dvadeset pet milijuna dolara i ništa ga više nije moglo zaustaviti. Otčepi bocu šampanjca Krug 1964, što ga uvozi londonski dobavljač Hedges i Butler. Pijuckajući šampanjac pripali cigaru Romeo & Julieta Churchill. Jedan talijanski imigrant bi mu svakog mjeseca prokrijumčario s Kube nekoliko kutija od po dvjesto pedeset komada. Zavali se u naslonjač da sve to tiho proslavi.
3
U Bostonu, u Massachusettsu, bilo je dvanaest sati i dvadeset minuta.
Još malo, pa će i objed.
U Harley Streetu, Bond Streetu, King's Roadu i Magdalen Collegeu u Oxfordu bilo je šest sati i dvadeset minuta poslijepodne. Četiri čovjeka, neznanih jedan drugome, provjeravali su u posljednjem izdanju londonskog Evening Standarda tržišnu vrijednost dionica tvrtke Prospecta Oil. Vrijedile su 3,70 funti. Sva su četvorica bili bogataši koji s radošću očekuju da će učvrstiti svoje već uspješne karijere.
Sutra će biti siromasi.
Legalno steći milijun dolara uvijek je bilo teško. Ilegalno steći milijun dolara uvijek je bilo malo lakše. Možda je od svega najteže sačuvati milijun dolara kad ih već stekneš. Metelski je bio jedan od rijetkih ljudi kojima je sve troje uspjelo. Unatoč tome što je milijun koji je legalno stekao slijedio iza milijuna koji je ilegalno stekao, Metelski je bio za korak ispred svih ostalih: pošlo mu je za rukom da sve sačuva.
Henryk Metelski se rodio 17. svibnja 1909. u New Yorku, u Lower East Sideu, u sobici u kojoj je već spavalo četvoro djece. Odrastao je u doba krize, vjerujući u Boga i u jedan obrok dnevno. Roditelji su mu bili iz Varšave. Iselili su se iz Poljske na prijelazu stoljeća. Henrykov otac je po zanimanju bio pekar, pa je ubrzo našao zaposlenje u New Yorku gdje su se poljski doseljenici specijalizirali u pečenju crnoga raženog kruha i u vođenju malih restorana za svoje zemljake. Oba su roditelja željela da se Henryk posveti akademskoj karijeri, ali njemu nije bilo suđeno da postane ni istaknuti učenik srednje škole. Njegovi su prirodni darovi bili posve drukčiji. Lukav i bistar dječak pokazao je mnogo više zanimanja za to da uspostavi nadzor nad tajnim školskim tržištem cigareta i alkoholnih pića negoli da buba bajke o američkoj revoluciji i o Zvonu slobode. Mali Henryk nije ni na trenutak povjerovao u to da su najbolje stvari u životu besplatne, a lov za novcem i moći bio mu je tako prirođen kao što je mački prirodno da lovi miševe.
Kad je bubuljičavom i naprednom Henryku bilo četrnaest godina, umro mu je otac od onoga što nam je danas poznato kao rak. Majka je preživjela muža samo nekoliko mjeseci, ostavivši petoro djece da se sama pobrinu za sebe. Trebalo je da Henryk, kao i ostalo četvoro djece, bude smješten u okružno sirotište za zapuštenu djecu, ali sredinom 4
dvadesetih godina dječaku nije bilo teško da nestane u New Yorku: samo što je teže bilo preživjeti. Henryk je postao majstor preživljavanja.
U daljem životu će se pokazati da mu je to školovanje bilo i te kako od koristi.
Potucao se Lower East Sideom stegnuta remena i otvorenih očiju, čisteći cipele ovdje, perući posuđe ondje, motreći stalno ne bi li ugledao ulaz u labirint usred koga se nalazi bogatstvo i ugled. Prva mu se prilika ukazala kad je Jana Pelnika, dostavljača u njujorškoj burzi, s kojim je dijelio sobu, kobasica nadjevena salmonelom privremeno izbacila iz opticaja. Zamoljen da nadgledniku dostavljača javi kakva se nezgoda dogodila njegovu prijatelju, Henryk je otrovanje hranom napuhao do tuberkuloze i uspio da ga prime na upražnjeno mjesto.
Unajmio je drugu sobu, odjenuo novu uniformu, izgubio prijatelja i stekao namještenje.
Većina poruka što ih je Henryk dostavio na početku dvadesetih godina glasila je »kupuj«. Mnogo se puta tako smjesta i postupilo. Jer, bilo je to razdoblje buma. Gledao je kako se bogate ljudi skromnih sposobnosti, dok on ostaje puki promatrač. Nagonski su ga privlačili oni koji na burzi tjedno steknu više novaca nego što će on svojom plaćom zaraditi cijelog života.
Latio se toga da temeljito prouči kako funkcionira burza. Slušao je privatne razgovore, otvarao zapečaćene poruke i otkrio kojim sažetim kompanijskim izvještajima valja posvetiti pažnju. Kad mu je bilo devetnaest godina već je stekao četvorogodišnje iskustvo o Wall Streetu. Te četiri godine, koje bi većina mladih dostavljača provela u pukom obilaženju mešetarnica kojima se tiskaju ljudi, i raznoseći ružičaste papiriće, za Henryka Metelskog vrijedile su koliko i diploma harvardske Visoke komercijalne škole. Nije mogao ni sanjati da će jednog dana na tom visokom učilištu i sam držati predavanja.
Jednog jutra u srpnju 1927. trebalo je da dostavi poruku Halgarten and Co., afirmirane posredničke agencije, pa je, kao i obično, svratio u umivaonicu sa zahodima. Već je bio usavršio zgodan sustav da se zaključa u zahod, prouči poruku koju nosi i da odluči da li je za njega vrijedna. Ako se pokazalo da jest, smjesta bi telefonirao Witoldu Gronowichu. starom Poljaku koji je vodio malo društvo za osiguranje svojih zemljaka. Za te obavijesti iz prve ruke Henryk bi znao ubrati dodatnih dvadeset-dvadeset pet dolara tjedno. Gronowich, koji nije 5
mogao ulagati velike svote u dionice, nikad nije odao ništa što bi se moglo povezati s njegovim doušnikom.
Sjedeći na zahodskom sjedištu, Henryk je postao svjestan da ovaj put čita veoma važnu poruku. Budući da su se sva ostala zainteresirana društvena tijela složila s prijedlogom, guverner Teksasa upravo se spremao da kompaniju Standard Oil ovlasti neka završi gradnju naftovoda od Chicaga do Meksika. U trgovačkim se krugovima dobro znalo da ta kompanija gotovo godinu dana nastoji dobiti konačno dopuštenje, ali je prevladavalo opće mnijenje da će guverner odbaciti prijedlog. Poruku se moralo smjesta dostaviti izravno Tuckeru Anthonyju, posredniku Johna D. Rockefellera, To dopuštenje da se izgradi naftovod omogućit će da se cijeli Sjever brzo i lako opskrbljuje naftom, a to može značiti samo povećanje dohotka. Henryku je bilo jasno da će, čim se vijest objavi, vrijednost dionica Standard Oila na tržištu početi stalno rasti, osobito kad se uzme u obzir da Standard Oil već nadzire devedeset posto američkih rafinerija.
U normalnim okolnostima Henryk bi tu obavijest odmah dojavio gospodinu Gronowichu, i upravo se spremao da to učini kad opazi da je podebelom čovjeku koji je također napuštao umivaonicu ispao nekakav papirić. U taj čas u umivaonici nije bilo nikoga, pa se Henryk pobravši papirić vratio u svoj zahod nadajući se da će u najbolju ruku saznati još kakav zanimljiv podatak. No, to je bio ček na 50.000 dolara koji je glasio na gospodu Rose Rennyck.
Nije još ni došao k sebi, a već je hitro razmišljao. Brzo je izišao iz umivaonice i odmah se našao vani, na Wall Streetu. Otišao je do kavanice u Rector Streetu, sjeo i pretvarao se da jednostavno pije koka-kolu, a zapravo je pomno razrađivao svoj naum. Potom je prešao na djelo.
Najprije je u poslovnici Morganove banke na jugozapadnoj strani Wall Streeta unovčio ček. Znao je da će ga odjevenog u otmjenu, uniformu burzovnog dostavljača sigurno smatrati kurirom neke uvažene tvrtke.
Potom se vratio na burzu i od posrednika kupio 2.500 dionica Standard Oila po 19 dolara i 87 centi. Nakon odbitka posredničke provizije, ostalo mu je 126 dolara i 61 cent. Uložio je 126 dolara i 61
cent na tekući račun u Morganovoj banci. Zatim se, nestrpljivo očekujući da guvernerov predstavnik za štampu da izjavu, prepustio 6
uobičajenom ritmu svakodnevnog posla. Bio je previše zaokupljen Standard Oilom da bi s porukama koje nosi svraćao u umivaonicu.
Nije bilo nikakve izjave. Henryk nije mogao znati da će vijest biti držana u tajnosti sve dok se u tri poslijepodne službeno ne zatvori burza, kako bi se samom guverneru dala prilika da gdje god stigne stavi prljavu šapu na sve dionice kojih se može domoći. Te je večeri Henryk stigao kući skamenjen od straha da je učinio kobnu grešku.
Već mu se priviđalo kako gubi posao i sve što je stekao u posljednje četiri godine. Možda će čak završiti i u zatvoru.
Te noći nije mogao spavati i postajao je sve nemirniji u svojoj sobici bez zraka, iako je prozor bio širom otvoren. Oko jedan sat nije više mogao izdržati neizvjesnost. Iskočio je iz kreveta, obrijao se, odjenuo i podzemnom željeznicom pošao do glavnog kolodvora. Otud je otpješačio do Times Squarea. Dok su mu ruke drhtale, kupio je prvo izdanje Wall Street Journala. Na trenutak nije mogao prepoznati vijest, premda je vrištala naslovom preko cijele strane:
˝GUVERNER ODOBRIO ROCKEFELLERU GRADNJU NAFTOVODA˝
a u podnaslovu je stajalo:
˝OČEKUJE SE VELIKI PORAST U PROMETU DIONICA TVRTKE
STANDARD OIL˝
Ošamućen, Henryk otetura do najbližeg noćnog kafića u Zapadnoj četrdeset drugoj ulici i naruči veliki hamburger i pomfrit koji je prelio kečapom. Navalio je na hranu poput čovjeka koji jede svoj posljednji doručak prije no što će sjesti na električnu stolicu, a ne kao onaj kome je to prvi obrok na putu prema bogatstvu. Na prvoj strani pročita iscrpan prikaz o Rockefellerovu uspjehu. Prikaz se nastavljao i na četrnaestoj strani. Oko četiri ujutro kupio je prva tri izdanja New York Timesa i prva dva izdanja Herald Tribunea. Glavni sadržaj bio je svugdje isti. Smušen i ushićen, Henryk požuri u svoju sobu i presvuče se u uniformu. U burzu je stigao u osam i počeo otaljavati svakodnevne poslove, stalno misleći samo na to kako da ostvari drugi dio svog nauma.
Kad se burza i službeno otvorila, Henryk pođe do Morganove banke i zatraži 50.000 dolara zajma, a kao pokriće ponudi 2.500 dionica Standard Oila, koje su tog jutra vrijedile 21 dolar i 25 centi.
7
Pozajmljeni novac položio je na svoj tekući račun i zatražio da mu izdaju ček na 50.000 dolara, na ime gospođe Rose Rennick. Napustio je banku i potražio adresu i telefonski broj svoje nehotimične dobročiniteljice.
Gospođa Rennick, udovica koja je živjela od uloženog novca što joj ga je ostavio suprug, imala je stančić u 62. ulici. Henryk je znao da je to jedan od najotmjenijih krajeva New Yorka. Pomalo se začudila kad ju je nazvao neki Henryk Metelski i zamolio da se sastanu radi hitnoga privatnog posla. Međutim, spominjanje agencije Halgarten and Co.
ulilo joj je ponešto povjerenja, pa je pristala da se sastanu u Waldorf-Astoriji u četiri poslijepodne.
Henryk nikada dotad nije bio u Waldorf-Astoriji, ali nakon ove četiri godine provedene na burzi bilo je malo uglednih hotela i restorana za koje nije čuo, jer su ih različiti ljudi spominjali u razgovorima. Shvatio je , kako je za gospođu Rennick bilo priličnije da se s njime tu nađe za čajem nego da u svom stanu primi čovjeka kome je ime Henryk Metelski, osobito kad se uzme u obzir da je njegov poljski naglasak jače dolazio do izražaja preko telefona negoli licem u lice.
Dok je stajao na debelom sagu Waldorfova predvorja, Henryk se odjednom postidio svoje naivnosti u odijevanju. Zamišljajući da svi bulje u njega, zavukao je svoje poprilične obline u elegantan naslonjač
Jeffersonova salona. Još su neki gosti Waldorf-Astorije bili prilično zaobljeni, ali je Henryk slutio da je za njihovu gojaznost prije odgovoran 'pommes de terre maitre d'hotel' negoli pomfrit. Uzaludno želeći da je manje namazao crnu valovitu kosu a više cipele izgaženih peta, nervoznome ogrebao dosadan prištić kraj usne i nastavio čekati.
Njegovo odijelo, u kojem se osjećao tako sigurnim i uspješnim među svojim drugovima, bilo je izlizano, sirotinjsko, jeftino i napadno. Nije pristajao u taj dekor, a još manje među te goste, pa prvi put osjeti, da je nepodoban. Dohvatio je primjerak New Yorkera i sakrio se iza njega moleći Boga da njegova gošća što prije dođe. Konobari su puni poštovanja oblijetali oko bogatih stolova, a puni nagonske drskosti uopće nisu opažali Henryka. Primijetio je kako jedan od njih, s bijelim rukavicama, ne radi ništa drugo nego samo kruži čajanom i srebrnim mašicama savršeno pažljivo poslužuje goste kockama šećera. Henryka se to duboko dojmilo.
8
Rose Rennick je stigla nekoliko minuta poslije četiri u pratnji dva psića i sa nezamislivo širokim šeširom na glavi. Henryku se učini da joj je više od šezdeset godina, da ima više kila nego što treba, da je više našminkana i više nakićena nego što joj pristoji, ali joj je osmijeh bio topao i dok se kretala od stola do stola i ćaskala s redovitim posjetiocima Waldorf-Astorije činilo se da sve poznaje. Kad je konačno doprla do stola, za koji je s pravom prosudila da je Henrykov, prilično se iznenadila, se samo zato što je Henryk tako čudno odjeven nego i zato jer je djelovao mlađe od osamnaest godina koliko mu je bilo.
Dok je gospođa Rennyck naručivala čaj, Henryk je već počeo recitirati svoju dobro pripravljenu priču: s njenim se čekom dogodila nesretna zabuna, pa je prethodnog dana krivo zaveden na račun njegove agencije pri burzi i njegov mu je šef zapovijedio da smjesta vrati ček i da se ispriča izrazivši duboko žaljenje što je došlo do nesretne greške.
Henryk joj nato preda ček na 50.000 dolara i doda da će izgubiti posao ako se ona na sve to požali, jer je on jedini krivac zbog zabune.
Zapravo, gospođu Rennick su tek tog jutra obavijestili da je ček nestao, a nije imala ni pojma da je bio naplaćen, jer da bi se preispitao njen račun trebalo bi proći nekoliko dana. Henrykova savršeno iskrena zabrinutost kojom je tucajući i mucajući ispričao svoju bajku uvjerila bi i daleko kritičnijeg promatrača ljudske naravi negoli je to bila gospođa Rennick. Potpuno zadovoljna time što joj je novac vraćen, budući da je za ček jamčila Morganova banka, ništa nije izgubila, pa se rado suglasila da na sve to više nema smisla trošiti riječi. Henryku se ote uzdah olakšanja, pa se prvi put tog dana opusti i sve mu postane zabavno. Ćak je dozvao i konobara sa šećerom i srebrnim mašicama.
Pošto je prošlo dolično razdoblje vremena, Henryk objasni da se mora vratiti na posao, zahvali gospođi Rennick na suradnji, plati račun i izađe. Kad se našao na ulici, tako mu je laknulo da je zafićukao. Nova košulja mu je bila natopljena znojem. (Gospođa Rennick bi upotrijebila riječ perspiracija.) Međutim, bio je vani i mogao je nanovo slobodno disati. Njegova prva velika operacija je uspjela.
Stajao je na Park Aveniji i uživao u tome što je mjesto sastanka gdje se suočio s gospođom Rennick bila Waldorfx-Astorija, isti hotel u kojem John D. Rockefeller, predsjednik Standard Oila ima svoj apartman.
Henryk je došao pješice i ušao kroz glavni ulaz, dok je gospodin Rockefeller stigao ranije podzemnom željeznicom i popeo se privatnim dizalom u Waldorf Towers. Premda je malo Njujorčana za to znalo, 9
Rockefeller je dao da se petnaest metara ispod Waldorf-Astorije sagradi njegova vlastita privatna postaja kako ne bi morao putovati još osam blokova do glavnog kolodvora, a između njega i 125. ulice nije bilo postaje. (Postaja još i danas postoji, ali, budući da u Waldorf-Astoriji ne stanuje nijedan Rockefeller, vlak se tu nikad ne zaustavlja.) Dok je Henryk s gospođom Rennick raspravljao o 50.000 dolara, Rockefeller je pedeset sedam katova iznad njega s Andrewom W. Mellanom, sekretarom ministarstva financija u administraciji predsjednika Coolidgea, razmatrao mogućnost da investira 5,000.000 dolara.
Idućeg jutra Henryk se, kao i obično, vratio na posao. Budući da na njujorškoj burzi račun vrijedi pet radnih dana ili sedam kalendarskih dana, znao je da mu preostaje još samo pet dana da proda dionice, da vrati pozajmicu Morganovoj banci i da se oduži posredniku.
Posljednjeg dana dionice su vrijedile 23 dolara 1 25 centi. Prodao ih je po 23 dolara i 12 i pol centa, isplatio dug od 49.625 dolara i nakon troškova ostvario profit od 7.490 dolara, koje je ostavio na svom računu u Morganovoj banci.
U iduće tri godine Henryk je prestao nazivati gospodina Gronowicha i započeo igrati na burzi za svoj račun, najprije manjim svotama, ali, stičući iskustvo i samopouzdanje, postupno povećavajući uloge.
Vrijeme je još uvijek bilo povoljno, pa iako nije uvijek sticao dobit, naučio je kako da se okoristi ponekom besom, padom cijena, i redovitijom hosom, porastom vrijednosti dionica. Njegov se sustav na besa tržištu sastojao u tome da prodaje u što kraćem roku, a to se u poslovnom svijetu nije baš smatralo moralnim. Veoma brzo se izvještio u prodaji dionica kojih nema, predviđajući da će im pasti vrijednost.
Njegov osjećaj za tržišna kretanja postajao je sve istančaniji, jednako brzo kao i njegov smisao za odijevanje, a lukavost što ju je stekao u zabitnim ulicama Lower East Sidea stalno mu je bila od velike koristi.
Henryk je ubrzo otkrio da je cijeli svijet džungla, pa da katkad i lavovi i tigrovi nose fina odijela.
Kad je 1929. tržište burzovnih papira doživjelo slom, Henrykovih 7.490
dolara već je bilo poraslo na 51.000 dolara u gotovom, jer je odmah sutradan pošto je predsjednik Halgarten and Co. skočio kroz jedan od prozora zgrade Burze vrijednosnih papira, prodao sve svoje dionice.
Smjesta mu je sinulo o čemu se radi. S novostečenom dobiti preselio se u otmjeni stan u Brooklynu i počeo se voziti prilično razmetljivim 10
crvenim stutzom. Henryk je rano u životu shvatio da su tri glavne nepovoljne značajke s kojima je došao na svijet njegovo ime, podrijetlo i besparica. Problem novca se riješio sam po sebi, pa je Henryk prosudio kako je došlo vrijeme da se riješi drugih dviju. U tu svrhu uložio je molbu da mu se ime sudski promijeni, pa da se odsad zove Harvey David Metcalfe. Pošto mu je molbi udovoljeno, prekinuo je svaku dalju vezu sa starim prijateljima iz poljske zajednice, tako da je u svibnju 1930. postao punoljetan s novim imenom u novoj okolini.
Nešto kasnije se te godine na rugby utakmici upoznao s Rogerom Sharpleyjem i otkrio da i bogataši imaju problema. Sharpley, mlađahan čovjek iz Bostona, naslijedio je očevu kompaniju koja se specijalizirala za uvoz viskija i izvoz krzna. Budući da je obrazovanje stekao na Choateu, a onda na Dartmouthu, Sharpley je posjedovao onu samouvjerenost i onaj šarm bostonskoga visokog društva na čemu su mu često zavidjeli njegovi drugovi iz pokrajine. Bio je visok i plavokos, kao da je vikinškog podrijetla, pa je izgledom i držanjem darovitog amatera gotovo u svemu imao sreće, pogotovo sa ženama. U
svemu je bio potpuna suprotnost Harveyju. Premda su bili poput dva suprotna pola, ta opreka je djelovala kao magnet koji ih privlači.
Rogerova životna ambicija je bila da postane pomorski časnik, međutim, pošto je diplomirao na Dartmouthu morao se zbog očeva slaba zdravlja vratiti kući da preuzme porodičnu tvrtku. Roger bi najradije prodao tvrtku Sharpley i Sin prvom kupcu, ali je njegov otac u dodatku oporuci odredio da se u onom slučaju ako tvrtka bude prodana prije Rogerova četrdesetog rođendana (posljednjeg dana kad netko može biti primljen u Mornaricu Sjedinjenih Država) novac dobiven od prodaje mora podijeliti na iste dijelove i razdijeliti ostalim rođacima.
Harvey se veoma ozbiljno posvetio Rogerovu problemu, pa je poslije dva duga zasjedanja s iskusnim i spretnim njujorškim odvjetnikom predložio Rogeru da postupe ovako: Harvey će kupiti 49 posto dionica Sharpleyja i Sina za 100.000 dolara i prve dobiti od 20.000 dolara svake godine. Kad navrši četrdesetu, Roger mu može prepustiti preostalih 51 posto dionica za daljnjih 100.000 dolara. Odbor će se sastojati od tri člana s pravom glasa — Harveyja, Rogera i člana kojeg imenuje Harvey, što bi mu osiguralo potpuni nadzor nad poslovanjem.
Što se Harveyja tiče, Roger može odmah ući u Mornaricu i mora samo prisustvovati godišnjem sastanku dioničara.
11
Roger nije mogao povjerovati u toliku sreću. Znajući dobro da bi ga svi nastojali odgovoriti od tog nauma, nije mu ni na um palo da se posavjetuje s nekim u Sharpleyju i Sinu. Harvey je računao s time, pa je pažljivo postupao sa svojom lovinom. Rogeru je trebalo samo nekoliko dana da razmotri prijedlog, a onda je dopustio da se ugovor pravno ovjeri u New Yorku, dovoljno daleko od Bostona, kako se u tvrtki ne bi doznalo što se zapravo zbiva. U međuvremenu Harvey se obratio Morganovoj banci gdje su na njega sada gledali kao na čovjeka kome pripada budućnost. Budući da banke posluju računajući na budućnost, upravitelj je pristao da mu pomogne u njegovu novom pothvatu i da mu odobri zajam od 50.000 dolara. Dodavši ih svoti od 50.000 dolara koju je već imao, mogao je kupiti 49 posto dionica tvrtke Sharpley i Sin te postati njen peti predsjednik. Službeni dokumenti su potpisani u New Yorku 28. listopada 1930.
Roger je žurno otputovao u Newport, u državi Rhode Island, kako bi se započeo obrazovati za časnika u Mornarici SAD. Harvey se uputio do glavnog kolodvora da uhvati vlak za Boston. Dani mladog dostavljača njujorške burze bili su za njim. U dvadeset prvoj godini života bio je predsjednik svoje vlastite kompanije.
Ono što je za većinu bilo nalik na propast, Harvey je uvijek uspijevao preokrenuti u trijumf. Američki narod još uvijek je patio pod prohibicijom. Premda je Harvey mogao izvoziti krzno, nije više mogao uvoziti viski.
To je bio glavni razlog što je u prošlom desetljeću opala dobit kompanije. Ali, Harvey je Ubrzo otkrio da treba samo malo podmititi gradonačelnika Bostona, šefa policije i carinike na kanadskoj granici, platiti nešto i mafiji kako bi osigurala da njegovi proizvodi stignu do restorana i do »bunkera«, pa uvoz viskija neće opasti, nego će i porasti.
Sharpley i Sin su izgubili uglednije osoblje koje je dugo služilo u tvrtki, a zamijenile su ga zvjerke koje su bolje pristajale u onu posebnu džunglu Harveyja Metcalfea.
Od 1930. do 1933. Harvey je išao od uspjeha do uspjeha, sve dok predsjednik Roosevelt pred sve snažnijim zahtjevima općeg mnijenja nije ukinuo prohibiciju, a onda sve to više i nije bilo uzbudljivo. Harvey je dopustio kompaniji da se nastavi baviti viskijem i krznom, a on sam stao je razgranavati poslove na drugim poljima. Sharpley i Sin su 1933. proslavili stogodišnjicu rada. U tri godine Harvey je izgubio 12
njihovih 97 godina ugleda i udvostručio dobit. Trebalo mu je pet godina da stekne svoj prvi milijun, a onda još četiri godine da udvostruči taj iznos. Tada je odlučio kako je došlo vrijeme da se Harvey Metcalfe i Sharpley i Sin rastanu. U dvanaest godina, od 1930. do 1942, povećao je dobit od 30.000 dolara na 910.000 dolara. U siječnju 1944. prodao je kompaniju za 7,000.000 dolara i isplatio 100.000
dolara udovici kapetana Mornarice SAD Rogera Sharpleyja. Njemu je ostalo čistih 6,900.000 dolara.
Harvey je proslavio svoj trideset peti rođendan kupovinom male slabašne bostonske banke. Zvala se Lincoln Trust i dobio ju je za četiri milijuna. U to vrijeme mogla se pohvaliti godišnjom dobiti od oko 500.000 dolara, naočitom zgradom u središtu Bostona te neokaljanim i ponešto dosadnim ugledom. Harvey je namjerio da promijeni oboje, i njen ugled i njenu bilancu. Zabavljalo ga je da bude predsjednik banke, ali to nipošto nije utjecalo na njega da postane pošteniji. Činilo se da svi sumnjivi poslovi u bostonskoj regiji kreću iz Lincoln Trusta.
Premda je Harvey u idućih pet godina povećao bankovnu dobit na 2,000.000 per annum, njegov osobni ugled nikada nije bio na cijeni.
Harvey se upoznao s Arlene Hunter zimi 1949. Bila je jedinica predsjednika Prve gradske bostonske banke. Dotad Harvey nije pokazivao ozbiljno zanimanje za žene. Pogonsku snagu mu je uvijek davala težnja za stjecanjem novca. I premda je smatrao da je suprotni spol koristan za opuštanje u slobodno vrijeme, držao je da mu je inače na nepriliku. Međutim, budući da je zašao u godine koje ilustrirani časopisi nazivaju sredovječnima, a nije imao nasljednika kome bi ostavio svoje bogatstvo, sračunao je kako je došlo vrijeme da nađe ženu koja će mu podariti sina.
Arlene je bukvalno naletjela na Harveyja kad joj je bila trideset jedna godina; zabila se svojim kolima u njegov novi lincoln. Nije moglo biti veće opreke od nje i toga niskog, neobrazovanog, debelog Poljaka. Bila je visoka gotovo 180 centimetara i vitka. Premda nije bila neprivlačna, nedostajalo joj je samopouzdanje, pa je počela misliti da se više nikada neće udati. Većina njenih školskih drugarica već se dva puta razvela i počela se sažaljevati. Harveyjevo neobično ponašanje je za nju bila dobrodošla promjena nakon roditeljske pretjerane stege. Smatrala je da je upravo ta stega kriva što se nespretno ponaša s muškarcima svoje dobi. Imala je samo jednu ljubavnu vezu koja se zbog njene posvemašnje nedužnosti završila potpunim neuspjehom, i sve dok se 13
Harvey nije pojavio činilo se da joj nitko više neće pružiti još jednu šansu. Arleneinom ocu se Harvey nije svidio, pa je to i pokazao, ali je njoj upravo zato postao još privlačniji. Njen otac nije imao visoko mišljenje ni o jednom muškarcu s kojim se družila, međutim, ovaj put je imao pravo. Harvey je sa svoje strane prosudio da bi mu brak između Prve gradske bostonske banke i Lincoln Trusta mogao biti od dugoročne koristi, pa je imajući to na umu poduzeo, kao i uvijek, sve potrebno da uspije. Arlene nije pružila preveliki otpor.
Arlene i Harvey su se vjenčali 1951, a vjenčanje je bilo vrednije spomena za one koji su bili odsutni negoli za one koji su mu prisustvovali. Uselili su se u kuću Harveyjeva Lincolna nedaleko od Bostona, i Arlene ubrzo najavi da je u drugom stanju. Nepunu godinu dana poslije vjenčanja rodila je Harveyju kćer.
Na krštenju je dobila ime Rosalie i odmah postala središtem Harveyjeve pažnje. Harvey se razočarao jedino zato što je u Arlene došlo do prolapsa, pa je ubrzo slijedila histeroktomija i više mu nije mogla roditi ni jedno dijete. Poslao je Rosalie u Bennetts, najskuplju vašingtonsku školu za djevojčice, a otud je bila primljena na Vassar s engleskim kao glavnim predmetom. To se svidjelo čak i starini Hunteru, koji se navikao da podnosi Harveyja, a unuku je obožavao.
Pošto je diplomirala, Rosalie je nastavila studij na Sorbonnei. Prije toga je između nje i oca dolazilo do žestokih svađa, jer se njemu nije sviđalo s kakvim se to prijateljima druži. To se osobito odnosilo na one dugokose koji neće da idu u Vijetnam, premda se ni Harvey nije baš
iskazao u drugome svjetskom ratu, osim što je zaradio na svakoj nestašici. Posljednji put su se dohvatili kad se Rosalie usudila napomenuti da se o moralu ne može suditi samo prema dužini kose i političkom uvjerenju. Nedostajala je Harveyju, ali to nije htio priznati Arlenei.
Harvey je u životu imao tri ljubavi: prva je još uvijek bila Rosalie, druga umjetničke slike, a treća orhideje. Prva je započela u trenutku kad mu se rodila kći. Druga se ljubav razvila tijekom mnogih godina, a začela se na neobičan način. Jedan klijent Sharpleyja i Sina bio je pred bankrotom, a dugovao je kompaniji još prilično veliku svotu novaca.
Harvey je to nanjušio i pošao da se nađe s njim licem u lice. Ali, trulež
je već bila uhvatila toliko maha te više nije bilo nade da će se izvući gotovina. Čvrsto odlučivši da ne ode praznih ruku, Harvey ponese sa 14
sobom jedinu opipljivu imovinu koja je tom čovjeku ostala, Renoira vrijednog 10.000 dolara.
Harvey je namjeravao da što brže proda sliku, prije nego što se utvrdi je li baš on vjerovnik koji ima prednost, ali se toliko oduševio finim potezima kista i nježnim pastelnim sjenama, te je njime ovladala jedino želja da stekne još slika. Kad je shvatio da umjetničke slike nisu samo dobra investicija nego i nešto što mu se doista sviđa, njegova zbirka i njegova ljubav rasle su ruku pod ruku. Početkom sedamdesetih godina Harvey je imao Maneta, dva Moneta, Renoira, dva Picassa, Pissarroa, Utrilla, Cezannea i većinu manje poznatih imena, pa je postao gotovo znalac impresionističkog razdoblja. Preostala mu je samo želja da se domogne Van Gogha. Nedavno mu je izmakla prigoda da od njujorške galerije Sotheby — Parke Bernet kupi L'Hopital de St. Paul a St. Remy, ali ga je nadbio dr Armand Hammer iz tvrtke Occidental Petroleum: za Harveyja je 1,200.000 dolara ipak bilo malo previše.
Prije toga, 1966. godine, izmakla mu je Mademoisselle Ravoux koju su na Ždrijebu 49 ponudili trgovci umjetninama Christie, Manson i Woods. Zastupnik Nove božje crkve u Bryn Athynu, Pennsylvania, vlč.
Theodore Pitcairn natjerao ga je da se zalijeće i to mu je samo pojačalo žudnju. Bog dao, a taj put Bog i oduzeo. Premda u Bostonu to još nisu cijenili po zasluzi, u svijetu umjetnosti svi su priznavali da Harvey ima jednu od najljepših svjetskih impresionističkih zbirki, kojoj su se gotovo jednako divili kao i zbirci Waltera Annenberga, Nixonova ambasadora u Londonu, koji je poput Harveyja bio jedan od rijetkih koji su poslije drugog svjetskog rata stvorili specijalizirane zbirke.
Treća Harveyjeva ljubav bila je njegova zbirka nagrada za orhideje. Tri puta je pobijedio na Novoengleskoj proljetnoj izložbi cvijeća u Bostonu i dva puta ostavio za sobom starinu Huntera.
Harvey je sada putovao u Evropu jednom godišnje. U Kentuckyju je uredio naprednu ergelu, pa je volio da njegovi konji trče u Longchampu i u Ascotu. Uživao je i u tome da prisustvuje natjecanjima u Wimbledonu, držeći da je to još uvijek najveći teniski turnir na svijetu. Zabavljalo ga je da istodobno obavi u Evropi i poneki poslić, što mu je omogućivalo da uloži još koju paru na svoj račun u švicarskoj banci u Zurichu. Nije mu bio potreban švicarski račun, ali mu je nekako pričinjalo zadovoljstvo da nasamari Ujaka Sama.
15
Premda je s godinama Harvey smekšao, pa se odrekao najsumnjivijih poslova, nikad se nije mogao oduprijeti prigodi da se upusti u rizik ako mu se učinilo da bi dobitak mogao biti dovoljno velik. Jedna takva zlatna zgoda iskrsla je 1964. kad je vlada Njenog veličanstva raspisala natječaj za prava istraživanja i eksploatacije Sjevernog mora. U to doba ni britanska vlada niti zaduženi državni službenici nisu imali pojma o budućem značenju sjevernomorske nafte i o ulozi koju će ona konačno odigrati u britanskoj politici. Da je vlada to znala, sigurno bi bila sasvim drukčije postupila, pa bi 1978. godine Arapi uperili revolver u glavu svemu ostalom svijetu, a u Donjem domu bi sjedilo jedanaest članova škotskih nacionalista.
Trinaestog svibnja 1964. državni sekretar za energetiku podnio je skupštini »Uredbu br. 708 o evropskoj prudini i nafti«. Harvey je s velikim zanimanjem pročitao taj dokument, pomislivši da bi se na tome moglo dobro zaraditi. Osobito ga se dojmio IV. član tog dokumenta, koji je glasio:
'Osobe koje su građani Ujedinjenog Kraljevstva i Kolonija s boravištem u Ujedinjenom Kraljevstvu ili pravne osobe sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu mogu se u skladu s ovom Uredbom natjecati za a. pravo na eksploataciju-, ili
b. pravo na istraživanje.'
Pošto je u cijelosti proučio Uredbu, morao se opustiti i dobro promisliti. Da bi se osiguralo pravo na istraživanje i eksploataciju trebalo je uložiti veoma malo novaca. U VI. članu se naglašavalo:
'Uz svaku prijavu na natječaj za pravo eksploatacije uplaćuje se pristojba od dvjesto funti, a za svaki dalji blok nakon deset listova od kojih se sastoji ova prijava plaća se pristojba od pet funti. 2. Uz svaku prijamni na natječaj za pravo istraživanja uplaćuje se pristojba od dvadeset funti.'
Harvey nije mogao vjerovati vlastitim očima. Kako se lako moglo iskoristiti ovakvo pravo da se stvori dojam o velikom poduzeću! Za nekoliko stotina dolara mogao se svrstati uz takva imena kao što su Shell, B. P., Total, Gulf i Occidental!
Harvey je nanovo i nanovo proučavao Uredbu jer mu je bilo teško povjerovati da britanska vlada može prava s takvim mogućnostima 16
odstupiti za tako mali ulog. Na putu mu je sada stajao samo formular prijave, razrađen dokument u kome se oštro zahtijeva mnogo toga.
Harvey nije bio britanski podanik, nijedna njegova kompanija nije bila britanska, pa mu je bilo jasno da će imati problema pri podnošenju prijave. Zbog toga je prosudio da njegovu prijavu na natječaj mora podržati neka britanska banka i da treba osnovati kompaniju čiji će upravitelji steći povjerenje britanske vlade.
U tu je svrhu početkom 1964. dao da se u Engleskoj privrednoj komori registrira tvrtka Prospecta Oil. Pravni su mu zastupnici bili Malcolm, Bottnick i Davis, a Barclayeva banka, koja je već bila evropski predstavnik Lincoln Trusta, postala je i bankar novog poduzeća.
Predsjednikom kompanije postao je lord Hunnisett, a u upravni odbor ušlo je nekoliko istaknutih javnih ličnosti, uključujući i dva bivša člana parlamenta koji su izgubili svoja sjedišta kad je Laburistička partija 1964. pobijedila na izborima. Prospecta Oil stavio je u promet 2,000.000 dionica. Sve dionice kupili su za Harveyja predloženi članovi upravnog odbora. On je također u podružnicu Barclayeve banke u Lombard Streetu uložio 500.000 dolara.
Pošto je tako stvorio firmu iza koje će se skrivati, Harvey je iskoristio lorda Hunnisetta da od britanske vlade zatraži pravo na istraživanje i eksploataciju. Nova laburistička vlada, izabrana 1964, nije bila nimalo svjesnija značenja sjevernomorske nafte od konzervativne administracije koja joj je prethodila. Da bi odobrila prava, vlada je zahtijevala da godišnja renta u prvih šest godina, bude 12.000 funti, državni porez 12 1/2 posto, uz dodatni porez na prihod. No, budući da je Harvey naumio da prihode ne ubire kompanija nego on, to nije predstavljalo problem.
Ministar za energetiku je 22. svibnja 1965; u listu London Gazette između 52 imena kompanija kojima su odobrena prava eksploatacije objavio i ime tvrtke Prospecta Oil. Trećeg kolovoza 1965. Uredbom br.
1531 određena su im područja. Prospecta Oil dobio je područje 51° 50'
00" N: 2° 30' 20" E, koje se graničilo s jednim od područja kompanije B. P.
Nato se Harvey primirio i stao čekati da neka od kompanija koje su unajmile područja u Sjevernom moru pronađe naftu. Bilo je to prilično dugo čekanje, ali se Harveyju nije žurilo. Tek u lipnju 1970. B. P. je uspio u svom četrdesetom polju otkriti komercijalno vrijedno ležište 17
nafte. Dotad je B. P. u Sjevernom moru potrošio bilijun dolara, a Harvey je odlučio da on bude jedan od najvećih užitnika. Znao je sad čime raspolaže pobjednik, pa je odmah stao ostvarivati drugi dio svog plana.
Početkom 1972. unajmio je nekakvu staru opremu za bušenje, pa ju je s velikom pompom i uz prethodnu propagandu dao dotegliti do područja tvrtke Prospecta Oil. Budući da je opremu za bušenje unajmio pod uvjetom da može obnoviti ugovor ako istraživanja budu uspješna, zaposlio je najmanji mogući broj radnika koji dopušta vladina Uredba, a zatim je pristupio bušenju do dubine od 1.800
metara. Pošto je to bušenje obavljeno, otpustio je sve radnike koje je kompanija zaposlila, ali je Readinga i Batesa, u kojih je unajmio opremu, obavijestio da će mu uskoro trebati, pa će zato i nastaviti plaćati najamninu.
Harvey je potom počeo puštati na tržište dionice kompanije Prospecta Oil. U iduća dva mjeseca, sve iz vlastite zalihe,izbacao je u promet po nekoliko tisuća dionica na dan. Kad god bi novinari specijalizirani za financije nazvali iz središnjice britanskog tiska da se u uredu kompanije Prospecta Oil u Cityju raspitaju kako to da vrijednost tih dionica stalno raste, mladi bi im službenik zadužen za vezu s javnošću odgovorio, kako su ga već uputili, da on zasad nema što reći, ali će u bliskoj budućnosti biti dana izjava za štampu. Neke su novine zbrojile dva i dva, pa im je ispalo da je to oko petnaest. Pod budnim nadzorom Harveyjeva direktora u Engleskoj, Bernieja Silvermana, koji je s bogatim iskustvom u ovakvim operacijama dobro znao na što gazda cilja, vrijednost dionica je uporno rasla od 10 penija do gotovo 2 funte.
Glavna Silvermanova zadaća bila je da osigura Metcalfea i da nitko ne uzmogne dokazati izravnu vezu između Harveyja i kompanije Prospecta Oil.
U siječnju 1974. vrijednost dionica je bila 3 funte. Harvey je u to doba bio spreman da pređe na ostvarenje trećeg dijela svog plana. Pri tom će se poslužiti oduševljenim novim službenikom kompanije Prospecta Oil, novopečenim diplomiranim studentom Harvarda, Davidom Keslerom, žrtvenim jarcem.
David vrati naočale na hrbat nosa i nanovo pročita oglas u poslovnom dijelu lista Boston Globe kako bi se uvjerio da ne sanja. To bi bilo nešto upravo po njegovoj mjeri:
18
Naftna kompanija sa sjedištem u Velikoj Britaniji, koja obavlja zamašna istraživanja u škotskome Sjevernom moru, traži mladog rukovodioca s iskustvom u burzovnim poslovima i/ili u obradi tržišta.
Godišnja plaća 25.000 dolara. Smještaj u Londonu osiguran. Ponude slati na poštanski pretinac 217 A.
David je znao da to vodi i do viših položaja u takvoj ekspanzivnoj privrednoj grani, pa pomisli da ovo zvuči kao izazov, samo se pitao hoće li ga smatrati dovoljno iskusnim. Prisjetio se onoga što je često govorio njegov mentor za evropske poslove: »Ako baš morate raditi u Velikoj Britaniji, najbolje vam je da izaberete Sjeverno more. S
njihovim sindikalnim problemima, u toj zemlji nema ničeg velikog.«
David je bio mršav, izbrijan mladi Amerikanac, kratko podšišane kose koja bi više pristajala nekom mornaričkom poručniku, svježe puti i neutažive revnosti. David je svom gorljivošću diplomiranog studenta sa harvadske Visoke komercijalne škole želio postići uspjeh u poslovnom svijetu. Na Harvardu je proveo ukupno šest godina. Prve četiri godine studirajući matematiku da postigne bakalaureat, a posljednje dvije godine na drugoj obali Charlesove rijeke na Komercijalnoj školi.
Nedavno diplomirao, opremljen titulom bakalaureata i magistra poslovne administracije, ogledao se za takvim namještenjem u kojem će biti nagrađen za svoje izvanredne radne sposobnosti, u koje uopće nije sumnjao. Nikad nije bio sjajan student, pa je zavidio onim rođenim akademskim tipovima, svojim kolegama, koji su poslije kevnesianske teorije svladavali kao što djeca uče tablicu množenja. David je šest godina divljački učio, a dizao je glavu s tog robijaškog posla samo da prisustvuje dnevnim treninzima u gimnastičkoj dvorani i da s vremena na vrijeme pođe na vikend kako bi na nogometnim i košarkaškim igralištima prisustvovao utakmicama na kojima harvardski dečki brane boje Sveučilišta. Stalo mu je bilo do toga da i sam igra, ali bi to značilo gubitak vremena za studij.
Nanovo je pročitao oglas, a onda otipkao pomno sročeno pismo za poštanski pretinac. Odgovor je stigao za nekoliko dana: poziva se na sastanak u mjesni hotel, iduće srijede, u tri sata.
David je stigao u Hotel Copley u Huntingdon aveniji oko dva sata i četrdeset pet minuta dok mu je adrenalin strujao žilama: Kad su ga pozvali u omanju privatnu prostoriju, ponavljao je u sebi geslo harvardske Komercijalne škole: »Budi nalik na Britanca, misli na 19
jidišu!« Predstavila su mu se i razgovarala s njima tri čovjeka, Silverman, Cooper i Elliott. Glavni je bio Bernie Silverman, nizak, sjedokos Njujorčanin s kariranom kravatom. Okruživala ga je atmosfera uspjeha. Cooper i Elliott su sjedili i šutke promatrali Davida.
Silverman je žrtvovao mnogo dragocjenog vremena da Davidu zamamno opiše temelje na kojima je sazdana kompanija i da naznači njene buduće ciljeve. Harvey je tako dobro istrenirao Silvermana da je ovaj i u malom prstu imao svu stručnost i okretnost koja je potrebna desnoj ruci u Metcalfeovu udaru.
— Eto, tako vam je to, gospodine Kesleru. Našom bušotinom u škotskome Sjevernom moru, mi smo se uključili u jedan od najvećih poslovnih pothvata na svijetu. Našu kompaniju, Prospecta Oil, podržava bankarska grupacija u Americi. Britanska vlada nam je dala prava na istraživanje i eksploataciju, a mi imamo financijska sredstva.
Ali, kompanije se ne sastoje od novaca, gospodine Kesleru. Kompanije se sastoje od ljudi. Upravo tako. I mi tražimo čovjeka koji će raditi dan i noć kako bi pomogao da Prospecta Oil dobije svoje mjesto na zemljovidu. Pravom čovjeku dat ćemo najveću moguću plaću da postigne upravo to. Ako vam povjerimo taj položaj, radit ćete u našem londonskom uredu pod neposrednim vodstvom našeg izvršnog direktora, gospodina Elliotta.
— Gdje je središnjica kompanije?
— U New Yorku, ali imamo urede u Montrealu, San Franciscu, Londonu, Aberdeenu, Parizu i Bruxellesu.
— Da li kompanija obavlja naftna istraživanja još na kojem mjestu?
— Zasada ne — odgovori Silverman. — Pošto je B. P. našao naftu, uložili smo milijune i milijune u Sjeverno more. Polja koja nas okružuju naftonosna su u omjeru jedan naprama pet, a to je veoma povoljan omjer u našem poslu.
— Kada bi trebalo da započne raditi čovjek koga primite?
— U siječnju, pošto završi državni tečaj za rukovodioce u naftnoj industriji — reče Richard Elliott. Glas vitkog, blijedožutog Broja Dva zvučao je kao da taj čovjek potječe iz Georgije. Državni tečaj bio je tipičan potez Harveyja Metcalfea: najveća moguća vjerodostojnost uz najmanje moguće troškove.
20
— A stan kompanije? — upita David. — Gdje je stan?
Odgovorio je Cooper:
— Stanovali biste u jednom od apartmana kompanije, u Barbicanu, stotinjak metara od našeg londonskog ureda u Cityju.
David nije imao više što pitati. Silverman je sve predvidio i činilo se da točno zna što hoće.
Poslije deset dana David je primio brzojav kojim ga Silverman poziva na objed u njujorški Klub 21. Kad je David stigao u restoran, za obližnjim stolovima sjedilo je mnoštvo poznatih ličnosti. Prepoznao ih je i nanovo osjetio samopouzdanje. Bilo je očito da njegov domaćin zna što radi. Njihov je stol bio u omanjoj odijeljenoj prostoriji, rezerviranoj za poslovne ljude koji su voljeli da njihovi razgovori ostanu među njima.
Silverman je bio srdačan i opušten. Razvezao je razgovor, raspričao se o svemu i svačemu, ali je napokon, kad su bili kod konjaka, ponudio Davidu namještenje u Londonu. David je bio oduševljen. Uz godišnju plaću od 25.000 dolara pružala mu se i mogućnost da ima udjela u kompaniji pred kojom je po svemu sudeći stajala uzbudljiva budućnost. Bez oklijevanja se suglasio s time da 1. siječnja započne svoju novu službu u Londonu.
David Kesler nikada dotad nije bio u Engleskoj. Trava je bila tako zelena, ceste tako uske, a kuće tako zatutkane živicama i ogradama! U
usporedbi s njujorškim autoputevima i golemim automobilima, ovo je bio kao neki grad-igračka. Stančić u Barbicanu bio je čist i bezličan, ali je, kako ono reče gospodin Cooper, bilo zgodno to što je ured u Threadneedle Streetu bio udaljen samo stotinjak metara.
Uredi kompanije Prospecta Oil sastojali su se od sedam prostorija koje su zauzimale jedan kat velike viktorijanske zgrade. Ponešto ugledniji dojam ostavljao je samo Silvermanov ured. Osim njega, bila je tu omanja prijemna dvorana, prostorija za teleks, dvije sobe za tajnice, veća prostorija za gospodina Elliotta i manja za Davida. Sve se to Davidu učinilo nekako skučeno, ali je u usporedbi s New Yorkom, gdje je najamnina za uredske prostorije iznosila 33 dolara po četvornom metru, što je Silverman žurno naglasio, u londonskom Cityju najamnina bila 99 dolara.
21
Judith Lampson, tajnica Bernieja Silvermana, uvede Davida u lijepo namješten ured generalnog direktora. Silverman je sjedio u velikom crnom naslonjaču koji se mogao okretati, za masivnim stolom, što mu je davalo izgled patuljka. Nadohvat ruke su mu bila četiri telefona, tri bijela i jedan crveni. David je kasnije doznao da je taj crveni telefon važna izgleda izravno povezan s jednim brojem u Sjedinjenim Državama, ali nikad nije doznao s kim zapravo.
— Dobro jutro, gospodine Silvermane. Otkuda želite da počnem?
— Bernie, molim vas zovite me Bernie! Sjednite! Jeste li primijetili promjenu u cijeni dionica kompanije u posljednjih nekoliko dana?
— Jesam — oduševljeno će David. — Skočile su za polovicu, do gotovo 6 dolara. Pretpostavljam da je to zato što nas je podržala naša nova banka i jer su druge kompanije otkrile naftu.
— Ne — reče Silverman tišim glasom kako bi stvorio dojam da nitko drugi ne bi smio čuti taj dio njihova razgovora. — Zapravo smo mi sami naišli na veliko nalazište, ali još nismo odlučili kada da to objavimo. Sve je to u ovom geološkom izvještaju. — On baci na stol lijepo uvezan slikoviti dokument.
David tiho zafućka.
— I što sad kani poduzeti kompanija?
— Objavit ćemo da smo našli naftu — spokojno će Silverman cupkajući pri tom plastične korice. — Ali, učinit ćemo to tek za tri tjedna, kad budemo sigurni koliki je obim nalazišta i kapacitet bušotine. Htjeli bismo pripremiti planove u vezi s propagandom i s naglim prilivom novca. Dakako, vrijednost dionica će skočiti do krova.
— Vrijednost dionica je i dosad uporno rasla. Možda netko već zna?
— Čini mi se da je baš tako — odvrati Silverman. — Nevolja je s tom crnom tekućinom u tome da je ne možeš sakriti kad jednom navre. —
Silverman se nasmije.
— Može li se taj izvještaj upotrijebiti bez štete, a da nekome donese korist? — upita David.
— Može, ako to ni na koji način ne šteti kompaniji. Samo me obavijestite ako netko želi investirati. U Engleskoj nemamo nikakvih 22
problema u vezi s internim informacijama. Ne postoji nikakav restriktivni zakon kao kod nas u Americi.
— Kako će po vašem mišljenju visoko poskočiti vrijednost dionica?
Silverman ga pogleda pravo u oči, a onda nemarno izusti:
— Dvadeset dolara.
Pošto se vratio u svoj ured, David stane pomno čitati geološki izvještaj što mu ga je dao Silverman: činilo se sigurnim da je Prospecta Oil naišao na naftu, ali zasad nije bilo posve sigurno koliki je kapacitet nalazišta.' Kad je dočitao izvještaj, baci pogled na sat i opsova.
Geološki ga je dokument bio posve zaokupio. Ubaci izvještaj u torbu za spise, odveze se taksijem do postaje Paddington i jedva uhvati vlak koji polazi u šest i petnaest. Trebalo je da stigne u Oxford na večeru s jednim starim kolegom s Harvarda.
Dok se vozio vlakom prema sveučilišnom gradu, mislio je na Stephena Bradleyja s kojim je drugovao za harvardskih dana i koji je te godine i njemu i drugim studentima pomagao da svladaju matematiku.
Stephen, gostujući profesor na Magdalen Collegeu, bio je bez sumnje jedan od najbriljantnijih studenata u Davidovoj generaciji. Uspio je dobiti stipendiju iz Kennedyjeva fonda za Harvard, a potom, 1970.
godine, Wisterovu nagradu za matematiku, najpoželjniju nagradu na matematičkom fakultetu. Premda se u novčanom pogledu ta nagrada sastojala od smiješnih 80 dolara i od medalje, nadmetanje je bilo veoma oštro jer je ona donosila sa sobom ugled i ponude za namještenje. Stephen ju je osvojio bez po muke i nitko se nije začudio kad je uspio u natječaju za mjesto profesora na Oxfordu. Ovo mu je bila treća godina istraživanja na Magdalenu. U Radovima Londonskog matematičkog društva s vremena na vrijeme izlazila je njegova rasprava o Boolpanovoj algebri. Nedavno je objavljeno da mu je povjerena katedra matematike na almi mater, Harvardu, i da na dužnost treba stupiti u jesen.
Vlak koji je krenuo iz Paddingtona u šest i petnaest stigao je u Oxford za sat vremena. Nakon kratke vožnje taksijem od postaje duž New College Lanea stigao je u Magdalen oko sedam i trideset. Jedan od fakultetskih vratara dopratio je Davida do Stephenovih prostorija koje su bile prostrane, starinske i udobne, pretrpane knjigama, jastucima i posterima. Ni nalik na antiseptične zidove Harvarda, pomisli David.
23
Stephen ga srdačno dočeka. Na prvi pogled nije se promijenio ni za jotu. Visok, mršav, nezgrapan. Odijelo na njemu visi, Nijedan ga modni kreator ne bi zaposlio kao manekena. Guste su mu obrve stršale preko zastarjelih okruglih okvira naočala, a on kao da se, onako sramežljiv, skrivao iza njih. Dogega se do,Davida i pozdravi ga. Djelovao je sad poput starca, a začas poput čovjeka mlađeg od trideset godina, koliko mu je bilo. Stephen nalije Davidu Jack Daniels, pa sjedoše da popričaju. Premda Stephen dok su bili na Harvardu nije nikad smatrao da mu je David bliski prijatelj, drago mu je bilo da ga poučava, a u njega je uvijek uočavao želju da nauči. Osim toga, uvijek je nalazio bilo kakvu ispriku kad je trebalo dočekati i zabaviti Amerikance u Oxfordu.
— Ove tri godine bile su, Davide, za mene nezaboravne — reče Stephen nalijevajući po drugi put piće. — Jedino što me ražalostilo bila je prošle zime očeva smrt. Posebno se zanimao za moj život u Oxfordu i mnogo mi je pomogao u studijskom radu. Zapravo, dobro me opskrbio... Očito je da se čepovi za kade više traže nego što sam ja i slutio. Bilo bi ljubazno od tebe da mi savjetuješ kako da uložim nešto od tog novca, jer on zasad samo leži u trezoru banke. Po svoj prilici nikad nisam imao vremena da poduzmem bilo što u vezi s tim, a kad se radi o ulaganju novaca, nemam veze.
To Davida podsjeti na njegov zahtjevan novi posao u kompaniji Prospecta Oil.
— Zašto ne uložiš novac u moju kompaniju, Stephen! Imamo fantastično nalazište nafte u Sjevernom moru, pa kada to objave, vrijednost dionica skočit će do krova. Cijela će se operacija završiti za jedno mjesec dana, a ti možeš ostvariti tako veliku dobit da će ti biti dosta za cijeli život. Žao mi je što nemam novaca da se i sam uključim u taj posao.
— Imaš li potanke podatke o tom nalazištu?
— Nemam, ali sam pregledao ovaj geološki izvještaj, i sve to prilično uvjerljivo zvuči. Vrijednost dionica već počinje brzo rasti i uvjeren sam da će dostići 20 dolara. Problem je u tome da je vrijeme već gotovo isteklo. Stephen baci pogled na geološki izvještaj i pomisli da će ga kasnije pomno proučiti.
— Kako valja postupiti ako se želi investirati u takvu vrst posla?
— upita.
24
— Pa, treba naći čestitog posrednika, kupiti onoliko dionica koliko se može, a onda čekati da se objavi kako je nafta nađena. Stalno ću te obavještavati o tome kako je s naftom, a kad budem osjetio da treba prodati, odmah ću ti javiti.
— To bi bilo veoma pažljivo od tebe, Davide.
— To je najmanje što mogu učiniti s obzirom na svu onu pomoć što si mi je u matematici pružio na Harvardu.
— Nije to ni spomena vrijedno. Hajdemo na večeru!
Stephen povede Davida u fakultetsku blagovaonicu, dugu, pravokutnu, orahovinom obloženu prostoriju, na čijim su zidovima visjele slike bivših rektora Magdalena, biskupa i akademika. Dugi drveni stolovi za kojima su jeli studenti zauzimali su glavninu blagovaonice. Međutim, Stephen se odgega do stola za nastavnike, pa prepusti Davidu počasno mjesto. Stephen nije ni primjećivao klapu bučnih, poletnih studenata, ali se Davidu sve to veoma svidjelo.
Večera je bila fantastična. Sastojala se od sedam vrsti jela, pa se David čudio kako Stephen može ostati tako mršav kraj tolikih svakodnevnih napasti. Dok su pili slatko portugalsko vino, Stephen predloži kako bi bolje bilo da se vrate u njegove prostorije nego da se pridruže starim, mrzovoljnim profesorima u njihovoj zajedničkoj sobi za rekreaciju.
Uz rumeni magdalenski porto dugo su u noć pričali o sjevernomorskoj nafti i o Booleanovoj algebri diveći se pri tom što onaj drugi tako dobro poznaje svoju struku. Stephen je, poput većine ljudi od nauke, izvan granica svoje struke bio prilično lakovjeran. Počeo se zanositi mišlju da bi investicija u Prospecta Oil bio lukav potez s njegove strane.
Idućeg jutra su se prošetali Addisonovim šetalištem nedaleko od magdalenskog mosta gdje duž Cherwella raste bujna zelena trava.
Davidu nije bilo drago što mora otići, pa ipak je oko 9.45 uzeo taksi i ostavio za sobom Magdalen. Provezao se kraj New Collegea, Trinityja, Balliola i konačno Worcestera gdje je na zidu fakulteta vidio nadrljan zapis ¨c'est magnifique mais ce n'est pas la gare˝. Uhvatio je vlak što u deset sati kreće za London. Uživao je sve vrijeme dok je bio u Oxfordu i nadao se da će mu uspjeti da pomogne svom starom harvardskom kolegi koji je nekad toliko učinio za njega.
— Dobro jutro, Davide!
25
— Dobro jutro, Bernie! Pomislio sam kako te moram obavijestiti da sam proveo večer s prijateljem u Oxfordu. Vjerojatno će investirati nešto novaca u našu kompaniju. To bi moglo biti čak 250.000 dolara.
— Dobro je, Davide, razvijati taj fini posao! Izvrsno se snalaziš.
Silverman nije pokazao da je iznenađen onim što mu je David rekao, ali čim se vratio u svoj ured digao je slušalicu crvenog telefona.
— Harvey?
— Da.
— Čini se da smo dobro učinili kad smo izabrali Keslera. Po svoj prilici uspjelo mu je nagovoriti jednog svog prijatelja da investira u kompaniju 250.000 dolara.
— Izvrsno! A sad slušaj pažljivo! Obavijesti mog posrednika da na tržište baci 40.000 dionica po cijeni nešto višoj od šest dolara. Ako Keslerov prijatelj donese odluku da investira u kompaniju, jedina veća količina raspoloživih dionica bit će moja.
Poslije još nekoliko dana promišljanja, Stephen je uočio da se cijena dionica kompanije Prospecta Oila od 2,75 funti popela na 3,05 funti i prosudio kako je došlo vrijeme da uloži u ono što će po njegovu konačnom uvjerenju donijeti uspjeh i dobit. Imao je povjerenja u Davida, ali ga se dojmio i dotjeran geološki izvještaj. Nazvao je posredničku agenciju u Cityju, Kitcat i Aitken, i uredio s njima da mu kupe dionice kompanije Prospecta Oil u vrijednosti od 250.000 dolara.
Kad je Stephenov zahtjev stigao na burzu, posrednik Harveyja Metcalfea je odmah stavio na raspolaganje 40.000 dionica i transakcija je hitro obavljena. Stephen je kupio dionice po cijeni od 3,10 funti.
Pošto je investirao očevu ostavštinu, Stephen je nekoliko idućih dana proveo radosno, prateći kako se cijena dionica penje do 3,50 funti čak i prije nego što je dana očekivana izjava. Premda Stephen o tome nije imao ni pojma, upravo je njegova investicija utjecala na rast cijene dionica. Odlučio je da ih ne prodaje odmah, već da pričeka. David je pretpostavljao da će im cijena dostići 20 dolara. U svakom slučaju, obećao je da će ga obavijestiti kada da proda.
U međuvremenu je Harvey Metcalfe, zahvaljujući zanimanju koje je izazvala Stephenova investicija, stao na tržište puštati sve više dionica.
26
Počeo se slagati sa Silvermanovim mišljenjem da su izvrsno učinili kad su izabrali Davida Keslera, mladog, poštenog čovjeka oduševljenog svojim prvim namještenjem. Nije to bilo prvi put da se Harvey služi takvim podmetanjem, pazeći dobro da se drži što dalje i da odgovornost padne na leđa nekog nedužnog nevježe.
Istodobno je Richard Elliott, kao govornik u ime kompanije, štampi proturao priče o kupcima velikih količina dionica. To je opet privlačilo veliki broj malih investitora i učvršćivalo cijenu.
Jedna od lekcija koju čovjek nauči na harvardskojl Visokoj komercijalnoj školi jest da je poslovan čovjek toliko dobar koliko mu je dobro zdravlje. David se nije osjećao sretnim bez redovitog liječničkog pregleda. Radije je čuo kako jest zdrav, samo bi možda trebalo da stvari ne uzima tako ozbiljno. Zato mu je njegova tajnica, gospođica Rentoul, zakazala sastanak s liječnikomu Harley Streetu.
Dr Robin Oakley je po bilo kojem standardu bio uspješan čovjek. U
trideset sedmoj godini života bio je visok, tamne kose. Činilo se da nikad neće oćelaviti. Imao je klasične oštre crte lica i samouvjerenost koja prati provjereni uspjeh. Još uvijek je dvaput tjedno igrao squash, pa je izgledao mladi od svojih vršnjaka, što je izazivalo zavist. Ostao je jednako pristao kao kad je napustio Cambridge, s fakultetskom diplomom i plavom majicom za ragbi. Da dopuni medicinsku naobrazbu, pošao je na St. Thomas, gdje se i opet svojim umijećem u ragbiju prije nego u medicini istaknuo u očima onih koji odlučuju o budućoj karijeri mladih ljudi. Pošto je doktorirao, zaposlio se kao asistent izvanredno uspješnog liječnika opće prakse u Harley Streetu, dra Eugenea Moffata. Dr Moffat nije bio toliko sposoban u liječenju bolesnika koliko u očaravanju bogataša, osobito sredovječnih žena koje su ga nanovo i nanovo posjećivale unatoč tome što je bilo malo vjerojatno da im nešto manjka. To se moralo smatrati uspjehom zbog pedeset gvineja po posjeti.
Moffat je za svog asistenta izabrao Robina Oakleya upravo zbog onih osobina kojima se i sam dičio i koje su ga učinile tako traženim. Robin Oakley je bez ikakve sumnje bio pristao, privlačan, pristojan i pametan upravo koliko treba. Robin se veoma dobro uklopio u Harley Street i u Moffatov sustav, pa kad je stariji čovjek nenadano umro u ranim šezdesetim godinama života, obukao je njegov ogrtač jednako lako kao što kraljević preuzima prijestolje. Robin je nastavio razgranjavati 27
praksu, nije izgubio nijednu Moffatovu gospođu, osim iz naravnih uzroka, pa se i sam dobro sredio. Imao je ženu i dva sina, udobnu vilu nedaleko od Newburyja u Berkshireu i priličan ulog u štedionici. Nikad se nije tužio na svoju sudbinu i uživao je u životu, premda mu je, kako je sam sebi priznavao, sve to bilo pomalo dosadno. Otkrivao je malo-pomalo da je laskava uloga simpatičnog doktora gotovo nepodnošljivo sladunjava. Hoće li nastati smak svijeta ako sebi dopusti da ne zna i da mu se fućka na to što je izazvalo sićušne pjege dermatitisa na rukama gospođe Fione Fisher, na tim rukama prepunim dragulja.
Hoće li se nebo srusiti ako groznoj gospođi Page-Stanley kaže- da je ona starica neugodna vonja i da joj s medicinskog stajališta ništa ne manjka osim novog zubala! I hoće li ga otpisati ako djevičansku gospođicu Lydiju de Villiers osobno usluzi dobrom dozom onoga što ona želi i što jasno pokazuje!
David Kesler je stigao na vrijeme. Gospođica Rentoul ga je upozorila da u Engleskoj liječnici i zubari ne primaju pacijente ako ovi zakasne, već ih naruče, za drugi put.
Svukao se i legao na kauč Robina Oakleya. Liječnik mu je izmjerio krvni tlak i poslušao srce. Zatim mu je zapovjedio da pokaže jezik, organ koji rijetko kada dobro prođe ako ga se pokaže javnosti. Pošto je ispreslušao i isprepipao Davidovo tijelo, prešli su na razgovor.
— Što vas je, gospodine Keslere, navelo da radite u Londonu?
— Pa, radim u jednoj kompaniji u Cityju. Nadam se da ste čuli za nas.
Prospecta Oil.
— Ne — reče Robin — ne bih rekao. Molim vas prekrižite noge!
Čekićem potkači Davida ispod jednog, pa ispod drugog koljena. Noge živahno poskoče.
— Refleksi su vam sasvim dobri!
— Čut ćete, doktore, čut ćete. Dobro nam ide. To se može vidjeti i iz novina.
— Hajde — nasmija se Robin. — Niste valja našli naftu?
— Jesmo — odvrati David spokojno, zadovoljan dojmom što ga je ostavio. — Upravo tako! Našli smo je.
28
Robin je nekoliko trenutaka gnječio Davidu abdomen.
— Dobar mišićni zid, nema sala, nema znakova proširenja jetre.
Mladiću, vi ste u dobroj formi.
Robin ga ostavi u sobi za preglede da se obuče, a sam pomno upiše kratak izvještaj o Keslerovu zdravlju za svoju kartoteku. Dotle mu se duh bavio nečime mnogo dubljim. Nalaz nafte!
Liječnici iz Harley Streeta bez daljega ostavljaju svoje pacijente da čekaju i tri četvrt sata u čekaonici koja se grije plinom, a opremljena je samo jednim starim brojem Puncha, ali pošto uđu u sobu za preglede nikad im ne daju do znanja kako se moraju žuriti. Robin nije namjeravao požurivati gospodina Keslera.
— Ne bi se moglo reći da ste bolesni, gospodine Keslere. Ima nekih znakova slabokrvnosti, ali držim da su izazvani samo zamorom i preobiljem posla u posljednje vrijeme. Prepisat ću vam tablete željeza, pa će se to ubrzo srediti. Uzimajte dvije tablete dnevno, ujutro i navečer.
Napisao je nečitak recept za tablete i predao ga Davidu.
— Hvala! Veoma ste ljubazni što ste mi posvetili toliko vremena.
— Nema na čemu. Kako vam se sviđa London? — upita Robin. —
Veoma se razlikuje od Amerike pretpostavljam.
— Dakako. Sve se odvija mnogo polaganije. Kad jednom naučim koliko vremena treba da se ovdje nešto postigne bit će to pola pobjede.
— Imate li mnogo prijatelja u Londonu?
— Ne — odgovori David. — Imam dvojicu-trojicu kolega s Harvarda koji su sad u Oxfordu, ali u Londonu još nisam uspostavio vezu s mnogo ljudi.
Dobro je, pomisli Robin. Ovdje mi se pruža prilika da malo više doznam o toj igri oko nafte i da provedem neko vrijeme s čovjekom prema kome većina mojih pacijenata izgleda kao da su s obje noge u grobu. Možda bih se mogao i istrgnuti iz ove svoje letargije. Zato predloži:
29
— Ako nemate ništa protiv, mogli bismo zajedno poći na objed jednog dana u tjednu. Možda biste voljeli pogledati jedan od naših drevnih londonskih klubova.
— Veoma ljubazno od vas.
— Izvrsno! Bi li vam odgovarao petak?
— Dakako.
— Onda, recimo, oko jedan u klubu Athenaeum na Pali Mallu.
David se vrati za svoj pisaći stol u Cityju, podigavši uz put svoje tablete. Jednu tabletu odmah uzme. Počeo mu se sviđati boravak u Londonu. Činilo se da je Silverman zadovoljan s njime, Prospecta Oil je napredovao, a on se već počeo upoznavati sa zanimljivim ljudima. Da, počeo je osjećati da će ovo biti veoma sretno razdoblje njegova života.
U petak u dvanaest i tri četvrt David je stigao do Athenaeuma, goleme bijele zgrade na uglu Pali Malla nad kojim se diže kip vojvode od Yorka.
Davida je zaprepastila veličina prostorija, pa se njegov trgovački duh i nehotice pitao koliko bi mogli zaraditi da ih izdaju u najam kao urede.
Činilo se da se posvuda motaju voštane figure, ali ga je Robin kasnije uvjerio da su to zapravo istaknuti generali i diplomate.
Ručali su u prostoriji u kojoj se inače služi kava i kojom dominira Rubensov portret Charlesa II. Razgovarali su o Bostonu, o Londonu, o squashu i ustanovili da su obojica zaljubljeni u Katherin Hepburn. Za kavom je David rado obavijestio Robina o pojedinostima geoloških nalaza na području što ga drži Prospecta Oil. Cijena dionica na londonskoj burzi popela se na 3,60 funti, ali je i dalje rasla.
— Čini se da bi to bila dobra investicija — reče Robin. — A budući da je to vaša kompanija, možda bi vrijedilo riskirati.
— Ne vjerujem da je to neki rizik — reče David — sve dotle dok stvarno ima nafte.
— E pa, sigurno je da ću o tome najozbiljnije razmisliti preko vikenda.
Rastali su se na stubama Athenaeuma. David je pošao na konferenciju o energetskoj krizi što ju je organizirao Financial Times, a Robin svojoj kući u Berkshireu. Njegova dva sinčića su se za vikend vratila iz internata, pa je jedva čekao da ih vidi. Kako su se brzo od bebica 30
pretvorili u prohodale muškiće, pa u velike dječake! Ubrzo će biti mladići, pomisli. Utješno je znati da im je budućnost osigurana. Možda bi tu budućnost mogao učiniti još sigurnijom ako investira u kompaniji Davida Keslera. Uvijek može novac nanovo uložiti u štedionicu pošto objave da je nafta nađena.
Bernie Silverman je također bio zadovoljan kad je čuo da postoji mogućnost dalje investicije.
— Čestitam, mladiću! Znaš, trebat će nam veliki kapital. Moramo financirati radove na izgradnji naftovoda. Samo jedna milja naftovoda može stajati i do dva milijuna dolara. Ali, ti dobro obavljaš svoj dio posla. Upravo su me obavijestili iz uprave da ti za tvoje napore isplatimo nagradu od 5.000 dolara. Samo tako nastavi!
David se osmjehnu. Ovo je bio posao u pravoj harvardskoj tradiciji.
Ako pokažeš rezultate, dobiješ nagradu. Zapita:
— Kada će nalaz nafte biti službeno objavljen?
— Za nekoliko dana.
David napusti Silvermanov ured blistajući od ponosa.
Silverman odmah crvenim telefonom uspostavi vezu s Harveyjem Metcalfeom, a ovaj nanovo pokrene cijeli stroj. Metcalfeov zastupnik na burzi baci na tržište 35.000 dionica po 3,73 funte i približno 5.000
dionica dnevno na otvoreno tržište, pazeći da ga ne zasiti i da održi stabilnu cijenu. Pošto je dr Oakley investirao poveliku svotu na burzi, cijena dionica je nanovo skočila, ovaj put na 3,90 funti, što je sve usrećilo. I Davida i Robina i Stephena. Nisu znali da Harvey svakog dana izdaje sve više dionica zahvaljujući zanimanju što su ga oni izazvali i da sve to sad postaje tržištem za sebe.
David je odlučio da od dijela onog viška kupi umjetničku sliku za svoj stančić u Barbicanu. Činio mu se prilično siv. Oko 2.000 dolara, mislio je, za nešto čemu će i cijena rasti. David je doduše volio umjetnost radi umjetnosti, ali ju je još više volio radi zarade. U petak je cijelo poslijepodne proveo lutajući Bond Streetom, Cork Streetom i Bruton Streetom u kojima se nalaze najpoznatije londonske umjetničke galerije. Wildenstein je bio preskup za njegov džep, a Marlborough premoderan za njegov ukus. Konačno je izabrao slike izložene u Galeriji Lamanns u Bond Streetu.
31
Galerija, na tri koraka od Sothebyja, sastojala se od jedne jedine goleme prostorije s otrcanim sivim sagom i s crvenim izblijedjelim tapetama. David će kasnije naučiti da su uspjeh i reputacija galerije utoliko veći ukoliko joj je sag otrcaniji, a zidovi bijeđi, U dnu prostorije bilo je stubište i na njega oslonjene neke zanemarene slike koje su već svijetu okrenule leđa. David počne nasumce prebirati po njima i na vlastito zadovoljstvo otkrije nešto privlačno.
Bilo je to jedno ulje Leona Undenvooda pod nazivom Venera u perivoju.
Na velikoj, prilično tmurnoj slici bilo je prikazano pet-šest muškaraca i žena kako sjede na metalnim stolicama za okruglim stolovima. Između njih, u pozadini, vidjela se lijepa gola žena punih grudi i duge kose.
Nitko joj nije poklanjao ni najmanje pažnje. Sjedila je i gledala sa slike, zagonetna lica, kao simbol topline i ljubavi u ravnodušnom svijetu.
Davidu se učinila neobično zanimljivom.
Pristupio mu je vlasnik galerije, Jean-Pierre Lamanns, odjeven u elegantno, po mjeri sašiveno odijelo, kao što i pristaje čovjeku koji rijetko prima čekove ispod tisuću funti. U trideset petoj godini života mogao je sebi priuštiti neku raskoš, pa njegove cipele Gucci, kravata Yves St. Laurent, košulja Turnbull i Asser, te sat Piaget nisu ni u koga, osobito u žena, ostavljale nimalo sumnje da on zna što hoće. U očima Engleza bio je pravi Francuz, vitak i skladan, podugačke tamne valovite kose i dubokih smeđih očiju koje kao da su bile pomalo oštre.
Znao je biti zaguljen i zahtjevan, a njegova je duhovitost bila jednako često okrutna koliko i zabavna. Možda je i to bio jedan od razloga što se nije oženio. Sigurno je da nije vladala nestašica natjecateljki.
Međutim, mušterije su ga vidjele samo s njegove šarmantne strane.
Dok je David ispunjavao i potpisivao ček, Jean-Pierre prijeđe nekoliko puta kažiprstom preko brkova po modi, spreman da rado porazgovara o slici.
— Underwood je danas jedan od najvećih kipara i slikara u Engleskoj.
On je, znate, poučavao i samog Henryja Moorea. Vjerujem da ga potcjenjuju samo zato jer ne trpi štampu i novinare za koje kaže da nisu ništa drugo nego pijana piskarala.
— Teško da se tako može umiliti sredstvima masovnog komuniciranja
— promrmlja David pružajući ček na 850 funti i osjećajući se ugodno uspješnim.
32
Premda je to bila najskuplja stvar što ju je ikad kupio, imao je dojam da je slika dobra investicija, a što je još važnije doista mu se sviđala.
Ne prestajući da se oduševljava Underwoodom, Jean-Pierre povede Davida niz stubište da mu pokaže zbirke impresionista i modernista, koje je zasnovao prije mnogo godina. U Jean-Pierreovu uredu viskijem proslave prvu sliku koju je David nabavio.
— Čime se bavite, gospodine Keslere?
— Radim u maloj naftnoj kompaniji Prospecta Oil, koja obavlja istraživanja u Sjevernom moru.
— Je li imala uspjeha? — upita Jean-Pierre malo prenedužno.
— Pa, među nama rečeno, prilično smo uzbuđeni s obzirom na budućnost. Nije tajna da se cijena dionica naše kompanije s 2 funte u nekoliko posljednjih tjedana popela na gotovo 4 funte, ali nitko ne zna pravi razlog.
— Da li bi to bila dobra investicija za siromašnog malog trgovca umjetninama, kao što sam ja? — upita Jean-Pierre.
— Reći ću vam što ja mislim o vrijednosti takve investicije — odvrati David. — U ponedjeljak ću uložiti u kompaniju 3.000 dolara, sve što mi je ostalo u životu pošto sam osvojio Veneru. Uskoro ćemo dati prilično važnu izjavu.
Jean-Pierreu se zakrijesiše oči. Čovjeku galske prefinjenosti, kakav je on, bila je dovoljna jedna riječ. Uopće više nije pratio nit razgovora.
— Kada će biti objavljen nalaz nafte. Bernie?
— Očekujem da će to biti početkom idućeg tjedna. Imamo još nekoliko problema. Međutim, sve to mi možemo riješiti.
Davida je to ponešto primirilo, jer je i on tog jutra kupio 500 dionica i uložio u njih preostalih 3.000 dolara viška. Poput drugih i on se nadao brzom dobitku.
— Rowe Rudd.
— Molim vas Franka Wattsa. Ovdje Jean-Pierre Lamanns.
— Dobro jutro, Jean-Pierre. Što možemo učiniti za tebe?
33
— Htio bih kupiti 25.000 dionica Prospecta Oil.
— Nikad čuo za njih. Samo časak. Nova kompanija, s veoma malim kapitalom. Prilično rizično J.P. Ne bih preporučio.
— Nema straha, Frank. Trebaju mi samo dva-tri tjedna. Onda možeš
prodati. Ne namjeravam ih zadržati. Otkad je započeo burzovni rok?
— Jučer.
— Dobro. Kupi odmah i prodaj prije završetka roka, ili ranije.
Očekujem obavijest idućeg tjedna, pa kad prijeđu pet funti riješi ih se.
Ne valja biti pohlepan, ali kupi ih na ime moje kompanije. Ne bih htio da se to poveže s mojim imenom. Moglo bi uznemiriti mog informatora.
— U redu. Kupiti 25.000 dionica Prospecta Oil po tržišnoj cijeni i prodati dan prije isteka burzovnog roka, ili prije, prema obavijesti.
— Tako je. Cijelog ću idućeg tjedna biti u Parizu radi pregleda slika, pa ne oklijevaj da prodaš ako vrijednost dionica prijeđe pet funti.
— Shvatio sam, J.P. Sretan put!
Zazvonio je crveni telefon.
— Rowe Rudd traži prilično veliku količinu dionica. Znaš li išta o tome?
— Nemam pojma, Harvey. Mora da je to opet David Kesler. Hoćeš li da razgovaram s njime?
— Ne, ni riječi. Bacio sam na tržište još 25.000 dionica po 3,90 funti.
Treba da Kesler ulovi još jednu veliku ribu, i ja prekidam operaciju.
Uredi da prema planu sve bude završeno sedam dana prije burzovnog roka!
— U redu, šefe! Znaš li da priličan broj ljudi još uvijek kupuje male količine?
— Da, kao i prije. Svi će oni reći prijateljima da su upravo napravili dobar posao. Kesleru ni riječi!
— Čuj, Davide — reče Richard Elliott — previše radiš. Opusti se! Imat ćemo i previše posla kad objavimo da smo našli naftu.
34
— Vidim i sam — odvrati David — ali posao mi je sad nekako prešao u naviku.
— Zašto ne bi sebi priuštio slobodnu večer, pa pošao sa mnom da vidimo malo kako je u Annabeli!
David je bio polaskan tim pozivom u najekskluzivniji londonski noćni klub, pa ga s oduševljenjem prihvati.
Te je večeri Davidov iznajmljeni ford cortina djelovao ponešto neumjesno među rolls royceima i mercedesima, koji su bili parkirani na Berkeley Squareu. Sišao je uskim željeznim stubištem u suteren koji mora da je nekad bio samo prostor za poslugu elegantne gradske palače iznad njega. Sada je to bio sjajan klub s restoranom, diskotekom i malim elegantnim barom kome su zidovi, bili prekriveni starim bakrorezima i umjetničkim slikama. Prigušena rasvjeta u glavnoj blagovaonici skrivala je i otkrivala mnoštvo malih stolova od kojih je većina već bila zauzeta. Prevladavao je dekor ekstravagantnog regentstva desetih i dvadesetih godina prošlog stoljeća. Vlasnik Mark Birley je u desetak godina uspio od Annabele stvoriti najtraženiji klub u Londonu. Na popisu onih koji su se htjeli učlaniti u klub bilo je preko tisuću imena. Diskoteka je bila smještena u najudaljenijem kutu prepunog podija za ples na kojem se ne bi moglo parkirati dva cadillaca. Većina plesnih parova stisnula se jedno uz drugo, a i nije imala drugog izbora. David se pomalo začudio kad je opazio da su svi muškarci na plesnom podiju barem dvadeset godina stariji od djevojaka koje drže u naručju. Šef sale Louis odvede Davida do stola Richarda Elliotta i pri tom uoči da je to prvi Davidov posjet klubu. Dalo se to zaključiti prema načinu na koji je zagledao lica sve samih poznatih ličnosti. E pa, pomisli' David, možda će tako jednom zuriti i u mene.
Nakon izvanredne večere, Richard Elliott i njegova žena pridružiše se gomili na plesnom podiju, a David svrati do malog bara okruženog udobnim crvenim sjedalima s naslonom i zapodjene razgovor s nekim čovjekom koji se predstavio kao James Brigsley. Ako i nije mislio da je cijeli svijet pozornica, gospodin Brigsley je sigurno držao da je to Annabela. Činilo se da se onako visok, plav, aristokratska ponašanja, s očima u kojima blista radost, osjeća neusiljeno sa svima oko sebe.
David se divio njegovu samouvjerenom držanju koje on sam nikad nije 35
stekao, a bojao se da ga nikad neće ni steći. Njegov naglasak je čak i u Davidovu neškolovanom sluhu imao prizvuk govora više klase.
Davidov novi poznanik pripovijedao je o svojim posjetima Sjedinjenim Državama i polaskao Davidu primjedbom da su mu se Amerikanci uvijek sviđali. Malo zatim našao je zgodu da nenapadno upita šefa sale tko je zapravo taj Englez.
— To je lord Brigsley, gospodine. Najstariji sin grofa od Loutha.
Otkud ga znaš, pomisli David. Lordovi su nalik na sve druge, osobito poslije nekoliko čaša. Lord Brigsley kucnu o Davidovu čašu.
— Može li još jedna?
— Hvala, milorde — prihvati David.
— Ostavite se tih gluposti! Zovite me James! Čime se bavite u Londonu?
— Radim u jednoj naftnoj kompaniji. Vjerojatno poznajete mog predsjednika, lorda Hunnisetta. Da pravo kažem, nikad se nisam s njime osobno susreo.
— Zgodan stari nesposobnjaković — reče James.
— Bio sam s njegovim sinom u Harrowu. Kad ste već u tom poslu s naftom, možda biste mi mogli reći što da radim s mojim dionicama Shella i B.P.
— Samo ih i dalje zadržite — reče David. — Pametno je držati se svega onoga što vrijedi, osobito nafte, sve dok britanska vlada ne postane pohlepna i ne počne nastojati da nametne svoj nadzor nad imovinom.
Slijedio je još jedan dvostruki viski. David osjeti kako ga pomalo počinje osvajati piće.
— A što je s vašom kompanijom? — raspitivao se James.
— Mi smo prilično mali — odvrati David. — Ali je vrijednost naših dionica u posljednja tri mjeseca porasla više nego u bilo koje druge naftne kompanije. Pa ipak, slutim da smo još veoma daleko od zenita koji ćemo dostići.
— Zašto? — upita James.
36
David se osvrne unaokolo i spusti glas do povjerljivog, šapata.
— Pa shvaćate valjda: ako naftu nađe velika kompanija, onda će vaš
dobitak porasti samo za mali postotak. Ali, ako naftu nađe mala kompanija, onda će se, naravno, vaš dobitak odraziti u mnogo većem postotku prema cjelini.
— Hoćete mi dati do znanja da ste našli naftu?
— Možda to nisam smio reći — promuca David. — Molim vas da tu opasku smatrate povjerljivom i bit ću vam zahvalan ako je zadržite za sebe.
David se nije mogao sjetiti kako je došao kući i tko ga je smjestio u krevet. Idućeg prijepodneva u ured je došao prilično kasno.
— Žao mi je, Bernie! Uspavao sam se poslije ugodno provedene noći s Richardom u Annabeli.
— Uopće nije važno. Drago mi je da si se dobro proveo.
— Nadam se da nisam bio indiskretan, ali rekao sam nekom lordu čijeg se imena ni ne sjećam da treba uložiti novac u našu kompaniju.
Vjerojatno sam bio malo previše oduševljen.
— Ne brini, Davide. Nećemo nikoga pokopati. Ali, tebi je stvarno potreban odmor. Već ti se stražnjica izlizala.
James Brigsley iziđe iz svoga londonskog stana u Chelseaju, zaustavi taksi i odveze se do svoje banke Williams i Glyn. James je bio otvorene naravi, pa je na Harrowu njegova jedina prava ljubav bila gluma.
Međutim, kad je završio tu školu, otac mu nije dopustio da se posveti glumi i uporno je zahtijevao da mora dopuniti obrazovanje na fakultetu christ church u Oxfordu. Tu je on nanovo pokazao više zanimanja za rad u Dramskoj grupi negoli da postigne neki akademski stupanj iz politike, filozofije i ekonomije, studijske grupe koju je odabrao. Pošto je napustio Oxford, James nije nikad nikome spomenuo stupanj koji je uspio postići, ali, bilo na dobro ili na zlo, kasnije je taj četvrti akademski stupanj ukinut. Poslije Oxforda ušao je u Grenadirsku gardu, što je pružilo široke mogućnosti njegovu glumačkom talentu.
Tada je James zapravo i ušao u društveni život Londona i postigao uspjeh kakav se od privlačnog, mladog, bogatog vikonta mogao i očekivati.
37
Kad je navršio dvije godine službe u Gardi, grof je Jamesu, da bi se imao čime baviti, dodijelio imanje u Hampshireu od oko 250 rali, ali njega nije privukao priprosti život na selu. Prepustio je vođenje imanja upravitelju, a sam se nanovo posvetio londonskom društvenom životu.
Bio bi se on i te kako rado posvetio pozornici, ali je znao da njegov stari smatra kako je poziv glumca nepodoban za budućeg člana Gornjeg doma. Ovako ili onako, peti po redu grof nije baš cijenio svog najstarijeg sina, a Jamesu nije bilo lako uvjeriti oca da je oštroumniji nego što mu se priznaje. Možda će mu ova povjerljiva informacija koja se poslije nekoliko čašica omakla Davidu Kesleru pružiti priliku da dokaže kako njegov stari tata nema pravo.
U staroj otmjenoj zgradi u Birchin Laneu, Jamesa dopratiše do ureda direktora banke Williams i Glyn.
— Htio bih posuditi nešto novaca na moje imanje u Hampshireu —
reče lord Brigsley.
Direktor Philip Izard dobro je poznavao lorda Brigsleyja, a upoznao se bio i s njegovim ocem. Premda je cijenio grofov sud, nije imao mnogo vremena za mladog lorda. Usprkos tome, nije spadalo na njega da istražuje zašto stranka nešto hoće, osobito kad je porodica te stranke jedna od najstarijih u povijesti bankarstva.
— Svakako, milorde! Koju sumu imate na pameti?
— Pa, znate, čini mi se da jedan ral mog imanja u Hampshireu vrijedi 1.000 funti, a cijena još uvijek raste. Zašto da ne kažemo 150.000
funti. Naime, htio bih taj novac uložiti u dionice.
— Da li biste se složili s time da ih ostavite u banci kao polog?
— Da, naravno. Zašto bi to za mene bilo važno gdje su?
— Onda sam siguran da bi za nas bilo prihvatljivo da vam odobrimo zajam od 150.000 funti uz povoljnija dva postotka od osnovne vrijednosti.
James nije imao pojma što bi to mogla biti osnovna vrijednosti, ali je znao da su Williams i Glyn u tim poslovima sposobni kao bilo tko drugi i da je njihova reputacija izvan sumnje.
— Hvala — reče James. — Molim vas nabavite mi 35.000 dionica kompanije po imenu Prospecta Oil.
38
— Jeste li se pažljivo raspitali kakva je to kompanija, milorde?
— Naravno da jesam — veoma oštro odvrati lord Brigsley. Bankari mu kao klasa nisu baš ulijevali strahopoštovanje.
Harveyja Metcalfea, koji se nalazio u Bostonu, Silverman je telefonski obavijestio da se David Kesler u Annabeli upoznao s nekim bezimenim lordom koji, čini se, ima više para nego pameti. Harvey je na to bacio na tržište 40.000 dionica po cijeni od 4,80 funti. Williams i Glyn su od toga kupili 35.000. a ostatak su nanovo pokupovali mali investitori.
Vrijednost dionica je opet ponešto porasla. Harveyju Metcalfeu ostalo je samo 30.000 njegovih vlastitih dionica, ali će uspjeti da ih se riješi u iduća četiri dana. Trebalo mu je četrnaest tjedana da rasproda cijelu zalihu kompanije Prospecta Oil i da zaradi preko 6,000.000 dolara, U petak ujutro vrijednost dionica je iznosila 4.90 funti. Kesler je ni kriv ni dužan potaknuo četiri najveće investicije. Prije nego što će telefonirati Jorgu Birreru, Harvey Metcalfe ih je još jednom pomno pregledao.
Stephen Bradley kupio 40.000 dionica po cijeni od 6,10 dolara.
Dr Robin Oakley kupio 35.000 dionica po cijeni od 7,23 dolara.
Jean-Pierre Lamanns kupio 25.000 dionica po 7,80 i dolara.
James Brigsley kupio 35.000 dionica po cijeni od 8,80 dolara.
Sam David Kesler kupio 500 dionica po 7,251 dolara.
Zajedno su kupili 135.500 dionica za preko milijun dolara. Osim toga, podizali su cijenu i tako omogućili Harveyju da svu ostalu zalihu plasira na redovitom tržištu.
Harvey Metcalfe je nanovo uspio. Na zaglavlju memoranduma nema njegova imena, a sad mu nije preostala nijedna dionica. Nitko mu neće moći ništa prigovoriti. Nije učinio ništa protuzakonito. Čak i geološki izvještaj sadrži toliko izraza »ako« i »ali« da može proći na svakom sudu.
Što se tiče Davida Keslera, ne može se. Harveyja optuživati zbog njegova mladenačkog pretjeranog entuzijazma. Nikad se nisu ni sreli.
Harvey Metcalfe otčepi bocu šampanjca Krug Privee Cuvee 1964, što ga uvozi londonski dobavljač Hedges i Butler. Pijuckajući šampanjac pripali cigaru Romeo & Julieta Churchill, pa se zavali u naslonjač da sve to tiho proslavi.
39
David, Stephen, Robin, Jean-Pierre i James su preko vikenda također slavili. Zašto i ne bi! Dionice su im vrijedile 4,90 funti, a David ih je uvjerio da će se popeti i do 10 funti. David je kod Aquascutuma naručio da mu sašiju odijelo po mjeri. Stephen je pregledavao radnje što ih je za kraj semestra zadao svojim brucošima i pri tom coktao i ponavljao »no, no!« Robin je prisustvovao Sportskom danu koji se održavao u internatu njegovih sinova. Jean-Pierre je stavljao u novi okvir jednog Renoira. James Brigsley je pošao u lov, uvjeren da je konačno natrapao na nešto što će zadiviti njegova oca.
U ponedjeljak je David stigao pred ured u devet prijepodne i naišao na zaključana glavna vrata. Nije to mogao razumjeti. Tajnice su morale stići u osam i četrdeset pet.
Pošto se šetkao čekajući više od sat vremena, uputio se do najbliže javne telefonske govornice i nazvao kućni broj Bernieja Silvermana.
Nitko nije odgovorio. Nazvao je potom stan Richarda Elliotta. Telefon je zvonio u beskraj. Nazvao je ured u Aberdeenu i opet nije ništa postigao. Odluči da se vrati do ureda. Mora da postoji neko jednostavno objašnjenje, mislio je. Zar sanja na javi? Da nije možda nedjelja? Ne, ulice su bile prepune ljudi i automobila.
Kad je nanovo stigao do ureda, nađe tamo mladog čovjeka koji upravo postavlja obavijest: »Izdaje se 225 m2. Obratiti se Conradu Ritblatu.«
— Što to, do vraga, radite? — upita ga David.
— Bivši je zakupnik dao otkaz i odselio. Tražimo novoga. Jeste li vi možda zainteresirani da pogledate prostorije?
— Ne — reče David ustuknuvši. — Ne, hvala. Požuri niz ulicu dok mu je znoj orosio čelo, moleći Boga da javna telefonska govornica ne bude zauzeta. Hitno prelista svezak telefonskog imenika od L do R da pronađe broj tajnice Bernieja Silvermana. Judith Lampson. Ovaj put je imao sreće.
— Zaboga, Judith, što se to zbiva? — Po glasu je mogla prosuditi na kakvim je mukama.
— Nemam pojma — odgovori Judith. — U petak navečer dobila sam otkaz zajedno s plaćom do kraja mjeseca, ali bez ikakva objašnjenja.
40
David objesi slušalicu. Premda je htio vjerovati kako mora da postoji neko jednostavno objašnjenje, počelo mu je svitati o čemu se zapravo radi. Kome da se obrati? Što da poduzme?
Potpuno ošamućen vrati se u svoj stan u Barbicanu. Dok je bio odsutan, stigla je prijepodnevna pošta. Bilo je tu i pismo vlasnika njegova stana.
Londonsko gradsko zastupstvo Ured stambenog naselja Barbican London EC2 01-628-4341
Dragi gospodine,
S žaljenjem smo primili obavijest da ćete nas napustiti krajem mjeseca, ali koristimo ovu priliku da Vam zahvalimo što ste unaprijed platili stanarinu.Budite tako ljubazni pa predajte ključeve u ured kad Vam to bude odgovaralo.
S poštovanjem
C.J. Caselton
upravitelj naselja
David je sleđen stajao nasred sobe i s nenadanim gnušanjem zurio u svoga novog Underwooda.
Napokon, sa strahom, nazove svog burzovnog posrednika.
— Kakva je jutros bila cijena dionica kompanije Prospecta Oil?
— Pala je na 3,80 funti — odgovori posrednik.
— Zašto je pala?
— Nemam pojma. Malo ću se raspitati, pa ću vas pozvati.
— Molim vas da smjesta stavite u promet mojih 500 dionica.
— Petsto Prospecta Oil po tržnoj cijeni. Da, gospodine.
David spusti slušalicu. Poslije pet minuta telefon zazvoni. Bio je to njegov burzovni posrednik,
— Nismo mogli za njih dobiti više od 3,50 funti. Točno onoliko koliko ste ih i platili.
41
— Da li biste mogli uložiti taj iznos na moj račun u Lloydovu banku, podružnica Moorgate?
— Svakako, gospodine.
Ostatak dana, a onda i cijele noći, David se nije micao iz stana. Ležao je na krevetu, pripaljivao cigaretu cigaretom i stalno se pitao što bi trebalo da sada uradi. Ponekad bi kroz uski prozor pogledao na kišom natopljeni City s njegovim bankama, osiguravajućim zavodima, mešetarnicama, državnim ustanovama, na svoj vlastiti svijet, ali do kada... Ujutro, čim se burza otvorila, nanovo je nazvao svoga burzovnog posrednika. Sve se nadao da će iskrsnuti neka nova informacija.
— Možete li mi dati neku novu obavijest o kompaniji Prospecta Oil?
— Loša vijest gospodine. Prava bujica dionica. Sve na prodaju. Odmah na početku poslovanja pale su na 2,80 funti.
— Zašto? Što se to, do vraga, zbiva? — Pri svakoj riječi glas mu se sve više podizao.
— Nemam pojma, gospodine — odgovori spokojan glas koji i kad se dobiva i kad se gubi uvijek zaradi svoj jedan posto.
David spusti slušalicu. Sve one godine provedene na Harvardu upravo su se rasplinjavale u oblačku dima. Prošao je još jedan sat, a da on to nije ni primijetio.
Ručao je u jednom neuglednom restoranu i u londonskom Evening Standardu čitao uznemirujući članak urednika zaduženog za zbivanja u Cityju, Davida Malberta, pod krupnim naslovom »Misterij kompanije Prospecta Oil«. Prije zatvaranja burze u četiri sata poslijepodne vrijednost dionica pala je na 1,60 funtu.
David je proveo još jednu nemirnu noć. S osjećajem bola i poniženja razmišljao je kako su dva mjeseca uz dobru plaću, brzo zarađena nagrada i gladak govor kupili njegovo potpuno povjerenje u jedan poslovni pothvat koji bi sam po sebi morao izazvati ozbiljnu poslovnu sumnju. Hvatala ga je mučnina pri pomisli na tajne obavijesti o kompaniji Prospecta Oil što ih je šaptao u uši pune povjerenja.
U srijedu ujutro, unaprijed strahujući od onoga što će čuti, David još
jednom nazove burzovnog posrednika. Vrijednost dionica pala je na 1
42
funtu. Nitko ih više nije htio kupovati. Iziđe iz stana, otpješači do Lloydove banke, podigne preostalih 1.345 funti i zatvori račun.
Odbrajajući novčanice, blagajnik mu se osmjehne misleći pri tome kako li je uspješan ovaj mladić.
David kupi posljednje izdanje Evening Standarda (označeno sa 7RR u desnom uglu). Prospecta Oil se nanovo spustio, sada do 25 penija. U
stan se David vratio potpuno omamljen. Na stubištu ga sretne pazikuća.
— Bio je tu policajac i raspitivao se za vas, mladi gospodine — reče nekako svisoka.
David se počne uspinjati stubištem trudeći se da pokaže kako ga to nije uznemirilo.
— Hvala vam, gospoine Pearson. Mora da sam i opet zaboravio platiti kaznu zbog pogrešnog parkiranja.
Zahvatila ga je panika. David se nikad nije osjetio tako malim, osamljenim i upravo bolesnim. Zapakirao je u kovčeg sve što posjeduje, osim slike koju je ostavio da visi na zidu, pa onda kupio kartu za New York, u jednom smjeru.
Tog'jutra kad je David otputovao, Stephen Bradley je u Matematičkom institutu u Oxfordu svojim studentima treće godine držao predavanje iz teorije grupa. Za doručkom je u Daily Telegraphu s užasom pročitao vijest o propasti kompanije Prospecta Oil. Smjesta je nazvao svog burzovnog posrednika, koji se još uvijek trudio da otkrije što se zapravo dogodilo. Potom je nazvao Davida Keslera, ali se činilo da je ovaj nestao bez traga. Predavanje mu baš nije polazilo za rukom. Bio je, blago rečeno, rastresen. Mogao se jedino nadati da će studenti njegovu odsutnost duha prosuditi kao briljantnost uma i da neće
»prokužiti« kako je to zapravo tihi očaj. Napokon, bio je zahvalan Bogu što je to njegovo završno predavanje u tom semestru.
Stephen je svakih nekoliko minuta pogledavao na sat u dnu dvorane za predavanje dok kazaljke nisu konačno pokazale puni sat, pa se mogao vratiti u svoje prostorije u Magdalen Collegeu. Zavalio se u svoj stari kožnati naslonjač pitajući se otkud da krene. Zašto je, dovraga, sve stavio na jednu kartu? Kako je mogao on, koji je inače tako razuman i tako proračunat, biti tako lakouman i glup i pohlepan! Imao 43
je povjerenja u Davida, pa ipak teško mu je bilo vjerovati da je njegov kolega na bilo koji način umiješan u propast kompanije. Možda nije trebao uzeti kao samo po sebi razumljivo da je netko s kim je drugovao na Harvardu samim time i pošten. Mora da postoji jednostavno objašnjenje. Mora postojati neki način da dobije sav svoj novac.
Zazvoni telefon. Možda je to njegov burzovni posrednik s novim obavijestima.
Dok je podizao slušalicu, prvi put osjeti da su mu dlanovi skliski od znoja.
— Stephen Bradley.
— Dobro jutro, gospodine. Veoma mi je žao što vam moram smetati.
Ovdje inspektor Clifford Smith iz Scotland Yarda, Odjel za prijevare.
Da li biste bili tako ljubazni da se danas poslijepodne sastanete sa mnom?
Stephen je na trenutak oklijevao misleći užurbano je li moguće da je učinio neko kriminalno djelo time što je investirao novac u Prospecta Oil.
— Sigurno, inspektore — odvrati nesigurno. — Hoćete li da dođem u London?
— Ne, gospodine — odgovori inspektor. — Mi ćemo doći do vas. Ako vam odgovara, možemo biti u Magdalen Collegeu u četiri poslijepodne.
— Čekam vas. Do viđenja, inspektore!
Stephen spusti slušalicu. Zašto li ga trebaju? Znao je malo o engleskim zakonima i nadao se da neće morati imati posla s policijom. I sve mu se to moralo dogoditi samo šest mjeseci prije povratka na Harvard, na mjesto profesora. Stephen se počeo pitati hoće li se to uopće ostvariti.
Pokazalo se da je inspektor visok oko metar i sedamdeset osam centimetara i da mu je između četrdeset pet i pedeset godina. Kosa mu je na sljepoočicama počela sijediti, ali joj je briljantin vratio prvotnu crninu. Stephen je prosudio da njegovo otrcano odijelo više ukazuje na visinu plaće koju dobiva u policiji negoli na inspektorov osobni ukus.
Njegova teška građa tijela mogla je mnoge navesti na pogrešan zaključak da je prilično tup. Zapravo, pred Stephenom je bio jedan od rijetkih ljudi u Engleskoj koji u potpunosti shvaća kriminalni um.
44
Upravo je on nanovo i nanovo bio u pozadini hapšenja međunarodnih varalica. Bio je umorne, pojave koju je stekao tako što godinama stavlja iza rešetaka ljude zbog teških zločina samo zato da bude svjedok kako se ubrzo oslobađaju i onda lagodno žive od prljavog novca do kojeg su došli sumnjivim transakcijama. Po njegovu mišljenju zločin se isplati. Odjel je imao tako malo osoblja da je sitna riba obično umakla bez kazne. Često bi glavna uprava ili javni tužilac prosudili da je preskupo voditi slučaj do kraja. Katkad ni sam Odjel za prijevare jednostavno nije imao unutrašnjeg osoblja da nešto završi kako treba.
S inspektorom je stigao i detektiv Ryder, mnogo mlađi čovjek, visok oko metar osamdeset tri centimetra, mršava tijela i uska lica. Njegove velike smeđe oči nedužna pogleda odudarale su od blijedožute puti. Bio je barem malo bolje odjeven od inspektora, ali, pomisli Stephen, vjerojatno nije oženjen.
— Žao mi je, gospodine, što smo ovako upali — započne inspektor pošto se udobno smjestio u široki naslonjač u kome je obično sjedio Stephen — ali, povjerena mi je istraga o kompaniji po imenu Prospecta Oil. Prije no što išta kažete, gospodine, moram vam reći da mi znamo kako vi osobno niste umiješani ni u upravljanje tom kompanijom niti s njenom sadašnjom propašću. Htjeli bismo da nam pomognete. Radije bih da vam postavim niz pitanja koja će rasvijetliti neke točke u istrazi negoli da mi vi jednostavno date općenit prikaz. Dužan sam reći, gospodine, da ne morate odgovoriti ni na jedno pitanje ako to ne želite.
Stephen kimne glavom.
— Kao prvo, što vas je navelo, gospodine, da uložite tako veliku svotu u Prospecta Oil?
Inspektor je držao pred sobom list papira s popisom svih investicija u kompaniju u protekla četiri mjeseca.
— Tako mi je savjetovao kolega — odgovori Stephen.
— Bez sumnje, gospodin David Kesler?
— Da.
— Kako ste se upoznali s gospodinom Keslerom?
45
— Zajedno smo studirali na Harvardu, pa kad se zaposlio u Engleskoj i započeo raditi u naftnoj kompaniji, u ime starih vremena pozvao sam ga da dođe u Oxford. . - '
Stephen nastavi podrobno opisivati cijelu pozadinu druženja s Davidom i razloge koji su ga naveli da investira tako veliku svotu.
Završio je svoje objašnjenje time što je upitao inspektora zar on zaista smatra kako je David protuzakonito umiješan u uspon i pad kompanije Prospecta Oila.
— Ne, gospodine. Prema mojem mišljenju, Kesler, koji je uzgred rečeno pobjegao i napustio zemlju, nije ništa drugo nego žutokljunac koga su iskoristile veće zvjerke. Pa ipak, željeli bismo ga ispitati, i ako vam se javi, molimo vas da nas odmah obavijestite. A sad, gospodine
— nastavi inspektor — pročitat ću vam popis imena i bio bih vam veoma zahvalan ako mi možete reći da li ste se ikad sreli, da li ste ikad razgovarali s nekim od njih ili čuli o njima... Harvey Metcalfe?
— Ne — reče Stephen.
— Bernie Silverman?
— Nikad ga nisam sreo, nikad nisam razgovarao s njime, ali je David spomenuo njegovo ime u razgovoru dok smo ručali ovdje na fakultetu.
Detektiv je polako i pažljivo bilježio svaku Stephenovu riječ.
— Richard Elliott?
— Za njega isto vrijedi što i za Silvermana.
— Alvin Cooper?
— Ne — odvrati Stephen.
— Jeste li imali ikakve veze s bilo kim zaposlenim u toj kompaniji?
— Ne!
Preko jednog sata inspektor je ispitivao Stephena i o manje važnim stvarima, ali mu ovaj baš nije mogao puno pomoći. Doduše, sačuvao je primjerak geološkog izvještaja.
46
— I mi smo, gospodine, u posjedu jednog takvog dokumenta —
upadne inspektor — ali on je veoma lukavo sačinjen. Sumnjam da bismo ga mogli upotrijebiti kao dokazni materijal.
Stephen uzdahne i ponudi policajcima viski, a sam sebi natoči akademski suhi šeri.
— Dokazni materijal protiv koga ili za što, inspektore? — reče osvrnuvši se prema svom naslonjaču.
— Jasno mi je da su me prešli kao žutokljunca. Vjerojatno vam i ne trebam reći kakva sam budala ispao. Uložio sam i posljednju paru u Prospecta Oil jer se činilo da će sigurno uspjeti, a završilo je tako da sam sve izgubio. Što je najgore, ne znam što da o tome mislim. Što se to, zaboga, dogodilo s tim Prospecta Oilom?
— Gospodine — reče inspektor — i sami ćete shvatiti da u ovom slučaju ima mnogo toga o čemu s vama ne mogu raspravljati. Zapravo, štošta nije još uvijek ni nama samima jasno. Ali, igra uopće nije nova, a ovaj put vodio ju je profesionalac, veoma lukavi stari lisac. To se izvodi ovako nekako: osnuje se kompanija, ili neku kompaniju osvoji banda razbojnika koji nabave većinu dionica. Izmisle prihvatljivu priču o nekakvom novom otkriću ili o izvanrednom proizvodu koji će podići cijenu dionica, pa to došapnu u uši malobrojnih dobričina. Potom bace na tržište svoje vlastite dionice i puste da ih se dočepaju takvi kao što ste vi, gospodine, ali po višoj cijeni. Onda umaknu s dobiti, a vrijednost dionica počne nezaustavljivo padati, jer kompanija nije zasnovana ni na čemu stvarnome. To najčešće završi tako da dionice budu uklonjene s burzovnog tržišta. Napokon dođe do prisilne likvidacije kompanije. To se u ovom slučaju nije dogodilo, a vjerojatno i neće. Londonska burza se tek oporavlja od Caplanova fijaska i nije joj do toga da na svoju glavu navuče još jedan skandal. Sa žaljenjem vam kažem kako ima malo izgleda da ćemo ikada doći do novaca, čak ako i pružimo dovoljno dokaznog materijala, pa i pritisnemo hulje. Prije negoli se reklo keks, oni su sve to već raspršili širom svijeta.
Stephen zagunđa:
— Zaboga inspektore, vi to tako predstavljate da zvuči grozno jednostavno. Znači li to da je geološki izvještaj bio lažan?
47
— Zapravo nije, gospodine. Djeluje upečatljivo. Izvrsno je sastavljen ali sadrži mnogo onih »ako« i »ali«. Jedno je izvjesno: teško je zamisliti da bi Javno tužilaštvo utrošilo milijune na to da pronađe da li u tom dijelu Sjevernog mora uopće ima nafte.
Stephen zakopa glavu u dlanove proklinjući dan kad je upoznao Davida Keslera.
— Recite mi, inspektore, tko se poslužio Keslerom? Tko je sve to smislio? Tko se krije iza toga?
Inspektor je dobro znao kroz kakvu strašnu krizu Stephen prolazi. U
svojoj karijeri sreo se licem u lice s mnogim ljudima u istom položaju, pa je bio zahvalan Stephenu što uopće hoće surađivati.
— Odgovorit ću vam na svako pitanje ako osjetim da to neće škoditi mojoj istrazi — reče inspektor. — Međutim, nije tajna da je čovjek koga bismo voljeli uhvatiti Harvey Metcalfe,.
— Tko je, zaboga, taj Harvey Metcalfe.
— To je Amerikanac u prvoj generaciji koji je imao svoje prste u više sumnjivih poslova u Bostonu negoli ste vi imali toplih večera. Postao je multimilijunaš, a pri tom su mnogi bankrotirali. Njegov je stil tako profesionalan i predvidljiv da sad već možemo namirisati tog čovjeka na kilometre. Neće vas obradovati kad čujete da je veliki dobrotvor Harvarda, kako bi umirio savjest, bez sumnje. Nikad nam dosad nije uspjelo da mu bilo što prišijemo, a sumnjam da će nam to i ovaj put uspjeti. Nikad nije bio na vodećem položaju u kompaniji Prospecta Oil.
On je samo kupovao i prodavao dionice na otvorenom tržištu. Koliko znamo, on se nikad i nije susreo s Davidom Keslerom. Unajmio je Silvermana, Coopera i Elliotta da obave prljavi posao, a oni su našli bistrog oduševljenog žutokljunca da naokolo prodaje njihov rog pod svijeću. Bojim se da vas je pomalo pratila zla sreća što je upravo taj mladić, David Kesler, bio vaš kolega.
— Baš me briga za tog pedera — upadne Stephen. — Što će biti s Harveyjem Metcalfeom? Zar će se zaista nanovo izvući?
— Bojim se da hoće — reče inspektor. — Imamo nalog za hapšenje Silvermana, Elliotta i Coopera. Ali, sva trojica su pobjegli u Južnu Ameriku. Sumnjam da ćemo nakon fijaska Ronalda Biggsa ikad uspjeti sa zahtjevom za izručenje, premda za njihovo hapšenje imaju naloge i 48
američka i kanadska policija. Oni su također bili veoma lukavi.
Zatvorili su londonski ured kompanije Prospecta Oil, otkazali najam prostorija i vratili ključeve posredniku za nekretnine Conradu Ritblatu, dali otkaz dvjema tajnicama s jednomjesečnom plaćom unaprijed.
Zatim su Readingu i Batesu platili račun za najam opreme za bušenje.
Isplatili su honorar šefu aberdeenskog ureda Marku Stewartu i u nedjelju ujutro sjeli u avion za Rio de Janeiro, gdje ih je na privatnom računu čekalo milijun dolara. Za jedno pet-šest godina, kad potroše sav novac, sigurno će nanovo iskrsnuti pod drugim imenima u nekoj drugoj kompaniji. Harvey Metcalfe ih je dobro nagradio, a Davida Keslera ostavio je s djetetom na rukama.
— Bistri momci — reče Stephen.
— O, da — odvrati inspektor. — Bila je to čista mala operacija.
Dostojna talenta Harveyja Metcalfea.
— Nastojite li uhapsiti Davida Keslera?
— Ne, ali, kako sam već rekao, voljeli bismo ga ispitati. Kupio je i prodao 500 dionica, ali smatramo kako je to učinio samo zato jer je i sam povjerovao u priču o tome da je pronađena nafta. Zapravo, da je pametan, vratio bi se u Englesku i pomogao policiji u istrazi, ali bojim se da je dečko dao petama vjetra jer se uspaničario. Američka policija ga drži na oku.
— I posljednje pitanje — reče Stephen. — Je li još netko ispao takva budala kao ja?
Prije nego što će odgovoriti, inspektor je dugo razmišljao. S drugim velikim ulagačima nije imao toliko uspjeha kao sa Stephenom. Svi su izbjegavali da ih se poveže s Keslerom i s Prospecta Oilom- Ako otkrije njihova imena, možda će na neki način pristati na suradnju.
— Da, gospodine, ali... dajem vam na znanje da o njima od mene niste ništa čuli.
Stephen kimne glavom.
— Ako vas to zaista zanima, sve što želite možete saznati ako se diskretno raspitate na burzi. Od četvorice glavnih igrača na burzi, jedan ste bili vi. Vas četvorica zajedno ste izgubili oko milijun dolara.
Ostali su bili: jedan liječnik iz Harley Streeta, dr Robin Oakley, jedan 49
londonski posrednik za prodaju umjetnina, Jean-Pierre Lamanns, i jedan veleposjednik, koji je zapravo najgore prošao. Koliko sam uspio doznati, založio je imanje da dobije taj novac. To je mladi gospodin s plemićkom titulom, Lord Brigsley. Njemu je Metcalfe doista izvukao srebrnu žlicu iz samih usta.
— Zar nije bilo više većih ulagača?
— Dvije-tri banke gadno su opekle prste, međutim, nije bilo više privatnih investitora koji bi uložili iznad 10.000 funti. Ono što ste vi, banke i drugi veliki ulagači učinili stalno je oživljavalo tržište, sve dotle dok Metcalfe nije rasprodao svu svoju zalihu.
— Još gore: ja sam osobno, kao pravi glupan, nekim svojim prijateljima savjetovao da investiraju u tu kompaniju.
— Pa, znate, gospodine, bilo je dva-tri manja ulagača iz Oxforda —
reče inspektor zagledajući u list papira što ga je imao pred sobom' ali, ne bojte se, nećemo im smetati. A sad, čini se da bi to bilo sve.
Preostaje mi da vam zahvalim na suradnji. Možda ćemo vam se još koji put obratiti. U svakom slučaju, obavještavat ćemo vas o daljem razvoju istrage i nadam se da ćete nam još moći pomoći.
— Svakako, inspektore. Nadam se da ćete sretno stići do grada!
Dva policajca iskapiše piće i odoše.
Stephen se kasnije nije mogao sjetiti kada je odlučio da upotrijebi svoj akademski um i da poduzme malu istragu, o Harveyju Metcalfeu i o svojim lakovjernim sudrugovima. Je li to bilo onda dok je sjedio u svome starom naslonjaču gledajući prema klaustru ili kasnije, noću, u krevetu. Glavom mu je proletjelo ono što mu je djed savjetovao kao djetetu kad bi izgubio večernju partiju šaha: »Stevie, ne daj da te pređu! Traži revanš!« Bilo mu je drago što je održao posljednje predavanje završivši posao u tom semestru. Dok je tonuo u san, oko tri ujutro, na usnama mu je bilo jedno jedino ime: Harvey Metcalfe.
Stephen se probudio oko pet i trideset ujutro. Čini se da je spavao dubokim snom bez snova, ali čim je došao k sebi, nanovo se javila mora. Prisilio se da konstruktivno upotrijebi svoj um, da prošlost čvrsto postavi pred sebe, pa da vidi što se može učiniti za budućnost.
Umio se, obrijao, obukao i uopće nije otišao na doručak u fakultetsku blagovaonicu, mrmljajući s vremena na vrijeme u sebi: Harvey 50
Metcalfe. Odvezao se zatim do oksfordske željezničke postaje starim biciklom, vozilom kome je davao prednost u gradu zakrčenom kombijima koji bijesno jure i koji je pun nerazumljivih prometnih oznaka o jednosmjernoj vožnji. Ostavio je ovlaš zaključani bicikl uz kolodvorsku ogradu od prečaka. Tu je bilo toliko poredanih dvokolica koliko je inače parkiranih automobila pred drugim željezničkim kolodvorima.
Stigao je na vlak koji kreće u osam i sedamnaest, kojim se najradije voze oni koji svakog dana putuju između Oxforda i Londona. Pri doručku se činilo da se svi međusobno poznaju, pa se Stephen osjećao kao nezvani gost na kućnoj zabavi domaćina koje ne poznaje.
Kondukter se progurao kroz vagon-restoran i poništi Stephenovu kartu prvog razreda. Čovjek koji je sjedio preko puta Stephena pruži iza Financial Timesa kartu drugog razreda. Kondukter i nju poništi gunđajući:
— Kad završite s doručkom, gospodine, morate se vratiti u kola drugog razreda. Znate, vagon-restoran spada u prvi razred.
Stephen se u mislima na trenutak zaustavi na mogućem značenju te opaske. Promatrao je ravničarski pejzaž Berkshirea koji je promicao.
Pred njim je na tanjuriću poskakivala šalica za kavu koju nije ni kušao. Napokon obrati pažnju na jutarnje novine. Tog jutra 77-mes nije donio nikakvu vijest o kompaniji Prospecta Oil. Pretpostavljao je da je to beznačajna ako ne i dosadna pripovijest. Nije to bila nikakva otmica, nikakva ucjena, pa čak ni pljačka. Samo još jedan sumnjivi poslovni pothvat, ništa što bi pobudilo pažnju pojavljujući se na prvoj strani više od jednog dana. Ni on se ne bi na to dva puta osvrnuo da nije bio i sam upleten. Međutim, upravo to što je bio upleten značilo je osobnu tragediju.
Na kolodvoru Paddington probijao se kroz mrave koji su žurili u svim pravcima, zadovoljan što je izabrao povučeni sveučilišni život ili, točnije rečeno, što je taj život njega odabrao. Stephen se nikako nije mogao priviknuti na London. City mu je djelovao prostrano i bezlično, pa se uvijek i posvuda vozio taksijem, bojeći se da će se u autobusima i u podzemnoj željeznici jednostavno izgubiti. Zašto Englezi ne označavaju ulice brojevima, pa da Amerikanci znaju gdje su.
51
— Uredništvo Timesa, Trg Kuće štampe. Taksist kimne glavom i spretno krene svojim crnim austinom niz Bayswater Road, duž kišom natopljena Hyde Parka. Šafrani kraj Mramornog luka izgledali su zlovoljno i utučeno, polegli onako mokri po gustoj travi. Stephen je bio zadivljen londonskim taksijima: ni jedan od njih nije imao ni ogrebotine. Jednom mu je netko rekao da taksisti ne smiju prevoziti putnike ako im kola nisu u savršenom redu. Kako je to drukčije u New Yorku s njegovim olupanim žutim čudovištima, pomisli. Taksist je nastavio kolima vijugati ulicom Park Lane prema uglu Hyde Parka, kraj Donjeg doma i pored šetališta uz rijeku. Na trgu Parlamenta vijorile su se zastave. Stephen se namršti. Što li je ono ovlaš pročitao na naslovnoj strani dok se vozio vlakom? Ah, da, sastanak lidera Commonwealtha! Prosudio je da će svijet, kao i obično, morati i bez njega posvršavati svoje svakodnevne poslove.
Stephen nije bio siguran kako da se prihvati problema i istrage o Harveyju Metcalfeu. Da je na Harvardu, ne bi mu uopće bilo teško.
Pošao bi ravno do starog očeva prijatelja Hanka Swaltza, komercijalnog dopisnika lista Herald American. Hank bi mu sigurno priskrbio povjerljive informacije. Dopisnik Timesa, Richard Compton-Miller, nije nipošto bio tako dobra veza, ali je to bio jedini britanski novinar koga je Stephen poznavao. Compton-Miller je prošlog proljeća posjetio Magdalen da napiše članak o vremenom posvećenoj proslavi Prvog maja u Oxfordu. Članovi pjevačkog zbora su s fakultetskog tornja zapjevali Miltonov Pozdrav suncu što se rada na horizontu: Zdravo, darežljivi maju, koji nadahnjuješ Radost i mladost i tople žudnje!
Na obali rijeke ispod magdalenskog mosta, gdje su stajali Compton-Miller i Stephen, nekoliko parova je bjelodano pokazivalo da je nadahnuto.
Kasnije je Stephen bio više zbunjen negoli polaskan kad se njegovo ime pojavilo u članku što ga je napisao Compton-Miller u svojoj dnevničkoj rubrici Timesa. Sveučilišni profesori štedljivo upotrebljavaju riječ
»briljantan«, međutim, novinari ne. Stephenove kolege iz nastavničkog kluba, koji najviše do sebe drže, nisu baš bili oduševljeni kad su vidjeli kako ga se tu opisuje kao najsjajniju zvijezdu u zviježđu umjerena sjaja.
52
Taksi uđe u dvorište pred zgradom i zaustavi se pokraj masivne hrge od skulpture Henryja Moorea. The Times i Observer smješteni su u jednoj zgradi s dva ulaza. Timesov ulaz je, dakako, daleko ugledniji.
Stephen upita narednika iza pulta gdje bi mogao naći Richarda Compton-Millera i ovaj ga uputi na peti kat, sve do kraja hodnika gdje je njegova mala pregrađena prostorija.
Stephen je stigao odmah poslije deset, pa je zgrada, bila praktično prazna. Compton-Miller mu je kasnije objasnio da se glavni list nacije počinje buditi tek oko jedanaest, a oko tri poslijepodne priušti sebi obilati sat vremena za ručak. Od tada pa do preloma lista, oko osam i trideset, sav je posao zapravo gotov. Preostaje naslovna strana. Oko pet počinje postupna smjena cijelog osoblja. Dužnost je te druge smjene da prati najnovija zbivanja koja se smjenjuju noću. Mora uvijek budnim okom pratiti što se događa u Americi, jer ako predsjednik poslijepodne da neku važnu izjavu u Washingtonu, još uvijek je mogu tiskati u Londonu. Katkad se prva strana mijenja čak i pet puta u toku noći. Kad je bio ubijen predsjednik Kennedy, vijest o tome prispjela je u Englesku 22. studenoga 1963. navečer u sedam sati, pa je cijelu prvu stranu valjalo očistiti da se načini mjesta za vijest i izvještaj o tragediji.
— Lijepo od tebe, Richarde, što si radi mene došao ranije. Nisam znao da počinješ raditi tako kasno. Rekao bih da se moje dnevne novine događaju same od sebe.
Richard se nasmija.
— Ta ti vrijedi! Mora da ti se čini kako smo mi klapa lijenčina, ali će ovo mjesto zvrndati i u ponoć dok ti, zatutkan u krevetu, budeš spavao kao top. Nego, što mogu učiniti za tebe?
— Poduzeo sam malu istragu o svom zemljaku po imenu Harvey Metcalfe. Veliki je dobrotvor Harvarda, pa bih htio kad se tamo vratim polaskati starini time što sve o njemu znam.
Stephenu se nije sviđalo što mora lagati, ali su i okolnosti u kojima se našao bile nesvakidašnje.
— Pričekaj ovdje, a ja ću poći da vidim imamo li što o njemu u prostoriji za isječke.
53
Stephen se zabavljao čitajući naslove pribodene na ploču. Bilo je očito da su to članci kojima se Compton-Miller ponosio. »Premijer dirigira orkestrom u Kraljevskoj festivalskoj dvorani«, »Miss svijeta zaljubljena u Toma Jonesa«, »Muhamed Ali kaže 'Nanovo ću biti šampion'«.
Poslije petnaest minuta Richard se vrati noseći podeblji dosje.
— Okušaj sreću s ovim, Descartese! Vratit ću se za jedan sat, pa možemo poći na kavu.
Stephen kimne glavom i zahvalno se osmjehne. Descartes se nikad nije suočio s problemima koje on mora riješiti.
U dosjeu se nalazilo sve što je Harvey Metcalfe želio da svijet zna o njemu, ali i ponešto što on nije želio da svijet zna. Stephen je doznao sve o njegovim godišnjim izletima u Evropu kako bi posjetio Wimbledon, o uspjehu njegovih konja u Ascotu i njegovoj potrazi za impresionistickim djelima kojima je dopunjavao svoju privatnu umjetničku zbirku. William Hickey iz Daily Expressa jednom je zgodom podraškao znatiželju čitalaca slikom debelog Harveyja u bermuda hlačicama i reportažom o tome kako ovaj svake godine provodi dva-tri tjedna na svojoj jahti u Monte Carlu, kušajući sreću na kocki u Casinu. Ton Hickevjeva članka nije bio baš ulagivački. Metcalfeovo bogatstvo je, prema mišljenju tog novinara, bilo previše novo da bi pobuđivalo poštovanje. Stephen je pedantno pribilježio sve činjenice koje su mu se činile važnima i upravo je proučavao fotografije kad se Richard vratio.
Poveo je Stephena na kavu u kantinu na istom katu. Oko djevojke za blagajnom na kraju pulta samoposluživanja vio se poput magle duhanski dim.
— Richarde, nisam baš našao sve podatke koji će mi vjerojatno trebati. Harvard želi od tog čovjeka izvući prilično veliku svotu. Čini mi se da pomišljaju i na milijun dolara. Gdje bih mogao naći još nešto o njemu?
— U New York Timesu, pretpostavljam — odvrati Compton-Miller. —
Hajde, posjetit ćemo Terryja Robardsa.
Prostorije New York Timesa su u Londonu također na petom katu Timesove zgrade na Trgu Kuće štampe. Stephen se prisjeti goleme zgrade New York Timesa u 43. ulici i pitao se je li londonski Times, ako 54
imaju recipročan smještaj, skriven u njenom suterenu. Pokazalo se da je Terry Robards žilavi Amerikanac sa stalnim osmijehom na usnama.
Terry je tako djelovao na Stephena da se ovaj odmah opustio. Tu je vještinu Terry stekao tijekom godina gotovo podsvijesno i bila mu je od velike pomoći kad god je trebalo pročeprkati malo dublje da bi se našla nagrada za reportažu.
Stephen ponovi svoju priču o Metcalfeu. Terry se nasmija.
— Harvardu se fućka otkud dobiva lovu, je li tako? Taj čovjek je otkrio više legalnih načina kako da se drpe pare nego ministarstvo državnih prihoda.
— Ma nemojte! — nedužno će Stephen.
Dosje New York Timesa o Harveyju bio je prilično debeo. »Metcalfeov uspon od kurira do milijunaša«, kako je glasio jedan od naslova, bio je izvanredno dokumentiran. Stephen je nanovo pažljivo bilježio.
Pojedinosti o Sharpleyju i Sinu duboko su ga se dojmile, jednako kao i činjenice o prodaji oružja za vrijeme rata, O podrijetlu njegove žene Arlene i o ponašanju njegove kćeri Rosalie.
Bila je tu i njihova fotografija, ali je kćeri tada bilo samo petnaest godina. Nalazili su se tu i dugi izvještaji o dva sudska slučaja oko dvadeset pet godina ranije kad je Harvey bio optužen za prijevare, ali nikad nije osuđen, a i noviji slučaj iz 1956. godine koji se odnosio na nekakav sumnjivi prijenos dionica u Bostonu. Harvey je i tada izbjegao osudu, ali u porotnika nije ostalo nimalo sumnje što javni tužilac misli o gospodinu Metcalfeu. Svi su najnoviji članci bili objavljeni u trač
rubrikama: Metcalfeove umjetničke slike, njegovi konji, njegove orhideje, uspjeh njegove kćeri u Vassaru i njegova putovanja u Evropu.
O kompaniji Prospecta Oil nije bilo ni riječi. Stephen se morao diviti Harveyjevoj sposobnosti da pred štampom sakrije svoje najsumnjivije djelatnosti.
Terry pozove svog zemljaka privremeno zaposlenog u inozemstvu na ručak. Novinari uvijek vole sklapati poznanstva, a činilo se da Stephen mnogo obećava. Terry reče taksisti da ih odveze u Whitfield Street. Dok su milili kroz City prema West Endu, Stephen se nadao da će ručak biti vrijedan te vožnje. Nije se razočarao.
55
Lacyjev restoran je bio zračan, stolovi su bili prekriveni čistim stolnjacima i ukrašeni svježim sunovratima. Bilo je očito da Margaret Costa, autorica kuharskih priručnika, i njen muž, glavni kuhar, Bili Lacy znaju znanje. Dok su jeli ukusnu juhu od potočarke, iza koje su slijedili Medaillons de veau a la cremeau calvados i boca Chateau de Perrone 1972, Terry je postao prilično rječit dok mu je povjeravao što sve zna o Harveyju Metcalfeu. Intervjuirao ga je jednom u Harvardu prilikom otvorenja Metcalfeova doma, koji je obuhvaćao gimnastičku dvoranu i četiri zatvorena teniska igrališta.
— Sve u nadi da će jednog dana dobiti kakvu počasnu titulu — cinički primijeti Terry. — Ali, nema straha, čak i onda kad bi dao cijelu milijardu.
Stephen dobro zapamti te riječi.
— Vjerujem da biste dobili još podataka od momaka u Američkoj ambasadi — doda Terry i pogleda na sat. — Dovraga, knjižnica se zatvara u četiri. Danas je prekasno. Sad kad se Amerika probudila, moram se vratiti u uredništvo.
Stephen se pitao da li novinari svakog dana ovako jedu i piju. Prema njima su sveučilišni profesori doista bili nalik na stare mladiće. Kako li uspijevaju da im novine ipak izađu!
Stephenu je uspjelo da se probije kroz promet, da uhvati vlak u pet i petnaest i da se vrati u Oxford sa stalnim putnicima na toj relaciji. Tek pošto se našao sam u svojoj sobi, započeo je proučavati ono što je sakupio tog radnog dana. Premda iscrpljen, prisilio se da sjedne za pisaći stol i da se ne miče dok ne baci na papir prvi čisti nacrt dosjea Harveyja Metcalfea.
Idućeg dana Stephen nanovo stiže na vlak za London koji polazi u osam i sedamnaest, ali ovaj put kupi kartu drugog razreda. Kondukter ponovi svoju pjesmicu o tome kako treba da napusti restoran pošto završi s doručkom.
— Svakako — odvrati Stephen i nastavi se zabavljati, ostacima kave za sve vrijeme jednosatne vožnje uopće se ne mičući iz prvog razreda.
Bio je zadovoljan sam sa sobom: zaštedio je dvije funte, upravo onako kako bi postupio i Harvey Metcalfe.
56
Poslušao je savjet Terryja Robartsa, pa se taksijem odvezao do Američke ambasade, goleme monolitne devetorokatnice koja se na oko 22.000 m2 proteže cijelom dužinom Grosvenor Squarea. Ipak, ona nije tako elegantna kao veličanstvena službena rezidencija američkog ambasadora, Winfield House u Regents Parku, u koju je prošle godine Stephen bio pozvan na piće, a prije nego što je 1946. godine prodana američkoj državi bila je privatna kuća Barbare Hutton. Stephen pomisli da je svaka od njih bila dovoljno prostrana za sedam muževa.
Ulaz u priručnu knjižnicu Ambasade, koja se nalazila u prizemlju, bio je čvrsto zaključan. Stephen se morao zadovoljiti time da se u vanjskom hodniku posveti proučavanju zidnih spomen-ploča u čast onodobnih ambasadora na dvoru sv. Jamesa. Pošavši u obratnom smjeru, od Waltera Annenberga, stigao je baš do Josepha Kennedyja kad se vrata knjižnice, veoma nalik na vrata kakve banke, širom otvoriše. Djevojka ukočena držanja iza natpisa »Informacije« nije se baš
pokazala uslužnom kad je čula da se radi o Harveyju Metcalfeu.
— Zašto vam trebaju ti podaci? — oštro upita. Na trenutak je to smelo Stephena, ali se on brzo oporavi.
— Ove jeseni se vraćam na Harvard kao profesor, pa smatram da bih morao znati nešto više o Metcalfeovim vezama s tim sveučilištem. Sada sam gostujući profesor na Magdalen Collegeu u Oxfordu.
Stephenov odgovor potaknuo je djevojku da smjesta krene na posao i već za nekoliko minuta donijela mu je dosje. Premda nipošto nije bio tako pikantan kao dosje New York Timesa, sadržavao je sume koje je Harvey Metcalfe darovao u dobrotvorne svrhe i precizne podatke o prinosima Demokratskoj stranci. Većina ljudi ne vješa na veliko zvono koliko je dala političkim strankama, ali Harvey je znao samo za svjetiljku, a čini se da ga nitko nije naučio što je to vagan.
Pošto je završio istraživanje u Američkoj ambasadi, Stephen se taksijem odveze do poslovnice Cunarda na St. James Squareu da porazgovori sa službenikom zaduženim za rezervaciju karata, a onda do Claridgea u Brook Streetu gdje je proveo nekoliko minuta s dežurnim rukovodiocem. Istraživanje je završio telefonskim razgovorom s Monte Carlom. U Oxford je krenuo vlakom u pet i petnaest.
Stephen se potom vrati u svoje prostorije na fakultetu. Osjećao je da sad o Harveyju Metcalfeu zna isto toliko kao bilo tko, osim, možda, 57
Arlene i inspektora Cliforda Smitha iz Odjela za prijevare. Još jednom je do sitnih sati upotpunjavao dosje koji je sad dosegnuo četrdesetak tipkanih strana.
Kad je dosje konačno bio dovršen, pođe u krevet i utone u dubok san.
Nanovo je ustao u cik zore, pa se preko klaustra odšetao do blagovaonice za doručak. Posluži se jajima, slaninom, kavom i prepečencem. Ponese zatim dosje do blagajničkog ureda gdje načini četiri kopije od svakog dokumenta, tako da je sad imao u svemu pet dosjea. Vratio se preko magdalenskog mosta diveći se, kao i uvijek, dotjeranim lijehama sveučilišnog botaničkog vrta zdesna ispod njega i svratio u Maxwellovu knjižaru s one strane mosta.
Stephen se vratio u svoje prostorije s pet fascikala različitih boja.
Stavio je pet dosjea svaki u svoj fascikl i zaključao ih u ladicu pisaćeg stola. Stephenov um je bio uredan i metodičan, kakav i mora biti u matematičara, takav um kakav se Harveyju Metcalfeu još nikad nije suprotstavio.
Stephen potom zaviri u bilješke koje je stavio na papir nakon razgovora s inspektorom Smithom, nazove informacije i zatraži londonske adrese dra Robina Oakleyja, Jean-Pierrea Lamannsa i lorda Brigsleyja.
Informacije odbiše da mu daju više od dva broja odjednom. Stephen se pitao kako li to PTT misli ostvariti dohodak. U SAD bi mu Bellova telefonska kompanija rado dala desetak telefonskih brojeva i još bi na kraju dodala neizbježni »nema na čemu«.
Dva podatka što ih je uspio izmamiti od mrzovoljne telefonistice bili su: dr Robin Oakley u Harley Streetu 122, London Wr i Jean-Pierre Lamanns u Galeriji Lamanns, u New Bond Streetu 40, London, Wl.
Stephen potom nanovo nazove informacije i zamoli da mu daju adresu lorda Brigsleyja.
— Nema nikakvog Brigsleyja u središnjem Londonu — zareža telefonistica. — Možda ga i nema u telefonskom imeniku. To jest ako je uopće lord — puhne kroz nos.
Stephen iziđe iz radne sobe te se uputi u nastavnički klub. Tu prelista najnovije izdanje priručnika Tko je tko i nađe plemenitog lorda: Brigsley vikont; James Clarence Spencer; r. 11 list. 1942; posjednik; s.
i naslj. 5. grofa od Loutha, cr 1764, qv. Obr: Harrow; Christ Church, 58
Oxford (BA). Pred. Oxfordske sveučilišne dramske grupe. Poruč.
Grenadirske garde 1966-68. Rekr: polo (ne na vodi), lov. Adresa: Tathwell Hali, Lcuth, Lines. Klubovi: Garrick, Garda.
Stephen se onda odšeta preko puta do Christ Churcha i zapita tajnicu ima li u svom imeniku londonsku adresu Jamesa Brigsleyja koji se upisao na fakultet 1963. Bilo je sasvim uredno zapisano: King's Road London SW3.
Stephen se počeo zagrijavati za problem Harveyja Metcalfea. Iziđe iz zgrade Christ Churcha, pa Peckwaterom i kroz Canterbury Gate iziđe na High Street, te se stane vraćati u Magdalen s rukama u džepovima, sastavljajući u glavi jedno pisamce. Oksfordski noćni -ispisivači parola opet su okušali svoje umijeće na zidu fakulteta: »Dodani dodatni dokoni dekani« poručivao je jedan pomno ispisan grafit. Stephen, mrzovoljni prodekan Magdalena, zadužen za studentsku disciplinu, samo se nasmija. Ako su grafiti bili dovoljno duhoviti,' ostavljao bi ih cijeli semestar, a inače bi dao da ih portir smjesta ostruže. Vrativši se za pisaći stol, napiše ono što je bio smislio': Magdalen College Oxford
15. travnja
Dragi doktore Oakley
Idućeg četvrtka navečer priredit ću u svojim prostorijama malu večeru za nekoliko brižljivo odabranih ličnosti. Radovalo bi me da nađete malo vremena, pa da nam se pridružite. Nadam se da ćete ocijeniti kako je vrijedno da prisustvujete.
Iskreno Vaš Stephen Bradley
P.S. Žao mi je što nam se neće moći pridružiti David Kesler. Crna kravata. 7.30-8 sati navečer.
Stephen promijeni listovni papir u svom starom pisaćem stroju Remington i napiše slična pisma Jean-Pierreu Lamannsu i lordu Brigsleyju. Sjedio je potom neko vrijeme razmišljajući, a onda podigne slušalicu internog telefona.
— Harry? — osigura se da je to glavni portir. — Ako itko pozove portirnicu da pita postoji li na fakultetu profesor Stephen Bradley, 59
recite mu: »Da, gospodine, to je novi profesor matematike s Harvarda, koji se već proslavio svojim večerama.« Je li to jasno, Harry?
— Jest, gospodine — odvrati Harry Woodley, glavni portir. Nikad nije uspio shvatiti Amerikance, a dr Bradley nije bio iznimka.
Sva su tri uzvanika nazvala raspitujući se, kako je Stephen bio i predvidio. U takvim okolnostima i on sam bi to učinio. Harry je zapamtio njegovu poruku i brižljivo ju je ponavljao, premda se činilo da su osobe koje su nazvale još uvijek ostale pomalo nezadovoljne odgovorom.
— Ne više od mene, a možda i manje — promrmlja glavni portir.
Tijekom idućeg tjedna Stephen primi odgovore u kojima sva trojica javljaju da prihvaćaju poziv. Odgovor Jamesa Brigsleyja stigao je posljednji, u petak. Natpis nad grbom uvrh njegova listovna papira bio je pun obećanja: Ex nihilo omnia.
Stephen se posavjetovao s batlerom nastavničkog kluba i glavnim kuharom fakulteta, pa su sastavili jelovnik koji je trebao da razveže jezik i najšutljivijih.
Coquilles St. Jacques Carree d'agneau en croute Casserole d'artichauds et ehampignons
Pouilly Fuisse 1969 Feux St. Jean 1970
Pommes de terre boulangere Griesstorte s malinama Camembert frappe Cafe
Barsa'c
Ch. D'Yquem 1927 Port Taylor 1947
Sve je bilo spremno. Ono što je Stephen mogao još učiniti bilo je da čeka zakazani sat.
Zakazanog četvrtka, na sekundu točno, u sedam i trideset, stigao je Jean-Pierre. Stephena su zadivili elegantan smoking i raskošna, mekana, opuštena, u petlju svezana kravata njegova gosta. Pipkajući svoju prikačenu leptir-kravaticu, čudio se da je Jean-Pierre Lamanns, očito svjetski čovjek, tako reći savoirfaire, mogao postati žrtvom kompanije Prospecta Oil. Stephen se upustio u monolog o značenju 60
istokračnog trokuta u modernoj umjetnosti, dok je Jean-Pierre prelazio kažiprstom preko svojih brkova. Nije to bio predmet koji bi Stephen u normalnim prilikama odabrao da o njemu govori pet minuta bez prekida, pa ga je od neizbježnih izravnih Jean-Pierreovih pitanja spasio dolazak doktora Robina Oakleyja. Robin je prošlog mjeseca izgubio nekoliko kilograma, ali je Stephen ipak uočio zbog čega ordinacija u Harley Streetu postiže takve uspjehe. Robin je, kako bi rekao H.H.
Munro, bio čovjek s izgledom zbog kojeg žene mogu oprostiti sve druge tričave nedostatke. Robin je u međuvremenu proučavao svoga gegavog domaćina pitajući se bi li ga smio zapitati jesu li se ikada sreli. Ne, odluči. Ostavit će to zasad s nadom da će za večerom po nečemu razabrati zašto je uopće pozvan. Zabrinjavao ga je onaj P.S. o Davidu Kesleru.
Stephen ga predstavi Jean-Pierreu, pa dok su se oni zavezli u razgovor, on ode da provjeri je li sve u redu sa stolom za večeru. Vrata se još
jednom otvoriše i portir s nešto više poštovanja nego prije najavi lorda Brigsleyja. Stephen mu pođe u susret da ga pozdravi i odjednom nije više bio siguran treba li se samo nakloniti ili se valja i rukovati.
Premda nije poznavao nikoga od ove čudne družbe, James ni načas nije pokazao da mu je neugodno, pa se odmah bez teškoće uključio u razgovor. Ćak se i Stephena dojmio opušteni Jamesov smisao za laku društvenu konverzaciju, premda nije mogao da se ne sjeti njegovih skromnih uspjeha na Christ Churchu, pa se pitao hoće li plemeniti lord biti od ikakve koristi u izvođenju njegovih zamisli.
Kulinarski napori glavnog kuhara postigli su namjeravani čarobni učinak. Nijedan gost nije ni pomišljao da pita domaćina zašto je priređena večera dok je pri ruci bila takva janjetina s jedva primjetnom aromom češnjaka, pa nježna torta od badema, a o izvrsnom vinu da se i ne govori.
Napokon, kad je posluga raspremila stol i dok je jako i slatko crno portugalsko vino po drugi put kružilo stolom, Robin više nije mogao izdržati.
— Ako nije previše neuljudno, htio bih vas pitati, doktore Bradley...
— Molim vas da me zovete Stephen!
— Smijem li pitati, Stephen, kakva je svrha ovoga malog sastanka odabranog društva?
61
Očekujući odgovor na to pitanje, prema Stephenu se upravi tri para očiju.
Stephen ustane i prijeđe pogledom po gostima, zatim dva puta obiđe stol i tek onda započne govoriti kao da predaje. Podsjetio ih je na sva zbivanja u posljednjih nekoliko tjedana. Opisao im je kako se u istoj ovoj prostoriji sastao s Davidom Keslerom, kako je investirao u Prospecta Oil, kako ga je ubrzo potom posjetio Odjel za prijevare i što je sve otkrio o Harveyju Metcalfeu. Svoj brižljivo pripremljen govor završio je riječima:
— Džentlmeni, neosporna je činjenica da smo sva četvorica u istoj prokletoj kaši.
Osjetio je da to zvuči dovoljno britanski. Jean-Pierre je reagirao prije nego što je Stephen uspio izreći ono što je zaustio da kaže.
— Ne računajte na mene! Ne mogu biti umiješan u nešto tako smiješno. Ja sam skroman posrednik za prodaju umjetnina, a ne špekulant.
Prije nego što je Stephen uspio odgovoriti, upadne i Robin Oakley:
— Nešto tako neumjesno još nisam čuo. Mora da ste se obratili pogrešnom čovjeku. Ja sam liječnik iz Harley Streeta, nemam pojma o nafti.
Stephen je tek sad shvatio zašto je Odjel za prijevare imao poteškoća s ovom dvojicom i zašto su mu bili tako zahvalni na suradnji. Svi se zagledaše u lorda Brigsleyja, a on podigne pogled i veoma mirno reče:
— Sve je to, do posljednje pojedinosti, apsolutno točno, doktore Bradley, a ja sam u većem škripcu od vas. Da bih kupio dionice, posudio sam 150.000 funti založivši svoje malo imanje u Hampshireu i mislim da će banka uskoro zahtijevati da ga prenesem na nju. Kad to učine, a moj stari, peti grof, dozna za to, ako preko noći ne postanem šesti grof, za mene je zastor spušten.
— Hvala vam — reče Stephen. Dok je sjedao, okrene se Robinu i upitno podignu obrve.
— Do đavola — reče Robin. — Imate potpuno pravo, bio sam umiješan. David Kesler je bio moj pacijent, pa sam u trenutku nepromišljenosti u Prospecta Oil uložio 100.000 funti kao privremenu 62
posudbu na svoje obveznice. Budući da dionice sad vrijede 50 penija, nasukao sam se. Imam manjak u banci, pa će tamo početi skakati.
Imam veliku hipoteku na ladanjsku kuću u Berkshireu. Imam veliku najamninu za prostorije ordinacije u Harley Streetu, ženu sa skupim ukusom i dva dječaka u privatnoj školi u Engleskoj. Otkad me prije dva tjedna posjetio inspektor Smith, jedva da sam sklopio oči.
Nato uzgleda. Lice mu je izgubilo boju i njegovo ljubazno samopouzdanje Harley Streeta posve je ishlapilo. Sva trojica se polako okrenuše i uporno zagledaše u Jean-Pierrea.
— U redu, u redu — dopusti. — I ja sam umiješan. Bio sam u Parizu kad mi se prokleto tlo izmaklo ispod nogu, tako da su mi sad ostale samo bezvrijedne dionice. Posudio sam 80.000 funti na zalihu svoje Galerije. A što je najgore, savjetovao sam nekim svojim prijateljima da i oni investiraju u tu prokletu kompaniju.
Prostorijom zavlada muk. Narušio ga je Jean-Pierrea:
— I što sad predlažete, profesore? — upita sarkastično. — Da svake godine priredimo večeru kako bismo se podsjetili kakve smo budale ispali!
— Ne. to mi nije ni na kraj pameti.
Stephen je oklijevao, svjestan da će ono što kani predložiti sigurno izazvati još veće uzbuđenje. Nanovo ustane te mirno i odlučno reče:
— Novac nam je ukrao veoma bistar čovjek koji je dokazao da je stručnjak za prijevare s dionicama. Nitko od nas nije ekspert za burzovne i dioničke poslove, ali smo svi stručnjaci na svojim područjima. Predlažem vam zato, gospodo, da taj novac ukrademo od njega, 'NI PENIJA VIŠE, NI PENIJA MANJE'.
Nekoliko sekundi je vladao muk, a onda svi zagrajaše:
— Valjda da odemo i da ga jednostavno uzmemo — reče Robin.
— Da otmemo frajera — sanjalački će James.
— Zašto da ga ne ubijemo i ne zatražimo životno osiguranje — reče Jean-Pierre.
63
Prošlo je nekoliko trenutaka. Stephen pričeka da nanovo zavlada potpuna tišina, a onda unaokolo podijeli četiri dosjea s oznakom
»Harvey Metcalfe« i s njihovim imenima ispod toga. Zeleni dosje za Robina, plavi za Jamesa i žuti za Jean-Pierrea. Crveni izvornik dosjea Stephen zadrža za sebe. Svi su bili impresionirani. Dok su oni lomili ruke u beskorisnom očaju, bilo je očito da je Stephen Bradley naporno radio. Stephen nastavi:
— Molim vas da pažljivo pročitate dosje. U njemu ćete naći sve što je poznato o Harveyju Metcalfeu. Neka svaki od vas ponese dokument, neka prouči informacije i neka se vrati s planom kako da mu zajednički izvučemo 1,000.000 dolara, a da on to i ne primijeti. Svaki od nas četvorice mora doći sa svojim posebnim planom. Svatko može ostalu trojicu uključiti u svoju operaciju. Vratit ćemo se ovamo za četrnaest dana i referirati što smo smislili. Svaki član Tima će za obrtna sredstva staviti u kasicu 10.000 dolara, a ja ću, kao matematičar, voditi blagajničku knjigu. Sve što potrošimo u nastojanju da se domognemo svog novca stavit će se na račun gospodina Metcalfea, a započet ćemo s vašim večerašnjim putnim troškovima i s troškovima za ovu večeru.
Jean-Pierre i Robin pokušaše da se nanovo usprotive, ali je i opet James prekinuo svaku dalju raspravu i jednostavno rekao:
— Slažem se. Što možemo izgubiti? Svaki za sebe nemamo nikakve šanse: zajedno možemo' pritisnuti kurvina sina.
Robin i Jean-Pierre se pogledaše, slegnuše ramenima i kimnuše glavom.
Sva četvorica posjedaše da podrobno porazgovore o materijalu što ga je Stephen prikupio u posljednjih nekoliko dana. Otišli su s fakulteta nešto poslije ponoći i svaki je obećao da će za četrnaest dana pripremiti plan koji će podastrijeti Timu na razmatranje. Nijedan nije bio siguran kako će se sve to završiti, ali je svakome laknulo pošto je saznao da više nije sam.
Stephen je prosudio da je prvo ročište u parnici Tima protiv Harveyja Metcalfea prošlo upravo onako kao što je želio. Preostala mu je nada da će njegovi urotnici sad prionuti uz posao. Zavalio se u svoj naslonjač, zagledao se u strop i nastavio misliti.
64
Robin izvuče kola iz High Streeta, po ne znam koji put zahvalan nebesima što postoji naljepnica »liječnik u posjetu«, koja mu je uvijek pri parkiranju osiguravala poseban stupanj slobode. Upravi kola da se vrati kući u Berkshire. Nema sumnje, Stephen Bradley je izvanredan čovjek. Robin odluči da dođe s nečim što će osigurati da u potpunosti odigra svoju ulogu. Robin pusti da mu misli oblijeću oko primamljive šanse da se domogne novca koji je tako nesmotreno povjerio kompaniji Prospecta Oil i Harveyju Metcalfeu. Vrijedilo je pokušati. Inače, mogao bi biti izbrisan iz registra Liječničke komore zbog pokušaja pljačke, a i zbog bankrota. Spusti malo prozor da rastjera ugodan učinak crnog vina i ponešto bolje razmisli o Stephenovu izazovnom prijedlogu.
Vožnja između Oxforda i njegove ladanjske kuće nekako je vrlo brzo prošla. Duh mu je bio toliko zaokupljen Harveyjem Metcalfeom da se, kad je stigao kući k ženi, dugih razdoblja puta uopće nije mogao sjetiti.
Robin je mogao ponuditi samo jedan talent, ne uzimajući u obzir njegov prirodni šarm, i nadao se da ima pravo kad misli da je taj posebni talent snaga njegova oklopa prema slabosti oklopa Harveyja Metcalfea. Počeo je na glas ponavljati nešto što je pisalo na 16. strani Stephenova dosjea: »Jedna od briga što s vremena na vrijeme muče Harveyja Metcalfea je...«
— O čemu ti to, dragi?
Na ženin glas Robin brzo dođe k sebi, pa zaključa torbu u kojoj se nalazio zeleni dosje o Metcalfeu.
— Zar si još uvijek budna, Mary?
— Pa, ne govorim valjda u snu, ljubavi.
Robin je morao hitro nešto smisliti. Još se nije bio usudio da kaže Mary pojedinosti o svojoj budalastoj investiciji, ali joj je rekao da ide na večeru u Oxford. Međutim, tada još nije znao da bi to na bilo koji način moglo biti povezano s Prospecta Oilom.
— To ti je bio tulum, draga. Jedan stari prijatelj s Cambridgea imenovan je za profesora na Oxfordu, pa je skupio klapu s istog godišta na večeru. Prokleto dobra večer! Bili su i Jim i Fred s mog starog fakulteta, ali ne vjerujem da ih poznaješ.
Malo slabo, pomisli Robin, ali to je najbolje što je mogao smisliti u jedan i petnaest ujutro.
65
— Jesi li siguran da nije bilo lijepih cura? — upita Mary.
— Bojim se da Jima i Freda teško mogu opisati lijepima čak i njihove žene.
— Stišaj malo glas, Robine! Probudit ćeš djecu.
— Opet ću poći tamo za dva tjedna da ...
— Oh, dođi u krevet, a to ćeš mi ispričati za doručkom.
Robin je bio zadovoljan što je pušten s udice do jutra. Utrpa se u krevet do svoje mirisne žene u svilenoj spavaćici i pun nade prijeđe joj prstima duž kičmenog stuba sve do trtice.
— Ma nemoj, u ovo doba noći — promrmlja ona. Oboje zaspaše.
Jean-Pierre je rezervirao sobu u hotelu Eastgate na High Streetu.
Idućeg dana bit će otvorenje studentske izložbe u Umjetničkoj galeriji Christ Churcha. Jean-Pierre je uvijek bio u potrazi za novim mladim talentima koje bi mogao ugovorom vezati uz Galeriju Lamanns. Upravo je Galerija Marlborough, nekoliko vrata od njega u Bond Streetu, utuvila u glavu londonskome umjetničkom svijetu da treba kupovati mlade slikare i kipare, pa se poistovjetiti s njihovom karijerom.
Doduše, u ovom trenutku Jean-Pierreu nije bila prva na pameti umjetnička budućnost njegove galerije. Bio je u opasnosti njen goli opstanak, a onaj mirni Amerikanac, profesor na Magdalenu pružao mu je šansu da nanovo stane na noge. Smjestio se što je bolje znao u ugodnoj hotelskoj spavaćoj sobi, pa je zaboravivši na kasni sat čitao dosje i smišljao kako da se uklopi u slagalicu. Neće dopustiti onoj dvojici Engleza, a ni onom Jenkiju da ga preteknu. Oca su mu Britanci 1918. spasili kod Rocheforta, a Amerikanci su ga 1945. oslobodili iz zarobljeničkog logora nedaleko od Frankfurta. Ništa ga neće spriječiti da u ovoj operaciji bude ravnopravan sudionik. Prečitavao je svoj žuti primjerak dosjea do kasno u noć i u duhu mu se počela oblikovati klica jedne ideje.
James je uhvatio posljednji vlak iz Oxforda i pošao u potragu za praznim kupeom gdje bi se mogao na miru smjestiti da prouči svoj plavi primjerak dosjea. Slika i prilika zabrinuta čovjeka: bio je uvjeren da će ostala trojica doći s briljantnim planovima, a on će, kako je uvijek, čini se, i bilo u prošlosti, zakazati. Nikada dosad nije bio pod stvarnim pritiskom, sve mu je stizalo tako lako. Sad je jednako lako 66
sve otišlo. Načiniti posve siguran nacrt kako da se Harveyja Metcalfea olakša za dio njegovih pretjeranih prihoda Jamesu se nije prikazivalo kao razbibriga. Pa ipak, grozan prizor kako njegov otac otkriva da je hampshiresko imanje pod hipotekom do krova stalno ga je tjerao da upregne mozak. Ali, što je to četrnaest dana, otkud, zaboga, da krene!
Nije on profesionalac kao ona trojica i nije ni u čemu vješt, pa što može pružiti! Jedino se može nadati da nekom prigodom dođe do izražaja njegovo glumačko iskustvo.
Naletio je na konduktera i ovaj se nije začudio što James ima kartu prvog razreda. Uzaludna je bila potraga za praznim kupeom. Mora da Richard Marsh nastoji tako upravljati željeznicom da izbije dohodak.
Nije li to ipak previše? Ako još malo uznastoji, podići će ga na čast viteza za građanske zasluge.
James je uvijek smatrao da je poslije praznog kupea najbolji kupe u kome je neka lijepa djevojka. Ovaj put je imao sreće. U jednom kupeu sjedilo je doista čarobno biće i po svemu sudeći bilo je samo. U kupeu je bila samo još jedna sredovječna gospođa koja je čitala Vogue i nije ničim pokazivala da poznaje svoju suputnicu. James se smjesti u kut, okrenut leđima prema lokomotivi, shvativši da u vlaku neće moći proučiti Metcalfeov dosje. Preporučena im je posvemašnja diskrecija, a Stephen ih je posebno upozorio da ne čitaju dosje ni u čijem društvu.
James se bojao da će njemu od sve četvorice biti najteže da se ne izlane. Za njega, društvenog čovjeka, tajne su bile prilično tegotne.
Dotakne džep kaputa u kojem je bio dosje. Stavio ga je u omotnicu koju mu je dao Stephen Bradley. Efikasna li čovjeka, pomisli James.
Štoviše, zastrašujuće je pametan. Sigurno će na idućem sastanku iznijeti na razmatranje barem desetak oštroumnih planova. James se namršti i zagleda kroz prozor u nadi da će mu doletjeti kakva čudotvorna ideja. Namjesto toga zatekne samog sebe kako u odrazu promatra profil djevojke koja mu sjedi nasuprot. Sjajna tamnosmeđa kosa, tanak i pravilan nos. Činilo se da su joj velike svjetlosmeđe oči uprte u knjigu koja joj počiva u krilu. James se pitao je li doista tako nesvjesna njegove prisutnosti kako se čini. Protiv vlastite volje prosudi da jest. Oči mu kliznuše do nježne obline grudi, meko obavijene angorskom vunom. Nakrivi malo vrat da vidi kakav je odraz nogu. Do bijesa, imala je čizme. Nanovo vrati pogled na lice. Sad je bilo okrenuto prema njemu, pomalo ironično. Zbuni se, svrati pažnju na drugu suputnicu u kupeu, neslužbenu pratilicu pred kojom se James nikad 67
ne bi usudio zapodjeti razgovor s lijepim profilom. Beznadno se zagleda u naslovnu stranu Voguea sredovječne gospođe. Još jedna lijepa djevojka. Pogleda zatim malo pozornije. Nije to bila druga djevojka. Bila je to ista djevojka. Isprva jedva povjerova vlastitim očima, ali samo jedan pogled na izvornu pojavu rasprši svaku sumnju. Čim je Vogue odložen u korist magazina Queen, James se nagne i zamoli pratilicu da li bi ga smio malo pregledati.
— Kolodvorski se kiosci zatvaraju sve ranije i ranije — reče idiotski. —
Nisam uspio dobiti ništa za čitanje.
Pratilica preko volje dopusti.
James okrene list. »Naslovna strana: Zamislite da izgledate ovako ..
haljina od crnog svilenog žoržeta s rupčićem od sifona. Stola od nojeva perja. Turban s cvjetnim uzorcima u skladu s haljinom. Sašila po mjeri Zandra Rhodes. Anneina frizura je Jasonova kreacija u salonu Vidal Sassoon. Fotografija: Lichfield. Kamera: Hasselblad.«
James nije baš mogao zamisliti da tako izgleda. Ali je barem doznao djevojčino ime, Anne. Kad je stvarna inačica slike još jednom uzgledala, on joj govorom znakova dade na znanje da je opazio fotografiju. Ona mu se kratko osmjehne, a onda se opet vrati svojoj knjizi.
Na postaji Reading sredovječna gospođa se izgubi i ponese svoj Vogue.
Ne može biti bolje, zadovoljno pomisli James. Anne opet uzgleda, pomalo uznemirena, počne se s nadom osmjehivati malobrojnim putnicima koji su prolazili hodnikom tamo-amo tražeći slobodno mjesto. James ih je, čim bi naišli, mrko pogledao. Nitko se nije usudio da uđe u njihov kupe. James je dobio prvu rundu. Dok je vlak povećavao brzinu, on pokuša s gambitskim otvorenjem koje je u normalnim okolnostima uvijek uspijevalo:
— Mom starom prijatelju Patricku Lichfieldu je ona fotografija na naslovnoj strani Voguea zaista uspjela.
Anne Summerton nanovo uzgleda. Bila je ljepša od slike o kojoj je James govorio. Njena tamna kosa s frizurom u najnovijem stilu salona Vidal Sassoon, njene velike svijetlosmeđe oči i savršen ten, sve je to pridonosilo njenoj plemenitoj pojavi koja se Jamesu činila neodoljivom.
Imala je vitko, graciozno tijelo, kakvo su morali imati svi vodeći 68
fotomodeli da bi zarađivali za život, ali Annein izgled većina od njih nikada neće dostići. James je bio prilično omamljen, pa poželi da ona nešto kaže. Anne se već bila navikla na to da se muškarci žele onako uzgred upoznati s njom, međutim prilično ju se dojmila primjedba o lordu Lichfieldu. Ako mu je to bio prijatelj, onda ne bi bilo pristojno da ne bude prema njemu barem uglađena. Na drugi pogled Jamesova plahost joj se učini prilično privlačnom. On se često koristio takvim samopotcjenjivačkim pristupom i uvijek s velikim uspjehom, no ovaj put je sve to bilo zaista nehinjeno. Nanovo pokuša:
— Mora da je vraški teško biti foto-model.
Glupog li štosa, pomisli! Zašto, joj ne bi jednostavno rekao: »Mislim da ste fantastični! Hajde da malo porazgovaramo, pa ako još uvijek budem mislio da ste fantastični, možda bismo mogli početi od tuda.«
Ali to nikad tako ne biva. Znao je da se sve mora događati na uobičajeni način.
— Izdržljivo je, ako je ugovor dobar — odgovori ona. — Međutim, danas je bilo osobito naporno. — Glas joj je bio ugodan, a Jamesu se svidio lak prekooceanski izgovor. — Cijelog sam se dana morala osmjehivati zbog reklame nekakve zubne paste u krupnom planu.
Činilo se da fotograf nikad neće biti zadovoljan. Jedino dobro od svega toga je to što je snimanje završeno dan ranije nego što je bilo planirano. Kako to da poznajete Patricka?
— Bili smo brucoši u Harromi. Bio je mnogo bolji od mene kad je trebalo zabušavati.
Anne se ugodno toplo nasmije. Bilo je očito da on 'i poznaje lorda Lichfielda.
— Viđate li ga često? '
— Ne baš redovito. Samo povremeno, na koktel -partijama. Da li vas često fotografira? \
— Ne — odvrati Anne. — Snimio me samo za na-j slovnu stranu Voguea.
Dok su čavrljali, činilo se da je trideset pet minuta putovanja između Readinga i Londona prošlo kao tren. Koračajući uz Anne peronom na kolodvoru Paddington, James se usudi da joj ponudi: 69
— Smijem li vas odvesti do kuće? Kola su mi parkirana iza ugla u Craven Streetu.
Anne prihvati zadovoljna što u taj kasni sat neće morati tražiti taksi.
James je odveze do kuće svojim alfa romeom. Već je bio prosudio da neće moći dugo uživati u tom luksuzu kad cijena benzina tako raste, a njegova gotovina opada. Veselo je čavrljao za sve vrijeme dok su se vozili prema njenom stanu. Pokazalo se da stanuje u bloku zgrada u Chevne Rowu s pogledom na Temzu. Anne se prilično iznenadila kad ju je jednostavno iskrcao pred vratima i zaželio joj laku noć. Nije zamolio čak ni to da mu da broj telefona, a znao je samo njeno ime. A ona uopće nije znala kako se on zove. Šteta, pomisli dok je za sobom zatvarala kućna vrata. Bio bi ugodna promjena u usporedbi s muškarcima koji su se vrtili oko reklamnih poslova i zamišljali da imaju pravo na djevojčinu privolu samo zato što pozira jedino s grudnjakom na sebi.
James je točno znao što radi. Uvjerio se da djevojci uvijek više laska ako je nazove kad se najmanje nada. Njegova se taktika sastojala u tome da ostavi dojam kako ga više nikad neće vidjeti, osobito ako je prvi susret dobro prošao. Pošto se vratio kući, u King's Road, razmotrio je situaciju. Za razliku od Stephena, Robina i Jean-Pierrea, on još
uvijek nije imao nikakve ideje o tome kako bi se moglo poraziti Harveyja Metcalfea. Ali je naveliko kovao planove u vezi s Anne.
Stephen je već od rana jutra nastavio još pomalo istraživati. Započeo je time da što bolje upozna sustav sveučilišne uprave. Posjetio je ured sveučilišnog prorektora u Clarendonskom zdanju i proveo tamo neko vrijeme postavljajući neobična pitanja njegovoj osobnoj tajnici, gospođici Smalhwood, i pobudio u njoj krajnju radoznalost. Zatim se uputio u ured Tajništva Sveučilišta, pa je i tu bio jednako ljubopitljiv.
Završio je dan posjetom biblioteci Bodleian da kopira nekoliko sveučilišnih pravilnika. U iduća dva tjedna potrudio se, među ostalim, da posjeti oksfordske krojače, Shepherda i Woodwarda. Cijeli dan je proveo u Cheldonian teatru da promotri i prouči kako se odvija inače kratka ceremonija prigodom koje se jednom godištu studenata dodjeljuju diplome bakalaureata. Stephen je proučio i plan Randolpha, najvećeg hotela u Oxfordu. Tome je posvetio mnogo vremena, tako da je direktor na koncu postao znatiželjan, te je Stephen morao otići kako ovaj ne bi postao i sumnjičav. Konačno je pošao i u Clarendon da 70
posjeti sveučilišnog šefa računovodstva. Potom je u pratnji portira obišao zgradu. Stephen mu je neodređeno spomenuo da unaprijed obilazi zdanje, jer bi ga htio pokazati jednom Amerikancu na dan Encaenije, godišnje proslave utemeljenja Oksfordskog sveučilišta.
— Znate, to neće biti lako... — zausti portir. Stephen pažljivo i odlučno presavije novčanicu od jedne funte i pruži je portiru — ...premda, siguran sam da ćemo moći nešto učiniti, gospodine..
Tako je Stephen malo-pomalo obišao cijeli sveučilišni grad, a u međuvremenu je mnogo razmišljao zavaljen u veliki kožnati naslonjač i još više pisao za radnim stolom. U tih četrnaest dana njegov je plan bio dovršen i spreman da ga se prikaže ostaloj trojici. Stavio je stroj u pokret, kako bi se vjerojatno Harvey Metcalfe izrazio, s namjerom da dugo radi.
Nakon oksfordske večere, Robin je idućeg jutra rano ustao i za doručkom nekako izbjegao neugodna ženina pitanja o doživljajima od prošle noći. Čim se uspio izvući, odvezao se u London. U Harley Streetu ga je dočekala tajnica i ujedno pomoćnica, gospođica Meikle.
Elspeth Meikle je bila požrtvovna, uporna Škotkinja, za koju njen posao nije bio ni manje ni više nego životni poziv. Svi su mogli primijetiti njenu privrženost Robinu, koga, dakako, nije nikad tako zvala, čak ni u svojim mislima.
— Gospođice Meikle, u idućih četrnaest dana želim imati što je moguće manje pacijenata.
— Razumijem, doktore Oakley — odvrati ona.
— Moram obaviti neka istraživanja i ne želim da me itko prekida u radu dok sam sam u svom kabinetu.
To je gospođicu Meikle ponešto iznenadilo. Uvijek je mislila o doktoru Oakleyju kao o dobrom liječniku, ali se dosad nikad nije odviše posvećivao istraživačkom radu. Bezglasno krene s bijelim cipelama na nogama da prvu iz gomile savršeno zdravih dama pusti u ordinaciju doktora Oakleyja.
Robin je obavio pregled svojih pacijenata brže nego li je pristojno. Nije otišao na'ručak, a poslijepodne je započeo s nekoliko telefonskih poziva bostonskoj poliklinici i nastavio pozivajući nekoliko vodećih stručnjaka 71
za gastroenteritis kojima je u Cambridgeu bio honorarni sobar. Zatim pritisne dugme zujalice da dozove gospođicu Meikle.
— Možete li skočiti do H.K. Lewisa, gospođice Meikle, da uzmete dvije knjige na moj račun. Htio bih posljednje izdanje Kliničke toksikologije od Polsona i Tattersalla, a onda knjigu Hardinga Raina o mjehuru i trbušnoj šupljini.
— Svakako, gospodine — reče ona i uopće je nije pri tom smela misao da će se morati odreći svog sendviča za ručak kako bi ih donijela.
Bile su na njegovu stolu prije nego što je završio telefonske razgovore, pa je odmah potom počeo u njima pažljivo čitati duge stavke. Idućeg dana je otkazao jutarnju vizitu i otišao u Bolnicu sv. Tome da promatra kako operiraju dvojica kolega. Njegovo povjerenje u plan što ga je smislio sve više je raslo. Vratio se u Harley Street i zapisao nekoliko bilješki o tehnici operiranja, o svemu onome što je jutros zapazio, a toga je bilo više nego za svih njegovih studentskih dana. Dok se odmarao, sjetio se riječi što ih je Stephen upotrijebio:
— Mislite onako kako bi mislio Harvey Metcalfe. Mislite prvi put u životu ne kao oprezni profesionalci nego kao oni koji se izlažu riziku, kao poduzetnici.
Robin se podešavao na valnu dužinu Harveyja Metcalfea, pa će kad dođe vrijeme biti spreman da se suoči s Amerikancem, Francuzom i lordom. Ali, hoće li oni pristati na njegov plan? S nadom je očekivao sastanak.
Idućeg dana se Jean-Pierre vratio iz Oxforda. Nije ga se osobito dojmio nijedan mladi umjetnik, premda je osjetio da mrtve prirode Briana Davisa prilično obećavaju, pa je zapamtio da valja držati na oku njegov budući rad. Pošto je stigao u London, on se, poput Robina i Stephena bacio na istraživanje. Ona ideja puna obećanja na koju je naišao u Hotelu Eastgate počela je klijati. Preko mnogih svojih veza u svijetu umjetnosti provjerio je što se sve u posljednjih dvadeset godina kupovalo i prodavalo na području najvećih dostignuća impresionističkog slikarstva, te je sastavio popis slika za koje se pretpostavlja da mogu biti kupljene na tržištu. Zatim je stupio u vezu s jedinim čovjekom koji mu je mogao pomoći da ostvari svoj plan. Na svu sreću, čovjek koji mu je bio najpotrebniji, David Stein, nalazio se u Engleskoj i mogao ga je posjetiti. Međutim, hoće li pristati na plan?
72
Stein je stigao iduće večeri i proveo dva sata nasamo s Jean-Pierreom u njegovoj suterenskoj sobici Galerije Lamanns. Kad je otišao, Jean-Pierre se sam za se smješkao. Posljednje poslijepodne proveo je u Njemačkoj ambasadi na Belgrave Squareu, a potom je nazvao doktora Wormita u Preussiecher Kulturbesitz u Berlinu i Mme. Telloaon u Rijksbureau u Hagu, te je tako upotpunio sve potrebne informacije. Na tim posljednjim potezima čak bi mu i Metcalfe odao priznanje. Ovaj put neće biti oslobađanja Francuza. Nek se Amerikanac i Englez spreme da se počešu po glavi kad on iznese svoj plan.
Kad se James idućeg jutra probudio, nije mu bilo ni na kraj pameti da treba nadmudriti Harveyja Metcalfea. Misli su mu bile potpuno zaokupljene nečim mnogo važnijim. Nazvao je kućni broj Patricka Lichfielda.
— Patrick?
— Da — promrmlja glas.
— James Brigsley.
— O, zdravo, James, nisam te već dugo vidio. Što ti bi da budiš ljude u ovo nemoguće doba?
— Deset je sati, Patrick!
— Zar? Prošle je noći bio bal na Berkley Squareu, pa sam legao tek u četiri. Što mogu učiniti za tebe?
— Snimio si za Vogue jednu djevojku kojoj je ime Anne.
— Summerton — reče Patrick bez oklijevanja. — Nabavila nam ju je agencija Stacpoole.
— Kakva je?
— Nemam pojam — reče Patrick. — Smatrao sam da je strašno zgodna. Ona je smatrala da nisam njen tip.
— Očito je da žena ima ukusa, Patrick. A sad spadaj dalje.
James spusti slušalicu. Anne Summerton nije bila svrštena u telefonski imenik, tako da mu taj potez nije ispio. James je ostao u krevetu češući neobrijanu bradu, a onda mu se u očima pojavi 73
trijumfalan bljesak, hitro prelista dio telefonskog imenika od S do Z i nađe potreban broj.
— Agencija Stacpoole.
— Htio bih govoriti s direktorom.
— Tko zove?
— Lord Brigsley.
— Spojit ću vas, milorde.
James začu kako je telefon škljocnuo, a onda doktorov glas.
— Dobro jutro, milorde. Ovdje Michael Stacpoole. Mogu li vam pomoći?
— Nadam se, gospodine Stacpoole. U posljednji čas ostao sam na cjedilu, a trebao bi mi foto-model prigodom otvaranja salona starina.
Mačka bi trebala biti prve klase. Znate na kakvu djevojku mislim.
James potom opiše Anne, ali tako kao da je nikad nije vidio.
— Na našem popisu imamo dva foto-modela koji koji vam, po mom mišljenju, mogli odgovarati, milorde odvrati Stacpoole. — Pauline Stone i Anne Summerton. Na žalost, Pauline je danas u Birminghamu na promociji novog tipa automobila allegro, a Anne u Oxfordu dovršava reklamni film o pasti za zube.
— Meni treba djevojka danas — reče James. I te kako rado bi obavijestio Stacpoolea da se Anne vratila u grad! — Ako bilo koja od njih bude slobodna, možda biste me mogli pozvati na broj 735-7227.
James je spustio slušalicu pomalo razočaran. Na kraju krajeva, pomisli, ako danas ne bude ništa od toga, mogao bih početi planirati svoju ulogu u slučaju Tim protiv Harveyja Metcalfea. Upravo se bio pomirio s time kad telefon zazvoni. Javi se visok vrištav glas.
— Ovdje Agencija Stacpoole. Gospodin Stacpoole želi razgovarati s lordom Brigsleyjem.
— Ja sam lord Brigsley — reče James.
— Spojit ću vas, milorde.
74
— Lord Brigsley?
— Da.
— Ovdje Stacpoole, milorde. Čini se da je Ahne Summerton danas slobodna. Kada biste da dođe u vaš salon?
— Oh — reče James, zatečen na trenutak. — Salon je u Berkeley Streetu, kraj restorana Empress. Zove se Antikviteti Albemarle. Možda bismo se mogli sastati pred salonom u 12.45.
— Vjerujem da je to prihvatljivo, milorde. Ako vas ne pozovem u roku od deset minuta, možete uzeti da je sastanak dogovoren. Budite ljubazni, pa nas obavijestite da li vam djevojka odgovara. Mi bismo radije da, kako je uobičajeno, dođete u naš ured, ali držim da u vašem slučaju možemo učiniti iznimku.
— Hvala vam — reče James i zadovoljan samim sobom spusti slušalicu.
James je stajao na zapadnoj strani Berkeley Streeta, na ulazu u hotel Mayfair, tako da može vidjeti Anne kad dođe. Kad se radi o poslu, Anne je uvijek bila točna, tako da se već u 12.40 pojavila na kraju ulice što vodi do Piccadillyja. Suknja joj je, prema posljednjoj modi, bila dosta duga, ali je James ovaj put mogao vidjeti da su joj noge jednako tako vitke i dobro oblikovane kao i sve ostalo. Zastala je pred restoranom Empress i u čudu se zagledala u Brazilski trgovački centar njoj zdesna i salon rolls roycea H. R. Owena slijeva.
James prijeđe preko ceste široko se osmjehujući.
— Dobro jutro — pozdravi je ležerno.
— O, to ste vi — iznenađeno će Anne. — Kakav slučaj!
— Što radite ovdje tako sami? Izgledate nekako izgubljeni — reče James.
— Pokušavam naći salon koji se zove Antikviteti Albemarle. Možda vi slučajno znate gdje je. Mora da sam pogriješila ulicu. Kad već poznajete lordove, možda poznajete vlasnika, lorda Brigsleyja.
James se nasmija.
— Ja sam lord Brigsley.
75
Anne se iznenadi, a onda prasne u smijeh. Shvatila je što je James izveo, pa je to primila kao kompliment.
Ručali su u Empressu. James je najradije jeo u tom restoranu.
Objasnio je Anne zašto je to najmiliji restoran i lorda Clarendona. »Ah,«
rekao je jednom, »milijunaši su tu malo deblji, a ljubavnice malo vitkije nego u bilo kojem drugom restoranu u gradu.«
Ručak je bio pravo slavlje, a James je morao priznati da je poznanstvo s Anne nešto najbolje što mu se dogodilo u posljednje vrijeme. Poslije ručka ona zapita kamo da agencija dostavi račun.
— Ako se uzme u obzir što planiram za budućnost — odgovori James
— morat će se pripremiti da se gadno zadužim kod njih.
Stephen toplo stisne Jamesu ruku, onako kako to Amerikanci već rade i ponudi mu veliki viski s ledom. Sjajno pamćenje, pomisli James i dobro potegne da pićem ulije sebi malo hrabrosti, a tek onda se pridruži Robinu i Jean-Pierreu. Prema prešutnom dogovoru nije se spominjalo ime Harveyja Metcalfea. Nevezano su čavrljali, ni o čemu posebno. Svaki je čvrsto držao svoj primjerak dosjea. Stephen ih napokon pozove za stol. Ovom prigodom nije napregnuo sposobnosti glavnoga fakultetskog kuhara i batlera u profesorskom klubu. Nije bilo na vidiku ni fakultetske posluge. Umjesto svega toga na uredno prostrtom stolu bili su sendviči, pivo i kava.
— Ovo je radna večera — reče Stephen odsječno — pa budući da će Harvey Metcalfe vjerojatno platiti račun, sveo sam gostoljubivost na najmanju mjeru. Ne smijemo svoju zadaću otežavati time što ćemo na svakoj večeri pojesti jela u vrijednosti od stotinjak dolara.
Dok je Stephen izvlačio nekoliko gusto tipkanih listova papira, ostala trojica su mirno sjedili.
— Počet ću — reče — s općom napomenom. Obavio sam još neka istraživanja u vezi s kretanjem Harveyja Metcalfea u idućih nekoliko mjeseci. Čini se da provodi ljeto obilazeći iste društvene i sportske priredbe. Većina pojedinosti već se nalazi u dokumentima koje imate.
Svoje posljednje nalaze sažeo sam na ovom: 76
Harvey Metcalfe stići će u Englesku ujutro 21. lipnja brodom Queen Elizabeth 2, koji pristaje u Southamptonu. Za putovanje preko mora već je rezervirao apartman Trafalgar, a kod Guya Salmona je naručio rolls royce kojim će se prevesti u Claridge. Tu će u kraljevskom apartmanu boraviti dva tjedna. Pretplatio se na posebnu ložu za sve dane dok traju natjecanja u Wimbledonu. Nakon natjecanja odletjet će u Monte Carlo i tu će provesti dva tjedna na svojoj jahti Kurir. Potom će se vratiti u London, u Claridge, da prisustvuje konjskim utrkama za nagradu kralj Đuro VI. i kraljica Elizabeta, u kojima sudjeluje njegova kobila Rosalie. Za svih pet dana Tjedna u Ascotu ima rezerviranu vlastitu ložu. Vraća se u Ameriku jumbo-jetom Pan Americana, let br.
009, koji s londonskog aerodroma Heathrow polijeće 29. srpnja, u 15, polijeće prema bostonskom međunarodnom aerodromu Logan.
Svi su svojim primjercima dosjea dodali stranu 38 A i nanovo postali svjesni činjenice da je Stephen poduzeo izvanredna i podrobna istraživanja. Jamesu se smučilo, ali tome nipošto nisu pridonijeli savršeni sendviči s lososom.
— Sad valja odlučiti još nešto — doda Stephen.
— Treba da utvrdimo kada će se ostvariti pojedini plan za vrijeme Metcalfeova boravka u Evropi. Robin! Koje ti je razdoblje najdraže?
— Monte Carlo — reče Robin bez oklijevanja.
— Moram uhvatiti kurvina sina na tuđem terenu.
— Želi li još netko Monte Carlo? - Nitko se ne javi.
— A ti, Jean-Pierre?
— Volio bih razdoblje Wimbledona.
— Još netko?
Ni ovaj put se nije nitko javio.
— Ja sam se naoštrio na Ascot i na razdoblje prije njegova povratka u Ameriku. A ti, James?
— Nije važno. Bilo koje razdoblje — reče James prilično plaho.
— U redu — zaključi Stephen.
77
Čini se da su se svi osim Jamesa sve više zagrijavali za pothvat.
— A sad o troškovima. Jeste li svi donijeli čekove na 10.000 dolara?
Držim da je najmudrije računati u dolarima, jer je to valuta kojom se služi Harvey Metcalfe.
Svi članovi tima uručiše Stephenu čekove. Napokon, pomisli James, barem nešto što mogu učiniti poput drugih.
— Dosadašnji troškovi?
Nanovo svaki pruži Stephenu list papira i on počne zbrajati na svom zgodnom malom HP 65 kalkulatoru. Pri tom su brojke crveno svijetlile u sumračnoj sobi.
— Dionice su nas stajale milijun dolara. Dosadašnji troškovi iznose 142 dolara. Prema tome, gospodin Metcalfe nam duguje točno 1,000.142 dolara. Ni penija više, ni penija manje — ponovi. — A sad prijeđimo na naše pojedinačne planove. Držat ćemo se reda izvršenja.
— Stephenu se svidio taj izraz. — Jean-Pierre, Robin, ja, pa James.
Imaš riječ, Jean-Pierre.
Jean-Pierre otvori veliku omotnicu i izvadi četiri svežnja dokumenata.
Odlučio je da pokaže kako je dorastao i Stephenu i Harveyju Metcalfeu.
Razdijeli svima fotografije i auto-karte West Enda i Mayfaira. Svaka je ulica bila označena brojem i naznakom koliko minuta treba da ju se prijeđe. Jean-Pierre iznese svoj plan u grubim crtama, započevši ključnim sastankom što ga je imao s Davidom Steinom, a završivši s ulogama koje će ostali morati odigrati.
— Tog dana svi ćete biti potrebni. Robin će biti novinar, James predstavnik Sothebyja, a ti ćeš, Stephen, predstavljati kupca. Morat ćeš se uvježbati da govoriš engleski s njemačkim naglaskom. Osim toga, trebaju mi dvije ulaznice za svih četrnaest dana Wimbledona na Središnjem igralištu, preko puta Metcalfeove lože.
Jean-Pierre provjeri podatke u svom notesu.
— A to će reći, nasuprot loži 17. Možeš li to urediti, James?
— Nema problema. Sutra ujutro popričat ću s Mikeom Gibsonom, klupskim sucem.
78
— Izvrsno. I napokon, morate naučiti da rukujete ovim čarobnim kutijicama, džepnim telefonima, i ne zaboravite da ih se po zakonu ne smije upotrebljavati, a ni imati.
Jean-Pierre izvadi tri minijaturna aparata i preda ih Stephenu.
— Pitanja?
Podigao se samo žamor odobravanja. U Jean-Pierreovu planu nije se imalo što dotjerivati.
— Čestitam — reče Stephen. — Time ćemo veoma dobro započeti. A sad, kako je s tobom, Robin!
Robin im ispriča što je sve radio u tih četrnaest dana. Izvijestio ih je o sastanku sa specijalistom i objasnio kakvi su otrovni učinci antikolinesterskih droga.
— Upozoravam vas da ovo neće biti lako. Moramo biti strpljivi i čekati pravu priliku. Međutim, moramo biti stalno spremni dok je Metcalfe u Monte čarlu.
— Gdje ćemo se smjestiti u Monte Carlu? — upita James. — Ja obično odsjedam u Metropoleu. Zato bi bilo bolje da ne idemo tamo.
— Imaš pravo, James. Rezervirao sam za nas sobe u Hotel de Paris od 29. lipnja do 4. srpnja. U međuvremenu svi ćete morati prisustvovati radnim sastancima u Bolnici sv. Tome.
Zagledajući u džepne kalendare, dogovorili su se kad će se održati cijeli niz sastanaka.
— Evo svakome od vas po jedan primjerak Houstonova Kratkog priručnika medicine. Morate pročitati poglavlje o operacijskim rezovima. Ne želim da mi itko od vas upada u oči poput otekla palca dok budemo u bijelim mantilima. Ti ćeš, Stephen, idućeg tjedna doći u Harley Street na intenzivan medicinski kurs, jer moraš biti apsolutno uvjerljiv u ulozi liječnika. — Robin je izabrao Stephena jer je osjećao da će on svojim profesorskim umom u najkraće vrijeme najviše naučiti.
— Ti ćeš, Jean-Pierre, idućeg mjeseca morati svake večeri biti u igračnici da dobro naučiš kako se igraju bakara i ajnc i kako se može igrati nekoliko sati a da se ništa ne izgubi. Dobro će ti doći da dođeš do Enciklopedije hazardnih igara od Petera Arnolda. James, ti ćeš naučiti 79
voziti kombi kroz veoma zakrčene ulice. I ti se moraš javiti idućeg tjedna u Harley Street kako bismo zajedno pošli na probnu vožnju.
Svima su oči bile širom otvorene. Ako im ovo uspije, onda nema toga što ne bi mogli učiniti. Na njihovim licima Robin je pročitao tjeskobu.
— Ne brinite — reče. — Moje zvanje su tisućama godina obavljali vračevi i čarobnjaci. Ljudi nikad ne raspravljaju kad se suoče s čovjekom od struke, a ti ćeš, Stephen, postati čovjek od struke.
Stephen kimnu glavom. I profesori mogu biti jednako naivni. Zar se nije upravo to dogodilo svima njima s kompanijom Prospecta Oil!
— Sjetite se — reče Robin — Stephenove napomene na kraju 33.
strane dosjea .. »Uvijek moramo misliti poput Harveyja Metcalfea.«
Robin je dao još nekoliko uputa o tome kako određene dijelove plana treba izvesti. Potom je dvadeset devet minuta odgovarao na teška pitanja. Konačno se i Jean-Pierre smekšao:
— Mislio sam da me nitko od vas ne može nadmašiti, ali Robinov je plan briljantan. Ako sve vremenski uskladimo, trebat će nam samo mrvica sreće.
Što se više primicalo njegovo vrijeme, Jamesu je postajalo sve neugodnije. Bilo bi mu draže da nikad nije prihvatio poziv na onu prvu večeru i požalio je što je upravo on potaknuo druge da prihvate Stephenov izazov. No, barem dužnosti koje su mu povjerene u prve dvije operacije nisu bile izvan njegova domašaja.
— Pa, gospodo — reče Stephen — obojica ste pokazali da ste dorasli situaciji. Međutim, moji prijedlozi postavit će vam mnogo teže zahtjeve.
Stephen počne otkrivati plodove svog istraživanja u prošla dva tjedna i ono što je bitno u njegovu planu. Svi su se osjećali kao studenti pred profesorom. Stephenov predavački ton nije bio namjeran. Bila je to navika koju je stekao, pa se poput mnogih profesora nje nije mogao otresti ni u privatnom razgovoru. Iznio je program ljetnog semestra, skicirao tjedni raspored sveučilišta, ulogu rektora, prorektora, tajnika Sveučilišta i šefa računovodstva. Poput Jean-Pierrea i on je svakom članu Tima razdijelio zemljovide, ovaj put su to bile karte Oxforda.
Pomno je označio put od Sheldonian teatra do Lincoln Collegea, a onda od Lincolna do Hotela Randolph. Nacrtao je i rezervni plan, ako Harvey 80
Metcalfe, ne mareći za jednosmjerni sustav, bude inzistirao da se vozi kolima.
— Robine, ti ćeš. proučiti što prorektor radi na dan Encaenije. Neće to biti kao u Cambridgeu. Oba sveučilišta rade sve isto, ali ne na isti način. Moraš saznati kojim će se putem tog dana najvjerojatnije kretati i kuda se obično vraća. Uredit ću da ti posljednjeg dana bude u Lincolnu stavljena na raspolaganje posebna prostorija. Jean-Pierre, ti ćeš proučiti i usvojiti dužnosti sveučilišnog tajnika na Oxfordu i morat ćeš znati alternativne puteve, koji su označeni na tvojoj karti, tako da nikad ne dođeš licem u lice s Robinom. James, ti moraš doznati kako sveučilišni šef računovodstva obavlja svoj posao, gdje mu je smješten ured, s kojim bankama radi i kako se unovčuju čekovi. Moraš također upoznati puteve kojima će se vjerojatno kretati na dan Encaenije, kao da su sastavni dio očinskog ti imanja. Tog dana ja imam najlakšu ulogu. Bit ću svuda prisutan, ali samo po imenu. Svi morate naučiti kako da pravilno oslovljavate jedan drugoga. Devetog tjedna, u utorak, kad je na Sveučilištu prilično mirno, održat ćemo glavnu probu. Ima li itko neko pitanje?
Zavladala je šutnja, ali je to bila šutnja puna poštovanja. Svima je bilo očito da će Stephenova operacija zahtijevati usklađivanje vremena na desetinku sekunde i da će je morati prijeći nekoliko puta kako bi predvidjeli sve mogućnosti i inačice. Ali, ako budu uvjerljivi, sigurno će uspjeti.
— Askotski dio mog plana je jednostavan. Želim samo to da Jean-Pierre i James budu u ograđenom prostoru za članove. Trebat će mi dvije ulaznice i nadam se da ih ti, James, možeš nabaviti.
— Misliš na bedževe, Stephen — ispravi ga James.
— Ah, tako? — začudi se Stephen. — Trebam nekoga i u Londonu da pošalje važan telegram. To ćeš biti ti, Robine.
— Slažem se — pristane Robin.
Gotovo cijeli sat postavljali su pitanja o pojedinostima kako bi u plan bili jednako tako upućeni kao i Stephen.
James nije ništa pitao. Misli su mu počele besciljno lutati i želio je samo jedno, da ga zemlja proguta. Onda je požalio što je uopće 81
upoznao Anne, premda teško da je mogao za to nju optužiti. Zapravo, nije mogao očekivati da će je opet vidjeti. Što da kaže kad ga ovi...
— James, probudi se — reče oštro Stephen. — Svi čekamo.
U njega je bilo upereno tri para očiju. Bacili su tri asa: srce, karo i pik.
Otkud njemu as tref? Usplahiren, nali sebi još jedno piće.
— Prokleti zgubidane više klase — reče Jean-Pierre. — Nisi ništa smislio. Je li tako?
— Pa, sad, zapravo, mnogo sam razmišljao o tom problemu, ali, nekako, ništa...
— Ništa nije ispalo, i gore od toga — reče Robin. James je bespomoćno mucao. Stephen ga prekine.
— Čuj, James, pažljivo slušaj. Srest ćemo se ovdje za dvadeset jedan dan. Dotad moramo znati planove svakoga od nas i natraške. Jedna greška može sve upropastiti. Shvaćaš li?
James potvrdi glavom. Nipošto ih neće ostaviti na cjedilu.
— Osim toga — nastavi Stephen odlučno — moraš iznijeti svoj vlastiti plan na razmatranje. Je li i to jasno?
— Jest — promrmlja James sav nesretan.
— Ima li još pitanja? — zaključi Stephen. Nije ih bilo.
— Dobro. Sad ćemo nanovo detaljno promotriti sve tri operacije.
Stephen nije prihvatio prosvjede i gunđanje.
— Sjetite se da ćemo se uhvatiti ukoštac s čovjekom koji nije naučen na poraze. Neće nam se pružiti druga šansa.
Sat i pol su utvrđivali svaku pojedinost svake operacije prema redu izvršenja. Najprije Jean-Pierreovu u vrijeme dvotjednog Wimbledona, zatim Robinovu u Monte Carlu i napokon Stephenovu za vrijeme i poslije Ascota.
Bilo je kasno i kad su konačno ustali od stola svima je bilo svega dosta. Pospano su se rastali. Svaki je imao nekoliko zadaća koje je morao obaviti prije idućeg sastanka. Svaki je pošao svojim putem, ali 82
su se idućeg petka svi trebali nanovo naći u dvorani za operacije Jericho pri Bolnici sv. Tome.
Pokazalo se da će idućih dvadeset dana za svu četvoricu biti veoma naporno razdoblje. Svaki od njih je morao potpuno svladati tuđe planove, ali organizirati i svoju vlastitu operaciju. U petak su se svi sastali na prvu od mnogih pokusnih vježbi u Bolnici sv. Tome, koja bi potpuno uspjela da se James uspio održati na nogama. Nije ga obeshrabrivao samo pogled na krv. Dosta je bilo da vidi skalpel. Jedino dobro koje je iz toga proizišlo, sa Jamesova stajališta, bilo je to da ne mora još jednom objašnjavati zašto i opet nije iznio na javu nijednu svoju ideju.
Idućeg tjedna radilo se gotovo bez prestanka. Stephen je u Harley Streetu polazio sažeti tečaj o posebnoj grani medicine na prilično visokoj stručnoj razini.
James je provodio nekoliko sati vozeći jedan stari kombi za najveće gužve od Svetog Tome do Harley Streeta, pripremajući se za završni ispit u Monte Carlu. Po njegovim predviđanjima taj će ispit biti daleko lakši. Tijekom tjedna pošao je i u Oxford da se upozna sa radom sveučilišnog računovodstva, ali i da prouči kretanje samog šefa računovodstva, gospodina Castona.
Jean-Pierre je u roku od 48 sati, zaduživši gospodina Metcalfea za 25
dolara, postao prekomorski član Cleremonta, najotmjenijeg londonskog igraćeg kluba, pa je večeri provodio promatrajući kako dokoni i bogati igraju bakara i ajnc, a ulozi im često dostižu i do 1.000 funti. Nakon tri tjedna promatranja usudio se da posjeti kasino Zlatni grumen u Sohou, gdje je ulog rijetko premašivao 5 funti. Do kraja mjeseca sudjelovao je u igri 56 sati, ali tako oprezno da je proigrao samo mali iznos.
Jamesova glavna briga još uvijek je bio njegov osobni doprinos. Što se više rvao s problemom, ovaj mu je sve više izmicao. Stalno ga je preturao po glavi, pa čak i onda dok se punom brzinom vozio Londonom. Jedne večeri, pošto je vratio kombi Carnieu u Lots Roadu u Chelseaju, odvezao se svojim alfa romeom do Anneina stana kraj rijeke, pitajući se bi li joj se smio povjeriti.
Anne je upravo pripremala za Jamesa posebnu večeru. Bila je i te kako svjesna toga da on ne samo da cijeni dobru hranu nego da je cijelog 83
života smatra nečim što se samo po sebi razumije. Domaći gazpacho, hladna španjolska čorba od povrća, dobro je mirisao, a coq au vin je bio gotovo pečen. U posljednje vrijeme zaticala je sebe kako izbjegava da pozira izvan Londona, jer nije htjela da i najkraće vrijeme bude odvojena od Jamesa. Bila je svjesna i toga da je on poslije mnogo vremena prvi muškarac s kojim bi rado pošla u krevet. Međutim, on se sve do sad nije trudio da napusti blagovaonicu.
James stiže noseći bocu Beaune Montee Rouge 1971.I njegova pivnica se već počela brzo prazniti. Jedina mu je nada bila da će izdržati dok planovi za budućnost ne donesu ploda. Dakako, nije osjećao da ima automatsko pravo na udio, kad nije pridonio koliko treba i nije došao sa svojim planom.
Anne je bila čarobna. Na sebi je imala dugu crnu haljinu od nekakvog mekog materijala koji je u Jarnesu izazivao Tantalove muke otkrivajući i skrivajući njene obline. Nije bila našminkana i na sebi nije imala nakita. Na svjetlu svijeća sjala se njena teška kosa. Anne je večerom nadmašila samu sebe, a James ju je počeo strastveno željeti. Ona je bila nervozna. Prosulo joj se malo kave dok ju je stavljala u aparat da pripremi dvije šalice jakog napitka. Što li ona sad misli? James nije htio upasti u grešku, pa da iskazuje neželjenu pažnju. Imao je mnogo više iskustva u tome da bude voljen negoli da sam voli. Bio je navikao da mu se laska, da pođe u krevet s djevojkom i da se zgrozi kad je ugleda na jasnom jutarnjem svjetlu. Anne je na njega djelovala posve drukčije. Želio je da bude uz nju, da je voli i da je zadrži. Nadasve, želio je da i ujutro bude tu.
Anne raspremi stol. Dok su se smještali da popiju čašicu konjaka i da poslušaju Lennu Horne kako pjeva »Snalazim se dobro i bez tebe«, Anne se trudila da im se pogledi ne sretnu. Sjela je do Jamesovih nogu, obuhvatila koljena i zagledala se u vatru. On oprezno pruži ruku i pogladi je po kosi. Na trenutak nije odgovorila, ali onda zabaci glavu, pruži ruku i privuče njegovo lice do svog lica. On odgovori, prigne se, prijeđe joj usnama preko brade i nosa, dlanovima joj prihvati glavu dok joj je prstima ispitujući nježno milovao uši i vrat. Koža joj je gotovo neprimjetno mirisala na jasmin. Dok mu se smiješila, rastvorene usne joj je obasjavalo svjetlo vatre. Poljubio ju je, a potom mu ruke skliznuše niz njeno tijelo. Pod rukama je osjećao kako je glatka i podatna. Nježno joj pomilova grudi i spusti se do nje tijelom uz tijelo.
Bez riječi posegne iza nje i otkopča joj haljinu. Gledao je kako pada s 84
nje na pod. Ustane, stalno je gledajući u oči, i hitro se svuče. Pogledala ga je golog, stidljivo se nasmiješila i tiho izustila:
— Dragi James.
Pošto su vodili ljubav kao dva bića koja se vole, a ne kao ljubavnici, Anne položi glavu na Jamesovo rame i jagodicama prstiju pomilova mu dlake na prsima.
— Što je, James? Znam da sam prilično stidljiva, ali to će...
— Bila si divna. Stvarno si bila savršena. Nije u tome problem... Anne, moram ti nešto reći, zato samo lezi i slušaj.
— Oženjen si.
— Ne, nešto mnogo gore.
James je na trenutak mirno ležao, a potom zapalio cigaretu i duboko udahnuo dim. Ima prilika u životu kad okolnosti olakšaju da se čovjek ispovjedi. Sad se to dogodilo nepovezano i zbrkano.
— Draga Anne, ispao sam prokleta budala. Uložio sam veliku svotu novaca u pothvat bande varalica i dakako da su me opljačkali. Nisam čak ni rekao svojima. Bit će strašno pogođeni ako to otkriju. Da stvar bude gora ili bolja, spleo sam se s još trojicom momaka koji su se našli u jednakom škripcu, pa sad svi nastojimo da se nanovo domognemo svog novca. Sve su to zgodni dečki, puni sjajnih ideja, a ja ne znam otkud da počnem pa da ispunim svoj dio obaveza. Zbog briga što sam ostao prikraćen za 150.000 funti i zbog toga što moram stalno naprezati mozak ne bih li nadošao na dobru ideju već sam napola izvan sebe. Prošlog mjeseca si me jedino ti spasila da posve ne poludim.
— James, počni ispočetka, ali ovaj put polaganije — reče Anne.
I tako joj je James ispričao cijelu pripovijest o kompaniji Prospecta Oil.
Počeo je od sastanka sa Davidom Keslerom u Annabeli, nastavio s pozivom Stephena Bradleyja na večeru u Magdalen i završio s objašnjenjem zašto se posuđenim kombijem za najveće gužve kao manijak vozi Londonom. James je prešutio jedino ime njihove namjeravane žrtve, jer je nekako osjećao da ako to ne otkrije kao da i nije posve prekršio riječ zadanu Timu da će čuvati tajnu.
85
Anne veoma duboko udahne.
— Ne znam ni sama što da kažem. To je nečuveno. To je tako nevjerojatno da vjerujem svaku pojedinu riječ.
— Sad kad sam sve to nekome rekao osjećam se bolje, ali bi bilo strašno kad bi to oni drugi ikad otkrili.
— James, znaš i sam da neću nikome reći ni riječi. Samo mi je strašno žao da si u takvoj kaši. Moraš mi dopustiti da i ja pokušam nešto smisliti. Zašto, da ne radimo zajedno, a da to ostali ne znaju.
James se već osjećao mnogo bolje.
Počela mu je milovati unutrašnju stranu stegna. Dvadeset minuta kasnije utonuli su u blaženi san sanjajući planove kako da poraze Harveyja Metcalfea.
U Lincolnu, u Massachusettsu, Harvey Metcalfe se počeo pripremati na ovogodišnji izlet u Englesku. Namjeravao je da se temeljito zabavi ne mareći za troškove. Planirao je da prebaci još nešto novaca sa svojih tekućih računa u Zurichu na Barclayjevu banku u Lombard Streetu, pa da u čuvenoj irskoj konjušnici kupi još jednog pastuha kako bi upotpunio svoju ergelu u Kentuckyju. Arlene je odlučila da ne pođe s njime na taj izlet i nije joj baš bilo stalo do Ascota, a još manje do Monte Carla. U svakom slučaju bila je to prilika da provede neko vrijeme sa svojom boležljivom majkom u Vermontu, koja nije ni.
najmanje cijenila svoga uspješnog zeta.
Harvey je sa svojom tajnicom provjerio jesu li obavljene sve pripreme za godišnji odmor. Dakako, gospođicu Fish nikad nije trebalo provjeravati. Bila je to jednostavno Harveyjeva navika. Gospođica Fish je s njim provela već dvadeset pet godina, sve od dana kad je preuzeo Lincoln Trust. Većina osoblja koja je držala do sebe otišla je kad je Harvey došao, ili ubrzo poslije njegova dolaska. Gospođica Fish je ostala, gajeći u svojim neprivlačnim grudima sve manju i manju nadu da će se udati za Harveyja. U doba kad se pojavila Arlene, gospođica Fish je već bila sposobna i potpuno povjerljiva osoba, bez koje Harvey jedva da bi mogao obavljati poslove. U skladu s time on ju je i plaćao, a ona je progutala zlovolju na pomisao da će netko drugi biti gospođa Metcalfe, pa je ostala na tom mjestu. Gospođica Fish je već rezervirala 86
kartu za kratak let do New Yorka i apartman Trafalgar na Queen Elisabeth 2. Jedino se za plovidbe preko Atlantika Harvey potpuno odvajao od telefona i teleksa. Bankovnim službenicima su dane upute da smiju nazvati veliki linijski brod samo u slučaju krajnje potrebe.
Kad stigne u Southampton, čekat će ga kao i obično rolls royce da ga poveze u London i u apartman u Claridgeu, za koji je Harvey držao da je, osim Connaughta i Brownsa, jedino prikladno mjesto gdje mu novac omogućuje da se pomiješa s onima koje je nazivao »klasom«.
Harvey je odletio u New York dobro raspoložen. Opustio se i za vrijeme leta popio nekoliko čašica manhattana. Smještaj na putničkom brodu bio je kao i uvijek besprijekoran. Kapetan broda Peter Jackson je prve večeri kao i uvijek one putnike koji zauzimaju apartmane Trafalgar i Queen Anne pozvao za svoj stol. Uz cijenu od 1250 dolara na dan koju su plaćali za apartmane teško da bi se to moglo smatrati pretjeranom gestom s Cunardove strane. U takvim prigodama Harvey se najljepše ponašao, premda se i takvo njegovo ponašanje većine promatrače doimalo kao ponešto vulgarno. Jedan brodski sobar, Talijan, bio je zadužen da Harveyju priredi malu razonodu, najbolje u obliku visoke plavojke raskošnih grudi. Uobičajena pristojba je za jednu noć iznosila 200 dolara, međutim, Talijan je mirne duše od Harveyja mogao naplatiti 250 dolara. Budući da je bio visok metar šezdeset sedam, a težak oko sto kilograma, Harveyjeve šanse da uhvati nešto mlado u diskaču bile su veoma male, a otkad se prepustio jelu i piću, mogao je potrošiti isto toliko novaca a da ništa ne postigne. Ljudi u Harveyjevu položaju nemaju vremena za takve poraze i spremni su na to da sve u životu ima svoju cijenu. Budući da je plovidba trajala samo pet noći, brodski sobar je bio u stanju da Harveyja potpuno zaokupi, ali mu je bilo pravo što se ovaj nije pretplatio na trotjedno krstarenje Sredozemljem.
Harvey je dane provodio noseći se s najnovijim romanima za koje mu je rečeno da ih mora pročitati, pomalo plivajući ujutro, a mučno vježbajući u gimnastičkoj dvorani poslijepodne. Računao je da na putovanju preko mora izgubi oko četiri i pol kilograma, što se činilo privlačnim, međutim, Claridgeu je uvijek nekako uspijevalo da mu ih vrati prije povratka u Sjedinjene Države. Na sreću, odijela mu je šio Bernard Weatherill iz Dover Streeta u Mayfairu, koja su ga, zahvaljujući gotovo genijalnom i besprijekornom umijeću, činila prije punašnim negoli izrazito debelim. Budući da ih je plaćao po 300 funti, 87
to je najmanje što je mogao očekivati. Kad se' pet dana približilo kraju, Harvey je nanovo bio posve spreman da se dohvati kopna. Žene, gimnastika i svjež zrak potpuno su ga oporavili. Za vrijeme plovidbe smršavio je pet kilograma. Imao je dojam da za to nadasve treba zahvaliti prošloj noći koju je proveo s mladom Indijkom prema čijoj vještini je Kamasutra nalik na skautski priručnik. Jedna od prednosti istinskog bogatstva je u tome da se prosti poslovi mogu uvijek prepustiti nekome drugome. Harvey se nije mogao ni sjetiti kad je posljednji put pakirao ili raspakirao svoj kovčeg, pa kad se brod usidrio u pristaništu, nije ga uopće začudilo da je sva njegova prtljaga već bila spremna za carinu. Čini se da je upravo sto dolara napojnice glavnom stjuardu odasvud privuklo ljude u kratkim bijelim haljecima.
Harveyja je uvijek veselilo iskrcavanje u Southamptonu. Sviđali su mu se ti Englezi, premda se bojao da ih nikada neće razumjeti. Otkrio je kako su uvijek spremni na to da ih svi na svijetu gaze. Nijedan američki biznismen ne bi mogao zamisliti da tako lako napusti ni prostoriju za sastanke upravnog odbora, kao što su oni poslije drugog svjetskog rata napustili svoje moćno kolonijalno carstvo. Harvey je konačno digao ruke od toga da shvati britanski način poslovanja 1967.
godine u vrijeme devalvacije funte. Svaki imalo spretniji špekulant širom globusa okoristio se povjerljivom informacijom. Harvey je već u utorak ujutro znao da će Harold Wilson donijeti odluku o devalvaciji do petka, do pet sati poslije podne prema griničkome srednjoevropskom vremenu, kad se banke zatvaraju na kraju radnog tjedna. U četvrtak je to znao i najniži službenik u Lincoln Trustu. Nije čudo da je Stara dama iz Threadneedle Streeta opljačkana i da su je u idućih nekoliko dana oplijenili za otprilike jedan i pol bilijun funti. Harvey je često pomišljao kako bi Britanci, da mogu oživjeti svoje poslovne odbore i napokon urediti svoj porezni sustav, postali najbogatija nacija na svijetu, a ne nacija, kako je to rečeno u The Economistu, koju Arapi mogu uzeti pod svoje s onim što na nafti zarade u tri mjeseca. Sve dok Britanci koketiraju sa socijalizmom, a još uvijek pate od fobie de grandeur, osuđeni su na to da postaju sve beznačajniji. Unatoč svemu, Harvey ih je obožavao.
Sišao je niz brodski mostić kao čovjek koji ima određeni cilj. Harvey nije nikad naučio da se potpuno opusti, čak ni na godišnjem odmoru.
Mogao je provesti četiri dana daleko od svijeta, ali da je ostao duže na Queen Elizabeth 2 počeo bi pregovore da kupi Cunardovu 88
parobrodarsku kompaniju. Harvey se jednom sreo u Ascotu s predsjednikom Cunarda, Vicom Matthewsom, i razočarao se kad je čuo kako ovaj govori samo o prestižu i reputaciji te kompanije. Naime, Harvey je očekivao da će se ovaj pohvaliti uspješnom bilancom.
Dakako da je Harveyja zanimao prestiž, ali je on ipak svima najprije davao do znanja koliko je bogat.
Carinski pregled je, kao i obično, brzo obavljen. Harvey na svojim evropskim izletima nikad nije imao nešto što bi se moralo cariniti.
Pošto su pregledali njegova dva ekskluzivna kovčega Gucci, carinici se nisu ni potrudili da pregledaju ostalih sedam. Vozač otvori vrata bijelog rolls royce cornichea. Kola su proletjela Hampshireom do Londona u malo manje od dva sata, što je Harveyju omogućilo da počine prije večere.
Kad su se kola zaustavila, tu je već bio Albert, glavni vratar u Claridgeu, da ga s dužnom pažnjom pozdravi. On je već dugo poznavao Harveyja i znao je da ovaj, kao obično, dolazi da prisustvuje Wimbledonu i Ascotu. Svaki put kad bi otvorio vrata bijelog rollsa, Albert bi dobio pedeset penija. Harvey nije razlikovao kovanicu od 50 i od 10 penija. Ta je razlika dobro došla Albertu pošto je u Britaniji uveden decimalni sustav. Štoviše, kad bi neki Amerikanac na turniru u Wimbledonu pobijedio u pojedinačnom finalu, Harvey bi Albertu uvijek dao 5 funti. Neki bi Amerikanac uvijek došao do finala, pa bi se Albert kod Ladbrokesa uvijek kladio na drugog finalistu i tako bi u oba slučaja bio na dobitku. Kocka je privlačila i Harveyja i Alberta, samo su sume bile različite.
Albert se pobrinuo da prtljaga bude donesena u kraljevski apartman, u kojem su te godine već boravili grčki kralj Konstantin, princeza Gracia od Monaca i etiopski car Haile Selasije, svi s daleko više prava nego Harvey. Ipak, Harvey je smatrao da je njegov godišnji odmor u Claridgeu mnogo sigurniji od njihovoga.
Kraljevski apartman nalazi se na prvom katu Claridgea i do njega se iz prizemlja može stići ili širokim svečanim stubištem ili udobnim dizalom sa sjedištem. Harvey se uvijek uspinjao dizalom, a silazio stubištem. Uvjeravao je sebe da se tako ipak pomalo izlaže fizičkim naporima. Apartman se sastojao od četiri prostorije: garderobe, spavaće sobe, kupaonice i sobe za primanje s pogledom na Brook Street. Prema namještaju i slikama čovjek bi pomislio da se još uvijek 89
nalazi u viktorijanskoj Engleskoj. Jedino su telefon i televizor raspršivali tu iluziju. Prostorija je bila dovoljno velika da se u njoj održavaju koktel-partije, a vladarima država je omogućavala da priređuju velika primanja. Ovdje je, samo tjedan dana prije, Kissinger primio Harolda Wilsona. Harveyju se svidjela ta misao. To je bilo najbliže što će ikad doprijeti do tog čovjeka.
Pošto se istuširao i presvukao, Harvey je pregledao poštu koja ga je već čekala i bankovne telekse, ali nije bilo ničega posebnog. Malo je prilegao, a onda pošao na večeru u glavnu blagovaonicu.
U velikoj dvorani svirao je gudački kvartet. Muzičari su bili nalik na nezaposlene izbjeglice iz Mađarske. Harvey ih je čak i prepoznao.
Dostigao je onu životnu dob kad se više ne voli promjene. Uprava Claridgea, imajući na umu da je prosječna dob njihovih gostiju preko pedeset godina, izlazila je u susret njihovim željama. Frangois, glavni konobar, povede Harveyja do njegova stola. Harvey se posluži koktelom od račića i srednje pečenim biftekom s bocom Mouton Cadeta. Dok se prigibao da vidi kakav je izbor kolača na kolicima, nije ni primijetio četvoricu mladih ljudi koji su jeli u separeu u najudaljenijem kraju blagovaonice.
Stephen, Robin, Jean-Pierre i James imali su izvrstan pogled na Harveyja Metcalfea, dok bi se on morao sagnuti gotovo do zemlje i pomaknuti malo unazad da bi ih uopće mogao vidjeti.
— Nije baš ono što sam očekivao — primijeti Stephen.
— Malo je krupniji nego na onim fotografijama što si nam ih dao —
reče Jean-Pierre.
— Poslije svih onih priprema, teško je povjerovati da je stvaran —
nadoda Robin.
— Kurvin sin je dovoljno stvaran — reče Jean-Pierre — i milijun dolara bogatiji zahvaljujući našoj gluposti.
James nije ništa rekao. Još uvijek je bio u nemilosti nakon svojih jalovih napora i isprika na posljednjem pripremnom sastanku, premda su ostala trojica morali priznati da im je bio od velike pomoći kad god su to zahtijevali od njega. To je dokazivao i ovaj smještaj u blagovaonici Claridgea.
90
— Sutra započinje Wimbledon — reče Jean-Pierre. — Pitam se tko će pobijediti u prvoj rundi.
— Ti ćeš pobijediti — usudi se upasti James s nadom da će ublažiti Jean-Pierreove otrovne komentare na račun njegovih slabašnih pokušaja.
— U tvojoj rundi bismo mogli pobijediti, James, samo onda kad bi nam uopće dopustili da se borimo.
James nanovo utone u šutnju.
— Gledajući ga ovako krupnog, moram reći kako bi bilo dobro da požurimo s tvojim planom, Robine — reče Stephen.
— Ako ne uhvatimo priliku prije nego što umre od ciroze jetre —
odvrati Robin. — Što misliš kako će biti u Oxfordu sada kad si ga vidio, Stephen?
— Još ne znam. Osjećat ću se bolje kad mu stavim malo soli na rep u Ascotu. Htio bih ga čuti, vidjeti ga u normalnoj sredini, opipati mu bilo. A sve to ne možeš ovako sjedeći na drugoj strani blagovaonice.
— Nećeš morati dugo čekati. Sutra ćemo vjerojatno znati sve što nam treba, ili ćemo završiti u središnjoj policijskoj stanici na zapadnoj strani — reče Robyn — Možda nećemo ni startati, a da se i ne govori o tome da ćemo morati skupiti još dvjesto funti.
— Ni govora, nemam para za jamčevinu — reče Jean-Pierre.
Pošto je iskapio dobar gutljaj konjaka Remy Martin, Harvey se digne od stola i tutne glavnom konobaru novu šuštavu novčanicu od jedne funte.
— Kurvin sin — reče Jean-Pierre srdito. — Kao da već nije dovoljno gadno što znamo da nam je digao novac, a moramo doživjeti još i to poniženje da gledamo kako ga troši.
Budući da su ovim izlaskom postigli što su htjeli, sva četvorica se spreme da pođu. Stephen plati račun i pomno doda taj iznos popisu troškova na račun Harveyja Metcalfea. Potom svaki za sebe i što je moguće neprimjetnije napusti hotel. Jamesu je bilo najteže jer su ga svi konobari i portiri uporno pozdravljali s »laku noć, milorde«.
91
Harvey pođe da prošeta Berkeley Squareom, no nije ni primijetio visokog mladog čovjeka koji je zamaknuo u vežu cvječarnice Moysesa Stevensa, pazeći da ga Harvey ne primijeti. Metcalfe se nikad nije mogao oduprijeti napasti da se kod policajca raspita za put do Buckinghamske palače, samo zato da usporedi njegovo ponašanje s ponašanjem njujorškog pajkana, koji oslonjen na stup svjetiljke, s pištoljem na boku žvače gumu. Baš onako kako je Lenny Bruce rekao kad su ga deportirali iz Engleske: »Vaši su prasci mnogo bolji od naših«. Da, Harveyju je Engleska bila po volji.
Vratio se u Claridge oko 11 i 15, istuširao se i pošao u golemi krevet, s divnim osjećajem čistih lanenih plahti. U Claridgeu za njega neće biti žena, a ako ih bude, to će biti posljednji put da mu je kraljevski apartman na raspolaganju.
Harvey je ustao u 7.30, prema navici koje se nije mogao odreći, ali je sebi priuštio da doručkuje u krevetu, kao neku raskoš godišnjeg odmora. Deset minuta -nakon što je pozvao službu za poslugu u sobama, konobar je stigao s kolicima na kojima je bila servirana polovica limunice, ono što su Amerikanci nazivali grejpfrut, slanina s jajima, prepečenac, crna kava koja se još pušila, primjerak jučerašnjeg Wall Street Journala, te jutarnja izdanja Timesa, Financial Timesa i International Herald Tribunea.
Harvey ne bi mogao preživjeti putovanje u Evropu bez International Herald Tribunea, koji je u poslovnom svijetu bio poznat kao »Trib«.
Vlasnici tih jedinstvenih novina koje se tiskaju u Parizu ravnopravno su New York Times i Washington Post. Premda se tiska samo u tiraži od 120.000 primjeraka, ne ide u štampu sve dok se ne zatvori njujorška burza. Stoga se ni jedan Amerikanac ne budi u Evropi, a da ne bude obaviješten što se zbiva u njegovoj zemlji. Kada je 1966.
godine bio likvidiran New York Herald Tribune Harvey je bio među onima koji su Johnu H. Whitneju savjetovali da i dalje izdaje International Herald Tribune. Harveyjev sud se nanovo pokazao pravilnim. International Herald Tribune je progutao svog slabijeg suparnika, New York Times, koji u Evropi nikad nije imao uspjeha.
Otad je taj dnevnik postajao sve jači i jači.
92
Harvey je iskusnim okom pregledao burzovni izvještaj u Wall Street Journalu i u Financial Timesu. Njegova banka je posjedovala veoma malo dionica. Kao i Jim Slater u Engleskoj predvidio je da će doći do pada na burzi, pa se potrudio da posluje samo gotovinom, a zadržao je jedino neke južnoafričke dionice rudnika zlata i ponešto dobro odabranih zaliha o kojima je imao povjerljive podatke. Na tako nestabilnom tržištu bilo mu je stalo samo do onih transakcija gdje se brzo prodaje dolar, a kupuje zlato, tako da se riješi dolara kome vrijednost pada i da se domogne zlata kome vrijednost raste. U
Washingtonu su se već širile glasine da je ministar za financije George Shultz savjetovao predsjedniku Sjedinjenih Država da krajem ove ili početkom iduće godine dopusti Amerikancima kupovinu zlata na slobodnom tržištu. Harvey je stalno kupovao zlato u posljednjih petnaest godina. Predsjednik će načiniti jedino to da Harvey prestane kršiti zakon. Harveyjevo osobno mišljenje je bilo da će onog trenutka kad Amerikanci budu mogli kupovati zlato, balon puknuti i cijena zlata naglo pasti. Pravi novac će se steći kad špekulanti preduhitre rast cijena, pa je Harvey namjeravao da se riješi zlata mnogo prije nego što ono dođe na američko tržište. Čim predsjednik to proglasi zakonitim, Harvey u tome više neće vidjeti ništa što bi bilo probitačno.
Harvey provjeri kakvo je stanje na robnom tržištu u Chicagu. Prošle godine je dobro zaradio na bakru. To mu je omogućila povjerljiva informacija koju je dobio od jednog afričkog ambasadora. Međutim, tu informaciju ambasador je povjerio prevelikom broju ljudi. Harvey se nije začudio kad je kasnije u novinama pročitao da je ovaj pozvan u domovinu i strijeljan.
Nikad nije mogao odoljeti da ne provjeri vrijednost dionica kompanije Prospecta Oil. Pala je niže no ikad, na osminu dolara. Nije bilo nikakvog prometa na burzi, jer su se javljali samo oni koji žele prodati, ali nije bilo kupaca. Dionice su bile praktično nevrijedne. On se zlobno nasmija i okrene sportsku stranicu The Timesa.
U svom članku o predstojećem teniskom natjecanju u Wimbledonu, Rex Bellamv je za favorita proglašavao Johna Newcombea, a Jimmyja Connorsa, novu američku zvijezdu, pobjednika otvorenoga talijanskog prvenstva, najboljim stranim igračem. Britanski tisak je navijao za trideset devetogodišnjeg Kena Rosewalla. Harvey se dobro sjećao epskog finala između Rosewalla i Drobnyja 1954. godine koje se odužilo sve do pedeset osam gemova. Poput većeg dijela prepunog 93
gledališta, i on je navijao za tridesettrogodišnjeg Drobnyja koji je nakon tri sata igre konačno i pobijedio, 13-11, 4-6, 6-2, 9-7. Ovaj put Harvey je želio da se povijest nekako ponovi, pa da Rosewall pobijedi, premda je slutio da su se izgledi popularnog Australijanca smanjili u ovih deset godina kad profesionalci nisu smjeli sudjelovati na Wimbledonu. Pa ipak, nije bilo razloga da ova dva tjedna ne budu ugodna promjena, a ako Rosewall ne uspije, možda će pobijediti neki Amerikanac. Harvey je imao vremena da baci pogled i na umjetničke kritike. Poslije doručka ostavio je novine rasute po podu. Smireni stil namještaja iz doba regenstva, elegantna podvorba i kraljevski apartman nisu mogli promijeniti Harveyjeve navike. Pošao je u kupaonicu da se obrije i istušira. Arlene mu je rekla da većina ljudi postupa obratno, najprije se istuširaju, a onda doručkuju. Međutim, kako joj je Harvey dao do znanja, većina ljudi postupa obratno od njega, pa gledaj kamo ih je to odvelo.
Harvey je prvo jutro wimbledonskog prvenstva obično provodio tako da posjeti Ljetnu izložbu u Kraljevskoj akademiji u Piccadillyju. Nakon toga će posjetiti većinu glavnih galerija na Zapadnoj strani, Agnew, Tooths, Marlborough, Wildenstein. Sve su bile blizu Claridgea i moglo ih se obići za jedne jedine šetnje. Harvey je prije svega bio čovjek navika, što će Tim ubrzo uvidjeti.
Pošto se odjenuo i na pasja kola ispsovao sobnu poslugu što nije stavila dovoljno viskija u bar, sišao je stubištem i kroz pokretna vrata na Davies Street te se uputio prema Berkeley Squareu. Harvey nije primijetio na drugoj strani ulice ozbiljnog mladog čovjeka s toki--
vokijem.
— Izišao je iz hotela kroz ulaz na Davies Street
— izgovori Stephen razgovjetno u svoj mali džepni telefon — i uputio se prema tebi, James.
— Presrest ću ga, Stephen, kad dođe na Berkeley Square. Čuješ li me, Robine?
— Čujem.
— Obavijestit ću te čim ga opazim. Ne udaljavaj se od Kraljevske akademije.
— Ne brini! — reče Robin.
94
Harvey obiđe Berkeley Square, krene Piccadillyjem, a onda prođe ispod Paladinih lukova Burlingtonskog zdanja. Veoma nerado stane u red koji se protezao dvorištem pred zgradom i u kojem su stajali raznovrsni predstavnici čovječanstva. Red se polako pomicao duž Astronomskog društva i Društva antikvara. Nije primijetio ni drugog mladog čovjeka koji je preko puta stajao u ulazu Društva kemičara i bio zadubljen u primjerak Kemije u Britaniji. Harvey konačno stigne do crvenog saga prostrtog pred zagrađenim ulazom u Kraljevsku akademiju. Pružio je blagajnici 5 funti za ulaznicu koja vrijedi cijele londonske sezone, od početka svibnja do kraja srpnja, jer je znao da će ovamo vjerojatno navratiti najmanje tri do četiri puta. Cijelo je prijepodne proveo razgledajući 1.182 slike, od kojih prema strogim pravilima Akademije nijedna još nije bila izložena prije otvaranja ove izložbe. Unatoč tome što su pravila bila stroga, žiri je primio preko 5.000 slika, među kojima je morao izabrati najbolje.
Prije mjesec dana, na dan otvaranja izložbe, Harvey je preko svoga povjerljivog čovjeka za 350 funti nabavio akvarel Alfreda Danielsa, na kojem je prikazan Donji dom i dva ulja Bernarda Dunstana s engleskim ladanjskim pejzažima, po cijeni od 125 funti- za svako.
Prema Harveyjevu mišljenju, Ljetna izložba je još uvijek bila najvrednija na svijetu. Čak ako i ne poželi da zadrži sve te slike za sebe, bit će to divni darovi kad se vrati u Sjedinjene Države. Daniels ga je podsjetio na Lowryja što ga je za 80 funti kupio prije dvadesetak godina u Akademiji. Pokazalo se da je i to bila još jedna mudra investicija. Harvey je sebi odredio zadaću da na izložbi posveti posebnu pažnju slikama Bernarda Dunstana. Dakako, sve su bile prodane.
Dunstan je bio jedan od onih slikara čije se slike prodaju u prvih nekoliko minuta poslije otvaranja izložbe. Premda Harvey tog dana nije bio u Londonu, nije mu bilo teško da kupi što hoće. Postavio je svog čovjeka na početak reda. Čovjek je nabavio katalog i označio djela onih slikara, za koja je znao da ih ako pogriješi Harvey može lako preprodati, a ako pogodi, Harvey će ih zadržati. Kad je točno u 10 sati izložba otvorena, čovjek je otišao pravo do pulta gdje se obavlja prodaja i kupio pet-šest slika koje je označio u katalogu, a koje ni on, ni bilo tko drugi osim članova Akademije nije dotad vidio. Harvey je sad brižljivo proučavao slike koje je drugi kupio za njega. Ovaj put je imao sreću, pa će ih sve zadržati. Kad bi među njima bila neka slika koja se baš ne uklapa u njegovu zbirku, mogao je vratiti sliku da se preproda, preuzevši obvezu da će je on kupiti ako za nju nitko ne pokaže 95
zanimanje. Na taj način je u dvadeset godina nabavio preko sto slika, a vratio samo desetak, nikad ne propustivši da osigura ponovnu prodaju. Za sve je Harvey imao poseban sustav.
U jedan poslijepodne, nakon potpuno uspješnog prijepodneva, iziđe iz Kraljevske akademije. U dvorištu pred zgradom čekao ga je bijeli rolls royce.
— Wimbledon.
— Sranje.
— Što si rekao? — začudi se Stephen.
— S. R. A. Nj. E. Odvezao se u Wimbledon, pa nam je tako dan otišao u kanalizaciju — reče Robin.
To je značilo da se Harvey te večeri neće vratiti u Claridge sve do sedam-osam sati.
Raspored praćenja je bio utvrđen, pa je sad Robin morao otići po svoj rover 3500 V8 do parkirališta na St. James Squareu i uputiti se prema Wimbledonu. James je bio nabavio za sve dane šampionata dvije karte preko puta lože Harveyja Metcalfea.
Robin je stigao u Wimbledon nekoliko minuta poslije Harveyja. Zauzeo je svoje mjesto na središnjem igralištu, dovoljno daleko da u moru lica ostane neprimijećen. Već je nastajala ona posebna atmosfera prije prvog meča. Čini se da je Wimbledon svake godine postajao sve popularnijim, pa je gledalište na središnjem igralištu bilo popunjeno do posljednjeg mjesta. Princeza Alexandra i predsjednik vlade već su bili u kraljevskoj loži očekujući izlazak gladijatora. Na malom zelenom semaforu u dnu južnog dijela igrališta zablistaše imena Kodeša i Stewarta, a glavni sudac zauzme svoje povišeno mjesto u sredini igrališta, točno iznad mreže. Pljesak publike najavi izlazak dvojice igrača u bijelom. Obojica su nosili po četiri reketa. U Wimbledonu su natjecatelji smjeli biti odjeveni samo u bijelo, premda je komitet malo popustio, pa su igračice smjele imati na odjeći obrub u boji.
Robin je uživao u tom prvom meču između Kodeša i američkog igrača koji još nije dobio mjesto na rang listi, ali je prilično namučio šampiona prije negoli je izgubio s 6-3, 6-4, 9-7 za Čeha. Robinu je bilo žao kad je Harvey odlučio da usred jedne uzbudljive igre parova 96
napusti igralište. Dužnost zove, reče sam sebi, pa na sigurnoj udaljenosti otprati bijeli rolls do Claridgea. Čim je stigao, javi se telefonom u Jamesov stan, koji im je u Londonu služio kao glavni štab, i podnese izvještaj Stephenu.
— Za danas je dosta — reče Stephen. — Sutra ćemo nanovo pokušati.
Jadni naš Jean-Pierre! Jutros mu je bilo udaralo 150 puta u minuti.
Neće izdržati mnogo dana lažnih uzbuna.
Idućeg jutra je Harvey izišavši iz Claridgea prešao preko Berkeley Squarea, pošao Bruton Streetom, a potom se uputio dalje Bond Streetom. Zaustavio se pedesetak metara prije Jean-Pierreove galerije.
Međutim, umjesto na zapad, on krene na istok i izgubi se u Galeriji Agnew, gdje je imao ugovoreni sastanak sa Sir Geoffreyjem Agnewom, voditeljem porodične tvrtke, kako bi se raspitao za impresionističke slike koje bi se mogle kupiti. Sir Geoffrey se žurio na neki drugi sastanak, pa je Harveyju mogao posvetiti samo nekoliko minuta. Nije mu imao ponuditi ništa vrijedno.
Harvey ubrzo iziđe iz Galerije Agnew stiskajući pod pazuhom malu utješnu nagradu, Rodinovu maketu, koju je dobio za ciglih 800 funti.
— Izišao je — javi Robin. — Uputio se pravim smjerom.
Jean-Pierre suzdrža dah, no Harvey se još jednom zaustavi, ovaj put u Galeriji Marlborough da pogleda izložbu slika Barbare Hepworth.
Proveo je više od sata diveći se njenim prekrasnim djelima, ali je prosudio da su sad cijene sramotno visoke. Samo prije deset godina kupio je dvije njene slike za 800 funti. Marlborough je sada tražio između 7.000 i 10.000 po djelu. Tako da je izišao i nanovo krenuo Bond Streetom.
— Jean-Pierre?
— Da — odgovori nervozan glas.
— Stigao je do ugla Conduit Streeta i sad se nalazi pedesetak metara od tvojih ulaznih vrata.
Jean-Pierre pripremi svoj izlog i ukloni akvarel s Temzom i Ladara Grahama Sutherlanda.
— Kurvin sin! Skrenuo je nalijevo — reče James koji se smjestio nasuprot Galeriji. — Kreće se desnom stranom Bruton Streeta.
97
Jean-Pierre vrati Sutherlanda na stalak u izlogu i ode u zahod mrmljajući za sebe:
— Ne mogu se nositi s dva govna odjednom.
U međuvremenu je Harvey skrenuo u neugledan ulaz u Bruton Streetu i popeo se stubištem u Galeriju Tooth nadajući se da će nešto naći barem u njoj, jer je postala slavnom po svojim impresionistima.Klee, Picasso i dva Salvadora Dalija, ništa od onoga za čim Harvey traga.
Premda veoma dobro naslikan, Klee nije bio ravan onome u njegovoj blagovaonici u Lincolnu, u Massachusettsu. Osim toga, ne bi se uklopio u Arleneine dekorativne zamisli. Nicholas Tooth, direktor galerije, obeća da će otvoriti oči i ako se pojavi nešto zanimljivo na vidiku odmah telefonirati Harveyju u Clarridge.
— Nanovo je krenuo, ali mi se čini da kreće iznova" prema Claridgeu.
James ga je nastojao snagom volje natjerati da se okrene i da se vrati u pravcu Jean-Pierreove galerije, ali je Harvey, kao čovjek koji ima određen cilj, koračao prema Berkeley Squareu i samo je još svratio u Galeriju O'Hana. Albert, glavni vratar, upozorio ga je da se u izlogu nalazi jedan Renoir. I doista, bio je tu. No, to je bilo napola dovršeno platno koje je po svemu sudeći Renoiru služilo za vježbu, ili mu se nije dovoljno svidjelo, pa ga je ostavio nedovršenim. Harveyja je zanimala cijena i uđe u galeriju.
— Trideset tisuća funti — reče prodavač, kao da je to deset dolara i sitniš pride.
Harvey zafućka kroz otvor na prednjim zubima. Nikad se nije prestao čuditi tome da manje vrijedna slika umjetnika na glasu može postići cijenu od 30.000 funti, a da se izvanredna slika umjetnika koji još nije izišao na glas može nabaviti za nekoliko stotina dolara. Zahvalio je prodavaču i pošao iz galerije.
— Počašćeni smo, gospodine Metcalfe.
Harveyju je uvijek laskalo kad bi se ljudi sjetili njegova imena. Ali, do bijesa, morali su se sjećati! Od njih je prošle godine kupio Moneta za 62.000 funti.
— Sad se nedvojbeno vraća u hotel — reče James.
98
Harvey je u Claridgeu proveo samo nekoliko minuta da preuzme košaricu za jelo koja je bila posebno opskrbljena. U njoj se nalazio kavijar, goveđi odresci, sendviči sa šunkom i sirom, te čokoladna torta.
Sve je to on namjeravao pojesti kasnije, u Wimbledonu.
Prema utvrđenom redu, za vrijeme natjecanja ga je ovaj put morao nadzirati James, a ovaj je odlučio da sa sobom povede Anne. Zašto ne bi, kad ona i tako sve zna. Na rasporedu je bilo natjecanje žena.
Trebalo je da nastupi Billie Jean King, živahna američka prvakinja.
Protivnica joj je bila američka igračica koja se još nije nalazila na rang-listi, Kathy May, a po izgledu bi joj se reklo kao da očekuje loše vrijeme. Pljesak koji je dočekao Billie Jean nije bio ni blizu njenoj stvarnoj vrijednosti, ali zbog nečega ona na Wimbledonu nikad nije postala favoritkinjom. U Harveyjevu društvu se nalazio gost koji je po Jamesovu mišljenju bio nalik na Srednjoevropljanina.
— Gdje je tvoja žrtva? — upita Anne.
— Gotovo točno nasuprot nama. Razgovara s čovjekom u svijetlosivom odijelu koji nalikuje na državnog službenika u EEZ.
— Niski debeljko? — upita Anne.
— Da — reče James.
Što god da je Anne rekla, prekinuo je sučev poziv: »Igra!« Svi su usredotočili pažnju na Billie Jean. Bilo je točno dva poslijepodne.
— Ljubezno od tebe što si me pozvao u Wimbledon, Harvey! — reče Jorg Birrer. — Kakvo je vrijeme nastalo, nikako da uhvatim zgodu za pravi odmor. Ne možeš ostaviti tržište ni nekoliko sati, a da negdje na svijetu ne izbije nekakva panika.
— Ako se tako osjećaš, vrijeme je da se povučeš — reče Harvey.
— Nema nikoga da preuzme moje mjesto — odvrati Birrer. —
Predsjednik banke sam već deset godina, a pokazalo se da će mi najteža zadaća biti da nađem nasljednika.
— Prvi gem za gospođu King. Gospođa King u prvom setu vodi s jedan prema nula.
— Nego, Harvey, znam te predobro da bih pomislio kako je ovo samo poziv za zabavu.
99
— Baš si zla duša, Jorg.
— Moram i biti u svom zvanju.
— Samo sam htio provjeriti kako stoje moja tri računa, a namjeravao sam te i obavijestiti o svojim planovima za nekoliko idućih mjeseci.
— Gem za gospođu King. Gospođa King u prvom setu vodi s dva prema nula.
— Na tvom prvom službenom računu ima nekoliko tisuća dolara. Na robno-novčanom računu — tu Birrer razvije komadić neodredivog papira s nizom jasno otisnutih brojki — zadužen si za 3,726.000
dolara, ali imaš 37.000 unci zlata po današnjoj prodajnoj cijeni od 135 dolara po unci.
— I što mi savjetuješ?
— Zadrži ga, Harvey. Još uvijek sam uvjeren da će! tvoj predsjednik tek iduće godine proglasiti novi režim zlata ili dopustiti tvojim zemljacima da ga kupuju na slobodnom tržištu.
— I ja tako mislim, ali sam još uvijek uvjeren da treba prodati nekoliko tjedana prije nego što navali plima kupaca. Imam o tome svoju teoriju.
— Siguran sam, Harvey, da imaš pravo, kao i obično.
— Gem za gospođu King. Gospođa King u prvom setu vodi s tri prema jedan.
— Koliko mi uzimaš za prekoračenje bankovnog pologa?
— Jedan i pol posto iznad interbankovne stope koja sad iznosi 13,25, pa te prema tome teretimo s 14,75 posto kamata per annum, dok cijena zlata raste gotovo 70 posto per annum. Ne može tako dugo rasti, ali je ipak preostalo još nekoliko mjeseci.
— O.K. — reče Harvey. — Pričekaj do 1. studenog, pa ćemo onda nanovo razmotriti položaj. Šifrirani teleks je kao i dosad. Ne znam što bi svijet bez Švicarske.
— Ipak pripazi, Harvey. Znaš li da u našoj policiji ima više stručnjaka za prijevare negoli za ubojstva?
100
— Ti se brini za svoju stranu, Jorg, a ja ću se pobrinuti za svoju. Čim se počnem zabrinjavati zbog nekolicine slabo plaćenih birokrata u Zurichu, koji uopće nemaju muda, obavijestit ću te. A sad uživaj u ručku i gledaj kako igraju. O drugom računu popričat ćemo kasnije.
— Gem za gospođu King. Gospođa King u prvom setu vodi s četiri prema nula.
— Potpuno su zaokupljeni razgovorom — reče Anne. — Ne vjerujem da uživaju u igri.
— Možda upravo pokušava da kupi Wimbledon po cijeni koštanja —
nasmija se James. — Nevolja je s njim u tome: kad ga danomice promatraš, počinješ prema njemu osjećati određeno poštovanje. To je najorganiziraniji čovjek što sam ga ikad sreo. Kad je ovakav na godišnjem odmoru, kakav li je na poslu!
— Ne mogu ni zamisliti — reče Anne.
— Gem za gospođicu May. Gospođa King u prvom setu vodi s četiri prema jedan.
— Nije čudo što je tako debeo. Pazi samo kako se kljuka tim kolačima.
— James podiže dalekozor zeiss.
— A to me podsjetilo, draga, da te upitam što si donijela za ručak.
Anne posegne u košaricu i razmota sendvič od svježe salate u francuskom kruhu za Jamesa. Ona se sama zadovoljila time da gricka komadić celerova korijena.
— Previše sam se zdebljala — objasni. — Neću moći navući na sebe one zimske haljine koje bih trebala predstaviti idućeg tjedna. —
Dotakne Jamesovo koljeno i nasmija se. — Mora da je to zato što sam tako sretna.
— E pa nemoj biti previše sretna. Draža si mi mršava. '
— Gem za gospođu King. Gospođa King vodi u prvom setu s pet prema jedan.
— Ovo će i opet biti laka pobjeda — reče James.
— Često je to tako kod prvih igara. Ljudi dođu samo zato da vide je li prvakinja u formi, a meni se čini da će je ove godine veoma teško itko 101
pobijediti kad nastoji srušiti rekord Helen Moody od osam prvenstvenih pobjeda na Wimbledonu.
— Gem i prvi set za gospođu King sa šest prema jedan. U setovima jedan prema nula za gospođu King.
— Moramo li ga pratiti cijelog dana? — upita Anne.
— Ne. Moramo paziti hoće li se vratiti u hotel. Osim toga, moramo pripaziti hoće li nenadano promijeniti svoj plan ili učiniti nešto luckasto poput toga. Ako propustimo šansu kad prolazi pokraj Jean-Pierreove galerije, nikad je više nećemo dobiti.
— Što ćete učiniti ako odluči da promijeni svoje planove?
— Bog zna, ili, bolje rečeno, Stephen zna, on stojij iza svega.
— Gem za gospođu King. Gospođa King vodi u drugom setu s jedan prema nula.
— Jadna gospođica May! Ona ima isto toliko uspjeha kao i ti, James.
Kako Jean-Pierreova operacija?
— Grozno. Metcalfe nikako da stigne do njegove galerije. Jučer je bio na tridesetak metara od njegova izloga, a onda je odmarširao u suprotnom smjeru. Jadni Jean-Pierre umalo da nije doživio infarkt.
Nadamo se da će sutra biti bolje. Zasad je čini se pregledao Piccadilly i gornji dio Bond Streeta, a ono što je posve sigurno u Harveyja Metcalfea jest da je temeljit. Kad-tad morat će pregledati i naše područje.
— Trebalo je da svi uplatite životno osiguranje na milijun dolara i da ostalu trojicu imenujete svojim nasljednicima — reče Anne — pa kad jedan od vas umre od infarkta, da svi ostali dođu do svog novca.
— Nije nam do smijeha, Anne. Da znaš kako to kida živce dok ga pratiš okolo, a posebno dok čekaš hoće li postupiti kako je predviđeno.
— Gem za gospođu King. Gospođa King vodi u drugom setu s dva prema jedan i s jedan prema nula u setovima.
— A kako je s tvojim planom?
102
— Nikako. Sve je uzalud. A sad kad smo počeli ostvarivati planove ostalih, imam nekako sve manje vremena da se usredotočim na svoj plan.
— A da ga ja izvedem?
— To nije loša ideja, ali morala bi biti izvanredno sposobna da od njega izvučeš 100.000 funti, kad pred Hiltonom ili na Shepherd Marketu to može nabaviti za 30 funti. Ako smo išta doznali o tom gospodinu, to je da za svoj novac traži protuvrijednost. Da bi po 30
funti za noć naplatila moje dionice, trebalo bi ti malo manje od petnaest godina, a ja ne vjerujem da bi ostala trojica pristali da tako dugo čekaju. Zapravo, nisam siguran da će čekati ni idućih petnaest dana.
— Ne brini, smislit ćemo nešto — reče Anne.
— Gem za gospođicu May. Gospođa King vodi s dva prema jedan i s jedan prema nula u setovima.
— Gle, gle, gospođica May je uspjela osvojiti i drugi gem. Izvrstan ručak, Harvey!
— Specijalitet Claridgea — reče Harvey. — Mnogo bolje nego da se guramo s gomilom u restoranu, a pri tom ne bismo mogli gledati tenis.
— Billie Jean upropaštava ovu sirotu djevojku.
— Nisam drugo ni očekivao — reče Harvey.
— A sad, Jorg, prijeđimo na moj drugi tekući račun. Nanovo se pojavio komadić neodredivog papira s nekoliko brojki. Upravo je ta diskrecija Švicarske i navodila pola svijeta, od poglavara država do arapskih šeika, da upravo njoj povjere novac. To je zauzvrat Švicarskoj osiguravalo da ima jedno od najzdravijih gospodarstava na svijetu.
Sustav je funkcionirao. Zašto da ga se mijenja! Birrer je samo nekoliko trenutaka proučavao brojke.
— Prvog travnja, samo ti si mogao odabrati taj prvoaprilski dan, Harvey, prenio si 7,486.000 dolara na svoj drugi račun, na kojem je već bilo 2,791.428 dolara. Prema tvojoj uputi, drugog travnja smo uložili milijun dolara u Banco do Minas Gerais, na ime gospodina Silvermana i gospodina Elliotta. Platili smo račun Radingu i Batesu za posuđenu opremu za bušenje, koji je iznosio 420.000 dolara i još neke 103
račune u visini od 104.112 dolara, tako da je na tvom drugom računu ostalo 8,753.316 dolara.
— Gem za gospođu King. Gospođa King u drugom setu vodi s tri prema jedan i s jedan prema nula u setovima.
— Veoma dobro — reče Harvey.
— S obzirom na tenis ili na novac? — upita Birrer.
— I jedno i drugo. A sad, Jorg, pretpostavljam da će mi u idućih šest tjedana trebati oko dva milijuna. Htio bih u Londonu kupiti 2-3 slike.
Vidio sam jednog Kleea koji mi se prilično sviđa, a htio bih obići još
neke galerije. Da sam znao da će mi pothvat s kompanijom Prospecta Oil poći tako dobro za rukom, bio bih lani nadbio Armanda Hammera u Galeriji Sothby-Parke Bernet i kupio onog Van Gogha. Treba mi i nešto gotovog novca da kupim nekoliko konja na askotskoj dražbi plemenitih grla. Ergela mi je sve slabija, a jedna od mojih najvećih ambicija je još uvijek da osvojim kralja Đuru i Elizabetu. — (James bi se sigurno trgnuo da je mogao čuti kako Harvey nemarno naziva tu utrku.) — Kako znaš, najbolji rezultat koji sam dosad postigao bilo je treće mjesto, a to nije dovoljno. Ove godine prijavio sam Rosalie, najbolju kobilu koju sam ikad imao. Ako izgubim, morat ću. potpuno obnoviti ergelu, ali sam čvrsto odlučio da ove godine pobijedim.
— Gem za gospođu King. Gospođa King vodi s četiri prema jedan i s jedan prema nula u setovima.
— Znači, pobijedit će gospođa King — reče Birrer. — Obavijestit ću svoga glavnog blagajnika da ćeš u idućih nekoliko tjedana po svoj prilici dignuti velike sume.
— Međutim, ne bih htio ni da ostatak novca leži kao mrtvi kapital, pa bih da u nekoliko idućih mjeseci oprezno nakupuješ još zlata, imajući u vidu da ga se riješimo početkom iduće godine. Ako na tržištu dođe do preokreta, telefonirat ću ti u Zurich. Nakon što taj posao bude zaključen, preostali novac upotrijebit ćeš tako da ga svakog dana daješ
na kratkoročne zajmove prvorazrednim bankama i najboljim trgovačkim tvrtkama.
— Što ćeš raditi sa svim time, Harvey, ako te ove tvoje cigare prije ne pokopaju.
104
— Okani se toga, Jorg! Kao da čujem svog liječnika. Već sam ti sto puta rekao da ću se iduće godine povući. Prekidam. Finito.
— Ne mogu zamisliti da ćeš se dobrovoljno povući iz te stalne trke.
Mučno mi je zamisliti koliko si sada bogat., Harvey se nasmija.
— Ne znam ti reći, Jorg. To ti je onako kako je rekao Aristoteles Onasis, ako možeš izbrojati, nisi ništa ni stekao.
— Gem za gospođu King. Gospođa King vodi s pet prema jedan i s jedan prema nula u setovima.
— Kako je Rosalie? Još uvijek vrijedi uputa da tvoje račune prebacimo na nju, u Boston, ako se tebi išta dogodi?
— Dobro je. Jutros mi je telefonirala da me obavijesti kako mi se ne može pridružiti, na Wimbledonu jer ima previše posla. Pretpostavljam da će se na koncu udati za nekog bogatog Amerikanca, pa joj moj novac neće ni trebati. Mnogi su je već prosili. Nije joj lako da prosudi žele li nju ili moj novac. Zbog toga smo se prije nekoliko godina gadno dohvatili i bojim se da mi još nije oprostila.
— Gem, set i meč za gospođu King: šest prema jedan, šest prema jedan.
Harvey, Jorg, James i Anne pridružiše se pljesku dok su dvije igračice napuštale igralište duboko se naklonivši s poluprignutim koljenom pred kraljevskom ložom, predsjednici sveengleskog kluba, njenom kraljevskom visočanstvu vojvotkinji od Kenta. Harvey i Jorg Birrer ostali su da gledaju i idući meč, igru parova, a onda se zajedno vratiše u Claridge na večeru.
James i Anne su uživali u tom poslijepodnevu provedenom u Wimbledonu i kad su utvrdili da se Harvey, u pratnji svoga srednjoevropskoga prijatelja, sigurno vratio u Claridge, uputiše se u Jamesov stan.
— Vratio sam se, Stephen, Metcalfe je pošao na počinak. Na zbornom mjestu sutra ujutro u 8.30.
— Tako je, James. Možda sutra zagrize.
— Nadajmo se.
105
Na šum vode koja teče James pođe u kuhinju da potraži Anne. Našao ju je s rukama do lakata uronjenim u sapunicu kako čvrstom četkom riba zdjelu za nabujak. Okrenula se i mahnula mu četkom.
— Dragi, ne bih htjela biti nepravedna prema tvojoj dvorkinji, ali ovo je prva kuhinja gdje sam vidjela da treba oprati suđe prije pripremanja večere.
— Znam. Ona očisti samo ono što je čisto u stanu. Tijekom tjedna posao joj postaje sve lakši.
Sjeo je na kuhinjski stol diveći se njenom vitkom tijelu.
— Hoćeš li i meni tako oprati leda ako se okupam prije večere?
— Da, ovom četkom.
Kada je bila puna, a voda ugodno topla. James se! raskošno opružio poleduške puštajući da ga Anne kupa. Onda onako mokar iskoči iz kade.
— Malo si previše odjevena za kupališnu pomoćnicu, draga — reče. —
Zašto ne učiniš nešto u vezi s tim?
Dok se James brisao, ona sklizne iz haljine. Kad je ušao u spavaonicu, Anne je već bila zamotana u plahte.
— Hladno mi je — reče.
— Ne boj se — odvrati James. — Odmah ćeš biti poslužena svojim vlastitim termoforom od 180 centimetara.
Ona ga primi u naručaj.
— Lažljivče, sav si leden.
— A ti si sva mila — odvrati James nastojeći da je odjednom svu obujmi.
— Kako tvoj plan, James?
— Ne znam još. Reći ću ti za dvadesetak minuta. Nije progovorila gotovo pola sata, a onda reče:
— Ispadaj! Sir je sigurno već pečen, a i inače želim pospremiti krevet.
— Ne treba brinuti o tome, luckasto žensko stvorenje.
106
— Treba. Prošle noći uopće nisam spavala. Navukao si sve pokrivače na svoju stranu. Gledala sam te kako si se smotao kao samozadovoljni mačak, a ja sam se na smrt smrzla. Voditi ljubav za tebe uopće ne znači ono što je Harold Robbins obećavao.
— Kad prestaneš brbljati, ženo, namjesti sat da zvoni u sedam ujutro.
— U sedam? Moraš biti u Claridgeu tek u osam i trideset.
— Znam, ali mi treba jedno jaje da pođem na posao.
— James, stvarno bi već morao napustiti svoj studentski smisao za humor.
— Oh! Činilo mi se da je to prilično smiješno.
— Da, dragi. Bilo bi bolje da se obučeš prije nego se večera ne pretvori u pepeo.
James je stigao do Claridgea u 8,29, Bez obzira na svoju nedoraslost situaciji, odlučio je da ne ometa ostale u izvršenju njihovih planova.
Namjesti džepni primopredajnik da provjeri je li Stephen na Berkeley Squareu, a Robin u Bond Streetu.
'— Jutro — odgovori Stephen. — Kako si proveo noć?
— Izvrsno — reče James.
— Znači, dobro si spavao?
— Nisam ni oka stisnuo.
— Prestani nas praviti ljubomornima — reče Robin — i usredotoči se na Harveyja Metcalfea.
James je stajao u veži Slaterove krznarije i promatrao kako se jutarnje čistačice vraćaju kući, a nadolaze prvi službenici.
Harvey Metcalfe je kao obično doručkovao, pa se onda pozabavio novinama. Sinoć se upravo spremao da legne kad ga je nazvala žena iz Bostona, a jutros mu je za doručka telefonirala kći, pa mu je tako dan baš dobro započeo. Odlučio je da nastavi potragu za impresionističkom slikom u nekim galerijama u Cork Streetu i Bond Streetu. Možda mu u tome može pomoći Sotheby.
Izišao je uobičajenim žustrim korakom iz hotela u 9,47.
107
— Uzbuna!
Stephen i Robin se prenuše iz drijemeža.
— Upravo je ušao u Bruton Street. Sad se uputio prema Bond Streetu.
Harvey je žustro koračao niz Bond Street ne obazirući se na područje koje je već pregledao.
— Sada je udaljen od tebe samo 50 metara, Jean-Pierre — reče James. — 40 metara, 30 metara, 20 metara... Prokletstvo, ušao je u Galeriju Sotheby. Danas se tamo prodaju samo srednjovjekovne ikone.
Do bijesa, nisam znao da se i za njih zanima.
Potraži pogledom Stephena, koji je upravo nailazio ulicom. Bio je podstavljen i postaren, tako da bude nalik na bogatoga sredovječnog poslovnog čovjeka koji već tri dana obilazi prodavaonice. Po kroju okovratnika i naočalama bez okvira moglo se prosuditi da je zapadni Nijemac. U mikrofonu se začuje Stephenov glas:
— Krenuo sam u Jean-Pierreovu galeriju. James, ti ostani tamo sjeverno od Sothebyja na kraju ulice i javljaj se svakih petnaest minuta. Robine, ti uđi i maši mekom pred Harveyjevim nosom.
— Ali, to nije prema planu,. Stephen — promuca Robin.
— Preuzmi inicijativu i sredi to, jer ćeš inače imati posla s Jean-Pierreovim srcem, a nećeš dobiti honorar. Jasno?
— Jasno — odvrati Robin nervozno.
Robin uđe u Galeriju Sotheby i nenapadno se uputi prema najbližem zrcalu. Ne, ne može ga se prepoznati. Kad se uspeo navrh stubišta, primijeti Harveyja gotovo u dnu prodajnog prostora, pa sjedne u najbliži naslonjač, red iza njega.
Prodaja srednjovjekovnih slika na drvenoj podlozi bila je uvelike u modi. Harvey je znao da bi mu se morale sviđati, ali se nikako nije mogao prisiliti da ne vidi svu tu gotičku privrženost nakitu i žarkim pozlaćenim bojama. Iza njega, Robin je oklijevao, ali je napokon ipak mirnim glasom zapodjeo razgovor sa svojim susjedom. '
108
— Sve mi se čini veoma lijepim, ali ne poznajem to razdoblje umjetnosti. Mnogo mi je milija suvremena era. Pa ipak, moram smisliti nešto prikladno što bih mogao, reći svojim čitaocima.
Robinov se susjed uglađeno osmjehne.
— Zar morate pisati o svim prodajnim izložbama?
— Gotovo o svima, osobito ako se očekuje neko iznenađenje. U
svakom slučaju, kod Sothebyja se uvijek može doznati što se i drugdje događa. Upravo mi je jutros jedan prodavač dao mig da se u Galeriji Lamanns po svoj prilici može naći nešto posebno s impresionističkog područja.
Robin je tu povjerljivu obavijest tako reći prišapnuo u Harveyjevo desno uho, a onda je nanovo sjeo čekajući hoće li to proizvesti ikakav učinak. Malo zatim bio je nagrađen. Vidio je kako se Harvey izvlači iz reda i odlazi. Počekao je da dođu na dražbu još tri slike, a onda pođe za njim prekriživši dva prsta.
Vani je James strpljivo stražario.
— Deset i trideset. Nikakva znaka od njega.
— Primljeno.
— Deset, četrdeset pet. Još uvijek ni traga od njega.
Primljeno.
Jedanaest. Još uvijek je u galeriji.
Primljeno.
— Jedanaest i dvanaest. Uzbuna, uzbuna!
James hitro šmugne u Galeriju Lamanns, a Jean-Pierre nanovo ukloni iz izloga Sutherlandoy akvarel s Temzom i Lađara, a na njihovo mjesto stavi jedno Van Goghovo ulje, tako prekrasan primjerak majstorova djela kakav se u Londonskoj galeriji još nije vidio. Sad je na redu kiselinska proba: niz Bond Street se s određenim ciljem približavao lakmusov papir.
Sliku je naslikao David Stein koji je u umjetničkom svijetu proslavio time što je krivotvorio 300 slika i crteža najpoznatijih impresionista. Na 109
njima je zaradio ukupno 864.000 dolara.Raskrinkan je tek onda kad je 1969. postavio Chagallovu izložbu u Galeriji Niveaie u Madison aveniji.
Stein nije znao da se u to vrijeme u New Yorku nalazi i sam Chagall radi jedne izložbe u muzeju u Lincolnovu centru, gdje su bile izložene dvije njegove slavne slike. Kad su Chagalla obavijestili o izložbi u Galeriji Niveaie, on se razbjesnio i podnio prijavu okružnom javnom tužiocu da su to krivotvorine. U međuvremenu je Stein već bio prodao jednog tobožnjeg Chagalla Louisu D. Cohenu za gotovo 100.000 dolara.
Još i danas u Milanu Galleria d'arte moderna ima jednog Stein-Chagalla i jednog Stein-Picassa. Jean-Pierre je bio siguran u to da je Stein sposoban da ono što je u prošlosti izveo u New Yorku i Milanu može sad ponoviti i u Londonu.
Stein je nastavio slikati impresionističke slike, ali ih je sad potpisivao svojim vlastitim imenom. Zahvaljujući svom nesumnjivom talentu, još
uvijek je dobro zarađivao. Poznavao je Jean-Pierrea već nekoliko godina i o njemu imao visoko mišljenje, pa kad je čuo cijelu pripovijest o Metcalfeu i kompaniji Prospecta Oil, pristao je da za 10.000 dolara naslika jednog Van Gogha i da sliku opskrbi čuvenim majstorovim potpisom »Vincent«.
Jean-Pierreu je trebalo dosta vremena da utvrdi koji je Van Gogh nestao pod tajanstvenim okolnostima, tako da ga Stein može uskrsnuti i Harveyja dovesti u napast. Započeo je s opširnim Failleovim oeuvres katalogom Djela Vincenta Van Gogha i u njemu izabrao tri slike koje su prije drugoga svjetskog rata bile izložene u berlinskoj Nacionalnoj galeriji. U Faillea su bile uvedene pod brojevima 485. Les amoureux (Ljubavnici), 628. La moisson (Žetva) i 766. Le jar din de Daubigny (Vrt u Daubignyju). Znalo se da je berlinska Nacionalna galerija posljednje dvije kupila 1929, a Les amoureux su kupljeni po svoj prilici nekako u isto vrijeme. Na početku rata sve tri slike su nestale.
Jean-Pierre je potom stupio u vezu s profesorom Wormitom iz Preussischer Kulturbesitz. Taj profesor, svjetski stručnjak za nestala umjetnička djela, uspio je eliminirati jednu od mogućnosti, Le jardin de Daubigny. Ubrzo poslije rata nanovo se pojavila u zbirci Siegfrieda Krammarskoga u New Yorku, ali kako je tamo stigla ostala je potpuna tajna. Krammarsky je kasnije prodao sliku Galeriji Nichido u Tokiju, gdje je i danas izložena. Profesor je potvrdio da je sudbina drugih dvaju Van Gogha ostala nepoznata.
110
Jean-Pierre se potom obratio Mme. Tellegen-Hoogendoorm iz nizozemskog Rijksbureau voor kunsthistorische Documentatie.
Madame Tellegen je bila priznati stručnjak za Van Gogha, pa je Jean-Pierre uz njenu pomoć uspio postupno sastaviti cijelu povijest nestalih slika. S mnogim drugim slikama, nacisti su 1937. i njih odnijeli iz berlinske Nacionalne galerije, unatoč snažnom otporu direktora, dra Hanfstaengla i kustosa dra Hentzena. Te slike su filistarski nacionalsocijalisti proglasili dekadentnom umjetnošću, pa su ih uskladištili u berlinskoj Kopenickerstrasse. Hitler je osobno u siječnju 1938. posjetio skladište i ozakonio taj postupak kao službenu konfiskaciju.
Što se nakon toga dogodilo s ta dva Van Gogha nitko nije znao. Mnoga djela koja su nacisti konfiscirali nenapadno je prodao u inozemstvo Joseph Angerer, agent Hermanna Goeringa, kako bi Fuhreru namaknuo veoma potrebne devize. Neke su bile izložene na prodajnoj izložbi koju je u Luzernu 30. lipnja 1939. organizirala Umjetnička galerija Fischer. Međutim, mnoga djela iz skladišta u Kopenickerstrasse bila su jednostavno spaljena ili ukradena, pa se još
uvijek ne zna gdje se nalaze.
Jean-Pierre je uspio nabaviti crno-bijele reprodukcije slika Les amoureuxi La moisson. Nije preostala nijedna fotografija u koloru, ako su ikad i snimljene. Jean-Pierreu se činilo nevjerojatnim da bilo gdje postoje kolor-reprodukcije tih dviju slika koje su posljednji put viđene 1938. Zato se dao na to da izabere jednu od njih.
Les amoreux je bila veća, 76x91 cm. Međutim, čini se da Van Gogh nije bio s njom zadovoljan. U listopadu 1889. (pismo br. 556) spominje
»veoma lošu skicu za moje posljednje platno«. Osim toga, nemoguće je bilo zamisliti boju pozadine. Za razliku od toga, La moisson se sviđala Van Goghu. Naslikao je to ulje u rujnu 1889. i tim povodom napisao:
»Veoma bih rado da još jednom naslikam žeteoca za svoju majku«
(pismo br. 604). Zapravo, on je već bio naslikao još tri veoma slične slike žeteoca u doba berbe. Jean-Pierre je uspio nabaviti kolor-dijapozitive dviju od njih, jedne iz Louvrea, a druge iz Rijksmuseuma gdje su sada izložene. Proučio je sekvence. Jedine razlike su praktično bile položaj sunca i igra svjetla u krajoliku. Jean-Pierre je zato nutarnjim očima mogao vidjeti kako je La moisson izgledala u koloru.
111
Stein se suglasio s Jean-Pierreovim konačnim izborom, pa je prije nego što je pristupio poslu dugo i potanko proučavao crno-bijelu reprodukciju slike La moisson i kolor-dijapozitive njenih blizanki.
Potom je našao jedno neznatno francusko djelo s kraja devetnaestog stoljeća i s njega stručno uklonio boju, tako da mu je ostalo čisto platno. Ostavio je samo veoma važan žig na poleđini koji čak ni on ne bi mogao reproducirati. Označio je na platnu točan format slike, 48,5x53 cm, a onda izabrao slikarsku lopaticu i kist kakve je Van Gogh najradije upotrebljavao. Nakon šest tjedana La moisson je bila završena. Stein ju je polakirao i ostavio četiri dana u pećnici na 45
stupnjeva Celzijusovih, da ostari. Jean-Pierre je nabavio težak pozlaćeni impresionistički okvir, tako da je bila spremna za Harveyja Metcalfea.
Harvey se poveo za onim što je čuo na pola uha. Nije bilo zgorega da navrati u Galeriju Lamanns. Bio je samo nekoliko koraka udaljen od galerije kad je ugledao kako sliku vade iz izloga. Nije vjerovao vlastitim očima. Van Gogh, bez ikakve sumnje, i to jedan od najboljih. La moisson je zapravo bila izložena samo dvije minute.
Harvey gotovo utrča u galeriju. Jean-Pierre se bio zadubio u razgovor sa Stephenom i Jamesom. Nitko se nije ni obazreo na Harveyja.
Stephen se grlenim glasom upravo obratio Jean-Pierreu:
— Sto sedamdeset tisuća gvineja je prilična svota, ali to je izvrstan primjerak. Jeste li sigurni da je to slika koja je nestala iz Berlina-1937.
godine?
— Nikad ni u što ne možete biti sigurni, međutim, na poleđini platna možete vidjeti žig berlinske Nacionalne galerije, a Bernheim Jeune je potvrdio da ju je 1927. prodao Nijemcima. Ostalo se o njoj može kronološki pratiti sve do 1890. Čini se sigurnim da je ugrabljena iz galerije početkom drugoga svjetskog rata.
— Kako ste došli u posjed te slike?
— Iz privatne zbirke jednog pripadnika britanske aristokracije koji želi da ostane anoniman.
— Izvrsno — reče Stephen. — Htio bih je rezervirati do četiri poslijepodne. Tada ću donijeti ček na sto sedamdeset tisuća gvineja od Dresdener Bank A.G. Je li to prihvatljivo?
112
— Svakako, gospodine — odgovori Jean-Pierre. — Stavit ću na nju oznaku da je rezervirana.
James, u svom najelegantnijem odijelu s napadnim šeširom na glavi vrzao se kao znalac iza Stephena.
— To je zaista prekrasan primjerak majstorova djela — primijeti laskavo.
— Da. Odnio sam je do Juliana Barrona u Galeriju Sotheby i čini se da mu se veoma svidjela.
James se afektirano povuče u dno galerije uživajući u svojoj ulozi connoisseura. Uto uđe i Robin. Iz džepa mu je virio primjerak Guardiana.
— Dobro jutro, gospodine Lamanns. U galeriji Sotheby je do mene doprla glasina o Van Goghu za koga sam uvijek mislio da je u Rusiji.
Htio bih za sutrašnje izdanje napisati nekoliko redaka o povijesti te slike i o tome kako ste došli do nje. Slažete li se?
— Bio bih oduševljen — reče Jean-Pierre — premda sam upravo rezervirao tu sliku za Herr Drossera, istaknutoga njemačkog posrednika. Cijena je sto sedamdeset tisuća gvineja.
— Veoma mudro. — Javi se James znalački s kraja galerije. — Po mojem mišljenju, to je najbolji Van Gogh koga sam vidio u Londonu poslije Mademoiselle Revouxi strašno mi je žao što ga moja kuća neće imati na dražbi. Sretan ste vi čovjek, gospodine Drosser. Ako ikad odlučite da je prodate, nemojte oklijevati da se obratite meni. — James pruži Stephenu posjetnicu i osmjehne se Jean-Pierreu.
Jean-Pierre je promatrao Jamesa. Bila je to dobra predstava. Robin počne nešto bilježiti nadajući se da je njegov svrakopis nalik na stenografiju, pa se opet obrati Jean-Pierreu.
— Imate li fotografiju slike?
— Dakako.
Jean-Pierre izvuče ladicu i izvadi kolor-fotografiju slike s priloženim tipkanim opisom. Pruži je Robinu.
113
— Molim vas da točno napišete Lamanns. Već mi je dosadilo da me zamjenjuju s francuskim utrkama automobila.
Okrene se Stephenu.
— Veoma mi je žao što smo vas zadržali, Herr Drosser. Kako da vam dostavim sliku?
— Možete mi je poslati sutra ujutro u Dorchester, soba 120.
— Svakako, gospodine. Stephen krene k izlazu.
— Oprostite, gospodine — reče Robin — možete li mi razgovjetno reći svoje prezime!
— D. R. O. S. S. E. R.
— Dopuštate li mi da vas spomenem u svom članku?
— Možete. Veoma sam zadovoljan što sam kupio ovu sliku. Zbogom, džentlmeni.
Stephen oštro kimne glavom i pođe. Čim je on stupio u Bond Street, na užas Jean-Pierrea, Robina i Jamesa, Harvey, ne časeći ni časa, također iziđe iz galerije. Jean-Pierre se upravo srušio na svoj stol od mahagonija u stilu kralja Đure i očajno se zagleda u Robina i Jamesa.
— Svemogući Bože, sve je propalo. Šest tjedana priprema, tri dana agonije i onda da nam tako izmakne. — Jean-Pierre ošinu pogledom Lamoisson.
— Stephen nas je uvjeravao da će Harvey ostati i da će se početi cjenkatis Jean-Pierreom. Takav mu je karakter — oponašao je James Stephena jadajući se.
— Uopće nije ispuštao- sliku iz vida.
— Tko je, do bijesa, zamislio cijeli ovaj prokleti luckasti pothvat? —
mrmljao je Robin.
— Stephen — povikaše u glas i nahrupiše prema izlogu.
— Veoma zanimljiva maketa Henryja Moorea — reče besprijekorno utegnuta steznikom sredovječna gospođa, dok joj je ruka čvrsto počivala na brončanom stegnu golog akrobate. Neprimjetno se 114
bila uvukla u galeriju dok su ona trojica gunđali. — Koliko tražite za nju?
— Samo trenutak, gospođo — reče Jean-Pierre.
— Do đavola, čini mi se da Metcalfe prati Stephena. Robine, dozovi ga džepnim radiom!
— Stephen, čuješ li me? Štogod činio, ne osvrći se. Čini nam se da je Harvey samo nekoliko metara iza tebe.
— Što, do bijesa, hoćete reći s time da je samo nekoliko metara iza mene? Trebalo je da bude s vama u galeriji. Kakvu ste to komediju zakuhali?
— Harvey nam nije pružio priliku. Izišao je odmah za tobom, prije nego što je itko od nas mogao nastaviti kako je planirano.
— Veoma mudro! I što da sad ja radim? Jean-Pierre preuze riječ:
— Najbolje da odeš u Dorchester ako te zaista prati.
— Ali ja uopće ne znam gdje je Dorchester — zavapi Stephen.
Robin mu pritekne u pomoć.
— Skreni u prvu ulicu nadesno, Stephen, pa će te ona odvesti u Bruton Street, Hodi samo ravno sve dok ne stigneš do Berkeley Squarea. Ostani na vezi, ali se nipošto ne osvrći jer bi se mogao pretvoriti u stup soli.
— James — reče Jean-Pierre smjesta se snašavši, što mu nije bilo prvi put u životu — odmah pođi taksijem u Dorchester i uzmi sobu broj 120 na Drosserovo ime. Imaj u pripravnosti ključ da ga daš Stephenu čim uđe kroz vrata, a onda nestani. Stephen, jesi li još tamo?
— Jesam.
— Jesi li čuo sve ovo?
— Jesam. Reci Jamesu da uzme sobu 119 i 121, ako nije slobodna soba 120.
— Primljeno — odvrati Jean-Pierre. — Kreni, James!
115
James izjuri iz galerije i pretekne ženu koja je upravo bila dozvala taksi, nešto što nikad prije nije učinio.
— Dorchester — dovikne — najbrže što možete! Taksi krene punom brzinom.
— Stephen, James je otišao, a ja šaljem Robina da slijedi Harveyja kako bi te mogao obavještavati i voditi do Dorchestera. Ja ostajem ovdje. Je li sve ostalo O.K?
— Nije — reče Stephen — počni moliti. Stigao sam do Berkeley Squarea. Kuda sad?
— Preko vrta, a onda nastavi niz Hill Street. Robin napusti galeriju i otrča do Bruton Streeta, sve dok nije bio pedesetak metara iza Harveyja.
— A sad što se tiče Henryja Moorea — reče čvrsto utegnuta gospođa.
— Jebite se s Henryjem Mooreom — odgovori Jean-Pierre ni ne osvrnuvši se.
Utegnute grudi se uzdignuše.
— Mladiću, nikad mi nitko nije nešto tako rekao ...
Ali je Jean-Pierre već bio stigao do zahoda, pa zatvori vrata za sobom.
— Sada prelaziš južni dio Audley Streeta. Produži u Deanery Street.
Samo nastavi, ne skreći ni desno ni lijevo i nemoj da te išta natjera da se osvrneš. Harvey je još uvijek pedesetak metara iza tebe. Ja sam malo manje od pedeset metara iza njega — reče Robin. Prolaznici su buljili u čovjeka koji govori u aparatić.
— Da li je slobodna'soba broj 120?
— Slobodna je, gospodine, jer su je upravo jutros odjavili, ali nisam siguran je li spremna za novog gosta. Ćini mi se da je sobarica još
uvijek čisti. Treba da provjerim, gospodine — reče povisoki recepcioner u smokingu, što je značilo da je šef osoblja.
— Ah, nije važno — reče James njemačkim naglaskom koji je bio mnogo bolji od Stephenova. — Uvijek uzimam tu sobu. Ostao bih samo jednu noć. Zovem se Drosser, Herr ... hm .. Helmut Drosser.
116
Nenapadno je na pult položio novčanicu od funte.
— Svakako, gospodine.
— To je Park Lane, Stephen. Pogledaj lijevo! Veliki hotel na uglu, točno pred tobom, to ti je Dorchester. Polukrug pred tobom je glavni ulaz.
Pođi stubištem kraj krupnog čovjeka u zelenom kaputu, pa onda kroz okretna vrata. Vidjet ćeš tebi zdesna recepciju. Tamo bi morao biti James koji te čeka.
Robin je bio zahvalan Bogu što je prošle godine godišnja večera Kraljevskog medicinskog društva bila pripremljena upravo u Dorchesteru.
— Gdje je Harvey? — Stephen će plačnim glasom.
— Samo četrdeset metara iza tebe.
Stephen ubrza korak, ustrča uz stube Dorchestera i tako navali kroz okretna vrata da su se gosti koji su izlazili našli na ulici brže nego što su namjeravali. Hvala Bogu, tamo je stajao James držeći ključ.
— Dizalo je tamo prijeko — reče James pokazujući. — Izabrao si jedan od najskupljih apartmana u hotelu.
Stephen pogleda u pravcu u kojem mu je James pokazivao, a onda se osvrne da mu zahvali. Međutim, James se već bio uputio prema američkom baru kako bi se osigurao da ne bude primijećen kad Harvey stigne.
Stephen iziđe iz dizala na prvom katu i otkri da je Dorchester u kojem nikada dosad nije bio jednako tradicionalan kao i Claridge. Debeli kraljevsko plavi i zlatni sag pružao se do veličanstveno namještenog apartmana na uglu zgrade s pogledom na Hyde Park. Srušio se u najbliži naslonjač ne znajući ni sam što ga dalje čeka. Ništa se nije odvijalo po planu.
Jean-Pierre je čekao u galeriji, James je sjedio u američkom baru, a Robin se šetkao u Park Laneu ispred Barclayjeve banke, zgrade u tobožnjem tudorskom stilu, pedesetak metara od ulaza u Dorchester.
— Je li u ovom hotelu odsjeo gospodin Drosser? U sobi broj 120 —
strogo upita Harvey.
117
Recepcioner prelista kartice kartoteke.
— Jest, gospodine. Očekuje li vas?
— Ne. Najavit ću mu se preko internog telefona.
— Svakako, gospodine. Izvolite otići do maloga nadsvođenog prolaza, pa ćete s lijeve strane naći pet telefona. Jedan od njih je kućni telefon.
Harvey ode, kako mu je rečeno, do nadsvođenog prolaza.
— Soba 120 — reče telefonisti koji je sjedio u svome malom pregrađenom prostoru. Na sebi je imao zelenu livreju Dorchestera sa zlatnim kulama na oba revera.
— Izvolite, gospodine, u kabinu l.
— Gospodin Drosser?
— Ja sam — reče Stephen, ustrajavši u svom njemačkom naglasku.
— Zovem se Harvey Metcalfe. Da li bih se smio popeti do vas da porazgovaramo? Radi se o Van Goghu što ste ga jutros kupili.
— Pa, sad, malo mi je nezgodno. Upravo sam se spremao da se istuširam i imam dogovoreni ručak.
— Neću vas zadržati više od pet minuta.
Prije no što je Stephen mogao odgovoriti, u slušalici se ču škljocaj. Za nekoliko trenutaka začuje se kucanje na vratima. Stephenu su se podsjekle noge. Odgovorio je nervozno. Bio je navukao bijeli Dorchesterov kućni ogrtač. Smeđa kosa mu je bila malo razbarušena i tamnija nego inače. To je bilo jedino prerušavanje što ga je mogao smisliti u tako kratko vrijeme, jer prema prvotnom planu nije bilo predviđeno da se sretne licem u lice s Harveyjem.
— Oprostite mi što ovako upadam, gospodine Drosser, ali morao sam vas smjesta vidjeti. Znam da ste u Galeriji Lamanns upravo kupili Van Gogha, a budući da ste posrednik, nadam se da ćete ga htjeti prodati uz brzu zaradu.
— Ne, hvala — reče Stephen opustivši se sad prvi put. — Već mnogo godina nastojim nabaviti Van Gogha za moju galeriju u Munchenu.
Žao mi je, gospodine Metcalfe, ali nije na prodaju.
118
— Slušajte, za njega ste platili 170.000 gvineja. Koliko je to u dolarima.
Stephen promisli.
— Oh, oko 435.000 dolara.
— Ako mi prepustite sliku, dat ću vam 15.000 dolara povrh toga. Sve što trebate učiniti jest da nazovete Galeriju Lamanns i da ih obavijestiti kako je slika moja i da ću ja platiti račun.
Stephen je sjedio i šutio ne znajući ni sam kako da postupi u toj Situaciji a da sve ne pokvari.
— Dvadeset tisuća dolara i obavili ste posao. Harvey je oklijevao.
Stephenu se nanovo izmaknu tlo pod nogama.
— Vrijedi — reče Harvey. — Smjesta nazovite galeriju.
Stephen podignu slušalicu.
— Molim vas spojite me s Galerijom Lamanns u Bond Streetu što prije možete, imam dogovoren ručak.
Nekoliko sekundi kasnije u slušalici se začuje glas.
— Galerija Lamanns.
— Htio bih govoriti s gospodinom Lamannsom.
— Stephen, napokon. Što se, do vraga, tamo događa?
— Ah, gospodine Lamanns, ovdje Herr Drosser. Vjerojatno se sjećate, bio sam jutros u vašoj galeriji.
— Naravno da se sjećam, budalo. Koji ti je vrag Stephen? To sam ja, Jean-Pierre.
— Sa mnom je gospodin Metcalfe.
— Isuse Kriste! Oprosti, Stephen. Nisam imao ...
— Možete ga očekivati za nekoliko minuta.
Stephen pogleda prema Harveyju koji glavom dade znak da pristaje.
119
— Izvolite predati Van Gogha što sam ga jutros rezervirao gospodinu Metcalfeu, a on će vam dati ček na puni iznos, 170.000 gvineja.
— Spašeni smo, pobjeda — reče Jean-Pierre s uzdahom olakšanja.
— Žao mi je što neću biti vlasnik te slike, ali sam dobio, kako bi Amerikanci rekli, ponudu koju nisam mogao odbiti. Zahvaljujem vam na ulozi koju ste vi odigrali — reče Stephen i spusti slušalicu.
Harvey je u međuvremenu ispunio gotovinski ček na 20.000 dolara.
— Hvala vam, gospodine Drosser. Usrećili ste me.
— Ni ja se ne mogu požaliti — reče Stephen pošteno. Ispratio je Harveyja do vrata. Stisnuše jedan drugome ruku.
— Zbogom, gospodine.
— Sretan vam dan, gospodine Metcalfe. Stephen zatvori vrata i otetura do naslonjača, previše slab da se i pomakne.
Robin i James vidješe kako Harvey izlazi iz Dorchestera. Robin ga je slijedio u pravcu galerije, a sa svakim korakom nade su mu rasle.
James se odveze dizalom na prvi kat i gotovo otrča do sobe 120.
Zalupa na vrata. Na tu buku Stephen skoči kao oparen. Nije mogao ni zamisliti da se nanovo suoči s Harveyjem Otvori vrata.
— Ah, to si ti, James! Otkaži sobu, plati za jednu noć, a onda mi se pridruži u koktel-baru.
— Zašto? Radi čega?
— Radi boce Kruga 1964. Privee Cuvee.
Jedan obavljen, a tri preostala!
Jean-Pierre je posljednji stigao u stan lorda Brigslevja u King's Roadu.
Osjećao je da ima zasluženo pravo na svečani ulazak. Harveyjevi čekovi su bili naplaćeni i sad je na računu Galerije Lamanns bilo 447.560
dolara. Slika je bila kod Harveyja, a nebesa se još nisu srušila. Jean-Pierre je zaradio više za dva kriminalna mjeseca nego u deset godina zakonitog poslovanja. Sva trojica ga pozdraviše klicanjem, kojim se 120
inače dočekuje sportskog pobjednika, i čašom vina posljednje Jamesove boce Veuve Clicquota 1959.
— Uspjeli smo uz mnogo sreće — reče Robin.
— Nije to bila sreća — upadne Stephen. — Sačuvali smo živce, a ovo nas je iskustvo, osim toga, naučilo da Harvey zna mijenjati pravila usred igre.
— Gotovo da je preokrenuo i igru, Stephen.
— Slažem se. Zato moramo imati uvijek na umu da ćemo biti poraženi ako ne uspijemo, ne jednom, nego četiri puta. Ne smijemo potcijeniti protivnika zato što smo dobili prvu rundu.
— Opusti se, profesore — reče James. — Možemo se vratiti na posao poslije večere. Anne je večeras došla ovamo posebno radi toga da pripremi mousse od lososa, a to jelo ne ide uz Harveyja Metcalfea.
— Kada ću imati sreću da upoznam to stvorenje iz bajke? — upita Jean-Pierre.
— Kad sve ovo bude iza nas.
— Nemoj se s njom oženiti, James. Njoj je stalo samo do našega novca.
Svi se nasmijaše. James se nadao da će doći dan kad im bude mogao reći da je ona sve znala već od početka. Ponudio ih je s boeufen croute i iznio dvije boce Echezeaux 1970.
— Kad dobro promislim, moralo bi se i to ozbiljno uzeti u razmatranje ako je u krevetu upola vješta kao u kuhinji.
— Nećeš imati prilike da sudiš o tome, Jean-Pierre. Zadovolji se time da se diviš njenoj francuskoj kuhinji.
— Jutros si bio glavni, James — reče Stephen skrećući razgovor s omiljene Jean-Pierreove teme. — Trebao si se posvetiti glumi. Kao pripadnik britanske aristokracije, upropaštavaš svoj pravi talenat.
— Uvijek sam to želio, ali je moj stari protiv toga. Onaj koji živi očekujući veliko nasljedstvo mora se pomiriti s time da slijedi očinsku volju.
121
— Hajde da mu povjerimo sve četiri uloge u Monte Carlu — predloži Robin.
Na spomen Monte Carla svi se uozbiljiše.
— Natrag na posao — reče Stephen. — Troškovi za sliku i za nepredviđenu noć u Dorchesteru iznose 11.142 dolara, tako da nam Metcalfe duguje još 563.582 dolara. Mislimo na ono što još nismo dobili, a ne na ono što smo već dobili. Prijeđimo sad na operaciju Monte Carlo koja zavisi o uskladenju vremena na desetinku sekunde i o našoj sposobnosti da uvjerljivo igramo svoje uloge čak nekoliko sati.
Robin će nam sad objasniti tko što treba da radi.
Robin iz torbe koju je držao uz sebe izvuče zeleni dosje. Nekoliko trenutaka proučavao je bilješke.
— Jean-Pierre, ti od danas moraš početi puštati bradu, tako da nakon tri tjedna budeš neprepoznatljiv. Moraš se, osim toga, veoma kratko podšišati. — Kao odgovor na Jean-Pierreovu grimasu Robin se samo bezosjećajno naceri. — Da, izgledat ćeš apsolutno odbojno.
— To — reče Jean-Pierre — neće biti moguće.
— Kako ti ide bakara i ajnc? — nastavi Robin.
— U pet tjedana izgubio sam 37 dolara, u što je uključena i upisnina u Claremont i Zlatni grumen.
— To sve ulazi u troškove — reče Stephen — tako da sad račun iznosi 563.619 dolara.
Svi se nasmijaše osim Stephena kome se usne nisu ni pomakle. Bio je ozbiljan i napregnut. — James, kako napreduje tvoje upravljanje kombijem?
— Od Bolnice sv. Tome do Harley Streeta mogu stići za četrnaest minuta. U Monte Carlu ću istu razdaljinu moći prijeći za oko jedanaest minuta. Dakako, treba mi malo vježbe dan prije operacije. Kao prvo, moram uvježbati da vozim pogrešnom stranom ulice.
— Baš je čudno da svi osim Britanaca voze pogrešnom stranom ulice
— primijeti Jean-Pierre.
James se na to i ne obazre.
122
— Osim toga, nisam siguran da poznajem sve kontinentalne prometne znakove.
— Svi su naznačeni u onom Michelinovom vodiču što sam ti ga dao kao prilog dosjeu.
— Znam. Međutim, osjećat ću se mnogo bolje kad to provjerim u vožnji, a ne samo na papiru. U Monaku ima nekoliko jednosmjernih ulica, a ja ne bih htio da me zaustave dok vozim nekom od njih u pogrešnom smjeru dok slijedim Harveyja Metcalfea.
— Ne brini. Imat ćeš dosta vremena za to kad budemo tamo. I tako nam sad preostaje Stephen, najbolji student medicine što sam ga ikad imao. Imaš li povjerenja u svoje novostečeno znanje, Stephen? Nadam se da imaš.
— Približno kao i u tvoj američki naglasak, Robine. U svakom slučaju, nadam se da Harveyju Metcalfeu neće biti stalo do takvih sitnica kad se sretnemo.
— Nema straha, Stephen. Vjeruj mi, neće shvatiti tko si da mu se predstaviš i kao Herr Drosser s dva Van Gogha ispod pazuha.
Robin im razdijeli konačni raspored proba u Harley Streetu i u Sv.
Tomi, pa onda još jednom prelista zeleni dosje.
— Rezervirao sam četiri jednokrevetne sobe na različitim katovima u Hotel de Paris i dobio potvrdu da je sve uređeno u Centre hospitalier Princesse Grace. Smatra se da je taj hotel jedan od najboljih na svijetu, a sigurno je prilično skup, ali je blizu Casina. Odletjet ćemo u Nicu idućeg ponedjeljka. Slijedećeg dana Harvey bi trebao stići svojom jahtom.
— Što ćemo raditi do kraja ovog tjedna? — raspitivao se James nedužno.
Riječ preuze Stephen.
— Potpuno ćemo svladati zeleni dosje unaprijed, natraške i unakrst kako bismo bili spremni za glavnu probu u petak. Što se tebe tiče, James, najvažnije je da se sabereš i da nas obavijestiš što ti kaniš
učiniti.
123
James nanovo utone u potištenost. Stephen energično zaklopi svoj dosje.
— Ćini se da je to sve za večeras.
— Ćekaj malo, Stephen — reče Robin. — Daj da te skinemo još
jednom. Volio bih vidjeti možemo li to izvesti za 90 sekundi.
Pomalo preko volje, Stephen legne usred sobe, a James i Jean-Pierre hitro mu počeše skidati odjeću.
— Osamdeset sedam sekundi. Izvrsno — reče Robin promatrajući Stephena na podu, koji je imao samo sat na ruci. — Do bijesa, zar je već tako kasno! Moram se vratiti u Newbury. Žena će misliti da imam ljubavnicu, a ja nikoga od vas ne mogu zamisliti u toj ulozi.
Stephen se hitro odjene i svi se spreme na odlazak. Nekoliko minuta kasnije James je stajao na izlaznim vratima gledajući kako se jedan po jedan udaljavaju. Čim je Stephena izgubio iz vida, sjurio se niz stube u kuhinju.
— Jesi li slušala?
— Jesam, dragi. Sve su to prilično pametni dečki i ne zamjeram im što se srde na tebe. Svi se oni prema tom pothvatu odnose veoma profesionalno, pa si ti, prema njima, nalik na pravog amatera. Moramo smisliti nešto zaista dobro kako bi pokazali da si im dorastao. Imamo pred sobom tjedan dana prije no gospodin Metcalfe otputuje u Monte Carlo, pa to vrijeme moramo dobro iskoristiti.
James uzdahne:
— Dobro, ali hajde da barem večeras uživamo. Napokon, ovo jutro je bilo pravi trijumf.
— Da, ali ne tvoj. Sutra ćemo se baciti na posao.
— Let 017 za Nicu. Molimo putnike da zauzmu mjesta u avionu. Izlaz broj 7 — zagrmio je zvučnik u aerodromskom terminalu broj 1
Heathrowa.
— To smo mi — reče Stephen.
124
Sva četvorica uspnu se pokretnim stepenicama do prvog kata i krenu niz dugi hodnik. Pošto su ih pretražili tražeći pištolje, bombe i sve ostalo zbog čega teroriste pretražuju, produžili su niz rampu. Sjeli su odvojeno, ne razgovarajući jedan s drugim, pa čak se i ne gledajući.
Stephen ih je upozorio da će u avionu biti posvuda Harveyjevih prijatelja, pa je svaki zamišljao da je to upravo onaj putnik do koga sjedi.
James se zlovoljno zagledao u nebo bez oblačka i prepustio sanjarenju.
On i Anne su pročitali sve knjige koje su im došle pod ruku u kojima se makar i izdaleka govori o krađi novca i o uspješnim prijevarama, ali nisu našli ništa što bi mogli plagirati. Čak je i Stephen, dok nije svučen ležao u Sv. Tomi da na njemu izvode vježbe, sve više strahovao i trudio se da pronađe neki dobar plan za Jamesa.
Trident je aterirao u Nici u 13.40, a putovanje vlakom od Nice do Monte Carla je trajalo još dvadeset minuta. Svaki je član Tima stigao sam u elegantni Hotel de Paris na Place du Casino. U sedam sati navečer svi su se okupili u sobi 217.
— Je li sve spremno u vašim sobama? — upita Robin. Ostala trojica kimnuše glavama. — Zasad je još sve dobro — nastavi Robin. — U
redu. Posvetimo se sad tome da točno odredimo slijed operacija. Jean-Pierre, poći ćeš večeras u Casino i odigrati nekoliko tura bakara i ajnca. Nastoj se prilagoditi mjestu i vidi kuda ćeš se sve kretati.
Posebno je važno da savladaš sve razlike u pravilima koja vrijede u Claremontu, i nipošto, ni u kojoj prilici, ne govori engleski. Što misliš
hoćeš li imati kakvih problema?
— Ne bih rekao, Robine. Zapravo, mogao bih odmah poći i započeti s probom.
— Nemoj izgubiti mnogo našeg novca — reče Stephen.
Jean-Pierre, onako sjajan, s bradom i u smokingu, samo se široko nasmije i izgubi iz sobe 217. Izbjegavši dizalo, siđe niz stube i laka koraka prevali kratki razmak od hotela do čuvenog Casina.
Robin nastavi:
— James, uzmi taksi kod Casina i odvezi se do bolnice. Kad stigneš
tamo, pusti da taksimetar radi još nekoliko minuta, a onda se vrati pred Casino. Možeš se osloniti na taksistu da će izabrati najkraći put, 125
ali, svakako mu reci da se radi o hitnom slučaju. To će ti pružiti priliku da vidiš kojim se ulicama kreće kad mu se žuri. Pošto te doveze do Casina, prijeđi tu razdaljinu do bolnice i nazad pješice. Tako ćeš vidjeti koliko tebi treba vremena za taj put. Kad to svladaš, ponovi taj postupak na putu između bolnice i Harveyjeve jahte. Nipošto ne ulazi u Casino i ne približavaj se jahti da te mogu vidjeti. Ako te sad vide, kasnije će te prepoznati.
— Zar ne bi trebao upoznati unutrašnjost Casina prije one noći kad budemo prešli na izvođenje operacije?
— Za to će se pobrinuti Jean-Pierre. On će te dočekati pred vratima jer Stephen neće moći napustiti Harveyja. Ne vjerujem da će tražiti od tebe dvanaest franaka za ulaznicu jer ćeš biti u bijelome i nosit ćeš
nosila, ali ih ipak pripremi za svaki slučaj. Kad obaviš taj obilazak, vrati se u svoju sobu i ostani u njoj do našega sutrašnjeg sastanka u jedanaest sati prijepodne. Stephen i ja ćemo također otići do bolnice da provjerimo je li sve pripremljeno kako smo brzojavno zatražili iz Londona. Ako nas ikad vidiš, kao da nas nisi vidio.
Dok je James izlazio iz sobe 217, Jean-Pierre je stigao do Casina.
Casino je usred Monte Carla, iznad mora, okružen prekrasnim vrtovima. Sadašnja zgrada ima nekoliko krila. Najstarije krilo je projektirao Charles Garnier, isti onaj graditelj koji je projektirao zgradu Pariške opere. Igračnica, koja je dogradena 1910, atrijem je povezana s dvoranom Garnier u kojoj se održavaju operne i baletske predstave.
Jean-Pierre se uspne mramornim stubištem do ulaza i plati dvanaest franaka. Prostorije za igru bile su prostrane, prepune dekadanse i evropske raskoši s prijelaza stoljeća. Debeli crveni sagovi, kipovi, slike i tapiserija davali su zdanju gotovo kraljevski izgled, a portreti su stvarali ugođaj ladanjskog dvorca u kojem se još uvijek živi. Jean-Pierre se uvjerio da posjetioci pripadaju svim mogućim nacionalnostima: Arapi i Židovi igrali su jedan do drugoga za istim ruletama i mirno čavrljali, što bi bilo nezamislivo u Ujedinjenim narodima. Jean-Pierre se potpuno opustio u nestvarnom svijetu bogataša. Robin je dobro prosudio njegov značaj i dodijelio mu ulogu koju može savršeno odigrati.
Jean-Pierre je proveo preko tri sata proučavajući raspored Casina, prostorije za igru, barove i restorane, telefone, ulaze i izlaze. Zatim 126
obrati pažnju na samu igru. Otkrio je da se u Salons prives od tri do jedanaest poslijepodne na dva mjesta igra bakara, a od Pierrea Cattalana, šefa odjela za vezu s javnošću u Casinu, doznao je u kojim prostorijama Harvey Metcalfe najradije igra.
Ajnc se svakog dana igrao u Salon des Ameriques počevši od jedanaest sati prijepodne. Tu su bila tri stola. Cattalano je obavijestio Jean-Pierrea da Harvey uvijek igra za drugim stolom, sjedalo broj 3. Jean-Pierre je neko vrijeme igrao ajnc i bakara, da otkrije ima li ikakve razlike u pravilima s obzirom na Claremont. Nije bilo nikakvih razlika, jer se Claremont još uvijek pridržavao francuskih pravila.
Harvey Metcalfe bučno uđe u Casino odmah poslije jedanaest sati i pođe do stola za bakara ostavljajući za sobom trag pepela od cigare.
Jean-Pierre je neprimijećen kraj bara promatrao kako glavni krupje najprije s poštovanjem prati Harveyja do rezerviranog sjedišta, a onda odlazi u Salon des Ameriques te na jedno sjedište kraj drugog stola za ajnc diskretno stavlja bijelu karticu s oznakom »Reserve«. Bilo je očito da je Harvey ugledan gost. Uprava igračnice je jednako dobro kao i Jeah-Pierre znala koje igre Harvey igra. U 11.27 Jean-Pierre spokojno napusti igračnicu i vrati se u samoću svoje hotelske sobe gdje je ostao do 11 sati prijepodne idućeg dana. Nije nikome telefonirao i nije tražio usluge sobne posluge.
James je te večeri također bio efikasan. Vozač taksija je bio sjajan.
Riječ »hitno« pretvorila ga je u Waltera Mittyja: vozio je kroz Monte Carlo kao da je u najmanju ruku na reliju. Kad je James stigao do bolnice za osam minuta i četrdeset četiri sekunde, zaista mu je bilo mučno, pa se morao nekoliko minuta odmarati u Entr'ee des Patients i tek se onda dovukao do taksija.
— Natrag u Casino, ali molim vas, malo sporije. — Za povratnu vožnju duž Rue Grimaldi.trebalo im je samo nešto, preko jedanaest minuta, pa je James odlučio da pokuša tu razdaljinu prevaliti za oko deset minuta. Platio je vozaču taksija, a onda prešao na izvršenje drugog dijela svoje zadaće.
Za put do bolnice i natrag koji je prevalio pješice trebalo mu je malo više od jednog sata. Noćni zrak mu je blago milovao lice. Ulice su bile prepune živahnih i blagoglagoljivih ljudi. Za kneževinu je turizam glavni izvor prihoda, a Monegasquei su se veoma ozbiljno brinuli za 127
razbibrigu svojih posjetilaca. James je prošao kraj bezbroj malih uličnih restorana i prodavaonica suvenira prepunih skupih drangulija koje se za tjedan dana već zaborave ili izgube. Bučne skupine ljudi na odmoru navirale su pločnicima, ali je njihova babilonska zbrka jezika za Janesa koji je bio zaokupljen mislima o Anne bila samo kor besmislenih zvukova. Kad se vratio u Casino, James se taksijem povezao do luke da nađe Harveyjevu jahtu Kurir, a otuda nanovo do bolnice. Potom je taj put nanovo prešao pješice, pa se poput Jean-Pierrea zdrav i čitav vratio u svoju sobu prije ponoći. Tako je obavio svoju prvu zadaću.
Robin i Stephen su utvrdili da im za pješačenje od njihova hotela do bolnice treba malo više od četrdeset minuta. Kad su stigli tamo, Robin se raspita na recepciji da li bi mogao govoriti s dežurnim liječnikom.
— Na dužnosti je noćni dežurni liječnik — reče svježe uškrobljena francuska medicinska sestra. — Što da kažem tko njega traži?
Engleski izgovor joj je bio tako dobar da su obojica uspjeli suspregnuti osmijeh zbog te male jezične greške.
— Doktor Wiley Barker s Kalifornijskog sveučilišta.
Robin je počeo moliti u sebi da francuski dežurni liječnik nije slučajno doznao kako se Wiley Barker, osobni liječnik predsjednika Nixona i jedan od najuglednijih kirurga na svijetu, u to vrijeme nalazi na kružnom putovanju po Australiji i da održava predavanja na tamošnjim glavnim sveučilištima.
— Bon soir, docteur Barker. Monsieur Bartise a votre service. Votre visite fait grand honneur a notre hospital humble.
Robinov novostečeni američki izgovor dokrajčio je svaki dalji razgovor na francuskome.
— Htio bih provjeriti opremu operacijske dvorane — reče Robin — i utvrditi je li postupljeno prema našoj rezervaciji da nam od sutra u idućih pet dana dvorana bude na raspolaganju od 11 navečer do 4
ujutro.
— Sve je u redu, doktore Barker — reče dežurni provjerivši papirić na tablici s rasporedom operacija.
128
— Do operacijske dvorane stiže se najbližim hodnikom. Izvolite me slijediti!
Dvorana je bila gotovo ista kao jedna od četiri operacijske, dvorane u Bolnici sv. Tome; Bile su to dvije prostorije odijeljene nepropusnim vratima koja se razmiču. Glavna dvorana je bila dobro opremljena.
Robin kimne glavom što je Stephenu bio znak da ima sve instrumente koji su mu potrebni. Zapravo, Robin je bio impresioniran. Premda je bolnica imala samo oko 200 treveta, sama operacijska dvorana bila je na najvišoj razini. Očito je da su ovdje i prije bolovali bogataši.
— Hoće li vam biti potreban anesteziolog, doktore Barker? Možda i nekoliko sestara?
— Ne — odlučno će Robin. — Imam svog vlastitog anesteziologa i osoblje, ali bih molio da me svake večeri dočeka komplet instrumenata za laparatomiju. U svakom slučaju, moći ću vas obavijestiti barem sat prije, tako da ćete imati vremena da sve pripremite.
— To je dovoljno vremena. Trebate li još nešto, gospodine?
— Da, posebno vozilo, kako sam već odredio. Hoće li biti spremno da ga moj vozač preuzme sutra u podne.
— Hoće, doktore Barker. Bit će parkirano na malom parkiralištu iza bolnice, a vaš vozač može preuzeti ključeve u recepciji.
— Možete li mi preporučiti neku agenciju gdje bih mogao unajmiti iskusnu medicinsku sestru za postoperativnu njegu?
— Bien sur, Auxiliaire medical u Nici. Bit će im čast da budu na usluzi, uz određenu naknadu, dakako.
— Dakako — reče Robin. — To me podsjetilo da vas pitam jesu li plaćene sve vaše usluge.
— Jesu, doktore. Prošlog četvrtka smo primili ček iz Kalifornije na 7000 dolara.
Robin je bio zadovoljan tim potezom. Bilo je to tako jednostavno.
Stephen se obratio svojoj banci u Harvardu i zatražio da preko Nacionalne banke u San Francisku pošalju vrijednosno pismo tajniku bolnice u Monte Carlu.
129
— Hvala vam na svemu što ste za nas učinili, monsieur Bartise. Bili ste veoma ljubazni. Već ste shvatili da nisam siguran koje ću noći dovesti svog pacijenta. Bolestan je, ali on još to ne zna, pa ga tek moram pripremiti na operaciju.
— Svakako, mon cher docteur.
— I konačno, bio bih vam veoma zahvalan kad biste što manjem broju ljudi rekli da sam u Monte Carlu. Nastojim spojiti ugodno s korisnim, odmor s radom.
— Potpuno vas razumijem, doktore Barker. Možete biti sigurni u moju diskreciju.
Robin i Stephen se srdačno pozdraviše s monsieurom Bartiseom i odvezoše se taksijem u hotel.
— Uvijek se osjećam pomalo postiđen kako Francuzi dobro govore našim jezikom u usporedbi s našim poznavanjem njihova jezika — reče Stephen.
— Sve ste to skrivili vi, prokleti Amerikanci — reče Robin.
— Nismo. Da su Francuzi osvojili Ameriku, tvoj bi francuski bio savršen. Za sve su krivi očevi puritanci koji su osnovali prvu koloniju u Novoj Engleskoj,
Robin se nasmija. Bojeći se da ih netko ne čuje, nisu progovorili sve dok se ne nađoše u sobi 217. Stephen je i te kako bi svjestan odgovornosti i rizika koje preuzimaju s Robinovim planom.
Harvey Metcalfe je bio na palubi svoje jahte. Sunčao se i čitao jutarnje novine. Razdraživalo ga je što je Nice-Matin na francuskome. Čitao ga je s mukom, s pomoću rječnika, da vidi ima li kakvih društvenih događaja na koje bi trebao biti pozvan. Igrao je do kasno u noć, pa je sad uživao u sunčanim zrakama koje su mu pekle mesnata leđa. Kad bi se to moglo kupiti novcem, bio bi visok preko metar osamdeset, imao bi samo sedamdeset pet kilograma, a kosa bi mu bila bujna.
Ovako, ni sva sila ulja za sunčanje nije mogla spriječiti da mu se ne pripeče ćela. Zato ju je pokrio kapom na kojoj je pisalo »Ja sam seksi«.
Kad bi ga samo sad mogla vidjeli gospođica Fish...
130
Kad se oko 11 sati Harvey okrenuo i dopustio da sunce obasja njegov pozamašan trbuh, James uđe u sobu 217 gdje su ga već čekali ostali članovi Tima.
Jean-Pierre je podnio izvještaj o unutrašnjosti Casina i o navikama, Harveyja Metcalfea. James ih je obavijestio o onome što je saznao za svoje noćne trke kroz grad i izrazio čvrsto uvjerenje da tu udaljenost može prevaliti za manje od jedanaest minuta.
— Savršeno — reče Robin. — Stephenu i meni je trebalo 15 minuta da taksijem stignemo od bolnice do hotela. Prema tome, ako me Jean-Pierre odmah obavijesti da je u Casinu balon uzletio, imat ću dovoljno vremena da prije nego što stignete vidim je li sve pripremljeno.
— Nadam se da balon u Casinu neće uzletjeti, nego pasti — primijeti Jean-Pierre.
— Dogovorio sam se s jednom agencijom da njihova medicinska sestra od sutra navečer stalno čeka na poziv. Bolnica je opskrbljena svime što mi je potrebno. Da nosila stignu od ulaznih vrata do operacijske dvorane treba dvije minute. Prema tome, od trenutka kad James krene ambulantnim kolima s parkirališta, imat ću najmanje 16 minuta na raspolaganju da se pripremim. James, vozilo ćeš moći preuzeti na bolničkom parkiralištu u podne. Ključevi će biti u recepciji i možeš ih podići na ime doktora Barkera. Provezi se radi vježbe samo nekoliko puta. Ne bih htio da upadneš u oči, pa da probudiš znatiželju. I molim te, stavi ovaj svežanj u stražnji dio kola.
— Što je to?
— Tri bijele kute i stetoskop za Stephena. Kad smo već kod toga, svakako provjeri da li ti se nosila lako rastvaraju. Kad obaviš dvije-tri vožnje, odvezi kola na parkiralište, a ti se vrati u svoju sobu i ostani tamo do 11 navečer. Otada do 4 ujutro morat ćeš čekati na bolničkom parkiralištu sve dok od Jean-Pierrea ne primiš znak »uzbuna« ili
»prestanak uzbune«. Svi kupite nove baterije za primopredajnike. Neću da nam cijeli plan propadne zbog baterija po deset penija. Bojim se da ti, Jean-Pierre, nemaš što raditi sve do večeri, osim da se opustiš.
Nadam se da u sobi imaš dobrih knjiga.
— Zar ne bih smio poći u kino Princess i pogledati film Frangoisa Truffauta La americaine? Obožavam Jacqueline Bisset. Vive la France!
131
— Dragi moj, Jean-Pierre, gospođica Bisset je iz Readinga — reče James.
— Baš me briga. Ipak bih je htio vidjeti.
— Hoće žabu u princezu — reče James podrugljivo.
— A zašto i ne bi? — reče Robin. — Posljednje što bi Harvey mogao učiniti jest da pođe gledati intelektualistički francuski film koji nije titlovan. Nadam se da će ti se svidjeti. I sretno danas navečer, Jean-Pierre!
Jean-Pierre iziđe jednako tiho kao što je i došao ostavivši druge u sobi 217.
— Dobro, James. Možeš poći na vožnju radi uvježbavanja kad god ti bude zgodno. Samo, svakako budi potpuno budan ove noći.
— Ne brini! Poći ću da uzmem ključeve u bolničkoj recepciji. Nadajmo se samo da me nitko neće zaustaviti zbog nekog hitnog slučaja.
— A sad, Stephen, da nanovo prijeđemo sve pojedinosti. Ako nešto pođe po zlu, nećemo izgubiti samo novac. Što ćeš učiniti ako nam padne ispod pet litara...
— Provjera, provjera, operacija Metcalfe. Ovdje Jean-Pierre, Nalazim se na stubištu Casina. Čuješ li me, James?
— Čujem te. Ja sam na bolničkom parkiralištu. Gotovo.
— Ovdje Robin. Nalazim se na balkonu soba 217. Jean-Pierre, je li Stephen s tobom?
— Jest. Sam je za barom i pije nešto.
— Sretno. Gotovo.
Jean-Pierre se od sedam do jedanaest javljao svaki sat samo zato da Robina i Jamesa obavijesti kako Harvey još nije stigao.
Pojavio se tek u 11.16 i zauzeo mjesto kraj stola za bakara. Stephen prestane pijuckati sok od rajčica, a Jean-Pierre se progura naprijed i stane strpljivo čekati kraj stola da jedan od igrača koji su sjedili Harveyju slijeva i zdesna napuste mjesto. Prošao je jedan sat. Harvey 132
je pomalo gubio, ali je nastavio igrati. Nisu se predavali ni visoki, vitki Amerikanac njemu zdesna, a ni Francuz slijeva. Prošao je još jedan sat, a nije došlo ni do kakve promjene. Nenadano, Francuz slijeva od Metcalfea izgubi prilično veliku svotu, pokupi malo preostalih žetona i napusti stol. Jean-Pierre se približi.
— Oprostite, monsieur, to je sjedalo već rezervirao drugi gospodin —
reče »bankir«. — Na drugoj strani stola imamo slobodno mejsto.
- Nije važno — reče Jean-Pierre i povuče se ne želeći da ga se zapamti, ali proklinjući u sebi Monegasquee koji tako paze svoje bogataše.
Stephen je sa svog mjesta za barom vidio što se dogodilo, pa je dao gotovo neprimjetan znak da se treba izgubiti. Svi su se nanovo našli u sobi 217 oko dva sata poslije ponoći.
— Kakva prokleto glupa pogreška. Merde, merde, merde! Trebao sam na to misliti čim sam doznao da Harvey ima rezervaciju.
— Ne, to je moja pogreška. Nisam znao kako se sve to odvija u Casinu, ali sam se trebao raspitati za vrijeme proba — reče Robin sučući novostečene brkove.
— Ne treba se okrivljavati — upadne Stephen. — Imamo pred sobom još tri noći, pa ne valja paničariti. Moramo se samo pobrinuti kako da riješimo problem sa sjedištem, ali sad pođimo svi na spavanje. Sastat ćemo se nanovo u ovoj sobi u 10 sati.
Razišli su se pomalo potišteni.
Harvey se nanovo protezao na suncu. Sad je bio ružičast, ali se nadao da će do kraja tjedna poprimiti pravu boju. Prema onome što je pročitao u New York Timesu, cijena zlata je još uvijek rasla, Deutsche Mark i švicarski franak držali su se čvrsto, dok je dolar padao s obzirom na sve valute osim funte. Funta je stajala na 2,42 dolara, Harvey je smatrao da bi realističnija vrijednost bila 1,80 dolara, i što prije dođe do toga to bolje.
Ništa novo, pomisli, kad ga trgne oštra zvonjava francuskog telefona.
Nikako se nije mogao naviknuti na zvuk stranih telefona. Na palubi se pojavi uslužni stjuard noseći aparat za kojim se vukla produžna žica.
133
— Zdravo, Lloyd. Nisam znao da si u Monte ... da se sastanemo? ...
osam navečer? ... I ja ... gotovo da sam već pocrnio ... Mora da starimo
... Što? ... savršeno, vidimo se.
Harvey spusti slušalicu i zapovjedi stjuardu da mu donese viski s ledom. Nanovo se opusti, veseo što su jutarnje financijske novosti tako loše.
— Čini se da je to najbolje rješenje — reče Stephen.
Svi ostali kimnuše glavama u znak da se slažu.
— Jean-Pierre će napustiti stol za bakar i rezervirati mjesto pokraj Harveyja Metcalfea za stolom gdje se igra ajnc u Salon des Ameriques, pa će pričekati dok ovaj ne promijeni igru. Znamo brojeve oba mjesta gdje Harvey igra, pa ćemo u skladu s tim promijeniti svoje planove.
Jean-Pierre okrene broj Casina i zatraži da govori s Pierreom Cattalanom:
— Reservez moi la deuxieme place a la table 2 pour le vingtetun ce soir et demain soir, s'il vous plait.
— Je pense que cette place est deja reservee, mon-sieur. Un instant, s'il vous plait, je vais verifier.
— Peut-etre que 100 francs la rendra libre.
— Mais certainement, monsieur. Presentez-vous a moi des votre arrivee, et le necessaire sera fait.
— Merci — reče Jean-Pierre i spusti slušalicu. — To je uređeno.
Jean-Pierre se vidljivo znojio. Da mu je taj poziv trebao osigurati samo rezervirano sjedište, dakako da se nebi bila pojavila ni kapljica znoja.
Svi se vratiše u svoje sobe.
Kad je sat na tornju trga otkucao ponoć, Robin je mirno čekao u sobi 217, James je stajao na parkiralištu pjevušeći ispod glasa »Snalazim se dobro i bez tebe«, Stephen je bio za barom u Salon des Ameriques vrteći u ruci još jednu čašu sa sokom od rajčica, a Jean-Pierre je sjedio na sjedalu broj 2 za stolom broj 2 igrajući ajnc. Obojica, i Stephen i Jean-Pierre ugledaše Harveyja kako ulazi kroz vrata čavrljajući s 134
čovjekom u drečavom kariranom sakou u kojem samo Teksašanin može izaći izvan svog stražnjeg dvorišta. Harvey s prijateljem sjedne za stol za bakara. Jean-Pierre se žurno povuče u bar.
— Ne mogu više. Odustajem.
— E, nećeš — prosikta Stephen. — Natrag u hotel!
Kad su se svi okupili u sobi 217, raspoloženje je bilo sve drugo negoli dobro, ali su se složili da je Stephen ispravno postupio. Nisu mogli reskirati da cijelu operaciju izvedu pred očima Harveyjeva prijatelja.
— Sve se više čini da je prva operacija bila predobra da bi bila istinita
— primijeti Robin.
— Ne budi smiješan — reče Stephen. — I tada smo imali dvije lažne uzbune i cijeli plan je morao biti promijenjen u posljednjem trenutku.
Ne možemo očekivati da jednostavno uđe i da nam preda novac.
Okanite se toga, svi zajedno, i hajdemo malo prospavati.
Svaki se vratio u svoju sobu, ali nitko nije mnogo spavao. Počele su se javljati posljedice napetosti.
— Mislim da je dosta, Lloyd. Dobra večer.
— Hoćeš reći za tebe, Harvey, jer za mene nije. Ti si po naravi pobjednik.
Harvey čvrsto potapša karirano rame. Ako ga je išta više veselilo od njegova uspjeha, bio je to tuđi neuspjeh.
— Bi li proveo noć na mojoj jahti, Lloyd?
— Hvala, ne bih. Moram se vratiti u Nicu: Imam sastanak u Parizu, nekakav ručak. Do viđenja, Harvey! Pazi se! — Bocne Harveyja u trbuh. — Dobro ti ovo napreduje.
— Laku noć, Lloyd — reče Harvey pomalo usiljeno.
Iduće večeri Jean-Pierre se pojavio u Casinu tek u jedanaest sati.
Harvey Metcalfe je već bio za stolom za bakara. Lloydu ni traga.
Stephen je bio za barom i činilo se da je srdit. Dok je sjedao za stol za ajnc, Jean-Pierre baci prema njemu pogled kojim se ispričava. Odigrao 135
je nekoliko rundi da se ugrije, nastojeći da što manje izgubi, a da ne privuče pažnju na svoje skromne uloge. Odjednom Harvey napusti stol za bakara i pohrli u Salon des Ameriques. Dok je prolazio kraj stolova za rulet, samo se osvrnu na njih, više iz znatiželje nego iz pravog zanimanja. Prezirao je puke igre na sreću, a smatrao je da bakara i ajnc zahtijevaju određeno umijeće. Uputio se prema stolu broj 2 i sjedalu broj 3, Jean-Pierreu slijeva. Jean-Pierre osjeti kako mu adrenalin navire u krvotok, a bilo mu se nanovo popne na, 120
otkucaja. Stephen na nekoliko minuta napusti Casino da upozori Jamesa i Robina kako je Harvey otišao do stola za ajnc te sad sjedi do Jean-Pierrea. Potom se nanovo vrati u bar i nastavi čekati.
Za stolom je igralo ajnc sedam igrača. Na prvom mjestu bila je sredovječna gospođa pretrpana dijamantima i po svoj prilici je nastojala ubiti vrijeme dok njen muž igra na ruleti ili možda bakara.
Na drugom mjestu sjedio je Jean-Pierre. Na trećem mjestu Harvey. Na četvrtom mjestu nalazio se nekakav razuzdani mladić, umoran od života, što obično ide s velikim nezarađenim prihodom. Na petom mjestu slijedio je Arapin u punom sjaju izvorne nošnje. Šesto mjesto zauzimala je prilično privlačna glumica, koja je, ako Jean-Pierrea osjećaj nije varao, bila na odmoru s čovjekom na petom mjestu, a na sedmom mjestu je bio postariji uštogljeni francuski aristokrat u večernjem odijelu.
— Duplu crnu kavu! — otegnuto će Harvey obraćajući se vitkom konobaru u lijepom smeđem sakou.
U Monte Carlu nije bilo dopušteno točenje žestokih pića za stolovima, niti su goste smjele dvoriti djevojke. Potpuno suprotno od Las Vegasa, u Casinu je bila dopuštena samo kocka. Nikakvo pijančevanje ni žene!
Dok je bio mlađi, Harveyju se sviđao Vegas, ali što je više stario, sve je više cijenio francusku profinjenost. Napokon mu je postala draža formalistička atmosfera i pristojnost baš ovog Casina. Premda su za stolom broj 3 samo on, aristokratski Francuz i Jean-Pierre bili u smokinzima, uprava je prijekim okom'gledala svakoga onog koji je bio odjeven tako da se to moglo nazvati nemarnim.
Već nekoliko trenutaka kasnije kraj Harveyja se stvorila vrela kava u velikoj zlaćanoj šalici. Jean-Pierre ju je nervozno promatrao dok je Harvey na stol stavljao 100 franaka upravo pored Jean-Pierreovog žetona od 3 franka. Najveći i najmanji dopušteni ulog. Djelitelj karata, 136
visoki mladić kome nije bilo više od trideset godina, a bio je ponosan na činjenicu da može podijeliti sto rundi na sat, spretno je izvlačio karte iz kutije. Kralja za Jean-Pierrea, četvorku za Harveyja, peticu za mladića Harveyju zdesna, a šesticu za djelitelja. Druga je Jean-Pierreova karta bila sedmica. Stao je. Harvey je izvukao desetku i također stao. Mladić Harveyju slijeva izvukao je također desetku, a onda od djelitelja zatražio da mu izvrgne još jednu kartu. Bila je osmica: tropa.
Harvey je prezirao amatere na svim područjima, a svaka budala zna da ne možeš vući kartu ako imaš dvanaest ili više, a prva djeliteljeva karta je trojka, četvorka, petica ili šestica. Lice mu se malo iskrivi. Djelitelj je sebi izvukao desetku i šesticu. Pobijedili su Harvey i Jean-Pierre. Jean-Pierrea nije zanimalo kako ide drugim igračima.
Iduću rundu se nije moglo dobiti. Jean-Pierre stao je kod osamnaest, jer je imao dvije devetke, a djelitelj asa. Harvey je stao također kod osamnaest jer je imao osmicu i dečka, a mladić slijeva opet je bio tropa. »Bankir« izvuče kraljicu, ajnc, i pokupi uloge.
U idućoj turi Jean-Pierre dobije trojku, Harvey sedmicu, a mladić desetku. Djelitelj izvuče za sebe sedmicu. Jean-Pierre izvuče osmicu, udvostruči ulog na šest franaka i onda izvuče desetku: vingtetun.
Jean-Pierre ni ne trepne. Bio je svjestan toga da dobro igra, ali da ne smije privući pažnju na sebe. Harvey bi morao uzeti da je to samo po sebi razumljivo. Međutim, Harvey ga nije ni zapazio. Svu njegovu pažnju zaokupio je mladić slijeva koji je čini se odlučio da prigodom svake runde obdari upravu. Djelitelj nastavi, dade Harveyju desetku, mladiću osmicu i ne ostavi im drugu mogućnost nego da stanu.
Djelitelj izvuče desetku, tako da je stao na sedamnaest. Isplatio je Jean-Pierrea, ostavio Harveyjev ulog i platio mladiću. Uprava je bila zadovoljna da povremeno plati nešto i mladiću kako bi ga zadržala da ovdje prosjedi cijelu noć.
U kutiji više nije bilo karata. Djelitelj izvede cijelu predstavu miješajući četiri špila karata i zamoli Harveyja da presiječe karte prije nego što ih vrati u kutiju. Karte su nanovo počele klizati: desetka za Jean-Pierrea, petica za Harveyja, šestica za mladića, a četvorka za djelitelja. Jean-Pierre dobije osmicu. Karta mu je išla. Harvey dobije desetku i stane kod petnaest. Mladić dobije desetku i zatraži još jednu kartu. Harvey nije mogao vjerovati očima i zafućka kroz otvor na prednjim zubima.
137
Dakako da je iduća karta bila kralj. Mladić je bio tropa. Djelitelj za sebe izvuče dečka, a onda osmicu, ukupno dvadeset dva, međutim, mladić iz toga nije ništa naučio. Harvey je buljio u njega. Kada će već otkriti da u špilu od 52 karte ima čak šesnaest likova koji vrijede deset!
Upravo to što je Harveyju odvratilo pažnju dalo je Jean-Pierreu povoljnu priliku na koju je čekao. Zavukao je ruku u džep, uzeo tabletu prostigmina koju mu je dao Robin i stisnuo je u šaci. Kihnuo je i dobro uvježbanom kretnjom desnom rukom izvukao rupčić iz vanjskog džepa na grudima. Istodobno hitro i neopazice spusti tabletu u Harveyjevu kavu. Robin ga je uvjeravao da će prostigmin početi djelovati tek nakon sat vremena. Harvey će najprije osjetiti malu mučninu, onda će mu biti sve gore, dok bol ne postane nepodnošljiva i ne zapadne u potpunu agoniju.
Jean-Pierre se okrene prema baru, tri puta stisne šaku, a onda stavi ruku u džep. Stephen smjesta napusti mjesto za barom i sa stubišta Casina obavijesti Robina i Jamesa da je tableta prostigmina u Metcalfeovoj kavi. Sad je bio red na Robinu da izdrži pritisak. Najprije nazove bolnicu i zatraži od dežurne sestre da se operacijska dvorana potpuno pripremi. Potom je nazvao bolničku agenciju i naredio da medicinska sestra koju je unajmio bude za točno devedeset minuta u bolničkoj recepciji. Sjedio je sam, očekujući nervozno da ga još jednom pozovu iz Casina.
Stephen se vratio u bar. Harvey je počeo osjećati malu mučninu, ali mu se nipošto nije odlazilo. Unatoč boli koja je postajala sve jača, lakomost ga je tjerala da i dalje igra. Ispio je ostatak kave i naručio još
jednu, nadajući se da će mu to razbistriti glavu. Kava nije pomogla i počeo se osjećati sve gore. Jedan as i kralj za kojim je slijedila kraljica, pa četvorka i desetka, a onda dvije kraljice pomogli su mu da ostane za stolom. Jean-Pierre se s mukom odupirao želji da pogleda na sat.
Djelitelj dade Jean-Pierreu sedmicu, Harveyju asa, a mladiću dvojku.
Odjednom, gotovo točno poslije sat vremena Harvey više nije mogao izdržati bol. Pokušao je ustati i napustiti stol.
— Le jeu a commence, monsieur —' reče djelitelj službeno.
138
— Jebi se — reče Harvey i sruši se na pod pritiščući želudac. Jean-Pierre je nepokretno sjedio dok su se krupjei i kockari bespomoćno vrpoljili. Stephen se probije kroz gomilu koja se okupila oko Harveyja.
— Razmaknite se, molim vas. Ja sam liječnik. Videći da se pojavio čovjek od struke, gomila se odmah razmakne.
— Što je to, doktore — dahtao je Harvey kome se činilo da je nastupio svršetak svijeta.
— Ne znam još. - Robin ga je upozorio da do nesvjestice može doći već za deset minuta, poslije nastupa napada, zato se prihvati posla.
Popustio je Harveyju kravatu i opipao mu bilo. Zatim mu je raskopčao košulju i stao opipavati abdomen.
— Osjećate li bol u želucu?
— Da — hroptao je Harvey.
— Je li to nastupilo nenadano?
— Da.
— Možete li mi opisati kako vas boli? Da li vas probada, peče ili imate grčeve?
— Grčevi.
— Gdje vas najviše boli?
Harvey dotakne desnu stranu želuca. Stephen pritisne kraj devetog rebra na što Harvey zamuka od boli.
— Ah — reče Stephen — pozitivan Murphyjev simptom. Vjerojatno imate akutnu upalu žučnog mjehura. Bojim se da to po svoj prilici znači postojanje žučnog kamena. — Nastavi nježno opipavati golemi abdomen. — Čini se da se kamen probio iz žučnog mjehura, pa kroz dvanaesterac prodire u crijeva. Upravo vam to grčenje dvanaesterca stvara tako tešku bol. Bojim se da vam treba smjesta odstraniti žučni mjehur i kamen. Nadam se da se u bolnici nalazi netko tko je sposoban da izvrši hitnu operaciju.
Jean-Pierre odmah odgovori na »šlagvort«:
— U mom hotelu je odsjeo doktor Wileyer.
139
— Wiley Barker američki kirurg?
— Da, da — reče Jean-Pierre — onaj što liječi Nixona.
— Bože dragi, kakva sreća! Od njega nema boljega, ali je veoma skup.
— Fućka mi se za troškove — cvilio je Harvey.
— Pa, sad, to bi moglo iznositi i do 50.000 dolara.
— Baš me briga ako je i 100.000 — vrisnu Harvey. U tom trenutku bio bi dao sve svoje bogatstvo.,
— Dobro onda — reče Stephen. — Vi, gospodine — pogleda Jean-Pierrea — pozovite kola hitne pomoći, a onda stupite u vezu s doktorom Barkerom i zamolite ga da smjesta dođe u bolnicu. Recite mu da se radi o hitnom slučaju. Ovom je gospodinu potreban kirurg najvišeg ranga.
— Prokleto ste u pravu. Treba mi — dahnu Harvey i onesvijesti se.
Jean-Pierre izađe iz Casina i nazove primopredajnikom:
— Uzbuna, uzbuna!
Robin napusti Hotel de Paris i dozove taksi. Dao bi 10O.000 dolara da se može zamijeniti s vozačem, ali kola su se već nezaustavljivo kretala prema bolnici. Nije više, bilo povratka.
James upali motor ambulantnih kola, ubaci u prvu brzinu, a onda pojuri prema Casinu puštajući sirenu da zavija. Bio je sretniji od Robina. Morao se i te kako usredotočiti na vožnju, pa nije imao vremena da razmišlja o posljedicama onoga što čini.
Stigao je za jedanaest minuta i četrdeset jednu sekundu, iskočio s mjesta za vozača, otvorio stražnja vrata, zgrabio nosila i onako u bijeloj dugoj kuti pohrlio prema stubištu Casina. Jean-Pierre je sav napet stajao na najvišoj stepenici i čekao ga. Nisu progovorili ni riječi dok ga je žurno vodio kroz Salon des Ameriques gdje je Stephen još
uvijek naginjao nad Harveyjem. Položili su nosila na pod. Sva trojica su se namučila da podignu Harveyjevih 100 kilograma i da ga smjeste na nosila.
140
Stephen i James podigoše ih i pohitaše do ambulantnih kola, dok je Jean-Pierre kaskao za njima. Odjednom se začuje glas:
— Kamo to idete s mojim gazdom?
Sva se trojica trgnuše i osvrnuše. Bio je to vozač Harveyja Metcalfea.
Stajao je kraj bijelog rolls roycea. Nakon trenutka oklijevanja, Jean-Pierre preuzme riječ.
— Gospodinu Metcalfeu je pozlilo i treba ga odvesti u bolnicu radi hitne operacije. Morate se smjesta vratiti na jahtu. Recite posadi da pripremi njegovu kabinu i da čeka dalje instrukcije.
Vozač dotakne kapu i otrča do rolls roycea. James skoči za upravljač, dok su se Stephen i Jean-Pierre smještali kraj Harveyja u stražnjem dijelu vozila.
— Do bijesa, bilo je gusto. Bravo, Jean-Pierre. Ostao sam bez riječi —
prizna Stephen.
— Nije to ništa — reče Jean-Pierre dok mu se znoj slijevao niz lice.
Ambulantna kola jurnuše kao oparena mačka. I Stephen i Jean-Pierre zamijeniše svoje sakoe za duge liječničke ogrtače koje im je Robin ostavio na sjedištu. Stephen oko vrata prebaci stetoskop.
— Kao da je mrtav — reče Jean-Pierre.
— Robin kaže da nije — reče Stephen.
— Kako to može reći kad je udaljen sedam kilometara?
— Ne znam. Moramo mu vjerovati na riječ. Kotači zaškripaše kad je James zaustavio kola
pred ulazom u bolnicu. Stephen i Jean-Pierre žurno odnesoše pacijenta do operacijske dvorane. James vrati ambulantna kola na parkiralište i hitno se pridruži ostalima.
Robin je već oprao ruke i obukao kiruršku odjeću, pa ih je dočekao na vratima. Dok su oni u sobici kraj operacijske dvorane polagali Harveyja Metcalfea na operacijski stol, Robin prvi put progovori:
— Sad se svi presvucite, a ti, Jean-Pierre, operi ruke za operaciju kako sam te naučio.
141
Sva se trojica presvukoše, a Jean-Pierre smjesta počne prati ruke. Bio je to dug, mučan postupak. Robin im je utuvio u glavu da ga se ne smije nipošto skratiti. Postoperativna sepsa nikako se nije uklapala u njihov plan. Jean-Pierre se pojavi iz umivaonice spreman na akciju.
— Sad se opustite! Ovo smo izveli već devet puta. Radite sve onako kao da ste još uvijek u Bolnici sv. Tome.
Stephen se postavi iza pokretna Boylesova aparata. Četiri tjedna je vježbao da bude anestetičar: u Sv. Tomi je dvaput uspavao Jamesa i Jean-Pierrea koji se slabašno branio. Sad mu se pružila prilika da okuša svoju novu moć nad Harveyjem Metcalfeom.
Robin izvadi štrcaljku za injekcije iz plastičnog omota i u Harveyjevu ruku uštrca 250 miligrama thiopentona. Pacijent utone u dubok san.
Jean-Pierre i James brzo i djelotvorno razodjenu Harveyja i pokriju ga plahtom. Stephen na Metcalfeov nos stavi masku Bovlesova aparata.
Dva stuba plinomjera na aparatu pokazivala su 5 litara dušičnog oksida i 3 litre kisika.
— Provjeri bilo! — reče Robin.
Stephen pritisne prst kraj Harveyjeva uha, točno iznad resice, kako bi provjerio preaurikularno bilo. Sedamdeset otkucaja.
— Odvezite ga u operacijsku dvoranu — naloži im Robin.
James odgura kolica u pokrajnu sobu i smjesti ih točno ispod operacijskih svjetiljki. Stephen ih je pratio gurajući za njima Boylesov aparat.
Operacijska dvorana je bila hladno sterilna i bez prozora. Sva četiri zida su bila, od poda do stropa, popločana bijelim pločicama koje su svjetlucale. Sadržavala je samo onu opremu koja je potrebna za jednu operaciju. Jean-Pierre pokri, Harveyja sterilnim zelenim pokrivačem ostavivši slobodnu samo glavu i lijevu ruku. Instrumentarka je bila pripremila kolica sa sterilnim instrumentima, gazom i ručnicima.
Stajala su na prikladnom mjestu, prekrivena sterilnim pokrivalom.
Robin je dovršio pripreme tako da je objesio bocu s tekućinom za infuziju do uzglavlja operacijskog stola i flasterom pričvrstio kraj cijevi uz Harveyjevu lijevu ruku. Stephen je kraj uzglavlja stola sjeo za Boylesov aparat i stavio Harveyju masku na usta i nos. Samo je 142
jedna od triju golemih operacijskih svjetiljki bila upaljena, točno iznad Harveyja, tako da je kao reflektor osvjetljavala njegov isturen, nabrekao trbuh. Četiri para očiju promatralo je svoju žrtvu. Robin nastavi:
— Davat ću potpuno iste upute kao na našim probama, zato se morate samo usredotočiti. Najprije ću očistiti abdomen otopinom joda.
Robin je imao sve instrumente pripremljene pokraj stola do Harveyjevih nogu. James podigne pokrivač i previje ga sve do Harveyjevih koljena. Zatim pažljivo odmakne sterilno pokrivalo kojim su bila prekrivena kolica s instrumentima i ulije otopinu joda u mali umivaonik. Robin forcepsom dohvati pripremljenu vatu, zamoči je u otopinu joda, a onda brzim kretnjama gore, dolje i unakrst prijeđe njome preko abdomena i tako očisti oko 930 četvornih centimetara Harveyjeva krupnog tijela. Baci vatu u posudu za otpatke te sve to ponovi svježe namočenom vatom. Potom stavi Harveyju pod bradu sterilni ručnik prekrivši mu tako prsa, a drugi mu ručnik stavi preko bedara i stegna. Treći ručnik stavi po dužini s lijeve strane tijela i, konačno, četvrti po dužini zdesna. Ostalo je slobodno oko 60 četvornih centimetara mlohavog trbuha. Svaki kut ručnika učvrsti štipaljkama, a onda preko pripremljenog mjesta namjesti laparatomijski prekrivač.
Robin je sad bio spreman:
— Skalpel!
Jean-Pierre na Robinov ispružen dlan stavi ono što je on u sebi nazivao nožem kao što trkač u prolazu pruža štafetnu palicu.
Jamesove pažljive oči sretnu se preko operacijskog stola s Jean-Pierreovim očima, dok se Stephen usredotočio na Harveyjevo disanje.
Robin je oklijevao samo trenutak, a onda učini deset centimetara dug paramedijalni rez, prodrijevši 3 centimetra u salo. Robin je rijetko vidio tako tust trbuh. Vjerojatno je mogao zarezati i do 8 centimetara, a da ne stigne do mišića. Krv je počela lijevati na sve strane, pa je Robin dijatermijski zaustavi. Čim je načinio rez i zaustavio krvarenje, počeo je šivati pacijentovu ranu. Načinio je zatim deset šavova od komadića jednostavnog katgata.
— Ovo će se resorbirati za tjedan dana — objasni. Potom zašije kožu komadićima svile koristeći se pritom atraumatičnom iglom. Očisti ranu uklonivši mrlje krvi koje su bile zaostale. Na kraju preko svoje 143
rukotvorine stavi srednji, samoljepljivi zavoj za rane. James ukloni pokrivače i sterilne ručnike te ih potrpa u posudu za prljavo rublje, a Robin i Jean-Pierre odjenu Metcalfea u bolničku pidžamu, a njegovo odijelo pažljivo slože u sivu plastičnu vreću.
— Dolazi k svijesti — reče Stephen.
Robin uzme drugu štrcaljku za injekciju i uštrca mu 10 miligrama dijazepana.
— Od ovoga će spavati još najmanje 30 minuta — reče. — U svakom slučaju bit će grogi još oko tri sata i neće se baš sjećati što se dogodilo.
James, pođi smjesta po ambulantna kola i dovezi ih pred bolnicu.
James iziđe iz operacijske dvorane i presvuče se u svoje odijelo, za što mu je trebalo 90 sekundi. Izgubi se prema parkiralištu.
— A sad vas dvojica: presvucite se i pažljivo smjestite Harveyja u ambulantna kola. Ti, Jean-Pierre, ostani s njim u stražnjem dijelu vozila, a ti, Stephen, obavi svoju iduću zadaću.
Stephen i Jean-Pierre se hitro presvukoše. Opet su navukli duge bijele kute. Odvezu potom pažljivo Harveyja Metcalfea do ambulantnih kola.
Čim su ga smjestili u vozilo, Stephen otrči do javne govornice kraj bolničkog ulaza, pogleda papirić što ga je izvadio iz lisnice i nazove jedan broj.
— Halo, Nice-Matin?Ovdje Terry Robards iz New York Timesa. Ovdje sam na odmoru. Imam veoma zgodnu pričicu za vas...
Robin se vrati u operacijsku dvoranu, odgura kolica s instrumentima koje je upotrijebio u prostoriju za sterilizaciju i ostavi ih tamo da se njima ujutro pozabavi bolničko osoblje. Uzeo je plastičnu vreću s Harveyjevim odijelom i otišao u garderobu. Brzo je skinuo kiruršku odjeću, kapu i masku i presvukao se u svoje odijelo. Pošao je da potraži sestru zaduženu za operacijsku dvoranu. Čarobno joj se osmjehnuo.
— Sve je gotovo, ma soeur. Ostavio sam instrumente gdje treba.
Molim vas da u moje ime još jednom zahvalite monsieuru Bartiseu.
— Oui, monsieur. Notre plaisir. Je suis heureuse d'etre a metne de vous aider. Votre infirmiere de l'Auxi-liaire medicale est arrivee.
144
Nekoliko trenutaka kasnije Robin priđe ambulantnim kolima u pratnji medicinske sestre iz agencije. Pomogao joj je da uđe u stražnji dio vozila.
— Vozi polako i oprezno u luku.
James kimnu glavom i počne voziti pogrebnom brzinom.
— Sestro Faubert.
— Izvolite, doktore Barker.
Ruke su joj bile čedno skrivene ispod plave pelerine, a francuski joj je naglasak bio očaravajući. Robin;. pomisli da Harvey neće imati ništa protiv njenih; usluga.
— Nad mojim pacijentom izvršena je operacija pri kojoj mu je izvađen kamen iz žuči. Potrebno mu je potpuno mirovanje.
Dok je to govorio, izvadi iz džepa žučni kamen u veličini naranče s bolničkim privjeskom na kojem je pisalo »Harvey Metcalfe«. Robin je zapravo taj golemi kamen nabavio u Bolnici sv. Tome, a pripadao je kondukteru autobusa na liniji 14. Taj čovjek je bio visok 1901
centimetara i vukao je podrijetlo odnekud s Antila. Stephen i Jean-Pierre su s nevjericom zurili u kamen. Sestra provjeri bilo i disanje svoga novog pacijenta.
— 'Kad bih bio vaš pacijent, sestro Faubert — reče jsj Jean-Pierre —
dobro bih pazio da se nikad ne oporavim.
Na putu do jahte Robin je medicinskoj sestri dao upute u vezi s dijetom i mirovanjem, napomenuvši da će idućeg prijepodneva oko 11
sati doći da posjeti pacijenta. Smjestili su Harveyja, koji je spavao da ga ni topovska paljba ne bi probudila, u prostranu kabinu, dok su se stjuardi i članovi posade diskretno sašaptavali.
James ostalu trojicu odveze natrag, do bolnice, ostavi ambulantna kola na parkiralištu i preda ključ na recepciji. Sva se četvorica, svaki svojim,putem, uputiše prema hotelu. Robin je posljednji, nešto iza 3.30, stigao u sobu 217. Svalio se u naslonjač.
— Smijem li popiti jedan viski, Stephen?
— Svakako.
145
— Blagi Bože! I zaslužio sam — reče Robin i ispije pozamašan gutljaj Johnny Walkera, a onda doda bocu Jean-Pierreu.
— Hoće li s njim biti sve u redu? — upita James.
— Sve se čini da si zabrinut za njega. Hoće. Za tjedan dana izvadit će mu njegovih deset šavova i ostat će samo ružni ožiljak kojim će se moći hvalisati pred prijateljima. Moram malo prospavati. Treba da vidim našu žrtvu u 11 sati, a susret licem u lice može biti teži nego sama operacija. Noćas ste svi bili savršeni. Sad mi je i te kako drago da smo imali sve one vježbe u Sv. Tomi. Ako ostanete bez posla, a ja budem trebao krupjea, vozača i anesteziologa, znam koga treba da nazovem.
Pošto su svi otišli, Robin se iscrpljen sruši na krevet. Utonuo je u dubok san i probudio se idućeg jutra nešto iza osam sati. Tek tada je otkrio da je potpuno odjeven. To mu se nije dogodilo već od onih dana kad je kao mladić preko Studentskog servisa radio noću neprekidno 14
sati. Sad je priuštio sebi umirujuću kupku u veoma toploj vodi.
Presvukao se u čistu košulju i ispeglano odijelo, pa je bio spreman za susret s Metcalfeom. Njegovi novostečeni brkovi, naočale bez okvira i uspjeh u izvođenju operacije ulijevali su mu osjećaj kao da je slavni kirurg koga predstavlja.
U idućih sat vremena pojavila su se i ostala trojica da mu zažele sreću.
Odlučili su da ga do njegova povratka čekaju u sobi 217. Stephen ih je odjavio u hotelu i rezervirao karte za večerašnji let u London. Robin ih napusti i nanovo radije odabere stubište negoli dizalo. Pošto je izišao iz hotela, pješačio je neko vrijeme, a tek onda zaustavio taksi da ga odveze u luku.
Nije bilo teško naći Kurira. Bila je to sjajna, novooličena, trideset metara duga jahta. Bila je usidrena na istočnoj strani luke. Vijala je dugu panamsku zastavu na krmi. Robin je zaključio da je to radi poreza. Uspeo se drvenim brodskim stepenicama. Dočekala ga je medicinska sestra Faubert.
— Bonjour, docteur Barker.
— Dobro jutro, sestro. Kako je gospodin Metcalfe?
— Proveo je veoma mirnu noć, pojeo laki doručak i imao nekoliko telefonskih razgovora. Hoćete li da ga vidite?
146
— Molio bih.
Robin uđe u raskošnu kabinu i sretne se licem u lice s čovjekom protiv koga je već osam tjedana kovao zavjeru. Govorio je telefonom:
— Da, dobro sam, draga. Ali bilo je gusto. Ne brini, živjet ću — i spusti slušalicu. — Doktore Barker, upravo sam razgovarao sa ženom u Massachusettsu i rekao joj da vam dugujem život. Iako je tamo 5 sati ujutro, učinilo mi se da joj je drago. Doznao sam da je to bila privatna operacija, da sam bio prevezen posebnim kolima hitne pomoći i da ste mi spasili život. Tako barem piše u Nice-Matin.
I doista, bila je tu stara Harveyjeva fotografija u bermuda-hlačama, na palubi Kurira, koja je Robinu već bila poznata i koja se nalazila u njegovu dosjeu. Naslov je glasio Millionnaire s'evanouit au Casino, a u podnaslovu je stajalo La vie d'un millionnaire ame-, ricain a ete saiivee par une operation urgente dramati-, que! Stephen bi bio zadovoljan.
— Recite mi, doktore — upita Harvey uživajući u tome — jesam li stvarno bio u opasnosti?
— Pa sad, znate, bili ste na popisu kritičnih slučajeva i posljedice su mogle biti veoma ozbiljne da nismo ovo izvadili iz vašeg trbuha. —
Robin značajnim pokretom izvadi iz džepa onaj kamen.
Harveyjeve oči se raširiše do veličine tanjurića.
— Hopa! Zar sam zaista hodao okolo sve to vrijeme s tim u sebi!
Stvarno je velik. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Ako ikada budem mogao učiniti nešto za vas, doktore, ne oklijevajte da mi se obratite. —
Ponudi Robinu sok od grejpfruta. — Čujte, vi ćete me izvući iz svega ovoga, zar ne? Ne čini mi se da ova sestra shvaća svu ozbiljnost mog slučaja.
Robin brzo razmisli.
— Bojim se da neću biti slobodan, gospodine Metcalfe. Danas mi završava godišnji odmor i moram se vratiti u Kaliforniju. Ništa hitno: samo nekoliko neobaveznih operacija, ali zato prilično pretrpan raspored predavanja. — Sa žaljenjem slegne ramenima. — Neće zbog toga propasti svijet, ali mi to pomaže da vodim život na koji sam navikao.
Harvey se uspravi kao svijeća pažljivo pridržavajući trbuh.
147
— Slušajte, doktore Barker. Fućka se meni za nekoliko studenata.
Bolestan sam čovjek i potrebno mi je da ostanete ovdje sve dok se potpuno ne oporavim. Ne brinite se, neću dati da zažalite što ste ostali.
Kad je moje zdravlje u pitanju, nikad ne škrtarim. Štoviše, ako vas to može privoljeti da ostanete, dat ću vam gotovinski ček. Posljednje što bih htio to je da Ujak Sam dozna koliko sam bogat.
Robin se delikatno nakašlje, pitajući se kako bi američki liječnici pristupili tom škakljivom pitanju honorara.
— Ako se zadržim ovdje, ostat ću bez novaca, pa bi honorar mogao biti prilično visok. Iznosio bi i do 80.000 dolara. — Robin suzdrža dah.
Harvey ni ne trepne.
— Svakako. Vi ste najbolji. To nije mnogo novaca kad se radi o životu i smrti.
— E pa dobro. Vratit ću se u hotel i vidjeti da li bih mogao radi vas izmijeniti svoj program.
Robin iziđe iz bolesničke sobe i bijeli rolls royce ga odveze u hotel. U
sobi 217 svi su s nevjericom zurili u Robina kad je završio izvještaj.
— Zaboga, Stephen, pa taj čovjek je pravi pravcati hipohondar. Želi da ostanem ovdje za sve vrijeme dok se oporavlja. To nitko od nas nije planirao.
Stephen hladno podigne pogled.
— Ostat ćeš ovdje i postupiti onako kako bi se moglo od tebe i očekivati. Zašto da mu ne damo punu protuvrijednost, na njegov trošak, dakako. Hajde, digni slušalicu i reci mu da ćeš ostati i da ćeš
ga držati za ruku svakog dana u 11 sati. Morat ćemo otputovati bez tebe. I pazit ćeš da hotelski račun ne bude visok, zar ne?
Robin podigne slušalicu...
Pošto su ručali u sobi 217, priuštivši sebi još jednu bocu vina Krug 1964, tri mlada čovjeka se taksijem odvezoše na aerodrom u Nici te sjedoše u avion Britanskog aerotransporta, let 012, koji u 16.10
polijeće prema Heathrowu u Londonu. Opet su sjedili svaki za sebe.
Stephenu se u sjećanju zadržala jedna rečenica iz Robinova razgovora s Harveyjem Metcalfeom. Robin ih je izvijestio kako je ovaj rekao: »Ako 148
ikada budem mogao učiniti nešto za vas, doktore, ne oklijevajte da mi se obratite.«
Robin je svakog dana posjećivao pacijenta. Vozio ga je chauffeuru bijeloj uniformi, u bijelom cornicheu s bijelim automobilskim gumama.
Samo je Harvey mogao biti tako sirov, mislio je. Trećeg dana ga sestra Faubert zamoli za razgovor u četiri oka.
— Moj pacijent — potuži se — dok mu mijenjam zavoje, pokušava da mi se približi na nedoličan način.
Robin dopusti doktoru Wileyju Barkeru neprofesionalnu primjedbu:
— Uzevši sve u obzir, ne mogu reći da mu zamjeram. Ipak, držite se, sestro! Siguran sam da ste se morali već i dosad susresti s takvim nečim.
— Naturellement, ali nikad to nije bio pacijent koji je samo prije tri dana bio podvrgnut teškoj operaciji. Mora da mu je konstitucija formidable.
— Znate što, stavite mu kateter nekoliko dana. To će mu spustiti stil.
— Nasmije se. — Mora da vam je prilično dosadno ovako zarobljenoj povazdan — nastavi Robin. — Zašto ne biste pošli sa mnom na večericu, večeras kad gospodin Metcalfe zaspi?
— Itekako bih rado, doktore. Gdje ćemo se naći?
— U sobi 217, Hotel de Paris — reče Robin bestidno. — Recimo, oko devet.
— Bit će mi drago, doktore.
— Još malo Chablisa, Angeline?
— Hvala, ne bih, Wiley. Bila je to nezaboravna večera. Ali, nije to valjda sve što si želio?
Ustala je, upalila dvije cigarete i stavila mu jednu u usta. Potom se udaljila dok joj se duga suknja uvijala oko bedara. Ispod ružičaste bluze nije se nazirao grudnjak. Otpuhnula je dim i pogledala ga.
Robin je na trenutak pomislio na nedužnog doktora Barkera u Australiji, na svoju ženu i djecu u Newburyju i na ostale članove Tima u Londonu. A onda ih sve smetne s uma.
149
— Hoćete li se požaliti gospodinu Metcalfeu ako pokušam da vam se približim na nedoličan način.
— Od tebe, Wiley — nasmije se ona — to neće biti nedolično.
Razgovorljivi Harvey se brzo oporavljao, tako da mu je Robin šestog dana sa svom ozbiljnošću skinuo šavove.
— Čini se da je sve ovo zacijelilo kako valja, gospodine Metcalfe. Ne naprežite se i vratit ćete se u normalan život sredinom idućeg tjedna.
— Divno. Moram odmah poći prijeko u Englesku radi tjedna u Ascotu.
Znate, ove godine je moja kobila Rosalie favorit. Pretpostavljam da mi se ne možete pridružiti. Što ako dođe do pogoršanja?
Robin suspregne smijeh.
— Ne brinite. Bit će vam dobro. Žao mi je što ne mogu ostati da vidim kako Rosalie trči u Ascotu.
— I meni je žao, doktore moj. U svakom slučaju još jednom vam hvala. Nikada dosad nisam sreo takvoga kirurga.
Po svoj prilici i nećeš, pomisli Robin, čiji je američki izgovor već bio na izmaku. Oprostio se od Harveyja s olakšanjem, a od Angeline sa žaljenjem. Kad je stigao u hotel, poslao je chauffeura natrag s računom u bakrotisku:
Dr. Wiley Franklin Barker podastire svoje duboko poštovanje gospodinu Harveyju Metcalfeu i moli da ga se obavijesti kako račun za pružene profesionalne usluge iznosi 80.000 dolara što se odnosi na operaciju i postoperativnu njegu.
Chauffeur se vratio za sat vremena s gotovinskim čekom na 80.000
dolara. Robin ga trijumfalno odnese u London.
Dva obavljena, a dva preostala.
Idućeg dana, u petak, Stephen je u Harley Streetu sjedio na Robinovu ordinacijskom kauču i govorio svojim suborcima:
— Operacija Monte Carlo je u svakom pogledu uspjela zahvaljujući Robinovoj hladnokrvnosti. Međutim, troškovi su veoma visoki. Računi 150
bolnice i hotela iznose u svemu 11.351 dolar, a dobili smo 80.000
dolara. Prema tome, uspjeli smo da nam se vrati 527.560 dolara, a troškovi dosad iznose 22.530 dolara. To znači da nam gospodin Metcalfe još uvijek duguje svotu od 494.970 dolara. Slažete li se svi s time?
Začuje se mumljanje u znak općeg odobravanja. Njihovo povjerenje u Stephenovu aritmetiku bilo je bezgranično, premda je njemu, kao i svima koji se znanstveno bave algebrom, računanje s brojkama bilo ponešto mrsko.
— Uzgred rečeno, Robine, kako ti je uspjelo da posljednje noći, u srijedu, za večeru potrošiš 73 dolara i 50 centi. Što si jeo i pio? Kavijar i šampanjac?
— Pa, nešto malo nesvakidašnje — prizna Robin.
— Ali, tada se činilo da to okolnosti zahtijevaju.
— Okladio bih se za veće svote nego što sam ih ulagao tamo u Monte Carlu da znam s kim si večerao i kladio bih se da nije s tobom podijelila samo večeru — reče Jean-Pierre vadeći lisnicu iz džepa. —
Evo, Stephen, 219 franaka koje sam zaradio u srijedu navečer.
Da ste me samo ostavili na miru, ne bismo se morali baktati s Robinovim mesarenjem. Sam bih bio zaradio cijelu svotu. Mislim da sam zaslužio barem to da dobijem telefonski broj sestre Faubert.
Jean-Pierreova opaska je samo proletjela kraj Stephenova uha.
— Bravo, Jean-Pierre, to će nam smanjiti troškove. Prema današnjem tečaju, tvojih 219 franaka vrijedi — tu zastane na trenutak i otipka nešto na svom računalu — 46 dolara i 76 centi. To snižava troškove na 22.483 dolara i 24 centa. A sad prijeđimo na moje planove u vezi s Ascotom. Kako,sam već rekao, oni su veoma jednostavni. James je za 10 dolara nabavio dva bedža koji nam omogućuju ulaz u Ograđeni prostor za članove. Znamo da Harvey Metcalfe, kao i ostali vlasnici konja, također ima bedž. Ako dobro uskladimo vrijeme i postupke, te uspijemo u tome da sve izgleda naravno, nanovo će upasti u našu stupicu. James će nas stalno obavještavati o Metcalfeovom kretanju, otkad stigne, pa sve dok ne ode. Jean-Pierre će ga dočekati na ulazu u ograđeni prostor za članove i ući za njime. Robin će poslati brzojav s aerodroma Heathrow u l sat poslije podne, tako da ga Harvey primi za 151
vrijeme objeda u svojoj privatnoj loži. To je lakši dio plana. Tek onda kad ga namamimo u Oxford, ako ga namamimo, očekuje nas pravi posao. Moram priznati da bi to bila ugodna promjena ako nam operacija u Ascotu uspije otprve.
Stephen se široko nasmije.
— To bi nam osiguralo više vremena da nanovo prijeđemo sav oksfordski plan. Ima li kakvih pitanja?
— Nećeš nas trebati za prvi (a) dio oksfordskog plana, nego samo za drugi (b) dio? — upita Robin provjeravajući Stephenove zabilješke.
— Tako je. Prvi (a) dio mogu sam obaviti. Zapravo, bit će bolje ako te večeri ostanete u Londonu, da mi se ne motate oko nogu. Prva i glavna naša zadaća je da u međuvremenu smislimo nešto za Jamesa, jer će on, sačuvaj nas Bože, i sam nešto smisliti. Počeo sam se zbog toga ozbiljno zabrinjavati — nastavi Stephen.
— Jer, kad se Harvey jednom vrati u Ameriku, morat ćemo se s'njim porvati na njegovu vlastitom terenu. Dosad je uvijek došao na mjesto po našem izboru. Premda je bolji glumac od svih nas, u Bostonu bi James strčao kao natečeni palac. »Bio bi to drugi par opanaka« kako bi se izrazio Harvey.
James bolno uzdahne i stade proučavati aksminsterski sag.
— Jadni stari James! — uskliknu Robin. — Ne sekiraj se. Vozio si ona ambulantna kola kao pravi kočijaš.
— Možda bi mogao naučiti da pilotiraš, pa da ga na putu opljačkamo
— predloži Jean-Pierre.
Gospođica Meikle nije odobravala taj smijeh što dopire iz ordinacije doktora Oakleyja, pa joj je bilo drago kad je vidjela da ta neskladna družba odlazi. Kad je konačno zatvorila vrata za Jamesom, vratila se do Robinove ordinacije.
— Hoćete li sad primiti pacijente, doktore Oakley?
— Hoću, ako moram, gospođice Meikle. Gospođica Meikle naškubi usne. Što li ga je to spopalo? Mora da tako na njega djeluju oni grozni tipovi s kojima se druži u posljednje vrijeme. Postao je tako nepouzdan.
152
— Gospođo Ventworth-Brewster! Doktor Oakley vas moli da uđete, a ja sam vam pripremila pilule za vaš put u Italiju, pa ću vam ih dati kad iziđete.
Stephen se vratio na svoj fakultet Magdalen da se odmori nekoliko dana. Započeo je cijeli pothvat prije osam tjedana, a već su dvije operacije Tima uspjele preko svakog očekivanja. Bio je svjestan toga da mora okruniti svoje napore nečim što će još dugo nakon njegova odlaska živjeti kao oksfordska legenda.
Jean-Pierre se vratio na svoj svakidašnji posao u galeriju u Bond Streetu. Budući da će u Ascotu morati izgovoriti samo jednu rečenicu, to ga nije previše opterećivalo. Međutim, drugi (b) dio Stephenova.
plana u Oxfordu često ga je noću zadržao pred zrcalom. Uvježbavao je svoju ulogu.
James je preko vikenda poveo Anne na izlet u Stratford na Avonu.
Kraljevska Shakespeareova družina pružila im je zadovoljstvo da vide sjajnu izvedbu Mnogo vike nizašto, a nakon toga, za vrijeme šetnje obalom Avona, James ju je zaprosio. Samo su kraljevski labudovi mogli čuti njen odgovor. Dijamantni prsten što ga je James zapazio u Cartierovu izlogu dok je čekao na Harveyja Metcalfea da se nađe s Jean-Pierreom u njegovoj galeriji, činio se još ljepšim na njenom vitkom prstu. Činilo se da je Jamesova sreća potpuna. Ne bi više ništa želio, samo kad bi mogao izići s nekim planom i sve ih zaprepastiti.
Iduće noći je nanovo porazgovarao o tome s Anne, premećući stare i nove ideje, ali i opet nije ništa ispalo.
Međutim, jedna se ideja počela oblikovati u njenoj glavi.
U ponedjeljak ujutro James odveze Anne natrag u London i presvuče se u najudobnije odijelo. Predložio je Anne da pođe s njim u Ascot, međutim, ona se morala vratiti na posao. Osjećala je da ostali ne bi odobrili da bude prisutna, a mogli bi i posumnjati da joj se James povjerio. James joj nije ispričao sve pojedinosti o pothvatu u Monte Carlu, međutim, bila je upoznata sa svakim korakom planiranog pothvata u Ascotu i rekla bi da je James nekako nervozan. No, vidjet će ga večeras i tada doznati ono najgore. Činilo joj se da je James izgubljen. Bilo joj je drago da Stephen, Robin i Jean-Pierre čvrsto drže 153
palicu veći dio vremena u ovoj utrci, međutim, ona ideja koja se počela uobličavati u njenoj glavi mogla bi ih sve iznenaditi.
Stephen je rano ustao, stao pred zrcalo i divio se svojoj sijedoj kosi.
Posijedio je prethodnog dana, ali to su mu skupo naplatili u frizerskom salonu Debenhamsa. Pažljivo se odjenuo. Obukao je jedino pristojno sivo odijelo i stavio plavu kariranu kravatu. Nosio ih je u posebnim prigodama, kad je držao govor studentima na sveučilištu u Sussexu i kad je večerao s američkim ambasadorom. Nitko mu nije rekao da se boje tuku i da mu odijelo staromodno visi na bokovima i oko koljena, pa je držao da je to vrhunac elegancije. Od Oxforda do Ascota putovao je vlakom, dok se Jean-Pierre dovezao iz Londona kolima. Sreli su se s Jamesom kod Belvedere Armsa, gotovo dva kilometra od hipodroma.
Stephen je odmah telefonirao Robinu da ga obavijesti kako su sva trojica stigli. Zatražio je da mu pročita tekst brzojava.
— Savršeno, Robine! Sad se odvezi u Heathrow i pošalji brzojav točno u jedan poslije podne.
— Sretno, Stephen. Satri u prah kurvinog sina! Stephen se vrati ostalima i obavijesti ih da Robin drži pod kontrolom londonsko područje.
— Pođi sad, James. Čim Harvey stigne, javi nam!
James dokrajči bocu mineralne vode i krene. Problem je bio u tome da se stalno sudarao s poznanicima, a nikako im nije mogao objasniti što ga priječi da im se ne pridruži.
Harvey je stigao na parkiralište rezervirano za članove. Njegov bijeli rolls royce je blistao kao reklama za Persil. Svi posjetioci su u ta kola zurili s engleskim prezirom, a Harvey je držao da ih gledaju s divljenjem. Poveo je svoje društvo u privatnu ložu. Njegovo novo odijelo potpuno je iscrpilo genijalnost Bernarda Weatherilla. Crveni karanfil u zapučku i šešir kojim je pokrio svoju ćelu činili su ga gotovo neprepoznatljivim, pa da nije bilo bijelog rolls roycea, James bi ga bio promašio. Pratio je malu skupinu na sigurnoj udaljenosti, sve dok nije vidio da Harvey ulazi kroz vrata na kojima je pisalo »G. Harvey Metcalfe i gosti«.
— Nalazi se u privatnoj loži — reče James.
154
— Gdje si ti? — upita Jean-Pierre.
— Točno ispod njega u prizemlju, kod vlasnika kladionice Sama O'Flahertyja.
— Ne treba biti grub s Ircima, James — reče Jean-Pierre. — Bit ćemo kod tebe za nekoliko minuta.
James je zurio u goleme bijele tribine koje su mogle bez teškoća primiti 10.000 gledalaca i s kojih se pružao izvanredan pogled na trkalište.
Budući da je morao stalno izbjegavati poznanike i prijatelje, bilo mu je teško da se usredotoči na svoju zadaću. Najprije je naišao grof od Halifaxa, a onda se tu našla i ona grozna djevojka koju je prošlog proljeća, glupo pristavši, poveo na bal kraljice Charlotte. Kako li se ono zove to stvorenje? Ah, da, blagorodna Selina Wallop. »Jaki udarac«. Baš
joj pristaje. Imala je na sebi minisuknju koja je bar prije četiri godine izišla iz mode i takav šešir koji po svoj prilici nikad neće moći doći u modu. James nabije šešir na oči i pogleda na drugu stranu. Ubijao je vrijeme čavrljajući sa Samom O'Flahertyjem o utrci za nagradu kralja Đure VI. i kraljice Elizabete, koja će biti na redu u 3.20. O'Flaherty objavi posljednje stanje oklada:
— Rosalie 6 prema 4. Vlasnik je Amerikanac Harvey Metcalfe, a džokej Pat Eddery.
Eddery je bio na putu da postane najmlađi prvak na konjskim trkama, a Harvey je uvijek podupirao pobjednike.
Stephen i Jean-Pierre se pridružiše Jamesu u boksu Sama O'Flahertyja. Njegov dojavljivač je stajao do njega na prevrnutom sanduku za naranče i mahao rukama poput mornara-signalista na palubi broda što tone.
— Na koga se kladite, gospodo? — upita ih Sam. James se ne obazre na Stephenovo mrštenje u znak neodobravanja.
— Dva puta po 5 funti na Rosalie — reče i pruži posve novu novčanicu od 10 funti, a zauzvrat dobije zelenu karticu sa serijskim brojem i dijagonalno otisnutim imenom »Sam O'Flaherty«.
— Moram pretpostaviti da je to sastavni dio tvog plana koji nam još
nisi otkrio — reče Jean-Pierre. — Volio bih doznati koliko ćemo dobiti ako pobijedimo?
155
— Ako Rosalie pobijedi, po odbitku poreza, na svakih 5 funti dobit ćete 9,10 funti — upadne Sam O'Flaherty. Dok je govorio, ugašena mu je cigara među usnama skakala gore-dolje.
— Teško da je to veliki doprinos ako se usporedi milijun dolara. E pa, mi odosmo u ograđeni prostor za članove. Javi nam čim Harvey napusti ložu. Držim da će oko 1.45 doći tamo da vidi trkaće konje i jahače koji se natječu u dva, tako da imamo na raspolaganju još cijeli sat vremena.
Konobar otčepi još jednu bocu vina Krug 1964 i počne ga nalijevati u čaše Harveyjevih gostiju. Bila su tu tri bankara, dva ekonomista, par brodovlasnika, i istaknuti londonski novinar.
Nastojeći da njegovi gosti budu slavni i utjecajni, Harvey je uvijek pozivao one ljude koji ga jednostavno nisu mogli odbiti zbog poslova što im ih samo on može omogućiti. Bio je oduševljen društvom koje je sabrao povodom ovog, za njega velikog dana. Najstariji je bio sir Howard Dodd, već zašao u godine, predsjednik komercijalne banke koja je nosila njegovo ime, ali se to ime zapravo održalo još od njegova pradjeda. Sir Howard je bio visok 185 centimetara, prav kao šipka za nabijanje puške, prije nalik na grenadira nego na uglednog bankara.
Jedina sličnost koja je povezivala njega i Harveyja bila je kosa, to jest, pomanjkanje kose na ćelavoj glavi. Pratio ga je njegov mladi pomoćnik, Jamie Clark. Tek je navršio tridesetu. Bistar mladić je bio tu da pazi kako njegov predsjednik ne bi obavezao banku nečim zbog čega bi kasnije požalio. Premda se potajno divio Harveyju, Clark ga nije smatrao onom vrsti mušterija s kojom banka treba da posluje. Bez obzira na to, nije mu nimalo smetalo da provede dan na trkama, dapače.
Dvojica ekonomista, gospoda Colin Emson i dr. Michael Hogan s Hudsonova instituta bili su tu da obavijeste Harveyja o kritičnom položaju britanskog gospodarstva. Nisu mogli biti različitiji. Emson je bio čovjek koji je vlastitim trudom postao ono što jest. U petnaestoj godini je napustio školu i sam se obrazovao. Koristeći se društvenim vezama, utemeljio je kompaniju koja se specijalizirala za poreska pitanja. Zahvaljujući britanskoj vladi kojoj je prešlo u naviku da svakih nekoliko tjedana izdaje Zakon o financijama, ta je kompanija izvrsno poslovala. Emson je bio visok oko 180 centimetara, čvrst i srdačan, raspoložen za društvo, gubio Harvey ili pobjeđivao. Hogan je, za razliku 156
od njega, bio na svim pravim mjestima- Winchester, Trinity College, Oxford i Whartonova komercijalna škola u Pennsylvaniji. Praksa kod McKinseyja, kompanije poslovnih savjetnika, osigurala mu je u Londonu glas najbolje informiranog ekonomista u Evropi. Oni koji bi zapazili njegovu vitku, mišićavu građu tijela ne bi se začudili da doznaju kako je bio internacionalni igrač squasha. Crnokos, smeđih očiju koje su rijetko napuštale Harveyja, teško je sakrivao prezir. Ovo je bio peti poziv u Ascot. Činilo se da Harvey nikad neće pristati da mu se odgovori s ne.
Braću Kundas, drugu generaciju Grka koji vole trke jednako kao brodove, teško da je itko mogao razlikovati: ista crna kosa, isti crnomanjasti ten i iste guste crne obrve. Teško je bilo pogoditi i nitko nije znao koliko su bogati. Vjerojatno to ni sami nisu znali. Harveyjev posljednji gost, Nick Lloyd iz lista Svjetske novosti došao je ovamo s ciljem da se dokopa svake prljavštine o svom domaćinu do koje uspije doći. Sredinom šezdesetih godina gotovo da je raskrinkao Metcalfea, međutim izbio je neki skandal koji je nekoliko tjedana potiskivao s naslovnih strana sve manje sočne priče, a dotad se Harvey već izvukao. Lloyd je nagnut nad svoj neizbježni trostruki džin sa slabim navještajem tonika, sa zanimanjem promatrao šarenu gomilu.
— Brzojav za vas, gospodine.
Harvey ga razdera. Ni s čim nije postupao pažljivo.
— Od moje kćeri Rosalie. Zgodno se sjetila da se javi, ali, dobijesa, nazvao sam kobilu prema njoj. Hajdemo svi da nešto prezalogajimo!
Svi su posjedali za ručak: hladna višijska krem-juha, fazan i jagode.
Harvey je bio blagoglagoljiviji nego inače, ali se njegovi gosti na to nisu osvrtali, uzimajući u obzir da je nervozan prije trke i znajući da bi on radije dobio ovaj trofej negoli bilo koji drugi u Americi. Harvey nije ni sam razumio zašto se tako osjeća. Možda se radilo o ovoj posebnoj atmosferi Ascota koja je na njega tako snažno utjecala. Kombinacija bujne zelene trave, lijepe okoline, elegantnog mnoštva i djelotvorne organizacije, sve je to davalo Ascotu onu draž na kojoj su mu svi zavidjeli u svijetu konjskih utrka.
— Mora da ove godine imate-veću šansu nego ikada dosad, Harvey —
reče starina bankar.
157
— Pa, znate kako je, sir Howarde, Lester Piggott jaše na kobili vojvode od Devonshirea, Crown Princess, a kraljičina kobila, Highclere, također je favorit. Prema tome, ne bih smio preuveličavati svoje šanse. Kad si dvaput bio treći, a onda favorit, pa ipak nisi pobijedio, počinješ se pitati hoće li to ijednom tvom konju uspjeti.
— Još jedan brzojav, gospodine.
Harvey nanovo malim prstom razdere omotnicu.
— »Najbolje želje i sretno na utrci za nagradu kralja Đure VI. i kraljice Elizabete!« To je od vaših bankovnih službenika. Baš su se iskazali.
Zbog Harveyjeva poljsko-američkog izgovora ta je engleska fraza zazvučala pomalo smiješno.
— Još šampanjca za svih! Stigao je još jedan brzojav.
— Ako nastavite tim tempom, Harvey, bit će vam potreban poseban odjel na pošti.
Opći smijeh poprati tu sir Howardovu traljavu šalu. I taj brzojav Harvey pročita naglas:
— »Žalim, ne mogu Vam se pridružiti u Ascotu. Krećem hitno u Kaliforniju. Zahvalan ako potražite starog prijatelja, profesora Rodneyja Portera, Oxford, dobitnik Nobela. Ne dajte da Vas engleski Mađioničari šivaju. Wiley B. Aerodrom Heathrow.« To je od Wileyja Barkera. Momak me zašio u Monte Carlu. Spasio mi je život. Izvadio je iz mene tako veliki žučni kamen kao što je ta žemlja što je jedete, doktore Hogan. Ali, dobijesa, kako on to misli da pronađem profesora Portera.
— Harvey se obrati glavnom konobaru. — Nađite mi mog vozača!
Nekoliko sekundi potom pojavi se, nekako lakejski, lijepo odjeveni Guy Salmon. '
— Danas je tu negdje profesor Rodney Porter iz Oxforda. Pođite i potražite ga!
— Kako izgleda, gospodine?
— Kako da ja to, dobijesa, znam — reče Harveyl 158
— Kao profesor.
Vozač sa žaljenjem prekriži svoj plan da popodne provede naslonjen na ogradu i krene ostavivši Harveyja i njegove goste da uživaju u jagodama, šampanjcu i nizu brzojava koji su još uvijek stizali.
— Znate, ako pobijedite, nagradu će vam predati kraljica osobno —
reče Nick Lloyd.
— Dakako. Pobjeda u utrci kralja Đure i Elizabete te sastanak s njenim veličanstvom kraljicom bit će kruna mog života. Ako Rosalie pobijedi, predložit ću kćeri da se uda za princa Charlesa. Iste su dobi, otprilike.
— E pa ne vjerujem da biste čak i vi mogli to udesiti, Harvey.
— Što ćete učiniti s nagradom od preko 81.000 funti, gospodine Metcalfe? — raspitivao se Jamie Clark.
— Darovati je nekoj dobrotvornoj ustanovi — reče Harvey zadovoljan dojmom što ga je taj odgovor ostavio na njegove goste.
— Veoma velikodušno, Harvey. Tipično za glas koji uživate — Nick Lloyd značajno pogleda Michaela Hogana. Ako drugi i nisu, oni dvojica jesu znali što je tipično za njegovu reputaciju.
Vozač se vratio s izvještajem da nema ni traga nekom osamljenom profesoru. Nema ga ni u baru gdje se toči šampanjac, ni u restoranu na terasi, ni u bifeu na otvorenom, a u ograđeni prostor za članove nisu mu dopustili ni da uđe.
— Dakako da nisu — reče Harvey prilično napuhano. — Morat ću ga sam pronaći. Pijte i veselite se!
Harvey ustane i pođe s vozačem do vrata. Kad su bili dovoljno udaljeni da ih gosti ne mogu čuti, on reče:
— Gubite se odavde i ne folirajte mi više da ga ne možete naći, jer ćete inače morati naći drugi posao.
Vozač se prestraši i pobjegne. Harvey se vrati svojim gostima široko se osmjehujući.
— Idem pogledati konje i jahače koji se spremaju za utrku u dva sata.
159
— Sad izlazi iz lože — reče James.
— Što kažeš? — začu se poznati autoritativni glas. — Govoriš sam sa sobom, James?
James se zabulji u plemenitog lorda Somerseta, visokog preko metar i osamdeset, koji se još uvijek mogao držati uspravno, u svoj svojoj visini. Bio je glavno-komandujući u prvome svjetskom ratu, odlikovan najvišim odličjima. Premda se po borama na njegovu licu moglo prosuditi da je u dobi kad je Tvorac već ispunio zadanu riječ, iz njega su zračili oduševljenje i energija.
— Dobijesa. Ne, sir... samo sam se... nakašljao.
— Za koga navijaš na utrci za nagradu kralja Đure VI i kraljice Elizabete? — raspitivao se per, član Gornjeg doma.
— Pa, stavio sam dvaput po pet funti na Rosalie.
— Po svoj prilici se sam isključio — reče Stephen.
— Zvrcni mu nanovo — reče Jean-Pierre.
— Kakvo je to zvrckanje, James? Zar si nagluh, pa ti treba aparat?
— Ne, sir. To je... to je... tranzistorski radio.
— Te bi stvari trebalo zabraniti. Prokleto narušavanje tuđeg mira.
— Imate potpuno pravo, sir.
— Što to izvodi, Stephen?.
— Ne znam. Mora da se nešto dogodilo.
— O, bože, evo Harveyja, uputio se pravo prema nama. Idi u ograđeni prostor za članove, Stephen, a ja ću za tobom. Duboko udahni i opusti se. Nije nas vidio.
Harvey krene ravno na službenika koji je zakrčivao ulaz u ograđeni prostor za članove.
— Ja sam Harvey. Metcalfe, vlasnik Rosalie. Službenik propusti Harveyja i pomisli da ga prije trideset godina ne bi pustili u ograđeni prostor za članove da je vlasnik svih konja što se utrkuju. Tada su se utrke u Ascotu održavale četiri dana na godinu, i to su ,bili pravi 160
društveni događaji. Sad se održavaju dvadeset četiri dana na godinu i sve je to postao veliki biznis. Vremena su se promijenila. Jean-Pierre je bio Harveyju za petama. Nije ništa rekao, samo je službeniku pokazao bedž.
Fotografi poskidaše one grozne šešire po kojima je Ascot tako čuven i počeše snimati Harveyja, za svaki slučaj, ako Rosalie pobijedi u utrci za nagradu kralja Đure VI. Tek što su bljeskalice sinule, a oni već potrčaše prema drugom ulazu gdje je Linda Lovelace, zvijezda Duboka grla, filma koji je punio dvorane u New Yorku, a bio zabranjen u Engleskoj, nastojala da uđe u ograđeni prostor za članove. Premda je bila predstavljena čuvenom londonskom bankaru Richardu Szpiru upravo dok je ulazio u Odjel, nisu je htjeli pustiti. Na glavi je imala cilindar, a na sebi samo jutarnji ogrtač ispod kojeg nije bilo ničega.
Dakako da se nitko nije htio baktati s Harveyjem dok je ona tu. Kad se gospođica Lovelace uvjerila da su je svi fotoreporteri snimili kako pokušava ući u ograđeni prostor za članove, smjesta se pokupi psujući iza glasa. Njena propagandna ekshibicija bila je završena.
Harvey posveti pažnju konjima. Dok ih je pomno promatrao, Stephen mu se približi na nekoliko koraka.
— Eto nas opet! — reče Jean-Pierre na francuskome i žustro priđe Stephenu. Stojeći točno među njima toplo stisne ruku Stephenu i namjerno glasno reče:
— Kako ste, profesore Porter? Nisam znao da se i vi zanimate za trke.
— Pa ne zanimam se baš, ali se vraćam sa seminara u Londonu, pa sam mislio kako je baš zgodna prilika da vidim...
— Profesor Porter — uskliknu Harvey. «— Čast mi je da se upoznam s vama, gospodine. Ja sam Harvey Metcalfe iz Bostona u Massachusettsu. Moj dobri prijatelj doktor Wiley Barker, koji mi je spasio život, obavijestio me da ćete biti danas ovdje, privatno, dakako, a ja ću se pobrinuti da provedete divno popodne.
Jean-Pierre se neprimjetno izgubi. Nije mogao samom sebi vjerovati kako je sve bilo lako. Brzojav je djelovao poput čarolije.
— Njeno veličanstvo kraljica, njegovo kraljevsko visočanstvo vojvoda od Edinburgha, njeno kraljevsko visočanstvo kraljica majka Elizabeta i njeno kraljevsko visočanstvo princeza Anne ulaze u kraljevsku ložu.
161
Združene limene glazbe Kraljevske garde intonirale su nacionalnu himnu:
— Bože, čuvaj kraljicu!
Masa od 25.000 gledalaca ustane na noge i lojalno, ali neskladno zapjeva.
— Trebalo bi da i mi u Americi imamo ovako nešto — reče Harvey Stephenu — da zauzme mjesto Richarda Nixona. Ne bismo onda imali onakvih problema kao što je Watergate.
Stephen pomisli da je ovaj njegov zemljak pomalo nepravedan. Richard Nixon je bio gotovo svetac ako ga se usporedi s Harveyjem Metcalfeom.
— Pođite sa mnom u moju ložu, profesore, i upoznajte se s mojim gostima. Prokleta loža me košta 750 funti, pa da je bar ispunimo. Jeste li ručali?
— Da, izvrsno sam objedovao, ali svejedno, hvala vam. — Stephen je lagao, no, to je naučio upravo od Harveyja. Stajao je u ograđenom prostoru za članove cijeli sat, nervozan i zamišljen, pa nije uspio pojesti ni sendvič. Dakako da je sada umirao od gladi.
— Pa onda dođite da popijte koju čašu šampanjca — grohotom će Harvey.
Na prazan želudac, pomisli Stephen.
— Hvala vam, gospodine Metcalfe. Osjećam se pomalo izgubljenim.
Ovo je moj prvi Kraljevski Ascot.
— Pa ovo nije Kraljevski Ascot, profesore. Ovo je posljednji dan Askotskog tjedna, ali kraljevska obitelj uvijek dođe da vidi utrku kralja Đure i Elizabete, pa se zato svi i oblače ovako svečano.
— A, tako — reče Stephen plaho, zadovoljan svojom namjernom greškom.
Harvey uhvati za ovratnik svoju lovinu i odvede je do lože.
— Čujte me svi! Htio bih da se upoznate s mojim uvaženim prijateljem Rodneyjem Porterom. Znate, on je dobio Nobelovu nagradu. Nego da vas pitam, čime se vi ono bavite, Rod?
162
— Biokemijom.
Stephen je bio na Harveyjevoj visini. Sve dok se bude ponašao kako treba, ni bankari, ni brodovlasnici, pa čak ni novinar neće posumnjati da je najpametniji tip poslije Einsteina. Ponešto se opustio, pa je čak dok ga drugi nisu promatrali našao vremena da se nahrani sendvičima s dimljenim lososom.
Lester Piggott je pobijedio dva puta, u 2 sata jašući na konju Olympic Casino, a u 2,30 na Rusalki, postigavši tako svoju tritisućitu pobjedu.
Harvey je postajao sve nervozniji. Stalno je pričao, ali prilično bez veze.
Za vrijeme utrke u 2,30 sjedio je ne pokazujući nikakvo zanimanje za rezultat i nalijevajući se šampanjcem. U 2,50 pozvao je cijelo društvo da pođu s njim u ograđeni prostor za članove kako bi im pokazao svoju slavnu kobilu. Stephen ga je poput drugih slijedio kao nekakva kraljevska pratnja.
Jean-Pierre i James su izdaleka promatrali tu povorku.
— Već se previše uvalio da bi se sad mogao izvući — reče Jean-Pierre.
— Čini mi se da je prilično opušten — odvrati James. — Pokupimo se odavde da ne nagaze na nas.
Uputili su se u bar koji je bio prepun muškaraca rumenih obraza.
Činilo se da su više vremena proveli uz čašu negoli promatrajući utrke.
— Zar nije prekrasna, profesore? Lijepa je gotovo kao i moja kći. Ako ona danas ne pobijedi, mislim da mi to više nikad neće poći za rukom.
Harvey napusti svoju malu svitu kako bi porazgovarao s džokejem Patom Edderyjem i da mu zaželi sreću. Peter Walwyn, trener, davao je posljednje upute prije nego što će džokej uzjahati konja i napustiti ograđeni prostor. Prije utrke deset je konja prodefiliralo ispred tribina.
Taj se običaj održao u Ascotu samo prigodom utrke za nagradu kralja Đure i kraljice Elizabete. Zlatne, purpurne i skrletne boje Highclere, konja njenog veličanstva kraljice, predvodile su povorku. Slijedila je Crown Princess i Lesteru Piggotu zadavala malo poteškoća.
Neposredno iza nje stupala je Rosalie i činilo se da je veoma opuštena, svježa i voljna za trku. Iza Rosalie kasali su Buoy i Dankaro, a na kraju autsajderi, Mesopotamia, Ropey i Minnow. Mnoštvo se diže na noge da klicanjem pozdravi konje, a Harvey je blistao od ponosa kao da je vlasnik svih tih konja koji se utrkuju.
163
— ...sa mnom je danas uvaženi vlasnik konja, Amerikanac Harvey Metcalfe — reče Julian Wilson, okrenut prema televizijskoj kameri BBC-a. — Upitat ću ga da li bi bio tako ljubezan da nam izloži svoje mišljenje o utrci za nagradu kralja Đure VI i kraljice Elizabete, jer u njoj sudjeluje jedan od favorita, njegova Rosalie. Dobro došli u Englesku, gospodine Metcalfe! Kako se osjećate prije ove velike utrke?
— Uzbudljivo je naći se ovdje i još jednom sudjelovati na utrkama.
Rosalie je dobila' veliku priliku. Pa ipak, nije važno pobijediti, važno je sudjelovati.
Stephen se trgne. Mora da se baron De Coubertin, koji je prvi izgovorio ovu rečenicu na otvorenju Olimpijskih igara 1896, prevrnuo u grobu.
— Najnovije oklade pokazuju da je Rosalie favorit zajedno s Highclere, kobilom njenog veličanstva kraljice. Kako se osjećate u vezi s tim?
— Zabrinjava me i Crown Princess vojvode od Devonshirea. U ovakvim prilikama uvijek je teško pobijediti Lestera Piggotta. Pobijedio je u prve dvije utrke i svim će se silama boriti da pobijedi i u ovoj. Uostalom, Crown Princess veoma je fina kobilica.
— Da li Rosalie odgovara razdaljina od milje i pol?
— Rezultati ove sezone pokazuju da je to za nju definitivno najbolja razdaljina.
— Što ćete učiniti s nagradom od 81.240 funti?
— Novac nije važan. O tome uopće nisam razmišljao.
Stephen je o tome i te kako razmišljao.
— Hvala vam, gospodine Metcalfe, i najbolje želje. A sad se vratimo najnovijim vijestima u vezi s okladama.
Harvey se pridruži zadivljenoj skupini i predloži da pođu u ložu, pa da utrku promatraju s njenog balkona.
Promatrajući Harveyja ovako izbliza, Stephen je bio fasciniran.
Metcalfe je postajao sve nervoznijim i ovako pod pritiskom sve više je lagao. Nije to uopće bio ledeni, hladni maher kakvim su ga oni zamišljali i kakvog su se bojali. Ovaj čovjek je bio osjetljivo ljudsko biće. Moglo ga se poraziti.
164
Svi su se nagnuli na ogradu i promatrali kako konje uvode u pregratke. Crown Princess još je uvijek zadavala malo poteškoća, dok su svi ostali konji bili mirni. Napetost je postala neizdržljiva.
— Krenuli su — zagrmi glas iz zvučnika.
Dok je 25.000 gledalaca podizalo dalekozore k očima, Harvey reče:
— Dobro je startala, dobro se smjestila.
Nastavio je svima davati objašnjenja i nije prestajao sve do posljednje milje, a onda je odjednom utihnuo. I svi su drugi čekali u šutnji, slušajući glas iz zvučnika:
— Prešli su točno pola milje. Na zavoju utrku vodi Minnow, a s njim je Bouy, dok Dankaro, koji djeluje opušteno, trči neposredno iza njega.
Slijede Crown Princess, Rosalie i Highclere ...
— Približavaju se oznaci za 3/4 milje do cilja. Rosalie i Crown Princess se sa strane prema tribinama pokušavaju probiti naprijed ...
— Nešto manje od pola milje do cilja. Minnow još uvijek diktira tempo, ali već posustaje ... Crown Princess i Buoy osvajaju teren ...
— Još pola milje. Minnow još uvijek vodi ispred Buoya koji se našao na drugom mjestu, ali možda je prebrzo ušao u finiš.
— Tri osmine milje do cilja. Ponešto ubrzavaju. , Minnow diktira tempo uz samu ogradu ... Buoy i Dankaro su sad za dužinu iza njega
... Slijede Rosalie, Lester Piggott na Crown Princess i kraljičina kobila Highclere ... sve osvajaju teren ...
— Sad do cilja nema ni četvrt milje ... Highclere i Rosalie kreću da preteknu Buoya ... Crown Princess je upravo otpala.
— Samo još osmina milje ... Komentatorov je glas postajao sve viši i jači.
— To je Joe Mercer koji na Highclere izbija na čelo ispred Pata Edderyja na Rosalie ... Još dvjesto jardi do cilja ... Sada su bok uz bok
... Još sto jardi do cilja. To je mrtva trka, i fotofiniš će odlučiti između zlatne, purpurne i skrletne boje njenog veličanstva kraljice i karirane crno-zelene boje američkog vlasnika Harveyja Metcalfea. Dankaro monsieura Moussaca je treći.
165
Očekujući da se objavi konačan rezultat, Harvey je stajao kao uzet.
Čak je i Stephen osjetio pomalo simpatije prema njemu. Nijedan Harveyjev gost nije se usudio da progovori, bojeći se da ne pogriješi.
— Rezultati utrke za nagradu kralja Đure VI i kraljice Elizabete — još
jednom zagrmi glas iz zvučnika i cijelim trkalištem zavlada muk.
— Pobjednik je broj 5, Rosalie.
Ostali rezultati izgubili su se u urliku mnoštva i trijumfalnoj Harveyjevoj rici. U pratnji gostiju otrčao je do najbližeg dizala, tutnuo funtu u ruku djevojke koja upravlja dizalom i podviknuo:
— Pokreni stvar!
Samo polovica gostiju uspije uskočiti za njim. Stephen je bio među njima. Kad su stigli do prizemlja, vrata dizala se otvoriše, a Harvey izleti kao punokrvni bik, prohuji kroz bar, kroz stražnji dio ograđenog prostora za članove u ograđeni prostor za pobjednike i objesie se kobili o vrat gotovo izbacivši džokeja iz sedla. Nekoliko minuta kasnije trijumfalno je poveo Rosalie do male bijele oznake s natpisom »Prvi«.
Oko njega se tiskala gomila i zasipala ga čestitkama.
Voditelj utrke, kapetan Beaumont stane kraj Harveyja i počne mu tumačiti kako se treba ponašati kad bude predstavljen. Lord Abergavenny, kraljičin predstavnik u Ascotu, dopratio je njeno veličanstvo u ograđeni prostor za pobjednike.
— Pobjednik utrke za Nagradu kralja Đure VI i kraljice Elizabete, Rosalie gospodina Harveyja Metcalfea!
Harvey je bio u zemlji snova. Bljeskalice su praskale i filmske kamere ga pratile dok je prilazio kraljici. Naklonio se i primio trofej. Kraljica, blistava u tirkiznoj svilenoj haljini i s turbanom iste boje, koje mora da je kreirao Norman Hartnell, izusti nekoliko riječi, ali je Harvey prvi put u životu ostao bez riječi. Odstupivši za korak nanovo se nakloni i vrati na svoje mjesto. Ispratio ga je glasan pljesak.
Kad su se vratili u ložu, šampanjac je tekao i svi su bili Harveyjevi prijatelji. Stephen je bio svjestan da ovo nije čas da pokuša izvesti bilo kakvo lukavstvo. Mora pričekati da naiđe povoljan trenutak i vidjeti kako će se njegova divljač ponijeti u ovim promijenjenim okolnostima.
166
Mirno je stajao u kutu, puštajući da se uzbuđenje stiša i pažljivo promatrajući Harveyja.
Trebalo je da prođe još jedna utrka, pa da se Harvey koliko-toliko vrati u uobičajeno stanje. Stephen odluči da je sad došlo vrijeme kad treba djelovati. Pretvarao se da se sprema na odlazak.
— Zar već odlazite, profesore?
— Da, gospodine Metcalfe. Moram se vratiti u Oxford i prije sutrašnjeg jutra odabrati neka skripte.
— Uvijek sam se divio energiji koju vi dečki ulažete u sve to. Nadam se da ste uživali u ovome?
Stephen izbjegne Shawov čuveni odgovor: »Morao sam, nije bilo ničega drugog.«
— Svakako, hvala vam, gospodine Metcalfe. Zapanjujući podvig! Mora da ste ponosni.
— Pa jesam. Dugo mi je trebalo da to postignem, ali sad se čini da je sve to vrijedilo truda ... Rode, stvarno je šteta što nas morate napustiti.
Zar ne biste mogli još malo ostati, pa da nam se večeras pridružite na slavlju u Claridgeu!
— Bilo bi mi veoma drago, gospodine Metcalfe, ali ne mogu. Međutim, vi biste mene mogli posjetiti na mom fakultetu u Oxfordu, pa bih vam pokazao sveučilište.
— Bilo bi to sjajno. Imam nekoliko slobodnih dana poslije Ascota, a uvijek sam želio da vidim Oxford. Samo što nekako nikad nije bilo vremena.
— Iduće srijede će na Sveučilištu biti priređena vrtna zabava. Zašto da u utorak navečer ne dođete k meni na fakultet, pa da večeramo, a idući dan da provedemo razgledajući sveučilište i onda da odemo na vrtnu zabavu. — Stephen na kartici načrčka nekoliko uputa.
— Fantastično! Ovo će se pretvoriti u najbolji godišnji odmor od svih odmora što sam ih dosad proveo u Evropi. Kako ćete se vratiti u Oxford, profesore?
— Vlakom.
167
— Ne, ne — usklikne Harvey. — Povest ćete se mojim rolls royceom.
Vratit će se do posljednje utrke.
I prije nego što je Stephen mogao prosvjedovati, Harvey pozove vozača.
— Odvezite profesora Portera u Oxford, a onda se vratite ovamo.
Dobra vožnja, profesore. Gledat ću da se vidimo idućeg utorka u 8
navečer. Drago mi je što smo se upoznali.
— Hvala vam, gospodine Metcalfe, na predivnom danu i još jednom vam čestitam na sjajnoj pobjedi.
Zavaljen na stražnjem sjedištu bijelog rolls roycea, u kojem se samo Robin vozio i samo se on mogao voziti, kako se hvalisao-, Stephen se opusti i sam sebi nasmiješi. Izvadi iz džepa notes i pribilježi:
»Odbiti od troškova 98 penija, koliko košta vozna karta drugog razreda od Ascota do Oxforda.«
— Bradley, dragi mladiću — reče stariji mentor — nekako ste mi posijedili na slijepoočicama. Je li vam možda preteška dužnost prodekana?
Stephen se zapravo pitao hoće li bilo kome u nastavničkom klubu promjena boje njegove kose biti vrijedna spomena. Profesore rijetko začuđuje išta što rade njihove kolege.
— Moj otac je također mlad posijedio, mentore, pa se čini da se nasljeđu nikako ne može izbjeći.
— Pa sad, dragi mladiću, barem ćete izgledati otmjenije na vrtnoj zabavi idućeg tjedna.
— O, da — odvrati Stephen koji nije ni o čem drugom mislio. —
Gotovo da sam na nju i zaboravio ...
Vratio se u svoje prostorije u kojima ga je čekao ostatak Tima. Okupili su se radi ponovnog dogovora.
— U srijedu je Encaenia i vrtna zabava — započne Stephen, a da im nije poželio ni dobro jutro. Njegovi »studenti« nisu se na to požalili. —
168
Ako smo išta doznali o našem prijatelju milijunašu, onda je to neosporna činjenica da i onda kad ga se izvuče iz njegove vlastite sredine ne prestaje vjerovati kako sve zna. Dokazali smo da se njegovo blefiranje može iskoristiti, sve dotle dok mi znamo što će se dogoditi, a on ne zna. To je isto ono umijeće koje je on primijenio kad je zasnovao Prospecta Oil stalno je bio korak pred nama. Sada ćemo mi biti dva koraka ispred njega. Danas ćemo održati prvu probu, a sutra generalnu probu u kostimima.
— Vrijeme upotrijebljeno za izviđanje rijetko kad je izgubljeno —
promrmlja James. To je vjerojatno bila jedina rečenica koja mu je ostala u sjećanju iz njegovih kadetskih gardijskih dana u Harromi.
— Samo ako ne budemo morali utrošiti više vremena na izviđanje u vezi s tvojim planom, što misliš? — upadne Jean-Pierre.
Stephen se ni ne obazre na upadice.
— Tog dana će cijela operacija trajati oko sedam sati za mene, a četiri sata za vas. Tu je uključeno i vrijeme potrebno za šminkanje. Radi toga će nam prethodnog dana biti potreban poseban sastanak. Na njemu će nam James dati stručnu poduku.
— Koliko će ti puta trebati moji sinovi? — upita Robin.
— Samo jednom, u srijedu. Kad bismo to opetovali, moglo bi sve ispasti usiljeno i nezgodno.
— Što misliš, kad će se Harvey htjeti vratiti u London? — zanimalo je Jean-Pierrea.
— Pozvao sam telefonom Guyja Salmona da provjerim njihovu satnicu. Rečeno im je kako ga treba očekivati u Claridgeu u sedam navečer. Prema tome, pretpostavljam da će tu biti samo do pet i pol.
— Izvrsno — rečeno Robin.
— Grozno — reče Stephen. — Mislim to čak i kao čovjek. Nego, hajde da još jednom prijeđemo cijeli plan prema crvenom dosjeu od polovice 16. strane. Kad napustim Sve duše...
U nedjelju i u ponedjeljak naveliko su probali. Do utorka su poznavali svaki put kojim bi Harvey mogao proći i gdje će se u srijedu nalaziti u svakom trenutku od devet prije podne do pet i pol poslije podne.
169
Stephen se nadao da je predvidio sve mogućnosti. Nije imao mnogo izbora. I ovaj put će moći pokušati samo jednom. Svaka greška, kao i u Monte Carlu, i neće više imati druge šanse. Generalna proba je protekla na sekundu točno.
— Ovako sam posljednji put bio odjeven kad mi je bilo šest godina i kad sam prisustvovao krabuljnom plesu — reče Jean-Pierre. — Bit ćemo sve prije nego nezamjetljivi.
— Tog će dana oko tebe biti posvuda svakakvih crvenih i plavih i crnih
— reče Stephen. — To ti je nalik na cirkus za paune. Nitko nas neće dvaput pogledati, čak ni tebe, Jean-Pierre.
Opet su svi bili nervozni dok su čekali da se zastor podigne. Stephenu je bilo drago što su napregnuti. Za njega nije bilo nikakve dvojbe da bi bili otkriveni istog trenutka kad bi se opustili s Harveyjem Metcalfeom.
Vikend je Tim proveo mirno. Stephen je u magdalenskom perivoju gledao plod godišnjeg napora fakultetske dramske družine. Robin je ženu poveo u Glyndenbourne i bio je neuobičajeno pažljiv. Jean-Pierre je čitao knjigu Zbogom, Picasso Davida Douglasa Duncana. James je poveo Anne u Tathwell Hali u Lincolnshireu da je predstavi svom ocu, petom grofu.
Tog je vikenda čak i Anne bila nervozna.
— Harry?
— Doktore Bradley!
— Večeras će u mojoj sobi sa mnom večerati jedan gost iz Amerike.
Zove se Harvey Metcalfe. Molim vas, pobrinite se da ga kad stigne doprate do mojih prostorija.
— Svakako, gospodine!
— Samo još jedna sitnica. Čini se da me zamijenio s profesorom Porterom s Trinity Collegea. Vi ga, zar ne, nećete razuvjeravati?
Pustite, nek mu bude!
— Svakako, gospodine!
170
Harry se povuče u portirnicu tužno mašući glavom. Dakako, svi profesori na kraju pošašave, ali je doktora Bradleyja to zadesilo već u neuobičajeno nježnoj dobi.
Harvey je stigao u osam. U Engleskoj je uvijek bio točan. Glavni vratar ga povede kroz haustor, pa uz kameno stubište do Stephenovih prostorija.
— Gospodin Metcalfe, sir!
— Kako ste, profesore.
— Dobro sam, gospodine Metcalfe. Lijepo od vas što ste tako točni.
— Točnost je uljudnost prinčeva.
— Držim da ćete otkriti kako je to uljudnost kraljeva i u ovom posebnom slučaju Luja XVIII. — Stephen je na trenutak bio zaboravio da Harvey nije njegov učenik.
— Siguran sam da imate pravo, profesore. Stephen im promiješa viski s vodom. Njegov gost pogledom prijeđe sobom i zaustavi ga na pisaćem, stolu.
— Hej, ovo je izvanredna zbirka fotografija. Vi s pokojnim predsjednikom Kennedyjem, a onda s kraljicom, pa čak i s papom.
Za taj štos je bio zaslužan Jean-Pierre. On je Stephena povezao s fotografom koji je bio na robiji sa svojim umjetničkim kolegom Davidom Steinom. Stephen se unaprijed radovao kako će spaliti fotografije i praviti se kao da nikad nisu ni postojale.
— Dopustite mi da i ja dopunim vašu zbirku. Harvey izvuče iz unutrašnjeg džepa kaputa veliku fotografiju na kojoj ga se vidjelo kako od kraljice prima trofej utrke za nagradu kralja Đure VI i kraljice Elizabete.
— Ako želite, potpisat ću vam je.
I ne čekajući na odgovor, nažvrlja veoma bujam potpis dijagonalno preko kraljice.
— Hvala vam — reče 'Stephen. — Uvjeravam vas da ću je čuvati s istom ljubavlju kao i ove fotografije. Vjerujte mi da cijenim i to što niste žalili vrijeme da me posjetite, gospodine Metcalfe.
171
— Za mene je čast da dođem u Oxford, a ovo je tako zgodan stari fakultet.
Stephen mu je povjerovao da tako doista i misli, pa se jedva suspregnuo da ne ispripovjedi Harveyju priču o večeri u Magdalenu kojoj je prisustvovao sad već pokojni lord Nuffield. Bez obzira na svu Nuffieldovu darežljivost prema Sveučilištu, Magdalen i on nisu nikad bili na dobroj nozi. Kad je nakon svečane večere sluga' pomagao gostima pri odlasku, Nuffield neprijazno prihvati šešir koji mu je ovaj pružio. »Je li to moj šešir?« upita prezirno. »Ne bih znao, milorde«, odvrati sluga, »ali, s njim ste došli.«
Harvey je pomalo smeteno gledao Stephenove knjige na policama.
Nasreću, opreka između njihova sadržaja, čiste matematike, i struke profesora Portera, biokemije, nije privukla njegovu pažnju.
— Molim vas, dajte mi upute za sutradan!
— Svakako — reče Stephen. Zašto i ne bi. Dao je upute i svima ostalima. — Samo mi dopustite da najprije dam upute za večeru, pa ću vam izložiti što sam sve planirao za vas, da vidimo hoće li vam to biti po volji.
— Voljan sam da se u bilo što upustim. Nakon ovog izleta u Evropu osjećam se deset godina mlađim, mora da je to zbog operacije, i oduševljen sam što sam ovdje, na Sveučilištu u Oxfordu.
Stephen se pitao hoće li zapravo moći izdržati sedam sati s Harveyjem Metcalfeom, ali radi daljih 250.000 dolara i radi reputacije koju uživa u Timu... Fakultetski konobar donese koktel od račića.
— To mi je najdraže jelo — reče Harvey. — Kako ste znali?
Stephen bi bio rado rekao »Malo je toga što ja o Vama ne znam«, ali se zadovolji samo time da kaže:
— Sretno sam pogodio. Dakle, ako se sastanemo u 10 ujutro, moći ćemo sudjelovati u onome što se smatra najzanimljivijim danom u sveučilišnom kalendaru. Zove se Encaenia.
— Što je pak to?
172
— Evo, na kraju semestra sv. Trojstva, koji odgovara ljetnjem semestru na američkim sveučilištima, slavimo završetak školske godine. Na rasporedu je nekoliko obreda, a potom slijedi vrtna zabava kojoj prisustvuju rektor i prorektor sveučilišta. Rektor je bivši predsjednik britanske vlade Harold Macmillan, a prorektor je gospodin Habakkuk. Nadam se da ćete imati mogućnost da upoznate i jednog i drugog. Dospjet ćemo na sve, a vi ćete imati vremena da do 7 stignete u London.
— Otkud znate da se moram vratiti do sedam?
— Spomenuli ste mi to u Ascotu. — Stephen je naučio da hitro slaže.
Ako mu ubrzo ne izvuku svoj milijun, bojao se da će postati okorjeli kriminalac.
Harvey je uživao u večeri koju je Stephen isplanirao gotovo prepametno, jer je svaka zdjela sadržavala jedno od najmilijih Harveyjevih jela. Pošto je Harvey poslije večere ispio poprilično konjaka (7,25 funti po boci, pomisli Stephen), pođoše da se prošetaju mirnim magdalenskim klaustrima kraj škole pjevanja. U noći su otmjeno zvonili glasovi pjevačkog zbora koji je uvježbavao Gabrielijevu Misu.
— Hej, čudi me što dopuštate ovima da tako glasno puštaju ploče.
Stephen isprati gosta do Hotela. Randolph, pokaže mu željezni križ na Broad Streetu ispred Balliol Collegea i reče da taj križ označava mjesto na kojem je 1556. spaljen radi krivovjerstva nadbiskup Cranmer.
Harvey se dobro čuvao da ne kaže kako nikad nije ni čuo za tog časnog gospodina.
Stephen i Harvey se rastadoše na stubištu Randolpha.
— Dovidenja do sutra, profesore. Hvala vam na prekrasnoj večeri.
— Čast mi je bila. Doći ću po vas u deset. Dobar san, sutra imate pred sobom cijeli dan.
Stephen se vrati u Magdalen i smjesta nazove Robina.
— Sve je dobro, ali gotovo da sam pretjerao. Sve u svemu, večera je bila prepažljivo pripremljena. Nabavio sam čak i njegov omiljeni konjak. Sutra moram biti mnogo oprezniji. Valja imati na umu da treba izbjegavati savršenost. Vidimo se, Robine!
173
Stephen sve to prenese i Jean-Pierreu i Jamesu. Tek onda s olakšanjem pođe u krevet. Sutra u isto doba bit će mudriji. Samo, hoće li biti i bogatiji?
U pet ujutro sunce se diglo nad Chenvellom i u ono malo Oksonianaca koji su tako rano ustali nije ostalo nimalo sumnje zašto znalci drže da je Magdalen najljepši fakultet i u Oxfordu i u Cambridgeu. Smješten je na obalama rijeke, a okomica njegove arhitekture godi oku. Kralj Edvard VII, princ Henry, kardinal Wolsey, Edward Gibson i Oscar Wilde, svi su oni prošli ispod njegovih portala. Međutim, jedino što je Stephenu bilo na umu kad se tog jutra probudio bilo je obrazovanje Harveyja Metcalfea.
Mogao je čuti kako mu udara srce, i prvi put je shvatio kroz što su prošli Robin i Jean-Pierre. Činila se da je od njihova prvog susreta prije tri mjeseca prošao cijeli život. Osmjehne se na pomisao kako su se svi oni primakli veoma blizu zajedničkom cilju: da poraze Harveyja Metcalfea. Premda je i on, poput Jamesa, prema tom čovjeku počeo osjećati nekakvo potajno divljenje, bio je više no ikad uvjeren da se Metcalfea može taktički nadigrati kad nije na svom terenu. Stephen je preko dva sata nepomično ležao u krevetu, zadubljen u misli, nanovo i nanovo prolazeći cijeli svoj plan. Kad se sunce uzdiglo nad krošnjom i najvišeg stabla, ustane, istušira se, obrije i bez žurbe pažljivo odjene.
No, misli su mu stalno bile zaokupljene danom što slijedi. Pomno dotjera lice da se poštari barem za petnaest godina. Za to mu je trebalo prilično vremena, pa se pitao da li se i žene moraju tako dugo boriti pred zrcalom da postignu suprotan učinak. Stavi na sebe čarobno grimiznu odjeću koja je nadaleko najavljivala da je on doktor filozofije Sveučilišta u Oxfordu. Zabavljalo ga je to što je Oxford uvijek morao biti drukčiji. Sva druga sveučilišta doprinos znanstvenoistraživačkom radu nagrađuju kraticom Ph. D., a u Oxfordu D. Ph. Proučavao se u zrcalu.
— Ako se ovo ne bude dojmilo Harveyja Metcalfea, ništa ga se neće dojmiti.
Štoviše, imao je pravo da nosi tu odjeću. Sjedne da posljednji put prouči crveni dosje. Tako je često čitao te gusto tipkane strane da ih je zapravo znao napamet.
174
Nije doručkovao. Izgledao je kao da mu je gotovo pedeset, pa bi nedvoumno izazvao senzaciju među svojim kolegama. Doduše, možda stariji profesori ne bi ni primijetili ništa neobično u njegovoj pojavi.
Stephen iziđe iz fakulteta i uputi se prema High Streetu, potpuno neprimjetljiv između tisuću drugih profesora i predavača odjevenih poput nadbiskupa u četrnaestom stoljeću. Tog će dana biti lako sačuvati anonimnost. To i činjenica da će Harvey biti smućen čudnom tradicijom drevnog sveučilišta bila su dva razloga koji su Stephena naveli da za svoj dan bitke odabere Encaeniju.
Stigao je u Randolph u 9,55 i obavijestio jednog od mlađih hotelskih poslužnika da se zove Porter i da je došao po gospodina Metcalfea.
Potom sjedne na sofu u predvorju hotela. Mladić odbrza i za nekoliko trenutaka vrati se s Harveyjem.
— Gospodin Metcalfe, profesor Porter.
— Hvala vam — reče Stephen. Zapamti da se mora vratiti i poslužniku dati napojnicu. Premda je ovo bio sastavni dio njegova posla, to što ga je ovako predstavio bio je dobar štos.
— Dobro jutro, profesore — pozdravi ga Harvey i sjedne. — Recite mi u što se ja to sve upuštam?
— Pa sad — reče Stephen — Encaenia službeno započinje time da sve značajne ličnosti pođu na doručak u Jesus College. Doručak se sastoji od šampanjca i jagoda s tučenim vrhnjem, a zove se Nadarbina lorda Nathaniela Crewea.
— Tko je taj lord Crewe? Hoće li biti na doručku?
— Jedino u duhu. Taj velikan je umro prije otprilike tristo godina.
Lord Nathaniel Crewe bio je doktor Sveučilišta i biskup Durhama.
Zavještao je Sveučilištu 200 funti na godinu kao Nadarbinu, da priredi doručak i govor koji ćemo kasnije čuti. Dakako, uz sva ova poskupljenja i uz inflaciju, novac koji je on zavještao danas više ne pokriva troškove, tako da Sveučilište mora posegnuti u vlastiti džep kako bi održalo taj tradicionalni običaj. Nakon doručka slijedi mimohod i odlazak u teatar Sheldonian.
— Što se onda zbiva?
175
— Nakon mimohoda slijedi najuzbudljiviji događaj dana, predaja diploma počasnim doktorima.
— Kakvim to?
— Počasnim doktorima — ponovi Stephen. — To su istaknuti muškarci i žene koje su izabrali najviši članovi Sveučilišta da im se dodijeli visoka počasna titula Oxforda. — Stephen pogleda na sat. —
Zapravo, već bismo morali krenuti ako želimo zauzeti dobro mjesto uz put da promatramo mimohod.
Stephen ustane i povede gosta iz Hotela Randolph. Pošli su niz Broad Street i našli izvrsno mjesto upravo ispred teatra Sheldonian gdje su policajci raščistili malo prostora za Stephena zbog njegove grimizne odjeće. Nekoliko trenutaka kasnije iz pravca Turla se na zavoju ukaza povorka. Policija je zaustavila sav promet i gledaoce zadržavala na pločnicima.
— Kakvi su oni dečki na čelu povorke, koji nose one palice —
raspitivao se Harvey.
— To su sveučilišni ceremonijal i bedeli, čuvari reda. Nose buzdovane da osiguraju rektorovu povorku.
— Pa sigurna je, zaboga. Nije ovo Central Park u New Yorku.
— Slažem se — reče Stephen — ali nije uvijek tako bilo prije više od tristo godina, a u Engleskoj se tradicija ne gasi tako lako.
— A tko je onaj iza čuvara reda?
— Taj što je odjeven u crno sa zlatnim obrubom, to vam je rektor Sveučilišta, njegova ekselencija Harold Macmillan, koji je bio predsjednik britanske vlade na kraju pedesetih i početkom šezdesetih godina.
— Aha, sjećam se momčine. Htio je uvesti Britance u Evropu, ali De Gaulle nije dao.
— Pa sad, pretpostavljam da ga se i tako može zapamtiti. Evo, za njim ide prorektor, gospodin Habakuk, koji je ujedno i dekan Jesus Collegea.
— Ne snalazim se više, profesore.
176
— Evo kako je to: rektor je uvijek neki istaknuti Englez koji se školovao na Oxfordu. Međutim, prorektor zapravo upravlja Sveučilištem i obično se bira između dekana fakulteta.
— Mislim da sam shvatio.
— Iza njega ide tajnik Sveučilišta, gospodin Caston. On je profesor na Merton Collegeu, glavni administrator Sveučilišta, ili, može se i tako gledati na njega, najviši službenik Sveučilišta. Izravno je odgovoran prorektoru i Sveučilišnom vijeću, koje je neka vrst sveučilišnog kabineta. Iza njih slijede viši. nadzornik, gospodin Campbell s Worcester Collegea i pomoćnik nadzornika, velečasni doktor Benett s New Collegea.
— Što je to nadzornik?
— Preko 700 godina nadzornik je odgovoran za moral i stegu na Sveučilištu.
— Što to govorite? Ova dva starca paze na 9.000' mladih izgrednika?
— Pa, pomažu im buldozi — reče Stephen.
— To je već bolje. Nekoliko ugriza starog engleskog buldoga svakog bi dotjerali u red.
— Ne, ne — prosvjedovao je Stephen trudeći se svim silama da ne prasne u smijeh. — Buldozima se nazivaju ljudi koji nadzorniku pomažu u održavanju reda. Napokon, u povorci možete vidjeti kako dvoje po dvoje!' u različitim bojama stupaju dekani fakulteta koji su doktori Sveučilišta, doktori Sveučilišta koji nisu dekani, fakulteta i dekani fakulteta koji nisu doktori Sveučilišta, kako je i red.
— Čujte, Rod, za mene svi doktori znače samo bol, i pare.
— Nisu oni ta vrst doktora — odgovori Stephen.
— Ne obazirite se ako nešto blebnem. Razdragan sam svime, ali ne očekujte od mene da sve i shvatim.
Stephen ga pažljivo pogleda u lice. Harvey je bio opijen prizorom i nekako se utišao.
— Dugi će red sada produžiti prema teatru Sheldonian i svi će sudionici u povorci zauzeti mjesta na hemiciklu.
177
— Oprostite, gospodine, kakav je to, ovaj, cikl?
— Hemicikl je polukružni red sjedala u kazalištu, koja su čuvena samo po tome da su najneudobnija u Evropi. Ali, ne brinite se.
Zahvaljujući vašem dobro poznatom zanimanju za obrazovanje na Harvardu, uspio sam rezervirati za nas posebna sjedišta i upravo imamo još toliko vremena da ih zauzmemo prije nego što uđe povorka.
— Vodite, Rod! Zar ovdje stvarno znaju što se zbiva na Harvardu?
— Svakako, gospodine Metcalfe. U sveučilišnim krugovima vi uživate glas darežljivog čovjeka zainteresiranog za financiranje znanstvenog i studijskog rada.
— Što li sve znaju!
Veoma malo, pomisli Stephen.
Poveo je Harveyja do njihovih rezerviranih sjedišta na balkonu. Nije htio da njegov gost previše izbliza vidi pojedine muškarce i žene. Istini za volju, visoki članovi Sveučilišta u hemiciklu bili su tako od glave do pete pokriveni svojom odjećom, kapama, širokim kravatama i vrpcama da ih ni rođene majke ne bi prepoznale. Orguljaš zagrmi posljednjim akordom i svi posjedaše.
— Orguljaš je — reče Stephen — s mog fakulteta. On je i choragus, voditelj pjevačkog zbora, i izvanredni profesor glazbe.
Harvey nije mogao odvratiti pogled s hemicikla i likova u grimiznoj odjeći. Nikad u životu nije vidio takav prizor. Pošto je glazba utihla, ustane rektor i obrati se časnom skupu domaćom latinštinom:
— Causa hujus convocationis est ut...
— Što to, dobijesa, govori?
— Kaže nam zašto smo se okupili — objasni Stephen. — Pokušat ću da vam prevodim.
— Ite bedelli — zapovjedi rektor. Otvorište se velika vrata da propuste bedele čuvare reda, koji su pošli da s Teološkog fakulteta dovedu one koji treba da budu promovirani u počasne doktore. Začuje se žamor dok ih je uvodio javni govornik, gospodin J. G. Griffith. Jednog po 178
jednog predstavljao ih je rektoru i pritom glatkom, duhovitom latinskom prozom opisivao njihove karijere i dostignuća.
Stephenov prijevod je bio pomalo slobodan. Urešavao ga je natuknicama da su doktorat postigli zahvaljujući jednako toliko financijskoj darežljivosti koliko i akademskim podvizima.
— Ovo je lord Amory. Nagrađuju ga za njegov doprinos na području obrazovanja.
— Koliko je dao?
— Pa sad, bio je ministar financija. A evo i lorda Hailshama. Držao je osam položaja u vladi, uključujući položaj državnog sekretara za obrazovanje i nakraju vrhovnog suca kraljevstva.
Harvey je prepoznao plemenitu gospodu Floru Robinson, glumicu, koja je dobila počasni doktorat za životno djelo na području kazališne umjetnosti. Stephen objasni da ona, kao i pjesnik laureat sir John Betjeman, dobivaju počasni doktorat književnosti. Svakom počasnom doktoru rektor je uručio tuljac s diplomom i rukovao se s njim. Potom bi doktora otpratili do prvog reda sjedala u hemiciklu.
Posljednji počasni doktor bio je sir George Porter, ' direktor Kraljevskog instituta i nobelovac. Primio je diplomu doktora znanosti.
— Moj imenjak, ali mi nije rod. Pa sad smo valjda pri kraju — reče Stephen. — Još malo proze Johna Waina, profesora poetike, koji će govoriti o dobročiniteljima Sveučilišta.
Gospodin Wain je održao svečani govor. Trebalo mu je oko dvadeset minuta. Stephen je zahvaljivao Bogu na toj živosti govora koji su obojica mogli razumjeti. Samo je napola bio svjestan nabrajanja nagrada što su ih primili studenti. Ali, to je bio i kraj svečanosti.
Rektor Sveučilišta ustane i na čelu povorke krene iz dvorane.
— Kamo će sad?
— Idu na ručak u Sve duše, gdje će im se pridružiti i ostali istaknuti gosti.
— Bože, što bih sve dao da mogu prisustvovati tome!
— Uredio sam to — odvrati Stephen. Harveyja kao da je grom ošinuo.
179
— Kako ste to udesili, profesore?
— Tajnika Sveučilišta se duboko dojmilo vaše zanimanje za obrazovanje na Harvardu, pa mislim kako se nada da biste mogli pomalo pomoći i Oxfordu, osobito poslije vaše izvanredne pobjede u Ascotu.
— Silna misao! Kako se ja toga nisam sjetio?
Stephen je nastojao da ne pokaže preveliko zanimanje, nadajući se da će se Harvey toga prisjetiti i na kraju dana. Naučio je lekciju i pazio se da ne pretjeruje. Istini za volju, tajnik Sveučilišta nije nikad ni čuo za Harveyja Metcalfea. Stephena je u popis uzvanika uvrstio njegov prijatelj, član Svih duša, jer je to bio posljednji Stephenov semestar na Oxfordu.
Pošli su prijeko do Svih duša, točno preko puta teatra Sheldonian.
Stephen je bez mnogo uspjeha pokušao objasniti Harveyju narav Svih duša. Doduše, i za mnoge Oksoniance taj je fakultet predstavljao određenu enigmu:
— Njegov službeni naziv — započne Stephen — glasi Sve duše vjernih pokojnika Oxforda, a posebno priziva u pamet pobjednike u bici kod Agincourta u doba stogodišnjeg rata. Zadaća mu je bila da se tamo stalno služe mise za pokoj njihovih duša. U sveučilišnom svijetu njegova je suvremena uloga jedinstvena. »Sve duše« je udruženje akademski obrazovanih osoba koje se ističu započetim ili već postignutim dostignućima, uglavnom na znanstvenom području, bili oni Britanci ili stranci, a tu i tamo prihvaća i ljude koji su se istaknuli na drugim poljima. Na tom fakultetu nema studenata, a vanjskom se svijetu predstavlja tako da svoja golema intelektualna i financijska sredstva ulaže što bolje u one pothvate koji su mu po volji. — Stephen i Harvey zauzmu svoja mjesta za dugim stolom u plemenitoj Biblioteci Codrington između stotinu, ako ne i više gostiju. Stephen se sve vrijeme trudio da Harvey bude stalno nečim zaokupljen, ali da ne upada previše u oči. Bio je zahvalan i zadovoljan što u ovakvim prigodama ljudi nikad ne zapamte s kim su se upoznali i što su rekli, pa je svuda unaokolo slobodno predstavljao Harveyja kao istaknutog američkog filantropa. Na svu sreću, bio je malo podalje od prorektora, tajnika Sveučilišta i sveučilišnog šefa računovodstva.
180
Harveyja je ovo za njega novo iskustvo tako ošamutilo te se zadovoljavao time da samo sluša, što je iznenadilo Stephena, jer se bojao da ovaj neće prestati pričati. Kad se objed završio, a gosti ustali, Stephen duboko udahne i izigra jednu od najriskantnijih karata.
Promišljeno i polako povede Harveyja do rektora.
— Rektore — oslovi Harolda Macmillana.
— Izvolite, mladiću!
— Dopustite mi da vam predstavim gospodina Harveyja Metcalfea iz Bostona. Gospodin Metcalfe je, kako znate, veliki dobrotvor Harvarda.
— Naravno. Sjajno, sjajno. Što vas je dovelo u Englesku, gospodine Metcalfe?
Harvey gotovo da nije mogao doći do riječi.
— Pa sad, gospodine, hoću reći rektore, došao sam da vidim svoju kobilu Rosalie kako se utrkuje na kralju Duri i kraljici Elizabeti.
Stephen je sad stajao iza Harveyja i rektoru znakovima davao do znanja da je Harveyjeva kobila pobijedila na utrci. Harold Macmillan je kao nitko bio spreman da uvijek prihvati igru, pa odvrati:
— E pa, mora da ste bili veoma zadovoljni rezultatom, gospodine...
Metcalfe.
— Mislim da sam imao sreće, gospodine.
— Ne čini mi se da ste čovjek koji se uzda samo u sreću.
Stephen čvrsto uhvati uzde s obje ruke:
— Nastojim, rektore, zainteresirati gospodina Metcalfea da pomogne neka istraživanja kojima smo zaokupljeni na Oxfordu.
— Izvrsna ideja! — Pošto je sedam godina vodio svoju stranku, nitko nije znao bolje od Macmillana u ovakvim prigodama iskoristiti laskavu riječ. — Javite se, mladiću! Boston, kažete, gospodine Metcalfe?
Pozdravite mi Kennedyjeve!
Macmillan ode, sjajan u svojoj akademskoj odjeći. Harvey ostade zapanjen.
181
— Velika li čovjeka! Kakav doživljaj! Osjećam da sam dio povijesti.
Htio bih zaslužiti čast što sam ovdje.
Obavivši zadaću, Stephen je odlučio da pobjegne, kako se poslije svega ne bi potkrala neka greška. Znao je da će se tog dana Macmillan rukovati i da će razgovarati s tisuću ljudi, pa je šansa da se sjeti Harveyja bila minimalna. Uostalom, nije važno ako ga se i sjeti.
— Treba da pođemo prije visokih članova Sveučilišta, gospodine Metcalfe.
— Svakako, Rod. Vi ste gazda.
— Držim da je to znak pažnje.
Kad su se našli na ulici, Harvey baci pogled na svoj veliki sat Jaeger le Coultre. Bilo je dva i pol.
— Izvrsno — reče Stephen koji je već tri minute kasnio na sastanak.
— Imamo preko sat vremena do vrtne zabave. Zašto da ne pogledamo dva-tri fakulteta!
Krenuli su polako kraj Brasenose Collegea i Stephen objasni da naziv zapravo znači »mjedeni nos«, i da se taj slavni izvorni mjedeni nos, zvekir svetišta iz trinaestog stoljeća još uvijek nalazi u predvorju.
Nakon stotinjak metara Stephen povede Harveyja na desno.
— Robine, skrenuo je na desno i uputio se prema Lincoln Collegeu —
reče James dobro sakriven u ulazu Jesus Collegea.
— Fino — reče Robin i provjeri kako se drže dva njegova sina. Jednom je bilo sedam, a drugom devet godina. Stajali su, osjećajući se nezgodno u nesvakidašnjoj etonskoj odjeći, ali spremni da odigraju ulogu paževa. Doduše, nisu shvaćali što je to tati puhnulo u glavu.
— Jesu li spremna dva brata?
— Jesmo, tata — rekoše u jedan glas.
Stephen nastavi polako hodati prema Lincolnu i kad su bili samo na nekoliko koraka do njega, na glavnom ulazu fakulteta pojavi se Robin u službenoj odjeći prorektora, s vrpcama, ovratnikom, bijelom kravatom i svim ostalim. Izgledao je petnaest godina stariji i što je 182
moguće sličniji gospodinu Habakkuku. Možda ne toliko ćelav, pomisli Stephen.
— Da li biste rado da vas predstavim prorektoru? — upita Stephen.
— To bi bilo nešto — odvrati Harvey.
— Dobar dan, prorektore. Dopustite mi da vam predstavim gospodina Harveyja Metcalfea.
Robin skine svoju akademsku kapu i nakloni se. Stephen otpozdravi na isti način. Robin progovori prije no što je Stephen mogao nastaviti:
— Ne valjda onaj dobrotvor Harvardskog sveučilišta?
Harveyja obli rumenilo. Osmjehne se dječacima koji su držali prorektorovu povlaku. Robin nastavi:
— Veliko mi je zadovoljstvo, gospodine Metcalfe. Nadam se da uživate u posjetu Oxfordu. Znate, nema svatko takvu sreću da mu naše Sveučilište pokazuje nobelovac.
— I te kako uživam, prorektore, i rado bih na neki način pomogao ovom Sveučilištu.
— Pa to je izvanredna vijest.
— Čujte, gospodo, ja sam ovdje odsjeo u Hotelu Randolph. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo da danas u kasno popodne svi zajedno sa mnom popijete čaj.
Robin i Stephen su na trenutak ostali zatečeni. Opet je učinio nešto neočekivano. Sigurno je znao da na dan Encaenije prorektor nema ni časka vremena, a kamoli da prisustvuje privatnoj čajanki.
Robin se prvi oporavio.
— Bojim se da bi to bilo teško izvesti. Vi ćete shvatiti da na ovakav dan čovjek ima toliko odgovornih dužnosti. Nego, možda bi mi se mogli pridružiti u mojim prostorijama u Clarendonskoj palači. To će nam pružiti mogućnost da se malo privatnije porazgovorimo.
Stephen odmah preuze vodstvo:
— Veoma ljubazno od vas, prorektore. Da li vam odgovara da dođemo u četiri i pol?
183
— Da, da, baš dobro, profesore.
Robin je nastojao da se ne primijeti kako bi najradije pobjegao na kilometar odavde. Premda su tu stajali samo oko tri minute, njemu se činilo cijelom vječnosti. Nije se protivio da bude novinar i američki kirurg, ali je iskreno mrzio da bude prorektor. Sto posto je sigurno da će, sad na, neko naići i raskrinkati ga kao varalicu. Hvala Bogu da se tjedan dana prije većina studenata razišla kućama. Počeo se osjećati još gore kad se nekakav turist počeo namještati da ga fotografira. Kako li im je Harvey opet naglavce preokrenuo planove. Stephenove misli su bile stalno zaokupljene Jean-Pierreom i Jamesom, najfinijom tetivom na njihovu dramatskom luku, kako onako kostimirani prodaju zjake pred šatorom za čaj na vrtnoj zabavi, na terenima Trinity Collegea, i čekaju ih.
— Možda bi bilo pametno, prorektore, da pozovemo sveučilišnog tajnika i šefa računovodstva, neka nam se pridruže!
— Prvorazredna ideja, profesore. Zamolit ću ih da dođu. Ne posjećuje nas svaki dan tako istaknuti filantrop. Ali, sad ću se morati oprostiti s vama, gospodine, i poći na svoju vrtnu zabavu. Čast mi je što sam se s vama upoznao, gospodine Metcalfe, i računam na to da ću vas nanovo vidjeti u četiri i pol.
Toplo su se rukovali, a Stephen onda povede Harveyja prema Exeter Collegeu. Robin odjuri natrag u malu sobu koju su mu bili pripremili i sruši se na stolicu.
— Je li ti dobro, tata? — upita ga stariji sin William.
— Dobro mi je.
— Možemo li sad dobiti sladoled i koka-kolu? Obećao si nam ako ne kažemo ni riječ.
— Svakako. Dobit ćete.
Robin se nekako izvuče iz sve one robetine, talara, kukuljice, široke kravate i vrpci, pa je potrpa u torbu. Čim je izišao na cestu, ugleda pravog prorektora, gospodina Habakkuka kako napušta Jesus College s druge strane ceste. Bilo je očito da se uputio na vrtnu zabavu. Robin pogleda na sat. Da su zakasnili samo pet minuta, cijeli bi plan slavno propao.
184
U međuvremenu je Stephen načinio cijeli krug, pa se sad uputio prema Shepherdu i Woodwardu, krojačnici koja je Sveučilište opskrbljivala akademskom odjećom. No, stalno je bio zaokupljen mišlju kako da dostavi poruku Jamesu. Stephen i Harvey se zaustave pred izlogom krojačnice.
— Divne li odjeće!
— To je oprema za doktora književnosti. Da li biste je probali i vidjeli kako vam pristaje?
— Bilo bi to divno. Samo, hoće li mi dopustiti? — upita Harvey.
— Siguran sam da neće imati ništa protiv.
Ušli su u krojačnicu. Stephen je još uvijek bio u potpunoj odjeći doktora filozofije.
— Moj istaknuti gost bi htio vidjeti talar doktora književnosti.
— Svakako, gospodine — reče mladi pomoćnik kojemu nije bilo ni na kraj pameti da se prepire sa sveučilišnim profesorom.
Izgubio se u pozadini krojačnice, a potom se vratio s veličanstvenim crvenim talarom siva poruba i s crnom kapom mekana oboda. Stephen besramno predloži:
— Zašto ne biste probali kako vam stoji, gospodine Metcalfe? Hajde da vidimo kako biste izgledali kao akademski građanin.
Pomoćnik je bio ponešto iznenađen. Volio bi da se gospodin Venables već vratio s ručka.
— Izvolite, gospodine, u kabinu za probu! Harvey se izgubi. Stephen izleti na ulicu.
— James, čuješ li me? Dobijesa! James, odgovori zaboga!
— Ohladi, stari. Trebalo mi je vraški dugo da pomećem na sebe svu ovu smiješnu odjeću, a i inače do našeg sastanka manjka još
sedamnaest minuta.
— Briši ga!
— Da ga brišem?
185
— Tako je, a reci to i Jean-Pierreu! Obojica se javite Robinu i sastanite se što prije. On će vas obavijestiti o našim novim planovima.
— O novim planovima? Je li sve u redu, Stephen?
— Jest, bolje nego što smo se i nadali. Stephen isključi mikrofon i hitro se vrati u krojačnicu.
Harvey se pojavi kao doktor književnosti. Tako nevjerojatan prizor Stephen već dugo nije vidio.
— Savršeno vam pristaje!
— Koliko to košta?
— Oko sto funti, mislim.
— Ne, ne. Koliko ću morati dati ...?
— Nemam pojma. Morat ćete o tome porazgovarati s prorektorom nakon vrtne zabave.
Harvey baci još jedan dugi pogled ogledajući se u zrcalu, a onda se vrati u kabinu za presvlačenje. Stephen zahvali pomoćniku, zamoli ga da zapakira talar i kapu te da zamotak pošalje u Clarendon. Treba ga predati vrataru na ime sir Johna Betjemana. Plati u gotovu. Pomoćnik se potpuno izbezumio.
— Da, da, gospodine.
Nije bio siguran kako da postupi. Molio je Boga samo da se gospodin Venables što prije vrati. Deset minuta kasnije njegove su molitve bile uslišane, međutim, dotad su već Stephen i Harvey bili na putu prema Trinity Collegeu i vrtnoj zabavi.
— Gospodine Venables, upravo su zatražili od mene da pošaljem kompletnu odjeću doktora književnosti, sir Johnu Betjemanu u Clarendonsku palaču.
— Ćudno. Već smo mu prije tjedan dana poslali svu opremu za jutrošnju svečanost. Pitam se čemu će mu ta druga oprema.
— Platio je u gotovu.
— Ako je tako, pošalji je u Clarendon, ali pazi da bude na njegovo ime.
186
Kad su Stephen i Harvey nešto poslije tri i pol stigli do Trinity Collegea, elegantne zelene tratine, s kojih su bili skinuti koluti za kroket, već je preplavilo mnoštvo od barem tisuću gostiju. Članovi Sveučilišta bili su odjeveni u neobičnu, hibridnu odjeću. Preko najboljih dnevnih muških odijela s prslukom i preko svilenih haljina bili su prebačeni talari, kukuljice i pokrivala. Posude s čajem i košare s jagodama i sendvičima s krastavcima brzo su se praznile.
— Ovo je stvarno elegantna zabava — reče Harvey i nehotice oponašajući Franka Sinatru. — Vi ovdje zaista sve radite u velikom stilu, profesore.
— Da, vrtna zabava je uvijek prilično zgodna. To je najveći društveni događaj sveučilišne godine koja, kako sam već rekao, upravo završava.
Polovica profesora koji su sada ovdje otrgla je ovo popodne jer bi zapravo morala čitati diplomske radnje. Ispiti studenata završne godine tek su završili.
Stephen je pažljivo promatrao prorektora, tajnika Sveučilišta i sveučilišnog šefa računovodstva nastojeći da Harveyja odvede što dalje od njih, ali ga je u međuvremenu predstavljao što većem broju starijih članova Sveučilišta u nadi da im taj susret neće ostati u sjećanju.
Proveli su tako tričetvrt sata krećući se od jedne do druge osobe.
Stephen se osjećao kao ađutant nesposobnog dostojanstvenika koga se mora usutkavati da ne bi došlo do diplomatskog incidenta. Dok se Stephen preznojavao od revnosti, dotle se Harvey zabavljao kao nikad u životu.
Robine, Robine, čuješ li me?
Čujem te, James.
Gdje si?
U restoranu Eastgate. Dođi i povedi Jean-Pierrea.
— Dobro. Bit ćemo tamo za pet minuta, ne, recimo' za deset minuta.
Sa svim ovim mojim prerušavanjem!-Bolje da se ne žurim.
Robin plati račun. Djeca su pojela ono što su zaslužila, pa ih je izveo iz Eastgatea i odveo do kola koja su čekala. Objasnio je vozaču, koji je bio iznajmljen na cijeli dan, da ih treba odvesti u Newbury. Odigrala su svoju ulogu i sad bi samo smetala.
187
— Tata, zar se nećeš vratiti s nama kući? — upita Jamie.
— Ne, vratit ću se navečer. Reci mami da me čeka oko sedam.
Vratio se u Eastgate, a za njim doklipsaše Jean-Pierre i James.
— Zašto je plan promijenjen — upita Jean-Pierre.
— Trebalo mi je sat vremena da se obučem i potpuno spremim.
— Nije važno. Još si uvijek u stroju. Imali smo sreće. Čavrljao sam s Harveyjem i kurvin sin me bezobrazno pozvao na čaj u Hotel Randolph. Rekao sam da je to nemoguće, ali sam ga zauzvrat pozvao da me posjeti u Clarendonu. Stephen je predložio da pozovem i vas dvojicu.
— Mudro — reče James. — Bolje nego da se s njim varakamo na vrtnoj zabavi.
— Nadajmo se da nije premudro — reče Jean-Pierre.
— Pa sad, barem ćemo moći svu tu prokletu šaradu izvesti iza zatvorenih vrata — reče Robin — a to bi trebalo biti lakše. Nikad mi se nije sviđala pomisao da se s njim šetam ulicama.
— S Harveyjem Metcalfeom ništa se ne zbiva lako — reče Jean-Pierre.
— Ja ću se sam vratiti u Clarendonsku palaču u 4,15 — nastavi Robin — ti ćeš se pojaviti nekoliko minuta poslije 4,20, Jean-Pierre, a onda ti, James, oko 4,25. No, pridržavajte se točno onoga što smo se dogovorili i ponašajte se kao da smo se, kako je bilo prvotno planirano, sastali na vrtnoj zabavi, pa smo onda svi zajedno došli u Clarendon.
Stephen spomene Harveyju da bi se trebali vratiti u Clarendonsku palaču jer ne bi bilo pristojno da zakasne na sastanak s prorektorom.
— Svakako — Harvey pogleda na sat. — Zaboga, već je četiri i pol!
Napustili su vrtnu zabavu i hitro se uputili prema Clarendonskoj palači na kraju Broad Streeta. Stephen je uz put objasnio da je Clarendon neka vrst oksfordske Bijele kuće, gdje svi sveučilišni službenici i nosioci dužnosti imaju svoje prostorije,Clarendon je golema impozantna zgrada iz osamnaestog stoljeća koju posjetioci lako mogu zamijeniti za još jedan fakultet. Nekoliko stepenica vodi do 188
impresivnog predvorja. Kad čovjek uđe, shvati da je u veličanstvenom starom zdanju koje je sa što manje promjena pretvoreno u urede.
Kad su stigli, vratar ih pozdravi.
— Prorektor nas čeka — reče Stephen.
Vratar se ponešto iznenadio kad je prije petnaest minuta naišao Robin i rekao mu da ga je gospodin Habakkuk zamolio neka ga pričeka u njegovoj sobi. Premda je Robin bio u potpunoj akademskoj odjeći, vratar ga je sumnjičavo pogledao, jer nije očekivao da će se prorektor ili bilo tko iz njegova zbora vratiti s vrtne zabave barem još sat vremena. Dolazak Stephena ulio mu je malo više povjerenja. Dobro je zapamtio onu funtu što ju je primio od njega jer ga je proveo kroz zgradu.
Vratar otprati Stephena i Harveyja do prorektorovih prostorija i tu ih ostavi gurnuvši u džep još jednu, novčanicu od funte.
Prorektorova soba nipošto nije bila pretenciozna. Sag golubinje boje i blijedi zidovi dali bi joj izgled ureda nekog činovnika srednje kategorije da nije nad mramornim kamionom visjela veličanstvena slika seoskog trga u Francuskoj, rad Wilsona Steera.
Robin je zurio kroz goleme prozore s pogledom na biblioteku Bodleian.
— Dobro vam poslijepodne, prorektore. Robin se naglo okrene.
— O, dobro došli, profesore.
— Sjećate li se gospodina Metcalfea?
— Da, da, svakako. Baš je lijepo što vas opet vidim — Robina prođoše srsi. Jedino što je želio to je da bude ' kod kuće. Nevezano su razgovarali nekoliko minuta. Začu se kucanje i uđe Jean-Pierre.
— Dobro vam poslijepodne, tajniče!
— Dobar dan, prorektore i profesore Porteru.
— Dopustite da vam predstavim gospodina Harveyja Metcalfea.
— Dobar dan, sir.
— Tajnice, da li biste htjeli ...
189
— Gdje je taj Metcalfe?
Ona trojica se preneraziše kad je u sobu ušao podupirući se štapom čovjek kojemu mora da je bilo bar devedeset. Šepajući priđe Robinu, namigne, pokloni se i reče visokim nestabilnim glasom.
— Dobro vam popodne, prorektore.
— Dobro i vama, Horsley.
James priđe Harveyju i bocne ga štapom, kao da bi se htio uvjeriti je li stvaran.
— Ćitao sam o vama, mladiću.
Harveyja već trideset godina nitko nije nazvao mladićem. Ostali su zadivljeno zurili u Jamesa. Nitko od njih nije znao da je James na posljednjoj godini studija s velikim uspjehom igrao Škrca. Njegov šef računovodstva bio je samo repriza, koja bi se dopala čak i Moliereu.
James se nije dao zaustaviti.
— Bili ste veoma darežljivi prema Harvardu.
— Vrlo ljubezno od vas što ste to spomenuli, sir — reče Harvey s poštovanjem.
- Ne zovite me sir, mladiću. Sviđate mi se. Zovite me Horsley.
— Da, Horsley, sir — splete se Harvey.
Ostali su jedva uspijevali zadržati potreban izraz lica.
— Pa sad, prorektore — nastavi James — niste me dovukli ovamo preko pola grada radi mog zdravija. Što se zbiva? Gdje je moj šeri?
Stephen se pitao ne pretjeruje li to James, ali pogleda Harveyja i vidje da ga je taj prizor upravo očarao. Kako može čovjek koji je tako iskusan na jednom području biti tako nezreo na drugom, pomisli.
Počeo je shvaćati kako se moglo dogoditi da u prošlih dvadeset godina Westminsterski most bude prodan bar četvorici Amerikanaca.
— Vidite, nadamo se da ćemo gospodina Metcalfea zainteresirati za rad na Sveučilištu, pa sam držao da bi trebao prisustvovati i poglavar riznice.
— Što je to riznica? — zapita Harvey.
190
— To vam je nešto kao blagajna Sveučilišta — odgovori James visokim, starim i uvjerljivim glasom.
— Zašto ne čitate ovo? — i on utrpa Harveyju u ruku Oxfordski sveučilišni kalendar, koji je Harvey mogao kupiti u knjižari Blackwell za dvije funte, kao što ga je, uostalom, i James kupio.
Stephen je oklijevao što da sam poduzme, kad, na njegovu sreću, Harvey sam preuze riječ.
— Džentlmeni, htio bih reći da sam veoma ponosan što se danas nalazim ovdje. Ovo je za mene bila divna godina. Bio sam u Wimbledonu kad je Amerikanac pobijedio u finalu, konačno sam nabavio jednog Van Gogha, život mi je u Monte Carlu spasio izvanredan, izvanredan kirurg, a sad sam ovdje, u Oxfordu, okružen svom ovom historijom. Džentlmeni, bio bih neizmjerno zadovoljan kad bih se mogao nekako pridružiti ovom slavnom Sveučilištu.
James nanovo preuzme vodstvo.
— Što to imate na pameti? — podvikne okrenut Harveyju i namještajući aparat za slušanje.
— Pa, sir, ostvario sam životnu ambiciju kad sam od vaše kraljice primio trofej kralja Đure i kraljice Elizabete, ali što se tiče nagrade, mislim novca, htio bih ga, pa eto, darovati vašem Sveučilištu.
— Ali to je preko 80.000 funti — bez daha će Stephen.
— Osamdeset jedna tisuća dvjesto četrdeset funti, ako ćemo točno, sir. Ali, zašto to ne bismo nazvali 250.000 dolara!
Stephen, Robin i Jean-Pierre ostadoše bez riječi. Tog dana je jedino James bio dorastao situaciji. Baš mu je ovakva prigoda bila potrebna da pokaže zašto je njegov pradjed bio jedan od najcjenjenijih Wellingtonovih generala.
— Prihvaćamo. Ali to mora ostati anonimno — reče James. — Mislim da u ovim okolnostima mogu sa sigurnošću reći da će prorektor obavijestiti gospodina Harolda Macmillana i Sveučilišno vijeće, ali nećemo da se oko toga diže galama. Dakako, prorektore, zahtijevam od vas da uzmete u razmatranje počasni doktorat.
191
Robin je bio tako svjestan da James očito drži cijelu situaciju u svojim rukama te je samo nadodao:
— Kako mislite da bismo trebali postupiti, Horsley?
— Gotovinski ček. Tako da nitko ne može pronjuškati da novac dolazi od gospodina Metcalfea. Nećemo dopustiti da ga oni gadovi s Cambridgea poslije ganjaju cijelog života. Isto onako kako smo postupili sa sir Davidom. Bez galame!
— Slažem se — reče Jean-Pierre, premda nije imao ni pojma o čemu to James priča.
Dakako, ni Harvey nije ništa shvatio.
James kimne glavom Stephenu, a ovaj smjesta napusti prorektorov kabinet i uputi se u portirnicu da potraži zamotak koji je bio ostavljen za sir Johna Betjemana.
— Da, gospodine. Ne znam zašto su ga ovdje ostavili. Ne očekujem sir Johna.
— Ne brinite — reče Stephen. — Zamolio me da ga za njega preuzmem.
Stephen se vrati i zatekne Jamesa kako još uvijek uvjerava Harveyja u važnost toga da njegova donacija ostane kao neki savez između njega i Sveučilišta.
Stephen raspakira kutiju i izvadi sjajni talar doktora književnosti.
Harvey se sav zarumenio od zbunjenosti i ponosa kad ga je Robin zaogrnuo njime, pjevuckajući nešto na latinskome, zapravo ništa drugo nego motto njegove nekadašnje škole. Obred je bio obavljen u nekoliko trenutaka.
— Čestitam vam — zatuli James. — Šteta što sve ovo nismo mogli prije organizirati, pa da bude dio današnjeg obreda, ali ovakva vaša darežljiva gesta nije mogla čekati na nagradu do druge godine.
Briljantno, pomisli Stephen. Ne bi to bolje izveo ni Laurence Olivier.
— Meni je i ovako dobro — reče Harvey dok je sjedao da ispuni gotovinski ček. — Dajem riječ da ovo neću nikada i nikome spomenuti.
Nitko mu ne povjerova.
192
Šutke su stajali. Harvey se digne i pruži ček Jamesu.
— Ne, sir! — James ga prostrijeli pogledom. Svi se preneraženo zgledaše.
— Prorektoru!
— Dakako — reče Harvey. — Oprostite mi.
— Hvala vam — reče Robin, Ruke su mu drhtale dok je primao ček. —
Veoma plemenit dar. I možete biti sigurni da će biti dobro upotrijebljen.
Na vratima se začuje glasno kucanje. Svi se prestraviše osim Jamesa koji je sad bio spreman na sve. No, bio je to samo Harveyjev vozač.
Jamesu je uvijek bila mrska preuzetna bijela uniforma s bijelom kapom.
— Ah, evo efikasnog gospodina Mellora — reče Harvey. — Džentlmeni, uvjeravam vas da je danas pratio svaki naš pokret.
Sva četvorica se slediše, međutim, bilo je očito da vozač iz svojih zapažanja nije izveo nikakve zlokobne zaključke.
— Kola su spremna, gospodine. Htjeli ste se vratiti u Claridge u sedam, da se možete spremiti za večeru.
— Mladiću — zatuli James.
— Da, gospodine — zacvili vozač.
— Jeste li svjesni da se nalazite u prisutnosti prorektora ovog Sveučilišta?
— Nisam, sir. Strašno mi je žao, sir.
— Smjesta da ste skinuli tu kapetinu.
— Svakako, sir.
Vozač skine kapu i povuče se. Idući prema kolima psovao je ispod glasa. '
— Vjerujte mi, rektore, da mi je mrsko što kvarim društvo, ali, kako ste čuli, imam sastanak...
193
— Dakako, dakako, shvaćamo mi da ste vi zaposlen čovjek. Dopustite mi da vam još jednom službeno zahvalim na vašoj plemenitoj donaciji koja će poslužiti na korist mnogim siromašnim ljudima.
— Nadamo se da ćete dobro stići u Sjedinjene Države i da ćete nas se jednako tako toplo sjećati kao što ćemo se mi vas spominjati — doda Jean-Pierre.
Harvey krene prema vratima.
— Ja ću se sad oprostiti od vas, gospodine — povika James. — Trebat će mi dvadeset minuta da siđem niz one proklete stepenice. Vi ste veoma fin čovjek i veoma darežljiv.
— Nije to ništa — reče Harvey povjerljivo srdačno. Istina je, pomisli James, nije to ništa za tebe. Stephen, Robin i Jean-Pierre otpratiše Harveyja od Clarendona do rollsa koji ga je čekao.
— Čujte, profesore — reče Harvey — nisam baš razumio sve što je stari rekao. — Dok je to govorio, samosvjesno premjesti težinu talara na ramenima.
— Pa znate, gluh je kao top i veoma star, ali srce mu je na pravom mjestu. Htio vam je dati do znanja da ovo mora ostati anonimna donacija s obzirom na Sveučilište. Međutim, oksfordska će hijerarhija saznati istinu. Kad bi se ovo obznanilo, na dan Encaenije nahrupila bi sva sila nepoželjnih osoba koje nikad nisu ništa uradile na području obrazovanja, a htjele bi kupiti titulu počasnog doktora.
— Svakako, svakako. Razumijem. Meni je i ovako pravo — reče Harvey. — Htio bih vam zahvaliti na sjajno provedenom danu, Rod, i želim vam mnogo sreće u budućnosti. Kakva šteta što nije s nama bio naš stari prijatelj Wily Barker, da sve ovo s nama podijeli.
Robina oblije rumenilo.
Harvey uđe u rolls royce i domahne svoj trojici koji su promatrali kako kola lako kreću i upućuju se prema Londonu.
Tri obavljena, još jedan preostao.
— James je briljirao — reče Jean-Pierre. — Kad je ono ušao, nisam znao tko je to, dobijesa.
194
— Slažem se — reče Robin. — Hajde da mu odamo priznanje! On je pravi heroj dana.
Sva trojica ustrčaše uz stubište zaboravljajući da izgledaju kao da im je između pedeset i šezdeset te nahrupiše u prorektorov kabinet da mu čestitaju. James je tiho počivao na podu ispružen nasred sobe. Bio se onesvijestio.
Sat kasnije, u Magdalenu, uz pomoć Robina i dva dupla viskija, James se potpuno oporavio.
— Bio si fantastičan — reče Stephen — upravo onda kad su mene već bili počeli izdavati živci.
— Da smo to snimili, sigurno bi dobio Oskara — reče Robin. — Poslije ove predstave otac bi te morao pustiti da se posvetiš glumi.
Nakon tri mjeseca, James je prvi put uživao obasjan zrakama slave.
Jedva je čekao da sve ispriča Anne.
— Anne. — Hitro pogleda na sat. — Šest i pol. Do bijesa, moram odmah krenuti. Treba da stignem na sastanak s Anne u osam.
Doviđenja na večeri idućeg ponedjeljka u Stephenovim prostorijama.
James izjuri iz kabineta.
— James!
Lice mu se nanovo pojavi u otvoru vrata, a oni povikaše jednoglasno:
— Fantastično!
On se široko nasmije, strči niz stube i uskoči u svoj alfa romeo. Sad se pouzdavao da će ga moći zadržati. Najvećom se brzinom uputi prema Londonu.
Od Oxforda do King's Roada trebalo mu je 59 minuta. Odonda dok je još bio student, autoput je štošta izmijenio. Onda je za vožnju preko High Wycombea ili Henleyja trebalo barem sat i pol do dva sata. Žurio se zbog toga jer je ovaj sastanak s Anne bio veoma važan i nipošto nije smio zakasniti: večeras će se sastati s njenim ocem. Sve što je James o njemu znao bilo je to da je stariji član diplomatskog kora u Washingtonu. A diplomate uvijek očekuju da dođeš na vrijeme.
Odlučio je da ostavi dobar dojam na njenog oca, osobito poslije 195
Anneinog uspješnog vikenda u Tathwell Hallu. Njegov stari ju je odmah zavolio i stalno je bio na njenoj strani. Čak su se uspjeli dogovoriti o danu vjenčanja, dakako, ako se s tim slože Anneini roditelji.
James se na brzinu istušira hladnom vodom i počne skidati svu onu šminku, gubeći pritom oko šezdeset godina. Dogovorio se s Anne da se sastanu na piću prije večere u Les ambassadeurs u Mayfairu, pa dok je oblačio smoking pitao se hoće li moći stići od King's Roada do ugla Hyde Parka za 12 minuta. Trebat će mu i ovdje repriza Monte Carla.
Uskoči u kola, brzo ubaci i prebaci brzine i poleti prema Sloane Squareu, preko Eaton Squarea, kraj Bolnice sv. Đure, oko ugla Hyde Parka u Park Lane i stigne u sedam i pedeset osam.
— Dobra večer, milorde — reče gospodin Mills, vlasnik kluba.
— Dobra večer. Večeram s gospođicom Summerton, pa bi mi netko morao parkirati kola. Možete li se vi za to pobrinuti? — reče James i u vratarovu ruku u bijeloj rukavici spusti ključeve i novčanicu od funte.
— Veoma rado, milorde. Povedite lorda Brigsleyja u privatne prostorije.
James pođe za glavnim portirom uz crvene stube a onda u malu prostoriju s namještajem iz doba regentstva gdje je bio postavljen stol za troje. Iz pokrajne sobe čuo se Annein glas. Ušla je, ljepša no ikad, u širokoj valovitoj haljini boje metvice.
— Zdravo, dragi. Dođi! Upoznaj se s tatom! James pođe za Anne u drugu sobu.
— Tata, ovo je James. James, ovo je moj tata. James porumenje, problijedi i osjeti kako zeleni.
— Kako ste, mladiću? Mnogo sam čuo o vama od Rosalie, te jedva čekam da se bolje upoznamo.
— Zovi me Harvey.
James je stajao kao ukopan, bez riječi. Anne uskoči da prekine muk.
— Hoćeš li viski, James?
Jamesu se na jedvite jade povrati glas:
— Hvala.
196
— Hoću sve da znam o tebi, mladiću — nastavi Harvey. — Čime se baviš i zašto sam u nekoliko prošlih tjedana tako malo viđao svoju kćer? Premda, slutim odgovor.
James iskapi viski, a Anne mu brzo nanovo dolije.
— Svoju kćer tako malo viđaš jer stalno poziram, a to znači da sam rijetko kada u Londonu.
— Znam, Rosalie...
— James me poznaje pod imenom Anne, tata.
— Krstili smo te Rosalie. To je bilo posve dobro ime tvojoj mami i meni, pa bi trebalo biti i tebi.
— Tata, tko je čuo da se vrhunski evropski fotomodel zove Rosalie Metcalfe! Svi me moji prijatelji znaju kao Anne Summerton.
— Što ti o tome misliš, James?
— Počinjem misliti da je uopće ne poznajem — odgovori James oporavivši se ponešto. Bilo je očito da Harvey nije ništa posumnjao. On nije Jamesa vidio licem u lice u galeriji, nikad ga nije vidio u Monte Carlu i Ascotu, a u Oxfordu je tog dana izgledao kao da mu je devedeset. Počinjao je vjerovati da je sve dobro prošlo. Samo, do bijesa, kako će sve to objasniti drugima na sastanku u ponedjeljak kad bude morao iznijeti posljednji plan, svoj plan, kako da prevare, ali sad ne više Harveyja Metcalfea, nego njegova budućeg tasta.
— Možemo li sad konačno večerati?
Harvey nije čekao da mu se odgovori, već odmaršira u pokrajnu sobu.
— Rosalie Metcalfe — bijesno prošapta James. — Morat ćeš mi štošta objasniti.
Anne ga nježno poljubi u obraz.
— Ti si prvi koji mi je pružio šansu da u bilo čemu nadmašim oca.
Možeš li mi oprostiti? Znaš da te volim ...
— Hajte, vas dvoje. Svatko bi pomislio da ste se prvi put sreli.
197
Anne i James sjednu s Harveyjem za večeru. Jamesu je bilo zabavno kad je ugledao koktel od račića, jer se sjetio kako je Stephen požalio zbog tog štosa na Harvevjevoj večeri u Magdalenu.
— Čuj, James, koliko sam shvatio, ti i Anne već ste utvrdili dan vjenčanja.
— Jesmo, gospodine, ako se vi s tim složite.
— Svakako da se slažem. Nakon što sam dobio nagradu kralja Đure i kraljice Elizabete nadao sam se da će se Anne udati za princa Charlesa, ali je za moju kćer sasvim dobar i grof.
Oboje se nasmijaše, uopće ne misleći da je to smiješno.
— Baš bi mi bilo drago, Rosalie, da si ove godine došla u Wimbledon.
Zamisli me onog dana kad su igrale žene, a ja u društvu s dosadnim švicarskim bankarom.
Anne pogleda Jamesa, pa se široko osmjehne. Konobari raspremiše stol i doguraše kolica na kojima su u obliku krune bili poredani savršeni janjeći kotleti, koje je Harvey stao proučavati s velikim zanimanjem.
— Međutim — reče Harvey, sveudilj čavrljajući — bilo je pažljivo od tebe, draga, što si mi telefonirala u Monte Carlo. Znaš, stvarno mi se činilo da ću umrijeti. Ne bi vjerovao, James. Izvadili su mi iz trbuha žučni kamen velik kao lopta za bejzbol. Hvala Bogu, operaciju je obavio jedan od najvećih svjetskih kirurga, Wiley Barker, predsjednikov liječnik. Spasio mi je život.
Harvey spremno otkopča košulju i otkrije deset centimetara dugi ožiljak na svom golemom trbuhu.
— Što ti na to kažeš, James?
— Izvanredno!
— Tata, zaboga, pa večeramo!
— Prestani skakati do stropa, zlato! Nije to Jamesu prvi put da vidi muški trbuh.
Nije mi prvi put da vidim taj trbuh, pomisli James. Harvey ugura krajeve košulje u hlače i nastavi:
198
— U svakom slučaju, bilo je ljubazno od tebe što si mi telefonirala. —
Nagne se prema njoj i potapše je po ruci. — Ali i ja sam bio dobar.
Prihvatio sam tvoj savjet i zadržao onoga finog doktora Barkera još
tjedan dana za svaki slučaj, ako dođe do komplikacija. Znaš li da je cijena što je ti doktori...
James prevrne čašu za vino. Claret se razlije i na stolnjaku se pojavi velika crvena kružnica,.
— Oprostite!
— Jesi li dobro, James?
— Jesam, gospodine.
James prostrijeli Anne pogledom. Harveyja ništa nije moglo omesti.
— Zamijenite stolnjak i donesite još vina lordu Brigsleyju!
Konobar otčepi novu bocu Clareta, a James odluči da je sad na njemu red da joj vrati milo za drago. Anne mu se izrugivala već tri mjeseca.
Zašto da i on nju malo ne bocne, ako mu Harvey pruži priliku! Harvey je još uvijek govorio.
— Pratiš li utrke, James?
— Pratim, gospodine. Bio sam oduševljen kad ste dobili nagradu kralja Đure i kraljice Elizabete, zbog više razloga nego što možete i slutiti.
U međuvremenu, dok je konobar raspremao stol, ona mu reče sotto voće.
— Ne pokušavaj, dragi, da budeš previše pametan. Nije on tako glup kako izgleda.
— Pa što kažeš o njoj?
— Molim?
— O Rosalie.
— Veličanstvena je. Stavio sam na nju dva puta po pet funti.
199
— Da, bio je to za mene veliki doživljaj i žao mi je, Rosalie, što si to propustila, jer bi se pozdravila s kraljicom i upoznala bi jako finog čovjeka s Oksfordskog sveučilišta, profesora Portera.
— Profesor Porter? — raspitivao se James duboko zagledan u svoju čašu.
— Da, James, profesor Porter. Poznaješ li ga?
— Ne, ne bih mogao reći da ga poznajem. Nije li on ono dobio Nobelovu nagradu?
— Dabome da je dobio i divno me ugostio u Oxfordu. Toliko sam uživao da sam na koncu dao Sveučilištu ček na 250.000 dolara da se upotrijebi na nekakva istraživanja, pa mora da je sad sav blažen.
— Tata, znaš kako se od tebe očekuje da to nikome ne spominješ.
— Svakako, ali James je sada član porodice.
— Zašto to ne biste smjeli ispričati nikome drugom, gospodine?
— To ti je duga priča, James, ali služi mi na čast. Shvaćaš, ovo je strogo povjerljivo: bio sam gost profesora Portera na Encaeniji. Ručao sam u Svim dušama s gospodinom Macmillanom, tvojim dragim predsjednikom vlade, a onda sam bio na vrtnoj zabavi. Na kraju sam se sastao s prorektorom u njegovim privatnim prostorijama. Bili su tu još i tajnik sveučilišta i rukovodilac sveučilišne riznice. Jesi li ti kad bio u Oxfordu, James?
— Jesam, gospodine. U Kući.
— U Kući? — začudi se Harvey.
— Christ Church, gospodine.
— Nikad neću shvatiti taj Oxford.
— Nećete, sir.
— Moraš me zvati Harvey! Pa, kako rekoh, svi smo se sastali u Clarendonu, a oni su sve nešto tucali i mucali i potpuno su ostali bez riječi, osim jednog smiješnog starca, kome je bilo najmanje devedeset.
Činjenica je da ti ljudi jednostavno ne znaju kako da iz milijunaša izvuku pare, pa sam ih izvukao iz neprilike i sve preuzeo u svoje ruke.
200
Oni bi cijeli dan samo pričali o svom ljubljenom Oxfordu, tako da sam ih konačno ušutkao i jednostavno ispunio ček na 250.000 dolara.
— To je bilo veoma širokogrudno, Harvey.
— Ma kakvi. Bio bih ja dao njima i cijelih 500.000 dolara da je onaj stari zaiskao. James, nešto si mi ublijedio. Osjećaš li se stvarno dobro?
— Oprosti. Dobro mi je. Samo me zanio tvoj opis Oxforda.
Anne nanovo upadne:
— Tata, između tebe i prorektora postoji sporazum da će tvoj prilog ostati kao savez između Sveučilišta i tebe, pa moraš obećati da o tome više nećeš govoriti.
— Dobro, ali valjda ću moći prvi put nositi onu odjeću kad najesen budem na Harvardu otvarao novu Metcalfeovu biblioteku!
— Nipošto — upadne James možda malo prenaglo. — To se ne radi. U
punom ornatu smiješ se pojaviti samo u Oxfordu prigodom velikih obreda.
— E, baš šteta. Ali, znam ja da je vama Englezima jako stalo do etikete. Što me podsjetilo da moramo porazgovarati o vašoj svadbi.
Pretpostavljam da oboje želite živjeti u Engleskoj.
— Da, tata, ali ćemo vas posjećivati svake godine, a kad dođete na godišnji izlet u Evropu boravit ćete kod nas.
Konobari nanovo raspremiše stol i pojaviše se s Harveyjevim omiljenim jagodama. Anne je nastojala da razgovor navede na domaće teme i da oca odvrati od toga da se vraća na to što mu se zbivalo u posljednja dva mjeseca, a James je stalno pokušavao da ga navrati upravo na to.
— Kavu ili piće, sir?
— Hvala, ni jedno ni drugo — reče Harvey. — Samo račun. Mislim, Rosalie, da je najbolje popiti nešto u mom apartmanu u Claridgeu.
Imam nešto da vam pokažem. Kao neko iznenađenje.
— Jedva čekam, tata. Volim iznenađenja. Hajdemo, James!
201
James ih napusti i odveze se alfa romeom do Claridgeove garaže. Htio je da Anne ostane nekoliko trenutaka nasamo s ocem. A ovo dvoje se pod ruku prošetalo Curzon Streetom.
— Zar nije divan, tata?
— Jest, silan momak. Ne čini se baš da je previše bistar, kad smo već kod toga, ali se poslije za večerom pomalo otkravio. I zamisli ti to: moja će djevojčica postati prava pravcata engleska ledi. Mami je bilo strašno drago, a meni je opet drago da smo zaboravili na našu smiješnu svađu.
— Oh, tata, tu si ti uvelike zaslužan.
— Stvarno — začudi se Harvey.
— Da, u posljednjih nekoliko tjedana mi je uspjelo da sve stavim na pravo mjesto. Reci mi, kakvo je to tvoje malo iznenađenje?
— Ćekaj, pa ćeš vidjeti, zlato. To ti je vjenčani dar. James im se pridruži na ulazu u Claridge. Prema
Anneinom izgledu prosudi da je Harvey dao svoj očinski blagoslov.
— Dobra večer, sir. Dobra večer, milorde.
— Zdravo, Alberte. Možete li udesiti da mi se u apartman pošalje kava i boca Remi Martina?
— Odmah, sir.
James nikada dosad nije vidio Kraljevski apartman. Iz malog predsoblja ulazi se desno u glavnu spavaonicu, a lijevo u salon. Harvey ih povede prvo u salon.
— Djeco, sad ćete vidjeti svoj vjenčani dar.
U dramatičnom stilu širom otvori vrata i oni na zidu u dnu prostorije ugledaše Van Gogha. Zurili su u njega bez riječi.
— Upravo sam tako i ja ostao pred njim — reče Harvey. — Bez riječi.
— Tata — Anne proguta. — Van Gogh. Ali, ti si uvijek želio Van Gogha. Nipošto te sad ne mogu lišiti njega, a i inače, ne mogu zamisliti da u svojoj kući imam nešto tako dragocjeno. Pomisli samo na rizik, na sigurnost, mi nemamo zaštitu kakvu ti imaš — Anne je tucala i 202
mucala. — Ne možemo dopustiti da žrtvuješ ponos svoje zbirke. Je li tako, James?
— Nipošto — reče James unoseći u to mnogo osjećaja. — S tim u kući ne bih imao ni časa mira.
— Čuvaj sliku u Bostonu, tata, u Okružju koje zaslužuje.
— Ali, Rosalie, meni se činilo da će ti se to svidjeti.
— Pa i sviđa mi se, samo se bojim odgovornosti, a i mami treba dati priliku da u njoj uživa. Uvijek je možeš ostaviti Jamesu i meni, ako to želiš.
— Sjajna ideja, Rosalie. Tako ćemo svi moći uživati u slici. Samo sad moram smisliti nešto drugo za vjenčani dar. Gotovo da je sada izvukla najbolje od mene, James, a to nije učinila u dvadeset četiri godine.
— Pa sad, u posljednje vrijeme mi je to uspjelo dva-tri puta, tata, a nadam se da će mi to još jednom uspjeti.
Harvey se ne osvrne na Anneinu primjedbu i nastavi:
— Ovo je trofej kralja Đure i Elizabete — reče pokazujući im veličanstvenu brončanu skulpturu konja i džokeja s raščetvorenom kapom ukrašenom dijamantima. — Utrka je tako značajna da svake godine predaju pobjedniku novi trofej, pa je ovaj doživotno moj.
Jamesu je bilo drago što je bar trofej pravi. Donesoše im kavu i konjak, te sjednu da potanje porazgovaraju o svadbi.
— Znaš, Rosalie, morat ćeš idućeg tjedna odletjeti u Lincoln i pomoći majci oko priprema, jer će se inače izbezumiti i ništa se neće napraviti.
Ti ćeš mi, James, reći koliko uzvanika dovodiš da' ih mogu smjestiti u Ritz. Vjenčanje će biti u crkvi Presvetog Trojstva na Copley Squareu, a onda će u mojoj kući u Lincolnu biti primanje u pravom engleskom stilu. Kako ti sve to zvuči, James?
— Zvuči divno. Ti si veoma organiziran čovjek, Harvey.
— Uvijek sam bio, James. Otkrio sam da se to isplati na duge pruge.
Čuj, ti i Rosalie morate utvrditi sve pojedinosti prije nego idućeg tjedna pođe na put. Vjerojatno ne znaš, ali ja se sutra vraćam u Ameriku.
Strana 38 A, plavi dosje, pomisli James.
203
James i Anne su proveli još jedan sat ćaskajući o svemu što treba srediti za svadbu i oprostiše se od Harveyja prije ponoći.
— Tata, doći ču k tebi odmah u jutro.
— Laku noć.
James se rukova i ode.
— Rekla sam ti da je super.
— Stvarno je zgodan mladić i tvoja majka će biti zadovoljna.
Dok su se spuštali dizalom, James ne reče ni riječi Anne, jer su kraj njih šutke stajala još dva čovjeka, jedva čekajući da se dokopaju prizemlja. Međutim, čim su ušli u alfa romeo, on zgrabi Anne za vrat, položi je preko koljena i tako je ispraši po turu te nije znala da li da se smije ili da plače.
— Zašto!
— Da nikad ne zaboraviš, pošto se vjenčamo, tko je gazda u kući.
— Muški šovinisto! Htjela sam samo pomoći! James je bijesno vozio prema Anneinom stanu.
— A sve ono o tvojoj takozvanoj obitelji? »Roditelji mi žive u Washingtonu, tata je u diplomatskom koru« — oponašao ju je James.
— I jest mi neki diplomat.
— Znam, dragi, ali morala sam nešto izmisliti kad sam shvatila protiv koga ste se urotili.
— Što ću, do bijesa, sad reći ostalima?
— Ništa. Pozovi ih na svadbu, objasni im da mi je majka Amerikanka i da ćemo se zbog toga vjenčati u Bostonu. Ne znam što bih dala da im vidim face kad otkriju tko ti je tast. U svakom slučaju, moraš još
smisliti svoj plan i ne smiješ ih ostaviti na cjedilu.
— Ali, okolnosti su se promijenile.
— Nisu. Činjenica je da su svi oni uspjeli, a da si ti zakazao, zato se potrudi da smisliš plan prije nego što stignemo u Ameriku.
— Sad je očito da bez tvoje pomoći ne bismo uspjeli.
204
— Glupost. Dragi, ja nisam imala ništa s Jean-Pierreovom operacijom.
Samo sam tu i tamo dodavala malo kolorita. Obećaj da me više nikad nećeš, ovaj, preko koljena.
— Hoću, i te kako, svaki put kad se sjetim one slike. Nego, znaš, draga ...
— James, ti si seksualni manijak.
— Znam, draga. Što misliš kako bi inače nama, Brigsleyjima, uspijevalo da od pokoljenja do pokoljenja pravimo cijela plemena malih lordova.
Idućeg jutra je Anne rano otišla od Jamesa da neko vrijeme provede s ocem, a onda su ga oboje otpratili na aerodrom za podnevni let prema Bostonu. Kad su se vratili, Anne nije mogla a da već u kolima ne zapita Jamesa što je odlučio da kaže ostalima.
Nije od njega mogla izvući drugi odgovor osim ovog:
— Čekaj, pa ćeš vidjeti. Neću da mi ga se mijenja iza mojih leđa. I baš
mi je drago što u ponedjeljak putuješ u Ameriku.
Za Jamesa je ponedjeljak bio dvostruki pakao. Najprije je morao otpratiti Anne na aerodrom da uhvati jutarnji TWA avion za Boston, a onda je morao provesti cijeli dan spremajući se za večernji sastanak Tima. Ostala trojica su završili svoje operacije i čekat će da čuju čime im on može parirati. Sada kad je doznao da je žrtva njegov budući tast, to je bilo dvostruko teže, ali je shvaćao da Anne ima pravo i da mu to ne može poslužiti kao isprika'. U svakom slučaju, morao je olakšati Harveyja za još 250.000 dolara. A mogao je to postići u Oxfordu jednom jedinom rečenicom! I to je bilo ono drugo što nije mogao reći ostalim članovima Tima.
Budući da je Oxford bio Stephenova pobjeda, Tim će večerati na Magdalen Collegeu. James je krenuo iz Londona malo poslije najveće gužve, prošao kraj Bijelog gradskog stadiona te se autoputem 40
uputio prema Oxfordu.
— Uvijek si posljednji, James — dočeka ga Stephen.
— Oprostite! Bio sam u poslu do grla...
205
— Nadam se da si pripremao plan — reče Jean-Pierre.
James ne odgovori i pomisli kako svaki svakoga već dobro poznaje.
James odjednom osjeti da je u dvanaest tjedana o ova tri čovjeka doznao više negoli o svojim takozvanim prijateljima u dvadeset godina.
Prvi put je shvatio zašto se njegov otac stalno spominje prijateljstava nastalih u ratu, s ljudima koje inače nikad ne bi upoznao. Postao je svjestan činjenice koliko će mu Stephen nedostajati, kad se vrati u Ameriku. Uspjeh će ih zapravo raspršiti svakog na svoju stranu. James je posljednji morao proći kroz muku kompanije Prospecta Oil, ali je sve to ipak imalo i svoje dobre strane.
Stephen nijednu prigodu nije mogao uzeti kao proslavu i čim su konobari donijeli prvo jelo i otišli, on udari žlicom o stol i objavi da je sastanak otvoren.
— Obećaj mi nešto — reče Jean-Pierre.
— Što to? — odvrati Stephen.
— Kad budemo dobili i posljednji svoj peni, da ja sjednem na čelo stola, a ti da šutiš dok te se ne pita.
— Pristajem — reče Stephen — ali tek onda kad' dobijemo i posljednji peni. Sad je situacija takva da smo primili 777.560 dolara. Ukupni troškovi posljednje operacije su 5.178 dolara i penju se u svemu na 27.661 dolar i 24 centa. Prema tome, Metcalfe nam duguje još 250.101
dolar i 24 centa.
Stephen im razdijeli kopije trenutnog stanja računa.
— Ovaj račun treba dodati vašim dosjeima kao stranu 63 C. Ima li pitanja?
— Zašto su troškovi ove operacije tako visoki?
— upita Robin.
— Zbog izvan i iznad svega jednostavne činjenice — reče Stephen —
da smo pogođeni kliznim tečajem funte prema dolaru. Na početku te operacije, za funtu se moglo dobiti 2,44 dolara. Jutros sam mogao dobiti samo 2,32 dolara. Trošio sam funte, ali teretim Metcalfea u dolarima prema sadašnjem kursu.
206
— Nećeš mu oprostiti ni penija, je li tako James.
— Ni penija. A sad, prije nego što nastavimo, htio bih izjaviti...
— Ovo sve više nalikuje na plenarni sastanak Donjeg doma — reče Jean-Pierre.
— Prestani kreketati, žapce! — reče Robin.
— Čuj ti makroa iz Harley Streeta!
Nastane galama. Fakultetski izviđači, koji su već doživjeli svakakve bučne skupove, već su se zapitaju da li će li biti pozvani da interveniraju prije no završi ova večer.
— Tišina — prisili ih na red oštar, senatorski Stephenov glas. — Znam da ste uzbuđeni, ali treba da skupimo još 250.101 dolar i 24 centa.
— Ne smijemo nipošto zaboraviti 24 centa, Stephen.
— Nisi bio tako glasan kad si prvi put bio ovdje na večeri, Jean-Pierre: Čovjek koji je prodao lavlju kožu dok je zvijer još bila živa, Tražeći lava, našao je smrt.
Svi za stolom utihnuše.
— Harvey još uvijek ima novac koji pripada Timu, a posljednju četvrtinu će biti jednako teško dobiti kao i prve tri četvrtine. Prije nego što predam riječ Jamesu, moram izjaviti da je njegova predstava u Clarendonu bila briljantna.
Robin i Jean-Pierre počeše udarati po stolu u znak odobravanja i priznanja.
— A sad, James, pretvorili smo se u uši! Prostorijom još jednom zavlada tišina.
— Moj plan je gotovo završen — započne James. Svi se zgledaše u nevjerici.
— Ali, moram vam nešto reći. Nadam se da će mi to osigurati kratku odgodu prije nego što prijeđemo na izvršenje plana.
— Oženit ćeš se.
— Imaš pravo, Jean-Pierre, kao obično.
207
— Pogodio sam to već kad si ušao. Kad ćemo se s njom upoznati?
— Tek onda kad bude prekasno da se predomisli, Jean-Pierre.
Stephen izvuče džepni kalendar.
— Koliko ti odgode treba?
— Evo ovako: budući da je Anneina majka Amerikanka — objasni James — Anne i ja ćemo se vjenčati 3. kolovoza u Bostonu. Premda Anne živi u Engleskoj, njenoj majci bi bilo drago da se vjenča kod kuće. Onda će slijediti medeni mjesec, tako da ćemo se u Englesku vratiti 25. kolovoza. Moj plan u vezi s Metcalfeom treba! da bude izveden 15. rujna, na dan kad se zaključuje račun na burzi.
— Držim da je to prihvatljivo, James. Da li se svi slažu?
Robin i Jean-Pierre kimnuše glavama. James počne izlagati svoj plan:
— Trebat će mi teleks i sedam telefona. Moraju biti postavljeni u mom stanu. Jean-Pierre će morati biti na burzi u Parizu, Stephen u Chicagu na tržištu robe, a Robin u Londonu kod Lloyda. Donijet ću potpun plavi dosje čim se vratim s bračnog putovanja.
Svi su zanijemjeli od divljenja, a James zastane da ostavi što dublji dojam.
— Veoma dobro, James — reče Stephen. — Sa zanimanjem očekujemo pojedinosti. Imaš li nam dati kakve upute?
— Najprije ti, Stephen. Idućeg mjeseca morat ćeš svakog dana znati cijenu zlata u Johannesburgu, Zurichu, New Yorku i Londonu, pri otvaranju i pri zatvaranju burze. Ti ćeš, Jean-Pierre, u istom razdoblju morati svakog dana znati vrijednost njemačke marke, francuskog franka i engleske funte prema dolaru. Ti ćeš, Robine, morati do 2.
rujna naučiti kako se rukuje teleksom i PBX telefonskom centralom s 8 linija. Moraš biti tako stručan kao bilo koji međunarodni telefonist.
— Dabome, Robine, ti uvijek dobiješ lak posao — reče Jean-Pierre.
— Možeš mi...
— Zavežite obojica! — reče James.
Na licima im se ukaza iznenađenje i poštovanje.!
208
— Za svakog sam pripremio popis zadaća što ih treba obaviti.
James svakom članu Tima pruži dvije tipkane strane.
— Dodajte ih svojim dosjeima kao 74. i 75. stranu. To će vas zaokupiti barem mjesec dana. I nakraju, svi ste pozvani na vjenčanje gospođice Anne Summerton i Jamesa Brigsleyja. Neću se baktati s time da vam u ovakvoj stisci s vremenom šaljem još i pozivnice, ali sam zato rezervirao karte za 747 koji polijeće 2. kolovoza poslije podne. Osim toga, svi ćemo te noći biti smješteni u Ritzu. Nadam se da ćete mi iskazati čast da mi budete djeveri.
Čak je i sam James bio impresioniran vlastitom efikasnošću. Svi ostali u čudu prihvatiše upute i avionske karte.
— Sastat ćemo se na aerodromu u tri popodne, a za vrijeme leta ću vas ispitati jeste li svladali sve što vam je zapisano u dosjeu.
— Razumijem! — reče Jean-Pierre.
— Tvoj će test, Jean-Pierre, biti na francuskome i na engleskome, jer ćeš prekooceanskim telefonom morati razgovarati na oba jezika i ostaviti dojam da si stručnjak za razmjenu strane valute.
Te večeri se Jamesu više nitko nije podrugivao. Na autoputu, uputivši se u stan, osjećao se drugim čovjekom. Ne samo da je bio zvijezda oksfordske operacije. Sad je već sustigao ostalu trojicu. Bit će i glavni.
A osim toga, pokazat će on još svome starom...
Za promjenu, James je ovaj put stigao prvi, a drugi mu se pridružiše na Heathrowu. Dobio je dobre karte i odlučio je da ne izgubi. Robin je stigao posljednji, noseći naramak novina.
— Bit ćemo odsutni samo dva dana — reče Stephen.
— Znam, ali nikad ne mogu bez engleskih novina, pa sam uzeo toliko da mi potraje i za sutra.
U posve galskom očaju, Jean-Pierre podiže ruke prema nebu.
Provjeriše im prtljagu na terminalu br. 3 i konačno uđoše u BA 747, let prema međunarodnom aerodromu Logan.
209
— Ovo više sliči na nogometno igralište — reče Robin stupajući prvi put u jumbo jet.
— Može primiti 350 putnika. Toliko ih se nagomila i u većini vaših klubova, što i zaslužuju — reče Jean-Pierre.
— Prestanite — strogo će James, ne uviđajući da su obojica samo nervozni putnici koji nastoje prikriti napetost. Kasnije, dok su polijetali, obojica su se pričinjali da čitaju, ali čim je avion dostigao visinu od oko tisuću metara, a bijela svjetla označila da se može otkačiti pojaseve, opet su bili u punoj formi.
Tim je tvrdoglavo prožvakao plastičnu večeru koja se sastojala od hladne piletine i alžirskoga crnog vina.
— Nadam se, James — reče Jean-Pierre — da će nas tvoj tast bolje hraniti.
Pošto su večerali, James im dopusti da gledaju film, ali je odlučno zahtijevao da se, čim film završi, pripreme na to da jedan po jedan budu ispitani. Robin i Jean-Pierre se povukoše za petnaest redova da gledaju Žalac. Stephen ostane na svom sjedalu da ga James peče na roštilju.
James pruži Stephenu tipkanu stranu s četrdeset pitanja o cijeni zlata na cijelome svijetu i o kretanjima na tržištu u posljednja četiri tjedna.
Stephen ispuni upitnik za dvadeset dvije minute. James se uopće nije začudio što su svi odgovori točni. Stephen je uvijek bio kičma Tima i upravo je njegov logični um porazio Harveyja Metcalfea.
Stephen i James su dremuckali sve dok se Robin i Jean-Pierre nisu vratili, a onda im dadoše njihovih 40 pitanja. Robinu je da odgovori trebalo 30 minuta. Od četrdeset mogućih poena dobio je trideset osam.
Jean-Pierreu je trebalo 27 minuta i dobio je trideset sedam poena.
— Stephen je točno odgovorio na svih 40 pitanja — reče James.
— Naravno — reče Jean-Pierre. Robin se osjećao pomalo glupo.
— Tako ćete morati odgovoriti i vi 2. rujna. Jeste li razumjeli?
Obojica kimnuše glavama.
— Jeste li vidjeli Žalacl
210
— Nisam — reče Stephen. — Ja rijetko kad idem u kino.
— Nisu oni u našoj ligi. Bila je to velika operacija, a nisu znali zadržati novac.
— Spavaj, Robine!
Večera, film i Jamesovo ispitivanje ispunili su većinu šestosatnog leta, pa su posljednji sat svi proveli spavajući dok ih nije nenadano probudio glas iz zvučnika:
— Govori vam kapetan. Približavamo se međunarodnom aerodromu Logan. Kasnimo dvadeset minuta. Aterirat ćemo za oko deset minuta, u 7.15. Nadamo se da ste dobro putovali i da ćete nanovo putovati Britanskim aerotransportom.
Pregled na carini potrajao je malo duže nego obično, budući da su sva trojica ponijeli vjenčane darove, a nisu htjeli da ih James vidi. Nikako nisu mogli objasniti cariniku zašto jedan od satova Piaget na poleđini nosi ugraviranu posvetu: »Dio nezakonito stečene dobiti od Prospecta Oil. Trojica planera.«
Kad su se konačno izbavili iz pandži carinika, nabasaše na Anne koja ih je već čekala na ulazu kraj golemog cadillaca koji će ih odvesti u hotel.
— Sad znamo zašto ti je trebalo tako dugo da bilo s čime iziđeš na sunce. S pravom si bio rastresen. Iskrene čestitke, James, i potpuno ti je oprošteno — reče Jean-Pierre i tako stisne Anne u naručje, kao što samo Francuzi znaju. Robin se predstavi i nježno je poljubi u obraz.
Stephen se prilično službeno rukova. Žustro se smjestiše u kola. Jean-Pierre do Anne.
— Gospođice Summerton — promuca Stephen.
— Molim vas zovite me Anne.
— Hoće li primanje biti u hotelu?
— Ne — odgovori Anne. — Održat će se u kući mog oca, ali će kola doći po vas, a i odvest će vas u hotel poslije vjenčanja. Jedino morate paziti da James dođe u crkvu u tri i pol. Osim toga, nemate se za što brinuti. Kad smo već kod toga, James, tvoj otac i tvoja majka stigli su jučer i odsjeli su kod mojih roditelja. Činilo nam se kako nije zgodno 211
da ovu večer provedeš kod kuće, jer mama zbog svake sitnice već maše rukama.
— Kako god ti kažeš, draga.
— Ako se predomisliš do sutra — reče Jean-Pierre — ja sam na raspolaganju. Bez obzira na to što nisam plave krvi, i mi Francuzi imamo dvije-tri prednosti.
Anne se smijuckala:
— Malo ste zakasnili, Jean-Pierre. Ali, i inače, ne sviđaju mi se brade.
— Ali, ja sam samo... — započne Jean-Pierre. Svi ostali su zurili u njega.
U hotelu su ostavili Anne i Jamesa nasamo, a sami odoše raspakirati stvari.
— Znaju li, dragi?
— Nemaju ni pojma — odgovori James. — Sutra će doživjeti životno iznenađenje.
— A tvoj plan? Je li gotov?
— Čekaj i vidi!
— E, a moj jest već gotov — reče Anne. — Kada tvoj treba da bude ostvaren?
— Trinaestog rujna.
— Onda ja pobjeđujem. Moj će biti ostvaren sutra.
— Što? Ne misliš valjda...
— Ne brini. Samo se usredotoči na to da se oženiš... mnome.
— Možemo li kamo poći?
— Ne, užasna muškarčino. Zar ne možeš čekati do sutra.
— Ali, kad te volim.
— Idi u krevet, smješnjakoviću. I ja tebe volim, ali moram ići kući, jer inače ništa neće biti spremno.
212
James se popne dizalom do sedmog kata i pridruži se ostalima za kavom.
— Je li tko za ajnc?
— Ne s tobom, gusare — reče Robin. — Tebe je podučavao najveći živući prevarant.
Očekujući svadbu, Tim je bio u punoj formi. Unatoč prekooceanskoj razlici u vremenu, svaki je u svoju sobu pošao tek iza ponoći. Pa čak i tada, James je neko vrijeme budan ležao, stalno prevrćući u glavi isto pitanje:
— Što li joj je ovaj put na pameti?
Boston je u kolovozu jedan od najljepših američkih gradova. U
Jamesovoj sobi Tim je uživao u obilnom doručku.
— Ne čini mi se da je on tome dorastao — reče Jean-Pierre. — Ti si kapetan Tima, Stephen. Dobrovoljno se javljam da zauzmem njegovo mjesto.
— To bi te stajalo 250.000 dolara.
— Pristajem — spremno će Jean-Pierre.
— Nemaš ti 250.000 dolara — reče Stephen.
— Imaš samo 187.474 dolara i 69 centi, četvrtinu od onog što smo dosad spasili, pa prema tome odlučujem da mladoženja mora biti James.
— To je anglosaska urota — uzviknu Jean-Pierre — pa kad ostvarimo Jamesov plan i skupimo cijelu svotu, nanovo ću otvoriti raspravu.
Dugo su tako sjedili uz prepečenac i kavu, pričajući i smijući se.
Stephen ih je gledao s ljubavlju, žaleći što će se odsad rijetko viđati, ako, strogo popravi sebe, Jamesova operacija uspije. Kad bi Harvey Metcalfe imao ovakav Tim uz sebe, a ne protiv sebe, bio bi najbogatiji čovjek na svijetu.
— Sanjariš, Stephen?
— Da, oprostite. Ne smijem zaboraviti da me Anne zadužila...
213
— Evo ga opet — reče Jean-Pierre. — Kad se moramo prijaviti na raport, profesore?
— Za sat vremena, potpuno odjeveni. Onda ćemo izvršiti pregled Jamesa i odvesti ga u crkvu. Ti ćeš, Jean-Pierre, kupiti četiri karanfila, tri crvena i jedan bijeli. Ti se, Robine, pobrini za taksi, a ja ću paziti na Jamesa.
Robin i Jean-Pierre pođoše pjevajući Marseillaise. Dakako, svaki se strastveno držao svoje intonacije. James i Stephen su ih promatrali kako odlaze.
— Kako se osjećaš, James?
— Izvrsno. Jedino mi je žao što do danas nisam izvršio plan.
— To sad uopće nije važno. Trinaesti kolovoza nije daleko. Ali, i inače, mali prekid nam neće škoditi.
— Bez tebe nam to nikad ne bi uspjelo, Stephen. Ali, ti to znaš, zar ne? Bez tebe bismo propali, a ja čak ne bih upoznao Anne. Svi ti tako mnogo dugujemo.
Stephen je zurio kroz prozor i nije mogao odgovoriti.
— Tri crvena i jedan bijeli — reče Jean-Pierre — kako je zapovjeđeno, a bijeli je, pretpostavljam, za mene.
— Pričvrsti ga Jamesu! Ne iza uha, Jean-Pierre!
— Izgledaš fantastično, ali svejedno ne znam što je ona djevojka našla na tebi — reče Jean-Pierre pričvršćujući bijeli karanfil u Jamesov zapučak.
Premda su svi bili spremni da pođu, morali su nekako ubiti još pola sata dok po njih ne dođe taksi. Jean-Pierre otčepi bocu šampanjca, pa su nazdravili Jamesu u zdravlje, u zdravlje Tima, njenom veličanstvu kraljici, predsjedniku Sjedinjenih Država i nakon tobožnjeg otpora predsjedniku Francuske. Kad su ispili bocu, Stephen je smatrao kako bi bilo pametno da pođu i odvuče ostalu trojicu da dolje pričekaju taksi.
— Samo se ti uporno smješkaj, James! Mi smo s tobom.
I strpaše ga na stražnje sjedište.
214
Taksiju je do crkve Presvetog Trojstva na Copley Squareu trebalo samo nekoliko minuta, i vozaču nije bilo žao što se konačno riješio te četvorice.
— Tri i petnaest. Anne će biti veoma zadovoljna sa mnom — reče Stephen.
Otprati mladoženju do prve crkvene klupe zdesna, dok je Jean-Pierre već bacao oko na najljepšu djevojku. Robin pomogne da se iznesu vjenčane plahte, dok je tisuću nakinđurenih svatova čekalo na nevjestu.
Stephen je baš pošao da na stubištu pred crkvom pomogne Robinu, a Jean-Pierre im priđe s prijedlogom da zauzmu mjesta, kad stiže rolls royce. Anneina ljepota u vjenčanici Balenciage prikova ih uz stepenice.
Iza nje iziđe njen otac. Uzme je za ruku i počnu se uspinjati stubištem.
Sva su trojica stajali bez riječi, kao ovce na pogled udava.
— Kurvin sin.
— Tko ovdje koga vara?
— Mora da je stalno znala.
Harvey se u prolazu i njima široko osmjehne idući ruku pod ruku s Anne. Produžili su niz prolaz između crkvenih klupa.
Dobri Bože, pomisli Stephen, pa on nikoga od nas nije prepoznao.
Smjestiše se u pozadini crkve da ih ne čuje golemi skup. Kad je Anne stigla do oltara, orguljaš prestane svirati.
— Neće biti da Harvey išta zna — reče Stephen.
— Po čemu si to prosudio? — upita Jean-Pierre.
— James nas nikad ne bi ovome izložio da nije i sam to ranije prošao.
— Dobra misao — prošapta Robin.
— Kao što ćete odgovarati na strašni dan Suda kad budu otkrivene sve tajne srdaca, tražim od vas i oboje vas upozoravam...
— Htio bih da već sad otkrijem dvije-tri tajne — reče Jean-Pierre. —
Prije svega, otkud ona zna?
215
— James Clarence Spencer, uzimaš li ovu ženu da živiš s njom prema božjim zapovijedima u svetom braku? Hoćeš li je voljeti, bodriti, poštivati i pomagati u bolesti i u zdravlju, te napustivši druge njoj biti vjeran sve dok živite?
— Hoću.
— Rosalie Arlene, uzimaš li ovog muškarca za svoga muža da živiš...
— Mislim — reče Stephen — kako možemo biti sigurni da je ona vjerni član Tima, jer inače ne bismo uspjeli ni u Monte Carlu ni u Oxfordu.
— ... sve dok živite?
— Hoću.
— Tko ovu ženu daje da se vjenča s ovim muškarcem?
Harvey se užurba, uhvati Anneinu ruku i dade je svećeniku.
— Ja, James Clarence Spencer, uzimam tebe, Rosalie Arlene za ženu...
— Uostalom, kako i da nas prepozna kad je svakoga vidio samo jednom, i to ne onakvima kakvi smo u stvarnosti — nastavi Stephen.
— I zadajem ti vjeru!
— Ja, Rosalie Arlene, uzimam tebe, James Clarence Spencer, za svoga muža...
— Ali, imat će šanse, ako se budemo vrzli ovuda — reče Robin.
— Pa i ne baš — reče Stephen. — Nema razloga za paniku. Tajna našeg uspjeha je uvijek bila u tome da ga ulovimo kad nije na vlastitom terenu.
— Ali, sad jest na vlastitom terenu — reče Jean-Pierre.
— Nije. Ovo je svadba njegove kćeri, a to je za njega potpuno nova situacija. Dakako, na primanju ćemo ga izbjegavati, ali to ne smijemo činiti prenapadno.
— Morat ćeš me držati za ruku — reče Robin.
— Ja ću — ponudi se Jean-Pierre.
216
— Samo se vladajte normalno!
— I zadajem ti vjeru.
Anne je bila tiha i stidljiva. Glas joj je jedva dopirao do začuđene trojke u pozadini. Jamesov glas je bio jasan i čvrst:
— Ovim te prstenom vjenčavam, svojim ću te tijelom častiti i svim svojim zemaljskim dobrima obdariti...
— A pomalo i našima — doda Jean-Pierre.
— U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen.
— Pomolimo se — pozove svećenik.
— Znam za što ću se pomoliti — reče Robin. — Da budemo izbavljeni od moći neprijatelja našega i iz ruku svih onih koji nas mrze.
— O, vječni Bože, tvorce i održavatelju ljudskog roda...
— Sada se bliži kraj — reče Stephen.
— Nesretnog li obrata rečenice — zgrozi se Robin.
— Tišina — prekine ga Jean-Pierre. — Slažem se sa Stephenom.
Dorasli smo Metcalfeu. I zato, opusti se!
— One koje je Bog sastavio nijedan čovjek da ne rastavlja.
Jean-Pierre je nešto mrmljao za sebe, ali nije zvučalo kao molitva.
Grmljavina Handelova Svadbenog marša s orgulja vrati ih u svatovsko raspoloženje. Obred je završen, pa su lord i ledi Brigsley krenuli prema izlazu iz crkve dok ih je pratilo tisuću pari nasmiješenih očiju. Činilo se da je Stephen raspoložen, Jean-Pierre zavidan, a Robin nervozan.
Dok je prolazio kraj njih, James se blaženo smješkao.
Poslije desetak minuta poziranja fotografima na stubištu crkve, rolls royce odveze mladi bračni par u Metcalfeovu kuću u Lincolnu. Drugim se kolima odvezoše Harvey i grofica od Loutha, a u treća se kola smjestiše grof i Arlene, Anneina majka. Stephen, Robin i Jean-Pierre su pošli za njima dvadeset minuta kasnije, još uvijek raspravljajući o tome da li da diraju lava u njegovoj vlastitoj jazbini.
217
Kuća Harveyja Metcalfea u stilu kralja Đure bila je veličanstvena. Njen se istočnjački vrt protezao sve do jezera, s mnoštvom ružinih nasada.
U stakleniku su rasle različite rijetke orhideje, njegov ponos i njegova radost.
— Nikad ne bih rekao da ću ovo vidjeti — reče Jean-Pierre.
— Ni ja — reče Robin — a sada kad sam vidio, nisam previše sretan.
— Prođimo kroz šibe — reče Stephen. — Predlažem da se pridružimo redu čestitara u velikim razmacima. Ja idem prvi. Ti, Robine, pođi drugi, barem dvadeset mjesta iza mene, a ti ćeš, Jean-Pierre, biti treći, opet dvadeset mjesta iza Robina, i ponašajte se normalno. Mi smo jednostavno Jamesovi prijatelji iz Engleske. I sad, kad zauzmete mjesta u repu, slušajte što se, govori. Pokušajte, pa ćete i naći nekoga koji je blizak Harveyju, a onda uskočite neposredno prije njega. Kad dođe na vas red da se rukujete, Harvey će već gledati sljedećeg gosta, jer vas ne poznaje, a s onim će htjeti razgovarati. Tako ćemo se spasiti. —
Briljantno, profesore.
Činilo se da je rep beskrajno dug. Tisuću se ljudi pomicalo prema pruženim rukama gospodina i gospođe Metcalfe, grofa i grofice od Loutha i Anne i Jamesa. Stephen napokon dođe na red i prođe u trijumfu.
— Drago mi je što ste došli — reče Anne. Stephen ne odgovori.
— Drago mi je što te vidim, Stephen.
— Svi se divimo tvom planu, James.
Stephen šmugne u glavnu plesnu dvoranu i sakrije se iza stupa u dnu prostorije, što dalje od mnogokatne svadbene torte usred sale.
Robin je bio sljedeći. On izbjegne da pogleda Harveyja u oči.
— Vrlo ljubezno od vas što ste prevalili sav taj put — reče Anne.
Robin promrmlja nešto sebi u bradu.
— Nadam se da ti je danas bilo zabavno, Robine? James je očito došao na svoj račun. Nakon što mu je to isto priredila Anne, naslađivao se u neprilici Tima.
— Ti si gad, James. Eto što si ti.
218
— Ne tako glasno, stari moj! Mogu te čuti moj otac i moja majka.
Robin također šmugne u plesnu dvoranu i nakon potrage za svim stupovima nađe Stephena.
— Jesi li sretno prošao?
— Nadam se, ali ga ne želim više nikad vidjeti. Kada polijeće avion?
— U osam navečer. Ali, ne paničari! Drži na oku Jean-Pierrea!
— Hvala Bogu što je ostavio bradu!
Jean-Pierre se rukova s Harveyjem, koji je već obratio pažnju na idućeg gosta. Jean-Pierre se, dakako, bio besramno progurao i osigurao sebi mjesto u redu ispred bostonskog bankara koji je očito bio bliski Harvevjev prijatelj.
— Drago mi je što te vidim, Marvine. Jean-Pierre se spasio. Poljubio je Anne u oba obraza i prošaptao joj:
— Gem, set i meč za Jamesa!
Smjesta pođe da potraži Stephena i Robina. Kad se našao licem u lice s glavnom djeverušom, odmah zaboravi sve prijašnje upute.
— Sviđa li vam se svadba? — upita ona.
— Svakako. Nikad ne prosuđujem svadbe po nevjesti, nego po djeverušama.
Porumenjela je od zadovoljstva.
— Mora da ovo stoji cijelo bogatstvo — ona će
— Da, draga, a ja znam čije je — reče Jean-Pierre i obujmi je oko pasa.
Četiri ga ruke zgrabiše i, dok se otimao, bez ikakvih ceremonija odvukoše iza stupa.
— Zaboga, Jean-Pierre! Nema joj ni sedamnaest. Osim zbog pljačke, zar da dopadnemo zatvora i zbog zavođenja maloljetnica! Popij ovo i budi pristojan! — Robin mu tutne u ruku čašu šampanjca.
219
Šampanjac je potokom tekao, pa je čak i Stephenu bilo malo previše.
Kad je stoloravnatelj zamolio za tišinu, oni su se već oslanjali na stup tražeći potporanj.
— Lordovi, ledi i gospodo. Molim vas da se utišate. Govori vikont Brigsley.
Jamesov govor je na svih ostavio dubok dojam. U njemu je prevladao glumac, a to Amerikanci obožavaju. Čak se i na licu njegova oca ukazao izraz divljenja. Stoloravnatelj potom najavi Harveyja. Ovaj je govorio glasno i dugo. Dakako da je uvalio i svoju šalu o tome kako je htio da se njegova kći uda za princa Charlesa, na što se svi gosti grohotom nasmijaše, kao što to uvijek čine na svadbama, makar šala bila i najtraljavuja. Završio je s pozivom da se nazdravi nevjesti i mladoženji.
Pošto je pljesak zamro i nanovo zavladala graja razgovora, Harvey izvuče iz džepa omotnicu i poljubi kćer u obraz.
— Rosalie, evo malog vjenčanog dara za tebe, kao uzdarje što si mi ostavila Van Gogha. Znam da ćeš ga dobro upotrijebiti.
Harvey joj pruži bijelu omotnicu. U njoj je bio ček na 250.000 dolara.
Anne iskreno poljubi oca.
— Hvala ti, tata. Obećajem ti da ćemo ih James i ja pametno upotrijebiti.
Odmah požuri da nađe Jamesa, koga nađe opsjednutog skupinom američkih matrona.
— Je li istina da ste u srodstvu s kraljicom...?
— Nikad se nisam upoznala s pravim lordom...
— Nadam se da ćete nas pozvati da vidimo vaš zamak...
— Nema zamkova u King's Roadu — reče James i obradova se što ga je Anne oslobodila.
— Dragi, možeš li mi posvetiti samo minutu? James se ispriča i pođe za Anne, ali im je bilo gotovo nemoguće da se izvuku iz mnoštva.
— Vidi — reče ona. — Brzo! James prihvati ček.
220
— Zaboga, 250.000 dolara.
— Ti znaš što ću s njim učiniti, zar ne?
— Znam, draga.
Anne pođe u lov za Stephenom, Robinom i Jean-Pierreom, što nije bila laka zadaća, jer su se još uvijek skrivali iza stupa u kutu. Konačno ih je otkrila po stišanoj, ali duhovitoj interpretaciji pjesme Tko hoće da bude mili]unaš? koja je dopirala iza tog stupa.
— Stephen, možete li mi posuditi nalivpero? Iskočiše tri nalivpera.
Izvukla je ček iz kite cvijeća i napisala na poleđini: -Rosalie Brigsley -
da se plati Stephenu Bradleyju.« Pruži mu ga.
— Vjerujem da je to vaše.
Sva trojica su zurili u ček. Otišla je prije nego što su došli do riječi.
— Kakvu je curu naš James našao i oženio! — reče Jean-Pierre.
— Pijan si, žapce — reče Robin.
— Kako se usuđujete reći, gospodine, da se Francuz može opiti od šampanjca. Zahtijevam zadovoljštinu. Birajte oružje!
— Šampanjski čepovi.
— Tišina — reče Stephen. — Odat ćete se.
— Pa sad, reci mi, profesore, kakvo je posljednje financijsko stanje.
— Upravo sam izračunao — reče Stephen.
— Što? — rekoše uglas i Robin i Jean-Pierre, ali su bili previše zadovoljni da bi zanovijetali.
— Još uvijek nam duguje 101 dolar i 24 centa.
— Sramota — reče Jean-Pierre. — Spalimo mu kuću!
Anne i James pođoše da se presvuku. Za to su se vrijeme Stephen, Robin i Jean-Pierre nastavili nalijevati šampanjcem. Stoloravnatelj najavi da nevjesta i mladoženja polaze za oko petnaest minuta i zamoli goste da pođu u glavno predvorje i u dvorište.
221
— Hajdemo! Moramo ih ispratiti — reče Stephen. Piće im je ulilo novo pouzdanje, pa su zauzeli mjesta odmah do kola.
Upravo je Stephen čuo kako Harvey kaže:
— Zaboga, zar ja moram na sve misliti!
Vidio je kako prelazi pogledom preko gostiju, sve dok mu se oči nisu zaustavile na njima trojici. Stephenu se podsjekoše noge kad Harvey upravi prst na njega.
— Hej, jeste li vi djever?
— Jesam, gospodine.
— Rosalie svaki čas treba da pođe, a nema cvijeća. Bog zna kamo se zametnulo. Skočite u kola. Cvjećarna je udaljena jedno kilometar i pol.
Požurite!
— Svakako, gospodine.
— Čujte, ne poznajemo li se mi odnekud?
— Da, gospodine. To jest, ne. Idem po cvijeće.
Stephen se okrene i kidne. Robin i Jean-Pierre, koji su sve to prestravljeni promatrali, vjerujući da ih je Harvey konačno pročitao, potrčaše za njim. Kad su stigli iza kuće, Stephen stane i zagleda se u najljepšu moguću gredicu ruža. Robin i Jean-Pierre protrčaše kraj njega, zaustaviše se, okrenuše i vratiše.
— Što ti je? Zar kaniš nabrati cvijeće za vlastiti pogreb?
— Sve po Metcalfeovoj želji. Netko je zaboravio nabaviti cvijeće za Anne, a ja imam pet minuta na raspolaganju da ga nabavim, zato počnite brati.
— Mes enfants, vidite li što ja vidim?
Ostala dvojica pogledaše. Jean-Pierre je ushićeno zurio u staklenik.
Stephen se žurno vrati pred kuću s punim naručjem orhideja. Robin i Jean-Pierre nisu ga napuštali. Bilo je još toliko vremena da Harvey preda cvijeće prije nego što se Anne i James pojave iz kuće.
— Sjajno. To je moje najmilije cvijeće. Koliko to stoji!
222
— Sto dolara — odgovori Stephen bez razmišljanja.
Harvey mu pruži dvije novčanice po pedeset dolara. Stephen se povuče, sav u znoju, i pridruži se Robinu i Jean-Pierreu.
James i Anne su se jedva probili kroz mnoštvo. Nitko nije mogao odvojiti oka od nje.
— Orhideje, tata, kako je to lijepo — Anne poljubi Harveyja. —
Priredio si mi najdivniji dan u životu ...
Rolls royce polako krene niz pošljunčani put i udalji se od golemog mnoštva, te krene prema aerodromu. James i Anne će sjesti u avion za San Francisco, njihovu prvu postaju do Havaja. Kad su kola zaobišla kuću, Anne se zagleda najprije u staklenik, a onda u cvijeće u svom naručju. James nije ništa primijetio. Mislio je o nečem drugome.
— Što misliš, hoće li mi ikad oprostiti?
— Uvjerena sam da će im uspjeti, dragi. Nego, odaj mi tajnu. Jesi li doista imao plan?
— Znao sam da nećeš moći, a da me ne pitaš. Zapravo ...
Kola su bez napora prela niz autoput i samo je vozač čuo odgovor.
Stephen, Robin i Jean-Pierre promatrali, su kako se gosti razilaze i kako se većina oprašta od Metcalfeovih.
— Ne riskirajmo — reče Robin.
— Slažem se — odvrati Stephen.
— Pozovimo ga na večeru — reče Jean-Pierre.
Ostala dvojica ga zgrabe i ubace u taksi.
— Što ti je to ispod kaputa, Jean-Pierre?
— Dvije boce vina Krug dix — neufcent soixante-quatre. Činilo mi se sramotnim da ih ostavim. Mogle su se osjetiti samotnima.
Stephen reče vozaču da ih odveze u hotel.
— Kakva svadba! Što misliš, je li James imao plan? — upita ga Robin.
223
— Ne znam, ali ako i jest, trebao nam je osigurati samo dolar i dvadeset četiri centa.
— Trebalo je da namirimo gubitak parama što ih je dobio na Rosalie u Ascotu — sanjario je Jean-Pierre.
Pošto su se spakirali i odjavili u hotelu, uzeše drugi taksi da ih odveze na međunarodni aerodrom Logan, te uspješe da se uz prilično veliku pomoć osoblja Britanskog aerotransporta ukrcaju u avion.
— Prokletstvo — reče Stephen. — Volio bih da nismo morali otići bez dolara i dvadeset četiri centa.
Kad su već bili u avionu zabaviše se šampanjcem koji je Jean-Pierre zaplijenio na svadbi. Činilo se da je čak i Stephen bio zadovoljan, iako se katkad navraćao na temu o, dolaru i o dvadeset četiri centa koji im nedostaju.
— Što misliš, koliko stoji šampanjac? — zadirkivao ga je Jean-Pierre.
— To nije bitno. Ni penija više, ni penija manje.
Jean-Pierre prosudi da nikad neće razumjeti akademske građane.
— Ne brini, Stephen. Potpuno sam uvjeren da će nam Jamesov plan donijeti dolar i dvadeset četiri centa.
Nasmijao bi se Stephen, ali bi mu to pojačalo glavobolju.
— Kad pomislim da je cura sve znala.
Kad su stigli na Heathrow, nisu imali poteškoća s carinom. Cilj puta nije bio da se nabave darovi. Robin svrati do W. H. Smithsa i kupi The Times i Evening Standard. Jean-Pierre se cjenkao s taksistom oko cijene prijevoza do središnjeg Londona.
— Nismo mi nikakvi prokleti Amerikanci koji ne znaju kolika je pristojba, pa da nas se može guliti — galamio je, još uvijek ne posve trijezan.
Taksist je gunđao za sebe i upravio crni austin prema autoputu. Nije ovo bio njegov dan.
224
Robin se oduševljeno bacio na čitanje kao jedan od rijetkih ljudi koji mogu čitati u kolima što jure. Stephen i Jean-Pierre su se zadovoljili promatranjem prometa.
— Isuse Kriste!
Stephen i Jean-Pierre se trgnuše. Rijetko su čuli da Robin moli ili da psuje. Nije to odgovaralo njegovu značaju.
— Svemogući Bože!
Bilo je to i za njih previše, ali prije nego što su uspjeli išta zapitati, Robin počne glasno čitati:
— »B.P. objavljuje da je našao naftu u Sjevernom moru. Čini se da bušotina daje 200.000 barela nafte dnevno. Njihov predsjednik, sir Eric Drake, izjavljuje da je to njihovo najveće nalazište. Polja Britanske petrolejske kompanije nalaze se na milju od još neistraženog polja kompanije Prospecta Oil, tako da su glasine o uspjehu B.P. cijenu dionica kompanije Prospecta Oil do zaključenja poslova podigle na rekordnih 12 dolara i 25 centi.«
— Nom de Dieu — reče Jean-Pierre. — Što ćemo sad?
— Pretpostavljam — reče Stephen — da moramo smisliti plan kako da ih se riješimo.
225